Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 152 : DOGAĐAJI KOJI SU VODILI DO KRIZE U KAFARNAUMU
Sekcije
POGLAVLJE 152 : DOGAĐAJI KOJI SU VODILI DO KRIZE U KAFARNAUMU
152:0.1 (1698.1) PRIPOVIJEST o liječenju Amosa, luđaka iz Kherese, već je stigla u Betsaidu i Kafarnaum, tako da je velika skupina naroda čekala Isusa kad je njegova lađa pristala uz obalu u utorak prijepodne. Među tim mnoštvom bili su i novi promatrači koje je Veliko vijeće Jeruzalema poslalo u Kafarnaum da nađu razlog za Učiteljevo uhićenje i osudu. Dok je Isus govorio s onima koji su se okupili da ga pozdrave, kroz gomilu se progurao jedan od nadstojnika sinagoge, čovjek po imenu Jair, i padajući pred njegove noge uhvatio je Isusa za ruku i zamolio ga da žurno pođe s njim, govoreći: „Učitelju, moja mala kći, jedino dijete, leži kod kuće na samrti. Molim te, dođi je izliječiti.“ Kad je Isus čuo zahtjev ovoga oca, rekao je: „Idem s tobom.“
152:0.2 (1698.2) Dok je Isus išao za Jairom, veliko je mnoštvo koje je čulo očevu molbu krenulo za njima da vidi što će se dogoditi. Neposredno prije nego što će stići do nadstojnikove kuće, dok su se gurali kroz mnoštvo žurno idući uskom ulicom, Isus se iznenada zaustavio, uzvikujući: „Netko me se dotaknuo.“ A kad su svi koji su bili u njegovoj neposrednoj blizini odmahnuli glavom, Petar je progovorio: „Učitelju, vidiš gomilu naroda što se tiska oko tebe samo što nas nije satrla, a još kažeš: ‘Netko me se dotaknuo.’ Kako to misliš?“ Tada je Isus rekao: „Pitao sam tko me se dotaknuo, jer sam spoznao da je živa energija otišla iz mene.“ Dok se Isus okretao oko sebe, oči su mu pale na ženu koja je stajala u blizini, koja je istupila i kleknula pred njegove noge, govoreći: „Godinama patim od napadaja krvarenja. Mnogo sam pretrpjela od mnogih liječnika; potrošila sam sve što sam imala, ali nitko me nije uspio izliječiti. Tada sam čula o tebi i pomislila da, ako se samo mogu dotaknuti skuta tvoje haljine, ozdravit ću zasigurno. I tako sam se izgurala kroz silni narod dok se nisam, stojeći u blizini tebe, Učitelju, dotaknula ruba tvoga ogrtača i odmah sam bila izliječena; znam da sam ozdravila od bolesti.“
152:0.3 (1698.3) Kad je Isus to čuo, uzeo je ženu za ruku i, podižući je na noge, rekao: „Kćeri, tvoja te vjera ozdravila! Idi u miru.“ Njezina je vjera bila ono što je dovelo do ozdravljenja, a ne njezin dodir. Ovaj je slučaj dobra ilustracija mnogih naizgled čudotvornih izlječenja koja su pratila Isusov život na zemlji, ali koja on ni u kojem smislu nije svjesno učinio. Kako je vrijeme prolazilo, pokazalo se da je ta žena doista bila izliječena od svoje bolesti. Njezina je vjera bila takva da je izravno posegnula za stvaralačkom snagom koja je počivala u Učiteljevoj osobi. S vjerom koju je imala, bilo je potrebno samo pristupiti osobi Učitelja. Nije uopće bilo potrebno dotaknuti njegov ogrtač; to je bio tek praznovjerni dio njezina vjerovanja. Isus je pozvao ovu ženu, Veroniku iz Cezareje Filipove, da stupi u njegovu prisutnost kako bi se ispravile dvije pogreške kojih se ona inače mogla držati ili kojih su se mogli držati oni koji su bili svjedoci ovog ozdravljenja: nije želio da se Veronika udalji misleći da je njezin strah u pokušaju da ukrade ovo ozdravljenje bio nagrađen ili da je njezino praznovjerje u povezivanju dodira njegove haljine s njezinim ozdravljenjem bilo učinkovito. Htio je da svi znaju da je njezina čista i živa vjera bila ono što je donijelo ozdravljenje.
1. U JAIROVOJ KUĆI
152:1.1 (1699.1) Jair je, naravno, bio jako nestrpljiv zbog ovog kašnjenja jer je što prije želio doći kući; sada su požurili još više. Čak i prije nego što su ušli u dvorište ovog nadstojnika, jedan od njegovih slugu izašao je, govoreći: „Ne muči više Učitelja, tvoja je kći mrtva.“ No činilo se da Isus nije ni čuo riječi ovoga sluge nego se, vodeći sa sobom Petra, Jakova i Ivana, okrenuo i rekao ožalošćenom ocu: „Ne boj se; samo vjeruj.“ Kada je ušao u kuću, opazio je ožalošćene kako sviraju flaute i prave neukusnu buku; rodbina je već počela plakati i naricati. A kad je izbacio sve ožalošćene iz sobe, ušao je s ocem i majkom i svoja tri apostola. Rekao je ožalošćenima da djevojka nije mrtva, ali su mu se oni rugali. Isus se sada okrenuo prema majci, govoreći: „Tvoja kći nije mrtva, ona samo spava.“ A kad se kuća primirila, Isus je otišao do mjesta gdje je dijete ležalo, uzeo je za ruku i rekao: „Kćeri, kažem ti, probudi se i ustani!“ Kad je djevojčica čula te riječi, odmah je ustala i počela hodati po sobi. A onda, nakon što se oporavila od svoje omamljenosti, Isus je naredio da joj daju nešto za jesti, jer je bila dugo bez hrane.
152:1.2 (1699.2) Budući da je bilo mnogo uznemirenosti u Kafarnaumu protiv Isusa, nazvao je obitelj na okup i objasnio da je djevojka bila u komi nakon duge groznice te da ju je samo probudio, da je nije uskrisio iz mrtvih. Također je sve to objasnio i apostolima, ali je sve to bilo uzaludno; svi su vjerovali da je podigao djevojčicu iz mrtvih. To što je Isus rekao u objašnjenju mnogih prividnih čuda imalo je mali učinak na njegove sljedbenike. Oni su svi bili skloni traženju čuda i nisu propuštali nijednu priliku Isusu pripisati još jedno takvo djelo. Isus i apostoli vratili su se u Betsaidu nakon što je on jasno naglasio da o ovome nikomu ne kazuju.
152:1.3 (1699.3) Kad je izašao iz Jairove kuće, za njim su pošla dva slijepca u pratnji jednog nijemog dječaka, glasno tražeći ozdravljenje. U to je vrijeme ugled Isusa kao iscjelitelja bio na samom vrhuncu. Gdje god je išao, čekali su ga ljudi koji su patili od oboljenja i poremećaja. Učitelj je u to vrijeme izgledao iscrpljen, a njegovi su prijatelji strahovali da bi ga daljnji rad na učenju i ozdravljenju naroda mogao dovesti do točke stvarnog sloma.
152:1.4 (1699.4) Isusovi apostoli, a kamoli običan svijet, nisu mogli razumjeti prirodu i osobine ovog Boga-čovjeka. Niti je ijedna buduća generacija bila u stanju u cijelosti shvatiti to što se dogodilo na zemlji u osobi Isusa iz Nazareta. Niti se ovi izvanredni događaji ikada mogu provjeriti od strane znanosti ili religije iz jednostavnog razloga što se takva izvanredna situacija nikada ne može ponovno dogoditi, bilo na ovom ili na bilo kojem drugom svijetu u Nebadonu. Nikada više, ni na jednom svijetu u cijelom ovom svemiru, neće se pojaviti nijedno drugo biće u smrtnom obličju koje će istovremeno utjeloviti sve atribute kreativne energije u kombinaciji s duhovnim darovima koji nadilaze vrijeme i većinu drugih materijalnih ograničenja.
152:1.5 (1700.1) Nikada prije Isusa na zemlji, niti ikada poslije njega, nije bilo moguće tako izravno i očigledno osigurati rezultate koji prate snažnu i živu vjeru smrtnih muškaraca i žena. Kako bi se ovi događaji ponovili, morali bismo ići u neposrednu prisutnost Mihaela, Stvoritelja, i naći ga u obličju u kojem je tada bio — kao Sin Čovječji. Isto tako, danas, dok njegova odsutnost onemogućuje takve materijalne manifestacije, trebate se suzdržati od stavljanja bilo kakvih ograničenja na moguću manifestaciju njegove duhovne snage. Iako Učitelj nije prisutan kao materijalno biće, on je prisutan kao duhovni utjecaj u srcima ljudi. Kad je napustio svijet, Isus je omogućio da njegov duh nastavi živjeti zajedno s duhom njegova Oca koji prebiva u umovima svih ljudi.
2. HRANJENJE PET TISUĆA
152:2.1 (1700.2) Isus je nastavio danju poučavati narod, a uvečer podučavati apostole i evanđeliste. U petak je proglasio jednotjedni dopust kako bi svi njegovi sljedbenici mogli otići svojim kućama ili prijateljima na nekoliko dana prije nego što se pripreme za odlazak na Pashu u Jeruzalem. No više od polovice njegovih učenika odbilo je otići, dok je mnoštvo iz dana u dan sve više raslo, i to toliko da je David Zebedejev želio podići novi tabor, ali je Isus odbio dati suglasnost. Učitelj je imao tako malo prilike za odmor tijekom subote da je u nedjelju ujutro, 27. ožujka, pokušao udaljiti se od svjetine. Ostavio je neke evanđeliste da se obrate mnoštvu, dok je s dvanaestoricom planirao neopaženo se prebaciti na suprotnu obalu jezera, gdje su planirali potražiti prijeko potreban odmor u lijepom parku južno od Betsaide-Julias. Ta je regija bila omiljeno odmaralište Kafarnaumljana; svi su dobro poznavali parkove koji su se nalazili na istočnoj obali.
152:2.2 (1700.3) Ali narod to nije htio dopustiti. Vidjeli su kojim je smjerom zaplovila Isusova lađa pa su unajmili sva plovila koja su im bila na raspolaganju i krenuli za njim. Oni koji se nisu uspjeli domoći broda krenuli su pješice, obilazeći gornji kraj jezera.
152:2.3 (1700.4) Kasno poslijepodne više od tisuću ljudi pronašlo je Učitelja u jednom od parkova, gdje im se kratko obratio, a zatim je govorio Petar. Mnogi od tih ljudi sa sobom su ponijeli hranu, a nakon večere okupili su se u manjim skupinama, dok su ih Isusovi apostoli i učenici poučavali.
152:2.4 (1700.5) U ponedjeljak poslije podne mnoštvo se povećalo na više od tri tisuće. I dalje — sve do kasno uvečer — ljudi su nastavili pristizati, donoseći sa sobom svakojake bolesnike. Stotine zainteresiranih ljudi planirale su se zaustaviti u Kafarnaumu kako bi vidjeli i čuli Isusa na putu za Pashu i jednostavno nisu dopuštali da budu razočarani. U srijedu u podne oko pet tisuća muškaraca, žena i djece okupilo se u ovom parku južno od Betsaide-Julias. Vrijeme je bilo ugodno, budući da se u tom području približavao kraj kišne sezone.
152:2.5 (1700.6) Filip je osigurao trodnevnu zalihu hrane za Isusa i dvanaestoricu, koja je bila povjerena dječaku Marku, koji je obavljao sve sitne poslove. Poslijepodne toga trećeg dana, za gotovo polovicu ovog mnoštva hrana koju su ljudi donijeli sa sobom bila je gotovo iscrpljena. David Zebedejev ovdje nije imao tabor s dovoljno šatora da nahrani i smjesti mnoštvo. Niti je Filip osigurao hranu za tako veliko mnoštvo. Ali ljudi, iako su bili gladni, nisu se htjeli razići. Među njima se tiho šaptalo da je Isus, želeći izbjeći nevolje i s Herodom i s jeruzalemskim vođama, izabrao ovo mirno mjesto izvan nadležnosti svih svojih neprijatelja kao pravo mjesto da bude okrunjen za kralja. Entuzijazam među ljudima rastao je iz sata u sat. Isusu nije bila rečena ni riječ o tome, premda je on, naravno, znao sve što se događalo. Čak su i dvanaestorica apostola bili pod utjecajem takvih ideja, a osobito mlađi evanđelisti. Apostoli koji su podržavali ovaj pokušaj da se Isusa proglasi kraljem bili su Petar, Ivan, Šimun Revnitelj i Juda Iškariotski. Oni koji su se protivili ovom planu bili su Andrija, Jakov, Natanije i Tomo. Matej, Filip i Alfejevi blizanci bili su suzdržani. Kolovođa ovog plana da se Isusa proglasi kraljem bio je Joab, jedan od mladih evanđelista.
152:2.6 (1701.1) Tako su stvari stajale oko pet sati u srijedu poslije podne, kad je Isus zamolio Jakova Alfejeva da pozove Andriju i Filipa. Isus je rekao: “Što ćemo s ovolikim narodom? Oni su s nama već tri dana, a mnogi su gladni. Nemaju hrane.” Filip i Andrija izmijeniše poglede, a potom Filip odgovori: “Učitelju, otpusti narod da ode po okolnim selima i kupi sebi hranu.” U strahu da narod ne pokuša okruniti Isusa, Andrija se brzo pridruži Filipu, govoreći: “Da, Učitelju, mislim da je najbolje otpustiti narod da svaki ode svojim putem kupiti hranu, a tebi svakako treba neko vrijeme odmora.” U ovom se trenutku razgovoru pridružiše i ostali od Dvanaestorice. Tada Isus reče: “Ali ja ih ne želim otpustiti gladne; imamo li ih čime nahraniti?” To je bilo previše za Filipa, koji brzo odgovori: “Učitelju, gdje bismo ovdje u ovom kraju mogli kupiti kruha za ovaj narod? Dvjesta denara kruha ne bi bilo dovoljno da svaki dobije nešto malo za ručak.”
152:2.7 (1701.2) Prije nego što su apostoli imali priliku bilo što reći, Isus se okrenu Andriji i Filipu, govoreći: “Ne želim otpustiti ovaj narod. Evo ih, kao ovce bez pastira. Hoću da ih nahranim. Koliko hrane imamo?” Dok je Filip razgovarao s Matejem i Judom, Andrija je potražio dječaka Marka da utvrdi koliko im je hrane ostalo. Vratio se Isusu, govoreći: “Dječaku je ostalo još pet ječmenih kruhova i dvije sušene ribe” — a Petar brzo dodade: “A mi još nismo jeli.”
152:2.8 (1701.3) Na trenutak je Isus stajao u tišini. U očima mu je bio odsutan pogled. Apostoli nisu govorili ništa. Isus se iznenada okrenu prema Andriji i reče: “Donesi mi kruhove i ribe.” A kad je Andrija donio košaru Isusu, Učitelj reče: “Reci narodu da sjedne na travu u skupinama od po stotinu i odredi vođu svake skupine, pa dovedi ovamo sve evanđeliste da budu s nama.”
152:2.9 (1701.4) Isus uze kruhove u svoje ruke i, nakon što je izrekao zahvalnicu, prelomi kruh i dade ga apostolima, koji ga proslijediše svojim suradnicima, a oni ga pak odnesoše mnoštvu. Isus je na isti način lomio i dijelio ribe. Mnoštvo je jelo i nasitilo se. Kad su završili s jelom, Isus reče svojim učenicima: “Sklonite preostale ulomke da se ništa ne izgubi.” Kad su završili skupljanje ulomaka, imali su dvanaest punih košara. Oni koji su jeli na ovoj izvanrednoj gozbi brojili su oko pet tisuća muškaraca, žena i djece.
152:2.10 (1702.1) I ovo je prvo i jedino prirodno čudo koje je Isus izveo kao rezultat svjesnog prethodnog planiranja. Istina je da su njegovi učenici bili naklonjeni mnoge stvari nazivati čudima koje to nisu bile, ali ovo je bila prava natprirodna služba. U ovom je slučaju, kako smo mi naučili, Mihael, kao i uvijek, umnožio elemente hrane, osim što je došlo do ukidanja vremenskog faktora i vidljivog životnog kanala.
3. ISUSA HOĆE UČINITI KRALJEM
152:3.1 (1702.2) Hranjenje pet tisuća nadnaravnom energijom bio je još jedan od onih slučajeva u kojima je zbroj ljudske sućuti i kreativne snage rezultirao onim što se dogodilo. Nakon što se mnoštvo nasitilo i budući da je Isusova slava ovom prilikom i na ovom mjestu uvećana ovim veličanstvenim čudom, više nije bilo potrebno nikakvo osobno usmjeravanje da narod uhvati Učitelja i proglasi ga kraljem. Ta se ideja proširila gomilom poput zaraze. Reakcija mnoštva na ovo iznenadno i spektakularno zadovoljenje njihovih fizičkih potreba bila je duboka i neodoljiva. Dugo vremena Židove se učilo da Mesija, sin Davidov, kada dođe, treba učiniti da zemljom ponovo poteku med i mlijeko i da im bude podaren kruh života, onako kako je mana s neba navodno pala njihovim precima u pustinji. Nije li se sve to očekivanje sada ispunilo pred njihovim očima? Kad se ovaj izgladnjeli narod, koji je tipično živio na rubu gladi, konačno zasitio ovom čudesnom hranom, nastupila je samo jedna jednoglasna reakcija: „Evo kralja našega.” Došao je čudotvorni izbavitelj Izraela. U očima tih jednostavnih ljudi onaj koji je imao moć nahraniti njihova tijela imao je pravo nad njima vladati. Onda nije ni čudo da je mnoštvo, kad se zasitilo hranom, ustalo kao jedan čovjek i povikalo: „Učinite ga kraljem!”
152:3.2 (1702.3) Ovaj je moćni poklik dao nade Petru i onim apostolima koji su se i dalje držali nade da će vidjeti kako Isus preuzima svoje pravo na vlast. Ali te lažne nade nisu dugo živjele. Ovaj je moćni poklik svjetine jedva prestao odjekivati obližnjim stijenama kad se Isus popeo na veliki kamen i, podižući desnicu da skrene njihovu pozornost, rekao: "Djeco moja, imate dobre namjere, ali kratkovide i materijalistične poglede." Uslijedila je kratka stanka; ovaj je snažni Galilejac tu veličanstveno stajao obasjan čarobnim sjajem istočnjačkog sumraka. Na svaki je način izgledao kao kralj dok se nastavio obraćati mnoštvu koje ga je bez daha slušalo: “Želite me učiniti kraljem, ne zato što vam je duša osvijetljena velikom istinom, nego zato što su vaši želuci ispunjeni kruhom. Koliko sam vam puta rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta? Ovo kraljevstvo nebesko koje navješćujemo jest duhovno bratstvo i njime ne vlada nitko tko sjedi na materijalnom prijestolju. Otac moj na nebu je svemudri i svemoćni Vladar nad ovim duhovnim bratstvom sinova Božjih na zemlji. Zar sam doživio toliki neuspjeh u otkrivanju Oca duhova da vi hoćete učiniti kraljem njegova Sina u tijelu! Idite sada svaki svojoj kući. Ako morate imati kralja, dopustite Ocu svjetlosti da stoluje u srcu svakoga od vas kao duh i Vladar svih stvari."
152:3.3 (1702.4) Ove su Isusove riječi zapanjile i rastužile narod. Mnogi koji su nekoć vjerovali u njega predomislili su se i od toga ga dana više nisu slijedili. Apostoli su bili bez riječi; stajali su u tišini oko dvanaest košara s ulomcima hrane; samo je dječak Marko, pomoćnik apostolskog zbora, rekao: "I tako je on odbio biti naš kralj." Isus se, prije nego što će sam poći u brda, obratio Andriji i rekao: "Povedi svoju braću natrag u kuću Zebedejevih i moli se s njima, a posebno za svog brata Šimuna Petra."
4. NOĆNO VIĐENJE ŠIMUNA PETRA
152:4.1 (1703.1) Apostoli su, bez Učitelja — koji ih je poslao same — ušli u čamac i šutke počeli veslati prema Betsaidi na zapadnoj obali jezera. Nitko od dvanaestorice nije bio toliko skrhan i potišten kao Šimun Petar. Jedva da je itko išta rekao; svi su mislili o Učitelju koji je bio sam u brdima. Znači li to da ih je ostavio? Nikada ih prije nije sviju otpustio i odbio poći s njima. Što li sve to znači?
152:4.2 (1703.2) Spustila se tama, jer je zapuhao jak i suprotan vjetar tako da je bilo gotovo nemoguće napredovati. Kako su prolazili sati tame i mukotrpnog veslanja, Petar se umorio i od iscrpljenosti pao u dubok san. Andrija i Jakov su ga stavili da počiva na jastučićima koji su bili na sjedalu na krmi broda. Dok su se drugi apostoli borili s vjetrom i valovima, Petar je usnuo san; u snu je vidio Isusa kako dolazi prema njima hodeći po moru. Kad je Učitelj u ovoj viziji prolazio mimo broda, Petar je povikao: “Spasi nas, Učitelju, spasi nas.” Oni koji su bili u stražnjem dijelu broda čuli su kako to govori. Kako se ova noćna vizija nastavila dalje odigravati u Petrovom umu, on je sanjao da čuje kako Isus govori: “Raduj se; ja sam; ne boj se.” To je bilo kao melem Petrovoj uznemirenoj duši; utješilo je njegov izmučeni duh, tako da je (u snu) povikao Učitelju: “Gospodine, ako si to stvarno ti, zapovijedi mi da dođem k tebi po vodi.” A kad je Petar počeo hodati po vodi, uplašili su ga uzburkani valovi i, kad je počeo tonuti, povikao je: “Gospodine, spasi me!” A mnogi od dvanaestorice čuli su kako izgovara ove riječi. Petar je dalje sanjao da je Isus došao da ga spase i, pruživši ruku, uhvatio ga i podigao, govoreći: “O, malovjerni, zašto si sumnjao?”
152:4.3 (1703.3) U vezi s drugim dijelom sna, Petar je ustao sa sjedala na kojemu je spavao i doista zakoračio preko boka i u vodu. Probudio se iz sna kad su Andrija, Jakov i Ivan pružili ruke dolje i izvukli ga iz mora.
152:4.4 (1703.4) Za Petra je to iskustvo uvijek djelovalo stvarno. On je iskreno vjerovao da je Isus te noći došao k njima. Tek je djelomično uspio uvjeriti Ivana Marka, što objašnjava zašto je Marko izostavio dio pripovijesti iz svog zapisa. Luka je bio liječnik koji je pažljivo razmatrao takve stvari te je zaključio da je cijela epizoda bila Petrova vizija i stoga je odbio uvrstiti ovu priču u svoju pripovijest.
5. NATRAG U BETSAIDI
152:5.1 (1703.5) U četvrtak ujutro, prije zore, usidrili su brod podalje od obale, u blizini Zebedejeve kuće, i nastojali zaspati do negdje oko podneva. Andrija je prvi ustao i otišao u šetnju uz more, gdje je pronašao Isusa u društvu dječaka Marka kako sjedi na kamenu pored mora. Unatoč tomu što su mnogi iz naroda i mladi evanđelisti tražili Isusa cijele noći i veći dio sljedećeg dana po istočnim brdima, Isus je s dječakom Markom nedugo nakon ponoći krenuo pješice oko jezera i preko rijeke, natrag u Betsaidu.
152:5.2 (1704.1) Od pet tisuća ljudi koji su čudesno nahranjeni i koji su ga htjeli učiniti kraljem kad su im želuci bili puni, a srca prazna, samo je nekih pet stotina ostalo uz njega i nastavilo ga pratiti. No, prije nego što su primili vijesti o njegovu povratku u Betsaidu, Isus je rekao Andriji da pozove apostole i njihove suradnike, uključujući i žene, govoreći: “Želim razgovarati s njima.” A kada su svi bili spremni, Isus je rekao:
152:5.3 (1704.2) „Koliko se još moram s vama nositi? Zašto ste tako spori u duhovnoj spoznaji i manjkavi u živoj vjeri? Sve ove mjesece učio sam vas istinama kraljevstva, a vama ipak još uvijek dominiraju materijalne pobude umjesto duhovnih razmatranja. Zar niste čitali u Pismu Mojsijevu opomenu nevjernoj djeci Izraelovoj, gdje kaže: ‘Ne bojte se, stojte mirno pa ćete vidjeti spasenje Gospodnje’? Kako kaže pjesnik: ‘Stavi svoje povjerenje u Gospodina.’ ‘Budi strpljiv, pričekaj na Gospodina i živi hrabro. On će očvrsnuti srce tvoje.’ ‘Gospodinu povjeri svoje breme i on će te potkrijepiti. Pouzdaj se u njega u svako doba i izlij svoje srce njemu, jer ti je Bog utočište.’ ‘Tko prebiva na tajnom mjestu Svevišnjega, ostaje u sjeni Svemogućega.’ ‘Bolje je vjerovati Gospodinu nego staviti povjerenje u ljudske prinčeve.’
152:5.4 (1704.3) „Vidite li sada svi da izvođenjem čuda i materijalnih čudesnih djela nećete privući duše u duhovno kraljevstvo? Nahranili smo mnoštvo, ali to ih nije navelo da gladuju za kruhom života niti da žeđaju za vodama duhovne ispravnosti. Kad im je glad bila zadovoljena, nisu tražili ulazak u kraljevstvo nebesko, nego su tražili da naprave kralja od Sina Čovječjega po uzoru na kraljeve ovoga svijeta, samo da bi mogli nastaviti jesti kruha bez rada. I sve ono u čemu su mnogi od vas manje ili više sudjelovali ni na koji način ne obznanjuje Oca nebeskog niti doprinosi napretku kraljevstva na zemlji. Zar nemamo dovoljan broj neprijatelja među vjerskim vođama u zemlji, a da činimo još i ono što će vjerojatno udaljiti građanske vlasti? Molim se da vam Otac pomaže otvoriti oči da možete vidjeti i otvori vam uši da možete čuti, kako biste imali potpunu vjeru u evanđelje kojemu sam vas učio.“
152:5.5 (1704.4) Isus je tada najavio da se želi povući na nekoliko dana odmora sa svojim apostolima prije nego što se spreme otići na Pashu u Jeruzalem te je zabranio da ga bilo učenici bilo mnoštvo slijede. U skladu s tim otišli su brodom u oblast Genezareta na dva ili tri dana odmora i počinka. Isus se pripremao za veliku krizu svojega života na zemlji i zato je provodio mnogo vremena u zajedništvu s Ocem na nebu.
152:5.6 (1704.5) Vijesti o hranjenju pet tisuća i pokušaju proglašenja Isusa kraljem probudile su veliku znatiželju kao i duboke strahove religioznih vođa i građanskih vlasti po svoj Galileji i Judeji. Iako ovo veliko čudo ni na koji način nije unaprijedilo evanđelje kraljevstva u dušama materijalno nastrojenih i malodušnih vjernika, poslužilo je za razotkrivanje sklonosti užeg kruga Isusovih apostola i bliskih učenika koje su bile usmjerene prema traženju čuda i proglašenju Isusa kraljem. Ovaj je spektakularni događaj označio kraj ranog razdoblja učenja, obuke i ozdravljenja, pripremajući time put za inauguraciju ove posljednje godine proglašavanja većih i viših duhovnih faza novog evanđelja kraljevstva — božanskog sinovstva, duhovne slobode i vječnog spasenja.
6. U GENEZARETU
152:6.1 (1705.1) Odmarajući se u kući jednog vrlo bogatog vjernika u području Genezareta, Isus je svako poslijepodne držao neformalna vijećanja s dvanaestoricom. Veleposlanici kraljevstva bili su ozbiljna, trijezna i ponizna skupina razočaranih ljudi. No, čak i nakon svega što se dogodilo, kako će kasniji događaji pokazati, onih dvanaest ljudi još nisu bili u potpunosti oslobođeni svojih prirođenih i duboko ukorijenjenih predodžbi o dolasku židovskog Mesije. Događaji iz prethodnih nekoliko tjedana odvijali su se prebrzo da bi ovi začuđeni ribari mogli shvatiti njihovo puno značenje. Muškarcima i ženama treba dosta vremena da ostvare korjenite i opsežne promjene u svojim osnovnim i temeljnim shvaćanjima društvenog ponašanja, filozofskih stavova i vjerskih uvjerenja.
152:6.2 (1705.2) Dok su se Isus i dvanaestorica odmarali u Genezaretu, narod se razišao, neki svojim kućama, a neki na proslavu Pashe u Jeruzalemu. U manje od mjesec dana oduševljeni i otvoreni Isusovi sljedbenici, kojih je samo u Galileji bilo više od pedeset tisuća, pali su na manje od pet stotina. Isus je želio svoje apostole poučiti važnoj lekciji o prevrtljivosti javnog mnijenja, kako ne bi došli u iskušenje oslanjati se na takve manifestacije prolazne religiozne histerije nakon što ih ostavi same u radu na promicanju kraljevstva, ali je u tom nastojanju samo djelomično uspio.
152:6.3 (1705.3) Druge je večeri njihova boravka u Genezaretu Učitelj ponovo ispričao apostolima usporedbu o sijaču i dodao ove riječi: „Vidite, djeco moja, kako je prolazan i krajnje razočaravajući apel na ljudske emocije; a jednako je prazan i neplodan isključivi apel na čovjekov intelekt; samo ako uputite apel na duh koji živi u ljudskom umu možete se nadati postizanju trajnog uspjeha i ostvarenju tih divnih preobražaja ljudskog karaktera koji se već sada pokazuju u obilnom rađanju istinskih plodova duha u svakodnevnom životu svih onih koji su tako izbavljeni iz tame sumnje rođenjem duha u svjetlu vjere — kraljevstvo nebesko.“
152:6.4 (1705.4) Isus je poučavao da je apel na emocije tehnika privlačenja i usmjeravanja intelektualne pažnje. Naglasio je da tako probuđen i oživljen um predstavlja vrata duše, u kojoj prebiva ta duhovna priroda čovjeka koja mora prepoznati istinu i odgovoriti na duhovni poziv evanđelja kako bi se postigli trajni rezultati istinskih preobrazbi karaktera.
152:6.5 (1705.5) Isus je tako želio pripremiti apostole za predstojeći šok — krizu u javnom stavu prema njemu koja će uslijediti za samo nekoliko dana. Objasnio je dvanaestorici da su se vjerski vladari Jeruzalema urotili s Herodom Antipom kako bi prouzročili njihovu propast. Dvanaestorica su počeli potpunije shvaćati (premda ne do samog kraja) da Isus neće sjediti na Davidovu prijestolju. Potpunije su vidjeli da se duhovna istina ne može unaprijediti materijalnim čudima. Počeli su shvaćati da je onom prilikom kad je Isus nahranio pet tisuća i kad su ga pokušali učiniti kraljem dosegnut vrhunac narodnog traženja čuda i čudotvorstva te najviša točka Isusove popularnosti među narodom. Mogli su nejasno razaznati i tek mutno predvidjeti približavanje razdoblja duhovnog prosijavanja i okrutnih nedaća. Ovih se dvanaest ljudi polako budilo u spoznaji stvarne naravi svoje zadaće kao veleposlanika kraljevstva i počeli su se spremati za teške i bolne kušnje posljednje godine Učiteljeva služenja na zemlji.
152:6.6 (1706.1) Prije nego što su napustili Genezaret, Isus ih je poučio o čudesnom hranjenju pet tisuća, objašnjavajući zašto je poduzeo ovu izvanrednu manifestaciju stvaralačke moći i uvjeravajući ih da se nije popustio svojem suosjećanju prema mnoštvu sve dok nije utvrdio da je taj čin bio „prema Očevoj volji“.
7. U JERUZALEMU
152:7.1 (1706.2) U nedjelju, 3. travnja, Isus je u pratnji samo dvanaestorice apostola krenuo iz Betsaide prema Jeruzalemu. Kako bi izbjegli mnoštvo i na sebe privukli što manje pažnje, putovali su preko Gerase i Filadelfije. Zabranio im je svaki oblik javnog poučavanja na ovom putovanju; također im nije dopustio poučavati i propovijedati za boravka u Jeruzalemu. Stigli su u Betaniju, u blizini Jeruzalema, kasno u srijedu navečer, 6. travnja. Te su noći odsjeli u domu Lazara, Marte i Marije, a sutradan su se razdvojili. Isus je s Ivanom ostao u kući vjernika po imenu Šimun, u neposrednoj blizini Lazareve kuće u Betaniji. Juda Iškariotski i Šimun Revnitelj ostali su kod prijatelja u Jeruzalemu, dok su ostali apostoli, dva po dva, ostali u različitim kućama.
152:7.2 (1706.3) Isus je ušao u Jeruzalem samo jednom tijekom ove Pashe, i to na sam dan tog velikog blagdana. Abner je poveo mnoge jeruzalemske vjernike da dočekaju Isusa u Betaniji. Tijekom ovog boravka u Jeruzalemu dvanaestorica su postala svjesna koliko je rasla ogorčenost prema njihovom Učitelju. Otišli su iz Jeruzalema uvjereni da im predstoji kriza.
152:7.3 (1706.4) U nedjelju, 24. travnja, Isus i apostoli napustili su Jeruzalem i otišli u Betsaidu, putujući preko obalnih gradova Jope, Cezareje i Ptolemaide. Odatle su putovali kopnom preko Rame i Korozaina do Betsaide, gdje su stigli u petak, 29. travnja. Čim je došao kući, Isus je poslao Andriju da zatraži od nadstojnika sinagoge dopuštenje da sutradan, u subotu, održi govor na poslijepodnevnom bogoslužju. Isus je dobro znao da će to biti posljednji put kada će mu biti dopušteno govoriti u kafarnaumskoj sinagogi.