Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 153 : KRIZA U KAFARNAUMU
Sekcije
POGLAVLJE 153 : KRIZA U KAFARNAUMU
153:0.1 (1707.1) U PETAK navečer, na dan dolaska u Betsaidu, te u subotu ujutro, apostoli su primijetili da je Isus bio ozbiljno zauzet nekim velikim problemom; bili su svjesni da je Učitelj pridavao neobičnu pozornost nekom pitanju od velike važnosti. Nije doručkovao, a malo je jeo u podne. Cijelo subotnje jutro i večer prije dvanaestorica su se sa svojim suradnicima okupljala u malim grupama oko kuće, u vrtu ili uz more. Sve ih je obuzimala napetost zbog neizvjesnosti i iščekivanje prožeto strepnjom. Isus je malo govorio otkako su napustili Jeruzalem.
153:0.2 (1707.2) Već mjesecima nisu vidjeli Učitelja tako zaokupljenog i nekomunikativnog. Čak je i Šimun Petar bio potišten, ako ne i klonuo duhom. Andrija nije znao što učiniti sa svojim bezvoljnim suradnicima. Natanije je rekao da se nalaze usred „zatišja pred buru“. Tomo je izrazio mišljenje da će se „nešto neobično dogoditi“. Filip je savjetovao Davidu Zebedejevu da „ne pravi planove kako će hraniti i ugostiti mnoštvo dok ne sazna što je Učitelj naumio“. Matija se ponovno silno trudio napuniti riznicu. Jakov i Ivan razgovarali su o predstojećoj propovijedi u sinagogi i mnogo nagađali o tome kakva bi mogla biti i o čemu bi sve govorila. Šimun Revnitelj izrazio je uvjerenje, zapravo nadu, da se „Otac na nebu možda spremao intervenirati na neki neočekivani način radi opravdanja i potpore svoga Sina“, dok se Juda Iškariotski usudio prepustiti se pomisli da je Isus možda bio opterećen žaljenjem „što nije imao dovoljno hrabrosti i odvažnosti dopustiti mnoštvu od pet tisuća da ga proglasi kraljem Židova“.
153:0.3 (1707.3) Iz te skupine potištenih i obeshrabrenih sljedbenika Isus je ove prekrasne subote poslijepodne izašao kako bi održao svoju epohalnu propovijed u sinagogi u Kafarnaumu. Jedini vedri pozdrav i izraz dobre želje od njegovih najbližih sljedbenika došao je od jednog od bezazlenih Alfejevih blizanaca koji je, dok je Isus izlazio iz kuće na putu prema sinagogi, veselo pozdravio Isusa i rekao: „Molimo se Ocu da ti pomogne i da možemo imati više ljudi nego ikada prije.“
1. POSTAVKA POZORNICE
153:1.1 (1707.4) Ugledno je mnoštvo dočekalo Isusa u tri sata toga prekrasnog subotnjeg poslijepodneva u novoj sinagogi u Kafarnaumu. Jair je predsjedao i predao Isusu Pisma da ih pročita. Dan prije stigla su iz Jeruzalema pedeset i tri farizeja i saduceja; bilo je prisutno i više od trideset vođa i glavara susjednih sinagoga. Ti su židovski religijski vođe djelovali izravno po nalogu Velikog vijeća u Jeruzalemu i činili pravovjernu prethodnicu koja je došla započeti otvoreni rat protiv Isusa i njegovih sljedbenika. Pokraj tih židovskih vođa, na počasnim mjestima u sinagogi, sjedili su službeni promatrači Heroda Antipe, kojima je bilo naloženo utvrditi istinu o uznemirujućim izvještajima da je narod pokušao proglasiti Isusa kraljem Židova na području njegova brata Filipa.
153:1.2 (1708.1) Isus je shvatio da se suočava s neposrednim otvorenim proglašenjem rata od strane svojih sve brojnijih neprijatelja i odlučio je smjelo prijeći u napad. Kada je nahranio pet tisuća ljudi, doveo je u pitanje njihove predodžbe o materijalnom Mesiji; sada je ponovno odlučio otvoreno napasti njihovo shvaćanje židovskog izbavitelja. Ova kriza, koja je započela hranjenjem pet tisuća ljudi, a završila ovom subotnjom poslijepodnevnom propovijedi, označila je vanjski preokret u plimi narodne slave i priznanja. Od tada će se rad kraljevstva sve više usredotočivati na važniju zadaću pridobivanja trajnih duhovnih obraćenika za istinski religiozno bratstvo čovječanstva. Ova propovijed označava prijelomni trenutak u prijelazu iz razdoblja rasprave, polemike i odlučivanja u razdoblje otvorenog rata te konačnog prihvaćanja ili konačnog odbacivanja.
153:1.3 (1708.2) Učitelj je dobro znao da se mnogi njegovi sljedbenici polako, ali sigurno, pripremaju da ga naposljetku odbace. Isto je tako znao da mnogi njegovi učenici polako, ali sigurno, prolaze kroz obuku uma i discipliniranje duše koje će im omogućiti pobijediti sumnju i hrabro potvrditi svoju potpuno sazrelu vjeru u evanđelje kraljevstva. Isus je u potpunosti razumijevao kako se ljudi polako, kroz opetovana opredjeljivanja između dobra i zla u situacijama koje se neprestano ponavljaju, pripremaju za odluke u kriznim trenucima i za iznenadne činove hrabrog opredjeljivanja. Svoje je odabrane glasnike neprestano izlagao ponovljenim iskustvima razočaranja i pružao im česte i zahtjevne prilike da biraju između ispravnog i pogrešnog načina suočavanja s duhovnim kušnjama. Znao je da se može osloniti na svoje sljedbenike i da će, kada se suoče s konačnom kušnjom, donijeti svoje presudne odluke u skladu s prethodno oblikovanim i uobičajenim stavovima uma i reakcijama duha.
153:1.4 (1708.3) Ova kriza u Isusovu zemaljskom životu započela je hranjenjem pet tisuća ljudi, a završila ovom propovijedi u sinagogi; kriza u životima apostola započela je ovom propovijedi u sinagogi i nastavila se cijelu godinu, završivši tek Učiteljevim suđenjem i raspećem.
153:1.5 (1708.4) Dok su toga poslijepodneva sjedili u sinagogi, prije nego što će Isus početi govoriti, u mislima svih postojala je samo jedna velika tajna, samo jedno presudno pitanje. I njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji razmišljali su samo o jednoj stvari: „Zašto je tako namjerno i djelotvorno preokrenuo plimu narodnog oduševljenja?“ Neposredno prije i neposredno poslije ove propovijedi, sumnje i razočaranja njegovih nezadovoljnih pristaša prerasli su u nesvjesno protivljenje i naposljetku u stvarnu mržnju. Nakon ove propovijedi u sinagogi Juda Iškariotski prvi je put svjesno pomislio da napusti Isusa. No zasad je uspješno svladao sve takve sklonosti.
153:1.6 (1708.5) Svi su bili zbunjeni. Isus ih je ostavio zabezeknute i smetene. Nedavno je izveo najveću demonstraciju nadnaravne moći koja je obilježila cijelo njegovo djelovanje. Hranjenje pet tisuća ljudi predstavlja događaj u njegovu zemaljskom životu koji je najviše odgovarao židovskom poimanju očekivanog Mesije. Ali tu je izvanrednu prednost odmah i bez objašnjenja poništio svojim brzim i nedvosmislenim odbijanjem da bude proglašen kraljem.
153:1.7 (1709.1) U petak navečer i ponovno u subotu ujutro, jeruzalemski su vođe dugo i usrdno pokušavali uvjeriti Jaira da ne dopusti Isusu govoriti u sinagogi, ali sve je bilo uzalud. Jair je na sve njihove molbe samo odgovorio: „Odobrio sam ovaj zahtjev i neću prekršiti svoju riječ.“
2. EPOHALNA PROPOVIJED
153:2.1 (1709.2) Isus je započeo propovijed čitanjem odlomka iz Ponovljenog zakona: „To će se obistiniti ako ovaj narod ne posluša riječ Božju, da će ih zasigurno preplaviti prokletstva zbog njihova prijestupa. Gospodin će uzrokovati tvoju propast u rukama tvojih neprijatelja; bit ćete razbacani po svim narodima s kraja na kraj svijeta. Gospodin će vas ostaviti u rukama tuđeg kralja i strane nacije. Postat ćete predmet čuđenja, poslovica i podsmijeha među svim nacijama. Sinove ćeš i kćeri rađati koji će u sužanjstvo odlaziti. Došljak koji bude u sredini tvojoj uzrast će visoko nada te u vlasti, a ti ćeš padati sve niže i niže. Sva će ova prokletstva snalaziti tebe i tvoje potomstvo zauvijek, jer nisi slušao riječ Gospodnju. Zato ćeš biti sluga neprijatelju svome koji će navaliti na tebe. U gladi i žeđi na tvoju će šiju navaljivati jaram od gvožđa. Gospodin će iz daljine, s kraja zemlje, dovesti na te narod, narod kojemu jezika nećeš razumjeti, narod okrutna izgleda koji neće pokazivati mnogo obzira prema tebi. Opsjedat će te u svim gradovima tvojim širom zemlje tvoje dok ne obore visoke i utvrđene zidine u koje se uzdaš; i sva će zemlja pasti u njihove ruke. I tako ćeš jesti plod utrobe svoje, meso sinova svojih i kćeri svojih, za vrijeme ove opsade zbog tjeskobe u koju će te tvoji neprijatelji stjerati.“
153:2.2 (1709.3) A kad je Isus završio s ovim čitanjem, okrenuo se Prorocima i čitao iz Jeremije: „Ako ne poslušate riječi mojih slugu i proroka koje sam vam poslao, postupit ću s ovim domom kao sa Šilom i učinit ću da ovaj grad bude prokletstvo za sve narode na zemlji.“ I svećenici i učitelji slušahu Jeremiju kako izgovara te riječi u domu Gospodnjem. A kad Jeremija izreče sve što mu Gospodin zapovijedi da kaže svemu narodu, zgrabiše ga svećenici i učitelji, govoreći: „Zacijelo ćeš umrijeti!“ I sav se narod skupi oko Jeremije u domu Gospodnjem. A kad su judejski glavari čuli te riječi, počeše suditi Jeremiji. Tada svećenici i učitelji rekoše glavarima i svemu narodu: „Ovaj je čovjek zaslužio smrt, jer je prorokovao protiv svoga grada, a vi ste ga čuli vlastitim ušima.“ Tada Jeremija reče glavarima i svemu narodu: „Gospodin me posla da prorokujem protiv ovoga doma i ovoga grada sve što ste čuli. Popravite, dakle, putove svoje i djela svoja i slušajte glas Gospodina Boga svoga da izbjegnete zlo koje je protiv vas pripremljeno. A što se mene tiče, evo, ja sam u vašim rukama. Učinite sa mnom što vam se čini dobro i pravo u vašim očima. Ali dobro znajte, ako me pogubite, nedužnu ćete krv navući na sebe i na ovaj grad i na njegove stanovnike, jer zaista Gospodin me posla k vama da govorim sve ove riječi u vaše uši.“
153:2.3 (1710.1) „Tada svećenici i učitelji toga doba htjedoše pogubiti Jeremiju, ali suci ne htjedoše pristati, nego ga zbog njegovih riječi upozorenja spustiše užetima u prljavu tamnicu, dok nije potonuo u glib do pazuha. Eto što je ovaj narod učinio s prorokom Jeremijom kad je poslušao Gospodnju zapovijed da upozori svoju braću na njihovu predstojeću političku propast. Danas vas želim pitati: Što će glavari svećenički i vjerski vođe ovoga naroda učiniti s čovjekom koji se usuđuje upozoriti ih na njihovu duhovnu propast? Hoćete li i vi pokušati pogubiti učitelja koji se usuđuje naviještati riječ Gospodnju i koji se ne boji ukazati na to da odbijate hoditi putem svjetlosti koji vodi do ulaza u kraljevstvo nebesko?
153:2.4 (1710.2) „Što tražite kao dokaz moje misije na zemlji? Ostavili smo vas neuznemirene na vašim položajima utjecaja i moći dok navješćujemo radosnu vijest siromašnima i odbačenima. Nismo neprijateljski napadali ništa što vi smatrate svetim, nego smo objavili novu slobodu čovjekovoj duši obuzetoj strahom. Došao sam na svijet da otkrijem Oca svojega i uspostavim na zemlji duhovno bratstvo sinova Božjih, kraljevstvo nebesko. A unatoč tome što sam vam toliko puta rekao da moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ipak je moj Otac podario mnoga očitovanja materijalnih čudesa, uz još uvjerljivije duhovne preobrazbe i preporode.
153:2.5 (1710.3) „Koji to novi znak od mene tražite? Kažem vam da već imate dovoljno dokaza da svatko može donijeti svoju odluku. Zaista, zaista, kažem mnogima koji danas sjede ovdje preda mnom: suočeni ste s nužnošću odabira kojim ćete putem ići; a ja vam kažem, kao što je Jošua rekao vašim precima: ‘Odaberite danas komu ćete služiti.’ Mnogi od vas danas stoje pred raskrižjem putova.
153:2.6 (1710.4) „Neki su od vas, kad me nakon hranjenja pet tisuća niste mogli naći na drugoj obali, unajmili ribarsku flotu iz Tiberijade, koja se prije tjedan dana tu sklonila od oluje, da krene u potragu za mnom. A radi čega? Ne zbog istine i ispravnosti, niti zato da biste bolje znali služiti i pomagati svojim bližnjima! Ne, nego da biste imali više kruha za koji se niste trudili. Ne da napunite svoje duše riječju života, nego samo da napunite svoje trbuhe kruhom lagodnog života. A dugo su vas učili da će Mesija, kada dođe, svojim čudesima učiniti život ugodnim i lagodnim za svoj izabrani narod. Nije stoga čudno što vi, koji ste tako poučeni, čeznete za kruhom i ribama. Ali kažem vam da takva nije misija Sina Čovječjega. Došao sam proglasiti duhovnu slobodu, učiti vječnu istinu i poticati živu vjeru.
153:2.7 (1710.5) „Braćo moja, ne čeznite za hranom koja propada, nego tražite duhovnu hranu koja hrani sve do vječnoga života; a to je kruh života koji Sin daje svima koji ga žele uzeti i jesti, jer je Otac dao Sinu ovaj život bez mjere. A kad ste me pitali: ‘Što nam je činiti da izvršavamo djela Božja?’, jasno sam vam rekao: ‘Ovo je djelo Božje: vjerovati onomu koga je on poslao.’“
153:2.8 (1710.6) A onda je Isus rekao, pokazujući na lonac s manom koji je služio kao ukras na nadvratniku ove nove sinagoge, ukrašenom motivom grožđa: „Učili ste da su vaši preci u pustinji jeli manu — kruh s neba — ali ja vam kažem da je to bio kruh zemaljski. Mojsije nije vašim ocima dao kruh s neba, ali se Otac moj sada sprema vama dati pravi kruh života. Kruh s neba je ono što silazi od Boga i što daje vječni život ljudima ovoga svijeta. I kad mi kažete: Daj nam taj živi kruh, ja vam odgovaram: ‘Ja sam taj kruh života.’ Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti, a tko meni vjeruje, neće nikada ožednjeti. Vidjeli ste me, živjeli ste sa mnom i promatrali moja djela, a ne vjerujete da sam došao od Oca. No, onima koji vjeruju kažem — ne bojte se. Svi koje Otac vodi doći će k meni, a tko dođe k meni, ni u kojem slučaju neće biti odbačen.
153:2.9 (1711.1) A sada vam objavljujem, jednom i zauvijek, da sam došao na zemlju, ne da vršim svoju volju, nego volju Onoga koji me posla. A konačna volja Onoga koji me posla jest da nikoga od onih koje mi dade ne izgubim. Da, ovo je volja Oca: da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega dobije život vječni. Još jučer sam kruhom hranio vaša tijela; danas nudim kruh života vašim gladnim dušama. Hoćete li sada prihvatiti ovaj kruh duha onako kako ste tada tako rado jeli kruh ovoga svijeta?“
153:2.10 (1711.2) Kad je Isus na trenutak zastao, prelazeći pogledom preko okupljenih, jedan je od učitelja iz Jeruzalema (član Velikog vijeća) ustao i upitao: „Jesam li dobro razumio da kažeš da si kruh koji silazi s neba, a da mana koju je Mojsije u pustinji dao ocima našim nije bila takva?“ A Isus je odgovorio farizeju: „To si pravilno razumio.“ Tada je rekao farizej: „A zar nisi ti Isus iz Nazareta, sin Josipa, stolara? Zar mnogi od nas ne poznaju tvoga oca i majku, kao i tvoju braću i sestre? Kako se onda možeš ovdje pojaviti u Božjoj kući i izjaviti da si sišao s neba?“
153:2.11 (1711.3) U tom je trenutku bilo mnogo mrmljanja u sinagogi i počeo se stvarati takav metež da je Isus ustao i rekao: „Budimo strpljivi; istina nikad ne pati od poštenog preispitivanja. Ja jesam sve što kažete, ali sam i više od toga. Otac i ja jedno smo; Sin čini samo ono čemu ga je Otac poučio, a sve one koji su dati Sinu od Oca, Sin će primiti k sebi. Čitali ste gdje je napisano u Prorocima: ‘Svi ćete biti poučeni od Boga’, te da će ‘oni koje Otac poučava čuti i njegova Sina’. Svaki koji se podvrgne poučavanju Očeva duha koji prebiva u njemu na kraju dolazi k meni. Nitko nije vidio Oca, ali Očev duh živi u čovjeku. Sin koji je sišao s neba već je zasigurno vidio Oca. Oni koji istinski vjeruju u ovoga Sina već imaju vječni život.
153:2.12 (1711.4) „Ja sam taj kruh života. Očevi vaši jedoše manu u pustinji i pomriješe. Ali ovaj kruh koji silazi od Boga, ako ga čovjek pojede, nikada ne umire u duhu. Ponavljam, ja sam taj živi kruh i svaka duša koja spozna ovu ujedinjenu narav Boga i čovjeka živjet će zauvijek. A ovaj kruh života koji dajem svima koji ga hoće primiti jest moja vlastita živa i sjedinjena narav. Otac je u Sinu i Sin je jedno s Ocem — to je moje životvorno otkrivenje svijetu i moj dar spasenja svim narodima.“
153:2.13 (1711.5) Kad je Isus završio s govorom, upravitelj sinagoge otpustio je okupljene, ali oni nisu htjeli otići. Gurali su se oko Isusa kako bi mu postavili nova pitanja, dok su drugi mrmljali i sporili se među sobom. Takvo je stanje potrajalo više od tri sata. Bilo je već dobro prošlo sedam sati prije nego što se mnoštvo konačno razišlo.
3. NAKON SKUPA
153:3.1 (1712.1) Mnogi su nastavili postavljati pitanja Isusu nakon ovog skupa. Neka su pitanja postavili njegovi zbunjeni sljedbenici, a mnoga druga nevjerni sitničari koji su ga htjeli osramotiti i uhvatiti u klopku.
153:3.2 (1712.2) Jedan od gostujućih farizeja, popevši se na svijećnjak, glasno je upitao: „Kažeš nam da si kruh života. Kako nam možeš dati svoje tijelo da jedemo ili svoju krv da pijemo? Od kakve je koristi tvoj nauk ako se ne može izvršiti?“ A Isus je odgovorio na to pitanje, rekavši: „Nisam vas učio da je moje tijelo kruh života, niti da je moja krv voda života. Nego sam vam rekao da je moj život u tijelu darivanje kruha s neba. Činjenica da se Riječ Božja podarila u tijelu i da je Sin Čovječji došao podvrgnut Božjoj volji predstavlja iskustvenu stvarnost koja odgovara božanskoj hrani. Ne možete jesti moje tijelo niti piti moju krv, ali možete postati jedno sa mnom u duhu, kao što sam ja jedno u duhu s Ocem. Možete se hraniti vječnom Riječju Božjom, koja je doista kruh života i koja vam je podarena u obličju smrtnog tijela; a u svojoj duši možete se napojiti božanskim duhom, koji je zaista voda života. Otac me je poslao na svijet da vam pokažem kako on želi prebivati u svim ljudima i usmjeravati ih; a ja sam tako živio ovaj život u tijelu da nadahnem sve ljude da neprestano nastoje spoznati i vršiti volju nebeskog Oca koji prebiva u njima.“
153:3.3 (1712.3) Tada je jedan od jeruzalemskih špijuna koji je pratio Isusa i njegove apostole rekao: „Mi smo primijetili da ni ti ni tvoji apostoli ne perete ruke kako treba prije jela kruha. Dobro znate da je takva praksa jedenja nečistim i neopranim rukama kršenje zakona starješina. Ni svoje čaše i posuđe ne perete kako treba. Zašto pokazujete takvo nepoštivanje prema tradicijama otaca i zakonima naših starješina?“ A kad je Isus to čuo, odgovorio je: „A zašto vi kršite Božje zapovijedi držeći se zakona svoje vlastite tradicije? Zar vam Božja zapovijed ne kaže: ‘Poštuj oca i majku’ i ne nalaže vam da s njima, ako je potrebno, podijelite svoja dobra; a vi donosite odredbu svoje tradicije koja dopušta neposlušnoj djeci da kažu kako je novac kojim bi mogli pomoći roditeljima ‘dar Bogu’. Zakon starješina tako oslobađa ovu lukavu djecu njihove odgovornosti, premda ta djeca poslije koriste sav taj novac za vlastitu udobnost. Zašto na taj način poništavate zapovijed svojom vlastitom tradicijom? Pa zar nije Izaija dobro prorokovao o vama, licemjerima, govoreći: ‘Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju, naučavajući kao svoje nauke ljudske uredbe.’
153:3.4 (1712.4) „Vidite kako napuštate zapovijed, a čvrsto se držite ljudske tradicije. Odveć ste spremni odbaciti riječ Božju, a držite se svojih vlastitih tradicija. A na mnoge se druge načine usuđujete postavljati vlastita učenja iznad zakona i proroka.“
153:3.5 (1712.5) Isus je zatim uputio svoje riječi svima. Rekao je: „Ali poslušajte me svi. Nije ono što ulazi u usta ono što može duhovno onečistiti čovjeka, nego ono što izlazi iz usta i iz srca.“ No, čak ni apostoli nisu u potpunosti shvatili značenje njegovih riječi, jer je Šimun Petar upitao: „Da se neki od tvojih slušatelja ne bi nepotrebno uvrijedili, možeš li nam objasniti značenje tih riječi?“ Onda je Isus rekao Petru: „Zar ni vi to ne razumijete? Zar ne znate da će se iščupati svaka sadnica koju nije posadio Otac moj nebeski? Okrenimo sada svoju pozornost na one koji žele znati istinu. Ne možete natjerati ljude da vole istinu. Mnogi od ovih učitelja su slijepi vođe. A znate da će, ako slijepac slijepca vodi, obojica pasti u jamu. Ali slušajte dok vam kazujem istinu o stvarima koje moralno kaljaju i duhovno onečišćuju čovjeka. Kažem vam da čovjeka ne onečišćuje ono što ulazi na usta ili što kroz oči i uši dopire do uma. Čovjeka može oskvrnuti samo zlo koje potječe iz njegova srca i koje se izražava u riječima i djelima takvih bezbožnika. Zar ne znate da iz srca dolaze zle misli, zle nakane ubojstva, krađe i bluda, kao i ljubomora, ponos, ljutnja, osveta, pogrdne riječi i lažno svjedočenje? Samo takve stvari onečišćuju čovjeka, a ne to što jede kruh a da nije ceremonijalno oprao ruke.“
153:3.6 (1713.1) Farizejski povjerenici jeruzalemskog Velikog vijeća sada su bili gotovo uvjereni da Isus mora biti uhićen pod optužbom za bogohuljenje ili zbog kršenja svetog zakona Židova; upravo su ga zato svim silama nastojali uvući u raspravu o nekim tradicijama njihovih starješina, odnosno takozvanim usmenim zakonima njihova naroda, i navesti ga da ih možda napadne. Bez obzira na to koliko bi malo vode imali, ovi Židovi, tradicionalno zarobljeni tim običajima, nikada nisu propuštali obaviti propisano ceremonijalno pranje ruku prije svakog obroka. Živjeli su u uvjerenju da je „bolje umrijeti nego prekršiti zapovijedi starješina“. Uhode su postavile ovo pitanje jer su čule da je Isus rekao kako je „spasenje stvar čistog srca, a ne čistih ruku“. No, takva se vjerovanja teško mogu iskorijeniti nakon što postanu dijelom religije. Čak se i mnogo godina poslije tih događaja apostol Petar još uvijek bojao prekršiti mnoge od tih tradicija o čistom i nečistom, a svojega se ropskog straha konačno oslobodio zahvaljujući jednom nesvakidašnjem i živopisnom snu. Sve se to može bolje razumjeti ako imamo na umu da su ti Židovi jedenje neopranim rukama smatrali jednako odvratnim kao općenje s bludnicom, a oboje je bilo kažnjivo izopćenjem.
153:3.7 (1713.2) Tako je Učitelj odlučio raspraviti i razotkriti ludost cijeloga rabinskog sustava pravila i propisa, sadržanog u usmenom zakonu — tradicijama njihovih starješina — koje su među Židovima smatrane svetijima i obvezujućijima čak i od učenja svetih Pisama. Isus je govorio s manje suzdržanosti, znajući da je došao čas kada više nije mogao ništa učiniti kako bi spriječio otvoreno pogoršanje odnosa s tim vjerskim vođama.
4. POSLJEDNJE RIJEČI U SINAGOGI
153:4.1 (1713.3) Usred razgovora koji su uslijedili nakon ovog skupa, jedan je farizej iz Jeruzalema doveo pred Isusa uznemirenog mladića kojim je vladao neobuzdan i buntovan duh. Vodeći tog pomahnitalog mladića pred Isusa, rekao je: „Što možeš učiniti s ovakvom nevoljom? Možeš li iz njega izagnati đavle?“ A kad je Učitelj pogledao mladića, bio je ganut samilošću pa mu je kimnuo da mu priđe, uzeo ga za ruku i rekao: „Znaš tko sam; izađi iz njega. A jednom od svojih odanih drugova zapovijedam da se pobrine da se više ne vratiš.“ I mladić je odmah došao k sebi i vratio se u normalno stanje. Ovo je bio prvi slučaj u kojem je Isus doista izagnao „zlog duha“ iz ljudskog bića. Svi prethodni slučajevi bili su samo navodni slučajevi opsjednutosti đavlom; ali ovo je bio pravi slučaj opsjednutosti zlim duhom, kakvi su se ponekad događali u ono vrijeme pa sve do dana Pedesetnice, kada je Učiteljev duh izliven na sve ljude, čime je zauvijek onemogućeno da se ta nekolicina nebeskih pobunjenika na takav način okoristi određenim nestabilnim tipovima ljudskih bića.
153:4.2 (1714.1) Dok su ljudi bili u čudu, jedan je farizej ustao i optužio Isusa da je mogao tako činiti jer je bio u savezu sa zlim duhovima; rekao je da je svojim izborom riječi pri izgonu ovog zlog duha sam priznao da su se međusobno poznavali. Nadalje je naveo da su religiozni učitelji i vođe Jeruzalema odlučili da Isus sva takozvana čuda čini silom Belzebula, poglavice zlih duhova. Farizej je rekao: „Držite se podalje od ovog čovjeka; on je u savezništvu sa Sotonom.“
153:4.3 (1714.2) Tada je rekao Isus: „Kako može Sotona izgoniti Sotonu? Svako kraljevstvo, ako je samo u sebi razdijeljeno, ne može opstati; a i kuća, ako se sama u sebi razdijeli, brzo dolazi do propasti. Može li grad izdržati opsadu ako nije ujedinjen? Ako dakle Sotona izgoni Sotonu, on je u sebi podijeljen; kako će opstati kraljevstvo njegovo? A znate da nitko ne može ući u kuću jakoga i oplijeniti mu pokućstvo, osim ako dođe jači od njega da ga svlada i sveže. Ako ja snagom Belzebula izgonim zle duhove, kojom ih snagom vaši sinovi izgone? Zato će vam oni biti suci. Ali ako ja po duhu Božjem izgonim đavle, onda je kraljevstvo Božje doista došlo k vama. Da niste bili zaslijepljeni predrasudama i upravljani strahom i ponosom, lako biste uočili da među vama stoji onaj koji je veći od đavla. Onaj tko nije sa mnom, taj je protiv mene, dok se onaj koji se sa mnom ne sabire, po strani rasipa. Dopustite mi da izreknem ozbiljno upozorenje vama koji s predumišljajem, otvorenih očiju i zle namjere svjesno pripisujete Božja djela zlim duhovima! Zaista, zaista, kažem vam, svi će vaši grijesi biti oprošteni, čak i sva vaša bogohuljenja, ali tko huli promišljeno i s opakom namjerom protiv Boga, taj nikada neće zadobiti oproštenje. Budući da takvi uporni zlotvori nikada neće tražiti niti primiti oproštenje, oni su krivi za grijeh vječnog odbijanja božanskog oprosta.
153:4.4 (1714.3) „Mnogi su od vas danas došli na raskrižje; započeli ste proces neizbježnog izbora između volje Oca i samoizabranih putova tame. I kako sada budete izabrali, tako ćete na kraju i biti. Morate ili učiniti stablo dobrim i njegov plod dobrim, ili će stablo postati iskvareno, a plod mu truo. Kažem vam da se u vječnom kraljevstvu Oca mojega stablo poznaje po njegovim plodovima. No, neki su od vas kao guje; kako možete, ako ste već izabrali zlo, donositi dobre plodove? Uostalom, vaša usta govore iz obilja zla u vašim srcima.“
153:4.5 (1714.4) Tada je ustao još jedan farizej i rekao: „Učitelju, htjeli bismo da nam daš unaprijed određeni znak za koji ćemo se složiti da potvrđuje tvoj autoritet i tvoje pravo poučavanja. Hoćeš li pristati na takav dogovor?“ A kad je Isus to čuo, rekao je: „Ovaj nevjerni naraštaj koji traži znak traži znamenje, ali nikakav vam znak neće biti dan osim onoga koji već imate i onoga što ćete vidjeti kada Sin Čovječji ode od vas.“
153:4.6 (1714.5) A kad je završio govoriti, njegovi su ga apostoli okružili i izveli iz sinagoge. U tišini su s njim krenuli kući u Betsaidu. Svi su bili zadivljeni i pomalo prestrašeni zbog nagle promjene u Učiteljevu načinu poučavanja. Nisu bili navikli vidjeti Isusa kako nastupa na tako borben način.
5. SUBOTNJA VEČER
153:5.1 (1715.1) Isus je mnogo puta razbio u paramparčad nade svojih apostola i u više navrata slomio njihova najdraža očekivanja, ali nijedno razdoblje razočaranja ni razdoblje tuge nikada se nisu mogli usporediti s onim što ih je sada preplavilo. S njihovom se potištenošću također pomiješao pravi strah za osobnu sigurnost. Svi su bili iznenađeni naglošću i potpunošću napuštanja Učitelja od strane mnoštva. Također su bili pomalo uplašeni i uznemireni neočekivanom hrabrošću i čvrstom odlučnošću farizeja koji su došli iz Jeruzalema. Ali iznad svega bili su zbunjeni Isusovom iznenadnom promjenom taktike. U normalnim okolnostima pozdravili bi pojavu takvog borbenijeg stava, ali budući da je došao zajedno s toliko toga neočekivanog, posve ih je zatekao.
153:5.2 (1715.2) A sada, povrh svih tih briga, kad su stigli kući, Isus je odbio jesti. Satima se povukao u jednu od gornjih soba. Bilo je gotovo ponoć kada se Joab, vođa evangelista, vratio s vijestima da je otprilike trećina njegovih suradnika napustila Isusovo djelo. Tijekom cijele večeri dolazili su i odlazili vjerni učenici, donoseći izvješća da je u Kafarnaumu došlo do općeg preokreta u raspoloženju prema Učitelju. Čelnici iz Jeruzalema nisu oklijevali poticati to nezadovoljstvo i na svaki mogući način nastojali su promicati pokret udaljavanja od Isusa i njegovih učenja. Tijekom tih mučnih sati dvanaest žena sastalo se na vijećanje u Petrovoj kući. Bile su silno uznemirene, ali nijedna nije napustila Isusovo djelo.
153:5.3 (1715.3) Nešto poslije ponoći Isus je sišao iz gornje sobe i stao među dvanaestoricu i njihove suradnike, kojih je ukupno bilo oko trideset. Rekao je: „Shvaćam da vas ovo prosijavanje kraljevstva uznemiruje, ali ono je neizbježno. Ipak, nakon svega poučavanja koje ste primili, imate li ikakva opravdanog razloga da se spotičete o moje riječi? Zašto ste tako puni straha i zaprepaštenja kada vidite kako se kraljevstvo oslobađa tih mlakih mnoštava i tih neodlučnih učenika? Zašto tugujete kada sviće novi dan u kojem će duhovna učenja kraljevstva nebeskog zasjati novom slavom? Ako vam je teško izdržati ovu kušnju, što ćete onda učiniti kada se Sin Čovječji bude morao vratiti Ocu? Kako ćete se i kada pripremiti za vrijeme kada uzađem na mjesto s kojega sam došao na ovaj svijet?“
153:5.4 (1715.4) „Dragi moji, morate se sjetiti da je duh taj koji oživljava; tijelo i sve što se odnosi na njega od male je koristi. Riječi koje sam vam rekao jesu duh i život. Budite dobrog raspoloženja! Nisam vas napustio. Mnogi će se zbog otvorenosti riječi kojima se služimo ovih dana sablazniti. Već ste čuli da su se mnogi moji učenici povukli; više ne idu sa mnom. Od početka sam znao da će ovi mlitavi vjernici otpasti putem. Nisam li izabrao vas dvanaestoricu i odvojio vas od svih drugih kao poslanike kraljevstva? A sada, u ovakvom trenutku, zar ćete i vi otići? Neka svaki od vas pogleda svoju vjeru, jer je jedan od vas u velikoj opasnosti.“ A kad je Isus završio s govorom, Šimun Petar je rekao: „Da, Učitelju, mi smo tužni i zbunjeni, ali te nikada nećemo napustiti. Ti si nas učio riječima vječnoga života. Vjerovali smo u tebe i sve ovo vrijeme išli za tobom. Nećemo se okrenuti, jer znamo da si poslan od Boga.“ Kad je Petar prestao govoriti, svi su jednodušno kimnuli u znak odobravanja njegova obećanja odanosti.
153:5.5 (1716.1) Tada je rekao Isus: „Idite na počinak, jer nas očekuju užurbani dani; pred nama je vrijeme ispunjeno djelovanjem.“