Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 149 : DRUGA TURNEJA PROPOVIJEDANJA
Sekcije
POGLAVLJE 149 : DRUGA TURNEJA PROPOVIJEDANJA
149:0.1 (1668.1) DRUGA javna propovjednička turneja po Galileji započela je u nedjelju 3. listopada 28. godine p.K. i trajala gotovo tri mjeseca, završivši 30. prosinca. U ovom su pothvatu sudjelovali Isus i njegovih dvanaest apostola, uz pomoć novoosnovanog korpusa od 117 evangelista i brojnih drugih zainteresiranih osoba. Tijekom ove turneje posjetili su Gadaru, Ptolemaidu, Jafiju, Dabaritu, Megido, Jizreel, Skitopolis, Tariheju, Hipos, Gamalu, Betsaidu-Julijadu i mnoge druge gradove i sela.
149:0.2 (1668.2) Prije polaska toga nedjeljnog jutra Andrija i Petar zamolili su Isusa da uputi završnu riječ novim evangelistima, ali je Učitelj to odbio, rekavši da nije njegov posao činiti ono što drugi mogu prikladno obaviti. Nakon pomnog razmatranja odlučeno je da Jakov Zebedejev održi završnu riječ. Na kraju Jakovljeva obraćanja Isus je rekao evangelistima: „Pođite sada obaviti posao za koji ste zaduženi, a kasnije, kada se pokažete sposobnima i vjernima, zaredit ću vas da propovijedate evanđelje kraljevstva.“
149:0.3 (1668.3) Na ovoj su turneji samo Jakov i Ivan putovali s Isusom. Petar i ostali apostoli poveli su svaki sa sobom oko dvanaest evangelista i održavali blizak kontakt s njima dok su obavljali svoj posao propovijedanja i poučavanja. Čim bi vjernici bili spremni ući u kraljevstvo, apostoli bi obavljali krštenje. Isus i njegova dva suputnika opsežno su putovali tijekom ta tri mjeseca, često posjećujući dva grada u jednom danu kako bi pratili rad evangelista i ohrabrivali ih u njihovim nastojanjima da uspostave kraljevstvo. Cijela ova druga propovjednička turneja prvenstveno je bila nastojanje da se ovom korpusu od 117 novoobučenih evangelista pruži praktično iskustvo.
149:0.4 (1668.4) Tijekom tog razdoblja i kasnije, sve do trenutka konačnog odlaska Isusa i dvanaestorice u Jeruzalem, David Zebedejev održavao je stalno sjedište za rad kraljevstva u kući svoga oca u Betsaidi. To je bilo središte Isusova djelovanja na Zemlji, kao i prijenosna postaja za glasničku službu koju je David održavao između radnika u različitim dijelovima Palestine i susjednih krajeva. Sve je to činio na vlastitu inicijativu, ali uz Andrijino odobrenje. David je u ovoj obavještajnoj službi brzo rastućeg i sve raširenijeg rada kraljevstva zapošljavao četrdeset do pedeset glasnika. Dok je obavljao te poslove, djelomično se uzdržavao baveći se dio vremena svojim starim poslom ribarenja.
1. ŠIRENJE ISUSOVE SLAVE
149:1.1 (1668.5) U vrijeme raspuštanja tabora u Betsaidi, Isusova se slava, osobito kao iscjelitelja, proširila po svim dijelovima Palestine, kao i po cijeloj Siriji i okolnim zemljama. Tjednima nakon što su napustili Betsaidu bolesnici su i dalje pristizali, a kada ne bi pronašli Učitelja, nakon što bi od Davida saznali gdje se nalazi, krenuli bi u potragu za njim. Na ovoj turneji Isus nije namjerno činio nikakva takozvana čuda iscjeljenja. Ipak, deseci oboljelih ponovno su zadobili zdravlje i sreću zahvaljujući obnoviteljskoj moći snažne vjere koja ih je poticala da potraže iscjeljenje.
149:1.2 (1669.1) Otprilike u vrijeme ove misije počeo se pojavljivati — i nastavio se tijekom ostatka Isusova života na Zemlji — neobičan i neobjašnjiv niz pojava iscjeljenja. Tijekom ove tromjesečne turneje više od stotinu muškaraca, žena i djece iz Judeje, Idumeje, Galileje, Sirije, Tira i Sidona te iz krajeva s onu stranu Jordana imalo je koristi od ovog nesvjesnog iscjeljenja po Isusu. Vraćajući se svojim domovima, pridonijeli su širenju Isusove slave. A učinili su to unatoč tome što bi Isus, svaki put kada bi opazio jedan od tih slučajeva spontanog iscjeljenja, izravno rekao onome koji je zadobio iscjeljenje: „Ne govori nikomu.“
149:1.3 (1669.2) Nikada nam nije otkriveno što se stvarno dogodilo u tim slučajevima spontanog ili nesvjesnog ozdravljenja. Učitelj nikada nije objasnio apostolima kako su ta ozdravljenja izvršena, osim što je u više navrata jednostavno rekao: „Opažam da je iz mene izišla snaga.“ Jednom je prilikom, kada ga je dotaknulo bolesno dijete, rekao: „Opažam da je iz mene izišao život.“
149:1.4 (1669.3) U nedostatku Učiteljeva izravnog objašnjenja prirode tih slučajeva spontanog ozdravljenja, bilo bi preuzetno s naše strane pokušavati objasniti kako su postignuta, ali nam je dopušteno iznijeti svoje mišljenje o svim takvim pojavama ozdravljenja. Vjerujemo da su mnoga od tih prividnih čuda ozdravljenja, koja su se dogodila tijekom Isusove zemaljske službe, bila rezultat istodobnog djelovanja sljedeća tri snažna, moćna i povezana utjecaja:
149:1.5 (1669.4) 1. Prisutnost snažne, dominantne i žive vjere u srcu ljudskog bića koje je ustrajno tražilo ozdravljenje, zajedno s činjenicom da je takvo ozdravljenje bilo željeno zbog svojih duhovnih dobrobiti, a ne samo radi puke fizičke obnove.
149:1.6 (1669.5) 2. Postojanje, usporedno s takvom ljudskom vjerom, velike sućuti i samilosti utjelovljenog i milosrđem prožetog Sina Stvoritelja Boga, koji je doista posjedovao u svojoj osobi gotovo neograničene i bezvremenske stvaralačke moći i ovlasti iscjeljenja.
149:1.7 (1669.6) 3. Uz vjeru stvorenja i život Stvoritelja također treba napomenuti da je taj Bogočovjek bio personificirani izraz Očeve volje. Ako, u dodiru ljudske potrebe i božanske moći da je zadovolji, Otac nije htio drugačije, to se dvoje sjedinilo i iscjeljenje se dogodilo nesvjesno za ljudskog Isusa, ali ga je njegova božanska narav odmah prepoznala. Objašnjenje mnogih takvih slučajeva iscjeljenja stoga treba pronaći u velikom zakonu koji nam je odavno poznat, naime: Ono što Sin Stvoritelj želi i što vječni Otac hoće JEST.
149:1.8 (1669.7) Stoga je naše mišljenje da su, u Isusovoj osobnoj prisutnosti, određeni oblici duboke ljudske vjere doslovno i uistinu prinudno djelovali na očitovanje iscjeljenja od strane određenih stvaralačkih sila i osobnosti svemira koje su u to vrijeme bile tako prisno povezane sa Sinom Čovječjim. Stoga ostaje zabilježena činjenica da je Isus često dopuštao ljudima da se u njegovoj prisutnosti izliječe svojom snažnom, osobnom vjerom.
149:1.9 (1670.1) Mnogi su drugi tražili ozdravljenje iz posve sebičnih razloga. Jedna bogata udovica iz Tira došla je u pratnji svoje svite tražeći ozdravljenje od svojih mnogobrojnih tegoba, i dok je pratila Isusa po Galileji, nastavila je nuditi sve više i više novca, kao da je Božja moć nešto što se može kupiti novcem i pripasti onome tko ponudi najviše. Ali nikada se nije zainteresirala za evanđelje kraljevstva; tražila je samo ozdravljenje od svojih tjelesnih tegoba.
2. STAV NARODA
149:2.1 (1670.2) Isus je razumio umove ljudi. Znao je što je u čovjekovu srcu, i da su njegova učenja ostala onakva kakva ih je iznosio, a jedini komentar bio nadahnuti prikaz koji je pružio svojim zemaljskim životom, svi narodi i sve religije svijeta brzo bi prihvatili evanđelje kraljevstva. Dobronamjerni napori Isusovih ranih sljedbenika da preoblikuju njegova učenja kako bi ih učinili prihvatljivijima određenim narodima, rasama i religijama samo su doveli do toga da ta učenja budu manje prihvatljiva svim drugim narodima, rasama i religijama.
149:2.2 (1670.3) Apostol Pavao je, u svojim nastojanjima da Isusova učenja učini prihvatljivima određenim skupinama svojih suvremenika, napisao mnoga pisma s poukama i opomenama. Drugi učitelji Isusova evanđelja učinili su isto, ali nitko od njih nije ni pomislio da će neki od tih spisa kasnije biti objedinjeni i predstavljeni kao utjelovljenje Isusovih učenja. I tako, dok takozvano kršćanstvo u sebi sadrži više Učiteljeva evanđelja nego bilo koja druga religija, ono također sadrži mnogo toga što Isus nije poučavao. Osim unošenja mnogih učenja iz perzijskih misterija i velikog dijela grčke filozofije u rano kršćanstvo, učinjene su dvije velike pogreške:
149:2.3 (1670.4) 1. Nastojanje da se učenje evanđelja izravno nadoveže na židovsku teologiju, kao što se vidi u kršćanskim doktrinama o pomirenju — učenju da je Isus bio žrtvovani Sin koji će zadovoljiti Očevu strogu pravdu i umilostiviti božanski gnjev. Ova su učenja nastala u hvalevrijednom nastojanju da se evanđelje kraljevstva učini prihvatljivijim Židovima koji inače ne bi u njega vjerovali. Iako ta nastojanja nisu uspjela u pridobivanju Židova, ipak su uspjela zbuniti i otuđiti mnoge iskrene duše u svim kasnijim naraštajima.
149:2.4 (1670.5) 2. Druga velika pogreška Učiteljevih ranih sljedbenika, koju su sve kasnije generacije ustrajno ponavljale, bila je u tome što su kršćanski nauk tako potpuno organizirali oko Isusove osobe. To pretjerano naglašavanje Isusove ličnosti u kršćanskoj teologiji zasjenilo je njegova učenja i sve više otežavalo Židovima, muslimanima, hindusima i pripadnicima drugih istočnih religija prihvaćanje Isusovih učenja. Ne želimo omalovažiti mjesto Isusove osobe u religiji koja bi mogla nositi njegovo ime, ali ne bismo dopustili da takvo razmatranje zasjeni njegov nadahnuti život ili zauzme mjesto njegove spasonosne poruke: Božjeg očinstva i bratstva ljudi.
149:2.5 (1670.6) Učitelji Isusove religije trebali bi drugim religijama pristupati priznajući istine koje su im zajedničke (od kojih mnoge izravno ili neizravno potječu iz Isusove poruke), a istodobno se suzdržavati od pretjeranog naglašavanja razlika.
149:2.6 (1671.1) Dok je upravo u to vrijeme Isusova slava uglavnom počivala na njegovu ugledu iscjelitelja, ne znači da je tako ostala i kasnije. Kako je vrijeme prolazilo, sve se više tražila njegova duhovna pomoć. Ali upravo su tjelesna ozdravljenja bila ono što je najizravnije i najneposrednije privlačilo obične ljude. Isusa su sve više tražile žrtve moralnog ropstva i duševnih patnji, a on ih je uvijek poučavao putu izbavljenja. Očevi su tražili njegov savjet o odgoju svojih sinova, a majke su dolazile po pomoć u usmjeravanju svojih kćeri. Oni koji su sjedili u tami dolazili su k njemu, a on im je otkrivao svjetlo života. Njegovo je uho uvijek bilo otvoreno za patnje čovječanstva i uvijek je pomagao onima koji su tražili njegovu službu.
149:2.7 (1671.2) Kad je sam Stvoritelj bio na Zemlji, utjelovljen u obličju smrtnog tijela, bilo je neizbježno da se dogode neke izvanredne stvari. Ali nikada ne biste trebali pristupati Isusu kroz te takozvane čudesne pojave. Naučite pristupati čudu kroz Isusa, ali nemojte pogriješiti i pristupati Isusu kroz čudo. Ovaj je savjet opravdan unatoč činjenici da je Isus iz Nazareta jedini utemeljitelj religije koji je na Zemlji činio nadmaterijalna djela.
149:2.8 (1671.3) Najzapanjujuće i najrevolucionarnije obilježje Mihaelove misije na Zemlji bio je njegov stav prema ženama. U vremenu i naraštaju kada se od muškarca nije očekivalo da pozdravi čak ni svoju vlastitu ženu na javnom mjestu, Isus se usudio povesti žene kao učiteljice evanđelja na svojoj trećoj turneji po Galileji. I imao je iznimnu hrabrost učiniti to unatoč rabinskom učenju koje je tvrdilo da je bolje „da se riječi zakona spale nego da se predaju ženama“.
149:2.9 (1671.4) U samo jednom naraštaju Isus je žene izbavio iz nepoštovanja i ropskog težačenja kroz vjekove. A sramotno je što religija koja se usudila uzeti Isusovo ime nije imala moralne hrabrosti slijediti ovaj plemeniti primjer u svom kasnijem odnosu prema ženama.
149:2.10 (1671.5) Kad je Isus bio među ljudima, oni su mogli vidjeti da nije bio pod utjecajem praznovjerja svojega vremena. Nije imao religijskih predrasuda; nikada nije bio netolerantan. U njegovu srcu nije bilo ničega što bi nalikovalo društvenom antagonizmu. Dok je prihvaćao ono što je bilo dobro u religiji njegovih otaca, nije oklijevao odbaciti tradicije praznovjerja i ropstva koje su stvorili ljudi. Usudio se poučavati da prirodne katastrofe, nesreće i druga nesretna događanja nisu očitovanja božanskih sudova niti tajanstvene odredbe Providnosti. Osudio je ropsku odanost besmislenim obredima i razotkrio zabludu materijalističkog obožavanja. Hrabro je proglasio čovjekovu duhovnu slobodu i usudio se poučavati da su smrtnici u tijelu doista i uistinu sinovi Boga živoga.
149:2.11 (1671.6) Isus je nadišao sva učenja svojih prethodnika kada je hrabro postavio čisto srce na mjesto čistih ruku kao obilježje istinske religije. Stvarnost je postavio na mjesto tradicije i razotkrio svu ispraznost i licemjerje. Pa ipak, ovaj neustrašivi Božji čovjek nije davao oduška razornoj kritici niti je pokazivao potpuno omalovažavanje religijskih, društvenih, gospodarskih i političkih običaja svojega vremena. Nije bio militantni revolucionar; bio je progresivni evolucionist. Bavio se uništavanjem onoga što je bilo samo kada je istodobno svojim bližnjima nudio ono bolje što je trebalo biti.
149:2.12 (1672.1) Isus je primao poslušnost svojih sljedbenika, a da je nije zahtijevao. Samo su trojica muškaraca koji su primili njegov osobni poziv odbila prihvatiti poziv na učeništvo. Imao je neobičnu privlačnu moć nad ljudima, ali nije bio diktatorski nastrojen. Ulijevao je povjerenje i nitko mu nikada nije zamjerao kada bi izdao zapovijed. Imao je apsolutan autoritet nad svojim učenicima, ali nitko se tome nikada nije usprotivio. Dopustio je svojim sljedbenicima da ga nazivaju Učiteljem.
149:2.13 (1672.2) Učitelju su se divili svi koji su ga susreli, osim onih koji su imali duboko ukorijenjene vjerske predrasude i onih koji su u njegovim učenjima vidjeli političku opasnost. Ljudi su bili zapanjeni izvornošću i autoritativnošću njegova nauka. Divili su se njegovu strpljenju u ophođenju s nazadnim i problematičnim ispitivačima. Nadahnuo je nadu i povjerenje u srcima svih koji su došli pod njegovu službu. Bojali su ga se samo oni koji ga nisu upoznali, a mrzili su ga samo oni koji su u njemu vidjeli prvaka one istine koja je trebala srušiti zlo i pogrešku kojih su se oni pod svaku cijenu odlučili držati u svojim srcima.
149:2.14 (1672.3) Izvršio je snažan i neobično očaravajući utjecaj i na svoje prijatelje i na svoje neprijatelje. Mnogi bi ga slijedili tjednima samo da čuju njegove blage riječi i vide njegov jednostavan život. Odani muškarci i žene voljeli su Isusa gotovo nadljudskom ljubavlju. Što su ga bolje poznavali, to su ga više voljeli. A sve to još uvijek vrijedi; čak i danas, kao i u svim budućim dobima, što više čovjek upoznaje ovog Boga-čovjeka, to će ga više voljeti i slijediti.
3. NEPRIJATELJSTVO RELIGIOZNIH VOĐA
149:3.1 (1672.4) Unatoč povoljnom prijemu Isusa i njegovih učenja od strane običnog naroda, religiozne vođe u Jeruzalemu postajale su sve više uznemirene i neprijateljski raspoložene. Farizeji su oblikovali sustavnu i dogmatsku teologiju. Isus je bio učitelj koji je poučavao u skladu s prilikom; nije bio sustavni učitelj. Isus nije poučavao toliko iz zakona koliko iz života, služeći se prispodobama. (Kad je koristio prispodobu za prikazivanje svoje poruke, namjerno je koristio samo jednu značajku priče u tu svrhu. Mnoge pogrešne predodžbe o Isusovim učenjima nastaju pokušajem da se njegove prispodobe pretvore u alegorije.)
149:3.2 (1672.5) Religiozne vođe u Jeruzalemu gotovo su posve pomahnitale zbog nedavnog obraćenja jednog mladića po imenu Abraham i odlaska trojice špijuna koje je Petar krstio, a koji su sada bili s evanđelistima na ovoj drugoj turneji propovijedanja u obilasku Galileje. Židovske vođe bile su sve više zaslijepljene strahom i predrasudama, dok su im srca otvrdnjavala zbog ustrajnog odbijanja privlačnih istina evanđelja kraljevstva. Kad ljudi namjerno zatvore uši pred pozivom duha koji prebiva u njima, teško da se može išta učiniti da se izmijeni njihov stav.
149:3.3 (1672.6) Kad se Isus prvi put susreo s evanđelistima u taboru u Betsaidi, rekao je na kraju svojega obraćanja: „Trebate zapamtiti da u tijelu i umu — emocionalno — ljudi reagiraju individualno. Jedino što je ujednačeno među ljudima jest duh koji prebiva u njima. Iako se božanski duhovi mogu donekle razlikovati po naravi i opsegu svojeg iskustva, oni svi jednako reagiraju na sve duhovne pozive. Samo putem tog duha i apeliranjem tom duhu čovječanstvo ikada može postići jedinstvo i bratstvo.“ No, mnogi su židovski vođe zatvorili vrata svojih srca pred duhovnim pozivom evanđelja. Od tada nisu prestajali planirati i spletkariti u cilju Učiteljeva uništenja. Bili su uvjereni da Isus mora biti uhićen, osuđen i pogubljen kao vjerski prijestupnik, prekršitelj najvažnijih učenja židovskog svetog zakona.
4. NAPREDAK TURNEJE PROPOVIJEDANJA
149:4.1 (1673.1) Isus je vrlo malo javno djelovao na ovoj turneji propovijedanja, ali je vodio brojne večernje pouke s vjernicima u većini gradova i sela u kojima bi se slučajno zatekao s Jakovom i Ivanom. Na jednom od tih večernjih sastanaka jedan od mlađih evanđelista postavio je Isusu pitanje o ljutnji, a Učitelj je, između ostalog, odgovorio:
149:4.2 (1673.2) „Ljutnja je materijalna manifestacija koja, u općem smislu, predstavlja mjeru neuspjeha duhovne prirode da uspostavi nadzor nad združenim intelektualnim i fizičkim naravima. Ljutnja pokazuje nedostatak tolerantne bratske ljubavi, kao i nedostatak samopoštovanja i samokontrole. Ljutnja narušava zdravlje, unižava um i staje na put djelovanju duha-učitelja koji prebiva u čovjekovoj duši. Zar niste čitali u Pismima da ‘gnjev ubija ludoga čovjeka’ i da se ‘čovjek razdire u svom gnjevu’? Da ‘tko je spor u gnjevu, velike je razboritosti’, dok ‘onaj koji je nagle ćudi pokazuje ludost’? Svi znate da ‘blag odgovor ublažava jarost’, a ‘riječi bolne potiču srdžbu’. ‘Razboritost odgađa gnjev’, dok je ‘čovjek koji nema nadzor nad samim sobom poput grada razvaljena i bez zidova’. ‘Jarost je okrutna, a srdžba žestoka.’ ‘Gnjevljiv čovjek zameće svađu, a naprasit umnožava svoje prijestupe.’ ‘Ne budi nagao u duhu, jer gnjev počiva u njedrima bezumnih.’“ Prije nego što je Isus završio govor, nastavio je: „Neka vašim srcima tako vlada ljubav da vaš duh-vodič ima malo poteškoća u tome da vas oslobodi sklonosti davanju oduška onim izljevima životinjskog bijesa koji nisu u skladu sa statusom božanskog sinovstva.“
149:4.3 (1673.3) Istom je prilikom Učitelj govorio okupljenima o poželjnosti posjedovanja uravnoteženog karaktera. Priznao je da je većini ljudi potrebno ovladati nekim životnim pozivom, ali je izrazio žaljenje zbog svake sklonosti pretjeranoj specijalizaciji, kao i zbog čovjekove sklonosti da postane uskogrudan i ograničen u životnim aktivnostima. Skrenuo im je pozornost na činjenicu da svaka vrlina, ako se odvede u krajnost, može postati porok. Isus je uvijek zagovarao umjerenost i poučavao dosljednosti — razmjernom usklađivanju životnih problema. Istaknuo je da se pretjerana sućut i sažaljenje mogu izroditi u ozbiljnu emocionalnu nestabilnost; da oduševljenje može prijeći u fanatizam. Govorio je o jednom od svojih bivših suradnika čija ga je mašta odvela u vizionarske i nepraktične pothvate. Istodobno ih je upozorio na opasnosti koje proizlaze iz tuposti pretjerano konzervativne osrednjosti.
149:4.4 (1673.4) Isus je onda govorio o opasnostima hrabrosti i vjere, koje ponekad navode nepromišljene duše na nesmotrenost i preuzetnost. Također je pokazao kako razboritost i oprez, ako se odvedu predaleko, vode kukavičluku i neuspjehu. Pozvao je svoje slušatelje da teže izvornosti, a da se klone svake sklonosti prema ekscentričnosti. Zalagao se za suosjećanje bez sentimentalnosti, pobožnost bez licemjerstva. Učio je štovanje oslobođeno straha i praznovjerja.
149:4.5 (1674.1) Nije toliko ono što je Isus učio o uravnoteženom karakteru što je impresioniralo njegove suradnike, koliko činjenica da je njegov vlastiti život bio tako rječit primjer njegova učenja. Živio je usred napetosti i oluja, a da nikada nije posustao. Njegovi su ga neprijatelji neprestano nastojali uhvatiti u zamku, ali to im nikada nije uspjelo. Mudri i učeni pokušavali su ga navesti na pogrešku, ali on se nije spotaknuo. Pokušavali su ga uvući u raspravu, ali njegovi su odgovori uvijek bili prosvjetljujući, dostojanstveni i konačni. Kad bi ga u njegovim izlaganjima prekidali mnoštvom pitanja, njegovi su odgovori uvijek bili značajni i uvjerljivi. Nikada nije posezao za nečasnim taktikama suočavajući se s neprekidnim pritiskom svojih neprijatelja, koji nisu oklijevali protiv njega upotrijebiti svaku vrstu lažnog, nepoštenog i nepravednog napada.
149:4.6 (1674.2) Iako je istina da se mnogi muškarci i žene moraju marljivo posvetiti nekom određenom zanimanju kako bi sebi osigurali sredstva za život, ipak je posve poželjno da ljudska bića njeguju široko kulturno poznavanje života kakav se živi na zemlji. Istinski obrazovane osobe neće biti zadovoljne time da ostanu u neznanju o životima i djelatnostima svojih bližnjih.
5. POUKA O ZADOVOLJSTVU
149:5.1 (1674.3) Kad je Isus bio u posjetu skupini evanđelista koji su radili pod nadzorom Šimuna Revnitelja, tijekom večernjeg razgovora Šimun je upitao Učitelja: „Zašto su neke osobe toliko sretnije i zadovoljnije od drugih? Je li zadovoljstvo stvar religioznog iskustva?“ Isus je, između ostalog, odgovorio na Šimunovo pitanje:
149:5.2 (1674.4) „Šimune, neke su osobe prirodno sretnije od drugih. Mnogo, vrlo mnogo, u životu ovisi o čovjekovoj spremnosti da dopusti da ga vodi i usmjerava Očev duh koji prebiva u njemu. Zar niste čitali u Pismima riječi mudrog čovjeka da je ‘duh čovječji svijeća Gospodnja; ona istražuje sve do dna utrobe’? I također da takvi smrtnici koje vodi duh govore: ‘Na ugodnu zemlju padoše mi konopi; vrlo mi je mila moja baština.’ ‘Ono malo što pravednik ima bolje je od bogatstva mnogih opakih’, jer ‘dobar će čovjek biti zadovoljan u sebi.’ ‘Veselo srce razvedrava lice i na gozbi je bez prestanka. Bolje je malo s poštovanjem prema Gospodinu nego veliko blago i s njime nemir. Bolji je obrok povrća gdje je ljubav nego utovljeni vol gdje je mržnja. Bolje je malo s pravednošću nego veliki prihodi bez pravičnosti.’ ‘Veselo srce dobro je kao izvrstan lijek.’ ‘Bolje je malo s pribranošću nego izobilje s tugom i pusta tlapnja.’
149:5.3 (1674.5) „Velik dio čovjekove tuge dolazi od razočaranja njegovim ambicijama i ranjavanja njegova ponosa. Iako ljudi sebi duguju učiniti najbolje od svojega života na zemlji, nakon što su se u tom nastojanju iskreno potrudili, trebali bi radosno prihvatiti svoj udio i pokazati snalažljivost u najboljem mogućem korištenju onoga što im je palo u ruke. Prevelik dio čovjekovih nevolja nastaje u tlu straha njegova prirodnog srca. ‘Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni.’ ‘Opaki su poput uzburkanog mora koje se ne može smiriti, nego njegove vode izbacuju mulj i blato; nema mira, kaže Bog, za opake.’
149:5.4 (1674.6) „Ne tražite, dakle, lažni mir i prolaznu radost, nego sigurnost vjere i jamstva božanskog sinovstva koja daju smirenost, zadovoljstvo i vrhunsku radost u duhu.“
149:5.5 (1675.1) Teško da je Isus ovaj svijet smatrao „dolinom suza“. Prije ga je gledao kao rodnu sferu vječnih i besmrtnih duhova na usponu prema Raju, „dolinu stvaranja duše“.
6. "STRAH GOSPODNJI”
149:6.1 (1675.2) Bilo je to u Gamali, tijekom večernje sjednice, kad je Filip rekao Isusu: „Učitelju, zašto nam Pisma govore da se ‘bojimo Gospodina’, dok nam ti kažeš da gledamo prema Ocu na nebu bez straha? Kako ćemo uskladiti ta učenja?“ Isus je odgovorio Filipu:
149:6.2 (1675.3) „Djeco moja, ne čudi me što postavljate takva pitanja. U početku je čovjek samo putem straha mogao naučiti poštovanje, ali ja sam došao otkriti Očevu ljubav kako biste bili privučeni štovanju Vječnoga privlačnom snagom sinovljeva ljubaznog prepoznavanja i uzvraćanja Očeve duboke i savršene ljubavi. Želim vas izbaviti iz ropstva u kojem se zbog ropskog straha sami tjerate na tegobnu službu ljubomornom i gnjevnom Kralju-Bogu. Želim vas poučiti odnosu Boga i čovjeka kao Oca i sina, kako biste s radošću bili vođeni u ono uzvišeno i nadzemaljsko slobodno štovanje Boga-Oca koji je pun ljubavi, pravedan i milosrdan.
149:6.3 (1675.4) „‘Strah Gospodnji’ imao je različita značenja kako su se doba smjenjivala, razvijajući se od straha, preko tjeskobe i strepnje, do strahopoštovanja i poštovanja. A sada vas želim povesti od poštovanja, kroz prepoznavanje, spoznaju i uvažavanje, do ljubavi. Kad čovjek prepoznaje samo Božja djela, to ga navodi na strah od Svevišnjega; ali kad čovjek počne shvaćati i doživljavati ličnost i karakter živoga Boga, to ga sve više navodi na ljubav prema tako dobrom i savršenom, sveopćem i vječnom Ocu. I upravo ta promjena čovjekova odnosa prema Bogu predstavlja misiju Sina Čovječjega na zemlji.
149:6.4 (1675.5) „Inteligentna djeca ne boje se svojega oca kako bi iz njegove ruke primila dobre darove; nego, budući da su već primila obilje dobrih stvari koje proizlaze iz očinske ljubavi prema njegovim sinovima i kćerima, ta voljena djeca bivaju potaknuta voljeti svojega oca kao odgovor na prepoznavanje i uvažavanje takve velikodušne dobrohotnosti. Božja dobrota vodi pokajanju; Božja dobrohotnost vodi služenju; Božje milosrđe vodi spasenju; dok Božja ljubav vodi inteligentnom i slobodnom štovanju iz srca.
149:6.5 (1675.6) „Vaši su se preci bojali Boga jer je bio moćan i tajanstven. Vi ga trebate štovati jer je veličanstven u ljubavi, obilan u milosti i slavan u istini. Božja moć rađa strah u čovjekovu srcu, ali plemenitost i pravednost njegove ličnosti bude poštovanje, ljubav i dragovoljno štovanje. Poslušan i privržen sin neće se bojati i strepiti pred moćnim i plemenitim ocem. Ja sam došao na svijet staviti ljubav na mjesto straha, radost na mjesto tuge, povjerenje na mjesto strave, služenje i zahvalno štovanje na mjesto ropskih okova i besmislenih ceremonija. Ali onima koji su još uvijek u tami vrijedi da je ‘strah Gospodnji početak mudrosti’. No, nakon punijeg ukazanja svjetla, sinovi Boga bit će ponukani hvaliti Beskonačnoga zbog onoga što on jest, umjesto da ga se boje zbog onoga što on čini.“
149:6.6 (1675.7) „Kad su djeca mlada i nepromišljena, njih se mora upozoriti da poštuju svoje roditelje; ali kad odrastu i postanu zahvalnija dobrobitima roditeljske službe i zaštite, ona dolaze, kroz razumijevanje poštovanja i povećanje naklonosti, na tu razinu iskustva gdje zapravo vole svoje roditelje radi onoga što oni jesu, a ne radi onoga što su učinili. Otac prirodno voli svoje dijete, ali dijete mora razviti svoju ljubav prema ocu od straha od onoga što otac može učiniti, te putem bojazni, strijepnje, ovisnosti i poštovanja doći do zahvalnosti i srdačnosti iskrene ljubavi.
149:6.7 (1676.1) „Vama je rečeno: ’Strahuj od Boga i izvršuj njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek.’ Ali ja sam vam došao dati novu i veću zapovijed. Ja bih da ’ljubite Boga i naučite činiti njegovu volju, jer je to najveći privilegij oslobođenih sinova Božjih.’ Vašim je očima rečeno da imaju ’strah od Boga — Svemogućeg Kralja.’ Ja vas učim: ’Ljubite Boga — Svemilosrdnoga Oca.’
149:6.8 (1676.2) „U kraljevstvu nebeskom, koje sam došao proglasiti, nema visokog i moćnog kralja; to je kraljevstvo božanska obitelj. Općepriznato i bezrezervno štovano središte i glava ovog rasprostranjenog bratstva inteligentnih bića je moj Otac i vaš Otac. Ja sam njegov Sin, a vi ste također njegovi sinovi. Stoga je vječno istina da smo vi i ja braća na nebeskoj razini, a tim više jer smo postali braća u tijelu zemaljskog života. Prestanite, dakle, strahovati od Boga kao kralja ili mu služiti kao gospodaru; naučite ga štovati kao Stvoritelja; ukažite mu čast kao Ocu vaše mladosti u duhu; volite ga kao milosrdnog branitelja; i na kraju ga obožavajte kao ljubećeg i svemudrog Oca svoje zrelije duhovne spoznaje i uvažavanja.
149:6.9 (1676.3) „Od pogrešnih pojmova o Ocu na nebu izrastaju mnoge pogrešne ideje o poniznosti i iz njih izvire velik dio vašeg licemjerja. Čovjek može biti crv od prašine po prirodi i porijeklu, ali kad u njega dođe boraviti duh Oca mojega, taj čovjek postaje božanski u svojoj sudbini. Darovani duh moga Oca sigurno će se vratiti božanskom izvoru i razini svemira svojega porijekla, a ljudska duša smrtnog čovjeka koja će postati preporođeno dijete tog unutarnjeg duha sigurno će se uzdići s božanskim duhom sve do same prisutnosti vječnoga Oca.
149:6.10 (1676.4) „Poniznost, štoviše, priliči smrtnom čovjeku koji primi sve te darove od Oca na nebu, iako postoji božansko dostojanstvo vezano za sve takve kandidate vjere u vječnom usponu nebeskog kraljevstva. Besmislene i ropske prakse razmetljive i lažne poniznosti nespojive su s uvažavanjem izvora spasenja i priznavanjem sudbine duša koje su rođene od duha. Poniznost pred Bogom sasvim je prikladna u dubini vaših srca; blagost pred ljudima je pohvalna; ali licemjernost samosvjesne i za pažnjom žudeće poniznosti djetinjasta je i nedostojna prosvijetljenih sinova kraljevstva.
149:6.11 (1676.5) „Dobro je biti krotak pred Bogom i imati samokontrolu pred ljudima, ali neka vaša krotkost proizlazi iz duhovnog izvora, a ne iz samoobmanjivog pokazivanja svjesnog osjećaja vlastite pravednosti i nadmoći. Prorok je s razlogom rekao: „Hodi ponizno sa svojim Bogom“, jer, premda je Otac na nebu Beskonačni i Vječni, on također prebiva „s onim koji je skrušena uma i ponizna duha“. Moj Otac prezire oholost, gnuša se licemjerstva i mrzi bezakonje. Upravo kako bih naglasio vrijednost iskrenosti i potpunog povjerenja u ljubavlju ispunjenu potporu i vjerno vodstvo nebeskog Oca, tako sam često upućivao na malo dijete kao primjer stava uma i odaziva duha koji su toliko nužni da bi smrtni čovjek mogao ući u duhovne stvarnosti kraljevstva nebeskog.
149:6.12 (1677.1) „Dobro je prorok Jeremija opisao mnoge smrtnike kad je rekao: „Ti si blizu Boga u ustima, a daleko od njega u srcu.“ A zar niste pročitali to strašno upozorenje proroka koji je rekao: „Svećenici njihovi poučavaju radi zarade, proroci njihovi bale za novac. A istovremeno oni ispovijedaju pobožnost i govore da je Gospod s njima.“ Zar niste primili upozorenje da se čuvate onih „koji govore slatko sa svojim susjedima, a pakost je u njihovim srcima“, onih koji „laskaju ustima, a srce im je puno zloće“? Od svih žalosti koje mogu snaći povjerljiva čovjeka, niti jedna nije toliko strašna kao da se nađe „ranjen u kući prijatelja kojem je vjerovao“.
7. POVRATAK U BETSAIDU
149:7.1 (1677.2) Andrija je, u dogovoru sa Šimunom Petrom i uz odobrenje Isusa, uputio Davida u Betsaidi da otpremi glasnike raznim propovjedačkim skupinama s uputama da prekinu turneju i da se vrate u Betsaidu tijekom četvrtka, 30. prosinca. Na taj kišni dan svi apostoli i evanđelisti koji su radili na poučavanju stigli su u Zebedejevu kuću prije večere.
149:7.2 (1677.3) Skupina je ostala zajedno preko subote, smještena u raznim domovima u Betsaidi i obližnjem Kafarnaumu, nakon čega su svi dobili dva tjedna odmora kako bi mogli otići svojim obiteljima, posjetiti prijatelje ili ići u ribolov. Dva ili tri dana koja su proveli zajedno u Betsaidi bila su doista uzbudljiva i nadahnjujuća; čak su i stariji učitelji mnogo naučili slušajući kako mladi propovjednici govore o svojim iskustvima.
149:7.3 (1677.4) Od 117 evanđelista koji su sudjelovali u ovoj drugoj turneji propovijedanja u obilasku Galileje, samo je nekih sedamdeset i pet položilo ispit stvarnog iskustva i bilo na raspolaganju za službu na kraju dva tjedna odmora. Isus je s Andrijom, Petrom, Jakovom i Ivanom ostao u Zebedejevoj kući i proveo mnogo vremena u razgovorima o dobrobiti i proširenju kraljevstva.