Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 149
DRUGA TURNEJA PROPOVIJEDANJA
Sekcije
POGLAVLJE 149
DRUGA TURNEJA PROPOVIJEDANJA
149:0.1 (1668.1) Druga javna turneja propovijedanja po Galileji započela je u nedjelju 3. listopada 28. godine p.K., te se nastavila tijekom gotovo tri mjeseca, sve do 30. prosinca. U ovom su projektu sudjelovali Isus i dvanaestorica apostola, u suradnji s nedavno angažiranim korpusom od 117 evanđelista i brojnim drugim zainteresiranim osobama. Na ovoj su turneji posjetili Gadaru, Ptolemaidu, Jafiju, Dabarit, Megidu, Jisreel, Skitopol, Tariceju, Hipos, Gamalu, Betsaidu-Julias i mnoge druge gradove i sela.
149:0.2 (1668.2) Prije polaska na put u nedjelju ujutro, Andrija i Petar su tražili da Isus uputi završne riječi novim evanđelistima, ali je Učitelj to odbio učiniti, govoreći da nije bilo njegovo uraditi nešto što drugi mogu prihvatljivo učiniti. Nakon pomnog promišljanja odlučeno je da se narodu obrati Jakov Zebedejev. U zaključak Jakovljevim riječima, Isus je rekao evanđelistima: “Idite sada dalje da radimo kako smo planirali, a kasnije, kad se pokažete stručnim i vjernim, ja ću vas zarediti da propovijedate evanđelje kraljevstva."
149:0.3 (1668.3) Na ovoj su turneji samo Jakov i Ivan putovali s Isusom. Petar i ostali apostoli su svaki sa sobom uzeli desetak evanđelista s kojima su održavali bliski kontakt pri učenju i propovijedanju. Onako brzo kao su vjernici bili spremni ući u kraljevstvo, tako brzo su ih apostoli primali na krštenje. Isus i njegova dva prijatelja su intenzivno putovali ova tri mjeseca, često posjećujući dva grada u jednom danu dok su pratili rad evanđelista i poticali njihova nastojanja na uspostavi kraljevstva. Cijela ova druga turneja propovijedanja prvenstveno predstavlja pokušaj upućivanja praktičnog iskustva ovom korpusu od 117 novoobučenih evanđelista.
149:0.4 (1668.4) Tijekom tog razdoblja i kasnije, sve do trenutka konačnog odlaska Isusa i dvanestorice u Jeruzalem, David Zabedejev je održavao stalno sjedište radova na proširenju kraljevstva u kući svoga oca u Betsaidi. To je bilo uporište Isusovog djelovanja na zemlji kao i stanica za relaj glasnika koje je David slao među radnike u različite dijelove Palestine i susjednih regija. On je sve to činio na svoju inicijativu,ali uz odobrenje Andrije. David je upošljavao četrdeset do pedeset glasnika u ovoj obavještajnoj službi sve šireg i naprednijeg rada kraljevstva. Dok se bavio ovim poslovima, djelomično se izdržavao svojim starim zvanjem, ribarenjem.
1. ŠIRENJE ISUSOVE SLAVE
149:1.1 (1668.5) U vrijeme prestanka djelovanja tabora u Betsaidi, Isusova se slava, a posebno njegova slava u iscjeljivanju naroda, proširila kroz sve dijelove Palestine i kroz svu Siriju i okolne zemalje. Nekoliko tjedana nakon što su napustili Betsaidu, tu su nastavili dolaziti bolesni i kad ne bi pronašli Isusa, saznali bi od Davida gdje se nalazio i ti su išli u potragu za njim. Na ovoj turneji Isus namjerno nije obavljao bilo kakva takozvana čuda ozdravljenja. Ipak, desetine oboljelih su primile obnovu zdravlja i sreće kao rezultat rekonstruktivne moći snažne vjere koja ih je natjerala u potragu za ozdravljenjem.
149:1.2 (1669.1) Za vrijeme ove misije počeo se pojavljivati - što se nastavilo ostatkom Isusova života na zemlji - svojstven i neobjašnjiv slijed pojava ozdravljenja. U toku ta tri mjeseca turneje više od stotinu muškaraca, žena i djece iz Judeje, Edoma, Galileje, Sirije, Tire, Sidona i s druge strane Jordana bile su korisnici ovog nesvjesnog dara ozdravljenja koji su primili od Isusa i vraćajući se svojim kućama, doprinijeli su proširenju Isusove slave. I tako su učinili bez obzira na to što im je Isus svaki put kad je primijetio jedan od tih slučajeva spontanog ozdravljenja, osobno rekao da "nikome ne govore."
149:1.3 (1669.2) Nama nikada nije otkriveno što se stvarno dogodilo u tim slučajevima spontanog ili nesvjesnog liječenja. Učitelj nikada nije objasnio apostolima kako su ta iscjeljenja izvršena, osim što je u više navrata jednostavno rekao, "Vidim kako je iz mene izišla snaga." Jednom je primijetio pri kontaktu s bolesnim djetetom, “Opažam da je iz mene oslobođen život.”
149:1.4 (1669.3) U nedostatku Učiteljeva izravnog objašnjenja prirode tih slučajeva spontanog ozdravljenja, preuzetno je s naše strane pokušati objasniti kako su postignuta, ali nam je dopušteno izraviti mišljenje o takvim ljekovitim pojavama. Vjerujemo da je mnogo tih prividnih čuda ozdravljenja koja su se odigrala u toku Isusove službe na zemlji, bilo rezultat koegzistencije sljedeća tri snažna, moćna i povezana utjecaja:
149:1.5 (1669.4) Prisutnosti snažne, dominantne i žive vjere u srcu ljudskog bića koje uporno traži ozdravljenje, zajedno s činjenicom da je takvo ozdravljenje imalo za cilj rađanje duhovnih plodova, a ne samo puku fizičku obnovu.
149:1.6 (1669.5) Postojanje, istodobno s takvom ljudskom vjerom, velike simpatije i suosjećanja u utjelovljenom i milostivom Stvoritelju koji je bio Sin Božji i koji je doista posjedovao u svojoj osobi gotovo neograničene i bezvremenske kreativne moći i povlastice ljekovitosti.
149:1.7 (1669.6) Uz vjeru stvorenja i život Stvoritelja također treba napomenuti da je taj Bog-čovjek bio personificirani izraz Očeve volje. U dodiru ljudske potrebe i božanske moći koja ju je u stanju zadovoljiti, kad se ovo dvoje sjedine i ako to nije protivno volji Oca, dolazi do ozdravljenja koje je nesvjesno ljudskom Isusu, ali koje njegova božanska priroda odmah prepoznaje. Tako, dakle, objašnjenje mnogih takvih slučajeva ozdravljenja počiva u velikom zakonu koji je nama odavno poznat, naime, da ono što Sin Stvoritelj želi i vječni Otac hoće, to JEST.
149:1.8 (1669.7) Naše je mišljenje da su u osobnoj Isusovoj prisutnosti postojali određeni oblici duboke ljudske vjere koji su doslovno i stvarno prinudilisprovedbu ozdravljenja od strane određenih kreativnih snaga i ličnosti svemira koje su u to vrijeme bile tako intimno povezane sa Sinom Čovječjim. Stoga je zabilježeno kao činjenica da je Isus često navodio ljude da sami sebe izliječe u njegovoj prisutnosti svojom snažnom, osobnom vjerom.
149:1.9 (1670.1) Mnogi drugi su tražili ozdravljenje iz posve sebičnih razloga. Određena bogata udovica iz Tire je došla u pratnji svoje svite da traži ozdravljenje od svojih mnogobrojnih bolesti i dok je slijedila Isusa po Galileji nastavila je nuditi sve više i više novca, kao da je Božja moć bila nešto što se moglo kupiti. A ona nikad nije bila zainteresirana za evanđelje kraljevstva; samo je tražila ozdravljenje od svojih fizičkih bolesti.
2. STAV NARODA
149:2.1 (1670.2) Isus je razumio umove ljudi. On je dobro znao što je u srcu čovjeka i u slučaju da su njegova učenja ostala onakva kakvim ih je on predstavio, da je njihov jedini komentar bila nadahnuta interpretacija njegovog zemaljskog života, tada bi svi narodi i sve religije svijeta brzo prihvatili evanđelje kraljevstva. Dobronamjerni napori Isusovih ranih sljedbenika da preprave njegova učenja da ih učine prihvatljivim pojedinim narodima, rasama i religijama, samo su vodili stvaranju učenja koja su bila manje prihvatljiva za sve druge narode, rase i religije.
149:2.2 (1670.3) Apostol Pavao je, u svojim naporima da povoljno predoči Isusova učenja određenim skupinama svojih suvremenika, napisao mnoga pisma upute i opomene. Drugi učitelji Isusova evanđelja su učinili isto, ali ni jedan od njih nije ni pomislio da bi neki od tih spisa kasnije biti povezani i predočeni kao utjelovljenje Isusovih učenja. I tako, dok takozvano kršćanstvo u sebi sadrži više Učiteljeva evanđelja od bilo koje druge religije, ono također sadrži mnogo toga što Isus nije poučavao. Osim uključivanja mnogih učenja iz perzijskih misterija i većeg dijela grčke filozofije u rano kršćanstvo, učinjene su dvije velike pogreške:
149:2.3 (1670.4) Nastojanje da se evanđelje direktno nadoveže na židovsku teologiju, kao što se vidi u primjeru kršćanskih doktrina iskupljenja - učenje da je Isus žrtvovani Sin koji je zadovoljio Očevu oštru pravdu i umirio božanski gnjev. Ova učenja su nastala u hvalevrijednom naporu da se evanđelje o kraljevstvu učini prihvatljivijim židovskim nevjericima. Iako ovi napori nisu uspjeli u pokušaju pridobijanja Židova, oni su jako zbuni i otuđili mnoge iskrene duše u svim budućim generacijama.
149:2.4 (1670.5) Druga velika pogreška Učiteljevih ranih sljedbenika, i to ona koju su sve kasnije generacije nastavile činiti, je to što je kršćanski nauk tako potpuno organiziran oko Isusove osobe. Taj je pretjerani naglasak na ličnosti Isusa u teologiji kršćanstva imao taj učinak da je zasjenio njegova učenja i otežao Židovima, Muslimanima, Hindusima i drugim istočnim religijama da prihvate Isusov nauk. Dok ne bismo omalovažavali mjesto Isusove osobe u religiji koja može nositi njegovo ime, ne želimo dopustiti takvom razmatranju zasjeniti njegov nadahnuti život ili zauzeti mjesto njegove poruke spasenja: Božjeg očinstva i bratstva ljudi.
149:2.5 (1670.6) Učitelji Isusove religije trebaju prići drugim religijama priznavanjem istina koje su im zajedničke (od kojih mnoge dolaze izravno ili neizravno iz Isusove poruke), dok se suzdržavaju od postavljanja tolikog naglaska na razlike.
149:2.6 (1671.1) Dok je, upravo u ovo vrijeme, Isusova slava uglavnom počivala na njegovu ugledu iscjelitelja, to ne znači da je tu ostala kroz buduće generacije. Kako je vrijeme prolazilo, on je sve više i više tražen radi duhovne pomoći.Ali fizička ozdravljenja su bila to što je učinilo najizravniji i najneposredniji apel na obične ljude. Isusa su sve više tražile žrtve moralnog tlačenja i mentalnog maltretiranja, a on ih je uvijek učio putu izbavljenja. Očevi su tražili savjet u vezi s upravljanjem njihovih sinova, a majke su dolazile tražiti pomoć u usmjeravanju njihovih kćeri. Oni koji su čamili u tami dolazili su k njemu, a on im je pokazao svjetlost života. Njegovo je uho uvijek bilo otvoreno za patnje čovječanstva, a on je uvijek pomagao onima koji su tražili njegovu službu.
149:2.7 (1671.2) Kad je sam Stvoritelj bio na Zemlji utjelovljen u ljudskom obličju, bilo je neizbježno da se dogode neke izvanredne stvari. Ali nikad se ne bi trebalo prići Isusu sa stanovišta tih takozvanih čudesnih pojava. Naučite pristupiti čudima preko Isusa, ali ne učinite pogrešku približavajući se Isusu kroz čudo. Bitno je obratiti takvu pozornost, bez obzira što je Isus iz Nazareta jedini osnivač religije koji je izvodio nadmaterijalna djela na zemlji.
149:2.8 (1671.3) Najdivnija i najrevolucionarnija crta Mihaelove misije na zemlji je bila njegov stav prema ženama. U doba i generaciji kad muškarac nije trebao pozdraviti čak ni svoju vlastitu ženu na javnom jestu, Isus se usudio povesti žene kao učiteljice evanđelja na svoju treću turneju po Galileji. Imao je veliku hrabrost to učiniti unatoč rabinskim učenjima da je bilo bolje “da se riječi zakona spale nego da se predaju u ruke žena.”
149:2.9 (1671.4) Isus je u jednoj generaciji podigao žene iz neučtive anonimnosti i ropskog crnčenja mnogih stoljeća. Sramota je što religija koja se usuđuje nositi Isusovo ime nije imala moralne hrabrosti slijediti ovaj plemeniti primjer u svom naknadnom odnosu prema ženama.
149:2.10 (1671.5) Kad je Isus bio među ljudima, oni su mogli vidjeti da je u potpunosti bio slobodan od ondašnjeg praznovjerja. Nije imao religioznih predrasuda; nikada nije bio netolerantan. On nije imao ničega u svom srcu što je nalikovalo društvenom antagonizmu. Dok se ponašao u skladu s onim što je bilo dobro u religiji njegovih otaca, nije oklijevao odbaciti tradicije praznovjerja i ropstva koje su bile djelo ljudi. On se usudio učiti da katastrofe prirode, nesreće vremena i druga nesrećna događanja nisu vizitacije božanskih prosudbi ili tajnovita dodjeljenja Providnosti. Osudio je ropsku odanost besmislenim obredima i raskrinkao lažnosti materijalističkog obožavanja. Hrabro je proglasio čovjekovu duhovnu slobodu i usudio se učiti da su svi smrtnici u tijelu doista i u istini sinovi Boga živoga.
149:2.11 (1671.6) Isus je nadišao sva učenja svojih prethodnika kad je hrabro postavio čisto srce na mjesto čistih ruku kao obilježje istinske religije. Stavio je stvarnost na mjesto tradicije i otklonio sve pretenzije taštine i licemjerja. Pa ipak, ovaj neustrašivi Božji čovjek nije dao oduška destruktivnoj kritici ili potpunom omalovažavanju religioznih, društvenih, ekonomskih i političkih običaja svoga vremena. Nije bio militantni revolucionar; bio je progresivni evolucionista. Angažirao se na uništavanju onoga što je bilo samo ako je istovremeno nudio svojim bližnjima vrhunsku zamjenu koja je trebala biti.
149:2.12 (1672.1) Isus je primio poslušnost od njegovih sljedbenika bez zahtjevanja. Samo su tri čovjeka odbila njegov osobni poziv da ga slijede. Imao je nesvakidašnju moć privlačnosti, a da se nije držao diktatorski. Zračio je povjerenjem i nitko se nikada nije opirao njegovim naredbama. Imao je apsolutan autoritet nad svojim učenicima, a da mu nitko nije prigovarao. On je dopustio svojim sljedbenicima da ga zovu Učiteljem.
149:2.13 (1672.2) Učitelju su se divili svi koji su ga sreli osim onih koji su imali duboke vjerske predrasude i onih koji su mislili da vide političku opasnost u njegovim učenjima. Narod je zapanjila originalnost i autoritativnost njegovog nauka. Divili su se njegovoj strpljivosti u nošenju s nazadnim i ratobornim osobama. Nadahnuo je nadu i povjerenje u srca svih koji su došli u dodir s njegovom službom. On njega su strahovali samo oni koji ga nisu upoznali, a bio je predmet mržnje samo onih koji su u njemu vidjeli predvodnika istine koja je bila predodređena srušiti zlo i pogreške koje su oni čvrsto i po svaku cijenu držali u svojim srcima.
149:2.14 (1672.3) Izvršio je snažan i neobično fascinantan utjecaj na njegove prijatelje kao i na neprijatelje. Mnogi su ga slijediti tjednima, samo da čuju njegove umiline riječi i vide njegov jednostavni život. Odani muškarci i žene su voljeli Isusa s gotovo nadljudskom ljubavi. Što su ga bolje poznavali, to su ga više voljeli. A sve to još uvijek vrijedi; čak i danas kao i u svim budućim dobima, što više čovjek upoznaje ovog Boga- čovjeka, to ga više voli i za njim slijedi.
3. NEPRIJATELJSTVO RELIGIOZNIH VOĐA
149:3.1 (1672.4) Bez obzira na povoljan prijem Isusa i njegovih učenja od strane običnih ljudi, religiozne vođe Jeruzalema su bile sve više uznemirene i antagonističke. Farizeji su formulirali sustavnu i dogmatsku teologiju. Isus je bio učitelj koji je poučavao kako je povod služio; on nije bio sustavni učitelj. Isus nije učio toliko iz zakona koliko iz života, prispodobama. (Kad je koristio prispodobu za ilustraciju neke svoje poruke, činio je to s namjerom navođenja samo jedne značajke svoje priče. Mnoge pogrešne ideje u vezi Isusovih učenja prozilaze iz pokušaja pretvaranja njegovih prispodobi u alegorije).
149:3.2 (1672.5) Religiozne vođe u Jeruzalemu su gotovo posve pomahnitale zbog skorog obraćenja jednog mladića po imenu Abraham i trojice špijuna koje je Petar krstio, a koji su sada pratili evanđeliste na ovoj drugoj turneji propovijedanja u obilasku Galileje. Židovske vođe su bile sve više zaslijepljene strahom i predrasudama, dok su im srca otvrdnjela od ustrajnog odbijanja privlačnih istina evanđelja kraljevstva.Kad ljudi namjerno zatvore uši pred apelom duha koji je u njima, teško da se može bilo što učiniti da se izmijeni njihov stav.
149:3.3 (1672.6) Kad se Isus prvi put sreo s evanđelistima u taboru u Betsaidi, rekao je u zaključak svom obraćanju: “Trebate zapamtiti da u tijelu i umu - emocionalno - ljudi reagiraju individualno. Jedino što je ujednačeno među ljudima je unutarnji duh. Iako se božanskih duhovi mogu donekle razlikovati u prirodi i opsegu njihovih iskustava, oni svi jednako reagiraju na sve duhovne apele. Samo putem i apelom tom duhu, čovječanstvo ikada može postići jedinstvo i bratstvo." No, mnogi od vođa Židova bijahu zatvorili vrata svojih srca pred duhovnim apelom evanđelja. Od tada nisu prestajali planirati i spletkariti u cilju Učiteljeva uništenja.Oni su bili uvjereni da je Isus morao biti uhićen, osuđen i pogubljen kao vjerski prijestupnik, prekršitelj najvažnijih učenja židovskog svetog zakona.
4. NAPREDAK TURNEJE PROPOVIJEDANJA
149:4.1 (1673.1) Isus je vrlo malo obavljao javne rade na ovoj turneji propovijedanja, ali je vodio brojne večernje tečajeve s vjernicima u većini gradova i sela gdje se slučajno našao s Jakovom i Ivanom. Na jednom od tih večernjih sastanaka jedan od mlađih evanđelista je postavio Isusu pitanje o ljutnji, a Učitelj je između ostalog rekao u odgovoru:
149:4.2 (1673.2) "Ljutnja je materijalna manifestacija koja predstavlja, u općem smislu, mjerilo neuspjeha duhovne prirode da uspostavili kontrolu nad kombiniranom intelektualnom i fizičkim prirodom. Ljutnja pokazuje nedostatak tolerantne bratske ljubavi, te nedostatak samopoštovanja i samokontrole. Ljutnja uništava zdravlje, unižava um i staje na put djelovanju duha-učitelja koji živi u čovjekovoj duši. Zar niste čitali u Pismima da ‘gnjev ubija ludog čovjeka,’ te da se ‘čovjek razdire u svom gnjevu’? Da ‘tko je spor u gnjevu, velike je razboritosti,’ dok ‘onaj koji je nabusite naravi pokazuje ludost’? Svi znate da ‘blag odgovor ublažava jarost,’ a ‘riječ osorna uvećava srdžbu. ’ ‘Diskrecija odgađa bijes, ’ dok ‘grad razvaljen i bez zidova, takav je čovjek koji nema kontrolu nad samim sobom.’ ‘Jarost je okrutna i srdžba žestoka. ’ ‘Gnjevljiv čovjek zameće svađu, a naprasit umnožava svoje prijestupe.’ ‘Ne budi nagao u duhu, jer gnjev počiva u njedrima bezumnih. ’” Prije nego što je Isus završio s govorom, on je dalje rekao: “Neka vašim srcima tako dominira ljubav da vas vaš duh-vodič lako može isporučiti od sklonosti davanja oduška tim izljevima životinjskog bijesa koji nisu u skladu sa statusom božanskih sinova.”
149:4.3 (1673.3) Istom ovom prilikom Učitelj je govorio okupljenima o poželjnosti posjedovanja izbalansiranog karaktera. Priznao je da je većini ljudi bilo potrebno ovladati nekim životnim pozivom, ali je izrazio žaljenje zbog svake tendencije prema uskoj specijalizaciji, kao i čovjekovoj sklonosti da postane uskogrud i ograničen u životnim aktivnostima. Skrenuo im je pozornost na činjenicu da svaka vrlina, ako se odvede u krajnost, može postati porok. Isus je uvijek zagovarao umjerenost i učio dosljednost - proporcionalnu prilagodbu životnih problema. On je istakao da se previše simpatije i sažaljenja može izroditi u ozbiljnu emocionalnu nestabilnost; da entuzijazam može voditi fanatizmu. Pozvao se na primjer jednog od svojih bivših suradnika čija je mašta vodila vizionarskim i nepraktičnim poduzećima. Istovremeno ih je upozorio na opasnosti koje izviru iz tuposti pretjerano konzervativne osrednjosti.
149:4.4 (1673.4) Isus je onda govorio o opasnostima hrabrosti i vjere, koje ponekad navode nepromišljene duše na nesmotrenost i preuzetnost. Također je pokazao kako razboritost i oprez, ako se odvedu predaleko, vode kukavičluku i neuspjehu. Pozvao je svoje slušatelje da teže postići originalnost dok izbjegavaju svaku sklonost prema ekscentričnosti. Zalagao se za suosjećanje bez sentimentalnosti, pobožnost bez licemjernosti. Učio je bogoštvoljenju bez straha i praznovjerja.
149:4.5 (1674.1) Nije toliko bilo ono što je Isus učio o uravnoteženom karakteru što je impresioniralo njegove suradnike, koliko je to bila činjenica da je njegov vlastiti život bio takav rječiti primjer njegovog učenja. Živio je usred stresa i oluje, a da nikada nije ni trepnuo. Njegovi su ga neprijatelji stalno nastojali uhvatiti u zamku, ali to nikada nisu uspjeli. Mudri i učeni su mu pokušavali podvaliti, ali se nije spotaknuo. Pokušali su ga uvući u raspravu, ali su njegovi odgovori uvijek bili osvijetljeni, dostojanstveni i konačni. Kad je bio prekinut u svojim raspravama s višestrukim pitanja, njegovi su odgovori uvijek bili značajni i uvjerljivi. Nikada nije posegnuo za nečasnim taktikama podnoseći neprestani pritisak od njegovih neprijatelja koji nisu oklijevali upotrijebiti svaku vrstu lažnog, nepoštenog i neispravnog napada na njega.
149:4.6 (1674.2) Iako je istina da se mnogi muškarci i žene moraju marljivo posvetiti nekom zvanju kako bi sebi obezbijedili za život, ipak je posve poželjno da ljudska bića njeguju širok spektar kulturnog poznavanja života kakav se živi na zemlji. Istinski obrazovane osobe neće biti zadovoljne ostati u neznanju o životima i djelima njihovih kolega.
5. LEKCIJA U VEZI ZADOVOLJSTVA
149:5.1 (1674.3) Kad je Isus bio u posjetu grupi evanđelista koji su radili pod nadzorom Šimuna Revnitelja, tijekom večernje sjednice Šimun je upitao Učitelja: "Zašto su neki ljudi srećniji i zadovoljniji od drugih? Je li osjećaj zadovoljstva stvar religioznog iskustva?" Isus je između ostalog rekao u odgovor na Šimunovo pitanje:
149:5.2 (1674.4) "Šimune, neke osobe su prirodno srećnije od drugih. Mnogo, vrlo mnogo, u životu ovisi o čovjekovoj spremnosti da se povede i upravi za djelovanjem Očeva duha koji u njemu živi. Zar niste čitali u Pismima riječi mudrog čovjeka da je 'duh čovječji svijeća gospodnja; ona istražuje sve do dna utrobe’? I dalje, da takvi smrtnici koji slijede upravu duha kažu: ‘Na ugodnu zemlju padoše mi konopi; vrlo mi je mila moja baština.’ ‘Malo u pravednika je bolje od bogatstva mnogih opakih,’ jer ‘dobar čovjek mora biti zadovoljan u sebi. ’ ‘Veselo srce razvedrava lice i na gozbi je bez prestanka. Bolje je malo s poštovanjem Gospodina nego veliko blago i s njime nemir. Bolji je obrok povrća gdje je ljubav, od utovljena vola gdje je mržnja. Bolje je malo s pravednošću, nego veliki prihodi bez pravičnosti.’ ‘Veselo je srce dobro kao izvrstan lijek.’ ‘Bolje je malo s pribranosti, nego izobilje s tugom i pusta tlapnja.’
149:5.3 (1674.5) "Velik dio čovjekove tuge dolazi od razočaranja njegovih ambicija i ranjavanja njegova ponosa. Iako ljudi sebi duguju ostvariti najbolji mogući život na zemlji, nakon što u tom nastojanju iskreno date sve od sebe, trebate radosno prihvatiti svoju sudbinu i pokazati snalažljivost u najboljem mogućem korištenju onoga što vam je palo u ruke. Prevelik dio čovjekovih nevolja nastaje u tlu straha njegovog prirodnog srca. ‘Opaki bježe i kad ih nitko ne progoni.’ ‘Opaki su poput mora uzburkanog, jer se ne mogu smiriti, nego im valovi mulj i blato izmeću; nema mira, kaže Bog, za grešnike.’
149:5.4 (1674.6) "Ne tražite, dakle, lažni mir i prolaznu radost, nego osiguranje vjere i pouzdanje božanskog sinovstva koje daje smirenost, zadovoljstvo i vrhovnu radost u duhu."
149:5.5 (1675.1) Teško da je Isus smatrao ovaj svijet "dolinom suza." Prije je na njega gledao kao na porođajnu sferu vječnih i besmrtnih duhova na usponu prema Raju, "dolinu dušinog odlučivanja."
6. "STRAH OD BOGA”
149:6.1 (1675.2) Bilo je to u Gamali, tijekom večernje sjednice, da je Filip rekao Isusu: "Učitelju, zašto Pismo kaže da nam se trebamo 'bojati Gospodina,' a ti nam kažeš da gledamo Oca na nebu bez straha? Kako ćemo uskladiti ta učenja?" Isus je ovako odgovorio Filipu:
149:6.2 (1675.3) "Djeco moja, ne čudi me da postavljate takva pitanja. U početku su ljudi samo putem straha mogli naučiti poštovanje, ali ja sam došao da se otkrije Očeva ljubav, tako da budete privučeni obožavanju Vječnog privlačnom silom sinove spoznaje koju postižete u ljubavi, i svojim uzvraćanjem na Očevu duboku i savršenu ljubav. Ja vas želim izbaviti od okova ropskog straha kojim sebe tjerate na neprijatno služenje ljubomornog i gnjevnog Kralja-Boga. Želim da znate da između Boga i čovjeka vlada odnos Oca i sina, tako da s radošću možete ući u blaženu i veličanstvenu slobodnu štovanja pravednog i milosrdnog Boga-Oca ljubavi.
149:6.3 (1675.4) "Ovaj će 'strah od Boga' imati različita značenja u budućim dobima, razvijajući se od straha, kroz tjeskobu i strijepnju, do strahopoštovanja. A onda vas od strahopoštovanja ja želim povesti nagore, kroz uvid, spoznaju, realizaciju i uvažavanje, do ljubavi. Kad čovjek ne vidi ništa drugo osim djela Božjih, on je ponukan na strah od Svevišnjeg; ali kad počne shvaćati i doživljavati ličnost i karakter živoga Boga, on je sve više ponukan na ljubav prema tako dobrom i savršenom, sveopćem i vječnom Ocu. I upravo je to mijenjanje čovjekova odnosa prema Bogu to što čini poslanje Sina Čovječjega na zemlji.
149:6.4 (1675.5) "Inteligentna djeca ne moraju strahovati od svog oca kako bi mogla primiti dobre darove iz njegove ruke; ali kada prime obilje dobrih darova po diktatu očeve ljubavi prema njegovim sinovima i kćerima, ta djeca koja su primila ljubav odgovaraju na ovo prepoznavanje i cijene tako darežljivo dobročinstvo. Božja dobrota vodi obraćenju; Božja blagonaklonost navodi na službu; Božja milost vodi spasenju; dok Božja ljubav vodi inteligentnom i velikodušnom obožavanju.
149:6.5 (1675.6) "Vaši preci su se bojali Boga jer je bio moćan i tajanstven. Vi ga trebate obožavati jer je veličanstven u ljubavi, obilan u milosti i slavan u istini. Božja moć rađa strah u srcu čovjeka, ali plemenitost i pravednost njegove ličnosti začinju poštovanje, ljubav i dragovoljno obožavanje. Poslušan i privržen sin se neće bojati i strepiti pred moćnim i plemenitim ocem. Ja sam došao na svijet staviti ljubav na mjestu straha, radost na mjestu tuge, povjerenje na mjestu strave, služenje i zahvalno bogoslužje na mjestu ropskih okova i besmislenih ceremonija. Ali, onima koji su u tami još uvijek vrijedi da je ‘strah Gospodnji početak mudrosti.’ No, nakon punijeg ukazanja svjetla, sinovi Boga će biti ponukani hvaliti Beskonačnog zbog onoga što on jeste,umjestu što će od njega strahovati zbog onoga što on čini.
149:6.6 (1675.7) "Kad su djeca mlada i nepromišljena, njih se mora upozoriti da poštuju svoje roditelje; ali kad odrastu i postanu zahvalniji vrijednosti roditeljske službe i zaštite, ona dolaze, kroz razumijevanje poštivanja i povećanje naklonosti, na tu razinu iskustva, gdje zapravo vole svoje roditelje radi onoga što oni jesu, a ne radi onoga što su učinili. Otac prirodno voli svoje dijete, ali dijete mora razviti svoju ljubav prema ocu od straha od onoga što otac može učiniti, te putem bojazni, strijepnje, ovisnosti i poštovanja doći do zahvalnosti i srdačnosti iskrene ljubavi.
149:6.7 (1676.1) "Vama je rečeno 'strahuj od Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer to je sav čovjek.' Ali ja sam vam došao dati novu i veću zapovijed. Ja bih da 'ljubite Boga i naučite činiti njegovu volju, jer je to najveći privilegij oslobođenih sinova Božjih.' Vašim je ocima rečeno da imaju ‘strah od Boga - Svemogućeg Kralja. ’ Ja vas učim da 'Ljubite Boga- Svemilosrdnoga Oca.'
149:6.8 (1676.2) "U kraljevstvu nebeskom, koje sam došao proglasiti, nema visokog i moćnog kralja; to je kraljevstvo božanska obitelj. Općepriznati i bezrezervni primatelj obožavanja i središte ovog rasprostranjenog bratstva inteligentnih bića je moj Otac i vaš Otac. Ja sam njegov Sin, a vi ste također njegovi sinovi. Stoga je vječno istina da smo vi i ja braća na nebeskoj razini, a tim više jer smo postali braća u tijelu zemaljskog života. Prestanite, dakle, strahovati od Boga kao kralja ili ga posluživati kao gospodara; naučite ga štovati kao Stvoritelja; ukažite mu čast kao Ocu vaše mladosti u duhu; volite ga kao milosrdnog branitelja; i na kraju ga obožavajte kao brižnog i svemudrog Oca svoje zrelije duhovne spoznaje i uvažavanja.
149:6.9 (1676.3) "Od pogrešnih koncepcija Oca na nebu izrastaju mnoge pogrešne ideje o poniznosti i javlja se velik dio licemjerja. Čovjek može biti crv od prašine po prirodi i porijeklu, ali kad u njega dođe boraviti duh Oca mojega, taj čovjek postaje božanski u svojoj sudbini. Darovani duh moga Oca sigurno će se vratiti svom božanskom izvoru i razini kozmičkog porijekla, dok će ljudska duša smrtnog čovjeka postati preporođeno dijete ovog unutarnjeg duha koji se sigurno penje s božanskim duhom u samu prisutnost vječnoga Oca.
149:6.10 (1676.4) "Poniznost, štoviše, postaje smrtni čovjek koji primi sve te darove od Oca na nebu, iako postoji božansko dostojanstvo vezano za sve takve kandidate vjere u vječnom usponu nebeskog kraljevstva. Besmislene i ropske prakse razmetljive i lažne poniznosti su nespojive s uvažavanjem izvora spasenja i priznavanjem sudbine duša koje su rođene od duha. Poniznost pred Bogom je sasvim prikladna u dubini vaših srca; blagost pred ljudima je pohvalna; ali je licemjernost preuzetne poniznosti koja traži prepoznavanje ljudi djetinjasta i nedostojna prosvijetljenih sinova kraljevstva.
149:6.11 (1676.5) "Dobro je biti krotak pred Bogom i imati samokontrolu pred ljudima, ali neka vaša krotkost ima duhovno porijeklo, a ne samoobmanjivi prikaz osjećaja umišljene superiornosti. Prorok je dobro rekao da čovjek treba: ‘Smjerno s Bogom hoditi,’ jer dok je moj Otac na nebu Beskonačni i Vječni, on također živi ‘s onim koji je skrušena uma i skromna duha. ’ Moj Otac mrzi ponos, prezire licemjerstvo i gnuša se od nepravde. A to je kako bi naglasio vrijednost iskrenosti i savršenog povjerenja u potporu ljubavi i vjerno vodstvo nebeskog Oca, da sam se često pozivao na malo dijete kao ilustraciju stava uma i odgovora duha koji su tako bitni za ulazak smrtnog čovjeka u stvarnosti duha nebeskog kraljevstva.
149:6.12 (1677.1) “Dobro je prorok Jeremija opisao mnoge smrtnike kad je rekao: ‘ Ti si blizu Boga u ustima, a daleko od njega u srcu. ’ A zar niste pročitali to strašno upozorenje proroka koji je rekao: ‘Svećenici njihovi poučavaju radi zarade, proroci njegovi bale za novac. A istovremeno oni ispovijedaju pobožnost i govore da je Gospod s njima.’ Zar niste primili upozorenje da se čuvate onih ‘koji govore slatko sa svojim susjedima, a pakost je u njihovim srcima,’ onih koji ‘laskaju ustima, a srce im je puno zloće’? Od svih žalosti koje mogu snaći povjerljiva čovjeka, niti jedna nije toliko strašna kao da se nađe 'ranjen u kući prijatelja kojem je vjerovao.'"
7. POVRATAK U BETSAIDU
149:7.1 (1677.2) Andija je, u dogovoru s Šimunom Petrom i uz odobrenje Isusa, uputio Davida u Betsaidi da otpremi glasnike raznim propovijedačkim skupinama s uputama da prekinu turneju i da se vrate u Betsaidu kad god stignu u četvrtak, 30. prosinca. Na ovaj kišni dan, svi apostoli i evanđelisti koji su radili na poučavanju su stigli u Zebedejevu kuću prije večere.
149:7.2 (1677.3) Skupina je ostala zajedno preko subote, smještena u raznim domovima u Betsaidi i obližnjem Kafarnaumu, nakon čega su svi dobili dva tjedna odmora da mogu otići svojim obiteljima, u posjet prijateljima ili u ribolov. Dva ili tri dana koja su bili zajedno u Betsaidi bila su doista uzbudljiva i inspirativna; čak su i stariji učitelji mnogo naučili slušajući kako mladi propovjednici govore o svojim iskustvima.
149:7.3 (1677.4) Od 117 evanđelista koji su sudjelovali u ovoj drugoj turneji propovijedanja u obilasku Galileje, samo je nekih sedamdeset i pet položilo ispit stvarnog iskustva javljajući se na dužnost na kraju dva tjedna odmora. Isus je s Andrijom, Petrom, Jakovom i Ivanom ostao u Zebedejevoj kući i proveo mnogo vremena u razgovorima o dobrobiti i proširenju kraljevstva.