Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 148 : OBUKA EVANGELISTA U BETSAIDI
Sekcije
POGLAVLJE 148 : OBUKA EVANGELISTA U BETSAIDI
148:0.1 (1657.1) OD 3. svibnja do 3. listopada 28. godine po Kr., Isus i apostolska skupina boravili su u Zebedejevoj kući u Betsaidi. Tijekom tih pet mjeseci sušne sezone uz morsku je obalu, u blizini Zebedejeve kuće, održavan golemi tabor, koji je bio znatno proširen kako bi mogao primiti Isusovu rastuću obitelj. U ovaj tabor uz more neprestano su dolazili i odlazili tragaoci za istinom, ljudi koji su tražili ozdravljenje i znatiželjnici, kojih je bilo između pet stotina i tisuću i pet stotina. Ovim šatorskim gradom općenito je upravljao David Zebedej, uz pomoć Alfejevih blizanaca. Tabor je bio uzor u pogledu urednosti i higijene, kao i općeg upravljanja. Bolesnici različitih vrsta bili su odvojeni i nalazili se pod nadzorom liječnika koji je vjerovao u Isusa, Sirijca po imenu Elman.
148:0.2 (1657.2) Apostoli su u ovom razdoblju odlazili u ribolov najmanje jedan dan tjedno i svoj su ulov prodavali Davidu kako bi se njime opskrbljivao narod u taboru. Tako dobivena sredstva predavala su se u zajedničku blagajnu. Dvanaestorici je bilo dopušteno provesti jedan tjedan svakog mjeseca sa svojim obiteljima ili prijateljima.
148:0.3 (1657.3) Dok je Andrija i dalje imao opću odgovornost za apostolske aktivnosti, Petar je bio u potpunosti zadužen za školu evangelista. Svakog prijepodneva svi su apostoli sudjelovali u poučavanju skupina evangelista, a poslijepodne su i učitelji i učenici poučavali narod. Nakon večernjeg obroka, pet večeri tjedno, apostoli su održavali satove pitanja za dobrobit evangelista. Jednom tjedno Isus je predsjedavao tom satu pitanja, odgovarajući na pitanja koja su ostala neodgovorena s prethodnih susreta.
148:0.4 (1657.4) Tijekom tih pet mjeseci kroz tabor je prošlo nekoliko tisuća ljudi. Često su tu dolazile zainteresirane osobe iz svih dijelova Rimskog Carstva i iz zemalja istočno od Eufrata. To je bilo najdulje razdoblje Učiteljeva stalnog i dobro organiziranog poučavanja. Isusova uža obitelj većinu je tog vremena provodila ili u Nazaretu ili u Kani.
148:0.5 (1657.5) Tabor nije bio organiziran kao zajednica utemeljena na zajedničkim interesima, kao što je to bio slučaj s apostolskom obitelji. Pod upravom Davida Zebedejeva, ovaj je veliki šatorski grad djelovao kao samoodrživo poduzeće, premda nikome nikada nije bilo uskraćeno gostoprimstvo. Ovaj tabor, u kojem su jedni neprestano dolazili, a drugi odlazili, postao je neizostavan dio Petrove škole za obuku evangelista.
1. NOVA ŠKOLA PROROKA
148:1.1 (1657.6) Isus je odredio Petra, Jakova i Andriju kao odbor za odabir kandidata za upis u školu evangelista. Sve rase i narodnosti Rimskog svijeta i Istoka, sve do Indije, bile su zastupljene među učenicima ove nove škole proroka. Škola je bila organizirana prema načelu učenja i djelovanja. Ono što su učenici naučili prijepodne, poučavali su okupljeni narod poslijepodne. Nakon večere neformalno su raspravljali i o prijepodnevnom učenju i o poslijepodnevnom poučavanju.
148:1.2 (1658.1) Svaki je apostolski učitelj poučavao vlastito shvaćanje Radosne vijesti o kraljevstvu. Nisu nastojali poučavati na isti način; nisu primjenjivali nikakvu standardiziranu ni dogmatsku formulaciju teoloških nauka. Premda su svi poučavali istu istinu, svaki je apostol iznosio vlastito osobno tumačenje Učiteljevih učenja. Isus je podržavao takvo iznošenje raznolikosti osobnog iskustva u stvarima kraljevstva, dok je na svojim tjednim susretima posvećenima pitanjima nepogrešivo usklađivao i povezivao ta brojna i različita gledišta o Radosnoj vijesti. Unatoč tako velikom stupnju osobne slobode u pitanjima poučavanja, Šimun Petar nastojao je dominirati teologijom škole evangelista. Nakon Petra, Jakov Zebedejev imao je najveći osobni utjecaj.
148:1.3 (1658.2) Više od stotinu evangelista koji su se tijekom tih pet mjeseci obučavali uz morsku obalu predstavljali su osnovu iz koje je kasnije izabrano sedamdeset učitelja i propovjednika evanđelja, osim Abnera i Ivanovih apostola. Škola evangelista nije imala sve zajedničko kao što su to imala Dvanaestorica.
148:1.4 (1658.3) Ovi evangelisti, premda su poučavali i propovijedali Radosnu vijest, nisu krstili vjernike sve dok kasnije nisu bili zaređeni i opunomoćeni od Isusa kao sedamdeset glasnika kraljevstva. Samo se sedmero od ove velike skupine evangelista-učenika moglo pronaći među onima koji su bili ozdravljeni tijekom prizora pri zalasku sunca na ovom mjestu. Sin kapernaumskog plemića bio je među učenicima koji su se u Petrovoj školi obučavali za službu evanđelja.
2. BOLNICA U BETSAIDI
148:2.1 (1658.4) U sklopu tabora na obali mora, sirijski liječnik Elman je, uz pomoć dvadeset pet mladih žena i dvanaestorice muškaraca, tijekom četiri mjeseca organizirao i vodio ustanovu koja se može smatrati prvom bolnicom kraljevstva. U ovoj ambulanti, smještenoj nedaleko južno od glavnog šatorskog grada, liječili su bolesnike svim poznatim materijalnim metodama, kao i duhovnim praksama molitve i poticanja vjere. Isus je posjećivao bolesnike u ovom taboru najmanje tri puta tjedno i osobno dolazio u dodir sa svakim bolesnikom. Koliko nam je poznato, među tisuću bolesnih i nemoćnih osoba koje su napustile ovu ambulantu poboljšanog zdravlja ili izliječene nije se dogodilo nijedno od takozvanih nadnaravnih čudesnih ozdravljenja. Međutim, velika većina tih ljudi koji su imali koristi od liječenja nije prestajala tvrditi da ih je Isus ozdravio.
148:2.2 (1658.5) Mnoga od ozdravljenja koja je Isus ostvario u sklopu svoje službe u korist Elmanovih pacijenata doista su naizgled nalikovala djelovanju čuda, ali dano nam je objašnjenje da su to bile samo takve preobrazbe uma i duha kakve se mogu dogoditi u iskustvu osoba punih iščekivanja i obuzetih vjerom, koje su pod neposrednim i nadahnjujućim utjecajem snažne, pozitivne i blagonaklone ličnosti čija služba uklanja strah i uništava tjeskobu.
148:2.3 (1658.6) Elman i njegovi suradnici nastojali su poučiti ove bolesnike istini o „opsjednutosti zlim duhovima“, ali su u tome imali malo uspjeha. Gotovo je posvuda prevladavalo vjerovanje da tjelesnu bolest i duševni poremećaj može prouzročiti prebivanje takozvanog nečistog duha u umu ili tijelu oboljele osobe.
148:2.4 (1659.1) U svim svojim susretima s bolesnima i napaćenima, kada je bilo riječi o načinu liječenja ili otkrivanju nepoznatih uzroka bolesti, Isus se držao uputa svog rajskog brata Emanuela, danih prije nego što je krenuo u pothvat utjelovljenja na Urantiji. Unatoč tome, oni koji su služili bolesnicima imali su priliku naučiti mnoge korisne lekcije promatrajući način na koji je Isus nadahnjivao vjeru i pouzdanje u bolesnih i napaćenih.
148:2.5 (1659.2) Tabor je zatvoren nedugo prije kišne sezone koja obično sa sobom donosi gripu i groznicu.
3. BAVLJENJE OČEVIM POSLOM
148:3.1 (1659.3) Tijekom ovog razdoblja Isus je u taboru održao manje od desetak javnih službi, a samo je jednom govorio u kafarnaumskoj sinagogi, druge subote prije nego što su s novooobučenim evangelistima krenuli na svoju drugu javnu propovjedničku turneju po Galileji.
148:3.2 (1659.4) Otkako se krstio, Učitelj nije proveo toliko vremena nasamo koliko je to učinio tijekom ovog razdoblja obuke evangelista u taboru u Betsaidi. Kad god bi se neki od apostola usudio upitati Isusa zašto toliko često nije među njima, on bi uvijek odgovorio da se bavi „Očevim poslom“.
148:3.3 (1659.5) Za tih razdoblja osame, Isus je bio u pratnji samo dvojice apostola. Privremeno je oslobodio Petra, Jakova i Ivana njihove dužnosti njegovih osobnih pratitelja kako bi i oni mogli sudjelovati u obuci više od stotinu novih kandidata za evangeliste. Kad bi Učitelj poželio otići u brda kako bi se nasamo posvetio „Očevom poslu“, pozvao bi da ga prati bilo koja dvojica apostola koji bi u tom trenutku bili slobodni. Na taj je način svaki od Dvanaestorice imao priliku za blisko druženje i prisni kontakt s Isusom.
148:3.4 (1659.6) Dok nam to nije obznanjeno u cilju ovog otkrivenja, došli smo do zaključka da je Učitelj za vrijeme ovih samotnih časova koje je proveo u brdima bio u neposrednoj i službenoj vezi s mnogim od svojih glavnih izvršitelja kozmičkih poslova. Od krštenja, ovaj je utjelovljeni Upravitelj našeg svemira postao sve više svjestan i aktivan u pogledu određenih faza kozmičke administracije. I uvijek smo se držali mišljenja da je, na neki način koji nije bio poznat njegovim neposrednim suradnicima, za vrijeme ovih tjedana umanjenog sudjelovanja u poslovima ovoga svijeta bio zauzet upravljanjem nad visokim duhovnim inteligencijama kojima je bilo povjereno upravljanje prostranim svemirom te da je ljudska strana Isusa takve svoje aktivnosti nazivala „bavljenjem Očevim poslom“.
148:3.5 (1659.7) Često, kad je Isus provodio više sati nasamo dok su dvojica apostola bila u blizini, imali su priliku vidjeti kako se njegove crte lica brzo i mnogostruko mijenjaju, premda nije izgovarao ni riječi. Također nisu vidjeli nikakvu manifestaciju nebeskih bića koja su eventualno bila u komunikaciji s Učiteljem, kakvu su neki od njih vidjeli jednom kasnijom prilikom.
4. ZLO, GRIJEH I POKVARENOST
148:4.1 (1659.8) Isus je imao običaj dvije večeri svakoga tjedna voditi posebne razgovore s osobama koje su željele razgovarati s njim, u jednom određenom skrovitom i zaštićenom dijelu Zebedejeva vrta. Prilikom jednog od ovih večernjih razgovora, Toma je upitao Učitelja: „Zašto je potrebno da se ljudi rode iz duha kako bi ušli u kraljevstvo? Je li ponovno rođenje potrebno kako bi se čovjek oslobodio vlasti zloga? Učitelju, što je zlo?“ Kad je Isus čuo ova pitanja, odgovorio je Tomi:
148:4.2 (1660.1) „Čuvaj se ove greške: nemoj brkati zlo sa zlim, ili, preciznije, s pokvarenjakom. Taj koga nazivaš zlim sin je samoljublja, visoki službenik koji se svjesno i s predumišljajem pobunio protiv moga Oca i njegovih vjernih Sinova. A ja sam već porazio ove grešne pobunjenike. Neka ti bude jasno da postoje različiti stavovi prema Ocu i njegovu svemiru. Nikada ne zaboravi ove zakone odnosa prema Očevoj volji:“
148:4.3 (1660.2) „Zlo je nesvjesno ili nenamjerno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Zlo je također mjera nesavršenosti u povinovanju Očevoj volji.
148:4.4 (1660.3) „Grijeh je svjesno, namjerno i promišljeno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Grijeh je mjera opiranja božanskoj upravi i duhovnom vodstvu.
148:4.5 (1660.4) „Pokvarenost je namjerno, odlučno i ustrajno kršenje božanskog zakona, Očeve volje. Pokvarenost je mjera ustrajnog odbijanja Očeva plana ljubavi i preživljavanja ličnosti i Sinove milostive službe spasenja.
148:4.6 (1660.5) „Po svojoj prirodi, prije novog rođenja u duhu, smrtni je čovjek podložan unutarnjim sklonostima prema zlu, ali ovakva prirodna nesavršenstva u ponašanju sama po sebi nisu ni grijeh ni pokvarenost. Smrtni čovjek tek započinje svoj dugi uspon prema savršenstvu Oca na Raju. Nesavršenstvo i necjelovitost u prirodnom obdarenju nisu grijeh. Čovjek je doista podložan zlu, ali ni u kojem smislu nije dijete zloga ako sam svjesno i namjerno ne odabere putove grijeha i život pokvarenosti. Zlo je sastavni dio prirodnog poretka ovog svijeta, dok je grijeh stvar svjesne pobune koju su na ovaj svijet donijeli oni koji su pali iz duhovne svjetlosti u gustu tamu.
148:4.7 (1660.6) „Ti, Tomo, brkaš naša učenja s doktrinama Grka i zabludama Perzijanaca. Ne razumiješ odnos između zla i grijeha zato što vjeruješ da je ljudski rod započeo život na Zemlji sa savršenim Adamom i da je zbog grijeha sve više propadao do čovjekova današnjeg žalosnog stanja. Ali zašto ne želiš shvatiti značenje zapisa koji govori kako je Kain, Adamov sin, otišao u zemlju Noda i ondje si našao ženu? I zašto ne želiš protumačiti značenje zapisa koji govori o sinovima Božjim koji su sebi uzimali žene među kćerima ljudskim?
148:4.8 (1660.7) „Ljudi su, dakle, po prirodi zli, ali to ne znači da su nužno grešni. Novo rođenje — krštenje duhom — predstavlja bitan dio oslobođenja od zla i potrebno je za ulazak u nebesko kraljevstvo, ali to ni na koji način ne umanjuje istinu da je čovjek sin Božji. Niti ta urođena prisutnost potencijalnog zla znači da je čovjek na neki tajanstven način otuđen od Oca na nebu tako da, kao stranac, tuđinac ili posinak, mora tražiti da ga Otac zakonski usvoji. Sve takve predodžbe proizlaze, prvo, iz vašeg nerazumijevanja Oca i, drugo, iz vašeg neznanja o porijeklu, prirodi i sudbini čovjeka.
148:4.9 (1660.8) „Grci i drugi narodi učili su da čovjek vuče porijeklo od božanskog savršenstva s kojega postupno spada u zaborav i uništenje; ja sam došao pokazati da čovjek, ulaskom u kraljevstvo, sigurno i postojano uzlazi do Boga i božanskog savršenstva. Potencijalno zlo vreba u svakom biću koje se na bilo koji način pokaže nedoraslim božanskim i duhovnim idealima volje vječnog Oca, ali takvo biće ni na koji način nije grešno, a još manje pokvareno.
148:4.10 (1661.1) „Tomo, zar nisi čitao o ovome u Spisima, gdje piše: ‘Vi ste djeca Boga Višnjega.’ ‘Ja ću njemu biti Otac, a on će meni biti sin.’ ‘Ja sam njega izabrao sebi za sina — ja ću mu biti Otac.’ ‘Dovedite moje sinove izdaleka i moje kćeri s krajeva zemlje; svakoga koji se zove po mome imenu, jer ja ih stvorih sebi na slavu.’ ‘Vi ste sinovi živućeg Boga.’ ‘Oni koji imaju duh Boga uistinu su sinovi Boga.’ Kao što u ljudskom djetetu postoji materijalni dio čovjeka-oca, tako u svakom sinu koji ima vjeru u kraljevstvo postoji duhovni dio nebeskog Oca.“
148:4.11 (1661.2) Sve ovo i daleko više Isus je rekao Tomi i ovaj je razumio velik dio Isusovog govora, premda ga je Isus opomenuo da „ne govori drugima o ovim pitanjima sve dok se ja ne vratim Ocu“. Tomo nije pominjao ovaj razgovor sve dok Učitelj nije napustio ovaj svijet.
5. SMISAO NEVOLJA
148:5.1 (1661.3) Prilikom drugog osobnog razgovora u vrtu Natanije je pitao Isusa: „Učitelju, premda počinjem shvaćati zašto ne želiš dati ozdravljenje svima u svakoj situaciji, još nisam u stanju shvatiti zašto Otac na nebu, koji je pun ljubavi, dopušta da tako veliki broj njegove djece na Zemlji pati od tolikih bolesti.“ Učitelj je odgovorio Nataniju:
148:5.2 (1661.4) „Natanije, ti i mnogi drugi doživljavate zbunjenost u ovom pogledu jer ne razumijete kako je prirodni red ovog svijeta toliko puta uneređen grešnim pustolovinama određenih pobunjenika, izdajnika Očeve volje. Ja sam došao kako bih započeo proces razjašnjenja ovih pitanja. Ali proći će mnoga stoljeća prije nego što se ovaj dio svemira uspije vratiti svojim starim stazama i na taj način osloboditi djecu ljudi od dodatnih tereta grijeha i pobune. Sama prisutnost zla predstavlja dovoljan test za uspon čovjeka — grijeh nije bitan u cilju preživljavanja smrti.
148:5.3 (1661.5) „Ali, moj sine, znaj da Otac nije taj koji namjerno stvara teškoće svojoj djeci. Čovjek navlači na sebe nepotrebne probleme kao rezultat upornog odbijanja boljeg puta božanske volje. Teškoće su potencijalno sadržane u zlu, ali veliki dio teškoća vuče porijeklo od grijeha i pokvarenosti. Na ovom svijetu dogodili su se mnogi nesvakidašnji događaji i nije čudo što su razboriti ljudi zbunjeni prizorima patnji i teškoća. Ali u jedno možeš biti siguran: Otac ne šalje teškoće kao proizvoljnu kaznu za nedjela. Nesavršenosti i ograničenja zla predstavljaju njegovu sastavnu značajku; kazne za grijeh su neminovne; uništavajuće posljedice pokvarenosti su neumoljive. Čovjek ne treba kriviti Boga za one teškoće koje predstavljaju prirodni rezultat života koji sam bira; niti se čovjek treba tužiti zbog onih iskustava koja predstavljaju sastavni dio života kakav se živi na ovom svijetu. Očeva je volja da smrtni čovjek ustrajno i dosljedno radi na poboljšanju svog položaja na Zemlji. Inteligentnim djelovanjem čovjek može prevladati velik dio svojih zemaljskih nevolja.
148:5.4 (1662.1) “Natanije, naša je misija da pomognemo ljudima da riješe svoje duhovne probleme i da na taj način osvježe i ožive svoj um da budu bolje pripravljeni za rješenje svojih mnogostrukih materijalnih problema. Znam da si zbunjen zbog toga što čitaš Spise. Vrlo često prevladava tendencija da se Bogu pripiše odgovornost za djela neukih i pokvarenih ljudi koja čovjek nije u stanju razumjeti. Otac nije osobno odgovoran za sve što vi niste u stanju shvatiti. Nemojte sumnjati u Očevu ljubav samo zato što vam neki njegov pravedan i mudar zakon stvara teškoće zbog toga što ste bilo u neznanju ili s predumišljajem prekršili takvo božansko pravilo.
148:5.5 (1662.2) “Ali, Natanije, u Spisama se nalazi dosta toga što bi vas ispravno poučilo da ste ih pravilno protumačili. Sjećate se da tu piše: ‘Sine moj, ne odbacuj Božje opomene i nemoj da ti omrzne njegov ukor. Jer koga Bog ljubi, onoga i kori, kao otac sina koga voli.’ ‘Jer samo nerado on rascvili čovjeka.’ ‘Prije nego bijeh ponižen, lutao sam, ali sada tvoju čuvam riječ. Ti si tako dobar i dobrostiv, nauči me pravilima svojim božanskim.’ ‘Vidio sam jade tvoje. Bog vječni tvoje je utočište, a na zemlji drevna njegova mišica.’ ‘Bog je tvrđava tlačenom, tvrđava spasa u danima tjeskobe.’ ‘Bog će ga okrijepiti na postelji boli, bolest mu okrenuti u snagu; Bog ne zaboravi bolesne.’ ‘Kako se Otac smiluje dječici, tako se Bog smiluje onima što ga se boje. Jer zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina.’ ‘On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove.’ ‘On je utočište nevoljnom, utočište ubogom u nevolji; ti si skrovište od pljuska i od žege zaklon.’ ‘Umornome snagu vraća i jača nemoćnoga.’ ‘On ne lomi napuknutu trsku, niti gasi stijenj što tinja.’ ‘Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; idi preko rijeke teškoća, neće te preplaviti.’ ‘Posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje služnjevima.’ ‘On patnjama srca ispravlja; ne, opačina ne izbija iz zemlje niti nevolja iz tla može nići sama.’”
6. POGREŠNO TUMAČENJE PATNJE - RAZGOVOR NA TEMU JOBA
148:6.1 (1662.3) Iste ove večeri u Betsaidi Ivan upita Isusa zašto tako veliki broj naizgled nevinih ljudi pati od tolikih bolesti i doživljava tolike patnje. U odgovor na Ivanovo pitanje, Učitelj je, između mnogih drugih stvari, rekao:
148:6.2 (1662.4) „Ti, moj sine, ne razumiješ smisao tegoba i poentu patnje. Zar nisi pročitao remek-djelo semitske književnosti — poglavlje iz Spisa koje govori o Jobovim patnjama? Sjećaš se kako ova predivna parabola počinje s opisom materijalnog prosperiteta ovog Božjeg sluge? Sjeti se da je Job bio blažen s mnogo djece, s bogatstvom, dostojanstvom, ugledom, zdravljem i svim drugim što čovjek može smatrati vrijednim u svom zemaljskom životu. U skladu sa starim učenjima Abrahamove djece, ovakav materijalni prosperitet predstavlja dovoljan dokaz božanske naklonosti. Ali takvi materijalni posjedi i takav privremeni zemaljski prosperitet nisu dokaz Božje naklonosti. Moj Otac na nebu voli siromašne kao i bogate; on nije pristran.
148:6.3 (1663.1) „Premda za kršenjem božanskog zakona prije ili kasnije slijedi kaznena žetva, premda je sigurno da ono što čovjek sije, to će i žeti, unatoč svemu tome trebate znati da ljudske patnje nisu uvijek kazna za učinjeni grijeh. Kako Job tako i njegovi prijatelji nisu uspjeli pronaći ispravan odgovor na svoje nedoumice. I sa svojim novim znanjem istine, teško da možete pripisati bilo Sotoni ili Bogu uloge koje ova dva bića igraju u ovoj jedinstvenoj paraboli. Dok Job nije, putem patnje, našao rješenje svojih intelektualnih problema ili rješenje svojih filozofskih teškoća, ostvario je velike pobjede; unatoč potpunom raspadu svojih teoloških štitova, uspio se podići do duhovnih visina na kojima je mogao iskreno reći: ‘Sve riječi svoje zato ja poričem’; tada mu je bilo podareno spasenje u viziji Boga. Tako se, čak i kroz pogrešno shvaćenu patnju, Job uspeo do nadljudske razine moralnog razumijevanja i duhovnog uvida. Kada napaćeni sluga zadobije viziju Boga, za tim otkrićem slijedi duševni mir koji nadilazi svaki razum.“
148:6.4 (1663.2) Prvi Jobov prijatelj, Elifaz, opomenuo je patnika da pokaže u svojoj nevolji istu hrabrost duha na koju je opominjao druge u vrijeme svog prosperiteta. Reče ovaj lažni tješitelj: ‘Zar pobožnost tvoja nadu ti ne daje; ta sjeti se: nevin ne propade nikada, niti su zatrti bili pravednici? Zar je smrtnik koji pred Bogom pravedan? Čovjek rađa muku i nevolju i zlima nema prosperiteta. U svakom slučaju, čovjek je predodređen da pati i moguće da te Bog kažnjava za tvoje dobro.’ Nije čudo što jadni Job nije uspio naći veliku utjehu u ovakvom tumačenju problema ljudske patnje.
148:6.5 (1663.3) „Ali savjet njegova drugog prijatelja, Bildada, bio je još otužniji, unatoč tome što je bio prilično razuman sa stajališta tada prihvaćene teologije. Bildad je rekao: ‘Zar može Bog biti nepravedan? Tvoja djeca mora da sagriješiše ako ih on pravdi preda; ti moraš biti u zabludi, inače ne bi bio tako pogođen. A ako si uistinu pravedan, Bog će te zasigurno izbaviti iz tvojih teškoća. Izvuci pouku iz povijesti Božjeg odnosa prema ljudima da Svevišnji uništava jedino zle.’
148:6.6 (1663.4) „A sjećate se kako je Job odgovorio svojim prijateljima: ‘Zaista, dobro znam da Bog ne čuje moje pozive u pomoć. Kako može Bog biti pravedan i u isto vrijeme zatvarati oči pred mojom nevinošću? Jasno mi je da se na moj glas ne odazva Višnji. Zar ne vidiš da Bog dopušta da zlikovci progone nevina? I kako je čovjek tako slab, kakve su mu šanse za razumijevanje u rukama svemoćnog Boga? Bog me napravio ovakvog kakav sam i kad okrene protiv mene, nema mi pomoći. Iz utrobe što si me izvukao da patim na ovaj grozni način?’
148:6.7 (1663.5) I tko može dovesti u pitanje Jobov stav s obzirom na savjete njegovih prijatelja kao i pogrešne ideje o Bogu koje su zauzimale prostor njegovog uma? Zar ne vidite da je on čeznuo za ljudskim Bogom, da je želio dodirnuti božansko Biće koje je znalo da je čovjek često bio primoran podnijeti patnje pored svoje nevinosti kao dio ovog prvog života u dugom usponu prema Raju? Zbog ovoga je Sin Čovječji došao od Oca da živi ovim zemaljskim životom kako bi pružio utjehu i osiguranje svima koji su zatim bili primorani nositi Jobove terete.
148:6.8 (1663.6) „Jobov treći prijatelj, Sofar, rekao je riječi koje su u sebi nosile još manje utjehe: ‘Zar će se nerazumni opravdati kad vidi kako su ga pogodile teškoće? A ja priznajem da je nemoguće proniknuti Božje metode. Možda postoji neka sakrivena poenta u svim tvojim patnjama.’ Kad je Job saslušao svu trojicu svojih prijatelja, obratio se direktno Bogu za pomoć jer ‘čovjek koga je žena rodila, kratka je vijeka i pun nevolja.’“
148:6.9 (1664.1) „Za ovim je uslijedio drugi krug razgovora s njegovim prijateljima. Elipaz je postao oštriji, optužujući i sarkastičan. Bildad se razgnjevio zbog Jobova prezira prema svojim prijateljima. Sofar je ponovio svoj melankolični savjet. Jobu su do ovog časa njegovi prijatelji već bili dozlogrdili te se ponovno obratio Bogu, a sada se obratio pravednom Bogu protiv Boga nepravde, utjelovljenog u filozofiji njegovih prijatelja i ukorijenjenog čak i u njegovim vlastitim religioznim stavovima. Job je zatim našao utočište u utjesi budućeg života, u kojem se nepravde smrtničkog postojanja mogu pravednije ispraviti. Kako nije uspio dobiti pomoć od čovjeka, Job se okrenuo Bogu. Zatim je uslijedila velika borba u njegovu srcu između vjere i sumnje. Konačno, ovaj napaćeni čovjek počinje vidjeti svjetlo života; njegova izmučena duša uzdiže se do novih visina nade i hrabrosti; on može nastaviti patiti, pa čak i umrijeti, ali njegova prosvijetljena duša sada izgovara pobjedonosni poklik: ‘Moj Izbavitelj živi!’
148:6.10 (1664.2) „Job je bio potpuno u pravu kada je doveo u pitanje doktrinu da Bog kažnjava djecu kako bi kaznio njihove roditelje. Job je uvijek bio spreman priznati da je Bog pravedan, ali je čeznuo za otkrivenjem osobnog karaktera Vječnoga koje bi zadovoljilo njegovu dušu. A to je naša misija na zemlji. Napaćenim smrtnicima više neće biti uskraćena utjeha koju pruža spoznaja Božje ljubavi i razumijevanje milosti Oca na nebu. Dok je Božja besjeda iz oluje bila veličanstven pojam za vrijeme kada je izrečena, vi ste već naučili da se Otac ne otkriva na taj način, nego da govori u ljudskom srcu kao tihi, jedva čujni glas, govoreći: ‘Ovo je put; idi njime.’ Zar ne shvaćate da Bog živi u vama, da je postao to što ste vi kako bi vas učinio onim što je on!“
148:6.11 (1664.3) Isus je zatim izrekao ovaj bitni zaključak: „Otac na nebu ne šalje nevolje djeci ljudi. Čovjek najprije pati zbog nesreća koje nastaju kao posljedica vremenskih okolnosti i nesavršenosti zla nezrele fizičke egzistencije. Zatim pati zbog neumoljivih posljedica grijeha — kršenja zakona života i svjetla. Konačno, čovjek žanje posljedice svoje vlastite nepravedne ustrajnosti u pobuni protiv pravedne vladavine neba na zemlji. Ali čovjekove nevolje nisu osobna kazna božanskog suda. Čovjek može, i hoće, mnogo učiniti kako bi umanjio svoje vremenite patnje. Ali jednom zauvijek odbacite sujevjerje da Bog nanosi čovjeku nevolje na poticaj zloga. Proučavajte Knjigu o Jobu kako biste otkrili koliko pogrešnih predodžbi o Bogu mogu čak i dobri ljudi iskreno imati; a zatim obratite pažnju na to kako je čak i bolno napaćeni Job pronašao Boga utjehe i spasenja unatoč takvim pogrešnim učenjima. Naposljetku je njegova vjera prodrla kroz oblake patnje i razabrala svjetlo života koje od Oca izlijeva iscjeljujuće milosrđe i vječnu pravednost.“
148:6.12 (1664.4) Ivan je mnoge dane u srcu razmišljao o ovim riječima. Njegov se čitav kasniji život značajno promijenio kao rezultat ovog razgovora s Učiteljem u vrtu, i on je u kasnijim vremenima mnogo učinio da potakne druge apostole da promijene svoja gledišta o izvoru, prirodi i svrsi svagdašnjih ljudskih nevolja. Ali Ivan nikada nije govorio o ovom razgovoru za Učiteljeva života.
7. ČOVJEK USAHLE RUKE
148:7.1 (1664.5) Druge subote prije polaska apostola i novog zbora evangelista na drugu propovjedničku turneju po Galileji, Isus je u glavnoj sinagogi Kafarnauma održao govor na temu „Radosti Ispravnog Življenja“. Kad je Isus završio s govorom, oko njega se okupila velika grupa obogaljenih, hromih, bolesnih i napaćenih osoba koje su tražile ozdravljenje. U ovoj grupi bili su, između ostalih, apostoli, mnogi novi evangelisti i farizejske uhode iz Jeruzalema. Svugdje gdje je Isus išao (izuzev kad je bio u brdima, baveći se Očevim poslom) pratilo ga je šest uhoda iz Jeruzalema.
148:7.2 (1665.1) Vođa farizejskih uhoda, dok je Isus stajao i govorio narodu, naveo je čovjeka s usahlom rukom da mu se obrati i upita je li dopušteno ozdraviti u subotu ili treba potražiti pomoć nekog drugog dana. Kad je Isus vidio čovjeka, čuo njegove riječi i uvidio da su ga poslali farizeji, rekao je: „Digni se i stani ispred sviju da te nešto pitam. Ako imaš ovcu i ona bi u subotu upala u jamu, ne bi li posegnuo za njom, prihvatio je i izvadio? Je li onda slobodno subotom činiti dobro?“ A čovjek odgovori: „Jeste, Učitelju, slobodno je činiti dobro subotom.“ Onda Isus reče, obraćajući se svima: „Znam zašto ste mi poslali ovog čovjeka. Hoćete da me uhvatite kako ozdravljam u subotu, pa da to iskoristite protiv mene. Svi ste se tiho složili da je zakonito izvući unesrećenu ovcu iz jame čak i subotom, i sad vas pozivam kao svjedoke da je slobodno pokazati ljubaznost subotom ne samo prema životinjama već i prema ljudima. Koliko je čovjek vredniji od ovce! Objavljujem da je slobodno činiti dobro ljudima subotom.“ I dok su svi stajali pred njim u tišini, Isus, obraćajući se čovjeku usahle ruke, reče: „Dođi i stani kraj mene da te svi mogu vidjeti. A sada, da spoznaš da je volja moga Oca da činiš dobro subotom, ako imaš vjeru da ozdraviš, pozivam te da ispružiš ruku.“
148:7.3 (1665.2) I kako ovaj čovjek ispruži svoju usahlu ruku, postade mu zdrava kao i druga. Ljudi su se htjeli okrenuti protiv farizeja, ali Isus ih pozva da se smire, govoreći: „Upravo sam vam rekao da je zakonito činiti dobro subotom, spasiti život, a ne da treba nanositi bol i udovoljavati svojim krvožednim porivima.“ Ljuti farizeji odoše i, unatoč tome što je bila subota, požuriše u Tiberijadu da se posavjetuju s Herodom i učine sve što je bilo u njihovoj moći da pobude njegove predrasude kako bi osigurali suradnju herodovaca protiv Isusa. Ali Herod je odbio poduzeti bilo što protiv Isusa te ih je savjetovao da svoje pritužbe odnesu u Jeruzalem.
148:7.4 (1665.3) Ovo je bilo prvo čudo koje je Isus izvršio kao odgovor na izazov svojih neprijatelja. Učitelj je obavio ovo takozvano čudo ne kao očitovanje svoje moći ozdravljenja, već kao djelotvoran prosvjed protiv pretvaranja subotnjeg počinka u religiji u pravo ropstvo besmislenim ograničenjima za cijelo čovječanstvo. Ovaj se čovjek vratio svom klesarskom pozivu i pokazao se jednim od onih čije je ozdravljenje bilo popraćeno životom zahvalnosti i ispravnosti.
8. POSLJEDNJI TJEDAN U BETSAIDI
148:8.1 (1665.4) Posljednji tjedan svog boravka u Betsaidi, jeruzalemske uhode postale su među sobom podijeljene u svojim stavovima prema Isusu i njegovim učenjima. Trojica tih farizeja bila su silno impresionirana onim što su vidjela i čula. U međuvremenu, u Jeruzalemu je Abraham, mladi i utjecajni član Velikog vijeća, javno prihvatio Isusova učenja i primio krštenje u Šiloamskom bazenu od Abnera. Cijeli Jeruzalem bio je uznemiren ovim događajem i glasnici su odmah poslani u Betsaidu da opozovu šest farizejskih uhoda.
148:8.2 (1666.1) Grčki filozof koji je tijekom Isusove prethodne turneje Galilejom bio pridobiven za kraljevstvo vratio se s nekim bogatim Židovima iz Aleksandrije i još jednom su pozvali Isusa da dođe u njihov grad kako bi utemeljio zajedničku školu filozofije i religije, kao i bolnicu za liječenje oboljelih. Ali Isus je ljubazno odbio ovaj poziv.
148:8.3 (1666.2) Otprilike u ovo vrijeme u tabor u Betsaidi stigao je određeni prorok iz Bagdada po imenu Kimet, koji je padao u trans. Ovaj je takozvani prorok imao nesvakidašnje vizije u transu i fantastične snove kad bi mu san bio poremećen. Stvorio je veliku zbrku u taboru, a Šimun Revnitelj želio je oštro postupiti prema ovom obmanutom samozvancu, ali Isus se tome usprotivio i nekoliko mu dana dopustio slobodu djelovanja. Svi koji su čuli njegova učenja brzo su zaključili da ona nisu bila istinita sa stajališta Radosne vijesti o kraljevstvu. Nedugo zatim Kimet se vratio u Bagdad i sa sobom poveo samo pet-šest nestabilnih i neuravnoteženih duša. Ali prije nego što se Isus zauzeo za bagdadskog proroka, David Zebedejev je, u suradnji s određenim samoimenovanim odborom, odveo Kimeta na jezero i, nakon što ga je više puta gurnuo pod vodu, naložio mu da se smjesta pokupi i ode iz tabora — da podigne vlastiti tabor na drugom mjestu.
148:8.4 (1666.3) Istoga dana, određena Feničanka po imenu Bet-Marion postala je toliko fanatična da je izgubila razum pa su je, nakon što se umalo udavila pokušavajući hodati po vodi, njezini prijatelji poslali kući.
148:8.5 (1666.4) Novi jeruzalemski obraćenik, farizej Abraham, dao je sve svoje materijalne posjede apostolskoj riznici, a ovaj je prilog uvelike omogućio neposredno slanje stotinu novih evangelista. Andrija je već oglasio zatvaranje tabora i svi su se spremali ili ići kući ili slijediti evangeliste u Galileju.
9. OZDRAVLJENJE UZETOGA
148:9.1 (1666.5) U petak, 1. listopada, dok je Isus držao svoje posljednje vijećanje s apostolima, evangelistima i drugim vođama tabora koji je bio u procesu raspuštanja, sa šest farizejskih uhoda smještenih u prvom redu ovog skupa u prostranoj i proširenoj prednjoj sobi Zebedejeve kuće, dogodila se jedna od najčudnijih i najjedinstvenijih epizoda cijelog Isusova života. Učitelj je ovom prilikom stajao u ovoj velikoj sobi koja je bila dograđena kako bi tijekom kišne sezone mogla primiti ovakve skupove. Kuća je bila u cijelosti opkoljena masama ljudi koje su naprezale uši kako bi čule, ako ništa drugo, barem dio Isusova govora.
148:9.2 (1666.6) Dok je kuća tako bila pretrpana ljudima i potpuno okružena radoznalim slušateljima, čovjek koji je dugo bio pogođen paralizom donesen je iz Kafarnauma na postelji. Ovaj je uzeti čovjek čuo kako se Isus spremao napustiti Betsaidu i, nakon što je razgovarao s klesarom Aronom, koji je nedavno bio ozdravljen, odlučio je da ga donesu pred Isusa, gdje je namjeravao tražiti ozdravljenje. Njegovi prijatelji pokušali su ući u Zebedejevu kuću kroz prednja i stražnja vrata, ali se nisu mogli probiti kroz okupljeni narod. Ali uzeti nije htio prihvatiti poraz; tražio je od svojih prijatelja da nađu ljestve kojima su se popeli na krov sobe u kojoj je Isus držao govor i, nakon što su izvadili nekoliko crjepova, hrabro su spustili bolesnika na njegovoj postelji pomoću konopaca sve dok se nije našao na podu pred Isusom. Kad je Isus vidio što su učinili, prekinuo je govor, dok su se svi okupljeni divili ustrajnosti bolesnika i njegovih prijatelja. Uzeti reče: „Učitelju, nisam imao namjeru prekinuti tvoj govor, ali odlučio sam tražiti ozdravljenje. Nisam poput onih koji su primili ozdravljenje i odmah zaboravili tvoja učenja. Želim da me izliječiš kako bih mogao služiti u nebeskom kraljevstvu.“ Unatoč tome što je bolest ovog čovjeka bila posljedica njegovih vlastitih grešaka kojima je proćerdao velik dio života, Isus je, vidjevši njegovu vjeru, rekao uzetome: „Ohrabri se, sinko; opraštaju ti se grijesi. Tvoja te vjera spasila.“
148:9.3 (1667.1) Kad su farizeji iz Jeruzalema, zajedno s drugim književnicima i pismoznancima koji su s njima sjedili, čuli Isusove riječi, počeli su govoriti jedni drugima: „Kako se usuđuje ovaj tako govoriti? Zar ne zna da vrijeđa Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?“ Isus smjesta prozre da su oni tako mislili u svojim srcima i među sobom, pa im reče: „Zašto tako mislite u svojim srcima? Tko ste vi da meni sudite? Što je lakše uzetomu reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj’? Ali da bi vi koji svjedočite ove događaje napokon znali da Sin Čovječji ima vlast i moć opraštati grijehe na zemlji, ja ću reći ovom uzetom: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hajde kući svojoj.’“ I kad je Isus završio s govorom, uzeti ustade, smjesta uze svoju postelju i, kako se ljudi pred njim pomjeriše, iziđe naočigled sviju. I svi koji su ovo vidjeli bili su zaprepašteni. Petar je otpustio narod, dok su se mnogi molili i slavili Boga, govoreći jedni drugima kako još nikad nisu vidjeli tako nešto.
148:9.4 (1667.2) I otprilike u ovom času stigli su glasnici Velikog vijeća da pozovu šest uhoda da se vrate u Jeruzalem. Kad su primili poruku, farizeji su pali u oštru raspravu među sobom; i nakon što su završili s raspravom, glavni uhoda vratio se u Jeruzalem u pratnji dvojice suradnika, dok su druga trojica priznala svoju vjeru u Isusa i otišla na jezero, gdje ih je Petar krstio, a apostoli ih primili u svoje društvo kao djecu kraljevstva.