Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 137 : BORAVAK U GALILEJI
Sekcije
POGLAVLJE 137 : BORAVAK U GALILEJI
137:0.1 (1524.1) RANO u subotu ujutro, 23. veljače 26. godine po Kr., Isus je sišao s planine kako bi se ponovno pridružio Ivanovoj skupini utaborenoj u Peli. Cijeli je dan proveo među mnoštvom. Pomogao je mladiću koji se ozlijedio pri padu, a zatim ga otpratio u obližnje selo Pelu kako bi ga sigurno predao njegovim roditeljima.
1. IZBOR PRVE ČETVORICE APOSTOLA
137:1.1 (1524.2) Dvojica vodećih Ivanovih učenika provela su tijekom ove subote mnogo vremena s Isusom. Od svih Ivanovih sljedbenika, Isusova je ličnost ostavila najdublji dojam na Andriju; on je pratio Isusa na putu u Pelu kada je Isus poveo ozlijeđenoga mladića njegovim roditeljima. Na povratku u Ivanov tabor postavio je Isusu cijeli niz pitanja, a nedugo prije nego što su stigli na odredište, nakratko su zastali kako bi porazgovarali. Tada je Andrija rekao: „Promatram te još otkako si došao u Kafarnaum i vjerujem da si novi Učitelj. Premda ne razumijem u potpunosti sve tvoje učenje, čvrsto sam odlučio poći za tobom. Želim biti uz tebe i od tebe naučiti svu istinu o novome kraljevstvu.“ Isus je sa svesrdnim odobravanjem poželio dobrodošlicu Andriji kao prvomu od svojih apostola iz skupine dvanaestorice koji će zajedno s njim raditi na uspostavljanju novoga Božjeg kraljevstva u srcima ljudi.
137:1.2 (1524.3) Andrija je bio tihi promatrač i iskreni vjernik u Ivanovo djelovanje, a imao je vrlo sposobnog i entuzijastičnog brata Šimuna, jednog od Ivanovih vodećih učenika. Ne bi bilo pogrešno reći da je Šimun bio jedan od Ivanovih glavnih pristaša.
137:1.3 (1524.4) Nedugo nakon što su se Isus i Andrija vratili u tabor, Andrija je potražio svojega brata Šimuna, odveo ga na stranu i ispričao mu da je u sebi čvrsto odlučio kako je Isus veliki Učitelj te da mu se obvezao kao učenik. Nastavio je govoreći da je Isus prihvatio njegovu ponudu služenja i predložio da i on (Šimun) ode k Isusu i ponudi sebe za zajedništvo u službi novoga kraljevstva. Šimun je rekao: „Otkako je ovaj čovjek došao raditi u Zebedejevoj radionici, vjerujem da ga je poslao Bog. Ali što je s Ivanom? Zar da ga napustimo? Je li to ispravno učiniti?“ Tada su odlučili odmah otići i posavjetovati se s Ivanom. Ivan je bio ožalošćen pri pomisli da će izgubiti dvojicu svojih sposobnih savjetnika i učenika koji su toliko obećavali, ali je hrabro odgovorio na njihova pitanja, rekavši: „Ovo je tek početak; uskoro će moje djelovanje završiti i svi ćemo postati njegovi učenici.“ Andrija je zatim pozvao Isusa na stranu kako bi mu rekao da se njegov brat želi pridružiti službi novoga kraljevstva. Prihvaćajući Šimuna kao svojega drugog apostola, Isus je rekao: „Šimune, tvoj je polet vrijedan pohvale, ali opasan za djelo kraljevstva. Opominjem te da budeš promišljeniji u svojim riječima. Dat ću ti ime Petar.“
137:1.4 (1525.1) Roditelji ozlijeđenoga mladića koji su živjeli u Peli zamolili su Isusa da prenoći kod njih i da njihov dom učini svojim, što je on prihvatio. Prije nego što se oprostio od Andrije i njegova brata, Isus je rekao: „Rano sutra ujutro idemo u Galileju.“
137:1.5 (1525.2) Nakon što se Isus vratio u Pelu da prenoći i dok su Andrija i Šimun još raspravljali o naravi svoje službe u uspostavljanju budućega kraljevstva, na scenu su stigli Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan, upravo se vrativši iz svoje duge i bezuspješne potrage za Isusom po brdima. Kad su od Šimuna Petra čuli kako su on i njegov brat Andrija postali prvi prihvaćeni savjetnici novoga kraljevstva te da će sutradan sa svojim novim Učiteljem krenuti u Galileju, Jakov i Ivan bili su ražalošćeni. Već su neko vrijeme poznavali Isusa i duboko su ga voljeli. Mnogo su ga dana tražili po brdima, a sada su se vratili i saznali da su drugi bili prihvaćeni prije njih. Upitali su kamo je Isus otišao i odmah požurili da ga pronađu.
137:1.6 (1525.3) Isus je spavao kad su stigli do njegova boravišta, pa su ga probudili riječima: „Kako je moguće da smo mi, koji smo tako dugo živjeli s tobom, tražili te po brdima, dok ti daješ prednost drugima pred nama i biraš Andriju i Šimuna kao svoje prve suradnike u novome kraljevstvu?“ Isus im odgovori: „Uspokojite srca svoja i upitajte se: ‘Tko je odredio da tražite Sina Čovječjega dok je bio zauzet poslovima svojega Oca?’“ Nakon što su mu ispričali pojedinosti svoje duge potrage po brdima, Isus im je dalje rekao: „Trebate naučiti tražiti tajnu novoga kraljevstva u svojim srcima, a ne u brdima. Ono što ste tražili već se nalazilo u vašim dušama. Vi ste doista moja braća — nije bilo potrebno da vas ja primim; vi ste već bili u kraljevstvu. Zato budite radosni i pripremite se također sutra poći s nama u Galileju.“ Ivan se tada odvažio upitati: „Ali, Učitelju, hoćemo li Jakov i ja biti tvoji suradnici u novome kraljevstvu, kao što su Andrija i Šimun?“ A Isus, položivši ruku na rame svakoga od njih, reče: „Braćo moja, vi ste već bili sa mnom u duhu kraljevstva, čak i prije nego što su ovi drugi zatražili da budu primljeni. Vi, braćo moja, ne trebate tražiti ulazak u kraljevstvo; vi ste sa mnom bili u kraljevstvu od samoga početka. Pred ljudima drugi mogu imati prednost pred vama, ali u svojemu srcu ja sam vas također ubrojio među vijeća kraljevstva, čak i prije nego što ste pomislili da mi uputite ovaj zahtjev. A mogli ste i pred ljudima biti prvi da niste bili odsutni, zauzeti dobronamjernim, ali samoinicijativnim zadatkom traženja onoga koji nije bio izgubljen. U dolazećem kraljevstvu ne pridajte pažnju onome što potiče vašu tjeskobu, nego se uvijek brinite samo za izvršavanje volje Oca koji je na nebesima.“
137:1.7 (1525.4) Jakov i Ivan prihvatili su ovu opomenu s puno dostojanstva; nikada više nisu zavidjeli Andriji i Šimunu. Zajedno s dvojicom svojih budućih apostolskih drugova pripremili su se da sljedećega jutra krenu u Galileju. Od ovoga se dana izraz „apostol“ počeo koristiti kako bi razlikovao izabranu skupinu Isusovih savjetnika od velikoga mnoštva vjernih učenika koji će ga kasnije slijediti.
137:1.8 (1525.5) Kasno te večeri, Jakov, Ivan, Andrija i Šimun razgovarali su s Ivanom Krstiteljem, a taj je odvažni judejski prorok, sa suznim očima, ali postojanim glasom, predao dvojicu svojih vodećih učenika da postanu apostoli Galilejskoga Princa predstojećega kraljevstva.
2. IZBOR FILIPA I NATANAELA
137:2.1 (1526.1) U nedjelju ujutro, 24. veljače 26. godine po Kr., Isus se oprostio od Ivana Krstitelja kraj rijeke u blizini Pele i nikada ga više nije vidio u tijelu.
137:2.2 (1526.2) Istoga dana, dok su Isus i njegova četvorica učenika-apostola odlazili u Galileju, u logoru je među Ivanovim sljedbenicima nastala velika pometnja. Na pomolu je bila prva velika podjela. Dan prije Ivan je s dubokim uvjerenjem potvrdio Andriji i Ezri da je Isus Izbavitelj. Andrija je odlučio slijediti Isusa, dok je Ezra odbio prihvatiti blagog nazaretskog tesara, govoreći svojim suradnicima: „Prorok Daniel kaže da će Sin Čovječji doći na oblacima nebeskim, u moći i velikoj slavi. Ovaj galilejski tesar, ovaj kafarnaumski graditelj brodova, ne može biti Izbavitelj. Može li takav dar Božji doći iz Nazareta? Ovaj Isus je Ivanov rođak i naš je učitelj, zbog velike dobrote srca, bio zaveden. Držimo se podalje od ovoga lažnog Mesije.“ Kad je Ivan ukorio Ezru zbog tih riječi, on se udaljio s mnogim učenicima i požurio prema jugu. Ta je skupina nastavila krstiti u Ivanovo ime i s vremenom osnovala sektu onih koji su vjerovali u Ivana, ali odbijali prihvatiti Isusa. Ostatak te skupine postoji u Mezopotamiji sve do današnjega dana.
137:2.3 (1526.3) Dok je među Ivanovim sljedbenicima vladala velika uznemirenost, Isus i njegova četvorica učenika-apostola već su bili na putu prema Galileji. Prije nego što će prijeći rijeku Jordan, na putu prema Nainu i Nazaretu, Isus je opazio Filipa iz Betsaide kako im prilazi cestom s jednim prijateljem. Isus je Filipa već ranije poznavao, a bio je dobro poznat i svoj četvorici novih apostola. Filip je sa svojim prijateljem Natanaelom išao posjetiti Ivana u Pelu kako bi od njega saznao više o naviještenom dolasku Božjega kraljevstva, i bilo mu je drago susresti Isusa. Filip se divio Isusu još od dana kada ga je prvi put susreo u Kafarnaumu. Ali Natanael, koji je živio u Kani Galilejskoj, nije poznavao Isusa. Filip je otišao pozdraviti svoje prijatelje, dok se Natanael odmarao u sjeni drveta pokraj puta.
137:2.4 (1526.4) Petar je poveo Filipa na stranu i objasnio mu kako su on, Andrija, Jakov i Ivan postali Isusovi suradnici u novome kraljevstvu te ga snažno poticao da se i sam ponudi za službu. Filip se našao u nedoumici. Što je trebao učiniti? Ovdje, bez ikakva upozorenja — kraj puta nedaleko od Jordana — pred njim se iznenada našlo pitanje najvažnije odluke njegova života. U to je vrijeme već ozbiljno razgovarao s Petrom, Andrijom i Ivanom, dok je Isus Jakovu iznosio pojedinosti putovanja kroz Galileju i dalje do Kafarnauma. Napokon je Andrija predložio Filipu: „Zašto ne pitaš Učitelja?“
137:2.5 (1526.5) Filipu je odjednom sinulo da je Isus doista velik čovjek, možda čak i Mesija, te je odlučio prihvatiti Isusovu odluku u ovom pitanju. Prišao mu je ravno i upitao: „Učitelju, trebam li otići k Ivanu ili se pridružiti svojim prijateljima koji te slijede?“ Isus odgovori: „Slijedi me.“ Filip je bio ushićen sigurnošću da je pronašao Izbavitelja.
137:2.6 (1526.6) Filip je tada dao znak skupini da ostane gdje jest, dok je on požurio natrag kako bi svom prijatelju Natanaelu prenio vijest o svojoj odluci. Natanael se još uvijek zadržavao pod dudom, razmišljajući o mnogim stvarima koje je čuo o Ivanu Krstitelju, dolasku kraljevstva i očekivanom Mesiji. Filip je prekinuo njegova razmišljanja uzbuđenim glasom: „Pronašao sam Izbavitelja, onoga o kojemu su pisali Mojsije i proroci i kojega je Ivan navijestio.“ Natanael podiže pogled i upita: „Odakle dolazi ovaj Učitelj?“ Filip odgovori: „On je Isus iz Nazareta, Josipov sin, tesar, koji je nedavno živio u Kafarnaumu.“ Tada, pomalo iznenađen, Natanael upita: „Može li išta dobro doći iz Nazareta?“ Filip ga prihvati za ruku i reče: „Dođi i vidi.“
137:2.7 (1527.1) Filip je doveo Natanaela k Isusu, koji je blagonaklono pogledao lice iskrenoga sumnjičavca i rekao: „Evo pravoga Izraelca, u kojemu nema prijevare. Slijedi me.“ A Natanael se okrenu Filipu i reče: „Bio si u pravu. On je doista poznavatelj ljudi. I ja ću ga slijediti, ako sam toga dostojan.“ Isus kimnu Natanaelu i ponovno reče: „Slijedi me.“
137:2.8 (1527.2) Isus je sada okupio polovicu svojega budućeg kruga bliskih suradnika — petoricu koji su ga već neko vrijeme poznavali i jednoga stranca, Natanaela. Bez daljnjeg zadržavanja prešli su Jordan i prolazeći kroz Nain, kasno te večeri stigli u Nazaret.
137:2.9 (1527.3) Svi su te noći prenoćili kod Josipa u domu u kojem je Isus proveo svoje djetinjstvo. Isusovi suradnici nisu u potpunosti razumjeli zašto je njihov novopronađeni Učitelj toliko nastojao ukloniti svaki trag svojega pisanja koji je još postojao u domu, u obliku Deset zapovijedi i drugih izreka i gesla. Ovaj je postupak, zajedno s činjenicom da ga kasnije nikada nisu vidjeli kako piše — osim po prašini ili pijesku — ostavio dubok dojam na njihove umove.
3. POSJET KAFARNAUMU
137:3.1 (1527.4) Isus je sljedećega dana poslao svoje apostole u Kanu, jer su svi bili pozvani na svadbu ugledne mlade žene iz toga grada, dok se on pripremao na brz posjet svojoj majci u Kafarnaumu, zaustavljajući se u Magdali kako bi posjetio svojega brata Judu.
137:3.2 (1527.5) Prije nego što su napustili Nazaret, njegovi novi suradnici ispričali su Josipu i drugim članovima Isusove obitelji o čudesnim događajima iz nedavne prošlosti i otvoreno izrazili svoje uvjerenje da je Isus dugo očekivani Izbavitelj. Članovi Isusove obitelji potom su sve to zajedno razmotrili, a Josip je rekao: „Možda je ipak Majka bila u pravu — možda je naš neobični brat kralj koji dolazi.“
137:3.3 (1527.6) Juda je bio prisutan prilikom Isusova krštenja i zajedno sa svojim bratom Jakovom postao čvrst vjernik u Isusovu misiju na zemlji. Iako su Jakov i Juda bili veoma zbunjeni naravi misije svojega brata, njihova je majka ponovno oživjela sve svoje nekadašnje nade da je Isus Mesija, sin Davidov, te je poticala svoje sinove da vjeruju svome bratu kao Izbavitelju Izraela.
137:3.4 (1527.7) Isus je stigao u Kafarnaum u ponedjeljak navečer, ali nije otišao u svoj dom, gdje su živjeli Jakov i njegova majka; otišao je izravno u Zebedejev dom. Svi njegovi prijatelji u Kafarnaumu primijetili su veliku i ugodnu promjenu u njemu. Ponovno je djelovao prilično vedro i više nalik onome kakav je bio tijekom ranijih godina u Nazaretu. Tijekom godina prije svojega krštenja i razdoblja osame neposredno prije i poslije toga, postajao je sve ozbiljniji i zatvoreniji. Sada je svima izgledao gotovo kao nekada. U njemu je bilo nečega veličanstvenoga i uzvišenoga, ali ponovno je bio vedar i radostan.
137:3.5 (1528.1) Marija je bila prepuna iščekivanja. Nadala se da se približilo ispunjenje Gabrijelova obećanja. Očekivala je da će uskoro cijela Palestina biti začuđena i zapanjena čudesnim otkrivenjem njezina sina kao nadnaravnoga kralja Židova. Ali na sva mnogobrojna pitanja koja su mu postavljali njegova majka, Jakov, Juda i Zebedej, Isus je samo sa smiješkom odgovorio: „Bolje je da ovdje još neko vrijeme ostanem; moram vršiti volju svojega Oca koji je na nebu.“
137:3.6 (1527.9) Sljedećega dana, u utorak, svi su otputovali u Kanu na svadbu Naomi, koja se trebala održati idućega dana. Unatoč Isusovim ponovljenim upozorenjima da nikome ne govore o njemu „dok ne dođe Očev čas“, oni su i dalje ustrajno potajno širili vijest da su pronašli Izbavitelja. Svatko je od njih s velikim pouzdanjem očekivao da će Isus na predstojećoj svadbi u Kani započeti svoje preuzimanje mesijanske vlasti i da će to učiniti s velikom moći i uzvišenom veličanstvenošću. Sjećali su se svega što im je bilo rečeno o pojavama koje su pratile njegovo krštenje i vjerovali da će njegov budući put na zemlji biti obilježen sve većim očitovanjima nadnaravne moći i čudesnim djelovanjima. Stoga se cijela okolica pripremala okupiti u Kani na svadbenoj gozbi Naomi i Johaba, sina Natanova.
137:3.7 (1527.10) Marija godinama nije bila tako radosna. Putovala je u Kanu u duhu kraljice-majke koja ide svjedočiti krunidbi svojega sina. Još od vremena kada je imao trinaest godina, Isusova obitelj i prijatelji nisu ga vidjeli tako vedroga i radosnoga, tako obzirnoga i punoga razumijevanja za želje i potrebe svojih suradnika, tako dirljivo suosjećajnoga. I zato su svi među sobom tiho razgovarali u manjim skupinama, pitajući se što će se dogoditi. Što će ova neobična osoba sljedeće učiniti? Kako će uvesti slavu dolazećega kraljevstva? Sve ih je ispunjavala ushićena pomisao da će biti prisutni i vidjeti objavu moći i sile Boga Izraela.
4. SVADBA U KANI
137:4.1 (1528.4) U srijedu prije podne u Kanu je stiglo gotovo tisuću gostiju, više od četiri puta koliko ih je bilo pozvano. Bio je židovski običaj održavati svadbe srijedom, a pozivnice su bile poslane mjesec dana unaprijed. Tijekom prijepodneva i ranoga poslijepodneva činilo se više kao javni prijem za Isusa nego kao svadba. Svatko je želio pozdraviti ovoga gotovo već proslavljenoga Galilejca, a on je bio iznimno srdačan prema svima, mladima i starima, Židovima i nežidovima. Svi su se obradovali kada je Isus pristao predvoditi uvodnu svadbenu povorku.
137:4.2 (1528.5) Isus je sada bio potpuno svjestan svojega ljudskog postojanja, svojega božanskog predpostojanja i stanja svoje združene, odnosno sjedinjene, ljudske i božanske naravi. Sa savršenom je sabranošću mogao u jednom trenutku djelovati u svojoj ljudskoj ulozi, a već u sljedećem preuzeti povlastice ličnosti božanske naravi.
137:4.3 (1528.6) Kako je dan odmicao, Isus je sve više postajao svjestan da ljudi od njega očekuju da učini neko čudo; osobito je shvaćao da njegova obitelj i njegovih šest učenika-apostola od njega očekuju da na prikladan način objavi svoje dolazeće kraljevstvo nekim zadivljujućim i nadnaravnim očitovanjem.
137:4.4 (1529.1) Marija je rano poslijepodne pozvala Jakova i zajedno su se odvažili prići Isusu kako bi ga upitali bi li ih primio u svoje povjerenje do te mjere da im kaže u koje vrijeme i u kojem dijelu svadbenih obreda namjerava očitovati svoju „nadnaravnost“. Čim su mu spomenuli te stvari, vidjeli su da su u njemu probudili njegovo uobičajeno negodovanje. Isus je samo rekao: „Ako me volite, budite spremni sa mnom čekati ispunjenje volje mojega nebeskog Oca.“ Ali prava snaga njegove opomene bila je u izrazu njegova lica.
137:4.5 (1529.2) Ovaj postupak njegove majke jako je razočarao Isusovu ljudsku prirodu, a vlastita reakcija na njezin prikriveni prijedlog da si dopusti neko vanjsko očitovanje svoje božanskosti duboko ga je otrijeznila. Upravo je to bilo među onim stvarima koje je odlučio ne učiniti tijekom svoje nedavne osame u brdima. Marija je nekoliko sati nakon ove Isusove reakcije bila veoma potištena. Rekla je Jakovu: „Ja ga nikako ne razumijem; što sve ovo treba značiti? Ima li kraja njegovom neobičnom ponašanju?“ Jakov i Juda pokušavali su utješiti svoju majku, dok se Isus na jedan sat povukao u osamu. Ali vratio se među okupljene i ponovno bio vedar i radostan.
137:4.6 (1529.3) Dok se svadba nastavila odvijati u ozračju tihog iščekivanja, cijela je ceremonija završila, a počasni gost nije učinio ni jedan pokret niti izgovorio ijednu riječ. Tada se počelo šaptati da će ovaj tesar i brodograditelj, kojega je Ivan proglasio „Izbaviteljem“, tijekom večernjih svečanosti pokazati svoju moć, možda za vrijeme svadbene večere. Ali svako očekivanje takvoga očitovanja potpuno je nestalo iz umova njegovih šest učenika-apostola kada ih je Isus okupio neposredno prije svadbene večere i s velikom ozbiljnošću rekao: „Nemojte misliti da sam došao ovamo učiniti neko čudo radi zadovoljenja radoznalih ili kako bih uvjerio one koji sumnjaju. Naprotiv, ovdje smo da čekamo volju našega Oca koji je na nebu.“ Ali kada su Marija i ostali vidjeli da se savjetuje sa svojim suradnicima, bili su potpuno uvjereni da će se nešto neobično dogoditi. I svi su sjeli uživati u svadbenoj gozbi i večeri radosnog zajedništva.
137:4.7 (1529.4) Dok je otac mladoženje osigurao dovoljnu količinu vina za sve goste pozvane na svadbu, nije mogao znati da će svadba njegova sina postati tako usko povezana s očekivanim očitovanjem Isusa kao mesijanskog Izbavitelja. Bilo mu je velika čast i radost ugostiti ovoga proslavljenoga Galilejca, ali prije nego što je svadbena gozba završila, sluge su mu donijele obeshrabrujuću vijest da vina ponestaje. Na kraju službene večere, dok su se gosti šetali vrtom, majka mladoženje povjerila je Mariji da je zaliha vina iscrpljena. Marija je s pouzdanjem rekla: „Ne brini se — razgovarat ću sa svojim sinom. On će nam pomoći.“ I tako se usudila govoriti, unatoč opomeni koju je od Isusa primila samo nekoliko sati ranije.
137:4.8 (1529.5) Marija se tijekom mnogih godina uvijek obraćala Isusu za pomoć u svakoj krizi njihova života u nazaretskom domu, pa joj je bilo sasvim prirodno da ga se i sada sjeti. Ali ova ambiciozna majka imala je i druge pobude kada je tom prilikom zatražila pomoć od svojega najstarijeg sina. Dok je Isus sam stajao u jednom kutu vrta, majka mu je prišla i rekla: „Sine moj, nemaju vina.“ Isus je odgovorio: „Dobra ženo, što ja imam s tim?“ Marija je uzvratila: „Ali vjerujem da je tvoj čas došao; zar nam ne možeš pomoći?“ Isus je odgovorio: „Ponovno ti kažem da nisam došao činiti stvari na ovaj način. Zašto me opet uznemiruješ tim stvarima?“ A tada je Marija, briznuvši u plač, preklinjala: „Ali, sine moj, obećala sam im da ćeš nam pomoći; zar mi, molim te, nećeš nešto učiniti?“ Tada Isus reče: „Ženo, što ti imaš s davanjem takvih obećanja? Pazi da to više ne činiš. U svemu moramo čekati volju Oca koji je na nebu.“
137:4.9 (1530.1) Isusova majka Marija bila je slomljena; bila je zaprepaštena! Dok je pred njim nepomično stajala, sa suzama koje su joj tekle niz lice, Isusovo ljudsko srce bilo je preplavljeno samilošću prema ženi koja ga je rodila u tijelu; i prignuvši se prema njoj, nježno joj je položio ruku na glavu govoreći: „Sada, sada, majko Marijo, nemoj se žalostiti zbog mojih naizgled oštrih riječi, jer zar ti nisam mnogo puta rekao da sam došao samo izvršiti volju svojega nebeskog Oca? Najradije bih učinio ono što od mene tražiš kad bi to bilo u skladu s Očevom voljom—“ I Isus se naglo zaustavio; oklijevao je. Marija je osjetila da se nešto događa. Naglo ustavši, bacila mu je ruke oko vrata, poljubila ga i pohitala prema prostorijama za poslugu govoreći: „Što god moj sin kaže, to učinite.“ Ali Isus nije rekao ništa. Sada je shvatio da je već rekao — ili bolje rečeno, da je u sebi silno poželio — previše.
137:4.10 (1530.2) Marija je bila izvan sebe od radosti. Nije znala kako će vino biti pribavljeno, ali je s pouzdanjem vjerovala da je napokon nagovorila svojega prvorođenog sina da potvrdi svoj autoritet, da se odvaži istupiti, zauzme svoj položaj i očituje svoju mesijansku moć. Zbog prisutnosti i djelovanja određenih kozmičkih sila i ličnosti, o kojima nitko od prisutnih nije imao ni najmanje znanje, Marija nije ostala razočarana. Vino koje je Marija željela i koje je Isus, Bogočovjek, u svojoj ljudskosti i suosjećanju želio, bilo je na putu.
137:4.11 (1530.3) U blizini je stajalo šest kamenih posuda za vodu, napunjenih vodom, od kojih je svaka sadržavala oko dvadeset galona. Ta je voda bila namijenjena za kasniju uporabu u završnim obredima očišćenja tijekom svadbene svečanosti. Uzbuđenje slugu oko tih velikih kamenih posuda, pod budnim vodstvom njegove majke, privuklo je Isusovu pozornost. Kad im je prišao, vidio je da iz njih vrčevima zahvaćaju vino.
137:4.12 (1530.4) Isus je postupno počeo shvaćati što se dogodilo. Od svih prisutnih na svadbi u Kani upravo je on bio najviše iznenađen. Drugi su očekivali da će učiniti čudo, ali upravo je to bilo ono što je odlučio ne učiniti. Tada se Sin Čovječji prisjetio opomene koju je u brdima primio od svoga Personificiranog Ispravljača Misli. Prisjetio se kako ga je Ispravljač upozorio da mu nikakva moć ni ličnost ne mogu oduzeti stvaralački prerogativ neovisnosti o vremenu. Ovom su se prilikom uz vodu i druge potrebne sastojke okupili upravitelji moći, srednja bića i sve druge neophodne ličnosti te, suočeni s izraženom željom Suverenoga Svemirskog Stvoritelja, nisu mogli spriječiti trenutačnu pojavu vina. A ovaj je ishod bio utoliko sigurniji što je Personificirani Ispravljač dao do znanja da ostvarenje Sinove želje ni na koji način nije bilo protivno Očevoj volji.
137:4.13 (1530.5) Ali ovo ni u kojem smislu nije bilo čudo. Nijedan prirodni zakon nije bio izmijenjen, ukinut ili čak nadmašen. Jedino što se dogodilo bilo je uklanjanje vremenskog čimbenika pri nebeskom okupljanju kemijskih elemenata potrebnih za nastanak vina. Stvoriteljevi su djelatnici ovom prilikom načinili vino na isti način na koji ono nastaje uobičajenim prirodnim procesima, osim što su djelovali neovisno o vremenu i uz posredovanje nadljudskih ličnosti pri prostornom okupljanju potrebnih kemijskih sastojaka.
137:4.14 (1531.1) Nadalje, bilo je očito da izvršenje ovog takozvanog čuda nije bilo protivno volji Rajskog Oca, jer se inače ne bi moglo dogoditi, budući da se Isus već u svemu podložio Očevoj volji.
137:4.15 (1531.2) Kad su sluge natočile ovog novog vina i odnijele ga upravitelju gozbe, a on ga kušao, pozvao je zaručnika i rekao: „Običaj je da se najprije posluži dobro vino, a kad se gosti dobro napiju, onda ono lošije. A ti si najbolje vino sačuvao za kraj gozbe.“
137:4.16 (1531.3) Marija i Isusovi učenici silno su se obradovali ovom navodnom čudu za koje su vjerovali da ga je Isus namjerno učinio, dok se Isus povukao u zaklonjeni kut vrta kako bi nekoliko trenutaka ozbiljno razmislio. Konačno je odlučio da je, u danim okolnostima, ovaj događaj bio izvan njegove osobne kontrole te da je, budući da nije bio protivan Očevoj volji, bio neizbježan. Kad se vratio među okupljene, svi su ga promatrali sa strahopoštovanjem; svi su vjerovali u njega kao Mesiju. Ali Isus je bio duboko zbunjen, znajući da vjeruju u njega samo zbog neobičnog događaja kojemu su upravo, posve nenamjerno, bili svjedoci. Isus se zatim ponovno povukao na krov kuće kako bi o svemu još jednom razmislio.
137:4.17 (1531.4) Isus je sada potpuno shvatio da će uvijek morati biti na oprezu kako ne bi dopustio da njegova naklonost i sažaljenje ponovno dovedu do događaja ove vrste. Ipak, prije nego što je Sin Čovječji konačno napustio svoj smrtni život u tijelu, odigralo se još mnogo sličnih događaja.
5. POVRATAK U KAFARNAUM
137:5.1 (1531.5) Premda su mnogi gosti ostali tijekom cijelog tjedna svadbenih svečanosti, Isus je sa svojim novoodabranim učenicima-apostolima — Jakovom, Ivanom, Andrijom, Petrom, Filipom i Natanaelom — vrlo rano sljedećeg jutra krenuo za Kafarnaum, otišavši bez pozdrava i oproštaja. Isusova obitelj i svi njegovi prijatelji u Kani bili su jako ožalošćeni što ih je tako iznenada napustio, pa je Juda, Isusov najmlađi brat, krenuo u potragu za njim. Isus i njegovi apostoli uputili su se ravno u Zebedejevu kuću u Betsaidi. Tijekom ovog putovanja Isus je sa svojim novoodabranim suradnicima razgovarao o mnogim važnim pitanjima budućeg kraljevstva, a osobito ih je upozorio da nikome ne govore o pretvaranju vode u vino. Također im je savjetovao da se u svom budućem radu klone gradova Seforisa i Tiberijade.
137:5.2 (1531.6) Te noći poslije večere u domu Zebedeja i Šalome održano je jedno od najvažnijih savjetovanja u cijelom Isusovom zemaljskom djelovanju. Na tom su sastanku bili prisutni samo šestorica apostola; Juda je stigao upravo prije nego što su se trebali razići. Šestorica odabranih ljudi putovala su s Isusom od Kane do Betsaide, hodajući, takoreći, po zraku. Bili su puni iščekivanja i ushićeni mišlju da su bili izabrani za bliske suradnike Sina Čovječjeg. Ali kad im je Isus počeo objašnjavati tko je on, kakva će biti njegova misija na zemlji i kako bi ona mogla završiti, ostali su zaprepašteni. Nisu mogli shvatiti ono što im je govorio. Ostali su bez riječi; čak je i Petar bio toliko potresen da nije mogao izraziti svoje osjećaje. Samo se dubokoumni Andrija usudio odgovoriti na Isusove riječi savjeta. Kad je Isus uvidio da nisu razumjeli njegovu poruku, kad je vidio da su njihove predodžbe o židovskom Mesiji bile tako potpuno ukorijenjene, poslao ih je na počinak dok je on otišao u šetnju i razgovor sa svojim bratom Judom. A prije nego što se Juda oprostio od Isusa, rekao mu je duboko ganut: „Oče i brate moj, nikada te nisam razumio. Ne znam sa sigurnošću jesi li ti ono što nas je majka učila i ne shvaćam u potpunosti dolazeće kraljevstvo, ali znam da si moćan čovjek Božji. Čuo sam glas na Jordanu i vjerujem u tebe, tko god da si.“ Nakon što je to rekao, otišao je u svoj dom u Magdalu.
137:5.3 (1532.1) Te noći Isus nije spavao. Ogrnut svojim večernjim ogrtačem, sjedio je na obali jezera, zaokupljen dubokim mislima koje je promišljao sve do svitanja sljedećeg dana. Tijekom dugih sati te noćne meditacije Isus je jasno spoznao da svoje sljedbenike nikada neće moći navesti da ga vide u bilo kojem drugom svjetlu osim kao dugo očekivanog Mesiju. Naposljetku je uvidio da svoju poruku o kraljevstvu neće moći započeti ni na koji drugi način osim kao ispunjenje Ivanova proročanstva i kao onaj kojega su Židovi očekivali. Premda nije bio Mesija koji bi sjeo na Davidovu stolicu, on je uistinu bio ispunjenje proročkih izreka duhovno najuzvišenijih vidjelaca iz davnine. Nikada više nije potpuno nijekao da je Mesija. Odlučio je prepustiti konačno razrješenje ove složene situacije djelovanju Očeve volje.
137:5.4 (1532.2) Narednog jutra Isus se pridružio prijateljima za doručkom, premda među njima nije bilo radosti. Razgovarao je s njima i nakon obroka okupio ih oko sebe, govoreći: „Volja je moga Oca da se neko vrijeme zadržimo u ovom kraju. Čuli ste kako je Ivan rekao da je došao pripremiti put kraljevstvu; stoga nam priliči pričekati dovršenje Ivanova propovijedanja. Kada preteča Sina Čovječjeg dovrši svoje djelo, započet ćemo naviještanje radosne vijesti kraljevstva“. Rekao je apostolima da se vrate svojim mrežama dok se sam pripremao poći sa Zebedejem u brodograditeljsku radionicu, obećavši da će ih vidjeti narednog dana u sinagogi gdje je trebao održati govor, te je s njima ugovorio sastanak u subotu poslijepodne.
6. DOGAĐAJI U SUBOTU
137:6.1 (1532.3) Prva Isusova javna pojava nakon krštenja bila je u kafarnaumskoj sinagogi, u subotu, 2. ožujka 26. godine po Kr. Sinagoga je bila prepuna do posljednjeg mjesta. Priča o krštenju na Jordanu sada je bila nadopunjena svježim vijestima iz Kane o vodi i vinu. Isus je dao počasna mjesta šestorici apostola, a pored njih sjedila su njegova dva brata po krvi, Jakov i Juda. Među prisutnima je bila i njegova majka, koja se prethodne večeri s Jakovom vratila u Kafarnaum i koja je sjedila u ženskom dijelu sinagoge. Svi prisutni bili su puni iščekivanja; očekivali su očitovanje neke izvanredne nadnaravne moći koje bi bilo prikladno svjedočanstvo o naravi i autoritetu onoga koji će im toga dana govoriti. Ali svi su bili osuđeni na razočaranje.
137:6.2 (1532.4) Kad je Isus ustao, upravitelj sinagoge pružio mu je svitak Pisama i Isus je počeo čitati iz proroka Izaije: „Ovako govori Gospodin: ‘Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje mojim nogama! Kakvu mi kuću možete sagraditi i gdje je mjesto moga prebivališta? Ta sve je to moja ruka načinila’, kaže Gospodin. ‘Ali na ovoga čovjeka svoj pogled svraćam: na siromaha i čovjeka ponizna duha, koji drhti pred mojom riječju.’ Čujte riječ Gospodnju, vi koji drhtite pred njegovom riječju. ‘Braća vas vaša mrze i odbacuju radi moga imena.’ Neka se Gospodin proslavi; on će vam se ukazati u radosti, a svi će se drugi postidjeti. Čuj! Buka iz grada, glas iz hrama, glas je to Gospodnji koji kaže: ‘Prije nego što je trudove osjetila, rodila je; prije nego što su je bolovi obuzeli, rodila je dječaka.’ Tko je takvo što čuo? Može li se zemlja u jednom danu roditi? Može li se narod odjednom roditi? Ali ovako govori Gospodin: ‘Gle, mir ću na njih svratiti kao rijeku, i slava naroda bit će poput potoka koji teče. Kao što majka tješi svoje dijete, tako ću ja vas tješiti. Bit ćete utješeni čak i u Jeruzalemu. Kad ovo vidite, srce će vam se radovati.’“
137:6.3 (1533.1) Kad je završio s čitanjem, Isus je vratio smotak njegovom čuvaru. Prije nego što je sjeo, jednostavno je rekao: „Budite strpljivi i vidjet ćete slavu Božju; tako će biti sa svima koji ostanu sa mnom i koji tako nauče vršiti volju moga Oca koji je na nebesima.“ I ljudi su otišli svojim kućama, pitajući se što sve to znači.
137:6.4 (1533.2) Tog poslijepodneva Isus i njegovi apostoli, zajedno s Jakovom i Judom, ukrcali su se u čamac, otplovili malo dalje uz obalu i bacili sidro, dok im je Isus govorio o dolazećem kraljevstvu. I shvatili su više nego što su shvatili u četvrtak navečer.
137:6.5 (1533.3) Isus im je savjetovao da se vrate svojim uobičajenim dužnostima dok „ne dođe čas kraljevstva“. I kako bi ih ohrabrio, dao im je vlastiti primjer redovito se vraćajući radu u brodograditeljskoj radionici. Isus im je objasnio da trebaju svake večeri provesti tri sata u učenju i pripremi za budući rad, dalje govoreći: „Ovdje ćemo svi ostati dok me Otac ne pozove. Svaki od vas sada se mora vratiti svojim uobičajenim dužnostima kao da se ništa nije dogodilo. Nikome ne govorite o meni i zapamtite da moje kraljevstvo neće doći s bukom i grajom, nego mora doći kroz veliku promjenu koju će moj Otac izazvati u vašim srcima i u srcima onih koji će biti pozvani da vam se pridruže u vijećima kraljevstva. Vi ste sada moji prijatelji; vjerujem vam i volim vas; uskoro ćete postati moji osobni suradnici. Budite strpljivi, budite blagi. Uvijek se povinujte Očevoj volji. Budite spremni odazvati se pozivu kraljevstva. Premda ćete u službi moga Oca naći veliku radost, budite spremni i na velike teškoće, jer vas upozoravam da će mnogi samo kroz velike nevolje ući u kraljevstvo. Ali onima koji su pronašli kraljevstvo njihova će radost biti potpuna i bit će nazvani blaženima među svim narodima na zemlji. Ali ne gajite lažne nade; svijet će se spotaknuti o moje riječi. Čak ni vi, moji prijatelji, ne shvaćate u potpunosti ono što vam otkrivam dok su vam umovi još zbunjeni. Ali pazite; mi idemo raditi među pripadnicima naraštaja koji traži znakove. Oni će zahtijevati čudotvorna djela kao dokaz da me je poslao moj Otac i dugo će im trebati da u otkrivenju ljubavi moga Oca prepoznaju potvrdu moje misije.“
137:6.6 (1533.4) Ove večeri, kad su se vratili na kopno, prije nego što će se razići, stojeći na rubu obale, Isus se molio: „Moj Oče, hvala ti za ove malene koji, unatoč svojim sumnjama, čak i sada vjeruju. I radi njih sam se posvetio vršenju tvoje volje. A sada neka nauče biti jedno, kao što smo mi jedno.“
7. ČETIRI MJESECA OBUKE
137:7.1 (1533.5) Četiri duga mjeseca — ožujak, travanj, svibanj i lipanj — bila su vrijeme čekanja; Isus je održao više od stotinu dugih i ozbiljnih, premda vedrih i radosnih, pouka šestorici apostola i svojem bratu Jakovu. Zbog bolesti u obitelji Juda je rijetko bio u mogućnosti prisustvovati tim poukama. Jakov, Isusov brat, nije izgubio vjeru u njega, ali tijekom tih mjeseci čekanja i neaktivnosti Marija je gotovo očajavala zbog svojega sina. Njezina vjera, koja je u Kani bila uzdignuta do takvih visina, sada je dosegnula nove dubine. Mogla je samo ponavljati ono što je toliko puta rekla: „Ne mogu ga razumjeti. Ne mogu shvatiti što sve ovo znači.“ Ali Jakovljeva je žena mnogo pridonijela jačanju Marijine hrabrosti.
137:7.2 (1534.1) Ovih je sedam vjernika — od kojih je jedan bio Isusov brat po krvi — tijekom ova četiri mjeseca sve više upoznavalo Isusa; navikavali su se na pomisao da žive s ovim Bogočovjekom. Zvali su ga Rabijem, ali su učili da ga se ne boje. Isus je imao onu neusporedivu milost ličnosti koja mu je omogućavala da živi među njima, a da ih njegova božanstvenost nije plašila. Naučili su da je doista lako biti „prijatelj s Bogom“, s Bogom utjelovljenim u obličju smrtnog tijela. Ovo je razdoblje čekanja bilo ozbiljan ispit za cijelu skupinu vjernika. Nije se dogodilo ništa, apsolutno ništa, čudesno. Iz dana u dan obavljali su svoje uobičajene poslove, dok su se iz večeri u večer okupljali kraj Isusovih nogu. A držali su ih zajedno njegova neusporediva ličnost i milostive riječi koje im je iz večeri u večer govorio.
137:7.3 (1534.2) Ovo razdoblje čekanja i učenja osobito je teško padalo Šimunu Petru. On je više puta nastojao nagovoriti Isusa da započne propovijedanje kraljevstva u Galileji dok je Ivan još uvijek propovijedao u Judeji. Ali Isusov odgovor Petru uvijek je bio: „Budi strpljiv, Šimune. Napreduj. Nećemo biti nimalo spremni kada nas Otac pozove.“ Andrija bi s vremena na vrijeme umirio Petra svojim iskusnijim i razboritijim savjetom. Andriju je neizmjerno dojmila Isusova ljudska prirodnost. Nikada se nije umorio od razmišljanja o tome kako onaj koji je mogao živjeti tako blizu Boga može istodobno biti tako prijazan i obziran prema ljudima.
137:7.4 (1534.3) Tijekom cijelog ovog razdoblja Isus je govorio u sinagogi samo dva puta. Do kraja tih mnogih tjedana čekanja počele su se stišavati vijesti o njegovu krštenju i vinu iz Kane. Isus se pobrinuo da se tijekom ovog vremena više ne dogodi nijedno prividno čudo. Ali čak i premda su u Betsaidi živjeli tako tiho, vijesti o Isusovim čudesnim djelima doprle su do Heroda Antipe, koji je zauzvrat poslao uhode da utvrde što on radi. Ali Heroda je više zanimalo Ivanovo propovijedanje. Odlučio je ne uznemiravati Isusa, čije se djelovanje tako mirno nastavilo u Kafarnaumu.
137:7.5 (1534.4) U ovom periodu čekanja Isus je nastojao poučiti svoje suradnike kakav bi trebao biti njihov stav prema različitim vjerskim skupinama i političkim strankama Palestine. Isusove su riječi uvijek bile: „Nastojimo pridobiti sve njih, ali nismo ni od jedne od njih.“
137:7.6 (1534.5) Pismoznanci i rabini, uzeti zajedno, bili su poznati kao farizeji. Sami su sebe nazivali „suradnicima“. Po mnogo čemu bili su napredna skupina među Židovima, jer su prihvatili mnoga učenja koja se nisu jasno nalazila u hebrejskim Pismima, kao što je vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, nauk koji je spomenuo tek kasniji prorok Danijel.
137:7.7 (1534.6) Saduceji su se sastojali od svećenstva i određenih bogatih Židova. Nisu bili toliko strogi u pogledu pojedinosti zakona. Ispravnije je reći da su farizeji i saduceji bili vjerske stranke, a ne sekte.
137:7.8 (1534.7) Eseni su bili prava vjerska sekta koja se pojavila tijekom Makabejske pobune i čiji su zahtjevi u nekim pogledima bili stroži od farizejskih. Usvojili su mnoga perzijska vjerovanja i običaje, živjeli kao bratstvo u samostanima, suzdržavali se od braka i imali svu imovinu zajedničkom. Posebno su se bavili učenjima o anđelima.
137:7.9 (1535.1) Zeloti su bili skupina gorljivih židovskih domoljuba. Zastupali su stav da su u borbi za oslobođenje od ropstva rimskog jarma opravdana sva sredstva.
137:7.10 (1535.2) Herodovci su bili čisto politička stranka koja je zagovarala oslobođenje od izravne rimske vlasti obnovom herodovske dinastije.
137:7.11 (1535.3) U samom srcu Palestine živjeli su Samarićani, s kojima „Židovi nisu imali nikakva posla“, unatoč tome što su zastupali mnoga gledišta slična židovskim učenjima.
137:7.12 (1535.4) Sve su ove stranke i sekte, uključujući i manje nazaritsko bratstvo, vjerovale u skori dolazak Mesije. Sve su očekivale nacionalnog izbavitelja. Ali Isus je vrlo jasno dao do znanja da se on i njegovi učenici neće povezati ni s jednom od ovih škola mišljenja ili prakse. Sin Čovječji nije trebao biti ni nazarit ni esen.
137:7.13 (1535.5) Dok je Isus kasnije tražio od apostola da, poput Ivana, krenu propovijedati evanđelje i poučavati vjernike, naglasio je da trebaju navješćivati „radosnu vijest kraljevstva nebeskog“. Neumorno je svojim suradnicima naglašavao da moraju pokazivati „ljubav, samilost i suosjećanje“. Još je rano poučio svoje sljedbenike da je kraljevstvo nebesko duhovno iskustvo povezano s ustoličenjem Boga u ljudskim srcima.
137:7.14 (1535.6) Dok su tako čekali prije nego što će započeti svoje aktivno javno propovijedanje, Isus i sedmorica provodili su dvije večeri svakoga tjedna u sinagogi proučavajući židovska Pisma. U kasnijim godinama, nakon razdoblja intenzivnog javnog rada, apostoli su se osvrtali na ova četiri mjeseca kao na najdragocjenije i najplodotvornije razdoblje cijelog svog druženja s Učiteljem. Isus je ove ljude poučio svemu što su mogli usvojiti. Nije pogriješio pretjerano ih poučavajući. Nije izazvao zbrku iznoseći istinu koja je daleko nadilazila njihovu sposobnost shvaćanja.
8. PROPOVIJED O KRALJEVSTVU
137:8.1 (1535.7) U subotu, 22. lipnja, kratko prije nego što su krenuli na svoje prvo propovjedničko putovanje i oko deset dana nakon Ivanova zatočenja, Isus je po drugi put otkako je doveo svoje apostole u Kafarnaum zauzeo propovjedaonicu u sinagogi.
137:8.2 (1535.8) Nekoliko dana prije propovijedi o „Kraljevstvu“, dok je Isus radio u brodograditeljskoj radionici, Petar mu je donio vijest o Ivanovu uhićenju. Isus je ponovno odložio svoje alate, skinuo pregaču i rekao Petru: „Došao je Očev čas. Pripremimo se naviještati evanđelje kraljevstva.“
137:8.3 (1535.9) Isus je ovog utorka, 18. lipnja 26. godine po Kr., posljednji put radio za stolarskim stolom. Petar je pojurio iz radionice i do sredine poslijepodneva okupio sve svoje suradnike. Ostavio ih je u gaju kraj obale dok je otišao potražiti Isusa. Ali ga nije mogao pronaći jer je Učitelj otišao u drugi gaj kako bi se pomolio. Nisu ga vidjeli sve do kasne večeri, kada se vratio u Zebedejevu kuću i zatražio nešto za jelo. Narednog je dana poslao svog brata Jakova da zamoli za dopuštenje da govori u sinagogi nadolazeće subote. Ravnatelj sinagoge bio je vrlo zadovoljan što je Isus ponovno bio spreman voditi službu.
137:8.4 (1536.1) Prije nego što je održao ovu znamenitu propovijed o Božjem kraljevstvu, prvi značajni pothvat njegova javnog djelovanja, Isus je iz Pisama pročitao sljedeće odlomke: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet. Gospod je sudac naš, Gospod je naš zakonodavac, Gospod je kralj naš; on će nas spasiti. Gospod je moj kralj i moj Bog. On je veliki kralj nad svom zemljom. Dobrohotna ljubav je nad Izraelom u njegovu kraljevstvu. Blagoslovljena neka je slava Gospodnja, jer je on naš Kralj.”
137:8.5 (1536.2) Kad je završio s čitanjem, Isus je rekao:
137:8.6 (1536.3) „Došao sam navijestiti uspostavljanje Očeva kraljevstva. Ovo će kraljevstvo obuhvatiti pobožne duše Židova i pogana, bogatih i siromašnih, slobodnih i robova, jer moj Otac ne pravi razlike među ljudima; njegova ljubav i milost su nad svima.
137:8.7 (1536.4) „Otac na nebu šalje svoj duh da prebiva u ljudskim umovima, a nakon što završim svoj rad na zemlji, Duh Istine bit će izliven na svako tijelo. Duh moga Oca i Duh Istine uvest će vas u nastupajuće kraljevstvo duhovnog razumijevanja i božanske pravednosti. Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Sin Čovječji neće voditi vojske u borbu kako bi uspostavio prijestolje moći ili kraljevstvo svjetovne slave. Kada dođe moje kraljevstvo, upoznat ćete Sina Čovječjeg kao Princa Mira, otkrivenje vječnog Oca. Djeca ovoga svijeta bore se za uspostavu i proširenje kraljevstava ovoga svijeta, dok će moji učenici ući u kraljevstvo nebesko svojim moralnim odlukama i svojim pobjedama duha; a kada jednom uđu u njega, pronaći će radost, pravednost i vječni život.
137:8.8 (1536.5) „Oni koji najprije nastoje ući u kraljevstvo i koji tako počnu težiti plemenitosti karaktera kakva obilježava moga Oca, s vremenom će primiti sve drugo što im je potrebno. Ali kažem vam sa svom iskrenošću: Ako ne budete tražili ulazak u kraljevstvo s vjerom i pouzdanim oslanjanjem malog djeteta, nikako nećete u njega ući.
137:8.9 (1536.6) „Neka vas ne zavaraju oni koji će doći govoreći: ‘Evo ga ovdje’ ili ‘Eno ga ondje’, jer se kraljevstvo moga Oca ne odnosi na vidljive i materijalne stvari. Ovo je kraljevstvo čak i sada među vama, jer gdje Duh Božji poučava i vodi ljudsku dušu, tamo je uistinu kraljevstvo nebesko. A ovo kraljevstvo Božje jest pravednost, mir i radost u Svetom Duhu.
137:8.10 (1536.7) „Ivan vas je uistinu krstio u znak pokajanja i za oproštenje vaših grijeha, ali kada uđete u kraljevstvo, bit ćete kršteni Svetim Duhom.
137:8.11 (1536.8) „U kraljevstvu moga Oca neće biti ni Židova ni nežidova, već samo onih koji teže savršenstvu kroz služenje, jer kažem vam: onaj koji želi biti velik u kraljevstvu moga Oca mora najprije postati sluga sviju. Ako ste voljni služiti svojim bližnjima, sjedit ćete sa mnom u mome kraljevstvu, kao što ću ja, nakon ove službe u ljudskom obličju, sjediti sa svojim Ocem u njegovu.
137:8.12 (1536.9) „Ovo novo kraljevstvo je poput sjemena koje pade u dobru zemlju. Ono ne donosi odmah svoj puni plod. Između uspostavljanja kraljevstva u ljudskoj duši i časa kada ono sazrije u puni plod vječne pravednosti i vječnog spasenja postoji određeno razdoblje.
137:8.13 (1536.10) „I ovo kraljevstvo o kojem vam govorim nije vladavina moći i obilja. Kraljevstvo nebesko ne sastoji se u jelu i piću, nego u sve većoj pravednosti i rastućoj radosti u usavršavajućem služenju mome Ocu koji je na nebu. Jer zar Otac nije rekao svojoj djeci ovoga svijeta: ‘Moja je volja da ona naposljetku budu savršena, kao što sam ja savršen.’
137:8.14 (1537.1) „Došao sam proglasiti radosnu vijest kraljevstva. Nisam došao dodati teškim bremenima onih koji žele ući u kraljevstvo. Ja navješćujem novi i bolji put, a oni koji budu kadri ući u nastupajuće kraljevstvo uživat će božanski počinak. Što god vas bude koštalo od stvari ovoga svijeta, koliku god cijenu budete morali platiti kako biste ušli u nebesko kraljevstvo, primit ćete mnogostruko više radosti i duhovnog napretka u ovom svijetu, a u budućem dobu vječni život.
137:8.15 (1537.2) „Ulazak u Očevo kraljevstvo ne ovisi o postrojavanju vojski, o rušenju kraljevstava ovoga svijeta niti o slamanju ropskih jarama. Nebesko kraljevstvo je blizu, i svi koji u njega uđu pronaći će obilje slobode i radosnog spasenja.
137:8.16 (1537.3) „Ovo je kraljevstvo vječna vlast. Svi koji uđu u kraljevstvo uzdići će se k mome Ocu; oni će zasigurno dosegnuti desnicu njegove slave u Raju. I svi koji uđu u kraljevstvo nebesko postat će sinovi Božji, a u budućem dobu tako će se uzdići k Ocu. Ja nisam došao pozvati tobožnje pravednike, nego grešnike i sve one koji gladuju i žeđaju za pravednošću božanskog savršenstva.
137:8.17 (1537.4) „Ivan je došao propovijedati pokajanje kao pripremu za kraljevstvo; ja sam došao naviještati vjeru — Božji dar — kao cijenu ulaska u nebesko kraljevstvo. Kad biste samo vjerovali da vas moj Otac ljubi beskonačnom ljubavlju, već biste bili u Božjem kraljevstvu.“
137:8.18 (1537.5) Kad je to izgovorio, sjeo je. Svi koji su ga čuli bili su zaprepašteni njegovim riječima. Njegovi su učenici bili zadivljeni. Ali ljudi nisu bili spremni primiti radosnu vijest s usana ovoga Bogočovjeka. Od prisutnih, otprilike jedna trećina povjerovala je ovoj poruci, premda je nije bila u stanju potpuno razumjeti; druga se trećina već u svome srcu pripremila odbaciti ovaj posve duhovni pojam očekivanog kraljevstva, dok preostala trećina nije bila u stanju shvatiti njegovo učenje, a među njima je bilo i mnogih koji su iskreno vjerovali da je bio „izvan sebe“.