Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 136 : KRŠTENJE I ČETRDESET DANA
Sekcije
POGLAVLJE 136 : KRŠTENJE I ČETRDESET DANA
136:0.1 (1509.1) Isus je svoj javni rad započeo na vrhuncu općeg zanimanja za Ivanovo propovijedanje, u vrijeme kada su Židovi u Palestini gorljivo iščekivali pojavu Mesije. Postojala je velika razlika između Ivana i Isusa. Ivan je radio revno i ozbiljno, a Isus mirno i radosno; samo je nekoliko puta u cijelom svom životu bio u žurbi. Isus je bio utjeha svijetu i svojevrstan primjer, dok se za Ivana to teško može reći. Ivan je propovijedao nebesko kraljevstvo, ali gotovo da nije ulazio u njegovu radost. Iako je Isus govorio o Ivanu kao o najvećem od svih proroka starog poretka, također je rekao da je i najmanji od onih koji su ugledali veliko svjetlo novoga puta i njime ušli u nebesko kraljevstvo doista veći od Ivana.
136:0.2 (1509.2) Kada je Ivan propovijedao dolazak kraljevstva, središnja poruka njegova propovijedanja bila je: „Pokajte se! Bježite od nadolazećeg gnjeva.“ Kada je Isus počeo propovijedati, poziv na pokajanje i dalje je ostao prisutan, ali je takva poruka uvijek bila praćena evanđeljem — dobrom viješću o radosti i slobodi novoga kraljevstva.
1. POJMOVI O OČEKIVANOM MESIJI
136:1.1 (1509.3) Židovi su različito zamišljali očekivanog izbavitelja, i svaka od tih različitih škola mesijanskoga učenja mogla je ukazati na izjave u hebrejskim Pismima kao dokaz svojih tvrdnji. Općenito govoreći, Židovi su smatrali da je njihova nacionalna povijest započela s Abrahamom i da će dosegnuti vrhunac u Mesiji i novom dobu Božjega kraljevstva. U ranijim su vremenima ovog izbavitelja zamišljali kao „slugu Božjega“, zatim kao „Sina Čovječjeg“, dok su kasnije neki išli tako daleko da su Mesiju nazivali „Sinom Božjim“. Ali bez obzira na to jesu li ga nazivali „Abrahamovim potomstvom“ ili „sinom Davidovim“, svi su se slagali da će on biti Mesija, „Pomazanik“. Tako se pojam razvijao od „sluge Božjega“ do „sina Davidova“, „Sina Čovječjeg“ i „Sina Božjeg“.
136:1.2 (1509.4) U doba Ivana i Isusa učeniji Židovi zamišljali su dolazećeg Mesiju kao usavršenog i idealnog predstavnika Izraela, koji je u sebi kao „sluga Božji“ objedinjavao trostruku službu proroka, svećenika i kralja.
136:1.3 (1509.5) Židovi su pobožno vjerovali da će, kao što je Mojsije izbavio njihove očeve iz egipatskog ropstva čineći zapanjujuća čuda, isto tako i dolazeći Mesija izbaviti židovski narod od rimske vlasti još većim čudesima moći i čudesnim znamenjima nacionalnog trijumfa. Rabini su sakupili gotovo pet stotina odlomaka iz Pisama za koje su, unatoč njihovim očitim proturječjima, pouzdano tvrdili da prorokuju dolazak Mesije. A usred svih tih pojedinosti o vremenu, načinu i službi, gotovo su u potpunosti izgubili iz vida ličnost obećanoga Mesije. Očekivali su obnovu slave židovskoga naroda — zemaljsko uzvišenje Izraela — a ne spasenje svijeta. Kad sve ovo imamo na umu, postaje jasno da Isus iz Nazareta nikako nije mogao zadovoljiti ovakav materijalistički pojam Mesije kakav je postojao u židovskom umu. Da su Židovi mnoga od takozvanih mesijanskih proročanstava promatrali u drukčijem svjetlu, ona bi vrlo prirodno pripremila njihove umove za spoznaju da će Isus označiti završetak jednog doba i početak novog i boljeg razdoblja milosrđa i spasenja za sve narode.
136:1.4 (1510.1) Židovi su bili odgajani u vjerovanju u nauk o Šekini. No ovaj navodni simbol Božanske nazočnosti nije se mogao vidjeti u hramu. Vjerovali su da će dolazak Mesije dovesti do njezine obnove. Imali su zbunjujuće predodžbe o rasnom grijehu i pretpostavljenoj zloj naravi čovjeka. Neki su naučavali da je Adamov grijeh prokleo ljudski rod i da će Mesija ukloniti to prokletstvo i vratiti čovjeka u Božju naklonost. Drugi su naučavali da je Bog, stvarajući čovjeka, u njegovo biće stavio i dobru i zlu narav; da je, kada je vidio posljedice takvog uređenja, bio veoma razočaran i da se „pokajao što je tako načinio čovjeka“. Oni koji su to naučavali vjerovali su da će Mesija doći kako bi otkupio čovjeka od njegove urođene zle naravi.
136:1.5 (1510.2) Većina je Židova vjerovala da razlog za njihov težak položaj pod Rimljanima leži u njihovim nacionalnim grijesima te u malodušnosti i mlakosti poganskih obraćenika. Židovski se narod nije iskreno pokajao i zato je Mesija odgađao svoj dolazak. Mnogo se govorilo o pokajanju; stoga je snažan i neposredan poziv Ivanova propovijedanja: „Pokajte se i krstite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko“, bio tako privlačan. A kraljevstvo nebesko moglo je za svakog pobožnog Židova značiti samo jedno: dolazak Mesije.
136:1.6 (1510.3) Jedna je značajka Mihaelova darivanja bila u potpunosti strana židovskoj koncepciji Mesije, a to je bilo sjedinjenje dviju naravi, ljudske i božanske. Židovi su Mesiju zamišljali na razne načine: kao usavršenog čovjeka, kao nadčovjeka, pa čak i kao božansko biće, ali nikada nisu imali pojam o sjedinjenju ljudskoga i božanskoga. Upravo je ovo bilo veliki kamen spoticanja za Isusove rane učenike. Oni su razumjeli ljudski pojam Mesije kao Davidova sina, kako su ga predstavljali raniji proroci; shvaćali su ga i kao Sina Čovječjeg, što je bila nadljudska ideja koju su predstavili Daniel i neki kasniji proroci; shvaćali su ga čak i kao Sina Božjeg, kako ga je opisao pisac Henokove knjige i neki od njegovih suvremenika; ali nikada ni za trenutak nisu imali istinski pojam o sjedinjenju dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj zemaljskoj ličnosti. Utjelovljenje Stvoritelja u obliku stvorenog bića nije bilo unaprijed objavljeno. Bilo je objavljeno tek u Isusu; svijet nije znao ništa o takvim stvarima sve dok Sin Stvoritelj nije postao tijelom i prebivao među zemaljskim smrtnicima.
2. ISUSOVO KRŠTENJE
136:2.1 (1510.4) Isus je bio kršten na samom vrhuncu Ivanova propovijedanja, kada je Palestina izgarala od iščekivanja njegove poruke — „kraljevstvo je Božje blizu“ — kada je cijelo Židovstvo bilo zaokupljeno ozbiljnim i svečanim samoispitivanjem. Židovi su imali vrlo dubok osjećaj nacionalne solidarnosti. Oni nisu samo vjerovali da grijesi očeva mogu pogoditi njihovu djecu, nego su također čvrsto vjerovali da grijeh jednog pojedinca može prokleti cijeli narod. Sukladno tome, nisu se svi koji su se podvrgli Ivanovu krštenju smatrali krivima za upravo one grijehe koje je Ivan osuđivao. Mnoge pobožne duše Ivan je krstio za dobrobit Izraela. Bojali su se da bi neki njihov grijeh iz neznanja mogao odgoditi dolazak Mesije. Smatrali su sebe pripadnicima grešnog naroda, prokletog zbog grijeha, i pristupali su krštenju kako bi time pokazali plodove pokajanja cijelog naroda. Stoga je očito da Isus ni u kojem smislu nije primio Ivanovo krštenje kao obred pokajanja ili radi oproštenja grijeha. Primivši krštenje iz Ivanovih ruku, Isus je samo slijedio primjer mnogih pobožnih Izraelaca.
136:2.2 (1511.1) Kada je Isus iz Nazareta sišao u Jordan kako bi se krstio, bio je smrtnik ovog svijeta koji je dostigao vrhunac ljudskog evolucijskog uzašašća u svim stvarima povezanim s ovladavanjem umom i poistovjećivanjem s duhom. Toga je dana u Jordanu stajao usavršeni smrtnik evolucijskih svjetova vremena i prostora. Bila je uspostavljena savršena usklađenost i potpuna komunikacija između Isusova smrtnog uma i nastanjenog Ispravljača Misli, božanskog dara njegova Rajskog Oca. Upravo takav Ispravljač Misli prebiva u svim normalnim bićima koja žive na Urantiji otkako se Mihael uspeo na položaj poglavara svojega svemira; jedina je razlika u tome što je Isusov Ispravljač Misli prethodno bio pripremljen za ovu posebnu misiju tako što je na sličan način već prebivao u drugom nadljudskom biću utjelovljenom u obličju smrtnog tijela, Makiventi Melkizedeku.
136:2.3 (1511.2) Uobičajeno je da se, kada smrtnik nekog svijeta dostigne tako visoke razine savršenstva ličnosti, događaju one pripremne pojave duhovnog uzdignuća koje završavaju konačnim stapanjem zrele smrtnikove duše s njegovim pridruženim božanskim Ispravljačem. Takva se promjena očigledno trebala dogoditi u iskustvu ličnosti Isusa iz Nazareta upravo toga dana kada je sišao u Jordan s dvojicom svoje braće kako bi ga Ivan krstio. Ovaj je obred bio završni čin njegova čisto ljudskog života na Urantiji i mnogi nadljudski promatrači očekivali su da će svjedočiti stapanju Ispravljača s umom u kojemu je prebivao. No sve njih očekivalo je razočaranje. Dogodilo se nešto novo i veličanstvenije. Dok je Ivan polagao ruke na Isusa da ga krsti, Ispravljač je konačno napustio usavršenu ljudsku dušu Jošue sina Josipova. Nakon nekoliko se trenutaka ovo božansko biće vratilo iz Diviningtona kao Personalizirani Ispravljač i poglavar svoje vrste u cijelom lokalnom svemiru Nebadonu. Tako je Isus vidio svojeg negdašnjeg božanskog duha kako se pri svom povratku spušta k njemu u svom personaliziranom obliku. Čuo je istoga tog duha rajskog porijekla kako govori: „Ovo je moj ljubljeni Sin, koji mi je po volji.“ I Ivan je, zajedno s Isusovom braćom, čuo ove riječi. Ivanovi učenici, koji su stajali na rubu vode, nisu čuli ove riječi niti su vidjeli pojavu Personaliziranog Ispravljača. Samo je Isus vidio Personaliziranog Ispravljača.
136:2.4 (1511.3) Kada je vraćeni i sada uzvišeni Personalizirani Ispravljač tako progovorio, nastupila je tišina. I dok su njih četvorica još bili u vodi, Isus je, gledajući prema obližnjem Ispravljaču, molio: „Moj Oče koji vladaš na nebesima, sveti se ime tvoje. Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.“ Dok se molio, „otvorilo se nebo“, i Sin Čovječji vidio je viziju koju mu je pokazao sada Personalizirani Ispravljač — viziju sebe kao Sina Božjega, kakav je bio prije nego što je došao na zemlju u obličju smrtnog tijela, i kakav će biti po završetku utjelovljenog života. Ovu je nebesku viziju vidio samo Isus.
136:2.5 (1512.1) Ivan i Isus čuli su glas Personaliziranog Ispravljača, koji je govorio u ime Oca Svih, jer Ispravljač potječe od Rajskog Oca i jest poput njega. Od tog trenutka pa do kraja Isusova zemaljskog života ovaj je Personalizirani Ispravljač bio povezan s njim u svim njegovim djelima; Isus je bio u neprekidnom zajedništvu s ovim uzvišenim Ispravljačem.
136:2.6 (1512.2) Kad se Isus krstio, nije se pokajao ni za jedno nedjelo; nije priznao nikakav grijeh. Njegovo je krštenje bilo posvećenje vršenju volje nebeskoga Oca. Tijekom svojega krštenja Isus je čuo nedvosmislen poziv svojega Oca, konačni poziv da se posveti poslovima svojega Oca, te je otišao u osamu na četrdeset dana kako bi razmislio o tim mnogobrojnim problemima. Povukavši se neko vrijeme iz aktivnog kontakta sa svojim zemaljskim suradnicima, Isus je, takav kakav je bio i na Urantiji, slijedio upravo onaj postupak koji se događa na morontijskim svjetovima kad god se uzlazeći smrtnik stapa s unutrašnjom prisutnošću Oca Svih.
136:2.7 (1512.3) Danom krštenja završio se čisto ljudski život Isusa iz Nazareta. Božanski Sin našao je svojega Oca, Otac Svih našao je svojega utjelovljenoga Sina, i govorili su jedan drugome.
136:2.8 (1512.4) (Isus je imao gotovo trideset i jednu i pol godinu kad je bio kršten. Premda Luka kaže da je Isus kršten u petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, što bi, budući da je August umro 14. godine po Kr., odgovaralo 29. godini po Kr., valja imati na umu da je Tiberije bio suvladar s Augustom dvije i pol godine prije njegove smrti te da je već u listopadu 11. godine po Kr. u njegovu čast kovan novac. Petnaesta godina njegove stvarne vladavine bila je, dakle, 26. godina po Kr. — godina Isusova krštenja. Te je godine i Poncije Pilat započeo svoju službu kao namjesnik Judeje.)
3. ČETRDESET DANA
136:3.1 (1512.5) Isus je veliku kušnju svojega smrtnog darivanja podnio još prije krštenja, tijekom šest tjedana provedenih na planini Hermonu. Ondje je, na planini Hermonu, kao smrtnik ovoga svijeta bez ičije pomoći, susreo i pobijedio uzurpatora Urantije, Kaligastiju, princa ovoga svijeta. Tog znamenitog dana, prema zapisima svemira, Isus iz Nazareta postao je Planetarni Princ Urantije. A ovaj Planetarni Princ Urantije, koji je uskoro trebao biti proglašen vrhovnim Suverenom Nebadona, povukao se zatim u četrdeset dana osame kako bi razradio planove i odredio način naviještanja novoga kraljevstva Božjega u srcima ljudi.
136:3.2 (1512.6) Nakon krštenja Isus se tijekom četrdeset dana prilagođavao promijenjenim odnosima svijeta i svemira koji su nastali zbog personalizacije njegova Ispravljača. Tijekom ove osame u perejskim brdima odlučio je koje će smjernice slijediti i koje će metode primjenjivati u novoj i promijenjenoj fazi zemaljskoga života koju je upravo namjeravao započeti.
136:3.3 (1512.7) Isus se nije povukao u osamu radi posta i mučenja svoje duše. On nije bio asket i došao je zauvijek ukloniti sve takve predodžbe o pristupu Bogu. Njegovi razlozi za traženje ove osame bili su potpuno drukčiji od onih koji su potaknuli Mojsija i Iliju, pa čak i Ivana Krstitelja. Isus je tada bio potpuno svjestan svojeg odnosa prema svemiru koji je stvorio, kao i prema svemiru nad svemirima kojim upravlja Rajski Otac, njegov Otac na nebu. Sada se u potpunosti prisjetio naloga i uputa za darivanje koje mu je prije njegova utjelovljenja na Urantiji predao njegov stariji brat Emanuel. Sada je jasno i potpuno shvaćao sve te dalekosežne odnose te je želio neko vrijeme biti odvojen radi tihe meditacije kako bi razradio planove i odlučio o postupcima za ostvarenje svojega javnog djelovanja u korist ovoga svijeta i svih drugih svjetova u svojem lokalnom svemiru.
136:3.4 (1513.1) Dok je lutao brdima tražeći prikladno sklonište, Isus je susreo svojega vrhovnog izvršitelja, Gabrijela, Sjajnu i Jutarnju Zvijezdu Nebadona. Gabrijel je ovom prilikom ponovno uspostavio osobnu komunikaciju sa Sinom Stvoriteljem svemira; njih su se dvojica izravno susrela prvi put otkako je Mihael napustio svoje suradnike na Salvingtonu i otišao na Edentiju kako bi se pripremio za početak svojega darivanja na Urantiji. Gabrijel je, po Emanuelovoj uputi i na temelju ovlasti koju su mu dali Stari Dana Uverse, sada predočio Isusu informacije koje su pokazivale da je iskustvo njegova darivanja na Urantiji praktički završeno u onoj mjeri u kojoj se odnosilo na stjecanje usavršenog suvereniteta njegova svemira i okončanje Luciferove pobune. Prvo je ostvareno na dan njegova krštenja, kada je personalizacija njegova Ispravljača pokazala savršenstvo i dovršenost njegova darivanja u obličju smrtnoga tijela, dok je drugo bilo povijesna činjenica onoga dana kada je sišao s planine Hermona kako bi se pridružio dječaku Tiglatu koji ga je čekao. Isus je sada, na temelju najviše ovlasti lokalnog svemira i nadsvemira, bio obaviješten da je njegovo djelo darivanja završeno u onoj mjeri u kojoj se odnosilo na njegov osobni položaj u odnosu prema suverenitetu i pobuni. Ovo je jamstvo već prije primio izravno iz Raja u viziji prilikom krštenja i u događaju personalizacije svojega Ispravljača Misli.
136:3.5 (1513.2) Dok je boravio na brdima razgovarajući s Gabrijelom, Otac Zviježđa Edentije osobno se pojavio pred Isusom i Gabrijelom i rekao: „Zapisi su završeni. Vrhovna vlast Mihaela broj 611 121 nad njegovim svemirom Nebadona počiva dovršena uz desnicu Oca Svih. Donosim ti odriješenje od darivanja koje ti šalje Emanuel, tvoj brat-pokrovitelj za utjelovljenje na Urantiji. Slobodan si, bilo u ovom trenutku ili u bilo kojem kasnijem, na način koji sam izabereš, okončati svoje utjelovljenje i darivanje, uzdići se k desnici svojega Oca, primiti svoju vrhovnu vlast i preuzeti svoje zasluženo bezuvjetno vladanje nad cijelim Nebadonom. Također svjedočim dovršenosti zapisa nadsvemira, po ovlasti Stari Dana, koji se odnose na okončanje svake pobune proizašle iz grijeha u tvojem svemiru i kojima ti se daje puna i neograničena vlast da se suočiš sa svim takvim mogućim budućim prevratima. Tehnički gledano, tvoje djelo na Urantiji i u tijelu smrtnoga stvorenja završeno je. Tvoj put od sada bit će stvar tvojega vlastitog izbora.“
136:3.6 (1513.3) Kada je Svevišnji Otac Edentije otišao, Isus je dugo razgovarao s Gabrijelom o dobrobiti svemira te je, poslavši pozdrave Emanuelu, zajamčio da će u djelu koje je upravo namjeravao poduzeti na Urantiji uvijek imati na umu savjete koje je primio u vezi s nalogom prije darivanja koji mu je bio predan na Salvingtonu.
136:3.7 (1514.1) Tijekom svih tih četrdeset dana osame Zebedejevi sinovi Jakov i Ivan tražili su Isusa. Mnogo puta nisu bili daleko od mjesta na kojem je boravio, ali ga nikada nisu pronašli.
4. PLANOVI ZA JAVNO DJELOVANJE
136:4.1 (1514.2) Dan za danom Isus je u brdima stvarao planove za preostali dio svojega darivanja na Urantiji. Prva njegova odluka bila je da neće naučavati istodobno s Ivanom. Odlučio je ostati relativno povučen sve dok Ivanovo djelovanje ne ostvari svoju svrhu ili dok Ivan ne bude iznenada zaustavljen uhićenjem. Isus je dobro znao da će Ivanovo neustrašivo i netaktično propovijedanje uskoro pobuditi strah i neprijateljstvo građanskih vladara. Imajući na umu Ivanov nesiguran položaj, Isus je počeo odlučno planirati svoj program javnog djelovanja u korist svojega naroda i svijeta, kao i svakoga naseljenog svijeta diljem svojega golemog svemira. Mihaelovo smrtno darivanje bilo je na Urantiji, ali za sve svjetove Nebadona.
136:4.2 (1514.3) Prvo što je Isus učinio, nakon što je osmislio opći plan usklađivanja svojega programa s Ivanovim pokretom, bilo je da u mislima ponovno prođe Emanuelove upute. Pažljivo je razmišljao o savjetima koje je dobio u vezi s načinom svojega djelovanja i o tome da na planetu ne smije ostaviti nikakav trajni pisani zapis. Isus više nikada nije pisao ni po čemu osim po pijesku. Prilikom svojega sljedećeg posjeta Nazaretu, na veliku žalost svojega brata Josipa, uništio je sve svoje zapise koji su bili sačuvani na pločama u tesarskoj radionici ili su visjeli na zidovima stare kuće. Isus je također pomno razmišljao o Emanuelovu savjetu koji se odnosio na njegov gospodarski, društveni i politički odnos prema svijetu kakav je trebao zateći.
136:4.3 (1514.4) Isus nije postio tijekom tih četrdeset dana osame. Najdulje je bez hrane proveo prva dva dana u brdima, kada je bio toliko zaokupljen svojim razmišljanjima da je potpuno zaboravio jesti. Trećega je dana, međutim, krenuo potražiti hranu. Tijekom tog vremena nisu ga iskušavali nikakvi zli duhovi niti pobunjene ličnosti visokoga položaja s ovoga ili bilo kojeg drugog svijeta.
136:4.4 (1514.5) Ovih četrdeset dana bili su prilika za posljednji razgovor između ljudskog i božanskog uma, ili bolje rečeno, za prvo istinsko zajedničko djelovanje ta dva uma sada sjedinjena u jedno. Rezultati toga znamenitog razdoblja meditacije nedvojbeno su pokazali da je božanski um pobjedonosno i u duhovnom smislu zavladao ljudskim intelektom. Od toga je trenutka čovječji um postao Božjim umom, i premda je samosvojnost ljudskoga uma uvijek prisutna, taj produhovljeni ljudski um uvijek govori: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude.“
136:4.5 (1514.6) Događaji toga znamenitog razdoblja nisu bili ni maštovite vizije izgladnjelog i oslabljenog uma ni zbrkani i djetinjasti simbolizmi koji su poslije zabilježeni kao „Isusova iskušenja u pustinji“. Naprotiv, bilo je to razdoblje promišljanja o cijelom bogatom i sudbonosnom tijeku njegova darivanja na Urantiji te pomnog razrađivanja planova za daljnju službu koja bi najbolje služila ovome svijetu, a istodobno pridonijela napretku svih drugih pobunom izoliranih svjetova. Isus je razmišljao o cjelokupnom tijeku ljudskog života na Urantiji, od dana Andona i Fonte, preko Adamova pada, pa sve do službe Melkizedeka iz Salema.
136:4.6 (1514.7) Gabrijel je podsjetio Isusa da postoje dva načina na koja bi se mogao očitovati svijetu ako odluči još neko vrijeme ostati na Urantiji. Jasno mu je dao do znanja da njegov izbor u tome neće imati nikakve veze ni s njegovim vrhovnim suverenitetom nad svemirom ni s okončanjem Luciferove pobune. Ta su dva načina služenja svijetu bila:
136:4.7 (1515.1) 1. Njegov vlastiti način — način koji bi se, sa stajališta neposrednih potreba ovoga svijeta i trenutačnog napretka njegova vlastitog svemira, mogao činiti najugodnijim i najkorisnijim.
136:4.8 (1515.2) 2. Očev način — svojim primjerom utjeloviti dalekovidni ideal života stvorenja kakav su zamislile uzvišene ličnosti Rajske uprave svemira nad svemirima.
136:4.9 (1515.3) Tako je Isusu bilo pojašnjeno da postoje dva načina na koja može urediti preostali dio svojega zemaljskoga života. Svaki od ta dva načina imao je svoje prednosti kada bi se promatrao u svjetlu neposredne situacije. Sin Čovječji jasno je shvaćao da njegov izbor između ta dva načina djelovanja neće imati nikakva utjecaja na primanje vrhovne vlasti nad svemirom; ta je stvar već bila riješena i zapečaćena u zapisima svemira nad svemirima i samo je čekala da je on osobno zatraži. Ali Isusu je bilo dano do znanja da bi njegov rajski brat Emanuel bio iznimno zadovoljan kada bi on, Isus, odlučio završiti svoj zemaljski život utjelovljenja onako kako ga je tako plemenito započeo, uvijek podložan Očevoj volji. Trećega dana svoje osame Isus je obećao samome sebi da će se vratiti svijetu kako bi završio svoj zemaljski život i da će u svakoj situaciji koja bi zahtijevala izbor između ta dva načina uvijek izabrati Očevu volju. I ostatak svojega zemaljskog života živio je vjeran toj odluci. Čak i do samoga gorkog kraja uvijek je podređivao svoju suverenu volju volji svojega nebeskog Oca.
136:4.10 (1515.4) U tih četrdeset dana što ih je proveo u pustinji u brdima Isus nije doživio nikakva velika iskušenja. Prije bi se moglo reći da je to bilo razdoblje velikih odluka. Za vrijeme tih dana samotnih razgovora sa sobom i s Očevom neposrednom prisutnošću — Personaliziranim Ispravljačem (Isus više nije imao serafima čuvara) — donio je, jednu po jednu, velike odluke koje će upravljati načinom na koji će provesti ostatak svojega zemaljskog života. Kasnije je tradicija velikog iskušenja pridodana ovom razdoblju osame jer je ono bilo pobrkano s fragmentarnim opisima borbi na planini Hermonu, a i zato što je bio običaj da svi veliki proroci i ljudski vođe započnu svoje javno djelovanje prolazeći kroz takva navodna razdoblja posta i molitve. Isus se uvijek, kada bi se suočio s nekom novom ili ozbiljnom odlukom, povlačio u zajedništvo sa svojim vlastitim duhom kako bi nastojao spoznati Božju volju.
136:4.11 (1515.5) U svim tim planovima za preostali dio svojega zemaljskoga života Isus je u svojem ljudskom srcu uvijek bio rastrgan između dvaju suprotstavljenih načina djelovanja:
136:4.12 (1515.6) 1. Snažno je želio pridobiti svoj narod — i cijeli svijet — da vjeruju u njega i prihvate njegovo novo duhovno kraljevstvo. Dobro je poznavao njihove predodžbe o dolazećem Mesiji.
136:4.13 (1515.7) 2. Živjeti i djelovati na način za koji je znao da će ga njegov Otac odobriti, izvršavati svoje djelo u korist drugih svjetova kojima je bila potrebna pomoć te, pri uspostavljanju kraljevstva, nastaviti otkrivati Oca i pokazivati njegov božanski karakter ljubavi.
136:4.14 (1515.8) Tijekom tih značajnih dana Isus je živio u drevnoj kamenoj špilji, skloništu u obronku brda blizu sela koje se neko vrijeme nazivalo Beit Adis. Pio je iz malog izvora koji je izbijao iz obronka brda blizu tog kamenog skloništa.
5. PRVA VELIKA ODLUKA
136:5.1 (1516.1) Trećega dana nakon što je započeo razgovor sa samim sobom i svojim Personaliziranim Ispravljačem, Isus je imao viziju okupljenog nebeskog mnoštva Nebadona koje su njihovi zapovjednici poslali da služe volji svojega voljenoga Vladara. Ovo moćno mnoštvo sastojalo se od dvanaest legija serafima i razmjernog broja pripadnika svakog reda svemirskih inteligencija. Prva velika odluka tijekom Isusove osame odnosila se na to hoće li upotrijebiti te moćne ličnosti u vezi s programom javnog djelovanja koje je uskoro trebalo započeti na Urantiji.
136:5.2 (1516.2) Isus je odlučio da neće upotrijebiti niti jednu ličnost iz tog golemog mnoštva, osim ako ne bi bilo očito da je to volja njegova Oca. Unatoč toj općoj odluci, ovo je mnoštvo ostalo kraj njega tijekom ostatka njegova zemaljskog života, uvijek spremno poslušati i najmanji izraz volje svojega Suverena. Iako Isus svojim ljudskim očima nije neprestano gledao te ličnosti koje su mu služile, njegov pridruženi Personalizirani Ispravljač neprestano ih je opažao i mogao s njima komunicirati.
136:5.3 (1516.3) Prije nego što je sišao iz ove četrdesetodnevne osame u brdima, Isus je neposredno zapovjedništvo nad ovim mnoštvom kozmičkih ličnosti povjerio svojem nedavno Personaliziranom Ispravljaču. Tijekom više od četiri godine, kako se vrijeme računa na Urantiji, ove su odabrane ličnosti iz svakog reda kozmičkih inteligencija poslušno i s poštovanjem djelovale pod mudrim vodstvom ovog uzvišenog i iskusnog Personaliziranog Tajanstvenog Nadzornika. Preuzimajući zapovjedništvo nad ovim moćnim zborom, Ispravljač je, budući da je nekoć bio dio i bit Rajskog Oca, zajamčio Isusu da ni u kojem slučaju neće dopustiti ovim nadljudskim pomoćnicima da služe, da se očituju u vezi s njegovim zemaljskim životom ili da djeluju u njegovu korist, osim ako se ne pokaže da Otac želi takvo posredovanje. Tako se jednom velikom odlukom Isus dobrovoljno odrekao svake nadljudske suradnje u svim stvarima koje su se odnosile na ostatak njegova smrtnog života, osim ako bi sam Otac neovisno odlučio sudjelovati u nekom određenom činu ili događaju zemaljske službe svojega Sina.
136:5.4 (1516.4) Prihvaćajući zapovjedništvo nad kozmičkim mnoštvom koje je služilo Kristu Mihaelu, Personalizirani Ispravljač uložio je veliki trud kako bi objasnio Isusu da, premda se takvom skupu kozmičkih stvorenja mogu ograničiti djelovanja u prostoru putem ovlasti koju im je povjerio njihov Stvoritelj, takva ograničenja nisu primjenjiva na njihovo djelovanje u vremenu. Naime, nakon što postanu personalizirani, Ispravljači su bića izvan vremena. Stoga je Isusu bilo dano do znanja da će, iako će nadzor živih inteligencija koje se nalaze pod njegovim zapovjedništvom biti potpun i savršen u svim stvarima koje se odnose na prostor, biti nemoguće nametnuti takva savršena ograničenja u pogledu vremena. Ispravljač je rekao: „Kao što si naložio, zabranit ću upotrebu ovog mnoštva kozmičkih inteligencija koje ti služe na bilo koji način povezan s tvojim zemaljskim životom, osim u onim slučajevima kada me Rajski Otac uputi da oslobodim takve pomoćnike kako bi se mogla ostvariti njegova božanska volja koju si ti izabrao, i u onim slučajevima kada izvršiš neki izbor ili čin svoje božansko-ljudske volje koji bi uključivao samo odstupanje od prirodnog zemaljskog reda u pogledu vremena. U svim takvim slučajevima ja sam nemoćan, a tvoja ovdje okupljena stvorenja, savršena i sjedinjena u moći, također su bespomoćna. Ako tvoje sjedinjene naravi ikada izraze takve želje, nalozi tvoje odluke odmah će biti izvršeni. Tvoja želja u svim takvim stvarima predstavljat će skraćenje vremena, a ono što je zamišljeno već postoji. Pod mojim zapovjedništvom ovo predstavlja najpotpunije moguće ograničenje koje se može nametnuti tvojoj potencijalnoj vrhovnoj vlasti. U mojoj samosvijesti vrijeme ne postoji i stoga ne mogu ograničiti tvoja stvorenja ni u čemu što je povezano s njim.“
136:5.5 (1517.1) Tako je Isus obaviješten o djelovanju njegove odluke da nastavi živjeti kao čovjek među ljudima. Jednom jedinom odlukom on je isključio cijelo prateće kozmičko mnoštvo raznovrsnih inteligencija iz sudjelovanja u njegovom javnom djelovanju, osim u situacijama koje bi se ticale isključivo vremena. Tako postaje jasno da su se bilo kakve nadnaravne ili navodno nadljudske popratne okolnosti Isusove službe odnosile u cjelosti na odstranjenje vremena, osim ukoliko sam nebeski Otac nije naredio drugačije. Niti jedno čudo, niti služba milosrđa, niti bilo koji drugi događaj koji se dogodio u svezi spreostalim dijelom Isusovih zemaljskih nastojanja ne može se protumačiti kao čin koji bi bio iznad prirodnih zakona koji su utemeljeni i stalni u životima ljudi na Urantiji osim u ovom izričito spomenutom problemu s vremenom. Naravno, ni na koji se način ne mogu ograničiti očitovanja "Očeve volje". Uklanjanje vremena u svezi s izraženom željom ovog potencijalnog Vrhovnog Vladara svemira može se izbjeći jedino kad bi bila izravna i izričita volja ovog Bogočovjeka da se vrijeme, u svezi s tim određenim činom ili događajem, ne skraćuje ili uklanja. Kako bi se spriječila pojava očitih čuda vremena, bilo je nužno da Isus bude stalno svjestan vremena. Bilo kakav gubitak svijesti o vremenu s njegove strane, a vezan uz nekakvu točno određenu želju, jednaka je ostarenju te želje smišljene u umu ovog Sina Stvoritelja, i bez intervencije vremena.
136:5.6 (1517.2) Mihael je, kroz nadzor svojega pridruženog i Personaliziranog Ispravljača, mogao savršeno ograničiti svoja osobna zemaljska djelovanja u odnosu na prostor, ali Sinu Čovječjem nije bilo moguće na isti način ograničiti svoj novi zemaljski položaj potencijalnog Suverena Nebadona u odnosu na vrijeme. Upravo je to bio stvarni položaj Isusa iz Nazareta kada je krenuo započeti svoju javnu službu na Urantiji.
6. DRUGA ODLUKA
136:6.1 (1517.3) Nakon što je odredio svoj stav prema ličnostima svih redova svojih stvorenih inteligencija, koliko je to bilo moguće utvrditi s obzirom na urođeni potencijal njegova novog božanskog položaja, Isus je sada svoje misli usmjerio prema sebi. Što bi on, sada potpuno samosvjestan kao Stvoritelj svih stvari i bića koja postoje u ovom svemiru, učinio s tim stvarateljskim povlasticama u ponavljajućim životnim okolnostima koje će ga neposredno dočekati kada se vrati u Galileju kako bi nastavio svoje djelovanje među ljudima? Zapravo, taj se problem već tada snažno nametnuo, upravo ondje u tim usamljenim brdima, u vezi s pribavljanjem hrane. Do trećega dana svoje osame i meditacije njegovo je ljudsko tijelo ogladnjelo. Hoće li krenuti u potragu za hranom kao što bi učinio svaki običan čovjek, ili će jednostavno upotrijebiti svoje uobičajene stvarateljske sposobnosti i stvoriti sebi prikladnu tjelesnu hranu koja bi mu odmah bila dostupna? I ova je velika Učiteljeva odluka kasnije prikazana kao kušnja — kao izazov navodnih neprijatelja koji su mu rekli: „Zapovjedi da ovo kamenje postane kruh.“
136:6.2 (1518.1) Isus se tako odlučio za još jednu dosljednu smjernicu za preostali dio svojega zemaljskoga života. Što se tiče njegovih osobnih potreba, a općenito čak i njegovih odnosa s drugim ličnostima, on je sada svjesno odabrao nastaviti putem normalnoga zemaljskoga postojanja; jasno se odlučio protiv načina djelovanja koji bi nadilazio, kršio ili narušavao njegove vlastite uspostavljene prirodne zakone. Ali nije mogao sebi obećati, kao što ga je njegov Personalizirani Ispravljač već upozorio, da ti prirodni zakoni u nekim zamislivim okolnostima neće biti uvelike ubrzani. U načelu, Isus je odlučio da njegov životni rad bude organiziran i proveden u skladu s prirodnim zakonom i postojećim društvenim poretkom. Učitelj je time izabrao način života koji je bio jednak odluci protiv čuda i čudesnih pojava. Još je jednom izabrao „Očevu volju“; još je jednom sve predao u ruke svojega Rajskog Oca.
136:6.3 (1518.2) Isusova ljudska narav nalagala je da mu prva dužnost bude samoodržanje; to je prirodan stav čovjeka u svjetovima vremena i prostora i stoga je to opravdana reakcija jednog smrtnika Urantije. Ali Isus nije bio zaokupljen samo ovim svijetom i njegovim stvorenjima; on je živio život koji je trebao poučiti i nadahnuti mnogobrojna stvorenja prostranog svemira.
136:6.4 (1518.3) Prije svojega prosvjetljenja prilikom krštenja Isus je živio svoj život u savršenoj podložnosti volji i vodstvu svojega nebeskoga Oca. On je odlučno odlučio nastaviti živjeti u takvoj bezuvjetnoj smrtnikovoj ovisnosti o Očevoj volji. Odlučio je slijediti neprirodan put — odlučio je ne tražiti vlastito samoočuvanje. Odlučio je nastaviti putem odbijanja da se brani. Svoje je zaključke izrazio riječima iz Pisma s kojima je njegov ljudski um bio dobro upoznat: „Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.“ Donijevši ovaj zaključak u vezi s potrebama tjelesne naravi izraženim kroz glad za hranom, Sin Čovječji izrekao je svoju konačnu odluku u pogledu svih drugih tjelesnih poriva i prirodnih nagona svoje ljudske naravi.
136:6.5 (1518.4) Svoju nadljudsku moć mogao je možda upotrijebiti za druge, ali za sebe — nikada. I ove se odluke dosljedno držao sve do samoga kraja, kada su mu se podrugljivo rugali: „Druge je spasio; samoga sebe ne može spasiti“ — jer to nije htio.
136:6.6 (1518.5) Židovi su očekivali Mesiju koji bi činio još veća čuda nego Mojsije, za kojega se govorilo da je izveo vodu iz stijene u pustinjskom kraju i da je njihove pretke nahranio manom u pustinji. Isus je znao kakvog Mesiju očekuju njegovi sunarodnjaci, a posjedovao je sve moći i povlastice potrebne da ispuni i njihova najoptimističnija očekivanja, no odlučio se protiv takvog veličanstvenog programa moći i slave. Isus je takav očekivani put čudotvornog djelovanja smatrao povratkom u drevna vremena neznalačke magije i ponižavajućih običaja barbarskih vračeva. Ako bi to bilo potrebno radi spasenja svojih stvorenja, Isus je mogao ubrzati prirodni zakon, ali nadići svoje vlastite zakone, bilo radi vlastite koristi ili kako bi zadivio i nadvladao svoje bližnje, to nije htio učiniti. I Učiteljeva je odluka bila konačna.
136:6.7 (1518.6) Isus je žalio zbog svojega naroda. Potpuno je razumio kako su bili dovedeni do očekivanja dolaska Mesije i vremena kada će „zemlja donositi svoje plodove deset tisuća puta više, i na jednoj će lozi biti tisuću grana, i svaka će grana donositi tisuću grozdova, i svaki će grozd donositi tisuću bobica grožđa i svaka će bobica grožđa dati galon vina“. Židovi su vjerovali da će Mesija započeti razdoblje čudesnog obilja. Hebreji su se dugo hranili predajama o čudima i legendama o čudesnim događajima.
136:6.8 (1519.1) Isus nije bio Mesija koji je došao umnažati kruh i vino. Nije došao služiti samo vremenitim potrebama; došao je otkriti svojega nebeskoga Oca njegovoj djeci na zemlji, dok je istodobno nastojao voditi svoju zemaljsku djecu da mu se pridruže u iskrenom nastojanju da tako žive kako bi vršili volju Oca na nebu.
136:6.9 (1519.2) Ovom je odlukom Isus iz Nazareta pokazao svemiru koji ga je budno promatrao ludost i grijeh obeščašćivanja božanskih talenata i sposobnosti danih od Boga radi osobnog uzdizanja ili čisto sebične koristi i proslavljanja. To je bio grijeh Lucifera i Kaligastije.
136:6.10 (1519.3) Ova velika Isusova odluka na dramatičan način pokazuje istinu da sebično zadovoljstvo i čulno zadovoljenje, sami po sebi i sami za sebe, ne mogu donijeti sreću ljudskim bićima koja se razvijaju. U smrtničkom postojanju postoje više vrijednosti — ovladavanje umom i duhovno postignuće — koje daleko nadilaze nužno zadovoljenje čovjekovih čisto tjelesnih apetita i poriva. Čovjekova prirodna obdarenost talentom i sposobnostima trebala bi prvenstveno biti posvećena razvoju i oplemenjivanju njegovih viših snaga uma i duha.
136:6.11 (1519.4) Isus je tako stvorenjima svojega svemira otkrio način novog i boljeg puta, više moralne vrijednosti življenja i dublja duhovna zadovoljstva evolucijskog ljudskog postojanja na svjetovima prostora.
7. TREĆA ODLUKA
136:7.1 (1519.5) Donijevši odluke koje su se ticale hrane i zadovoljavanja potreba svojega materijalnog tijela, brige o vlastitom zdravlju i zdravlju svojih suradnika, Isusu su preostali još neki problemi koje je trebalo riješiti. Kakav će biti njegov stav kada se suoči s osobnom opasnošću? Odlučio je brinuti se za svoju ljudsku sigurnost kao i svaki drugi čovjek i poduzimati razumne mjere opreza kako bi spriječio prerani završetak svojega života u tijelu, ali se također odlučio suzdržati od svakog nadljudskog posredovanja kada dođe kriza njegova života u tijelu. Dok je donosio ovu odluku, Isus je sjedio u sjeni drveta na izbočenom rubu stijene s ponorom neposredno pred sobom. Potpuno je shvaćao da se može baciti s tog ruba u prostor i da mu se ništa ne bi dogodilo što bi mu moglo nauditi, pod uvjetom da povuče svoju prvu veliku odluku kojom se odrekao pozivanja svojih nebeskih inteligencija da sudjeluju u ostvarenju njegova životnog djela na Urantiji, te pod uvjetom da poništi svoju drugu odluku o svojem stavu prema samoočuvanju.
136:7.2 (1519.6) Isus je dobro znao da njegovi sunarodnjaci očekuju Mesiju koji će biti iznad prirodnoga zakona. Dobro je poznavao i onaj dio Pisma koji kaže: „Neće te snaći nesreća, nevolja se neće približiti šatoru tvojemu. Jer će svojim anđelima zapovjediti za tebe da te čuvaju na svim putovima tvojim. Na rukama će te nositi da nogom ne udariš o kamen.“ Bi li ovakva drskost, ovakav prkos prema Očevim zakonima gravitacije, bio opravdan kako bi se zaštitio od mogućeg zla ili možda kako bi zadobio povjerenje svojega pogrešno poučenog i zavedenog naroda? Ali takav bi postupak, koliko god godio Židovima koji su tražili znakove, ne bi bio otkrivenje njegova Oca, već upitno poigravanje s utvrđenim zakonima svemira nad svemirima.
136:7.3 (1519.7) Shvaćajući sve ovo i poznavajući Učiteljevo odbijanje da djeluje protivno svojim utvrđenim prirodnim zakonima kada je riječ o njegovom osobnom ponašanju, sa sigurnošću znate da on nikada nije hodao po vodi niti učinio bilo što drugo što bi predstavljalo nasilje nad njegovim materijalnim poretkom upravljanja svijetom. Naravno, uvijek treba imati na umu da se do tada još nije pronašao način kojim bi se mogao potpuno osloboditi nedostatka nadzora nad elementom vremena u vezi s onim pitanjima koja su bila stavljena pod nadležnost Personaliziranog Ispravljača.
136:7.4 (1520.1) Tijekom cijelog svojega zemaljskog života Isus je dosljedno ostao vjeran ovoj odluci. Nije bilo važno jesu li ga farizeji izazivali da učini znak ili su ga promatrači na Kalvariji izazivali da siđe s križa — on je postojano ostao vjeran odluci koju je donio toga časa na ovom obronku.
8. ČETVRTA ODLUKA
136:8.1 (1520.2) Sljedeći veliki problem s kojim se ovaj Bogočovjek uhvatio u koštac i koji je uskoro odlučio u skladu s voljom nebeskoga Oca ticao se pitanja hoće li ili neće koristiti neku od svojih nadljudskih moći kako bi privukao pozornost i zadobio privrženost svojih bližnjih. Hoće li on na bilo koji način upotrijebiti svoje kozmičke moći kako bi zadovoljio žudnju Židova za spektakularnim i čudesnim? Odlučio je da neće. Usvojio je način djelovanja kojim je iz svojega poslanja uklonio sve takve postupke kao sredstvo privlačenja pozornosti ljudi. I dosljedno je živio prema ovoj velikoj odluci. Čak i kada je dopustio očitovanje brojnih službi milosrđa kojima je vrijeme bilo skraćeno, gotovo je uvijek upozoravao one koji su primili iscjeljenje da nikome ne govore o dobrobiti koju su primili. I uvijek je odbijao podrugljivi izazov svojih neprijatelja da im „pokaže znak“ kao dokaz i potvrdu svoje božanske prirode.
136:8.2 (1520.3) Isus je vrlo mudro predvidio da bi vršenje čuda i izvođenje čudesnih djela, time što bi zadivili materijalni um, izazvali samo izvanjsku privrženost; takva djela ne bi otkrila Boga niti spasila ljude. Odbio je postati puki čudotvorac. Odlučio je posvetiti se samo jednom jedinom zadatku — utemeljenju kraljevstva nebeskoga.
136:8.3 (1520.4) Tijekom cijelog ovog značajnog razgovora u kojem je Isus razgovarao sam sa sobom, bio je prisutan ljudski element propitivanja, pa čak i gotovo sumnje, jer je Isus bio i čovjek i Bog. Bilo je očito da ga Židovi nikada ne bi prihvatili kao Mesiju ako ne bi činio čuda. Osim toga, kada bi pristao učiniti samo jednu neprirodnu stvar, ljudski bi um sa sigurnošću znao da je podređen istinski božanskom umu. Bi li bilo u skladu s „Očevom voljom“ da božanski um učini takav ustupak sumnjičavoj naravi ljudskoga uma? Isus je odlučio da ne bi i naveo je prisutnost Personaliziranog Ispravljača kao dovoljan dokaz božanskosti u zajedništvu s ljudskošću.
136:8.4 (1520.5) Isus je bio naputovan; poznavao je Rim, Aleksandriju i Damask. Dobro je razumio kako svijet funkcionira — kako ljudi u politici i trgovini postižu svoje ciljeve kompromisima i diplomacijom. Hoće li to iskustvo iskoristiti za ostvarenje svoje misije na zemlji? Ne! Odlučio je odbaciti svaki kompromis s mudrošću ovoga svijeta i utjecajem bogatstva pri uspostavi kraljevstva. Još jednom je izabrao osloniti se isključivo na Očevu volju.
136:8.5 (1520.6) Isus je bio potpuno svjestan prečaca koji su mu stajali na raspolaganju zahvaljujući njegovim moćima. Poznavao je mnoge načine na koje bi mogao pažnju naroda, pa čak i cijeloga svijeta, odmah privući na sebe. Uskoro će se u Jeruzalemu slaviti Pasha, a grad će biti ispunjen hodočasnicima. Mogao bi se popeti na vrh hrama i pred zapanjenim mnoštvom prošetati po zraku; upravo bi takvog Mesiju narod očekivao. Ali poslije bi ih razočarao, jer nije došao obnoviti Davidovo prijestolje. Također je znao koliko je uzaludna Kaligastijina metoda kojom se pokušava ostvariti božanska svrha prečacem, umjesto prirodnim, sporim i sigurnim putem. Opet se Sin Čovječji poslušno priklonio Očevu putu, Očevoj volji.
136:8.6 (1521.1) Isus je izabrao uspostaviti kraljevstvo nebesko u srcima ljudi prirodnim, uobičajenim, teškim i zahtjevnim metodama — upravo onakvim postupcima kojima će se i njegova zemaljska djeca kasnije morati služiti u radu na širenju i učvršćivanju toga nebeskog kraljevstva. Jer je Sin Čovječji dobro znao da će "kroz mnoge nevolje mnoga djeca svih doba ući u kraljevstvo." Isus je sada prolazio kroz veliku kušnju civiliziranog čovjeka: imati moć, a ipak je postojano odbijati koristiti radi ostvarenja isključivo sebičnih ili osobnih ciljeva.
136:8.7 (1521.2) U razmatranju života i iskustava Sina Čovječjega valja uvijek imati na umu da se Sin Božji utjelovio u umu čovjeka prvoga stoljeća, a ne u umu smrtnika dvadesetoga ili bilo kojega drugog stoljeća. Time želimo prenijeti misao da su Isusovi ljudski darovi bili stečeni prirodnim putem. Bio je proizvod nasljednih čimbenika i okoline svojega vremena, uz utjecaj odgoja i obrazovanja. Njegova je ljudskost bila istinska i prirodna, u cijelosti proizašla iz prilika koje su joj prethodile te oblikovana stvarnim intelektualnim stanjem i društvenim i gospodarskim uvjetima toga doba i naraštaja. Premda je u iskustvu ovoga Bogočovjeka uvijek postojala mogućnost da božanski um nadvisi ljudski intelekt, ipak je, kad god je njegov ljudski um djelovao, djelovao je upravo onako kako bi djelovao istinski ljudski um u uvjetima ljudske okoline toga vremena.
136:8.8 (1521.3) Isus je svim svjetovima svojega ogromnog svemira pokazao ludost stvaranja umjetnih okolnosti radi pokazivanja samovoljnog autoriteta ili uporabe iznimne moći u svrhu uzdizanja moralnih vrijednosti ili ubrzavanja duhovnog napretka. Isus je odlučio da njegova misija na zemlji neće ponoviti razočaranje vladavine Makabejaca. Odbio je zloupotrijebiti svoja božanska svojstva radi stjecanja nezaslužene popularnosti ili zadobivanja političkog ugleda. Nije htio dopustiti pretvaranje božanske i stvaralačke energije u nacionalnu moć ili međunarodni prestiž. Isus iz Nazareta odbio je svaki kompromis sa zlom, a još manje imati ikakve veze s grijehom. Učitelj je pobjedonosno stavio odanost Očevoj volji iznad svakog drugog zemaljskog i vremenitog obzira.
9. PETA ODLUKA
136:9.1 (1521.4) Nakon što je riješio pitanja načela koja su se odnosila na njegov osobni odnos prema prirodnom zakonu i duhovnoj moći, Isus je svoju pozornost usmjerio na izbor metoda koje će se koristiti u naviještanju i uspostavi kraljevstva Božjeg. Ivan je već bio započeo to djelo; kako će nastaviti tu poruku? Kako će preuzeti Ivanovu misiju? Kako će organizirati svoje sljedbenike za djelotvoran napor i razumnu suradnju? Isus je sada donosio konačnu odluku kojom će odbaciti mogućnost da sebe ikada više smatra židovskim Mesijom, barem ne onakvim Mesijom kakvog je narod tada općenito zamišljao.
136:9.2 (1522.1) Židovi su zamišljali izbavitelja koji će doći u čudesnoj moći kako bi svrgnuo Izraelove neprijatelje i uspostavio Židove kao svjetske vladare, oslobođene od svake neimaštine i tlačenja. Isus je znao da se ta nada nikada neće ostvariti. Znao je da se kraljevstvo nebesko odnosi na svrgavanje zla u srcima ljudi i da je ono isključivo pitanje duha. Razmatrao je uputnost započinjanja duhovnog kraljevstva sjajnim i blistavim očitovanjem moći — a takav bi postupak bio dopušten i u cijelosti u Mihaelovoj nadležnosti — ali je odlučno odbacio takav plan. Nije htio pribjegavati revolucionarnim metodama kojima se služio Kaligastija. Podređivanjem Očevoj volji on je već zadobio svijet u potencijalnosti i namjeravao je dovršiti svoje djelo onako kako ga je započeo — kao Sin Čovječji.
136:9.3 (1522.2) Teško možete zamisliti što bi se dogodilo na Urantiji da je ovaj Bogočovjek, koji je sada u potencijalnom posjedu sve moći na nebu i na zemlji, ikada odlučio razviti zastavu svoje suverenosti i postrojiti svoje čudotvorne čete u bojni poredak! Ali on nije htio pristati na kompromis. Nije htio služiti zlu kako bi iz toga navodno proizašlo štovanje Boga. On je želio vršiti Očevu volju. Želio je navijestiti promatrajućem svemiru: „Klanjajte se Gospodinu, svojem Bogu, i njemu jedinome služite.“
136:9.4 (1522.3) Kako su dani prolazili, Isus je sve jasnije shvaćao kakav objavitelj istine treba postati. Razaznao je da Božji put neće biti lak put. Počeo je shvaćati da bi čaša ostatka njegova ljudskog iskustva mogla biti gorka, ali ju je odlučio ispiti.
136:9.5 (1522.4) Čak se i njegov ljudski um opraštao od Davidova prijestolja. Korak po korak, taj je ljudski um slijedio put božanskoga. Ljudski um još uvijek postavlja pitanja, ali bez iznimke prihvaća božanske odgovore kao konačne odluke u ovom združenom životu — životu čovjeka u svijetu koji se cijelo vrijeme bezuvjetno podvrgava vršenju Očeve vječne i božanske volje.
136:9.6 (1522.5) Rim je bio gospodar zapadnoga svijeta. Sin Čovječji, sada u osami i donoseći ove presudne odluke, s nebeskim mnoštvima pod svojom vlašću, predstavljao je posljednju priliku Židova da ostvare svjetsku vlast. Ali ovaj zemaljski rođeni Židov, koji je posjedovao tako golemu mudrost i moć, odbio je koristiti svoje kozmičke darove bilo za vlastito uzdizanje ili za ustoličenje svojega naroda. Vidio je, takoreći, „kraljevstva ovoga svijeta“ i imao je moć da ih prisvoji. Svevišnji iz Edentije predali su sve te moći u njegove ruke, ali ih on nije želio. Zemaljska kraljevstva bila su beznačajne stvari da bi zanimale Stvoritelja i Vladara svemira. Imao je samo jedan cilj: daljnju objavu Boga čovjeku, uspostavu kraljevstva, vlast nebeskoga Oca u srcima čovječanstva.
136:9.7 (1522.6) Pomisao na bitke, borbe i krvoproliće izazivala je u Isusu odbojnost; on s time nije želio imati nikakve veze. On će se na zemlji pojaviti kao Prince Mira koji će objaviti Boga ljubavi. Prije svojega krštenja još je jednom odbio ponudu zelota da ih povede u ustanak protiv rimskih tlačitelja. A sada je donio konačnu odluku u vezi s onim dijelovima Pisma kojima ga je poučavala njegova majka, kao što su bili: „Gospodin mi reče: ‘Ti si Sin moj; danas sam te rodio. Traži od mene i dat ću ti narode u baštinu tvoju i krajeve zemaljske u posjed tvoj. Razbit ćeš ih željeznim štapom; razbit ćeš ih kao lončarevu posudu.’“
136:9.8 (1522.7) Isus iz Nazareta zaključio je da se takve izjave ne odnose na njega. Naposljetku i konačno, ljudski um Sina Čovječjega uklonio je sve te mesijanske teškoće i proturječnosti — hebrejska Pisma, roditeljski odgoj, hazanova učenja, židovska očekivanja i ljudske ambiciozne težnje; jednom zauvijek odlučio je o svojem putu. Vratit će se u Galileju i tiho započeti naviještati kraljevstvo te se pouzdati u svojega Oca (Personaliziranog Ispravljača) da će iz dana u dan razraditi pojedinosti njegova djelovanja.
136:9.9 (1523.1) Ovim je odlukama Isus postavio vrijedan primjer za svaku osobu na svakom svijetu diljem golemoga svemira, jer je odbio koristiti materijalna sredstva za dokazivanje duhovnih stvarnosti i jer je odbio drsko prkositi prirodnim zakonima. Postavio je nadahnjujući primjer kozmičke odanosti i moralne plemenitosti kada je odbio posegnuti za vremenitom moći kao uvodom u duhovnu slavu.
136:9.10 (1523.2) Ako je Sin Čovječji imao ikakvih dvojbi o svojoj misiji i njezinoj naravi kada se nakon svojega krštenja popeo u brda, više ih nije imao kada se, nakon četrdeset dana osame i donošenja odluka, vratio svojim bližnjima.
136:9.11 (1523.3) Isus je osmislio program za uspostavu Očeva kraljevstva. Neće udovoljavati tjelesnim zadovoljstvima ljudi. Neće svjetini dijeliti kruh onako kako je nedavno vidio da se to činilo u Rimu. Neće privlačiti pažnju na sebe čineći čuda, iako su Židovi očekivali upravo takvoga izbavitelja. Niti će pokušati zadobiti prihvaćanje duhovne poruke pokazivanjem političkog autoriteta ili vremenite moći.
136:9.12 (1523.4) Odbacujući ove metode uzdizanja dolazećeg kraljevstva u očima Židova koji su ga iščekivali, Isus je znao da će ti isti Židovi zbog toga zasigurno i konačno odbaciti sve njegove tvrdnje o vlasti i božanstvenosti. Znajući sve to, Isus je dugo nastojao spriječiti svoje rane sljedbenike da ga nazivaju Mesijom.
136:9.13 (1523.5) Tijekom svojeg javnog djelovanja Isus je bio suočen s nužnošću rješavanja triju stalno ponavljajućih situacija: zahtjevima da budu nahranjeni, ustrajnim traženjem čuda i konačnim zahtjevom da dopusti svojim sljedbenicima da ga učine kraljem. Ali Isus se nikada nije udaljio od odluka koje je donio tijekom ovih dana svoje osame u perejskim brdima.
10. ŠESTA ODLUKA
136:10.1 (1523.6) Posljednjega dana svoje nezaboravne osame, prije nego što se počeo spuštati kako bi se pridružio Ivanu i njegovim učenicima, Sin Čovječji donio je svoju konačnu odluku. I tu je odluku svojem Personaliziranom Ispravljaču rekao ovim riječima: „I u svim drugim stvarima, kao i u ovima sada zabilježenima kao odlukama, svečano ti se obvezujem da ću biti podložan volji svojega Oca.“ Kad je to izgovorio, krenuo je niz brdo. A lice mu je sjalo slavom duhovne pobjede i moralnog postignuća.