Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO IV: Isusov život i učenja

POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA



POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA

121:0.1 DJELUJUĆI pod nadzorom dvanaestočlane komisije Ujedinjenog Bratstva Međubića Urantije, pod zajedničkim pokroviteljstvom predsjedatelja našeg reda i Melkizedeka iz zapisa, kao predstavnik drugog reda Međubića Urantije koji je nekoć bio pridružen apostolu Andriji, primio sam slijedeće odobrenje: dopušteno mi je stvoriti zapis životnih pripovijedi Isusa iz Nazareta, prema svjedočanstvu bića moga reda egzistencije i prema djelomičnim zapisima čovjeka koji je bio predmet moje zemaljske zaštite. Znajući kako je njegov Gospodin savjesno izbjegavao ostaviti pisane zapise, Andrija je odlučno odbijao umnožiti kopije svoga zapisa. Kako su ostali Isusovi apostoli imali sličane stavove, ovim je uveliko odgođeno pisanje Evanđelja.

1. ZAPAD U PRVOM STOLJEĆU POSLIJE KRISTA

121:1.1 Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne nazadnosti; u periodu njegovog rođenja, Urantija je prolazila razdobljem preporoda duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen bilo kroz cijelu poslijeadamičku povijest ili ikad zatim. U doba Mihaelovog utjelovljenja na Urantiji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi se nikad prije nisu javili niti su ikad zatim postignuti. Tijekom prethodnih stoljeća, grčka su se kultura i jezik upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su židovi – pripadnici Levantinske rase a u biti dio Istoka kao i Zapada – u ovom razdoblju imali priliku iskoristiti postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi djelotvorno pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke uprave Rimljana nad Mediteranom.

121:1.2 Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja zorno predočen u primjeru Pavla koji je, premda po religioznoj kulturi pravi židov, propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom jeziku dok je imao rimsko državljanstvo.

121:1.3 Civilizacija Isusovog doba se ne može usporediti s bilo kojom zapadnom civilizacijom prije ili poslije ovog razdoblje. Evropska je civilizacija bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom triju okolnosti:

121:1.4 1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.

121:1.5 2. Grčkim jezikom i kulturom – i u određenoj mjeri, filozofijom.

121:1.6 3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.

121:1.7 Po Isusovom rođenju, cijeli je Mediteranski svijet bio ujedinjen u jednu imperiju. Po prvi put u svjetskoj povijesti, mnogi su bitni centri bili povezani prohodnim cestama. Nakon što su mora očišćena od pirata, uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Evropa nije nanovo uživala takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

121:1.8 Unatoč unutarnjem miru i površnom prosperitetu grčko-rimske imperije, njezini su žitelji najvećim dijelom bili osuđeni na propast u bijedi i siromaštvu. Malobrojna je viša klasa uživala u bogatstvu; svakidašnji se svijet sastojao od očajne i osiromašene niže klase. U ovo doba nije postojala srećna i uspješna srednja klasa; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

121:1.9 Upravo su bile okončane prve borbe između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rima. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale u razdoblju blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih veza s Istokom i Zapadom.

2. ŽIDOVI

121:2.1 Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali babilonjani i feničani, te skoriji neprijatelji Rima – kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, židovi su predstavljali najutjecajniju grupu semitskih naroda, dok su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj s obzirom na tadašnju svjetsku upravu i trgovinsku organizaciju.

121:2.2 Najveći je broj bitnih cesta koje su povezivale prastare nacije prolazio preko Palestine koja je tako postala zborištem – ili sjecištem – triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom prelazile preko Palestine. Od prastarih vremena, mnoge su karavanske ceste s Istoka prolazile nekim dijelovima ovog područja prema većem broju dobrih luka smještenih na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi prevozili karavansku robu cijelom obalnom pojasu Zapada. I više je od polovice ovog karavanskog saobraćaja presijecalo mali galilejski grad po imenu Nazaret.

121:2.3 Premda je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture kao i kolijevka kršćanstva, židovi su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte.

121:2.4 Grčka je pružila jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio imperiju, dok je razasutost židova, koji su imali preko dvije stotine sinagoga kao i dobro organizirane religiozne zajednice razasute širom cijelog Rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva primljeno novo evanđelje nebeskog kraljevstva koje se odatle proširilo do najudaljenijih dijelova svijeta.

121:2.5 Svaka je židovska sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova – "odanika" ili "bogobojaznih" ljudi – i upravo je među takvom grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Štoviše i jeruzalemski hram je imao kitnjasti dvor nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski kulturni, trgovinski i religiozni odnosi. Pavlovi učenici su u Antiohiji prvi put bili nazvani "kršćanima."

121:2.6 Činjenica da se židovsko sinagoško obožavanje povodilo prema Jeruzalemu predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje novog i šireg koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika koji se odatle trebao proširiti cijelim svijetom. Jeruzalemska sinagoška služba objašnjava opstanak njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja.

121:2.7 Unatoč rimskoj upravi, židovski je narod u ovom razdoblju uživao u određenom stupnju samouprave, dok se dobro sjećao Jude Makabejskog i njegovih neposrednih sljedbenika koji su ga nedavno izručili svojim junačkim podvizima, željno iščekujući pojavu još veličanstvenijeg izručitelja, dugo očekivanog Mesija.

121:2.8 Tajna palestinskog opstanka, židovskog kraljevstva, kao poluneovisne države počivala je u inozemnoj politici rimske vlade, koja je htjela održati kontrolu nad palestinskim cestama kojima se putovalo između Sirije i Egipta, kao i nad zapadnim granicama karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije namjeravao dopustiti da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće proširenje ovim domenama. Spletkarenja kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta nalagalo je postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska strategija koja se zalagala za pad Egipta i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati nezavisnost unatoč Seuklidu na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu su slučajno stečenu slobodu i nezavisnost političke uprave koju su uživali unatoč svojim moćnijim susjedima, židovi pripisali svojoj ulozi "izabranog naroda," smatrajući je djelom samog Jahve. Radi takvih je ideja o rasnoj nadmoćnosti židovima bilo odveć teško pomiriti se s Rimskom upravom kad više nisu imali izbora. I u ovom su tužnom času židovi odbili spoznati da je njihova svjetska misija imala duhovnu a ne političku prirodu.

121:2.9 U Isusovo su doba židovi bili izuzetno bojažljivi i nepovjerljivi zahvaljujući tome što su se nalazili pod upravom stranca – Heroda Idumejskog – koji se domogao vladasti nad Judejom tako što se vješto ulagivao rimskim vladarima. I unatoč tome što je Herod javno priznavao odanost židovskim ceremonijalnim običajima, nastavio je graditi hramove mnogim čudnim bogovima.

121:2.10 Zahvaljujući Herodovim prijateljskim odnosima s rimskim vladarima, uspostavljene su sigurne trgovinske veze i uvjeti koji su pogodovali židovskom promicanju novog evanđelja nebeskog kraljevstva ne samo do udaljenih dijelova rimske imperije, već i do drugih miroljubivih nacija. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljem miješanju židovske i helenske filozofije.

121:2.11 Herod je izgradio pristanište u Cezareji, na taj način učinivši Palestinu raskršćem civiliziranog svijeta. Herod je umro 4. godine prije Krista i njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine Krista. Antipa je, kao i njegov otac, bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge Galilejske gradove, uključujući i bitni trgovinski centar Seforis.

121:2.12 Židovske religiozne vođe i rabinski učitelji nisu gledali na Galilejce s velikom naklonosti. U doba Isusovog rođenja, Galilejci su teško smatrani židovima.

3. NEŽIDOVI

121:3.1 Premda društveni i ekonomski uvjeti koji su vladali u Rimskoj državi nisu bili u najboljem redu, Mihaelovom su darivanju jako pogodovali unutarnji mir i blagostanje. Tijekom prvog stoljeća poslije Krista, mediteranski se svijet sastojao od pet jasno definiranih društvenih klasa:

121:3.2 1. Aristokracije. Viših klasa koje su imale novce i zvaničnu moć, privilegiranih vladajućih grupa.

121:3.3 2. Poslovnih grupa. Trgovačkih i bankarskih velikana – velikih međunarodnih uvoznika i izvoznika – međunarodnih trgovaca.

121:3.4 3. Malobrojne srednje klase. Ova je grupa unatoč svojoj malobrojnosti bila prilično ujecajna i predstavljala je samu kralježnicu rane kršćanske crkve koja je potakla ove grupe da se nastave baviti različitim zanatima i trgovinom. Među židovima, ovoj su grupi pripadali mnogi farizeji.

121:3.5 4. Slobodnog proleterijata. Ova je grupa imala jako mali ili čak nikakav društveni ugled. Premda se ponosila svojom slobodom, bila je u jako nezavidnom položaju jer se morala natjecati s robovima. Više klase su je gledale s prezirom, smatrajući je korisnom jedino za "produženje vrste."

121:3.6 5. Robova. Polovica Rimske države se sastojala od robova; mnogi robovi su bili superiorne osobe koje su si brzo prokrčile put u više slojeve, među slobodni proleterijat ako ne i same trgovce. Većinom je ubrajala prosječne ili vrlo inferiorne osobe.

121:3.7 I među superiornijim narodima, ropstvo je bilo rezultat rimskih osvajačkih pobjeda. Gospodar je imao neograničenu moć nad robom. Rana je kršćanska crkva najvećim dijelom bila sačinjena od nižih klasa i robova.

121:3.8 Superiorniji robovi su obično primali plaću, te su ušteđevinom mogli kupiti slobodu. Mnogi od ovih oslobođenih robova su se uzdigli na visoke državničke, crkvene i poslovne pozicije. I upravo takve mogućnosti objašnjavaju trpeljivost ove rane kršćanske crkve prema ovom modificiranom obliku ropstva.

121:3.9 Tijekom prvog stoljeća poslije Krista, Rimsku su Imperiju potresali dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali prema rođenju. Unatoč tome što su nadarene i sposobne osobe uvijek mogle prokrčiti put od nižih do viših slojeva rimskog društva, ljudi su općenito bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali bilo nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je težio poboljšanju životnih okolnosti ili umanjenju bijede potlačenih klasa.

121:3.10 Premda su širom rimske imperije žene uživale veću slobodu nego u Palestini gdje su imale dosta ograničenu poziciju, židovska je obiteljska odanost i prirodna ljubav daleko nadilazila odanost i ljubav nežidova.

4. FILOZOFIJA NEŽIDOVA

121:4.1 Premda su židovi bili moralno napredniji od drugih naroda, plemenitiji su nežidovi imali u svojim srcima plodno tlo prirodne dobrote i potencijalne ljudske ljubavi u kojem je moglo proklijati sjeme kršćanstva i razviti se u bogate plodove moralnog karaktera i duhovnog postignuća. Nežidovskim su svijetom u ovom razdoblju vladale četiri velike filozofije više-manje utemeljene na starijim učenjima grčkog Platonizma. Bile su to slijedeće škole filozofije:

121:4.2 1. Epikurejska. Ova je filozofska škola bila posvećena teženju za srećom. Bolji se epikurejci nisu posvećivali prekomjernom tjelesnom uživanju. Ako ništa drugo, ova je doktrina uspjela osloboditi rimljane od opasnijih oblika fatalizma; naučavala je da su ljudi mogli unaprijediti svoj zemaljski položaj. Djelotvorno je pobijala predrasude utemeljene na neukosti.

121:4.3 2. Stoička. Stoicizam je bio nadmoćna filozofija boljih ljudskih klasa. Stoici su vjerovali u dominaciju upraviteljskog spoja Razuma i Sudbine. Naučavali su da je čovjek imao božansku dušu koja je bila zatvorena u zlom tijelu fizičke naravi. Čovjekova je duša mogla postići slobodu živeći u skladu s prirodom, s Bogom; vrlina je bila njezina nagrada. Stoicizam je uznapredovao do najviše razine moralnosti, do ideala koje ni jedan posve ljudski filozofski sustav nije uspio prevazići. Dok su stoici sebe nazivali "Božjim potomstvom," oni nisu uspjeli spoznati Boga pa ga tako nisu uspjeli ni naći. Stoicizam je ostao filozofija; nikada nije postao religijom. Dok su njegovi priznavaoci nastojali uskladiti svoje umove s Univerzalnim Umom, nisu se smatrali djecom Oca ljubavi. Pavao je pokazao snažnu stoičku tendenciju kad je rekao, "Ja sam u prilikama u kojima sam naučio biti zadovoljan svojom sudbinom."

121:4.4 3. Cinička. Premda cinička filozofija vuče porijeklo od atenskog Diogena, njihova se doktrina velikim dijelom temelji na ostacima učenja Makivente Melkizedeka. Cinizam je isprva više nalikovao religiji nego filozofiji. Ako ništa drugo, njegovi su pripadnici učinili svoje religio-filozofsko učenje demokratskim. U poljima kao i na trgovima, neprestano su propovijedali doktrinu da "se čovjek može spasti ako hoće." Zagovarali su jednostavnost i vrlinu potičući ljude da neustrašivo pogledaju u oči smrti. Ovi cinički učitelji koji su putovali od mjesta do mjesta dosta su doprinijeli pripremi duhovno gladnog pučanstva za primitak učenja kasnijih kršćanskih misionara. Njihove su javne propovijedi po stilu i uzorku dosta nalikovale propovijedima Pavlovih poslanika.

121:4.5 4. Skeptička. Skepticizam je učio zabludnosti znanja i nepostojanju uvjerenja i sigurnosti. Bio je to posve negativan stav koji nikad nije postao široko rasprostranjen.

121:4.6 Ove filozofije su bile jedino polureligiozne; često su pružale poticaj vodeći etici i plemenitosti, dok su uglavnom bile izvan domašaja svagdašnjeg svijeta. S izuzetkom cinizma, bile su to filozofije snažnih i mudrih, a ne religije spasenja siromasnih i slabih.

5. NEŽIDOVSKE RELIGIJE

121:5.1 Za prošlih stoljeća, religija je najvećim dijelom bila plemenska ili nacionalna pojava; ona je vrlo rijetko bila individualnim pitanjem. Bogovi su pripadali plemenima ili nacijama, a ne osobama. Takvi religiozni sustavi su pružali malo zadovoljstva individualnim duhovnim čežnjama prosječnih osoba.

121:5.2 Religije Zapadnog svijeta su u Isusovo doba obuhvaćale slijedeća učenja:

121:5.3 1. Poganske kultove. Bio je to spoj helenističke i latinske mitologije, patriotizma i tradicije.

121:5.4 2. Obožavanje imperatora. Židovi kao i rani kršćani su se snažno protivili ovom obogotvorenju čovjeka kao simbola države, što je vodilo mučnim progonima kako židovske tako i kršćanske crkve od Rimske vlade.

121:5.5 3. Astrologiju. Ova babilonska pseudo-znanost se razvila u religiju širom Grčko-Rimske Imperije. Čak i u dvadesetom stoljeću, čovjek se nije u cjelosti oslobodio ovog sujevjernog vjerovanja.

121:5.6 4. Religiju misticizma. Duhovno gladni svijet ovog doba je bio preplavljen rijekom mističkih kultova, novih i čudnih religija koje su prodirale s Istoka privlačeći svagdašnji svijet obećavajući individualno spasenje. Niže klase Grčko-Rimskog svijeta su brzo prihvatile ove religije. I one su učinile značajan doprinos pripremivši svijet za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih učenja koja su predočila veličanstveni koncept Božanstva zajedno s fascinantnom teologijom koja je inteligentno i uvjerljivo ponudila spasenje svima, čak i neukom ali duhovno gladnom prosječnom čovjeku ovog doba.

121:5.7 S pojavom religija misticizma, došao je kraj nacionalnim vjerovanjima i početak brojnih osobnih kultova. Sve ove mnogobrojne religije misticizma su bile obilježene slijedećim:

121:5.8 1. Nekim tajanstvenim predanjem, misterijom – po čemu su dobile ime. Ova misterija se po pravilu odnosila na pripovijed o životu, smrti i uskrsnuću nekog boga, kao što se može vidjeti u primjeru mitraizma, koji je u ovo doba bio suvremenik i takmac Pavlovom širećem kršćanskom kultu.

121:5.9 2. Misterije su bile nenacionalne i međurasne. Bile su osobne i bratinske, dajući poticaja religioznom bratstvu i brojnim sektaškim društvima.

121:5.10 3. Njihove službe su bile obilježene složenim ceremonijama prihvaćanja novih članova i impresivnim pričestima. Njihovi obredi i ritali su nekad znali biti jezivi i ogavni.

121:5.11 Ali unatoč naravi njihovih ceremonija ili stupnju njihove neumjerenosti, ove misterije su uvijek svojim poklonicima obećavale spasenje, "izručenje od zla, preživljavanje smrti i trajni zivot u blaženim svjetovima koji čovjeka čekaju nakon ovog svijeta patnje i ropstva."

121:5.12 Ali pogrešno je poistovijetiti Isusova učenja s misterijama. Popularnost ovih misterija svjedoči o čovjekovoj težnji za nastavkom života, o stvarnoj gladi i žeđi za osobnom religijom i individualnom ispravnošću. Premda misterije nisu uspjele adekvatno zadovoljiti ove čežnje, one su stvorile uvjete za kasniju pojavu Isusa koji je u pravom smislu riječi svijetu donio kruh i vodu života.

121:5.13 Nastojeći izvući korist iz široke rasprostranjenosti boljih oblika religija misticizma, Pavao je uveo izvjesne promjene u Isusova učenja kako bi ih učinio prihvatljivijim većem broju potencijalnih obraćenika. Ali čak je i Pavlova kompromitacija Isusovih učenja (kršćanstvo) bila daleko bolja od najboljih misterija zahvaljujući slijedećim činjenicama:

121:5.14 1. Pavao je propovijedao moralno iskupljenje, etičko spasenje. Kršćanstvo je pokazalo put k novom životu; navijestilo je novi ideal. Pavao je odbacio magične rituale i ceremonijalne čarolije.

121:5.15 2. Kršćanstvo je predočilo religiju koja se uhvatila u koštac s pitanjem konačnog riješenja ljudskih problema, jer ne samo što je ponudilo spasenje od patnje pa čak i smrti, već je pored toga obećalo izručenje od grijeha praćeno primitkom ispravnog karaktera koji je obećavao vječno spasenje.

121:5.16 3. Misterije su počivale na mitovima. Kršćanstvo, predmet Pavlovih propovijedi, je počivalo na povijesnoj činjenici – darivanju Božjeg Sina Mihaela čovječanstvu.

121:5.17 Medju nežidovima, moralnost nije uvijek bila povezana bilo s filozofijom ili s religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu ni pomišljali da su religiozni učitelji trebali voditi moralne živote. Jevrejska religija, Isova učenja i kasnije Pavlovo evoluirajuće kršćanstvo su bili prve Europske religije koje su se jednom rukom oslanjale na moral a drugom na etiku, zahtijevajući da religiozni ljudi obrate pozornost na oboje.

121:5.18 U takvom čovječjem naraštaju, dominiranom nepotpunim sustavima filozofije i smetenom tako složenim kultovima religija, Isus je rođen u Palestini. I istom ovom naraštaju, on je zatim dao svoje evanđelje osobne religije – sinstva s Bogom.

6. ŽIDOVSKA RELIGIJA

121:6.1 Krajem prvog stoljeća p.K., jeruzalemska religiozna misao je bila izložena snažnom i djelotvornom utjecaju grčkih kulturnih pa čak i filozofskih učenja. U dugoj borbi između istočnih i zapadnih škola židovske misli, Jeruzalem i ostatak Zapada i Istoka su općenito prihvatili zapadni židovski ili modificirani helenistički pogled.

121:6.2 U Isusovo doba, Palestinom su preovladavala tri jezika: Svagdašnji svijet je govorio nekim dijalektom aramejskog; svećenici i rabini su govorili hebrejski; obrazovane klase i bolji sloj Židova je uopćeno govorio grčki. Rani prijevod židovskih spisa na grčki koji je ostvaren u Aleksandriji značajno je doprinio kasnijoj premoći grčkog krila židovske kulture i teologije. I zapisi kršćanskih učitelja su se uskoro pojavili na istom ovom jeziku. Preporod Judaizma datira od vremena kad su židovski spisi prevedeni na grčki. Bio je to vitalni utjecaj koji je kasnije uveliko odlučio o skretanju Pavlovog kršćanskog kulta prema Zapadu umjesto prema Istoku.

121:6.3 Premda su epikurejska učenja ispoljila vrlo malo utjecaja na vjerovanja heleniziranih Židova, na njih su značajno utjecale Platonova filozofija i stoičke doktrine samoodricanja. Na snažni prodor stoicizma ukazuje primjer "Četvrte Knjige o Makabejcima"; prodor platonske filozofije i stoičkih doktrina se može vidjeti u "Mudrosti Salomonovoj." Helenizirani Židovi su unijeli u židovske spise takvo alegoričko tumačenje da im nije bilo teško uskladiti židovsku teologiju s visoko cijenjenom aristotelskom filozofijom. Ali sve ovo je vodilo pogubnoj pometnji, sve dok se Filon iz Aleksandrije nije prihvatio ovih problema, nastojeći uskladiti i sistematizirati grčku filozofiju i židovsku teologiju i od njih načiniti kompaktan i dosljedan sustav religioznih učenja i radnji. I upravo ovaj kasniji spoj grčke filozofije i židovske teologije je preovladao Palestinom za Isusova života i rada, i on predstavlja temelj na kojem je Pavao izgradio svoj napredniji i prosvjetljeniji kršćanski kult.

121:6.4 Filon je bio veliki učitelj; poslije Mojsija na svijetu nije živio čovjek koji je ispoljio tako velik uticaj na etičku i religioznu misao Zapadnog svijeta. U pogledu spajanja boljih elemenata suvremenih sustava etičkih i religioznih učenja, među ljudima se može istaći slijedećih sedam izvanrednih učitelja: Sidarta, Mojsije, Zaratustra, Lao-Ce, Filon i Pavao.

121:6.5 Mnoge, premda ne sve, Filonove nedosljednosti koje su nastale kao rezultat njegovog nastojanja da spoji grčku mističku filozofiju i rimske stoičke doktrine s židovskom legalističkom teologijom, Pavao je prepoznao i mudro eliminirao iz svoje osnovne predkršćanske teologije. Filon je prokrčio put kako bi Pavao mogao punije obnoviti pojam Rajskog Trojstva koji je dugo vremena pritajeno postojao u židovskoj teologiji. U samo jednom pogledu Pavao nije uspio bilo održati korak s Filonom ili nadmašiti učenja ovog imućnog i obrazovanog aleksandrijskog Židova--u pogledu učenja o muci i smrti Isusovoj; Filon je poučavao izručenje od doktrine oproštenja koja je zahtijevala prolijevanje krvi. Jednako je moguće da je Filon, i to jasnije nego Pavao, naslutio stvarnost i prisutnost Misaonih Ispravljača. Ali Pavlovo učenje o istočnom grijehu, njegove doktrine o nasljednom grijehu, usađenom zlu i iskupljenju od njega, dijelomično vuku porijeklo iz mitraizma i teško da imaju zajedničkog bilo s židovskom teologijom, Filonovom filozofijom ili Isusovim učenjima. Neke faze Pavlovih učenja o istočnom grijehu vuku porijeklo od njega samoga.

121:6.6 Evanđelje po Ivanu – posljednja pripovijed o Isusovom zemaljskom životu – je upućeno Zapadnim narodima i uveliko iznosi svoju sadržinu u svjetlu gledišta kasnijih aleksandrijskih kršćana koji su bili priznavaoci Filonovih učenja.

121:6.7 Otprilike u Kristovo doba, u Aleksandriji je nastupio čudan preokret u osjećajima drugih naroda naspram Židova i iz ove negdašnje židovske utvrde, krenuo je žestok val progona koji se proširio do samog Rima, iz kojeg je zatim prognano više tisuća ljudi. Ali ova lažna propaganda nije dugo trajala; imperijalna vlada je uskoro zatim širom zemlje Židovima vratila oduzete privilegije.

121:6.8 Širom cijelog svijeta, gdje god ih je vodila bilo trgovina ili potlačenost, Židovi su se jednoglasno u svojim srcima okretali k svetom hramu u Jeruzalemu. Židovska teologija koja se nalazila na snazi u Jeruzalemu uspjela je preživjeti unatoč tome što su je određeni babilonski učitelji brzom intervencijom više puta morali spasiti od zaborava.

121:6.9 Čak dva i pol milijuna razasutih Židova se znalo sjatiti u Jeruzalem na proslavu svojih nacionalnih religioznih praznika. I unatoč teološkim i filozofskim razlikama koje su vladale između istočnih (babilonskih) i zapadnih (helenskih) židova, svi su se slagali po dva pitanja: da je Jeruzalem bio centar njihovog obožavanja i da su trebali nastaviti iščekivati dolazak Mesije.

7. ŽIDOVI I NEŽIDOVLJE

121:7.1 1. U vrijeme Isusovog zivota, Židovi su izgradili kristaliziranu predstavu svog postanka, povijesti i sudbine. Izgradili su neprobojan zid koji ih je dijelio od nežidovskog svijeta; promatrali su sve nežidovske radnje i običaje s puno prezira. Obožavali su slovo zakona i odavali se samozvanom obliku pravičnosti utemeljene na lažnom ponosu vlastitog porijekla. Formirali su predrasude vezane uz dolazak obećanog Mesije i većinom promatrajući Mesiju kao dio svoje nacionale i rasne povijesti. Židovima ovog doba, židovska teologija je bila neopozivo definirana i zauvijek kristalizirana.

121:7.2 Nisu bili u stanju pomiriti Isusova djela i učenja koja su ih pozivala na trpeljivost i ljubaznost sa svojim duboko uvriježenim negativnim stavom prema drugim narodima koje su bez razlike nazivali poganima. Iz generacije u generaciju, Židovi su njegovali odbojan stav prema spoljašnjem svijetu i ovaj je stav stajao na putu njihovom prihvaćanju Gospodinovih učenja o duhovnom bratstvu ljudi. Nisu bili voljni podijeliti Jahvu s nežidovima kao sebi jednakima i jednako tako nisu htjeli prihvatiti Sina Božjeg koji je poučavao takve nove i čudne doktrine.

121:7.3 Književnici, farizeji i svećenici su držali Židove u groznom ropstvu ritualizma i legalizma, ropstvu koje je bilo daleko stvarnije od ropstva koje je nametala Rimska politička vlast. Židovi Isusovog doba nisu jedino bili primorani pokoriti se zakona, već su jednako bili okovani ropskim zahtijevima tradicije, zahtijevima koji su zahvaćali i dominirali u svakoj domeni njihovog osobnog i društevnog života. Ovi detaljni zakoni koji su određivali način ponašanja progonili su i dominirali kod svakog odanog židova i nije čudo što su se tako brzo odrekli osobe koja je pripadala njihovim redovima, a koja se usudila ismijati njihove dugo poštivane zakone društvenog ponašanja. Teško da su mogli s odobravanjem prihvatiti učenja osobe koja se bez oklijevanja sukobila s dogmama za koje su vjerovali da potječu od samog Oca Abrahama. Mojsije im je dao njihov zakon i oni nisu bili spremni na kompromis.

121:7.4 Tijekom prvog stoljeća p.K., nepisano tumačenje zakona od priznatih učitelja--književnika--je postalo višim autoritetom nego je bio sam pisani zakon. I upravo zahvaljujući tome, određene židovske religiozne vođe su lakše mogle pridobiti narod da se suprotstavi prihvaćanju novog evanđelja.

121:7.5 Zbog ovih okolnosti Židovi nisu bili u stanju ispuniti svoju božansku sudbinu koju su trebali ostvariti kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne slobode . Nisu bili u stanju raskinuti okove tradicije. Jeremija je govorio o "zakonu koji će biti stavljen u čovjekovu dušu i upisan u njegovo srce." Ezekije je govorio o "novom duhu koji će živjeti u čovjekovom srcu," dok je autor Psalma molio da Bog "čisto srce stvori u njemu i obnovi duh postojni." Ali kad je židovska religija dobročinstva i pokornosti zakonu postala žrtvom stagnacije tradicionalističke inercije, religiozna evolucija je nastavila teći među Evropskim narodima.

121:7.6 I tako su različiti narodi bili pozvani kao nositelji napredujuće teologije, sustava učenja koji je bio utjelovljenje grčke filozofije, rimskog zakona, židovske moralnosti i Pavlovog evanđelja osobne slobode utemeljenog na Isusovim učenjima.

121:7.7 Ispoljena moralnost Pavlovog kršćanskog kulta predstavlja židovsko obilježje. Židovi su promatrali povijest kao Božju providnost--Jahvino djelo. Grci su u ova nova učenja unijeli jasnije pojmove vječnog života. U pogledu teologije i filozofije, Pavlove doktrine su došle pod utjecaj ne samo Isusovih učenja već i Platona i Filona. Po etičnosti, nadahnula su ga ne samo Kristova već i stoička učenja.

121:7.8 Isusovo evanđelje, utjelovljeno u Pavlovom kultu antiohijskog kršćanstva, se pomiješalo sa slijedećim učenjima:

121:7.9 1. Filozofskim rasuđivanjem grčkih obraćenika koji su prihvatili Judaizam, uključujući i određene koncepte vječnog života.

121:7.10 2. Privlačnim učenjima suvremenih kultova misticizma, naročito mitraičke doktrine iskupljenja, okajanja i spasenja žrtvovanjem nekom bogu.

121:7.11 3. Postojanom moralnošću postojeće židovske religije.

121:7.12 Mediteranska Rimska Imperija, Partsko kraljevstvo i obliznji narodi su svi imali gruba i primitivna zemljopisna, astronomska i medicinska saznanja; i nije čudo što ih tako snažno dojmile ove nove i zapanjujuće izjave ovog Nazaretskog stolara. Ideje o opsjednutosti bilo dobrim ili zlim duhovima se nisu odnosile samo na ljudska bića, već se smatralo da je svaka stijena i svako drvo bilo opsjednuto duhovima. Bilo je to doba magije i svatko je smatrao čuda svakodnevnim pojavama.

8. RANIJI PISANI ZAPISI

121:8.1 Koliko god je to bilo moguće i ukoliko je dosljedno s našim dopuštenjima, nastojali smo iskoristiti i u određenoj mjeri koordinirati postojeće zapise o Isusovom životu na Urantiji. Premda smo imali na raspolaganju zapis apostola Andrije i premda nam je jako pomogao veliki broj nebeskih bića koja su bila na zemlji u vrijeme Michaelovog darivanja (naročito njegov Ispravljač koji je danas personaliziran), nastojali smo se koristiti takozvanim Evanđeljima po Matiji, Marku, Luki i Ivanu. Ovi izvodi iz Novog Zavjeta predstavljaju rezultate sljedećih okolnosti:

121:8.2 1. Evanđelje po Marku. Ivan Marko je napisao najraniji (s izuzetkom bilješki koje je ostavio Andrija), najkraći i najjednostavniji zapis Isusovog života. Predstavio je Gospodina kao služitelja, čovjeka među ljudima. Iako je Marko bio mladić koji se često puta zadesio na mjestu dešavanja prizora koje opisuje, njegov zapis je u stvarnosti Evanđelje prema Šimunu Petru. On je rano stupio u vezu s Petrom, kasnije Pavlom. Marko je napisao svoj zapis na Petrovo poticanje i na usrdnu molbu crkve u Rimu. Znajući kao je Gospodin dosljedno odbijao zapisati svoja učenja za svog života na zemlji i u tjelesnom obličju, Marko je, kao i apostoli i drugi vodeći učenici, oklijevao da ih zapiše. Ali Petar je osjećao da je crkva u Rimu trebala pomoć koju bi joj pružila takva pripovijed i Marko je pristao prihvatiti se njene pripreme. Napisao je mnoge zabilješke prije Petrove smrti, 67. godine N.E. i u skladu s osnovnim crtama koje je Petar odobrio i koje je namjerio crkvi u Rimu, počeo je pisanje svoga evanđelja uskoro nakon Petrove smrti. Evanđelje je završeno pred kraj 68. godine N.E. Zapis je

121:8.3 naknadno značajno izmijenjen, brojni odlomci su izostavljeni i nešto materijala je dodano kako bi nadomjestilo jednu petinu izvornog Evanđelja koje je izgubljeno prije nego je rukopis umnožen. Ovaj je zapis prema Marku, zajedno s Andrijinim i Matijinim zabiljškama, bio pisana osnova koja je poslužila svim kasnijim pripovijedanjima Evanđelja koja su nastojala predstaviti Isusov život i učenja.

121:8.4 2. Evanđelje po Matiji. Ovo takozvano Evanđelje po Matiji predstavlja zapis Gospodinovog života koji je napisan radi prosvjetljenja židovskih kršćana. Autor ovog zapisa neprestano nastoji naglasiti kako je u Isusovom životu "izvršeno što je Gospodin rekao po proroku." Evanđelje po Matiji predstavlja Isusa kao Davidovog sina ukazujući na njegovo veliko poštovanje prema zakonima i prorocima.

121:8.5 Apostol Matija nije napisao ovo Evanđelje. Njega je napisao učenik po imanu Izador koji se poslužio jedino Matijinim osobnim sjećanjem na ove događaje, kao i određenim zapisom Isusovih riječi koje je Matija zabilježio neposredno nakon Isusovog raspeća. Ovaj Matijin zapis je napisan na armejskom; Izador je pisao na grčkom. Izador nije imao loše namjere kad je predstavio Matiju kao autora. Učenici su u to vrijeme imali običaj na ovaj način ukazati počast svojim učiteljima.

121:8.6 Matijin izvorni zapis je prepravljen i proširen 40. godine p.K., neposredno prije nego što će napustiti Jeruzalem da se posveti evangeličkom propovijedanju. Bio je to privatni zapis i posljednja kopija je uništena u požaru koji je razorio sirijski manastir 416. godine p.K.

121:8.7 Izador je pobjegao iz Jeruzalema 70. godine p.K. nakon što su Titove vojske napale grad, sa sobom ponijevši u Pelu kopiju Matijinih rukopisa. 71. godine p.K., dok je živio u Peli, Izador je napisao Evanđelje po Matiji. On je također imao prve četiri petine Markove pripovijedi.

121:8.8 3. Evanđelje po Luki. Luka, doktor iz Antiohije u Fisidiji, koji nije imao židovsko porijeklo, Pavlov obraćenik koji je napisao dosta drugačiju priču Gospodinovog života. Počeo je slijediti Pavla i učiti o Isusovom životu i učenjima 47. godine p.K. Luka je u svojim zabilješkama očuvao dosta "milosti Gospodina Isusa Krista," dok je ove činjenice dobio od Pavla kao i drugih. Luka predstavlja Gospodina kao "prijatelja carinika i grešnika." Tek nakon Pavlove smrti sabrao je svoje brojne zabilješke u organizirano Evanđelje. Luka je pisao 82. godine na Ahaji. Planirao je napisati tri knjige o povijesti Krista i kršćanstva, ali je umro 90. godine p.K., neposredno prije završetka svog drugog zapisa, "Djela Apostolskih."

121:8.9 Kao materijal za pisanje Evanđelja, Luka je prvo koristio pripovijed Isusovog životu koju je čuo od Pavla. Evanđelje po Luki je stoga u neku ruku, Evanđelje po Pavlu. Ali Luka je koristio i druge izvore informacije. Ne samo što je govorio s velikim brojem ljudi koji su posvjedočili Isusov život, već je kod sebe imao i kopiju Evanđelja po Marku tj. prve četiri petine ovog materijala, kao i Izadorov zapis i kratku zabilješku vjernika po imenu Kedeš načinjenu 78. godine p.K. u Antiohiji. Luka je također imao unakaženu i dosta izmijenjenu kopiju određenih zabilješki koje su ukazivale na moguće djelo apostola Andrije.

121:8.10 4. Evanđelje po Ivanu. Evanđelje po Ivanu govori o većem dijelu Isusovog rada u Judeji i okolici Jeruzalema i ovaj materijal ne ulazi u sastav drugih zapisa. Ovo je takozvano Evanđelje po Zabedejevom sinu Ivanu i premda ga nije napisao sam Ivan, on mu je dao nadahnuće. Od prvog zapisa, ovaj je materijal više puta izmijenjen kako bi djelovao kao Ivanovo osobno djelo. Pri pisanju ovog zapisa, Ivan je imao i druga Evanđelja i mogao je uočiti nedostatak velikog dijela materijala; prema tome 101. godine p.K., ponukao je svog prijatelja Natana, grčkog židova iz Cezareje, da počne s pisanjem. Ivan je diktirao ovaj materijal prema sjećanju, vodeći se prema tri postojeća zapisa. Zabilješku koja je poznata kao "Prva Ivanova poslanica" Ivan je napisao kao popratno pismo radu koji je Natanije izvršavao prema njegovim uputama.

121:8.11 Svi ovi autori su zabilježili svoje iskrene predstave Isusa kojeg su bilo vidjeli, zapamtili ili o kojem su čuli i kao što su njihove predstave ovih dalekih događaja izmijenjene naknadnim prihvaćanjem Pavlove teologije kršćanstva. I ovi nesavršeni zapisi su bili dovoljeni da izmijene povijest Urantije kroz gotovo dvije tisuće godina.

121:8.14 [Izvršavajući svoj zadatak i vodeći se prema svojoj punomoći da preformuliram učenja i ispripovijedam radnje Isusa iz Nazareta, slobodno sam se koristio svim izvorima zapisa planetarne informacije. Moj glavni motiv je bio priprema zapisa koji trebaju prosvijetliti ne samo sadašnju generaciju, već koji također trebaju pomoći svim budućim generacijama. Iz velike mase informacije koja mi je bila na raspolaganju, izabrao sam ono što je bilo najprikladnije imajući u vidu ovu namjeru. Koliko god je to bilo moguće, koristio sam informaciju koju sam našao iz ljudskih izvora. Jedino kad to nije bilo moguće, pribjegao sam korištenju zabilješki nadljudskog porijekla. Kad god su ideje i pojmovi Isusovog života i učenja bili prihvatljivo iskazani od strane ljudskog uma, uvijek sam davao prednost takvim prividno ljudskim misaonim uzorcima. Iako sam nastojao uskladiti jezički izraz kako bi ga bolje prilagodio našem pojmu stvarnog značenja i istinskog smisla Gospodinovog života i učenja, koliko god je to bilo moguće, drzao sam se stvarnog ljudskog pojma i misaonog uzorka u svim mojim pripovijedima. Dobro znam da će se oni pojmovi koji su potekli od ljudskog uma pokazati prihvatljivijim i korisnijim svim drugim ljudskim umovima. Kada nisam bio u stanju naći neophodne pojmove u ljudskim zapisima ili izrazima, koristio sam sjećanja međubića, moje vrste zemaljskih bića. I kad ovaj drugorazredni izvor informacije nije bio adekvatan, bez oklijevanja sam koristio nadplanetarne izvore informacije.

121:8.12 Sabrana sjećanja iz kojih sam pripremio ovu pripovijed Isusovog života i učenja – neovisno o sjećanju na zapis apostola Andrije – obuhvaća dragulje misli i nadmoćne ideje Isusovih učenja sakupljenih od strane više od dvije tisuće ljudskih bića koja su živjela na zemlji od Isusovog vremena pa sve do pisanja ovih otkrivenja ili pravilnije prepričavanja. Koristio sam se dozvolom da iznesem otkrivenje jedino u slučaju da ljudski zapisi i pojmovi nisu dali adekvatan misaoni uzorak. Nalog i dopuštenje za sastav ovog otkrivenja zabranjuju korištenje izvanljudskih izvora informacije ili izraza sve dok ne budem u stanju dokazati da nisam uspio naći neophodne pojmovne izraze u posve ljudsim izvorima.

121:8.13 Dok sam u suradnji s drugih jedanaest međubića i pod nadzorom Melkizedeka iz zapisa, predstavio ovaj zapis u skladu s vlastitim shvaćanjem metoda djelotvorne organizacije i prema vlastitom izboru neposrednog načina izražavanja, svejedno većina ideja pa čak i neki djelotvorni izrazi koje sam upotrojebio, vuku porijeklo od umova mnogih rasa; ovi ljudi su živjeli na zemlji od generacija neposredno nakon Isusovog darovanja pa sve do onih koji još uvijek žive u vrijeme izvršenja ovog poduzeća. Moj rad se umnogome više sastojao od sabiranja i editiranja nego od stvarnog pisanja. Dajući prednost izvorima ljudskog porijekla, bez oklijevanja sam se poslužio ovim sakupljenim idejama i pojmovima koji su mi pomogli da stvorim najdjelotvorniju predstavu Isusovog života i da preformuliram njegova neusporediva učenja na način koji će djelovati najizražajnije i koji će voditi sveopćem unaprijeđenju karakterističnog načina izražavanja. U ime Bratstva Urantija Međubića, s najvećom zahvalnošću priznajem dug svim izvorima zapisa i pojmova koji su korišteni pri slijedećoj definiciji Isusovog zemaljskog života.]





Back to Top