Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo   

DIO IV: Isusov život i učenja

POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA



POGLAVLJE 121 : RAZDOBLJE MIHAELOVOG DARIVANJA

121:0.1 DJELUJUĆI pod nadzorom dvanaestočlane komisije Ujedinjenog Bratstva Srednjih Bića Urantije, pod zajedničkim pokroviteljstvom predsjedatelja našega reda i Melkizedeka iz zapisa, kao pripadnik srednjih bića Urantije iz druge kategorije nekoć bio pripojen apostolu Andriji, ovlašten sam stvoriti zapis životnih pripovijesti Isusa iz Nazareta prema svjedočanstvu bića moga reda zemaljske egzistencije i prema djelomičnoj zabilješci koju je napisao čovjek koji je bio predmet moje zemaljske zaštite. Znajući kako je njegov Učitelj savjesno izbjegavao ostaviti pisane zabilješke, Andrija je odlučno odbijao umnožiti kopije svoga zapisa. Ostali Isusovi apostoli su imali sličan stav, i tako je uveliko odgođeno pisanje Evanđelja.

1. ZAPAD U PRVOM STOLJEĆU POSLIJE KRISTA

121:1.1 Isus nije došao na ovaj svijet u razdoblju duhovne dekadencije; u periodu njegova rođenja, Urantija je prolazila preporodom duhovne misli i religioznog življenja kakav nije zabilježen u cijeloj prethodnoj postadamičkoj povijesti ili u bilo kojem kasnijem razdoblju. U doba Mihaelovog utjelovljenja na Urantiji, svijet je pružao najpovoljnije uvjete za darivanje Sina Stvoritelja, uvjete kakvi nisu vladali nikada prije ili se javili poslije ove dobi. U stoljećima neposredno prije ovog vremena, grčka kultura i jezik su se upravo proširili Zapadom i bliskim Istokom, dok su Židovi - pripadnici levantinske rase, u biti dio Zapada i Istoka - u ovom razdoblju bili izvanredno pristali da iskoriste postojeće kulturne i jezične okolnosti kako bi učinkovito pronijeli novu religije na Istok i Zapad. Ove su jako povoljne okolnosti dalje unaprijeđene tolerancijom političke vlasti Rimljana nad mediteranskim svijetom.

121:1.2 Cijeli je ovaj spoj svjetskih utjecaja dobro ilustriran u aktivnostima Pavla - po religioznoj kulturi pravog Židova - koji je propovijedao evanđelje židovskog Mesije na grčkom, dok je imao rimsko državljanstvo.

121:1.3 Ništa nalik civilizaciji Isusovog doba nije postojalo na Zapadu prije ili poslije tih dana. Europska civilizacija je bila ujedinjena i koordinirana nesvakidašnjim spletom trostrukih utjecaja:

121:1.4 1. Rimskim političkim i društvenim sustavom.

121:1.5 2. Grčkim jezikom i kulturom - i u određenoj mjeri, filozofijom.

121:1.6 3. Brzim širenjem utjecaja židovskih religioznih i moralnih učenja.

121:1.7 Kad se Isus rodio, cijeli je mediteranski svijet bio jedno ujedinjeno carstvo. Dobri putevi, po prvi put u svjetskoj povijesti, su povezivali mnoge veće centre. Mora su očišćena od gusara, i uslijedilo je veličanstveno doba trgovine i putovanja. Europa nije ponovo uživala jedan takav period putovanja i trgovine sve do devetnaestog stoljeća poslije Krista.

121:1.8 Bez obzira na unutarnji mir i površni prosperitet grčko-rimskog svijeta, većina njegovih žitelja je propadala u bijedi i siromaštvu. Malobrojna viša klasa je bila bogata; svagdašnji se svijet sastojao od jadne i osiromašene niže klase. U to doba nije bilo srećne i uspješne srednje klase; ona se upravo počinjala javljati u rimskom društvu.

121:1.9 Upravo su okončane prve bitke između Rima i Parte, dvaju širećih imperija, što je ostavilo Siriju u rukama Rimljana. U Isusovo doba, Palestina i Sirija su uživale razdoblje blagostanja, relativnog mira i sve boljih trgovinskih odnosa sa zemljama Istoka i Zapada.

2. ŽIDOVSKI NAROD

121:2.1 Židovi su bili dio starije semitske rase kojoj su također pripadali Babilonci, Feničani i skoriji neprijatelji Rima, Kartažani. Tijekom prve polovice prvog stoljeća poslije Krista, Židovi su bili najutjecajnija skupina semitskih naroda, i slučajem su zauzimali područje koje je imalo značajan strateški položaj u svijetu s obzirom na tadašnju upravnu i trgovinsku organizaciju.

121:2.2 Mnoge velike ceste koje su povezivale prastare nacije prolazile su preko Palestine, koja je tako postala mjestom okupljanja - sjecištem - triju kontinenata. Putovanje, trgovina i vojske Babilona, Asirije, Egipta, Sirije, Grčke, Parte i Rima su jedna za drugom pregazile Palestinu. Brojne karavanske ceste s Istoka su od pamtivijeka prolazile nekim dijelom ovog područja prema manjem broju dobrih luka na istočnom kraju Mediterana, odakle su brodovi prevozili karavansku robu cijelim obalnim pojasom Zapada. I više od polovice ovog karavanskog prometa je prolazilo kroz gradić Nazaret u Galileji.

121:2.3 Dok je Palestina bila domovina židovske religiozne kulture i kolijevka kršćanstva, Židovi su bili razasuti cijelim svijetom, živeći u mnogim nacijama i trgujući u svakoj provinciji Rima i Parte.

121:2.4 Grčka je dala jezik i kulturu, Rim je izgradio ceste i ujedinio carstvo, dok je disperzija Židova, s više od dvije stotine sinagoga i dobro organiziranih religioznih zajednica rasutih tu i tamo širom cijelog rimskog svijeta, pružila kulturne centre u kojima je isprva primljeno novo evanđelje kraljevstva nebeskog, i iz kojih se proširilo na sve krajeve svijeta.

121:2.5 Svaka je židovska sinagoga dopuštala manju spoljašnju grupu nežidova - "pobožnih" ili "bogobojaznih" ljudi - i upravo je među takvom grupom obraćenika Pavao našao najveći broj ranih kršćanskih obraćenika. Čak je i jeruzalemski hram imao kitnjasti dvor nežidova. Između Jeruzalema i Antiohije su vladali bliski odnosi u kulturi, trgovini i duhovnom zajedništvu. U Antiohiji su Pavlovi učenici prvi put nazvani "kršćanima."

121:2.6 Centralizacija židovskog sinagoškog obožavanja u Jeruzalemu predstavlja tajnu opstanka njihovog jednoboštva i temelje nade u moguće razvijanje i širenje po cijelom svijetu novog i proširenog koncepta jednog Boga svih nacija i Oca svih smrtnika. Sinagoška služba u Jeruzalemu objašnjava opstanak njihovog religioznog kulturnog koncepta unatoč padu niza nežidovskih nacionalnih poglavara i rasnih progonitelja.

121:2.7 Židovski narod tog vremena, iako je bio pod rimskom vlašću, je uživao znatan stupanj samouprave, i sjećao se skorih herojskih podviga Jude Makabejskog i njegovih neposrednih nasljednika, željno očekujući pojavu još većeg izručitelja, dugo očekivanog Mesije.

121:2.8 Tajna opstanka Palestine, kraljevstva Židova, kao polunezavisne države je počivala u inozemnoj politici rimske vlasti, koja je željela održati kontrolu nad palestinskim cestama između Sirije i Egipta, kao i zapadnim terminalima karavanskih puteva između Istoka i Zapada. Rim nije dopuštao da se u Levantu pojavi sila koja bi ograničila njegovo buduće širenje tim regijama. Intrige kojima se nastojalo potaći neprijateljstvo između Seuklidove Sirije i Ptolomejevog Egipta, zahtijevale su postojanje Palestine kao zasebne i nezavisne države. Rimska politika, propadanje Egipta, i sve veće slabljenje Seuklida pred rastućom snagom Parte, objašnjavaju zašto je kroz više generacija mala i nemoćna grupa Židova bila u stanju održati svoju nezavisnost protiv Seuklida na sjeveru i Ptolomeja na jugu. Ovu slučajno stečenu slobodu i nezavisnost od političke vlasti svojih moćnijih susjeda, Židovi su pripisali činjenici da su bili "izabrani narod," izravnom djelu samog Jahve. Radi takvog stava rasne superiornosti, bilo im je još teže pomiriti se s rimskom upravom kad je na kraju pala na njihovu zemlju. Ali čak i u tom tužnom času Židovi su odbili spoznati da je njihova svjetska misija bila duhovna, a ne politička.

121:2.9 Židovi su bili neobično prestrašeni i sumnjičavi u vrijeme Isusa, jer su bili pod upravom stranca - Heroda Idumejskog - koji se domogao vlasti nad Judejom svojim vještim dodvoravanjem rimskim vladarima. I premda je Herod priznavao odanost hebrejskim religioznim obredima, nastavio je graditi hramove mnogim čudnim bogovima.

121:2.10 Prijateljski odnosi Heroda s rimskim vladarima omogućili su sigurne trgovinske veze i stvorili pogodne uvjete za židovsku disperziju do najudaljenijih dijelova rimskog carstva i drugih miroljubivih nacija s novim evanđeljem kraljevstva nebeskog. Herodova je vlast također značajno doprinijela daljnjem stapanju hebrejske i helenske filozofije.

121:2.11 Herod je izgradio pristanište u Cezareji, i na taj način učinio Palestinu raskršćem civiliziranog svijeta.Herod je umro 4. godine pr.K., a njegov je sin Herod Antipa vladao Galilejom i Partom tijekom Isusove mladosti i službe, do 39. godine p. K. Kao i njegov otac, Antipa je bio veliki graditelj. Obnovio je mnoge Galilejske gradove, uključujući i važan trgovinski centar Seforis.

121:2.12 Religiozne vođe i rabinski učitelji u Jeruzalemu nisu gledali na Galilejce s velikom naklonošću. Kad se Isus rodio, Galilejci su b ili više nežidovi nego Židovi.

3. MEĐU NEŽIDOVIMA

121:3.1 Iako društveni i ekonomski uvjeti u rimskoj državi nisu bili u najboljem redu, unutarnji mir i blagostanje su jako pogodovali Mihaelovom darivanju. U prvom stoljeću poslije Krista, društvo mediteranskog svijeta se sastojao od pet jasno definiranih društvenih slojeva:

121:3.2 1. Aristokracije. Viših klasa s novcem i službenom vlasti, privilegiranih vladajućih skupina.

121:3.3 2. Poslovnih grupa. Trgovačkih i bankarskih velikana - velikih međunarodnih uvoznika i izvoznika - međunarodnih trgovaca.

121:3.4 3. Malobrojne srednje klase. Iako je ta skupina bila doista mala, bila je prilično ujecajna i predstavljala je samu moralnu kralježnicu rane kršćanske crkve, koja je potakla ove skupine da se nastave baviti svojim različitim zanatima i obrtom. Među Židovima su toj grupi pripadali mnogi farizeji.

121:3.5 4. Slobodnog proleterijata. Ova je skupina imala jako malo ili ni malo društvenog ugleda. Premda se ponosila svojom slobodom, bila je u jako nezavidnom položaju jer se morala natjecati s robovima. Više klase su je gledale s prezirom, smatrajući je korisnom samo za "produženje vrste."

121:3.6 5. Robova. Polovica stanovnika Rimske države se sastojala od robova; mnogi robovi su bili vrhunski pojedinci koje su sebi brzo prokrčili put u slobodni proletarijat, pa čak i među obrtnike. Većina su bili osrednji ili vrlo inferiorni.

121:3.7 Ropstvo, čak i među superiornijim narodima, je bilo rezultat rimskog vojnog osvajanja. Gospodar je imao neograničenu vlast nad robom. Rana kršćanska crkva se uglavnom sastojala od nižih klasa i ovih robova.

121:3.8 Superiorniji robovi su obično primali plaću, tako da su ušteđevinom mogli kupiti svoju slobodu. Mnogi od ovih oslobođenih robova su se uzdigli na visoke državničke, crkvene i poslovne pozicije. I upravo takve mogućnosti objašnjavaju trpeljivost ove rane kršćanske crkve prema ovom modificiranom obliku ropstva.

121:3.9 U prvom stoljeću poslije Krista, u rimskom carstvu nisu postojali nikakvi dalekosežni društveni problemi. Ljudi su se uglavnom poistovjećivali s grupom kojoj su pripadali rođenjem. Dok su vrata uvijek bila otvorena nadarenim i sposobnim osobama da se popnu u više slojeve rimskog društva, ljudi su uglavnom bili zadovoljni svojim društvenim položajom. Nisu imali razvijenu svijest o klasnoj pripadnosti, niti su ovu klasnu podvojenost smatrali nepravednom ili pogrešnom. Kršćanstvo nije bilo ekonomski pokret koji je imao za cilj poboljšanje životnih okolnosti ili ublažavanju bijede potlačenih klasa.

121:3.10 Premda je širom Rimskog carstva žena uživala veću slobodu nego u njezinom ograničenom položaju u Palestini, Židovi su imali daleko veću obiteljsku odanost i prirodnu ljubav od nežidovskog svijeta.

4. FILOZOFIJA NEŽIDOVA

121:4.1 Nežidovi su, s moralnog stajališta, bili nešto niži od Židova, ali je u srcima plemenitijih nežidova bilo prisutno tlo prirodne dobrote i potencijalne ljudske ljubavi u kojem je sjeme kršćanstva moglo proklijati i roditi obilnom žetvom moralnog karaktera i duhovnog postignuća. Nežidovskim su svijetom u ovom razdoblju vladale četiri velike filozofije, koje su sve više ili manje bile izvedene iz ranijih učenja grčkog platonizma. Ove škole filozofije su bile:

121:4.2 1. Epikurejska. Ova je škola misli bila posvećena potrazi za srećom. Bolji se epikurejci nisu posvećivali prekomjernom tjelesnom uživanju. Ako ništa drugo, ova je doktrina pomogla da oslobodi Rimljane od opasnijeg oblika fatalizma; učila je da ljudi mogu nešto učiniti kako bi poboljšali svoj zemaljski položaj. Bila je učinkovita u borbi protiv neukog praznovjerja.

121:4.3 2. Stoička. Stoicizam je bio nadmoćna filozofija boljih klasa. Stoici su vjerovali u dominaciju kontrolnog utjecala Razuma-Sudbine nad cijelom prirodom. Učili su da je čovjekova duša bila božanska; da je bila zatvorena u zlom tijelu fizičke naravi. Čovjekova je duša postizala slobodu živeći u skladu s prirodom, s Bogom; tako je vrlina bila nagrada sama po sebi. Stoicizam je uznapredovao do uzvišene moralnosti, ideala koje ni jedan posve ljudski sustav filozofije nije uspio prevazići. Dok su Stoici tvrdili da su" potomci Boga," oni nisu uspjeli upoznati Boga, pa ga tako nisu uspjeli ni pronaći. Stoicizam je ostao filozofija; nikada nije postao religijom. Njegovi sljedbenici su nastojali uskladiti svoje umove s Univerzalnim Umom, ali sebe nisu smatrali djecom Oca ljubavi. Pavao je pokazao snažnu stoičku tendenciju kad je rekao, "Ja sam naučio, u kakvim god prilikama se našao, tu biti zadovoljan."

121:4.4 3. Cinička. Iako su pripadnici ciničke škole smatrali da je njihova filozofija bila izvedena iz učenja Diogena iz Atene, ona se velikim dijelom temeljila na ostacima učenja MakiventeMelkizedeka. Cinizam je isprva više nalikovao religiji nego filozofiji. Ako ništa drugo, pripadnici ove škole su učinili svoje religijsko-filozofsko učenje demokratskim. U poljima i na trgovima, neprestano su propovijedali doktrinu da "čovjek može naći spasenje ako ga traži." Propovijedali su jednostavnost i vrlinu i pozivali ljude da neustrašivo pogledaju u oči smrti. Ovi su putujući cinički učitelji uveliko doprinijeli pripremi duhovnogladnog pučanstva za primanje učenja kasnijih kršćanskih misionara. U stilu i formatu, njihove javne propovijedi su nalikovale Pavlovim poslanicama.

121:4.5 4. Skeptička. Skepticizam je učio da je znanje bilo varljivo, i čovjeku da nije bilo moguće postići uvjerenje i sigurnost. Bio je to posve negativan stav koji nikada nije postao široko rasprostranjen.

121:4.6 Ove filozofije su bile jedino polureligiozne; često su bile inspirativne, etičke i oplemenjujuće, ali su obično bile izvan domašaja svagdašnjeg svijeta. S izuzetkom cinizma, bile su to filozofije jakih i mudrih, a ne religije spasenja za sve, čak i siromašne i slabe.

5. NEŽIDOVSKE RELIGIJE

121:5.1 Tijekom prethodnih dobi, religija je uglavnom bila pitanje plemena ili naroda; ona je vrlo rijetko bila osobno pitanje. Bogovi su bili plemenski ili nacionalni, a ne osobni. Takvi religiozni sustavi su pružali malo zadovoljstva individualnim duhovnim čežnjama prosječne osobe.

121:5.2 U Isusovo doba, religije Zapada su obuhvaćale:

121:5.3 1. Paganske kultove. Oni su bili spoj helenističke i latinske mitologije, domoljublja i tradicije.

121:5.4 2. Štovanje cara. Židovi i rani kršćani su se snažno protivili ovom obogotvorenju čovjeka kao simbola države, što je navelo rimske vlasti na gorke progone protiv obiju crkava.

121:5.5 3. Astrologiju. Ova pseudo znanost iz Babilona se razvila u religiju širom grčko-rimskog carstva. Čak i u dvadesetom stoljeću, čovjek se nije u potpunosti oslobodio ovog praznovjerja.

121:5.6 4. Religije misticizma. Duhovno gladni svijet ovog doba je bio preplavljen rijekom mističkih kultova, novih i čudnih religija s Istoka, koje su privukle svagdašnji svijet svojim obećanjem individualnog spasenja. Niže klase grčko-rimskog svijeta su brzo prihvatile ove religije. I one su učinile značajan doprinos pripremi svijeta za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih učenja koja su učinila značajan doprinos u pripremi svijeta za brzo širenje daleko naprednijih kršćanskih učenja s veličanstvenim konceptom Božanstva i fascinirajućom teologijom koja inteligentno i uvjerljivo nudi spasenje svima, čak i neukom ali duhovno gladnom prosječnom čovjeku te dobi.

121:5.7 Religije misticizma su obilježavale kraj nacionalnih vjerovanja i vodile rođenju brojnih osobnih kultova. Postojale su mnoge misterije, ali sve imaju sljedeće zajedničke crte:

121:5.8 1. Neku mitsku legendu, misteriju – po čemu su dobile ime. Ova misterija se u pravilu odnosila na priču o životu, smrti i uskrsnuću nekog boga, kao što se može vidjeti u primjeru mitraizma, koji je u ovo doba bio suvremenik i takmac Pavlovog širećeg kulta kršćanstva.

121:5.9 2. Misterije su bile nenacionalne i međurasne. Bile su osobne i bratske, što je vodilo stvaranju religioznih bratstava i brojnih sektaških društava.

121:5.10 3. Njihove službe su imale raskošne ceremonije inicijacije i impresivne pričesti. Njihovi tajni obredi i ritali su ponekad bili jezivi i odvratni.

121:5.11 No, bez obzira na prirodu njihovih ceremonija ili stupanj njihove neumjerenosti, ove misterije su uvijek obećavale spasenje, "izručenje od zla, preživljavanje smrti i trajni život u blaženim svjetovima izvan ovog svijeta patnje i ropstva."

121:5.12 Ali pogrešno je poistovijetiti Isusova učenja s misterijama. Popularnost ovih misterija svjedoči o čovjekovoj potrazi za nastavkom života i ukazuje na stvarnu glad i žeđ za osobnom religijom i individualnom ispravnošću. Premda misterije nisu uspjele adekvatno zadovoljiti te čežnje, one su pripremile put za kasniju pojavu Isusa koji je doista donio na ovaj svijet kruh životni i vodu njegovu.

121:5.13 Pavao je, usvom nastojanju da iskoristi rasprostranjenost boljih oblika mističnih religija, uveo određene adaptacije u Isusova učenja kako bi ih učinio prihvatljivijim većem broju potencijalnih obraćenika. Ali čak je i Pavlova kompromitacija Isusovih učenja (kršćanstvo) bila daleko bolja od najboljih misterija u sljedećem:

121:5.14 1. Pavao je propovijedao moralno iskupljenje, etičko spasenje. Kršćanstvo je ukazalo na put prema novom životu i navijestilo novi ideal. Pavao je odbacio magične obrede i ceremonije vračanja.

121:5.15 2. Kršćanstvo je predočilo religiju koja se uhvatila u koštac s konačnim rješenjem ljudskog problema, jer ne samo što je ponudilo spasenje od patnje, pa čak i od smrti, nego je obećalo izručenje od grijeha koje za sobom povlači obdarenje ispravnim karakterom, obećanje vječnog spasenja.

121:5.16 3. Misterije su počivale na mitovima. Kršćanstvo, kakvo je Pavao propovijedao, je počivalo na povijesnoj činjenici: darivanju Mihaela - Božjeg Sina - čovječanstvu.

121:5.17 Među nežidovima, moralnost nije nužno bila povezana s bilo filozofijom ili religijom. Izvan Palestine, ljudi nisu mislili da su religiozni učitelji trebali voditi moralne živote. Židovska religija, i nakon nje Isusova učenja i kasnije Pavlovo evoluirajućekrišćanstvo, su bile prve europske religije koje su se jednom rukom oslanjale na moralnost a drugom na etiku, zahtijevajući da praktikanti religije obrate pozornost na jedno i drugo.

121:5.18 U takvoj generaciji ljudi, pod utjecajem takvih nepotpunih sustava filozofije i usljed zbrke takvih složenih religijskih kultova, Isus je rođen u Palestini. I on je uprvo ovoj generaciji dao svoje evanđelje osobne religije - učenje da je čovjek sin Boga.

6. HEBREJSKA RELIGIJA

121:6.1 Krajem prvog stoljeća prije Krista, religiozna misao Jeruzalema je došla pod utjecaj i bila djelomično modificirana, snažnim i učinkovitim grčkim kulturnim učenjima, pa čak i grčkom filozofijom. U dugoj borbi između Istočne i Zapadne škole hebrejske misli, Jeruzalem i ostatak Zapada i Istoka su općenito prihvatili zapadno židovsko ili modificirano helenističko stajalište.

121:6.2 U Isusovo doba, u Palestini su prevladavala tri jezika: Obični ljudi su govorili nekim dijalektom aramejskog; svećenici i rabini su govorili hebrejski; obrazovane klase i bolji slojevi Židova su općenito govorili grčki. Rani prijevod hebrejskih spisa na grčki u Aleksandriji je u velikoj mjeri odgovoran za kasniju prevlast grčkog pravca židovske kulture i teologije. A spisi kršćanskih učitelja su se uskoro pojavili na istom ovom jeziku. Renesansa judaizma datira od prijevoda hebrejskih spisa na grčki. Bio je to vitalni utjecaj koji je kasnije odlučio o skretanju Pavlovog kršćanskog kulta prema Zapadu, a ne prema Istoku.

121:6.3 Premda su epikurejska učenja ispoljila vrlo malo utjecaja na helenizirana židovska vjerovanja, na njih su bitno utjecale filozofija Platona i stoičke doktrine o samoodricanju. Na snažni prodor stoicizma ukazuje Četvrta Knjiga o Makabejcima; prodor platonske filozofije i stoičkih doktrina se može vidjeti u Mudrosti Salomonovoj. Helenizirani Židovi su unijeli u hebrejske spise alegorijsko tumačenje, tako da nije bilo teško uskladiti hebrejsku teologiju s visoko cijenjenom aristotelskom filozofijom.No, to je sve vodilo katastrofalnoj pometnji, sve dok Filon iz Aleksandrije nije uzeo stvari u svoje ruke u nastojanju da uskladi i sistematizira grčku filozofiju i hebrejsku teologiju u kompaktan i prilično dosljedan sustav religioznih učenja i prakse. I upravo je taj kasniji spoj grčke filozofije i hebrejske teologije prevladavao u Palestini u vrijeme Isusovog života i rada, i predstavlja temelje koje je Pavao iskoristio u izgradnji svog naprednijeg i prosvjetljenijeg kulta kršćanstva.

121:6.4 Filon je bio veliki učitelj; od Mojsija na svijetu nije živio čovjek koji je ispoljio tako velik uticaj na etičku i religioznu misao Zapadnog svijeta. U pogledu spajanja boljih elemenata suvremenih sustava etičkih i religioznih učenja, bilo je sedam izvanrednih učitelja: Sidarta, Mojsije, Zaratustra, Lao-Ce, Buda, Filon i Pavao.

121:6.5 Mnoge, ali ne sve, Filonove nedosljednosti koje proizlaze iz njegovog nastojanja da kombinira grčku mističku filozofiju i rimske stoičke doktrine s hebrejskom legalističkom teologijom, Pavao je prepoznao i mudro eliminirao iz svoje prijekršćanske osnovne teologije. Filon je prokrčio put kako bi Pavao mogao potpunije obnoviti pojam Rajskog Trojstva, koji je dugo pritajeno postojao u židovskoj teologiji. U samo jednom pogledu Pavao nije uspio bilo održati korak s Filonom ili nadmašiti učenja ovog bogatog i obrazovanog Židova iz Aleksandije, a to je bila doktrina iskupljenja; Filon je svojim učenjima nastojao osloboditi ljude od doktrine da je oproštenje bilo moguće samo prolijevanjem krvi. Također je moguće da je Filon eventualno naslutio stvarnost i prisutnost Misaonih Ispravljača jasnije nego Pavao. Ali Pavlova teorija istočnog grijeha - doktrina nasljednog grijeha, usađenog zla i iskupljenja od zla - djelomično mitraičkog porijekla i ima malo zajedničkog s bilo hebrejskom teologijom, Filonovom filozofijom ili Isusovim učenjima. Neke faze Pavlova učenja o istočnom grijehu i pomirenju su njegove vlastite ideje.

121:6.6 Evanđelje po Ivanu - posljednja pripovijest o Isusovom zemaljskom životu - je upućeno zapadnim narodima i izloženo uveliko u svjetlu stajališta kasnijih aleksandrijskih kršćana, koji su bili sljedbenici Filonovih učenja.

121:6.7 Otprilike u vrijeme Krista, u Aleksandriji je nastupio nesvekidašnji preokret u sentimentu prema Židovima, i iz ove je negdašnje židovske utvrde krenuo žestok val progona koji se proširio do samoga Rima, iz kojeg je prognano mnogo tisuća. No, ta je propaganda laži bila kratkog vijeka; carska vlada je uskoro zatim vratila Židovima oduzete privilegije širom carstva.

121:6.8 Po cijelom svijetu, bez obzira gdje su Židovi bili raspršeni trgovinom ili ugnjetavanjem, svi su se u svojim srcima jednodušno okretali k svetom hramu u Jeruzalemu. Židovska teologija je uspjela opstati i održati oblik svoje interpretacije i pakse u Jeruzalemu, unatoč tome što je nekoliko puta spašena od zaborava pravovremenom intervencijom određenih babilonskih učitelja.

121:6.9 Nekih dva i pol milijuna razasutih Židova je dolazilo u Jeruzalem na proslavu svojih nacionalnih religioznih praznika. I unatoč teološkim i filozofskim razlikama između istočnih (babilonskih) i zapadnih (helenskih) Židova, svi su se slagali da je Jeruzalem bio centar njihovog obožavanja i radovali očekivanom dolasku Mesije.

7. ŽIDOVI I NEŽIDOVI

121:7.1 U vrijeme Isusa, Židovi su imali čvrsto oformljenu predstavu o svom porijeklu, povijesti i sudbini. Izgradili su neprobojan zid koji ih je odvajao od nežidovskog svijeta; promatrali su sve nežidovske običaje s velikim prezirom. Štovali su slovo zakona i odavali se obliku samozvane pravednosti koja je počivala na temeljima lažnog ponosa zbog vlastitog porijekla. Formirali su predrasude u vezi dolaska obećanog Mesije, a većinom su očekivali da će Mesijin dolazak biti dijelom njihove nacionale i rasne povijesti. Židovima ovog doba, židovska teologija je bila neopozivo oformljena i zauvijek fiksna.

121:7.2 Oni nisu bili u stanju pomiriti Isusova učenja i prakse o toleranciji i dobroti sa svojim duboko uvriježenim negativnim stavom prema drugim narodima koje su smatrali paganima. Iz generacije u generaciju, Židovi su njegovali odbojan stav prema spoljašnjem svijetu i ovaj je stav stajao na putu njihovom prihvaćanju Učiteljevog nauka o duhovnom bratstvu ljudi. Nisu bili voljni podijeliti Jahvu s nežidovima kao sebi jednakima, i tako nisu bili voljni prihvatiti Sina Božjeg koji je poučavao takve nove i čudne doktrine.

121:7.3 Književnici, farizeji i svećenici su držali Židove u strašnom ropstvu ritualizma i legalizma, daleko stvarnijem od robovanja rimskoj političkoj vlasti. U Isusovo vrijeme, Židovi ne samo što su bili primorani pokoriti se zakonu, nego su bili okovani ropskim zahtjevima tradicije koji su zahvaćali i prodirali u svaku domenu njihova osobnog i društvenog života. Ovi su detaljni propisi određivali način ponašanja i dominirali svakog odanog Židova, i nije čudo što su tako brzo odbacili jednog od svojih ljudi koji se usudio zanemariti njihove svete tradicije i ismijavati njihove dugo poštivane propise društvenog ponašanja. Teško da su mogli s odobravanjem prihvatiti učenja onoga koji se bez oklijevanja usprotivio dogmama koje su oni smatrali odredbama samog Oca Abrahama. Mojsije im je dao njihov zakon i oni nisu bili spremni na kompromis.

121:7.4 U prvom stoljeću poslije Krista, usmeno tumačenje zakona od strane priznatih učitelja - književnika - je postalo višim autoritetom od samog pisanog zakona. I tako su određene religiozne vođe Židova lakše bile u stanju okrenuti narod protiv prihvaćanja ovog novog evanđelja.

121:7.5 Zbog tih okolnosti, Židovi nisu bili u stanju ispuniti svoju božansku sudbinu kao glasnici novog evanđelja religiozne i duhovne slobode. Oni nisu bili u stanju razbiti okove tradicije. Jeremija je govorio o "zakonu koji će biti upisan u ljudskim srcima." Ezekije je govorio o "novom duhu koji će živjeti u čovjekovom srcu," a psalmist se molio da Bog "čisto srce stvori u meni i obnovi duh postojni." Ali kad je židovska religija dobrih djela i pokornosti zakonu postala žrtvom stagnacije tradicionalističke inercije, napredak religiozne evolucije je nastavljen među europskim narodima.

121:7.6 I tako su drugi narodi bili pozvani da pronesu ovu napredujuću teologiju po cijelom svijetu, sustav učenja koji utjelovljuje filozofiju Grka, zakon Rimljana, moralnost Židova i evanđelje osobne svetosti i duhovne slobode koje je Pavao formulirao i koje se utemelji na Isusovim učenjima.

121:7.7 Pavlov kult kršćanstva izlaže svoju moralnost kao židovsko obilježje. Židovi su promatrali povijest kao Božju providnost - Jahvino djelo. Grci su unijeli u ova nova učenja jasnije koncepcije vječnog života. Na Pavlove u teološke i filozofske doktrine utjecala su ne samo Isusova učenja, već i učenja Platona i Filona. U etici, on je primio nadahnuće ne samo od Krista, već i od stoika.

121:7.8 Isusovo evanđelje, utjelovljeno u Pavlovom kultu antiohijskog kršćanstva, se pomiješalo sa sljedećim učenjima:

121:7.9 1. Filozofskim rasuđivanjem grčkih obraćenika na judaizam, uključujući i neke njihove koncepcije vječnog života.

121:7.10 2. Privlačnim učenjima ondašnjih dominantnih mističnih kultova, posebno mitraičke doktrine iskupljenja, pomirenja i spasenja žrtvovanjem nekog boga.

121:7.11 3. Čvrstom moralnošću utemeljene židovske religije.

121:7.12 U Isusovo vrijeme, mediteransko Rimsko carstvo, Partsko kraljevstvo i obližnji narodi, su svi imali grube i primitivne ideje o zemljopisu, astronomiji, zdravlju i bolesti; i nije čudo što su ih tako snažno dojmile nove i zapanjujuće izjave ovog tesara iz Nazareta. Ideje o opsjednutosti dobrim i zlim duhovima se nisu odnosile samo na ljudska bića, već se smatralo da je svaki kamen i svako drvo bilo opsjednuto duhovima. Bilo je to doba magije, kad su ljudi smatrali čuda uobičajenim pojavama.

8. POSTOJEĆI ZAPISI

121:8.1 Koliko je to bilo moguće i u skladu s našim mandatom, nastojali smo iskoristiti i u određenoj mjeri koordinirati postojeće zapise o Isusovom životu na Urantiji. Premda smo imali na raspolaganju izgubljeni zapis apostola Andrije i premda nam je jako pomogla suradnja s velikim brojem nebeskih bića koja su bila na zemlji u vrijeme Mihaelovog darivanja (osobito njegov sada Personalizirani Ispravljač), nastojali smo iskoristiti takozvana Evanđelja po Mateju, Marku, Luki i Ivanu.

121:8.2 Ovi novozavjetni izvodi vuku porijeklo iz sljedećih okolnosti:

121:8.3 1. Evanđelje po Marku. Ivan Marko je napisao najraniji (s izuzetkom Andrijinih bilješki), najkraći i najjednostavniji zapis Isusova života. Predstavio je Učitelja kao služitelja, kao čovjeka među ljudima. Iako je Marko bio dječak koji je često prisustvovao događajima koje opisuje, njegov zapis je ustvari Evanđelje po Šimunu Petru. On je rano bio povezan s Petrom; kasnije s Pavlom. Ivan Marko je napisao svoj zapis na nagovor Petra i na usrdnu molbu crkve u Rimu. Znajući kao je Učitelj dosljedno odbijao ostaviti zapis svojih učenja za svog života na zemlji i u tijelu, Marko je, poput apostola i drugih vodećih učenika, oklijevao da ih stavi u pisani oblik. Ali Petar je došao do zaključka da je crkvi u Rimu bila potrebna pomoć takve pripovijesti, i Marko je pristao prihvatiti se njezine pripreme. Napisao je mnoge zabilješke prije Petrove smrti 67. godine p. K., i u skladu s osnovnim crtama koje je Petar odobrio i namjerio crkvi u Rimu, počeo je s pisanjem nedugo poslije Petrove smrti. Evanđelje je završeno krajem 68. godine p.K. Zapis je naknadno značajno izmijenjen, brojni odlomci su izostavljeni i nešto materijala je kasnije dodano da zamijeni jednu petinu izvornog Evanđelja koja je izgubljena iz prvog rukopisa prije kopiranja. Ovaj zapis po Marku, zajedno s Andrijinim i Matejevim zabilješkama, je bio pisana osnova koja je poslužila svim kasnijim pripovijestima Evanđelja koja su nastojala prikazati Isusov život i učenja.

121:8.4 2. Evanđelje po Mateju. Takozvano Evanđelje po Mateju je zapis Učiteljeva života koji je napisan u cilju prosvjetljenja židovskih kršćana. Autor ovog zapisa stalno nastoji naglasiti kako je u Isusovom životu "ispunjeno ono što je rečeno po proroku." Evanđelje po Mateju prikazuje Isusa kao sina Davidova, i govori o njegovom velikom štovanju zakonu i proroka.

121:8.5 Apostol Matej nije napisao ovo Evanđelje. Njegov autor je učenik po imenu Izador koji se u pisanju oslanjao ne samo na Matejeva osobna sjećanja na ove događaje, nego i na određeni zapis Isusovih riječi koji je Matej napisao neposredno nakon raspeća. Ovaj Matejev zapis je napisan na aramejskom; Izador je pisao na grčkom. Izador nije imao loše namjere navodeći Mateja kao autora. U to vrijeme učenici su imali običaj na taj način ukazati počast svojim učiteljima.

121:8.6 Matejev izvorni zapis je prepravljen i proširen 40. godine p. K., neposredno prije nego što je ovaj napustio Jeruzalem da se posveti propovijedanju evanđelja. Bio je to privatni zapis čiji je posljednji primjerak uništen u spaljivanju sirijskog samostana 416. godine p. K.

121:8.7 Izador je pobjegao iz Jeruzalema 70. godine p. K., nakon što su Titove vojske ušle u grad, sa sobom noseći u Pelu kopiju Matejevih zabilješki. U 71. godini, dok je živio u Peli, Izador je napisao Evanđelje po Mateju. On je također imao prve četiri petine Markove pripovijesti.

121:8.8 3. Evanđelje po Luki. Luka - liječnik iz Antiohije u Pizidiji - je nežidov i Pavlov obraćenik koji je napisao sasvim drugačiju priču Učiteljeva života. Počeo je slijediti Pavla i učiti o životu i učenjima Isusa 47. godine p. K. Luka je u svojim zabilješkama očuvao mnogo "milosti Gospodina Isusa Krista," dok je sakupljao ove činjenice od Pavla i drugih. Luka predstavlja Učitelja kao "prijatelja carinika i grešnika." On je sabrao svoje brojne zabilješke u organizirano Evanđelje tek nakon Pavlove smrti. Luka je pisao u 82. godine u Ahaji. Planirao je napisati tri knjige povijesti Krista i kršćanstva, ali je umro 90. godine p. K., neposredno prije nego što je završio drugi dio “Djela Apostolskih.”

121:8.9 Kao materijal za izradu ovog Evanđelja, Luka se prije svega oslanjao na pripovijest Isusova životu koju je primio od Pavla. Evanđelje po Luki je, dakle, na neki način Evanđelje po Pavlu. No, Luka je imao i druge izvore informacija. On ne samo što je razgovarao s velikim brojem očevidaca Isusova života, već je imao i kopiju Evanđelja po Marku, odnosno prve četiri petine ovog materijala, kao i Izadorovu pripovijest i kratku zabilješku koju je 78. godine p. K. u Antiohiji izradio vjernik po imenu Kedeš. Luka je također imao unakaženu i dosta izmijenjenu kopiju nekih bilješki koj e su navodno bile djelo apostola Andrije.

121:8.10 4. Evanđelje po Ivanu. Evanđelje po Ivanu govori o većem dijelu Isusova rada u Judeji i okolici Jeruzalema, koji nije pomenut u drugim zapisima. To je takozvano Evanđelje po Ivanu, Zabedejevom sinu, i premda ga nije napisao sam Ivan, on mu je bio inspiracija. Od prvog zapisa, ovaj je materijal nekoliko puta izmijenjen kako bi izgledalo da ga je napisao sam Ivan. U pisanju ovog zapisa, Ivan je imao druga Evanđelja, i mogao je vidjeti kako je određeni materijal bio izostavljen; u skladu s tim, 101. godine p. K., ponukao je svog suradnika Natanija, grčkog židova iz Cezareje, da započne pisanje. Ivan je diktirao ovaj materijal prema sjećanju, oslanjajući se na tri postojeća zapisa. On nije imao svoju vlastitu pisanu zabilješku. Poslanicu koja je poznata kao "Prva Ivanova," Ivan je napisao kao popratno pismo materijalu koji je Natanije sastavio prema njegovim uputama.

121:8.11 Svi ovi autori su zabilježili svoje iskrene predstave Isusa kako su ga bilo vidjeli, zapamtili ili o njemu čuli, i kako su njihove koncepcije tih dalekih događaja izmijenjene njihovim naknadnim prihvaćanjem Pavlove teologije kršćanstva. A ovi zapisi, nesavršeni kakvi jesu, su bili dovoljni da promijene tijek povijesti Urantije kroz gotovo dvije tisuće godina.

121:8.14 [Priznanje: U izvršenju punomoći da nanovo izložim učenja i djela Isusa iz Nazareta, slobodno sam se koristio svim izvorima zapisa i planetarnih informacija. Moj glavni motiv je bio da sastavim zapis koji će ne samo prosvijetliti generaciju ljudi koja danas živi, već koji će biti od pomoći za sve buduće generacije. Iz ogromnog spremišta podataka koji su mi bili na raspolaganju, izabrao sam ono što je najbolje odgovaralo ostvarenju te namjere. Koliko je to bilo moguće, koristio sam podatke iz čisto ljudskih izvora. Jedino kad to nije bilo moguće, pribjegao sam korištenju zabilješki nadljudskog porijekla. Kad god su ideje i pojmovi Isusova života i učenja bili prihvatljivo iskazani od strane ljudskog uma, uvijek sam davao prednost takvim naizgled ljudskim misaonim uzorcima. Iako sam nastojao prilagoditi jezičke izraze u skladu s našom koncepcijom stvarnog značenja i istinskog smisla Učiteljeva života i učenja, koliko god je to bilo moguće, držao sam se stvarnog ljudskog pojma i misaonog uzorka u svim pripovijestima. Dobro znam da će pojmovi koji vuku porijeklo iz ljudskog uma biti prihvatljiviji i korisniji svim drugim ljudskim umovima. Kad nisam bio u stanju naći neophodne pojmove u ljudskim zapisima ili u ljudskim izrazima, koristio sam sjećanja moje vrste zemaljske egzistencije, srednjih bića. I kad ovaj sekundarni izvor informacije nije bio prikladan, bez oklijevanja sam koristio nadplanetarne izvore informacije.

121:8.12 Sabrana sjećanja iz kojih sam pripremio ovu pripovijest o Isusovom životu i učenjima - osim sjećanja koja su zabilježena u zapisu apostola Andrije - obuhvaćaju dragulje misli i nadmoćne koncepcije Isusovih učenja sakupljene od strane više od dvije tisuće ljudi koji su živjeli na zemlji od Isusova vremena do pisanja - ili točnije prepričavanja - ovih otkrivenja. Koristio sam se dopuštenjem da predočim novo otkrivenje samo kad ljudski zapisi i ljudski pojmovi nisu imali prihvatljiv misaoni uzorak. Nalog i dopuštenje za sastav ovog otkrivenja zabranjuju korištenje izvanljudskih izvora informacije ili izraza sve dok ne budem u stanju dokazati da nisam uspio naći neophodne konceptualne izraze u čisto ljudskim izvorima.

121:8.13 Dok sam u suradnji s mojih jedanaest suradnika iz redova srednjih bića i pod nadzorom Melkizedeka iz zapisa, predstavio ovaj zapis u skladu s mojom koncepcijom učinkovite organizacije i prema vlastitom izboru neposrednog načina izražavanja, ipak, većina ideja, pa čak i neki učinkoviti izrazi koje sam na taj način upotrijebio, vuku porijeklo od umova ljudi iz mnogih rasa koji su živjeli na zemlji tijekom prošlih generacija, sve do onih koji još uvijek tu žive u vrijeme ovog poduzeća. Na mnoge načine sam služio više kao kolekcionar i urednik, nego kao izvorni pripovjedač. Dajući prednost izvorima ljudskog porijekla, bez oklijevanja sam usvojio te ideje i koncepte koji su mi omogućili da stvorim najučinkovitiju predstavu Isusovog života i da nanovo iznesem njegova neusporediva učenja na najizražajniji način s općenito najinspirativnijim izrazima.U ime Bratstva Ujedinjenih Srednjih Bića Urantije, s najvećom zahvalnošću priznajem svoj dug svim izvorima zapisa i pojmova koji su korišteni u predstojećoj razradi naše nove prezentacije Isusova života na zemlji.]





Back to Top