Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 115 : VRHOVNO BIĆE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 115 : VRHOVNO BIĆE



POGLAVLJE 115 : VRHOVNO BIĆE

115:0.1 KAD je riječ o Ocu Svih, divno je biti njegov sin. Kad je riječ o Vrhovnom Biću, dostignuće predstavlja preduvjet statusu--čovjek mora učiniti nešto kao i postati nešto.

1. RELATIVNOST KONCEPTUALNIH OKVIRA

115:1.1 Svi bi djelomični, nepotpuni i evoluirajući intelekti bili bespomoćni u glavnom svemiru, nesposobni formirati prvi racionalan misaoni uzorak, da nije usađene sposobnosti uma--svog uma, visokog kao i niskog--da formira kozmički okvir u kojem će razmišljati. Ako um nije u stanju doseći zaključke, ako ne može prodrijeti tajnu istinskih izvora porijekla, on bez iznimke mora postulirati zaključke i izmisliti izvore kako bi stvorio način i sredstva logičkog razmišljanja u okviru svojih samostvorenih pretpostavki. I dok su takvi kozmički misaoni okviri stvorenog bića bitni kako bi omogućili racionalne intelektualne operacije, oni su bez iznimke u manjoj ili većoj mjeri neispravni.

115:1.2 Konceptualni okviri kozmosa su jedino relativno istiniti; oni predstavljaju korisnu skelu na čije mjesto vremenom moraju doći proširenja sve višeg kozmičkog shvaćanja. Razumijevanja istine, ljepote i dobrote, kao i moralnosti, etike, dužnosti, ljubavi, božanstvenosti, porijekla, egzistencije, svrhe, sudbine, vremena, prostora, pa čak i Božanstva--jedino su relativno točna. Bog je mnogo, mnogo više nego Otac, no shvaćanje Boga kao Oca predstavlja čovjekov najviši koncept Boga; unatoč tome, nakon što na Orvontonu, Havoni i Raju stekne nadsmrtničke predstave Božanstva, čovjek će lakše moći shvatiti zašto se odnos Stvoritelja i stvorenog bića prikazuje kao odnos Oca i Sina. To što se ljudske misli moraju kretati u sastavu smrtničkog kozmičkog okvira ne znači da čovjek nije u stanju predočiti druge više okvire koji mogu biti podloga misaonom procesu.

115:1.3 Kako bi se olakšalo smrtničko shvaćanje svemira nad svemirima, bitno je označiti tri različite razine kozmičke stvarnosti: finitnu, apsonitnu i apsolutnu. Od ovih je triju razina jedino apsolut bezuvjetno vječan, istinski egzistencijalan. Apsonitna i finitna razina predstavljaju izvode, modifikacije, ograničenja i oslabljenja izvorne i praiskonske apsolutne stvarnosti, beskonačnosti.

115:1.4 Područja finitnog postoje zahvaljujući vječnoj namjeri Boga. Konačna stvorena bića, visoka kao i niska, mogu predložiti--i predlažu--teorije o važnosti konačnog u kozmičkoj organizaciji, premda na koncu konca, konačno postoji zato što Bog tako hoće. Svemir je neobjašnjiv i konačno biće može racionalno objasniti vlastitu individualnu egzistenciju jedino ako se pozove na prethodna djela i preegzistencijalnu volju svojih predaka--Stvoritelja ili roditelja.

2. APSOLUTNA OSNOVA VRHOVNOSTI

115:2.1 Sa egzistencijalnog se stanovišta u galaksijama ne može dogoditi ništa novo, kako je upotpunjenje beskonačnosti koje počiva u JA JESAM večno prisutno u sedam Apsoluta, funkcionalno prisutno u trojedinstvima, dok je prenosivo povezano u trojedinim savezima. Ali činjenica da je beskonačnost egzistencijalno prisutna u ovim apsolutnim vezama ni na koji način ne onemogućuje ostvarenje novih kozmičkih iskustava. Sa stanovišta konačnog stvorenog bića, beskonačnost sadrži mnogo toga što je potencijalno, mnogo toga što je stvar buduće mogućnosti prije nego sadašnje aktualnosti.

115:2.2 Vrijednost je jedinstvena komponenta kozmičke stvarnosti. Ne razumijemo kako je moguće uvećati vrijednost nečeg beskonačnog i božanskog. Ali otkrivamo da je čak i u odnosima beskonačnog Božanstva moguće izmijeniti--čak i uvećati--značenja. Sa stanovišta iskustvenih svemira, čak i božanske vrijednosti rastu kao aktualnosti zahvaljujući uvećanom shvaćanju značenja stvarnosti.

115:2.3 Cijeli program kozmičke tvorevine i evolucije svih iskustvenih razina očigledno počiva u preobrazbi potencijalnosti u aktualnost; i ova se preobrazba odnosi na područja prostorne potencije, umne potencije i potencije duha.

115:2.4 Očigledna metoda kojom se kozmičke mogućnosti dovode u aktualnu egzistenciju varira od razine do razine, u konačnom predstavljajući rezultat iskustvene evolucije a u apsonitnom rezultat iskustvene pojave. Egzistencijalna beskonačnost je istinski bezuvjetna po sveobuhvatnosti i sama ova sveobuhvatnost neminovno mora obuhvatiti čak i mogućnost za konačno evolucijsko iskustvo. I mogućnost takvog iskustvenog rasta postaje kozmičkom aktualnošću zahvaljujući odnosima trojnih saveza koji se nadodaju Vrhovnom u samom njegovom sastavu.

3. IZVORNO, AKTUALNO I POTENCIJALNO

115:3.1 Konceptualno, apsolutni kozmos je neograničen; definirati stupanj i narav ove prvotne stvarnosti znači ograničiti beskonačnost i narušiti čistotu koncepta vječnosti. Ideja beskonačnog-vječnog, vječnog-beskonačnog, je bezuvjetna po mjeri i apsolutna kao činjenica. Na Urantiji nije postoajo jezik bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti koji bi prikladno mogao opisati stvarnost beskonačnosti ili beskonačnost stvarnosti. Čovjek--konačno stvoreno biće beskonačnog kozmosa--mora se zadovoljiti izobličenim razmišljanjem i približnim predstavama te neograničene, bezgranične egzistencije koja nema početka niti svršetka i koja nadilazi čovjekovu moć shvaćanja.

115:3.2 Um nikad neće biti u stanju shvatiti koncept Apsolutnog ako prvo ne pokuša razbiti jedinstvo takve stvarnosti. Premda um ujedinjuje sve različitosti, u slučaju da ne može naći takve različitosti, neće naći osnovu na kojoj će utemeljiti nastojanja da formira razumljive ideje.

115:3.3 Ljudi moraju segmentirati beskonačnost prije nego pokušaju shvatiti njenu praiskonsku nepomičnost. U beskonačnosti vlada jedinstvo koje je u ovim poglavljima označeno kao JA JESAM--prva pretpostavka uma stvorenog bića. Ali stvoreno biće nikad neće biti u stanju razumjeti kako je moguće da ovo jedinstvo može postati dualnost, trojedinstvo i raznolikost dok istodobno ostaje bezuvjetno jedinstvo. Čovjek susreće sličan problem kad pokušava shvatiti kako nepodjeljeno Božanstvo Trojstva može postojati uporedo s Božjom ličnošću.

115:3.4 Čovjekova velika udaljenost od beskonačnosti je jedini razlog zašto se ovaj koncept izražava u vidu jedne riječi. Dok je beskonačnost u jednu ruku JEDINSTVO, ona je u drugu ruku RAZNOLIKOST bez konca i ograničenja. Prema spoznaji konačnih egzistencija, beskonačnost predstavlja najveći paradoks kako filozofije stvorenog bića tako i njegove konačne metafizike. Premda pomoću obožavanja čovjekova duhovna narav doseže samog beskonačnog Oca, čovjekova intelektualna moć shvaćanja dostiže vrhunac onog časa kad čovjek spozna najvišu predstavu Vrhovnog Bića. Iznad Vrhovnog, koncepti postaju sve bezimeniji; sve manje i manje označavaju stvarnost; sve više i više, postaju projekcije konačnog razumijevanja stvorenog bića usmjerene prema nadkonačnom.

115:3.5 Osnovna predstava apsolutne razine uzima za pretpostavku postojanje triju faza:

115:3.6 1. Izvorne. Bezuvjetni koncept Prvog Izvora i Centra--izvorno ispoljenje JA JESAM od kojeg je potekla sva stvarnost.

115:3.7 2. Aktualne. Zajednica triju Apsoluta aktualnosti--Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra. Ovaj trojni savez Vječnog Sina, Beskonačnog Duha i Rajskog Otoka predstavlja aktualno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.

115:3.8 3. Potencijalne. Zajednica triju Apsoluta potencijalnosti--Božanstva Apsoluta, Bezuvjetnog Apsoluta i Univerzalnog Apsoluta. Ovaj trojni savez egzistencijalne potencijalnosti sačinjava potencijalno otkrivenje izvornosti Prvog Izvora i Centra.

115:3.9 Međupovezanost Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog stvara napone unutar Beskonačnosti, što stvara mogućnost cjelokupnog kozmičkog rasta; a rast je narav Sedmostrukog, Vrhovnog i Ultimnog.

115:3.10 U vezi koja vlada između Božanstva Apsoluta, Univerzalnog Apsoluta i Bezuvjetnog Apsoluta, potencijalnost je apsolutna dok se aktualnost pojavljuje; u vezi koja vlada između Drugog, Trećeg i Rajskog Izvora i Centra, aktulanost je apsolutna dok se potencijalnost pojavljaje; u izvornosti Prvog Izvora i Centra, ne možemo reći da postoji ili da se pojavljuje bilo aktualnost ili potencijalnost--Otac jeste.

115:3.11 Sa stanovišta vremena, Aktualno je to što je bilo i što jeste; Potencijalno je to što postaje i što će biti; Izvorno je to što jeste. Sa stanovišta vječnosti, razlika između Izvornog, Aktualnog i Potencijalnog nije tako očigledna. Ova se trojedina svojstva ne mogu tako lako opaziti na razinama Raja i vječnosti. U vječnosti sve jeste--jedino se još uvijek nije očitovalo u vremenu i prostoru.

115:3.12 Sa stanovišta stvorenog bića, aktualnost je materija, potencijalnost je sposobnost. Aktualnost postoji u unutarnjosti iz koje se širi u perifernu beskonačnost; potencijalnost se kreće prema unutra od periferne beskonačnosti i uvire centru svih stvari. Izvornost je to što isprva izaziva a zatim uravnotežuje dualne kretnje kružne preobrazbe stvarnosti od potencijalnog do aktualnog kao i potencijaliziranje postojećih aktualnosti.

115:3.13 Tri Apsoluta potencijalnosti djeluju na čisto vječnoj razini kozmosa, te stoga kao takvi nikad ne djeluju na podapsolutnim razinama. Na silaznim razinama stvarnosti, trojni se savez potencijalnosti ispoljava s Ultimnim i nad Vrhovnim. Moguće je da se potencijal ne uspije aktualizirati u vremenu u odnosu na neku podapsolutnu razinu, premda to ne može biti slučaj u odnosu naspram cijelog. Božja volja ne mora prevladati kad se radi o individui, premda će uvijek prevladati u pogledu cijelog.

115:3.14 Centar kozmičkih egzistencijala počiva u trojnom savezu aktualnosti; bilo da se radio o duhu, umu ili energiji, sve i jedno imaju za centar Sina, Duha i Raj. Ličnost Sina koja ima narav duha predstavlja glavni uzorak prema kojem je izrađena svaka ličnost širom svih svemira. Materija Raja je glavni uzorak prema koji je na Havoni očitovan u savršenom obliku, a u nadsvemirima u u savršavajućem obliku, kao otkrivenje. ZdruženiČinitelj je istodobno aktivacija kozmičke energije, konceptualizacija svrhe duha i integracija matematičke povezanosti uzroka i posljedica materijalnih nivoa s onim što predstavlja svrhu volje i motivacije duhovnog nivoa. U finitnim svemirima i istim, Sin, Duh i Raj djeluju u i nad Ultimnim, i kako je ovaj uvjetovan i ograničen u Vrhovnom.

115:3.15 Aktualnost (Božanstva) je to čemu čovjek teži pri svom usponu prema Raju. Potencijalnost (ljudske božanstvenosti) je to što čovjek evoluira pri tom traganju. Izvorno je to što omogućuje supostojanje i integraciju aktualnog čovjeka, potencijalnog čovjeka i vječnog čovjeka.

115:3.16 Krajnja kozmička dinamika se tiče neprekidnog prenošenja stvarnosti od potencijalnosti do aktualnosti. Teoretski, ova metamorfoza može biti okončana, ali u stvari, to nije moguće zbog toga što su i Potencijalni i Aktualni uključeni u krug Izvornoga (JA JESAM) i ovo poistovijećenje zauvijek onemogućuje ograničavanje razvojnog napredovanja svemira. ęto god se poistovijetilo s JA JESAM ne može nikad doživjeti završetak napredovanja, kako je aktualnost potencijala JA JESAM apsolutna, dok je potencijalnost aktuala JA JESAM također apsolutna. Aktuali će uvijek otvarati nove putove ostvarivanja potencijala koji su do tog časa bili nemogući--svaka ljudska odluka ne samo što aktualizira novu stvarnost u ljudskom iskustvu, već također otvara put novoj sposobnosti za ljudski rast. Čovjek živi u svakom djetetu, dok osoba koja će napredovati u morontija svijetu živi u svakom čovjeku koji zna Boga.

115:3.17 Nikada ne može nastupiti zastoj u rastu u sveukupnom kozmosu zbog toga što je osnova za rast--apsolutni aktuali--bezuvjetna i zbog toga što su mogućnosti za rast--apsolutni potencijali--neograničeni. S praktičnog stanovišta, kozmički filozof je dostigao zakljucak da kraj jednostavno ne postoji.

115:3.18 Posmatrano s ograničenog stanovišta uistinu postoje mnogi završetci, mnoga okončanja aktivnosti, ali sa šireg gledišta viših kosmičkih nivoa, svršetci ne postoje, jedino što postoji su prijelazi iz jedne razvojne faze u drugu. Osnovi slijed događaja koji vlada u glavnom svemiru se tiče više kozmičkih doba, Havone, nadsvemira i drugih kozmičkih doba. Ali čak ni ove osnovne podjele tijeka odnosa mogu biti jedino relativne navigacijske oznake na cesti vječnosti.

115:3.19 Krajnji prodor istine, ljepote i dobrote Vrhovnog Bića može jedino otvoriti put kojim će napredujuće stvoreno biće steći ona apsonitna svojstva ultimne božanstvenosti koja leže izvan konceptualnih nivoa istine, ljepote i dobrote.

4. IZVORI VRHUNSKE STVARNOSTI

115:4.1 Svako razmatranje izvora iz kojeg je potekao Vrhovni mora započeti s rajskim Trojstvom, jer Trojstvo je izvorno Božanstvo, dok Božanstvo Vrhovnoga predstavlja derivaciju. Svako razmatranje rasta Vrhovnoga mora pokloniti pažnju egzistencijalnim trioditima, jer oni obuhvaćaju svu apsolutnu aktualnost i svu beskonačnu potencijalnost (koja je u vezi s Prvim Izvorom i Centrom.) I evolucijski Vrhovni predstavlja kulminacijsku i lično voljnu žižu preinačenja--preobraženja--potencijala u aktuale u i na finitnim nivoima egzistencije. Dva triodita, aktualni i potencijalni, predstavljaju cjelokupnost međuodnosa rasta u svemirima.

115:4.2 Izvor iz kojeg potiče Vrhovni počiva u Rajskom Trojstvu--vječnom, aktualnom i nepodjeljenom Božanstvu. Vrhovni je kao prvo osoba duha, i ova osoba duha potječe od Trojstva. Ali kao drugo, Vrhovni je Božanstvo rasta--evolucijskog rasta--i ovaj rast je derivativ dvaju triodita, aktualnog i potencijalnog.

115:4.3 Ako vam je teško razumjeti da beskonačni treioditi mogu funkcionirati na konačnim nivoima, razmislite o tome da sama njihova beskonačnost mora u sebi sadržavati potencijalnost konačnosti; beskonačnost obuhvaća sve stvari koje se kreću od najnižih i najuvjetovanijih stvari konačne egzistencije do najviših i najbezuvjetnije apsolutnih stvarnosti.

115:4.4 Nije toliko teško razumjeti da beskonačno sadrži konačno kolikoje teško razumjeti način na koji se ova beskonačna aktualnost očituje konačnom. Ali Misaoni Ispravljači koji žive u čovjeku šmrtniku predstavljaju jedan od vječnih dokaza da čak i apsolutni bog (kao apsolut) može učiniti i stvarno čini neposredan kontakt s čak i najnižim i najmanjim od svih kozmičkih stvorenih bića koja su obdarena voljom.

115:4.5 Trioditi koji zajednički obuhvaćaju aktualno i potencijalno se ispoljavaju na konačnim nivoima u zajednici s vrhovnim Bićem. Vještina kojom se takvo ispoljenje izvodi je i izravna i neizravna: izravna što se tiče načina koji odnosi triodita izazivaju kontradjelovanje u Vrhovnom i neizravna kad se uzme u obzir da su izvedeni putom apsonitnog nivoa koji se pojavio.

115:4.6 Vrhovna stvarnost, koja predstavlja cjelokupnu konačnu stvarnost, je dinamički rast između bezuvjetnih potencijala vanjskog prostora i bezuvjetnih aktuala centra svih stvari. Konačni domen tako postaje stvarnom činjenicom putom suradnje između apsonitnih sila djelovanja Raja i Ličnosti Vrhovnih Stvoritelja vremena. Čin sazrijevanja uvjetovanih mogućnosti triju velikih potencijala Apsoluta predstavlja apsonitnu funkciju Arkitekata Glavnog Svemira i njihovih transcendentnih suradnika. I kad ove stvari koje su se pojavile dostignu izvjesni stupanj zrelosti, Ličnosti Vrhovnih Stvoritelja se jave iz Raja kako bi se odale dugotrajnom zadatku--dovođenju evoluirajućih svemira u stanje aktualnosti.

115:4.7 Rast Vrhovnosti je derivacija triodita; osoba Vrhovnog koja ima narav duha je derivacija Trojstva; ali povlastice moći Svemogućeg su zasnovane na uspjesina božanstvenosti Sedmostrukog Boga, dok se sjedinjavanje povlastica moći Svemogućeg vrhovnog s osobom Vrhovnog Boga koja ima narav duha izvodi putom službe ZdruženogČinitelja, koji je podario um Vrhovnog kao sjedinjujući faktor ovog evolucijskog Božanstva.

5. ODNOS VRHOVNOG NASPRAM RAJSKOM TROJSTVU

115:5.1 Kad se radi o stvarnosti njegove lične prirode koja ima narav duha, Vrhovno BIće apsolutno ovisi o egzistenciji i činu Rajskog Trojstva. Dok je rast Vrhovnog stvar odnosa triodita, duh ličnosti Vrhovnog Boga ovisi o Rajskom Trojstvu čija je derivacija, i koje zauvijek drži poziciju apsolutnog centra-izvora savršene i beskonačne stabilnosti oko koje se sve više razvija evolucijski rast Vrhovnog.

115:5.2 Djelovanje Trojstva je u vezi s djelovanjem Vrhovnog, jer Trojstvo funkcionira na svim (sveukupnim) nivoima, uključujući i nivo djelovanja Vrhovnosti. Ali kako doba Havone prolazi i kako nastupa doba nadsvemira, tako i vidljivo djelovanje Trojstva kao neposrednog stvoritelja prolazi, otvarajući put stvaralačkim djelimadjece Rajskih Božnastava.

6. ODNOS VRHOVNOG NASPRAM TRIODITA

115:6.1 Triod aktualnosti nastavlja djelovati neposredno u poslije-Havonskim epohama; djelovanje Rajske gravitacije zahvaća osnovane jedinke materijalne egzistencije, gravitacija duha Vječnog Sina djeluje direktno nad osnovnim vrijednostima egzistencije duha, dok gravitacija uma Združenog Činitelja nepogrešivo drži u svom stisku vitalna značenja intelektualne egzistencije.

115:6.2 Ali kako se svaki stadij stvaralačke aktivnosti kreće prema vani kroz neistraženi prostor, on djeluje i egzistira sve dalje i dalje od direktnog djelovanja stvaralčkih sila i božnaskih ličnosti centralnog mjesta--apsolutnog Rajskog Otoka i beskonačnih Božanstava koja na njemu žive. Ovaj niz nivoa kozmičke egzistencije tako postaje sve više ovisan o razvojima koji nastupaju unuar triju Apsolutnih potencijalnosti beskonačnosti.

115:6.3 Vrhovno Biće obuhvaća mogućnosti za kozmičku službu čije ispoljenje nije vidljivo u Vječnom Sinu, Beskonačnom Duhu ili neličnim stvarnostima Rajskog Otoka. Ovo je istina kad se uzme u obzir apsolutnost ovih triju osnovnih aktualnosti, ali rast Vrhovnog ne počiva jedino na ovim aktualnostima Božanstva i Raja, već štoviše učestvuje u darvojima u sastavu Božanstva, Univerzalnog i Bezuvjetnog Apsoluta.

115:6.4 Vrhovni raste ne samo kako Stvoritelji i stvorena bića evoluirajućih svemira postižu nalikovanje Bogu, već ovo konačno Božanstvo isto tako doživljava rast kao rezultat toga što stvoreno biće i Stvoritelj savladavaju konačne mogućnosti velikog svemira. Vrhovni se kreće dvojako: intenzivno prema raju i Božanstvu i ekstenzivno prema neograničenosti Apsoluta potencijala.

115:6.5 U sadašnjem kozmičkom dobu, ovo dualno kretanje se obznanjuje u spuštajućim i uspinjućim ličnostima velikog svemira. Vrhovne Stvoroteljske Ličnosti i njihovi božanski suradnici pokazuju divergentno kretanje Vrhovnoga koje je usmjereno prema vani, dok uspinjući hodočasnici iz sedam nadsvemira ukazuju na konvergentni trend Vrhovnosti koji je usmjeren orema unutra.

115:6.6 Konačno Božanstvo neprestano teži dualnom usklađenju, usklađenju prema unutra, u smjeru Raja i njegovih Božanstava i usklađenju prema van u smjeru beskonačnosti i Apsoluta koji se u njoj nalaze. Moćna erupcija Rajsko-kreativne Božanstvenosti koja se personificira u Sinovima Stvoriteljima i stiće moć u kontrolerima moći, ukazuje na ogroman izliv Vrhovnosti u područja potencijalnosti, dok beskrajan niz uspinjućih stvorenih bića velikog svemira svjedoči moćni izliv Vrhovnosti prema jedinstvu Rajskog Božanstva.

115:6.7 Ljudska bića su naučila da je kretnju onog što je nevidljivo ponekad moguće opaziti na osnovu posmatranja načina na koji ono djeluje na vidljivo; i u svemirima, mi smo već odavno naučili opaziti kretnje i tendencije Vrhovnosti posmatranjem kontradjelovanja koje one izazivaju u vidu evolucijskog razvoja takvih ličnosti i uzaoraka glavnog svemira.

115:6.8 Premda nismo sigurni, vjerujemo da se, kao konačni odraz Rajskog Božanstva, Vrhovni nastoji proširiti u vanjski prostor; ali kao uvjet koji ogranicava djelovanje triju Apsolutnih potencijala vanjskog prostora, ovo Vrhovno Biće neprestano teži Rajskoj koherenciji. I ove dualne kretnje su to što uzrokuje najosnovnije aktivnosti u trenutačno organiziranim svemirima.

7. PRIRODA VRHOVNOG

115:7.1 U Božanstvu Vrhovnog, Otac--JA JESAM je dostigao relativno potpuno oslobođenje od ograničenja koja su svojstvena beskonačnosti statusa, vječnosti postojanja i apsolutnosti prirode. Ali Vrhovni Bog je bio oslobođen od svih egzistencijalnih ograničenja jedino tako što je postao predmet iskustvenog uvjertovanja univerzalnog djelovanja. Time što je stekao sposobnost da doživi, konačni Bog je isto tako postao ovisan o doživljaju; time što je postigao oslobođenje od vječnosti, Svemigući je naišao na prepreke vremena; i Vrhovni je mogao poznavati rast i razvoj jedino kao posljedice necjelovitosti egzistencije i nepotpunosti prirode, neapsolutnosti postojanja.

115:7.2 Sve ovo se mora dešavati prema Očevom planu koji kaže da se konačni napredak može postići jedino ulaganjem napora, da stvoreno biće može nešto postići jedino ustrajnošću, te da razvoj ličnosti počiva na vjeri. Na ovaj način uredivši iskustvo-evoluciju Vrhovnog, Otac je stvorio uvjete da konačna bića mogu postojati u svemirima i da mogu, putem napredovanja u svom iskustvu, vremenom postići božanstvenost Vrhovnosti.

115:7.3 Sva stvarnost, uključujući Supremnog i Ultimnog i s izuzetkom bezuvjetnih nivoa sedam Apsoluta, jer relativna. Činjenica Vrhovnosti je zasnovana na moći Raja, ličnosti Sina i djelovanju Združenog Činitelja, ali rast Vrhovnog učestvuje u Apsolutnom Božanstvu, Bezuvjetnom Božanstvu i Univerzalnom Božanstvu. I ovo sintetizirajuće i ujedinjujuće Božanstvo--Vrhovni Bog--predstavlja personifikaciju velikog svemira putem beskonačnog jedinstva neistražive prirode rajskog Oca, Prvog Izvora i Centra.

115:7.4 Do mjere do koje trioditi direktno djeluju na konačnom nivou, oni su nadodati povrh Vrhovnog, koji je fokalizacija Božanstva kao i kozmički zbir konačnih uvjeta prirode Apsolutnog Aktualnog i Apsolutnog Potencijalnog.

115:7.5 Rajsko Trojstvo se smatra apsolutnom neminovnošću; šedam Glavnih Duhova su naočigled neminovnosti Trojstva; aktualizacija moći-uma-duha-ličnosti Vrhovnog mora biti evolucijska neminovnost.

115:7.6 Ne čini se da je Vrhovni Bog bio neminovan kad se radio o bezuvjetnoj stvarnosti, ali izgleda da on postoji na svim nivoima stvarnosti. On je neizbježan fokalizator, sabirač i obuhvatitelj evolucijskog iskustva, koji u svojoj Božanskoj prirodi djelotvorno ujedinjuje rezultate ovog tipa poimanja stvarnosti. I čini se da on čini sve ovo kako bi doprinjeo javljanju neminovne pojave, nadiskustva i nadkonačnog ispoljenja Ultimnog Boga.

115:7.7 Kako bi bilo moguće sasvim cijeniti Vrhovno Biće, potrebno je uzeti u obzir izvor, funkciju i sudbinu: odnos naspram Trojstva iz kojeg je poteklo, kozmičku aktivnost i Trojskog Ultimnog neposredne sudbine.

115:7.8 Time što sabire evolucijsko iskustvo, Vrhovni spaja konačno s apsonitnim, upravno kao što um Združenog Činitelja integrira božansku duhovnost ličnog šina s nepromjenljivim energijama Rajskog uzorka, i kao što prisustvo Univerzalnog Apsoluta ujedinjuje aktivaciju Božanstva s reaktivnošću Bezuvjetnog. I ovo jedinstvo mora biti otkrivenje neotkrivenog djelovanja izvornog jedinstva Prvog Oca-Uzroka i Izvora-Uzorka svih stvari i svih bića.

115:7.9 [Predstavljeno pod pokroviteljstvom Moćnog Glasnika koji privremeno boravi na Urantiji.]





Back to Top