Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 111 : ISPRAVLJAČ I DUŠA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 111 : ISPRAVLJAČ I DUŠA



POGLAVLJE 111 : ISPRAVLJAČ I DUŠA

111:0.1 ZAHVALJUJUĆI prisutnosti božanskog Ispravljača u ljudskom umu, ni znanost ni filozofija neće biti u stanju postići zadovoljavajuće razumijevanje evolutivne duše ljudske ličnosti. Morontija duša je dijete svemira koja se jedino može istinski poznati kozmičkim uvidom i duhovnim otkrićem.

111:0.2 Koncepti duše i unutarnjeg duha nisu novi na Urantiji; često su se javljali u različitim sustavima planetarnih vjerovanja. Mnoge istočne kao i određene zapadne vjere spoznaju da čovjek ima božansku kao i ljudsku baštinu. Osjećaj unutarnje prisutnosti praćen spoznajom vanjske sveprisutnosti Božanstva već dugo predstavlja dio mnogih religija Urantije. Čovjek je dugo vjerovao da postoji nešto bitno i značajno što raste unutar ljudske prirode, čemu je suđeno da istraje po okončanju kratkog vijeka čovjekovog temporalnog života.

111:0.3 Prije nego je čovjek spoznao da je božanski duh otac njegove evolutivne duše, mislio je da ona boravi u različitim fizičkim organima--u oku, jetri, bubregu, srcu, te kasnije u mozgu. Primitivni čovjek je povezivo dušu s krvlju, dahom, sjenama i vlastitim odrazom na površini vode.

111:0.4 Dok u konceptu atmana učitelji hinduizma istinski prilaze poštivanju Ispravljačeve prirode i prisutnosti, oni ne uspijevaju opaziti paralelnu prisutnost evolutivne i potencijalno besmrtne duše. Kinezi, međutim, priznaju dva aspekta ljudskog bića-- jang i jin--dušu i duh. Ne samo Egipćani, već i mnoga afrička plemena, vjeruju u dvije jedinke, ka i ba ; duša obično nije smatrana prijepostojećom, već jedino duh.

111:0.5 U dolini Nila je vladalo vjerovanje da je svaka osoba koja je uživala božansku naklonost prilikom rođenja ili uskoro zatim primala na dar zaštitni duh koji je nosio naziv ka. Vjerovali su da je ovaj zaštitni duh ostajao uz smrtnika cijelog života, te da bi prije njega prešao u naredni život. Na zidovima hrama u Luksoru, gdje je oslikan život Amenotepa III, mali princ je naslikan na ruci boga Nila dok se u blizini njega nalazi drugo dijete, po izgledu identično princu, koje simbolizira jedinku koju su Egipćani nazivali ka. Ovo djelo je dovršeno u petnaestom stoljeću prije Krista.

111:0.6 Ka je smatran nadmoćnim obdarenjem duha koje je trebalo usmjeriti povezanu smrtničku dušu k boljim stazama zemaljskog življenja, ali koje je povrh svega nastojalo utjecati na ljudsku sreću u narednom životu. U ovo doba, Egipćani su vjerovati da će prilikom smrti određenog čovjeka ka čekati na njega s druge strane Velike Rijeke. Isprva je vladalo vjerovanje se da su jedino kraljevi imali ka, ali ovo se uskoro zatim počelo odnositi na sve ispravne ljude. Govoreći o ka u svome srcu, jedan egipatski vladar je rekao, "Slušao sam njegove riječi; bojao sam se prekršiti njegovu upravu. Tako sam postao jako uspješan; ostvario sam uspjeh zahvaljujući onome što me nagonio da činim; stekao sam slavu slijedeći njegovu upravu." Mnogi su vjerovali da je ka bio "orakul od Boga u svakom čovjeku." Mnogi su vjerovali da će "provesti vječnost u radosti srca naklonošću Boga u čovjekovoj nutrini."

111:0.7 Sve rase evolutivnih smrtnika Urantije imaju riječ koja odgovara konceptu duše. Mnogi primitivni narodi su vjerovali da duša gleda na svijet kroz ljudske oči; stoga su se tako stravično bojali uroka zlog oka. Dugo su vjerovali da je "duh čovjeka lampa Gospodnja." Rig-Veda kaže: "Moj um govori mome srcu."

1. UMNA DOMENA IZBORA

111:1.1 Premda djelovanje Ispravljača ima duhovnu prirodu, oni neminovno temelje svoje aktivnosti na intelektualnoj osnovi. Um je ljudska podloga na čijoj osnovi, u suradnji s ličnošću svoga domaćina, duh Monitor mora razviti morontija dušu.

111:1.2 Kozmičko jedinstvo vlada na više umnih razina svemira nad svemirima. Intelektualna bića vuku porijeklo iz kozmičkog uma, upravo kao što nebule nastaju iz kozmičkih energija svemirskog prostora. S odobrenjem smrtničkog uma, na ljudskoj (i stoga ličnoj) razini čovjekovog intelektualnog "ja," potencijal evolucije duha počinje dominirati zahvaljujući duhovnim obdarenjima ljudske ličnosti kao i stvaralačkoj prisutnosti jedinke koja predstavlja apsolutnu vrijednosti u takvim ljudskim bićima. Ali na takvu dominancij duha nad materijalnim umom utječu dva iskustva: Ovaj um se kao prvo morao razviti zahvaljujući službi sedam pomoćnih umnih duhova i kao drugo, pri stvaranju i podizanju morontija bića-- evolutivne i potencijalno besmrtne duše--materijalno (lično) biće mora izabrati suradnju s unutarnjim Ispravljačem.

111:1.3 Materijalni um predstavlja područje života ljudskih ličnosti, njihove svijesti o vlastitom postojanju, donesenih odluka, prihvaćanja ili odricanja Boga, postignuća vječnosti ili samouništenja.

111:1.4 Materijalna evolucija vam je pružila životni mehanizam, vaše tijelo; sam Otac vas je obdario najčistijom stvarnošću duha u cijelom svemiru, vašim Misaonim Ispravljačem. Ali u vaše ruke, podređen vašim odlukama, postavljen je um i pomoću uma živite ili umirete. U ovom umu i s ovim umom, donosite moralne odluke zahvaljujući kojima možete postati nalik Ispravljaču, što znači nalik Bogu.

111:1.5 Smrtnički um je privremeni intelektualni sustav koji je posuđen ljudskim bićima na upotrebu za vrijeme materijalnog života i koristeći se ovim umom, ona bilo prihvaćaju ili odbacuju potencijal vječne egzistencije. Um je gotovo jedina komponenta kozmičke stvarnosti koja je podređena vašoj volji dok duša--vaše morontija "ja"--vjerno oslikava proizvod zemaljskih odluka smrtničkog bića. Ljudska svijest se lagano naslanja na podlogu nižeg elektrokemijskog mehanizma, dok lagano dodiruje viši energetski sustav duha-morontije. Ni jednog od ovih sustava ljudsko biće nije u cjelosti svjesno za vrijeme smrtničkog života; ono stoga mora djelovati u umu, kojeg je svjesno. Opstanak nije toliko rezultat onoga što um razumije, koliko je rezultat onoga što um nastoji razumjeti; poistovijećenje s duhom nije toliko stvar toga kakav je um danas, koliko je stvar toga kakav um nastoji postati. Kozmički uspon nije toliko stvar čovjekove svjesti Boga, koliko je rezultat čovjekove žudnje za Bogom. To što ste danas nije toliko bitno koliko je bitno to što postajete dan za danom i u vječnosti.

111:1.6 Um je kozmički instrument na kojem ljudska volja može svirati nemilozvučje uništenja ili na kojem ista ova ljudska volja može proizvesti veličanstvene melodije poistovijećenja s Bogom i rezultirajućeg vječnog opstanka. Na koncu konca, dok čovjekov Ispravljač ne može podlijeći zlu i dok nije u stanju počiniti grijeh, grešne mahinacije izopačene i sebične ljudske volje uistinu mogu iskriviti i izobličiti ljudski um i učiniti ga zlim i ogavnim. A isti ovaj um jednako tako može postati plemenit, lijep, istinit i dobar--stvarno velik--ako ga takvim učini duhom prosvjetljena volja ljudskog bića koje poznaje Boga.

111:1.7 Evolutivni um je potpuno stabilan i pouzadan jedino kad se ispoljava na dvije krajnosti kozmičke intelektualnosti--na posve mehaniziranoj i posve produhovljenoj razini. Između dvaju intelektualnih krajnosti--posve mehaničke kontrole i istinske prirode duha--vlada ogroman raspon evolutivnih uspinjućih umova čija stabilnost i spokoj ovise o izboru ličnosti i mjeri poistovijećenja s duhom.

111:1.8 Ali čovjek ne predaje svoju volju Ispravljaču pasivno, ropski. Bolje je reći da on aktivno, pozitivno i kooperativno donosi odluku da će slijediti Ispravljačevu upravu i to u onom času i na onaj način na koji se takva uprava bude svjesno razlikovala od želja i impulsa prirodnog smrtničkog uma. Dok Ispravljači manipuliraju čovjekov um, oni njime nikad ne upravljaju protiv čovjekove volje; Ispravljačima, ljudska volja je nepovrediva. I oni poznaju i poštuju ovu volju, istodobno nastojeći ostvariti svoje duhovne ciljeve--ispraviti misli i preobraziti prirodu u gotovo neograničenoj domeni evolutivnog ljudskog intelekta.

111:1.9 Um je vaš brod, Ispravljač je vaš kormilar, dok je ljudska volja kapetan. Gospodar smrtničke lađe treba mudro dopustiti božanskom kormilaru da povede uspinjuću dušu u morontija luke vječnog života. Čovjekova volja može jedino svojom sebičnošću, neaktivnošću i grešnošću odbaciti upravu ovog brižnog kormilara i s vremenom uništiti smrtnički život nasukavši se u zlim plićacima odbačene milosti i stijenama prihvaćenog zla. S vašim pristankom, ovaj vas vjerni kormilar sigurno vodi preko zapreka vremena i teškoća prostora, do samog izvora božanskog uma ako ne i dalje, do Rajskog Oca Ispravljača.

2. PRIRODA DUŠE

111:2.1 Pri umnom djelovanju kozmičke inteligencije, cjelokupnost uma dominira nad fragmentima intelektualnih funkcija. Um je u biti funkcionalno jedinstvo; on stoga neminovno ispoljava ovo konstitutivno jedinstvo, čak i ako zavedeno biće pokušava zapriječiti njegovo djelovanje svojim nerazumna djelima i odlukama. I ovo jedinstvo uma bez iznimke teži koordinaciji s duhom na svim razinama povezanosti s čovjekovim "ja" koje posjeduje dostojanstvo volje i povlastice uspona.

111:2.2 Materijalni um smrtnog čovjeka je kozmički razboj koji nosi morontija predivo na kojem unutarnji Misaoni Ispravljač može tkati uzorke duha obilježene kozmičkim karakterom trajnih vrijednosti i božanskih značenja--dušu koja opstaje i ima ultimnu sudbinu i beskrajan put--potencijalnog finalistu.

111:2.3 Čovjekova ličnost se poistovijećuje s umom i duhom koji su funkcionalno povezani životom u materijalnom tijelu. Ovaj funkcionalni odnos takvog uma i duha ne vodi k stvaranju nekog spoja osobina ili obilježja uma i duha, već prije k stvaranju potpuno nove, originalne i jedinstvene kozmičke vrijednosti pred kojom potencijalno stoji vječni život--duše.

111:2.4 Tri, a ne dvije komponente, sudjeluju u evolutivnom stvaranju takve besmrtne duše. Ova tri prijepostojeća dijela ljudske morontija dušu ubrajaju:

111:2.5 1. Ljudski um i sve prijepostojeće kozmičke utjecaje koji mu se pridaju.

111:2.6 2. Božanski duh koji živi u ovom ljudskom umu i sve potencijale koji su svojstveni takvom fragmentu apsolutne duhovnosti, zajedno sa svim duhovnim utjecajima i činiteljima ljudskog života.

111:2.7 3. Odnos između materijalnog uma i božanskog duha koji sadrži vrijednosti i značenja koja ne postoje pojedinačno bilo u umu ili u duši. Stvarnost ovog jedinstvenog odnosa nije ni materijalna niti duhovna, već je morontijalna. To je duša.

111:2.8 Midvejeri već dugo nazivaju ovu čovjekovu evolutivnu dušu međuumom, za razliku od nižeg ili materijalnog uma i višeg ili kozmičkog uma. Ovaj međuum istinski predstavlja morontija pojavu, kako zauzima domenu koja posreduje između materijalnih i duhovnih razina. Ova potencijalnost takve morontija evolucije ulazi u sastav dva univerzalna poriva: impulsa konačnog uma stvorenog bića da pozna Boga i stekne božanstvenost Stvoritelja i impulsa beskonačnog uma Stvoritelja da pozna čovjeka i postigne iskustvo stvorenog bića.

111:2.9 Ovaj uzvišeni proces razvoja besmrtne duše postoji zahvaljujući tome što smrtnički um kao prvo ima ličnu prirodu, a tek kao drugo što ima dodir s nadživotinjskim stvarnostima; on ima nadmaterijalno obdarenje kozmičke službe koje predstavlja garanciju razvoju moralne prirode koja ima sposobnost donošenja moralnih odluka, što rezultira bona fide stvaralačkim kontaktom s povezanim duhovnim službama i s unutarnjim Misaonim Ispravljačem.

111:2.10 Neminovan rezultat takvog kontaktnog produhovljenja ljudskog uma je postupno rođenje duše, sjedinjene tvorevine pomoćnog uma stvorenog bića kojim upravlja ljudska volja koja žudi za poznavanjem Boga, djelujući u savezu s duhovnim silama svemira kojima upravlja vrhovna kontrola istinskog fragmenta samog Boga cijele tvorevine--Tajanstvenog Osmatrača. I na taj način, materijalna i smrtnička stvarnost bića prekoračuje vremenska ograničenja mehanizma fizičkog života i postiže novi izražaj i novo poistovijećenje u evolutivnom mehanizmu produženja bitka--u besmrtnoj duši morontija prirode.

3. EVOLUTIVNA DUŠA

111:3.1 Greške smrtničkog uma i ljudskog ophođenja mogu u velikoj mjeri odgoditi razvoj duše, ali nakon što s pristankom ljudske volje čovjekov Ispravljač pokrene takvu morontija pojavu, one ga ne mogu spriječiti. Ali bilo kada, prethodno času smrtnikove smrti, ista ova materijalna i ljudska volja može poništiti takvu odluku i odbaciti produženje života. I nakon što preživi smrt, uspinjući smrtnik i dalje posjeduje ovu povlasticu koja mu daje pravo da odbaci vječni život; bilo kada prethodno spajanju s Ispravljačem, evolutivno i uspinjuće stvorenje može odlučiti da se odrekne volje Rajskog Oca. Spajanje s Ispravljačem pokazuje da je uspinjući smrtnik vječno i bezuvjetno odlučio činiti Očevu volju.

111:3.2 Za vrijeme života u tjelesnom obličju, evolutivna duša može osnažiti nadmaterijalne odluke smrtničkog uma. Kako je nadmaterijalna, sama po sebi duša ne djeluje na materijalnoj razini ljudskog iskustva. Pored toga, bez suradnje s nekim duhom Božanstva kao recimo Ispravljačem, ova podduhovna duša ne može djelovati iznad morontija razine. Duša ne donosi konačne odluke sve dok je smrt ili prijenos ne odvoje od materijalne povezanosti sa smrtničkim umom, izuzev ako ovaj materijalni um slobodno odluči ovlastiti odluke takve morontija duše povezanog djelovanja. Za vrijeme života, smrtnička volja--moć ličnosti da donese slobodnu odluku--počiva u krugovima materijalnog uma; pri nastavku smrtničkog rasta na zemlji, ovo se biće svojim neprocjenljivim moćima izbora sve više poistovijećuje s novonastajućom jedinkom morontija duše; nakon smrti i buđenja na rezidencijskom svijetu, ljudska ličnost sebe u cjelosti poistovijećuje s morontija bitkom. Duša tako predstavlja zametak budućeg morontija mehanizma identiteta ličnosti.

111:3.3 Ova besmrtna duša isprva ima posve morontijalnu prirodu, ali se zahvaljujući sposobnosti daljeg razvoja bez iznimke uspinje to istinskih razina duha gdje postiže vrijednost koja omogućuje spajanje s duhovima Božanstva, obično upravo onim duhom Oca Svih koji je u umu stvorenja pokrenuo takvu stvaralačku pojavu.

111:3.4 I ljudski um i božanski Ispravljač su svjesni prisutnosti i zasebne prirode evolutivne duše--Ispravljač potpuno, a um djelomično. Duša postaje sve svjesnija povezanih jedinki uma i Ispravljača, u skladu s mjerom vlastitog evolutivnog razvoja. Duša u sebi spaja obilježja ljudskog uma kao i osobine božanskog duha, dok se ustrajno razvija imajući za cilj uvećanje kontrole duha i božanske dominacije unaprijeđenjem umnog djelovanja čija značenja nastoje ostvariti sklad s istinskom vrijednošću duha.

111:3.5 Smrtnički život--evolucija duše--nije toliko stvar kušnje koliko je stvar obrazovanja. Bit religije počiva u vjeri u opstanak uzvišenih vrijednosti; istinsko religiozno iskustvo počiva u jedinstvu uzvišenih vrijednosti i kozmičkih značenja kao ostvarenja univerzalne stvarnosti.

111:3.6 Um zna količinu, stvarnost i značenja. Ali kvaliteta--vrijednosti--se jedino može osjetiti. Ovo sjetilo je spojeni proizvod uma koji poznaje i pridruženog duha koji po-stvarnost-izira.

111:3.7 Do mjere do koje čovjekova evolutivna morontija duša bude prožeta istinom, ljepotom i dobrotom kao vrijednosnim ostvarenjem svjesnosti Boga, rezultirajuće biće mora postati neuništivo. Bez opstanka vječnih vrijednosti u čovjekovoj evolutivnoj duši, smrtnička egzistencija nema smisla i sam život nije ništa drugo nego tragična iluzija. Ali zauvijek je istina: Što započnete u vremenu morate završiti u vječnosti--ako je vrijedno vaših nastojanja.

4. UNUTARNJI ŽIVOT

111:4.1 Prepoznavanje je intelektualni proces uklapanja sjetilnih dojmova iz vanjskog svijeta u osobne uzorke sjećanja. Razumijevanje znači da su ovi prepoznati sjetilni dojmovi i s njima povezani uzorci sjećanja postali ujedinjeni ili organizirani u dinamičku mrežu principa.

111:4.2 Značenja nastaju iz spoja prepoznavanja i razumijevanja. Značenja ne postoje u posve sjetilnom ili materijalnom svijetu. Čovjek može spoznati značenja i vrijednosti jedino u okviru unutarnjih ili nadmaterijalnih domena ljudskog iskustva.

111:4.3 Svaki napredak istinske civilizacije vuče porijeklo iz ovog unutarnjeg svijeta. Jedino ovaj unutarnji život može biti istinski stvaralački. Civilizacija teško može napredovati ako većina mladih bilo koje generacije posveti interese i energiju materijalističkim disciplinama sjetilnog ili vanjskog svijeta.

111:4.4 Unutarnji i vanjski svijet imaju različit sustav vrijednosti. Svaka civilizacija je u opasnosti kad tri četvrtine mladeži izaberu materijalističke okupacije ili se posvete izučavanju sjetilnih aktivnosti vanjskog svijeta. Civilizacija je u opasnosti kad mladi zanemare interes za etiku, sociologiju, eugeniku, filozofiju, likovne umjetnosti, religiju i kozmologiju.

111:4.5 Jedino u višim razinama nadsvjesnog uma koji se nadovezuje povrh ljudsko-iskustvene domene duha, možete naći više pojmove koji su vezani s bitnim djelotvornim uzorcima i koji mogu voditi k izgradnji bolje i trajnije civilizacije. Dok stvaralaštvo predstavlja unutarnje obdarenje ličnosti, ličnost djeluje stvaralački jedino u individualnom unutarnjem životu.

111:4.6 Pahulje su uvijek šestokutne, dok je svaka jedinstvena. Djeca se mogu razvrstati po tipovima, ali nije moguće naći dva identična djeteta, ni među blizancima. Ličnosti podliježu tipovima, dok su uvijek jedinstvene.

111:4.7 Sreća i radost nastaju u unutarnjem životu. Istinska radost ne može biti osamljeno iskustvo. Samoća uništava sreću. Čak i obitelji i nacije uvećavaju užitke života kad ih dijelile s drugima.

111:4.8 Vi ne posjedujete potpunu moć kontrole vanjskog svijeta--svoga okružja. Stvaralaštvo unutarnjeg svijeta u najvećoj mjeri podliježe čovjekovoj upravi, kako je ličnost u ovom području uglavnom oslobođena od okova uzročne povezanosti. Ličnost je povezana s ograničenim suverenitetom volje.

111:4.9 Kako je ovaj čovjekov unutarnji život istinski stvaralački, na svakom čovjeku leži odgovornost da izabere hoće li ovo stvaralaštvo biti spontano i posve nasumično ili će biti kontrolirano, usmjereno i konstruktivno. Kako će stvaralačka mašta biti u stanju proizvesti dostojnu djecu ako mora djelovati na podijumu koji je okupiran predrasudama, mržnjom, ozlojađenošću, osvetom i bigostvom?

111:4.10 Dok ideje mogu vući porijeklo iz podražaja vanjskog svijeta, ideali se rađaju jedino u stvaralačkim domenama unutarnjeg svijeta. U današnje doba svjetskim nacijama upravljaju osobe koje imaju obilje ideja--ali kojima nedostaju ideali. Ovdje počiva objašnjenje siromaštva, razvoda, ratova i rasnih netrpeljivosti.

111:4.11 Evo u čemu je problem: Ako je čovjek koji ima slobodnu volju iznutra obdaren stvaralačkim moćima, bitno je prepoznati da stvaralaštvo slobodne volje podrazumijeva njezinu potencijalnu destruktivnost. I kad se stvaralaštvo pretvori u destruktivnost, suočeni ste s pustošenjima zla i grijeha--tlačenjem, ratom i uništenjem. Zlo je djelomičnost stvaralaštva koja naginje u smijeru fragmentacije i s vremenom uništenja. Svaki sukob je zao zato što zaustavlja stvaralačko djelovanje unutarnjeg života--djeluje kao vrsta građanskog rata u sastavu ličnosti.

111:4.12 Unutarnje stvaralaštvo doprinosi plemenitosti karaktera integracijom ličnosti i sjedinjenjem bitka. Zauvijek je istina: Ne može promijeniti prošlost; jedino može promijeniti budućnost sadašnjim stvaralaštvom unutarnjeg bitka.

5. POSVEĆENJE IZBORA

111:5.1 Izvršenje Božje volje nije ništa drugo nego voljnost stvorenja da podijeli unutarnji život s Bogom--istim onim Bogom koji je omogućio život unutarnjeg smisla i vrijednosti ovog stvorenja. Čin dijeljenja nalikuje Bogu--to je božanski čin. Bog sve dijeli s Vječnim Sinom i Beskonačnim Duhom, dok oni zauzvrat sve dijele s božanskim Sinovima i kozmičkim Kćerkama duha.

111:5.2 Oponašanje Boga je bitan činitelj u postignuću savršenstva; tajna opstanka i savršenstva u ovom opstanku počiva u izvršenju Božje volje.

111:5.3 Smrtnici žive u Bogu i Bog je tako htio živjeti u smrtnicima. Kao što čovjek sebe povjerava njemu, tako je i on--i to prvi--povjerio čovjeku dio sebe; pristao je živjeti u ljudima podvrgnut ljudskoj volji.

111:5.4 Mir za ovog života, opstanak poslije smrti, savršenstvo u narednom životu, službu u vječnosti--sve ovo čovjek može postići (u duhu) za vrijeme ovog života ako slobodno pristane--izabere--da se podredi Očevoj volji. A Otac je već odlučio podrediti jedan svoj dio volji čovjekove ličnosti.

111:5.5 Takav izbor stvorenja nije stvar predavanja volje. To je prije posvećenje, proširenje, uznošenje i usavršenje volje; i takav izbor uzdiže čovjekovu volju od razine temporalne važnosti na viši stadij gdje ličnost stvorenog sina postiže duhovnu zajednicu s ličnošću duha Oca.

111:5.6 Izbor Očeve volje znači da je smrtni čovjek duhovno otkrio Oca-duha, čak i ako mora proći cijeli vijek prije nego se stvoreni sin istinski nađe u stvarnoj prisutnosti Boga na Raju. Ovaj izbor ne počiva toliko u negiranju volje stvorenja--"Nek bude ne moja već tvoja volja"--koliko u pozitivnoj izjavi: "Moja je volja da bude tvoja volja." I prije ili kasnije, nakon ovakve odluke, sin koji bude izabrao Boga nalazi unutarnje jedinstvo (spajanje) s unutarnjim Božjim fragmentom, dok isti ovaj sve savršeniji sin nalazi uzvišeno zadovoljstvo ličnosti u obožavalačkom duhovnom zajedništvu između ličnosti čovjeka i ličnosti njegovog Stvoritelja, dvaju ličnosti koje zauvijek spajaju svoje stvaralačke osobine u samovoljnoj uzajamnosti izražaja--rođenju nove vječne suradnje između čovjekove i Božje volje.

6. LJUDSKI PARADOKS

111:6.1 Mnoge zemaljske nevolje koje prate smrtnog čovjeka izrastaju iz njegovog dvostrukog odnosa prema kozmosu. Čovjek je dio prirode--on egzistira u prirodi--dok je u stanju prevazići prirodu. Čovjek je konačan, premda u njemu živi iskra beskonačnosti. Ne samo što takva dualna situacija stvara potencijalnost zla, već vodi k pojavi mnogih društvenih i moralnih situacija koje stvaraju nesigurnost i veliku tjeskobu.

111:6.2 Ista ona hrabrost koja je neophodna za savladanje prirode i nadilaženje vlastitog bića, predstavlja hrabrost koja može doći u iskušenje da podlegne vlastitom ponosu. Smrtnik koji je sposoban prevazići vlastito biće može podlijeći napasti da obogotvori vlastitu samosvijest. Smrtnička dilema počiva u dvostrukoj situaciji--dok je okovan prirodom, čovjek ima jedinstvenu slobodu--slobodu duhovnog izbora i djelovanja. Na materijalnim razinama, čovjek se mora pokoriti prirodi, dok na duhovnim razinama nadilazi prirodu kao i sve temporalne i konačne pojave. Takav paradoks je neodovojivo vezan uz iskušenja i mogućnosti pojave zla i pogrešnih odluka, a ako bitak postane ponosan i arogantan--i eventualnog grijeha.

111:6.3 Problem grijeha nije samopostojeći u konačnom svijetu. Konačnost sama po sebi nije zla ili grešna. Konačni svijet je djelo beskonačnog Stvoritelja--rad njegovih božanskih Sinova--i stoga mora biti dobar. Zlo i grijeh nastaju zloupotrebom, izokretanjem i izopačenjem konačnog svijeta.

111:6.4 Duh može dominirati nad umom; um tako može upravljati energijom. Ali um može upravljati energijom jedino inteligentnom manipulacijom metamorfičkih potencijala koji su svojstveni matematičkoj razini uzročno-posljedične veze fizičkih domena. Kontrola energije nije svojstvena umu stvorenja; ona predstavlja povlasticu Božanstva. Ali ako uspije ovladati energetskim tajnama fizičkog svemira, um stvorenja može biti u stanju manipulirati energijom.

111:6.5 Kad čovjek želi izmijeniti fizičku stvarnost, bilo samog sebe ili svoje okružje, njegov uspjeh ovisi o otkriću načina i metoda za kontrolu materije i upravljanje energije. Bez ovih vještina, um je jedino u stanju utjecati na fizički mehanizam s kojim je neraskidivo povezan, ali ne i na ostale materijalne pojave. Ali inteligentnom upotrebom tjelesnog mehanizma, um može proizvesti druge mehanizme, čak i energetske i žive odnose koji rezultiraju uvećanjem kontrole i dominacije nad fizičkom razinom svemira.

111:6.6 Znanost je izvor činjenica i um ne može djelovati bez činjenica. One su građevinski blokovi u procesu izgradnje mudrosti i životno iskustvo ih cementira u povezanu cjelinu. Čovjek može naći Božju ljubav bez činjenica i otkriti Božje zakone bez ljubavi, ali ne može početi cijeniti beskonačnu simetriju, nadzemaljski sklad i izvrsno obilje sveobuhvatne prirode Prvog Izvora i Centra sve dok ne nađe božanski zakon i božansku ljubav i dok svojim iskustvom ne poveže ove elemente u indivualnu evolutivnu filozofiju kozmosa.

111:6.7 Proširenje materijalnog znanja vodi k porastu intelektualnog poštovanja značenja ideja i vrijednosti ideala. Dok ljudsko biće može naći istinu u unutarnjem iskustvu, bez jasnog poznavanja činjenica ne može primijeniti svoje osobno otkriće istine u okviru neumoljivo praktičnih zahtijeva svakodnevnog života.

111:6.8 Odveć je prirodno što je smrtni čovjek uznemiren osjećajem nesigurnosti sve dok smatra da je neraskidivo povezan s prirodom, dok ustvari posjeduje duhovne moći koje posve nadilaze sve temporalne i konačne pojave. Jedino religiozno pouzdanje--živuća vjera--može podržati čovjeka uoči teških i zamršenih problema.

111:6.9 Ponos je najveća opasnost koja opsjeda čovjekovu smrtničku prirodu i ugroža njegov integritet. Dok je hrabrost je neustrašiva, egotizam je tašt i samoubojstven. Nemojte prezirati prikladan osjećaj samopouzdanja. Čovjek se razlikuje od životinja upravo po svojoj moći da prevaziđe samoga sebe.

111:6.10 Ponos je prijevaran i omamljiv i vodi k grijehu, bilo da se radi o ponosu osobe, grupe, rase ili nacije. Doslovno je istina da "ponos prethodi porazu."

7. ISPRAVLJAČEV PROBLEM

111:7.1 Rajska pustolovina u biti počiva u pouzdanju pri neizvjesnostima--neizvjesnostima u vremenu i umu, neizvjesnostima u pogledu detalja sve višeg rajskog uspona; pouzdanju u duhu i vječnosti, pouzdanju u bezuvjetnom osjećaju sigurnosti stvorenog sina u božansku samilost i beskonačnu ljubav Oca Svih; neizvjesnost neiskusnog kozmičkog državljana; sigurnost uspinjućeg sina u rezidencijskim svjetovima svemoćnog i svemudrog Oca ljubavi.

111:7.2 Mogu li vas upozoriti da obratite pažnju na priglušeni jek Ispravljačevog vjernog poziva vašoj duši? Vaš unutarnji Ispravljač ne može zaustaviti ili materijalno izmijeniti vaš život, vašu vremensku borbu; Ispravljač ne može umanjiti vaše životne teškoće na putovanju svijetom napora. Vaš se unutarnji Božanski podstanar jedino može strpljivo povući ustranu dok bijete bitku života koji obilježava vaš svijet; ali vi uistinu možete, samo ako budete htjeli--dok radite i brinete, dok se borite i mučite--dopustiti hrabrom Ispravljaču da se bori s vama i za vas. Ovo će vam dati toliko utjehe i nadahnuća, toliko draži i podstreka, samo ako dopustite Ispravljaču da nastavi iznositi slike stvarnog motiva, krajnjeg cilja i vječne namisli cijele ove teške i mukotrpne borbe sa svakidašnjim problemima vašeg sadašnjeg materijalnog svijeta.

111:7.3 Zašto ne olakšate Ispravljačevu zadaću--zašto mu ne dopustite da vam pokaže duhovnu paralelu svih ovih teških materijalnih nastojanja? Zašto ne dopustite Ispravljaču da vas osnaži duhovnim istinama o kozmičkoj moći, dok se hvatate u koštac s temporalnim teškoćama smrtničke egzistencije? Zašto ne ohrabrite nebeskog pomagača da vas oraspoloži jasnom vizijom vječne perspektive univerzalnog života dok se sami u nedoumici bavite problemima tekućeg časa? Zašto odbijate prihvatiti prosvjetljenje i nadahnuće univerzalnim gledištem dok se s naporom borite sa zaprekama vremena i zbunjeno posrćete uoči neizvijesnosti svog smrtničkog životnog putovanja? Zašto ne dopustite Ispravljaču da produhovi vaše misli, unatoč tome što ste primorani gaziti materijalnim stazama zemaljskih nastojanja?

111:7.4 Više ljudske rase Urantije su tako zamršeno izmiješane; one predstavljaju rezultat spajanja više rasa i loza različitog porijekla. Ova složena priroda uveliko otežava djelotvornost Osmatrača za vrijeme života i definitivno doprinosi posmrtnim problemima Ispravljača i serafa čuvara. Nedavno sam bio na Salvingtonu gdje sam čuo službenu izjavu čuvara sudbine koja se odnosi na olakšanje teškoća s kojima se susreće služeći svom smrtnom predmetu zaštite. Ova izjava serafa glasi:

111:7.5 "Velik dio moje teškoće proizlazi iz beskrajnog sukoba između dvaju priroda čovjeka pod mojom zaštitom: poriva ambicije kojem se protivi lijenost životinje; ideala nadmoćnog naroda križanih s instinktima inferiorne rase; visokih namisli velikog uma antagoniziranih porivom primitivnog nasljeđa; dalekosežnog pogleda pronicavog i dalekovidog Osmatrača koji se kosi s kratkovidosti vremenskog stvorenja; progresivnih planova uspinjućeg bića na koje utječu želje i čežnje materijalne prirode; povremenog sjaja kozmičke inteligencije koji se poništava kemijsko-energetskim nalozima evolutivne rase; porivu anđela kojem se protive emocije životinje; obrazovanja intelekta koji je poništen tendencijama instinkta; osobnom iskustvu s kojim se kose nagomilane sklonosti rase; ciljeva najboljeg u čovjeku koji su nadsjenjeni pobudom najgoreg; visokog leta nadarene genijalnosti koji je neutraliziran gravitacijom osrednjosti; napretkom dobrog koji je retardiran inercijom zlog; umjetnošću lijepog koja je ukaljana prisutnošću zla; poletnosti zdravlja koja je neutralizirana debilnošću bolesti; fontanom vjere koja je zagađena otrovima straha; izvorom radosti koji je zagorčan vodama patnje; radošću nadanja koja doživljava razočaranje gorčinom ostvarenja; radostima življenja koja su izložena stalnoj prijetnji patnji smrti. Kakav život na takvom planetu! A i pored toga, zahvaljujući stalno prisutnoj pomoći i porivu Misaonog Ispravljača, ova je duša dostigla srazmjeran stupanj sreće i uspjeha, uzašavši do sudbeni odaja mansonije."

111:7.6 [Predočio Osamljeni Glasnik Orvontona.]





Back to Top