Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE



POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE

102:0.1 ZA materijalistu bez vjere, čovjek nije ništa drugo nego evolucijska slučajnost. Njegove nade u opstanak su plod smrtničke mašte; njegovi strahovi, ljubavi, težnje i vjerovanja nisu ništa drugo nego rezultat uzajamnog dodira određenih beživotnih atoma materije. Nikakvo ispoljenje energije i nikakav izraz vjerovanja ne mogu ponijeti čovjeka u naredni život. Odani radovi i inspirativno duhovno obdarenje najboljih ljudi su osuđeni na uništenje smrću, na dugu i usamljenu noć vječnog zaborava i uništenja duše. Neizrecivo očajanje je čovjekova jedina nagrada za življenje i patnju pod zemaljskim suncem smrtničke egzistencije. Svaki dan života polako ali sigurno zateže stisak nemilosrdne osude koju je neprijateljski i neumoljivi svemir materije odredio kao krunidbenu uvredu svim čovjekovim lijepim, plemenitim, uzvišenim i dobrim žudnjama.

102:0.2 Ali takav nije čovjekov kraj i vječna sudbina; takva vizija nije ništa drugo nego vapaj očajanja lutajuće duše koja se izgubila u duhovnoj tami i koja se nastavlja hrabro boriti s mehanističkim finesama materijalne filozofije, zaslijepljena zbrkom i izobličenjem vlastitog složenog obrazovanja. I jednim jedinim potezom vjere čak i najskromnija i najneukija Božja zemaljska djeca zauvijek mogu odagnati ovaj sud tame i sudbinu očaja.

102:0.3 Ova spasiteljska vjera nastaje u ljudskom srcu nakon što čovjekova moralna svijest uvidi da se ljudske vrijednosti mogu prevesti u smrtničkom iskustvu od materijalnih do duhovnih, od ljudskih do božanskih i od vremena do vječnosti.

1. UVJERENJA VJERE

102:1.1 Djelovanje Misaonog Ispravljača objašnjava prevođenje čovjekovog primitivnog i evolutivnog smisla za dužnost u tu višu i čvršću vjeru u vječne stvarnosti otkrivenja. Kako bi čovjek stekao moć razumijevanja staza vjere koje vode k vrhovnom postignuću, u njegovom srcu mora postojati težnja za savršenstvom. Ako čovjek odluči činiti božansku volju, on će znati put istine. Doslovno je istina: "Ljudske stvari morate znati da bi ih voljeli, dok božanske stvari morate voljeti kako bi ih znali." Ali poštene sumnje i iskrena pitanja nisu grijeh; takvi stavovi jedino odgađaju progresivni napredak k postignuću savršenstva. Djetinje pouzdanje osigurava čovjekov ulazak u kraljevstvo nebeskog uspona, dok napredak u kraljevstvu u cjelosti ovisi o energičnom življenju čvrste i sigurne vjere odraslog čovjeka.

102:1.2 Znanstveno rasuđivanje počiva na vidljivim činjenicama vremena; religiozna vjera polazi od programa duha koji pripada vječnosti. Istinska mudrost nas opominje da dopustimo vjeri da putem religioznog uvida i duhovne preobrazbe postigne ono što nam znanje i razum ne mogu pružiti.

102:1.3 Zbog izolacije koja je uslijedila nakon pobune, otkrivenje istine na Urantiji je toliko puta bilo pobrkano s tvrdnjama nepotpunih i prolaznih kozmologija. Istina ostaje nepromijenjena iz generacije u generaciju, dok učenja o fizičkom svijetu variraju iz dana u dan i iz godine u godinu. Vječnu istinu ne bi trebalo omalovažavati samo zato što slučajno stoji pored zastarjelih ideja o materijalnom svijetu. što više znanosti znate to manje možete biti sigurni; što više religije imate to ste uvjereniji.

102:1.4 Uvjerenja znanosti u cijelosti proizlaze iz intelekta; uvjerenja religije proizlaze iz samih temelja cjelokupne ličnosti. Znanost se obraća razumijevanju uma; religija se obraća lojalnosti i odanosti tijela, uma i duha, čak i cijele ličnosti.

102:1.5 Bog je tako stvaran i apsolutan da se nikakav materijalni znak dokaza niti bilo kakva demonstracija takozvanih čuda ne mogu ponuditi kao dokaz njegove stvarnosti. Uvijek ćemo ga znati zato što mu vjerujemo i ova vjera u cjelosti počiva na našem osobnom sudjelovanju u božanskim ispoljenjima njegove beskonačne stvarnosti.

102:1.6 Unutarnji Misaoni Ispravljač nepogrešivo stvara u čovjekovoj duši istinsku i ljubopitivu žudnju za savršenstvom, te dalekosežnu radoznalost koju je moguće zadovoljiti jedino obožavalačkim duhovnim zajedništvom s Bogom, božanskim izvorom ovog Ispravljača. Čovjekova gladna duša odbija naći zadovoljenje u bilo čemu što je manje od osobne spoznaje živog Boga. Što god više Bog može biti od visoke i savršene moralne ličnosti, on u našem žudnom i ograničenom shvaćanju ne može biti ništa manje.

2. RELIGIJA I STVARNOST

102:2.1 Pozorni umovi i pronicave duše prepoznaju religiju kad je nađu u životima svojih bližnjih. Religija ne zahtijeva nikakvu naročitu definiciju; mi svi znamo njezine društvene, intelektualne, moralne i duhovne plodove. I sve ovo proizlazi iz činjenice da religija pripada ljudskom rodu; ona nije proizvod kulture. Istina, čovjekovo shvaćanje religije je još uvijek ljudsko i stoga često postaje žrtvom neukosti i predrasuda, zavarljivih finesa i samoobmana neistinite filozofije.

102:2.2 Jedna od osobenih karakteristika istinskog religioznog uvjerenja je to što je unatoč apsolutnosti njegovih izjava i čvrstini njegovog stava duh njegovog izraza tako uravnotežen i ublažen da nikad ne odaje ni najslabiji dojam nametljivosti i egoističke egzaltacije. Mudrost religioznog iskustva je donekle paradoks jer dijelom vuče porijeklo iz ljudskih izvora dok istodobno predstavlja Ispravljačevu derivaciju. Religiozna sila nije proizvod osobnih povlastica individualnog čovjeka, već prije rezultat te uzvišene suradnje između čovjeka i vječnog izvora sve mudrosti. Riječi i djela istinske i neoskrnavljene religije na taj način postaju snažni autoritet svim prosvjetljenim smrtnicima.

102:2.3 Teško je ustanoviti i analizirati činitelje religioznog iskustva, ali nije teško opaziti da ljudi koji ih slijede žive kao da se već nalaze u prisutnosti Vječnog. Vjernici reagiraju na ovaj zemaljski život kao da već posjeduju besmrtnost. U životima takvih smrtnika postoji neosporna autentičnost i spontanost izražaja po kojoj se zauvijek razlikuju od svojih bližnjih koji su usvojili jedino mudrost ovog svijeta. Religiozni ljudi imaju sposobnost djelotvornog oslobođenja od vrtoglave žurbe i bolnog stresa nestalnosti koje predstavljaju sastavni dio zamaljskih struja vremena; oni ispoljavaju postojanost ličnosti i smirenost karaktera koji se ne mogu objasniti zakonima fiziologije, psihologije ili sociologije.

102:2.4 Vrijeme igra neminovnu ulogu pri postignuću znanja; religija odmah stavlja svoja obdarenja čovjeku na raspolaganje premda skladan rast, čvrsto napredovanje u svim fazama religioznog iskustva, predstavljaju vrlo bitan element. Čovjek će vječno nastojati steći znanje; vi neprestano učite, dok nikad niste u stanju dostići puno znanje apsolutne istine. U samom znanju čovjek nikad ne možete postići apsolutno uvjerenje, jedino sve veću vjerojatnosti aproksimacije; ali duhovno prosvjetljena religiozna duša zna i zna sada. A i pored toga, takvo duboko i sigurno uvjerenje ne vodi takve zdravoumne religiozne ljude da se išta manje zanimaju za uspone i padove napretka ljudske mudrosti koja je na svom materijalnom kraju povezana sa sporim napretkom znanosti.

102:2.5 Čak ni znanstvena otkrića neće biti istinski stvarna u svijesti ljudskog iskustva dok ne budu razriješena i usklađena, dok njihove relevantne činjenice ne poprime stvarna značenja uključenjem u kružne putanje misaonih struja uma. Smrtni čovjek promatra čak i svoje fizičko okruženje s umne razine, iz perspektive svog psihološkog registra. Stoga nije čudno što bi čovjek prvo trebao izgraditi čvrsto ujedinjeno tumačenje svemira, a zatim nastojati povezati ovo energetsko jedinstvo svoje znanosti s jedinstvom duha svog religioznog iskustva. Um je jedinstvo; smrtnička svijest živi na umnoj razini i spoznaje univerzalne stvarnosti očima umnog obdarenja. Umna perspektiva neće stvoriti egzistencijalno jedinstvo izvora stvarnosti, Prvog Izvora i Centra, ali može i jednom hoće čovjeku predočiti iskustveni spoj energije, uma i duha u sastavu i u vidu Vrhovnog Bića. Ali um nikada neće uspjeti ujediniti raznolikost stvarnosti ako ne izgradi čvrstu svijest o materijalnim stvarima, intelektualnim značenjima i duhovnim vrijednostima; jedinstvo se može postići jedino u skladu trojedinstva funkcionalne stvarnosti i jedino jedinstvo donosi zadovoljstvo ličnosti koje počiva u spoznaji kozmičke postojanosti i dosljednosti.

102:2.6 Jedinstvo se u ljudskom iskustvu najlakše može postići putem filozofije. I dok tijelo filozofske misli uvijek mora biti utemeljeno na materijalnim činjenicama, duša i energija istinske filozofske dinamičnosti počiva u smrtnikovom duhovnom uvidu.

102:2.7 Evolutivni čovjek ne uživa prirodno u teškom radu. Kako bi u svom životnom iskustvu očuvao korak s prinudnim zahtijevima i poticajnim porivima rastućeg religioznog iskustva, čovjek neprekidno mora biti aktivan u duhovnom rastu, intelektualnom napredovanju, otkriću novih činjenica i društvenoj službi. Ličnost koja nije izrazito aktivna nikad ne može imati istinsku religiju. Lijeni ljudi stoga često pokušavaju izbjeći rigoroznost istinski religioznih aktivnosti domišljato se služeći samoobmanama i povlačeći se u lažni zaklon stereotipnih religioznih doktrina i dogmi. Ali istinska religija je živa. Intelektualna kristalizacija religioznih predodžbi znači duhovnu smrt. Bez ideja nećete biti u stanju shvatiti religiju, ali ako se religija svede na ideju, ona više nije religija; ona postaje jedino vrstom ljudske filozofije.

102:2.8 Pored toga postoje i druge nestabilne i slabo disciplinirane duše koje nastoje koristiti sentimentalne ideje religije kako bi izbjegle iritirajućim zahtijevima življenja. Kad određeni kolebljivi i plašljivi smrtnici pokušaju izbjeći neprestanom pritisku evolucijskog života, religija, kakvom je oni shvaćaju, djeluje najbližim zaklonom, najboljim utočištem. Ali misija religije počiva u pripremi čovjeka da se hrabro, čak herojski, suoči s životnim nestalnostima. Religija je najviše obdarenje evolutivnog čovjeka, ona je to što ga osposobljuje da ustraje i da se "drži onoga koji se ne vidi." Misticizam, međutim, u određenoj mjeri predstavlja uzmicanje pred životom kojim se služe jedino ljudi koji ne uživaju teže aktivnosti življenja religioznim životom u otvorenim područjima ljudskog društva i poslovanja. Istinska religija mora djelovati. Ponašanje postaje rezultat religije kad je čovjek uistinu ima ili prije rečeno, kad religiji bude dopušteno da istinski ima čovjeka. Religija nikad neće biti zadovoljna pukim razmišljanjem i nedjelotvornim osjećajima.

102:2.9 Ne zatvaramo oči pred činjenicom da je religija često djelovala nepromišljeno, čak nereligiozno, ali je svejedno djelovala. Skretanja religioznih uvjerenja su vodila krvavim progonima, ali religija mora djelovati; ona je dinamična!

3. ZNANJE, MUDROST I UVID

102:3.1 Nedostatak intelektualnog obdarenja i obrazovanja neminovno stoji na putu višem religioznom postignuću zbog toga što takvo osiromašenje čovjekove duhovne prirode oduzima religiji njen glavni put filozofskog kontakta sa svijetom znanosti. Unatoč značaju intelektualnih činitelja religije, pretjerano razvijanje intelekta može biti jednako nepoželjno. Religija neminovno djeluje pod paradoksalnom neophodnošću djelotvorne upotrebe misli istodobno zanemarujući duhovnu svrsishodnost cjelokupnog misaonog procesa.

102:3.2 Religiozna špekulacija je neminovna premda uvijek štetna; špekulacija uvijek rezultira krivotvorenjem svoga predmeta. Špekulacija obično prevodi religiju u nešto što je materijalno ili humanističko, i dok na taj način izravno remeti jasnoću logičkog razmišljanja, neizravno stvara sliku religije kao funkcije zemaljskog svijeta, upravo onog svijeta s kojim religija uvijek treba stajati u suprotnosti Religija će stoga uvijek biti obilježena paradoksima, paradoksima koji proizlaze odatle što u čovjekovom iskustvu ne postoji veza između materijalnih i duhovnih razina svemira--morontija mota, nadfilozofska profinjenost opažanja istine i spoznavanja jedinstva.

102:3.3 Materijalni osjećaji, ljudske emocije, neposredno vode k sebičnim materijalnim djelima. Religiozni uvidi, duhovne motivacije, neposredno vode k religioznim radnjama, nesebičnim djelima društvene službe i altruističkog dobročinstva.

102:3.4 Religiozna žudnja je potraga za božanskom stvarnošću. Religiozno iskustvo je spoznaja svijesti nalaženja Boga. I kad čovjek nađe Boga, duša ovog bića doživi tako neopisiv i uzbuđen osjećaj pobjede nad ovim otkrićem da počinje težiti službi i kontaktu sa svojim manje prosvjetljenim bližnjima ne kako bi govorila o svom otkriću Boga, već kako bi pustila bujicu vječne dobrote koja navire iz njene duše da osvježi i oplemeni njene bližnje. Stvarna religija vodi uvećanoj društvenoj službi.

102:3.5 Znanost--znanje--vodi svjesnosti činjenica; religija-- iskustvo--vodi svjesnosti vrijednosti; filozofija-- mudrost--vodi koordiniranoj svjesnosti; otkrivenje--zamjena morontija moti--vodi svjesnosti istinske stvarnosti; dok usklađenje svjesnosti činjenica, vrijednosti i istinske stvarnosti tvori svjesnost stvarnosti ličnosti, vrhunac postojanja, kao i uvjerenje o mogućnosti njenog preživljavanja smrti.

102:3.6 Znanje dijeli ljude, vodi stvaranju društvenih slojeva i kasti. Religija vodi službi ljudima, stvaranju etike i altruizma. Mudrost vodi višem i boljem asociranju ideja i plodnijoj zajednici s drugim ljudima. Otkrivenje oslobađa ljude i uvodi ih u vječnu pustolovinu.

102:3.7 Znanost kategorizira ljude; religija voli ljude, druge kao što voli sebe; mudrost pravilno spoznaje razliku među ljudima; ali otkrivenje uzdiže čovjeka i otkriva njegovu sposobnost sudarnje s Bogom.

102:3.8 Znanost uzalud nastoji stvoriti kulturno bratstvo; religija stvara bratstvo duha. Filozofija teži bratstvu mudrosti; otkrivenje pruža sliku vječnog bratstva, Rajskog Zbora Finalnosti.

102:3.9 Znanje vodi ponosu ličnosti; mudrost je svjesnost značenja ličnosti; religija je iskustvo spoznavanja vrijednosti ličnosti; otkrivenje je sigurnost u preživljavanje ličnosti.

102:3.10 Znanost nastoji ustanoviti, analizirati i klasificirati segmentirane dijelove bezgraničnog kozmosa. Religija shvaća ideju cjelovitosti--ideju kozmosa kao cjeline. Filozofija nastoji povezati materijalne segmente znanosti s konceptom cjelovitosti koji predstavlja plod duhovnog uvida. Tamo gdje filozofija doživljava neuspjeh, otkrivenje postiže uspjeh, potvrđujući da je kozmički krug univerzalan, vječan, apsolutan i beskonačan. Ovaj kozmos Beskonačnog JA JESAM je stoga beskonačan, bezgraničan i sveobuhvatan--bezvremen, bezprostoran i bezuvjetan. I mi svjedočimo da je Beskonačni JA JESAM Otac Mihaela iz Nebadona i Bog ljudskog spasenja.

102:3.11 Znanost navodi Božanstvo kao činjenicu; filozofija predstavlja ideju Apsoluta; religija oslikava Boga kao duhovnu ličnost ljubavi. Otkrivenje potvrđuje jedinstvo stvarnosti Božanstva, ideje Apsoluta i duhovne ličnosti Boga te dalje predstavlja ovaj koncept kao našeg Oca--univerzalnu stvarnost egzistencije, vječnu ideju uma i beskonačni duh života.

102:3.12 Postignuće znanja tvori znanost; potraga za mudrosti je filozofija; ljubav prema Bogu je religija; žudnja za istinom je otkrivenje. Ali čovjekov unutarnji Misaoni Ispravljač je taj koji pridružuje osjećaj stvarnosti čovjekovom duhovnom uvidu u kozmos.

102:3.13 U znanosti, ideja prethodi izražaju spoznaje; u religiji, iskustvo spoznavanja prethodi izražaju ideje. Ogromna razlika postoji između slijedeće tri pojave: čovjekove evolutivne volje da vjeruje, religioznog uvida koji predstavlja plod prosvjetljenog razuma i otkrivenja--volje koja vjeruje.

102:3.14 U evoluciji religija često vodi formiranju čovjekovih ideja o Bogu; otkrivenje predstavlja ideju da je Bog evoluirao čovjeka, dok u zemaljskom životu Krista Mihaela vidimo Boga koji se obznanjuje čovjeku. Evolucija često predstavlja Boga u ljudskom obličju; otkrivenje često čini čovjeka nalik Bogu.

102:3.15 Znanost se može zadovoljiti jedino otkrićem prvih uzroka, religija otkrićem najviše ličnosti, a filozofija otkrićem jedinstva. Otkrivenje potvrđuje da su ovo troje jedno i da su sve troje dobri. Vječna stvarnost je dobro svemira, a ne vremenske iluzije prostornog zla. U duhovnom iskustvu svih ličnosti, uvijek je istina da je stvarno to što je dobro i da je dobro to što je stvarno.

4. STVARNOST ISKUSTVA

102:4.1 Kako u vašim umovima živi Misaoni Ispravljač, nije vam veća tajna znati um Boga nego biti siguran u svjesnost poznavanja bilo kog drugog uma, ljudskog ili nadljudskog. Religija i društvena svijest dijele slijedeću osobinu: Počivaju na čovjekovoj svjesnosti umnosti drugih. Vještina kojom možete prihvatiti ideju drugog kao svoju je ista vještina kojom možete "dopustiti umu koji je bio u Kristu da bude u vama."

102:4.2 Što je ljudsko iskustvo? Ono je jednostavno bilo koji oblik interakcije između čovjekovog aktivnog i ljubopitivog bitka i bilo koje druge aktivne spoljašnje stvarnosti. Količinu iskustva određuju dubina koncepta i cjelokupnost opažanja stvarnosti vanjskog okruženja. Kretanje iskustva je jednako iščekivanju i snazi imaginacije te oštrini senzornog zapažanja spoljašnjih svojstava stvarnosti s kojom se stupa u kontakt. Stvarnost iskustva počiva u čovjekovoj samosvijesti kao i svjesnosti postojanja drugih--materijalnosti, umnosti i duholikosti drugih.

102:4.3 Čovjek vrlo rano postaje svjestan da nije sam u svijetu ili svemiru. U okviru čovjekovog bitka izrasta prirodna i spontana samosvijest umnosti drugih. Vjera prevodi ovo prirodno iskustvo u religiju, prepoznavanje Boga kao stvarnosti--izvora, prirode i sudbine--umnosti drugih. Ali takvo poznavanje Boga je bez iznimke stvarnost osobnog iskustva. Da Bog nije ličnost, on ne bi mogao postati živim dijelom stvarnog religioznog iskustva ljudske ličnosti.

102:4.4 Sadržina greške u čovjekovom religioznom iskustvu direktno odgovara stupnju materijalizma koji zagađuje čovjekov duhovni koncept Oca Svih. Čovjekovo kozmičko napredovanje u pred-duhu počiva u iskustvu oslobađanja od ovih pogrešnih ideja o Božjoj prirodi i stvarnosti čistog i istinskog duha. Božanstvo je više nego duh, ali duhovni prilaz je jedini put kojim uspinjući čovjek može prići Bogu.

102:4.5 Molitva uistinu ulazi u sastav religioznog iskustva, premda suvremene religije griješe pretjerano ističući molitvu nauštrb mnogo bitnijeg duhovnog zajedništva između čovjeka i Boga--obožavanja. Obožavanje produbljuje i proširuje mislilačke moći uma. Dok molitva obogaćuje život, obožavanje osvjetljuje čovjekovu sudbinu.

102:4.6 Religija otkrivenja je ujedinjujući element ljudske egzistencije. Otkrivenje ujedinjuje povijest, koordinira geologiju, astronomiju, fiziku, kemiju, biologiju, sociologiju i psihologiju. Duhovno iskustvo je stvarna duša čovjekovog kozmosa.

5. PREMOĆ SVRSISHODNE POTENCIJALNOSTI

102:5.1 Premda potvrda stvarnosti vjerovanja nije isto što i potvrda stvarnosti predmeta vjerovanja, evolutivni napredak jednostavnih oblika života do statusa ljudske ličnosti ukazuje na to da je od samog početka postojao potencijal za pojavu ličnosti. U vremenskim svemirima ono što je potencijalno uvijek ima premoć nad onim što je aktualno. U evolutivnim kozmosima, potencijal je to što predstoji, a to što predstoji je ostvarenje svrsishodnih mandata Božanstva.

102:5.2 Ista ova premoć svrsishodnosti se može vidjeti u evoluciji umne ideacije, pri preobrazbi primitivnog životinjskog straha u sve dublje obožavanje Boga i sve više cijenjenje svemira. Primitivni čovjek je imao više religioznog straha nego vjere i ova se nadmoć potencijala duha nad umnim aktualnostima ispoljila u prevođenju ovog prezrenog straha u živuću vjeru u duhovne stvarnosti.

102:5.3 Vi možete psihološki analizirati evolutivnu religiju, ali ne i religiju osobnog iskustva koja ima duhovno porijeklo. Ljudska moralnost može prepoznati vrijednosti, dok jedino religija može očuvati, uzvisiti i produhoviti takve vrijednosti. Ali unatoč takvim radnjama, religija nadilazi emocionaliziranu moralnost. Religija u usporedbi s moralnošću nija drugačija od ljubavi u usporedbi s dužnošću, sinom u usporedbi sa slugom, biti u usporedbi s formom. Moralnost otkriva svemogućeg Upravitelja, Božanstvo kojem čovjek treba služiti; religija obznanjuje Oca ljubavi, Boga kojeg čovjek obožava i voli. I ponavljamo da je ovo slučaj zbog toga što duhovna potencijalnost religije ima nadmoć nad dužnosnom aktualnošću evolutivne moralnosti.

6. UVJERENJE RELIGIOZNE VJERE

102:6.1 Filozofska eliminacija religioznog straha i ustrajni napredak znanosti uništavaju lažne bogove; i čak i ako ovaj gubitak božanstava koja su djelo samog čovjeka može za trenutak zamagliti čovjekovu duhovnu viziju, ljudi će na koncu uspjeti uništiti neznanje i sujevjerje koji su tako dugo skrivali živog Boga vječne ljubavi. Odnos između stvorenog bića i Stvoritelja je živuće iskustvo, dinamična religiozna vjera koja se ne može precizno definirati. Izdvojiti dio života i nazvati ga religijom znači raščlaniti život i izobličiti religiju. I upravo zbog toga Bog obožavanja zahtijeva svu odanost ili ništa.

102:6.2 Bogovi primitivnih ljudi su mogli biti jedino odrazi svojih ljudskih stvoritelja; živući Bog je božanska svjetlost čiji prekidi stvaraju graditeljske odraze cjelokupnog prostora.

102:6.3 Religiozni čovjek određenog filozofskog dostignuća ima vjeru u osobnog Boga osobnog spasenja, nešto što je više od stvarnosti, vrijednosti, razine dostignuća, uzvišenog procesa, preobrazbe, vremensko-prostornog ultimata, idealizacije, personifikacije energije, gravitacijske jedinke, ljudske projekcije, idealizacije bitka, posega prirode prema višim razinama, sklonosti prema dobroti, naprednog impulsa evolucije ili blažene hipoteze. Religiozni čovjek ima vjeru u Boga ljubavi. Ljubav je bit religije i izvor nadmoćne civilizacije.

102:6.4 Vjera preobražava filozofskog Boga vjerojatnosti u spasiteljskog Boga uvjerenja u osobno religiozno iskustvo. Skepticizam može predstavljati izazov teološkim teorijama, dok uvjerenje i pouzdanje u osobno iskustvo potvrđuju istinitost čovjekovog vjerovanja koje je izraslo u zrelu vjeru.

102:6.5 Uvjerenja o Bogu mogu biti rezultat mudrog rasuđivanja, dok individualni čovjek može upoznati Boga jedino vjerom, osobnim iskustvom. U mnogo čemu što se tiče života čovjek mora računati na vjerojatnost, ali pri dodiru s kozmičkom stvarnošću, kad priđe kozmičkim značenjima i vrijednostima živućom vjerom, čovjek može doživjeti uvjerenost. Duša koja zna Boga ima hrabrosti reći "Znam" čak i kad ljudi bez vjere dovedu u pitanje ovo znanje zato što ono nije u cjelosti potkrijepljeno intelektualnom logikom. Svakoj takvoj sumnjičavoj osobi vjernik jedino može reći, "Kako ti znaš da ja ne znam?"

102:6.6 Premda razum uvijek može dovesti u pitanje vjeru, vjera je uvijek u stanju nadopuniti razum i logiku. Razum stvara vjerojatnost koju vjera može preobraziti u moralno uvjerenje, čak i duhovno iskustvo. Bog je prva istina i posljednja činjenica; stoga sva istina dolazi od Boga, dok sve činjenice postoje jedino relativno naspram Boga. Bog je aposolutna istina. Čovjek može znati Boga kao istinu, ali kako bi mogao razumjeti--objasniti--Boga, mora istražiti stvarnost svemira nad svemirima. Jedino živuća vjera može premostiti ogromni raskol između čovjekovog doživljaja istine Boga i njegove nesigurnosti u postojanje Boga. Sam razum ne može postići sklad između beskonačne istine i univerzalne činjenice.

102:6.7 Vjerovanje ne mora biti u stanju da se odupre sumnji i strahu, dok vjera uvijek pobija sumnju jer je pozitivna i živuća. Pozitivno uvijek ima prednost nad negativnim, istina nad greškom, iskustvo nad teorijom, duhovne stvarnosti nad izoliranim činjenicama vremena i prostora. Čvrsti dokaz ovog duhovnog uvjerenja počiva u društvenim plodovima duha koje donose takvi vjernici koji žive vjeru, a koji predstavljaju rezultat ovog istinskog duhovnog iskustva. Isus je rekao: "Po tom ćete svi poznati da ste moji učenici ako uzimate ljubav među sobom."

102:6.8 Sa stanovišta znanosti, Bog je mogućnost; psihologiji je poželjnost; filozofiji je vjerojatnost; dok je religiji uvjerenje, aktualnost religioznog iskustva. Razum zahtijeva da filozofija, koja nije u stanju naći Boga vjerojatnosti, poštuje religioznu vjeru koja je u stanju naći Boga uvjerenja. Znanost pored toga ne bi trebala otpisati religiozno iskustvo kao lakovjerno, kako sama insistira na pretpostavci da su čovjekova intelektualna i filozofska obdarenja potekla od povijesno sve nižih inteligencija koje se na koncu svode na primitivne oblike života koji nisu imali misaonih i osjetnih sposobnosti.

102:6.9 Evolutivne činjenice se ne bi smjele suprotstaviti istini stvarnosti uvjerenja duhovnog iskustva religioznog življenja smrtnika koji zna Boga. Inteligentni ljudi trebaju prestati razmišljati kao djeca i trebaju početi koristiti dosljednu logiku zrelog doba koja prihvaća koncept istine uporedo s činjeničnim opservacijama. Znanstveni materijalizam sebe uništava kad se unatoč nizu kozmičkih pojava nastavlja držati svojih suvremenih primjedbi, pripisujući ono što je očigledno više onome što je očigledno niže. Dosljednost zahtijeva da čovjek prepozna aktivnost svrsishodnog Stvoritelja.

102:6.10 Organska evolucija je činjenica; svrsishodna ili progresivna evolucija je istina koja pruža dosljednost inače proturiječnim pojavama sve naprednijih dostignuća evolucije. Što više bilo koji znanstvenik uznapreduje u svojoj znanosti to će više odbacivati teorije materijalističkih činjenica u korist kozmičke istine koja svjedoči o prevlasti Vrhovnog Uma. Materijalizam umanjuje vrijednost ljudskog života; Isusovo evanđelje značajno uzvisuje i božanstveno veliča svakog smrtnog čovjeka. Smrtnička egzistencija se treba smatrati zanimljivim i čarobnim iskustvom ostvarenja stvarnosti koja povezuje ljudski poseg naviše sa spasonosnim božanskim posegom naniže.

7. UVJERENJE U BOŽANSKO

102:7.1 Samopostojeći Otac Svih je isto tako sam po sebi razumljiv; on uistinu živi u svakom razumnom smrtniku. Ali vi ne možete biti sigurni u Boga ako ga ne poznajete; čovjekova spoznaja činjenice da je Božji sin predstavlja jedino iskustvo koje može potvrditi Božje očinstvo. Svemir se svugdje mijenja. Mijenjajući svemir je pouzdan svemir; takva tvorevina ne može biti konačna niti apsolutna. Konačni svemir u cjelosti ovisi o Ultimnom i Apsolutnom. Svemir i Bog nisu jedno te isto; jedno je uzrok, a drugo je posljedica. Uzrok je apsolutan, beskonačan, vječan i nemijenjajući; posljedica je vremensko-prostorna i transcendentna tvorevina koja se stalno mijenja i raste.

102:7.2 Bog je u svemiru jedina samoprouzrokovana činjenica. On je tajna uređenja, plana i svrhe cijele tvorevine stvari i bića. Stalno mijenjajućim svemirom upravlja stabilizacija apsolutno nemijenjajućih zakona, navika nemijenjajućeg Boga. Stvarnost Boga--božanski zakon--je nemijenjajući; istina Boga--njegov odnos prema svemiru--je relativno otkrivenje koje se uvijek prilagođuje evolutivnom svemiru.

102:7.3 Ljudi koji bi htjeli izmisliti religiju bez Boga nalikuju ljudima koji žele ubrati plodove bez drveća ili imati djecu bez roditelja. Ne možete imati posljedice bez uzroka; jedino JA JESAM je neuzrokovan. Religiozno iskustvo podrazumijeva Boga i takav Bog osobnog iskustva mora biti osobno Božanstvo. Čovjek se ne može moliti kemijskoj formuli, govoriti s matematičkom jednadžbom, obožavati hipotezu, povjeriti se postulatu, stupiti u duhovnu zajednicu s procesom, služiti apstrakciji ili biti prijatelj zakona.

102:7.4 Istina, mnoge naizgled religiozne osobine mogu izrasti iz nereligioznih korijena. Intelektualno, čovjek može zanijekati Boga a i pored toga biti moralno dobar, odan, društven, častan, pa čak i idealističan. Čovjek može nakalemiti mnoge čisto humanističke grane na stablo svoje duhovne prirode i na taj način naizgled potvrditi opravdanost zalaganja za bezbožnu religiju, ali takvo iskustvo nema trajne vrijednosti, nema poznavanja Boga i uspona prema Bogu. Takvo smrtničko iskustvo ima jedino društvene, a ne i duhovne plodove. Kalem određuje prirodu ploda, unatoč tome što se životna hrana crpi iz korijenja uma i duha koji izvorno predstavljaju božanska obdarenja.

102:7.5 Intelektualno obilježje religije je uvjerenje; njezino filozofsko obilježje je dosljednost; društveni plodovi su ljubav i služba.

102:7.6 Individualna osoba koji poznaje Boga ne zatvara oči pred teškoćama i preprekama koje stoje na putu njegovoj potrazi za Bogom usred zbrke izazvane predrasudama, tradicijom i materijalističkim tendencijama suvremenog doba. Takva osoba je susrela i pobijedila sve ove zapreke, savladala ih živućom vjerom i dostigla visoke razine duhovnog iskustva. Ali točno je da se mnogi koji su u sebi sigurni u Boga boje potvrditi takve osjećaje uvjerenja zbog mnogobrojnosti i podmuklosti onih koji prikupljaju primjedbe nastojeći otežati život vjernika. Čovjek ne mora imati jako razvijen intelekt kako bi našao nedostatke, pitanja i primjedbe. Ali on mora imati brilijantan um kako bi našao odgovore na ova pitanja i teškoće; uvjerenje vjere je najbolja vještina za odnos prema svim ovim površnim sporovima.

102:7.7 Ako se znanost, filozofija ili sociologija usude postati dogmatični pri sporenju s prorocima istinske religije, ljudi koji znaju Boga trebaju odgovoriti na ovaj neopravdani dogmatizam tim dalekosežnijim dogmatizmom uvjerenja osobnog duhovnog iskustva: "Znam što sam doživio jer sam sin JA JESAM." Ako osobno iskustvo čovjeka koji živi vjeru dogmatski bude dovedeno u pitanje, onda ova osoba koja je po vjeri i iskustvu postala sin Oca, može uzvratiti tom neosporivom dogmom, tvrdnjom da je sin Oca Svih.

102:7.8 Jedino bi se bezuvjetna stvarnost--apsolut-- mogla usuditi da ustraje na dogmatičnosti. Radi dosljednosti, poklonici dogmatizma prije ili kasnije stižu u naručje samog Apsoluta energije, Univerzala istine i Beskonačnog ljubavi.

102:7.9 Ako se nerelgiozni prilazi kozmičkoj stvarnosti usude dovesti u pitanje uvjerenje vjere navodeći njezinu neosnovanost, onda čovjek koji je doživio duh može jednako tako pribjeći dogmatičnom osporavanju činjenica znanosti i vjerovanja filozofije, tvrdeći da su i oni jednako nedokazani; da su jednako tako doživljaji u svijesti znanstvenika ili filozofa.

102:7.10 U Boga, koji je najneizbježnija prisutnost, najstvarnija činjenica, najživlja istina, najdraži prijatelj, najbožanstvenija vrijednost, imamo pravo biti uvjereni više nego u sve druge doživljaje svemira.

8. DOKAZI RELIGIJE

102:8.1 Najviši dokaz stvarnosti i djelotvornosti religije počiva u ljudskom iskustvu; naime u tome da je čovjek koji je po prirodi bojažljiv i sumnjičav, obdaren snažnim instinktom samoodržanja i težnje za opstankom, voljan povjeriti najdublje interese svoje sadašnjosti i budućnosti na čuvanje i upravljanje moći i and future to the keeping and direction osobe koju njegova vjera naziva Bogom. Ovo predstavlja centralnu istinu cijele religije. Religije se nikad ne slažu u pogledu onoga što ta moć ili ličnost traži za ovo bdijenje i za čovjekovo konačno spasenje; sve religije se tu više-manje razmimoilaze.

102:8.2 Status bilo koje religije na evolutivnoj ljestvici najbolje može biti utvrđen njezinim moralnim prosudbama i etičkim principima. Što je viši oblik bilo koje religije, ona više potiče stalni napredak društvene moralnosti i etičke kulture sama zauzvrat osjećajući njihovo poticajno djelovanje. Mi ne možemo suditi religiji prema statusu prateće civilizacije; bolje je nastojati ocijeniti stvarnu prirodu civilizacije prema čistoti i plemenitosti njezine religije. Mnogi najistaknutiji svjetski religiozni učitelji su bili doslovno nepismeni. Čovjek ne mora imati svjetovne mudrosti kako bi imao spasonosnu vjeru u vječne stvarnosti.

102:8.3 Razlika između religija različitih doba u cjelosti počiva u razlici u čovjekovom razumijevanju stvarnosti i uočavanju moralnih vrijednosti, etičkih odnosa i stvarnosti duha.

102:8.4 Etika je vječno društevno ili rasno zrcalo koje vjerno odražava inače neprimjetan napredak unutarnjeg duhovnog i religioznog razvoja. Čovjek je uvijek mislio o Bogu kao svemu najboljem, kao svojim najdubljim idejama i najvišim idealima. Čak je i povijesna religija formirala svoje shvaćanje Boga na temelju svojih najviših prepoznatih vrijednosti. Svako inteligentno stvoreno biće naziva Bogom najbolju i najvišu stvar koju poznaje.

102:8.5 Svedena na razum i intelektualni izražaj, religija se uvijek usuđivala kritizirati civilizaciju i evolucijski napredak sudeći im prema vlastitim standardima etičke kulture i moralnog napretka.

102:8.6 Dok osobna religija prethodi evoluciji ljudskih morala, žalosno je što se instituciona religija uvijek mijenja sporije od ionako sporih društvenih pravila ljudskih rasa. Organizirana religija se pokazala konzervativno tromom. Proroci su obično vodili ljude u religiozni razvoj; teolozi su ih obično vukli unazad. Kako je religija stvar unutarnjeg ili osobnog iskustva, njezin razvoj ne može odveć preteći intelektualnu evoluciju ljudskog roda.

102:8.7 Ali religija nikad ne može biti uzvišena pozivanjem na takozvana čuda. Pozivanje na čuda znači povratak primitivnim religijama magije. Istinska religja nema veze s takozvanim čudima i religija otkrivenja nikad ne ukazuje na čuda kao dokaz autoriteta. Religija je uvijek ukorijenjena i utemeljena u osobnom iskustvu. I vaša najviša religija--Isusov život--je bila upravo takvo osobno iskustvo: čovjek, smrtni čovjek, koji je tražio Boga i u cjelosti ga našao za jednog kratkog života na zemlji dok se u istom tom ljudskom iskustvu javio Bog koji je tražio čovjeka i koji ga je našao, na puno zadovoljstvo savršene duše beskonačne uzvišenosti. I ovo je religija, čak najviša religija ikad obznanjena u Nebadonu--zemaljski život Isusa od Nazareta.

102:8.8 [Predočio Melkizidek iz Nebadona.]





Back to Top