Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo   

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE



POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIOZNE VJERE

102:0.1 ZA materijalistu bez vjere, čovjek je jednostavno evolucijska slučajnost. Njegove nade u opstanak nisu ništa drugo nego plod smrtničke mašte; njegovi strahovi, ljubavi, težnje i uvjerenja nisu ništa drugo nego rezultat slučajnog dodira određenih beživotnih atoma materije. Nikakvo ispoljenje energije niti bilo kakav izraz vjerovanja ne mogu prenijeti čovjeka u naredni život. Predani trud i inspirativni genij čak i najboljih ljudi su osuđeni na uništenje smrću, na dugu i usamljenu noć vječnog zaborava i uništenja duše. Neizrecivi je očaj čovjekova jedina nagrada za življenje i patnju pod vremenskim suncem smrtničke egzistencije. Svaki dan života polako ali sigurno zateže stisak nemilosrdne propasti koju je neprijateljski i neumoljivi svemir materije odredio za krunidbenu uvredu svemu u ljudskoj žudnji što je lijepo, plemenito, uzvišeno i dobro.

102:0.2 Ali takav nije čovjekov kraj i vječna sudbina; takva vizija nije ništa drugo nego vapaj očaja neke lutajuće duše koja se našla izgubljena u duhovnoj tami, i koja se hrabro hvata u koštac s mehanističkim finesama materijalne filozofije, zaslijepljena pometnjom i izobličenjem kompleksnog učenja. A svu tu tegobu tame i svu tu sudbinu očaja zauvijek može odagnati jedan jedini hrabri potez vjere čak i najniže i najnepismenije Božje djece na zemlji.

102:0.3 Ova se spasiteljska vjera rađa u ljudskom srcu kada čovjekova moralna svijest uvidi da se ljudske vrijednosti mogu prevesti u smrtnom iskustvu od materijalnih u duhovne, od ljudskih do božanskih i od vremena do vječnosti.

1. UVJERENJA VJERE

102:1.1 Djelovanje Misaonog Ispravljača objašnjava prevođenje čovjekovog primitivnog i evolucijskog smisla za dužnost u tu višu i čvršću vjeru u vječne stvarnosti otkrivenja. U čovjekovu srcu mora postojati težnja za savršenstvom kako bi se osigurala sposobnost za razumijevanje staza vjere koje vode vrhovnom postignuću. Ako bilo tko odabere činiti božansku volju, on će znati put istine. Doslovce je istina: "Ljudske stvari morate znati da bi ih voljeli, dok božanske stvari morate voljeti da bi ih znali." Ali poštene sumnje i iskrena pitanja nisu grijeh; takvi stavovi samo odgađaju napredak na progresivnom putu postignuća savršenstva. Djetinje povjerenje osigurava čovjekov ulazak u kraljevstvo nebeskog uspona, ali napredak u potpunosti ovisi o energičnom življenju robusne i čvrste vjere posve odraslog čovjeka.

102:1.2 Rasuđivanje znanosti se temelji na vidljivim činjenicama vremena; vjera religije polazi od programa duha vječnosti. To što znanje i rasuđivanje ne mogu učiniti za nas, prava mudrost nas opominje da dopustimo vjeri da ostvari kroz religiozni uvid i duhovnu preobrazbu.

102:1.3 Zahvaljujući izolaciji pobune, otkrivenje istine na Urantiji je previše često bilo pomiješano s tvrdnjama djelomičnih i prolaznih kozmologija. Istina ostaje nepromijenjena iz generacije u generaciju, ali s njom povezana učenja o fizičkom svijetu variraju iz dana u dan i iz godine u godinu. Nemojte omalovažavati vječnu istinu jer se slučajno nalazi u društvu zastarjelih shvaćanja u vezi materijalnog svijeta. Što više znanosti poznajete, to manje sigurni možete biti; što više religije imate, to ste sigurniji.

102:1.4 Uvjerenja znanosti u potpunosti proizlaze od intelekta; uvjerenja religije proizlaze iz samih temelja cjelokupne ličnosti. Znanost se obraća razumijevanju uma; religija se obraća odanosti i predanosti tijela, uma i duha, čak i cijele ličnosti.

102:1.5 Bog je tako stvaran i apsolutan da se nikakav materijalni dokaz niti ikakva demonstracija takozvanih čuda ne mogu ponuditi kao svjedočanstvo njegovoj stvarnosti. Uvijek ćemo ga znati jer mu vjerujemo, a naša vjera u njega u potpunosti počiva na osobnom sudjelovanju u božanskim manifestacijama njegove beskonačne stvarnosti.

102:1.6 Unutarnji Misaoni Ispravljač nepogrešivo pobuđuje u čovjekovoj duši istinsku i upitnu potragu za savršenstvom, kao i dalekosežnu radoznalost koja se može prikladno zadovoljiti samo duhovnim zajedništvom s Bogom, božanskim izvorom tog Ispravljača. Čovjekova gladna duša odbija biti zadovoljna s bilo čim manjim od osobne realizacije živućeg Boga. Što god više Bog može biti od visoke i savršene moralne ličnosti, on ne može, u našem žudnom i konačnom shvaćanju, biti išta manje.

2. RELIGIJA I STVARNOST

102:2.1 Pozorni umovi i pronicave duše znaju religiju kad je pronađu u životima svojih bližnjih. Religija ne zahtijeva nikakvu definiciju; svi znamo njezine društvene, intelektualne, moralne i duhovne plodove. I sve to proizlazi iz činjenice da religija pripada ljudskom rodu; ona nije proizvod kulture. Istina, čovjekovo shvaćanje religije je još uvijek ljudsko i stoga često podložno okovima neznanja, sujevjerja, varljive sofisticiranosti i obmana lažne filozofije.

102:2.2 Jedna od karakterističnih osobitosti istinskog religioznog uvjerenja je to da je, unatoč apsolutnosti njegovih tvrdnji i čvrstini njegova stava, duh njegova izražaja tako staložen i uravnotežen da nikada ne odaje ni najmanji dojam nametljivosti i egoističnog veličanja. Mudrost religioznog iskustva je ponešto paradoksična jer jednim dijelom ima ljudsko porijeklo, dok je drugim dijelom izvedenica Ispravljača. Religiozna sila nije proizvod osobnih povlastica pojedinca, nego je rezultat tog uzvišenog partnerstva čovjeka i vječnog izvora sve mudrosti. Riječi i djela istinske i neokaljane religije postaju uvjerljivo mjerodavne za sve prosvijetljene smrtnike.

102:2.3 Teško je ustanoviti i analizirati čimbenike religioznog iskustva, ali nije teško uočiti da oni koji prakticiraju religiju žive kao da su već u prisutnosti Vječnoga. Vjernici reagiraju na ovaj vremenski život kao da već imaju besmrtnost. U životima takvih smrtnika postoji neosporna originalnost i spontanost izražaja po kojoj se zauvijek razlikuju od svojih bližnjih koji su usvojili samo mudrost ovoga svijeta. Religiozni ljudi naočigled žive u stanju učinkovitog oslobođenja od vrtoglave žurbe i bolnog stresa nestalnosti koje su svojstvene zamaljskim strujama vremena; oni ispoljavaju postojanost ličnosti i smirenost karaktera koji se ne mogu objasniti zakonima fiziologije, psihologije i sociologije.

102:2.4 Vrijeme je neizostavan čimbenik u postignuću znanja; religija čini svoja obdarenja neposredno dostupnim, iako je važno omogućiti skladan rast, čvrsto napredovanje u svim fazama religioznog iskustva. Poraga za znanjem je vječno nastojanje; uvijek učite, ali nikada niste u stanju dostići puno znanje apsolutne istine. U samom znanju nikada ne može postojati apsolutna sigurnost, samo povećana vjerojatnost približavanja; ali religiozna duša duhovnog prosvjetljenja zna, i zna sada. A ipak, ta duboka i pozitivna signurnost ne vodi takve zdravoumne praktikante religije da se manje zanimaju za uspone i padove napretka ljudske mudrosti, koja je na svom materijalnom kraju povezana sa sporo napredujućom znanosti.

102:2.5 Čak ni otkrića znanosti nisu istinski stvarna u svijesti ljudskog iskustva dok ne budu pojednostavljena i usklađena, dok njihove relevantne činjenice ne poprime stvarni smisao kroz uključenje u krugove misaonih struja uma. Smrtni čovjek promatra čak i svoje fizičko okruženje sa razine uma, iz perspektive svog psihološkog registra.Nije, dakle, čudno što čovjek treba prvo izgraditi vrlo ujedinjeno tumačenje svemira, a zatim nastojati identificirati to energetsko jedinstvo svoje znanosti s duhom jedinstva svog religioznog iskustva. Um je jedinstvo; smrtna svijest živi na razini uma i spoznaje sveukupne stvarnosti očima umnog obdarenja. Perspektiva uma neće voditi egzistencijalnom jedinstvu izvora stvarnosti, Prvog Izvora i Centra, ali ona može i jednom hoće prikazati čovjeku iskustvenu sintezu energije, uma i duha u sastavu i u vidu Vrhovnog Bića. Ali um nikada ne može uspjeti u ovom ujedinjenju raznolikosti stvarnosti, osim ako je takav um duboko svjestan materijalnih stvari, intelektualnih značenja i duhovnih vrijednosti; samo u harmoniji trojedinstva funkcionalne stvarnosti postoji jedinstvo, a samo u jedinstvu postoji to zadovoljstvo ličnosti koje se rađa iz realizacije kozmičke postojanosti i dosljednosti.

102:2.6 Jedinstvo se najbolje može nalaći u ljudskom iskustvu kroz filozofiju. I dok tijelo filozofske misli uvijek mora biti utemeljeno na materijalnim činjenicama, duša i energija istinske filozofske dinamike počiva u smrtnom duhovnom uvidu.

102:2.7 Evolucijski čovjek ne uživa prirodno u teškom radu. Kako bi održao korak u svom životnom iskustvu s neizbježnim zahtjevima i prinudnim porivima rastućeg religioznog iskustva, čovjek neprekidno mora biti aktivan u duhovnom rastu, intelektualnoj ekspanziji, otkriću novih činjenica i društvenoj službi. Istinska religija ne može postojati osim u izrazito aktivnoj ličnosti. Stoga lijeni ljudi često pokušavaju izbjeći rigoroznost istinski religioznih aktivnosti domišljatim samozavaravanjem i povlačenjem u lažno okrilje stereotipnih religioznih doktrina i dogmi. Ali istinska religija je živa. Intelektualna kristalizacija religioznih ideja znači duhovnu smrt. Ne možete smisliti religiju bez ideja, ali ako se religija svede samo na ideju, to više nije religija; ona postaje samo neka vrsta ljudske filozofije.

102:2.8 Pored toga, postoje i druge vrste nestabilnih i slabo discipliniranih duša koje koriste sentimentalne ideje religije kako bi izbjegle iritirajuće zahtjeve življenja. Kada određeni neodlučni i plašljivi smrtnici pokušaju pobjeći od neprestanog pritiska evolucijskog života, religija, kakvom je oni shvaćaju, djeluje najbližim zaklonom, najboljim utočištem. Ali religija ima misiju da pripremi čovjeka da se hrabro, čak herojski, suoči s nestalnostima života. Religija je vrhunsko obdarenje evolucijskog čovjeka, to što mu omogućuje da ustraje i da se "nosi kao da vidi onoga koji je nevidljiv." Misticizam je, međutim, često neka mjera povlačenja od života kojim se služe oni koji ne uživaju robusnije aktivnosti življenja religioznim životom u otvorenim arenama ljudskog društva i poslovanja. Istinska religija mora djelovati. Ponašanje će biti rezultat religije kad je čovjek uistinu ima, ili bolje rečeno kad je religiji dopušteno da istinski posjeduje čovjeka. Religija nikada neće biti zadovoljna pukim razmišljanjem i neaktivnim osjećajem.

102:2.9 Mi nismo slijepi pred činjenicom da religija često djeluje nepromišljeno, čak nereligiozno, ali ona djeluje. Skretanja religioznih uvjerenja su vodila krvavim progonima, ali religija uvijek i nanovo mora djelovati; ona je dinamična!

3. ZNANJE, MUDROST I UVID

102:3.1 Intelektualna nedostatnost i nedostatak obrazovanja neminovno staju na put višem religioznom postignuću, jer tako osiromašena okolina duhovne prirode oduzima religiji njezin glavni kanal filozofskog kontakta sa svijetom znanosti. Intelektualni faktori religije igraju važnu ulogu, ali je njihova prerazvijenost ponekad jednako spoticajna i neugodna. Religija neprestano mora funkcionirati pod paradoksalnom nužnosti: ona traži učinkovitu upotrebu misli, dok u isto vrijeme diskontira duhovnu svrsishodnost svekupnog razmišljanja.

102:3.2 Religiozna špekulacija je neminovna, ali uvijek štetna; špekulacija uvijek krivotvori svoj predmet. Špekulacija nastoji prevesti religiju u nešto materijalno ili humanističko, i dok se na taj način izravno upliće u jasnoću logičkog razmišljanja, ona neizravno stvara sliku religije kao funkcije vremenskog svijeta, upravo onog svijeta s kojim religija uvijek treba stajati u suprotnosti. Stoga će religija uvijek biti obilježena paradoksima, paradoksima koji proizlaze iz nedostatka iskustvene povezanosti između materijalnih i duhovnih razina svemira - morontija mote, nadfilozofske osjetljivosti za opažanje istine i percepciju jedinstva.

102:3.3 Materijalni osjećaji, ljudske emocije, izravno vode materijalnim, sebičnim djelima. Religiozni uvidi, duhovni motivi, izravno vode religioznim radnjama, nesebičnim djelima društvene službe i altruističkog dobročinstva.

102:3.4 Religiozna žudnja je potraga za božanskom stvarnosti. Religiozno iskustvo je realizacija svijesti pronalaženja Boga. A kada čovjek nađe Boga, duša tog bića doživljava tako neopisiv nemir trijumfa u ovom otkriću da počinje tražiti priliku za služiteljski kontakt sa svojim manje osvijetljenim bližnjima, ne kako bi govorila o svome otkriću Boga, nego kako bi dopustila bujici vječne dobrote koja izvire iz njezine duše da osvježi i oplemeni njezine bližnje. Stvarna religija vodi uvećanoj društvenoj službi.

102:3.5 Znanost, znanje, vodi svijesti činjenica; religija, iskustvo, vodi svijesti vrijednosti; filozofija, mudrost, vodi koordiniranoj svijesti; otkrivenje (zamjena za morontija motu) vodi svijesti istinske stvarnosti; dok koordinacija svijesti činjenica, vrijednosti i istinske stvarnosti tvori svijest stvarnosti ličnosti, vrhunac postojanja, zajedno sa uvjerenjem u mogućnost preživljavanja smrti iste ove ličnosti.

102:3.6 Znanje vodi podjeli ljudi, pojavi društvenog raslojavanja i kasti. Religija vodi služenju ljudskoj dobrobiti, tako stvarajući etiku i altruizam. Mudrost vodi višem i boljem povezivanju kako ideja tako i čovjekovih bližnjih. Otkrivenje oslobađa ljude i vodi ih u vječnu pustolovinu.

102:3.7 Znanost kategorizira ljude; religija voli ljude, onako kako čovjek voli samoga sebe; mudrost pravilno uočava razliku među ljudima; ali otkrivenje veliča čovjeka i otkriva njegovu sposobnost za partnerstvo s Bogom.

102:3.8 Znanost uzalud nastoji stvoriti bratstvo kulture; religija vodi stvaranju bratstva duha. Filozofija teži bratstvu mudrosti; otkrivenje oslikava vječno bratstvo, Rajski Zbor Finalista.

102:3.9 Znanje vodi ponosu u činjenici ličnosti; mudrost je svijest o značenju ličnosti; religija je iskustvo spoznaje vrijednosti ličnosti; otkrivenje je jamstvo za preživljavanje ličnosti.

102:3.10 Znanost nastoji identificirati, analizirati i klasificirati segmentirane dijelove bezgraničnog svemira. Religija shvaća ideju cjelovitosti, cijeli kozmos. Filozofija pokušava identificirati materijalne segmente znanosti s konceptom cjelovitosti koji se rađa iz duhovnog uvida. Dok filozofija u tome doživljava neuspjeh, otkrivenje tu uspijeva, potvrđujući da je kozmički krug univerzalan, vječan, apsolutan i beskonačan. Ovaj kozmos Beskonačnog JA JESAM je stoga beskonačan, bezgraničan i sveobuhvatan - bezvremen, bezprostoran i bezuvjetan. A mi svjedočimo da je Beskonačni JA JESAM također Otac Mihaela iz Nebadona i Bog ljudskog spasenja.

102:3.11 Znanost pokazuje Božanstvo kao činjenicu; filozofija predstavlja ideju Apsoluta; religija oslikava Boga kao duhovnu ličnost ljubavi. Otkrivenje potvrđuje jedinstvo činjenice Božanstva, ideje Apsoluta i duhovne ličnosti Boga i dalje predstavlja ovaj koncept kao našeg Oca - univerzalnu činjenicu egzistencije, vječnu ideju uma i beskonačni duh života.

102:3.12 Potraga za znanjem čini znanost; potraga za mudrosti je filozofija; ljubav prema Bogu je religija; žudnja za istinom je otkrivenje. Ali čovjekov unutarnji Misaoni Ispravljač je taj koji pripaja osjećaj stvarnosti čovjekovom duhovnom uvidu u kozmos.

102:3.13 U znanosti, ideja prethodi izrazu njezine realizacije; u religiji, iskustvo realizacije prethodi izražaju ideje. Postoji velika razlika između čovjekove evolucijske spremnosti da vjeruje i proizvoda prosvijećenog rasuđivanja, vjerskog uvida i otkrivenja - volje koja vjeruje.

102:3.14 U evoluciji, religija često navodi čovjeka da stvori svoje koncepte Boga; otkrivenje pokazuje fenomen Boga kao stvoritelja čovjekove evolucije, dok u zemaljskom životu Krista Mihaela vidimo fenomen Boga koji sebe obznanjuje čovjeku. Evolucija teži da učini Boga nalik čovjeku ; otkrivenje teži da učini čovjeka nalik Bogu.

102:3.15 Znanost se zadovoljava samo prvim uzrocima, religija vrhovnom ličnosti, a filozofija jedinstvom. Otkrivenje potvrđuje da su ovo troje jedno i da su svi dobri. Vječna stvarnost je dobro svemira, a ne vremenske iluzije prostornog zla. U duhovnom iskustvu svih ličnosti, uvijek je istina da je stvarno to što je dobro i da je dobro to što je stvarno.

4. ČINJENICA ISKUSTVA

102:4.1 Zbog prisutnosti Misaonog Ispravljača u vašim umovima, nije veća tajna znati um Boga nego biti siguran u svijest poznavanja bilo kojeg drugog uma, ljudskog ili nadljudskog. Religija i društvena svijest imaju ovo zajedničko: One počivaju na svijesti umnosti drugih. Vještina kojom možete prihvatiti tuđu ideju kao svoju je ista kojom možete "dopustiti umu koji je bio u Kristu da bude u vama."

102:4.2 Što je ljudsko iskustvo? To je jednostavno bilo koja interakcija između čovjekovog aktivnog i ljubopitivog “ja” i bilo koje druge aktivne i spoljašnje stvarnosti. Masu iskustva određuje dubina koncepta u kombinaciji s prepoznavanjem stvarnosti vanjskog. Kretanje iskustva je jednako snazi ljubopitivnosti imaginacije u kombinaciji s oštrinom osjetilnog otkrića vanjskih kvaliteta kontaktirane stvarnosti. Činjenica iskustva počiva u samosvijesti u kombinaciji s postojanjem drugih egzistencija - materijalnosti drugih, umnosti drugih i duhu u drugima.

102:4.3 Čovjek vrlo rano postaje svjestan da nije sam na svijetu ili u svemiru. Tu se razvija prirodno spontana samosvijest umnosti drugih u okruženju čovjekova “ja.” Vjera prevodi ovo prirodno iskustvo u religiju, prepoznavanje Boga kao stvarnosti - izvora, prirode i sudbine - umnosti drugih. Ali takvo poznavanje Boga je uvijek i bez iznimke stvarnost osobnog iskustva. Da Bog nije ličnost, on ne bi mogao postati živim dijelom stvarnog religioznog iskustva ljudske ličnosti.

102:4.4 Element pogreške u ljudskom religioznom iskustvu izravno je proporcionalan sadržaju materijalizma koji onečišćuje duhovni koncept Oca Svih. Čovjekovo kozmičko napredovanje u pred-duhu počiva u iskustvu oslobađanja od ovih pogrešnih ideja o prirodi Boga i stvarnosti čistog i istinskog duha. Božanstvo je više od duha, ali je duhovni prilaz jedini mogući pristup koji je na raspo laganju uzlaznom čovjeku.

102:4.5 Molitva je doista dio religioznog iskustva, ali suvremene religije pogrešno prenaglašavaju molitvu, dok zanemaruju mnogo važnije duhovno zajedništvo obožavanja. Obožavanje produbljuje i proširuje reflektirajuće moći uma. Molitva može obogatiti život, ali obožavanje osvjetljava sudbinu.

102:4.6 Religija otkrivenja je ujedinjujući element ljudske egzistencije. Otkrivenje objedinjuje povijest, koordinira geologiju, astronomiju, fiziku, kemiju, biologiju, sociologiju i psihologiju. Duhovno iskustvo je stvarna duša čovjekova svemira.

5. NADMOĆ SVRHOVITOG POTENCIJALA

102:5.1 Iako utvrditi činjenicu vjerovanja nije isto kao utvrditi činjenicu onoga u što se vjeruje, evolucijski napredak jednostavnih oblika života do statusa ličnosti ukazuje na činjenicu postojanja potencijala ličnosti od samog početka. U vremenskim svemirima, potencijalno je uvijek nadređeno aktualnom. U evoluirajućim kozmosima, potencijal je to što će biti, a što će biti je ostvarivanje svrsishodnih mandata Božanstva.

102:5.2 Ista ova nadmoć svrhovitosti se može vidjeti u evoluciji umnog formiranja ideja kako se primitivni životinjski strah pretvara u sve veće obožavanje Boga i sve dublje poštivanje svemira. Primitivni čovjek je imao više religioznog straha nego vjere, a nadmoć ovih potencijalnosti duha nad umnim aktualnostima se ispoljava u prevođenju ovog prezrenog straha u živuću vjeru u duhovne stvarnosti.

102:5.3 Čovjek može psihološki analizirati evolucijsku religiju, ali ne i religiju osobnog iskustva koja ima duhovno porijeklo. Ljudska moralnost može prepoznati vrijednosti, ali samo religija može očuvati, uzvisiti i produhoviti takve vrijednosti. Ali bez obzira na to, religija je nešto više od emocionalizirane moralnosti. Religija je moralnosti to što je ljubav dužnosti, što je sinovstvo služnosti, što je suština formi. Moralnost otkriva svemogućeg Kontrolora, Božanstvo kojem čovjek služi; religija otkriva Oca ljubavi, Boga kojeg čovjek obožava i voli. Ponavljamo, to je zato što duhovna potencijalnost religije dominira nad dužnosti aktualnosti evolucijske moralnosti.

6. SIGURNOST RELIGIOZNE VJERE

102:6.1 Filozofska eliminacija religioznog straha i ustrajni napredak znanosti neminovno vode uništenju lažnih bogova; čak i ako ovo izumiranje božanstava koja su djelo čovjeka može nakratko zamagliti čovjekovu duhovnu viziju, ono na koncu uništava neznanje i praznovjerje koji su tako dugo mračili živog Boga vječne ljubavi. Odnos između stvorenog bića i Stvoritelja je živuće iskustvo, dinamična religiozna vjera, koja ne podliježe preciznoj definiciji. Izolirati dio života i nazvati ga religijom znači rasparčati život i iskriviti religiju. I upravo iz tog razloga Bog obožavanja traži svu odanost ili ništa.

102:6.2 Bogovi primitivnih ljudi nisu bili ništa više nego sjene ljudi koji su ih stvorili; živući Bog je božansko svjetlo čiji prekidi projiciraju stvoriteljske sjene cjelokupnog prostora.

102:6.3 Praktikant religije filozofskog postignuća ima vjeru u osobnog Boga osobnog spasenja, što je više od stvarnosti, vrijednosti, razine postignuća, uzvišenog procesa, preobrazbe, vremensko-prostorne krajnosti, idealizacije, personifikacije energije, gravitacijske jedinke, ljudske projekcije, idealizacije čovekova “ja,” posega prirode prema naviše, naklonjenosti dobroti, naprednog impulsa evolucije ili blažene hipoteze. Praktikant religije ima vjeru u Boga ljubavi. Ljubav je suština religije i izvor nadmoćne civilizacije.

102:6.4 Vjera preobražava filozofskog Boga vjerojatnosti u spasiteljskog Boga sigurnosti u osobno religiozno iskustvo. Skepticizam može osporiti teorije teologije, ali povjerenje u pouzdanost osobnog iskustva potvrđuje istinitost tog vjerovanja koje je izraslo u vjeru.

102:6.5 Uvjerenja o Bogu mogu biti rezultat mudrog rasuđivanja, ali pojedinac poznaje Boga samo vjerom, kroz osobno iskustvo. U mnogome što se tiče života potrebno je računati na vjerojatnost, ali u kontaktu s kozmičkom stvarnosti moguće je doživjeti sigurnost kad se takvim značenjima i vrijednostima priđe živućom vjerom. Duša koja zna Boga usuđuje se reći "Ja znam," čak i kada neki nevjernik dovede to znanje o Bogu u pitanje zato što nije u potpunosti potkrijepljeno intelektualnom logikom. Svakom takvom sumnjičavcu vjernik samo odgovara, "Kako znaš da ja ne znam?"

102:6.6 Iako razum uvijek može dovesti u pitanje vjeru, vjera uvijek može nadopuniti razum i logiku. Razum stvara vjerojatnost koju vjera može preobraziti u moralnu sigurnost, čak i duhovno iskustvo. Bog je prva istina i posljednja činjenica; stoga sva istina dolazi od njega, a sve činjenice postoje u odnosu na njega. Bog je aposolutna istina. Kao istinu možete poznavati Boga, ali da razumijete - objasnite - Boga, morate istražiti činjenicu svemira nad svemirima. Veliki jaz između iskustva istine Boga i neznanja u vezi činjenice Boga može biti premošćen samo živućom vjerom. Sam razum ne može postići sklad između beskonačne istine i univerzalne činjenice.

102:6.7 Moguće da vjerovanje neće biti u stanju da odoli sumnjama i strahu, ali vjera uvijek nadilazi sumnje, jer vjera je pozitivna i živuća. Pozitivno uvijek ima prednost nad negativnim, istina nad pogreškom, iskustvo nad teorijom, duhovne stvarnosti nad izoliranim činjenicama vremena i prostora. Uvjerljivi dokaz ove duhovne sigurnosti počiva u društvenim plodovima duha koje takvi vjernici, praktikanti vjere, donose kao rezultat ovog istinskog duhovnog iskustva. Isus je rekao: "Ako volite svoje bližnje kao što sam ja ljubio vas, tada će svi ljudi znati da ste moji učenici."

102:6.8 Znanosti je Bog mogućnost, psihologiji je poželjnost, filozofiji je vjerojatnost, religiji je sigurnost, stvarnost religioznog iskustva. Razum zahtijeva da filozofija koja ne može naći Boga vjerojatnosti, ukaže poštovanje religioznoj vjeri koja može i hoće naći Boga sigurnosti. Znanost dalje ne treba otpisati religiozno iskustvo na temelju lakovjernosti, ako sama ustrajava na pretpostavci da čovjekova intelektualna i filozofska obdarenja vuku porijeklo od sve nižih i nižih inteligencija kako se dalje osvrnemo u prošlost, koje se na koncu svode na primitivne oblike života koji su bili potpuno lišeni svih misaonih i osjetilnih sposobnosti.

102:6.9 Evolucijske činjenice ne smiju biti u opoziciji istini stvarnosti sigurnosti duhovnog iskustva religioznog življenja smrtnika koji poznaje Boga. Inteligentni ljudi trebaju prestati razmišljati kao djeca i pokušati koristiti dosljednu logiku zrele dobi, logiku koja tolerira pojam istine uporedo s opservacijom činjenice. Znanstveni materijalizam sebe uništava kad se unatoč suočavanju s nizom kozmičkih fenomena nastavlja držati svojih suvremenih prigovora, pripisujući to što je očigledno uzvišenije onome što je očigledno niže. Dosljednost zahtijeva priznavanje aktivnosti svrsishodnog Stvoritelja.

102:6.10 Organska evolucija je činjenica; svrsishodna ili progresivna evolucija je istina koja pruža dosljednost inače proturiječnim pojavama sve naprednijih postignuća evolucije. Što više bilo koji znanstvenik napreduje u svojoj izabranoj znanosti, to više odbacuje teorije materijalističkih činjenica u korist kozmičke istine domanacije Vrhovnog Uma. Materijalizam umanjuje vrijednost ljudskog života; Isusovo evanđelje značajno uzvisuje i božanstveno veliča svakog smrtnika. Smrtnu egzistenciju trebate vidjeti kao nešto što se sastoji u intrigantnom i fascinantnom doživljaju realizacije stvarnosti susreta ljudskog posega naviše i spasonosnog božanskog posega naniže.

7. SIGURNOST U BOŽANSKO

102:7.1 Otac Svih, koji je samopostojeći, je isto tako sam po sebi razumljiv; on doista živi u svakom razumnom smrtniku. Ali vi ne možete biti sigurni u Boga osim ako ga poznajete; sinovstvo je jedino iskustvo koje čini očinstvo sigurnim. Svemir posvuda podilazi promjenu. Mijenjajući svemir je pouzdan svemir; takva tvorevina ne može biti konačna niti apsolutna. Konačni svemir u potpunosti ovisi o Krajnjem i Apsolutnom. Svemir i Bog nisu jedno te isto; jedno je uzrok, drugo je posljedica. Uzrok je apsolutan, beskonačan, vječan i nemijenjajući; posljedica je vremensko-prostorna i transcendentna, ali se stalno mijenja i uvijek raste.

102:7.2 Bog je jedina samoprouzrokovana činjenica u svemiru. On je tajna reda, plana i svrhe cijele tvorevine stvari i bića. Svugdje mijenjajućim svemirom upravljaju i stabiliziraju apsolutno nemijenjajući zakoni, navike nemijenjajućeg Boga. Činjenica Boga, božanski zakon, je nemijenjajuća; istina Boga, njegov odnos prema svemiru, je relativno otkrivenje uvijek prilagodljivo evoluirajućem svemiru.

102:7.3 Oni koji hoće izmisliti religiju bez Boga su poput onih koji hoće brati plodove bez drveća, imali djecu bez roditelja. Ne možete imati posljedice bez uzroka; samo JA JESAM je neuzrokovan. Činjenica religioznog iskustva podrazumijeva Boga, a takav Bog osobnog iskustva mora biti osobno Božanstvo. Ne možete se moliti kemijskoj formuli ili matematičkoj jednadžbi, niti se možete klanjati hipotezi, povjeravati postulatu, stupiti u duhovno zajedništvo s procesom, služiti apstrakciji ili doživjeti prijateljstvo sa zakonom.

102:7.4 Istina, mnoge naizgled religiozne osobine mogu izrasti iz nereligioznih korijena. Čovjek može intelektualno poricati Boga, a ipak biti moralno dobar, odan, društven, častan, čak i idealističan. Čovjek može nakalemiti mnoge čisto humanističke grane na stablo svoje duhovne prirode i tako naizgled dokazati svoje tvrdnje u ime bezbožne religije, ali takvo iskustvo u sebi nema vrijednosti koje opstaju, nema poznavanja Boga i uzašašća Bogu. U takvom smrtnom iskustvu postoje samo društveni plodovi, Presatka određuje prirodu ploda, unatoč tome što se živa hrana crpi iz korijena izvorno božanskog obdarenja uma i duha.

102:7.5 Intelektualno obilježje religije je uvjerenje; njezino filozofsko obilježje je dosljednost; društveni plodovi su ljubav i služba.

102:7.6 Individualna osoba koja poznaje Boga ne zatvara oči pred teškoćama i preprekama na putu pronalaženja Boga u labirintu praznovjerja, tradicije i materijalističkih tendencija moderne dobi. Takva osoba je susrela i prevazišla sve te zapreke, savladala ih živućom vjerom i usprkos njima dostigla visoke razine duhovnog iskustva.No, istina je da se mnogi koji su u sebi sigurni u Boga boje potvrditi takve osjećaje sigurnosti zbog mnogobrojnosti i podmuklosti onih koji prikupljaju primjedbe i uveličavaju poteškoće vjerovanja u Boga. Nije potrebna velika dubina intelekta da se ukaže na nedostatke, da se postave pitanja ili dostave primjedbe. Ali je potrebna briljantnost uma da se nađu odgovori na ta pitanja i da se riješe ti problemi; uvjerenje vjere je najbolja tehnika za rješavanje svih tih površnih sporova.

102:7.7 Ako se znanost, filozofija ili sociologija usude postati dogmatične u sporenju s prorocima istinske religije, onda ljudi koji poznaju Boga trebaju odgovoriti na taj neopravdani dogmatizam s tim dalekovidijim dogmatizmom uvjerenja osobnog duhovnog iskustva: Ja znam što sam doživio jer sam sin JA JESAM." Ako osobno iskustvo čovjeka koji živi vjeru dogmatski bude dovedeno u pitanje, onda taj sin po vjeri koji je doživio Oca može odgovoriti s tom neosporivom dogmom, tvrdnjom da je u stvarnosti sin Oca Svih.

102:7.8 Samo se bezuvjetna stvarnost - apsolutni - može usuditi da ustraje na dogmatičnosti. Poklonici dogmatizma, ako žele biti dosljedni, prije ili kasnije dolaze u naručje samog Apsoluta energije, Sveukupnog istine i Beskonačnog ljubavi.

102:7.9 Ako se nereligiozni prilazi kozmičkoj stvarnosti usude osporiti sigurnost vjere na osnovi njezina nedokazanog statusa, onda čovjek koji doživljava duh isto tako može pribjeći dogmatskom osporavanju činjenica znanosti i vjerovanja filozofije, s tvrdnjom da su oni jednako tako nedokazani; da su također doživljaji u svijesti znanstvenika ili filozofa.

102:7.10 U Boga, najneizbježnije od svih prisutnosti, najstvarnije od svih činjenica, najživlje od svih istina, najdražeg od svih prijatelja, najbožanstvenije od svih vrijednost, imamo pravo biti sigurniji od svih drugih iskustava svemira.

8. DOKAZI RELIGIJE

102:8.1 Najviši dokaz stvarnosti i učinkovitosti religije počiva u činjenici ljudskog iskustva; naime, da je čovjek, koji je po prirodi strašljiv i sumnjičav, urođeno obdaren snažnim instinktom samoodržanja i težnjom za opstankom nakon smrti, spreman u potpunosti povjeriti najdublje interese svoje sadašnjice i svoje budućnosti na čuvanje i upravljanje te moći i osobe koju njegova vjera naziva Bogom. To je jedna središnja istina sve religije. Što ta moć ili osoba zahtijeva od čovjeka u zamjenu za ovo bdijenje i konačno spasenje, nikoje dvije religije se ne slažu; zapravo, sve se tu više ili manje razilaze.

102:8.2 Što se tiče statusa bilo koje religije na evolucijskoj skali, njemu se najbolje može suditi po njezinim moralnim prosudbama i etičkim standardima. Što je viši oblik bilo koje religije, to ona više vodi neprestanom poboljšanju napredovanja društvene moralnosti i etičke kulture, zauzvrat primajući njihov poticaj. Ne možemo suditi religiji prema statusu popratne civilizacije; bolje je procijeniti stvarnu prirodu civilizacije po čistoti i plemenitosti njezine religije. Mnogi od najistaknutijih svjetskih religioznih učitelja su bili gotovo nepismeni. Mudrost svijeta nije potrebna za posjedovanje spasonosne vjere u vječne stvarnosti.

102:8.3 Razlika u religijama različite dobi u cjelosti ovisi o razlici u čovjekovom razumijevanju stvarnosti i prepoznavanju moralnih vrijednosti, etičkih odnosa i stvarnosti duha.

102:8.4 Etika je vječno društevno ili rasno zrcalo koje vjerno odražava inače neprimjetan napredak unutarnjih duhovnih i religioznih zbivanja. Čovjek je uvijek mislio o Bogu u smislu najboljeg što je poznavao, svojih najdubljih ideja i najviših ideala. Čak je i povijesna religija uvijek formirala svoje koncepcije Boga iz svojih najviših priznatih vrijednosti. Svako inteligentno stvoreno biće daje ime Boga najboljem i najvišem što poznaje.

102:8.5 Religija, kad se svede na rasuđivanje i intelektualni izraz, se uvijek usuđivala kritizirati civilizaciju i evolucijski napredak prema procjeni vlastitih standarda etičke kulture i moralnog napretka.

102:8.6 Dok osobna religija prethodi evoluciji ljudskih morala, žalosno je zabilježiti da je institucionalna religija uvijek zaostajala za polako mijenjajućim običajima ljudskih rasa. Organizirana religija se pokazala konzervativno tromom. Proroci su obično vodili ljude u religiozni razvoj; teolozi su ih obično vukli unatrag. Religija, kao stvar unutarnjeg ili osobnog iskustva, nikada ne može odveć preteći intelektualnu evoluciju ljudskih rasa.

102:8.7 Ali religija se nikada ne može unaprijediti pozivanjem na takozvana čuda. Pozivanje na čuda je vraćanje primitivnim religijama magije. Istinska religija nema nikakve veze s takozvanim čudima, a religija otkrivenja nikada ne ukazuje na čuda kao dokaz autoriteta. Religija je uvijek ukorijenjena i utemeljena u osobnom iskustvu. A vaša najviša religija, Isusov život, je bila upravo takvo osobno iskustvo: čovjek, smrtnik, koji je tražio Boga i koji ga je u potpunosti pronašao za jednog kratkog života u tijelu, dok se u istom tom ljudskom iskustvu ukazao Bog koji je tražio čovjeka i koji ga je našao do punog zadovoljstva savršene duše beskonačne uzvišenosti. I to je religija, čak najviša religija obznanjena u Nebadonu - zemaljski život Isusa od Nazareta.

102:8.8 [Predočio MelkizidekNebadona.]





Back to Top