Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIJSKE VJERE
Sekcije
POGLAVLJE 102 : TEMELJI RELIGIJSKE VJERE
102:0.1 (1118.1) ZA MATERIJALISTU bez vjere, čovjek je jednostavno evolucijska slučajnost. Njegove nade u opstanak nisu ništa drugo nego plod smrtničke mašte; njegovi strahovi, ljubavi, težnje i uvjerenja nisu ništa drugo nego posljedica slučajne blizine određenih beživotnih atoma materije. Nikakav prikaz energije niti izraz povjerenja ne mogu ga prenijeti izvan groba. Predani napori i nadahnuti genij najboljih ljudi osuđeni su na gašenje smrću, dugom i samotnom noći vječnog zaborava i nestanka duše. Neizrecivi očaj jedina je čovjekova nagrada za život i trud pod vremenskim suncem smrtnog postojanja. Svaki dan života polako i sigurno steže stisak nemilosrdne sudbine koju je neprijateljski i neumoljivi svemir materije odredio kao konačnu uvredu svemu u ljudskoj čežnji što je lijepo, plemenito, uzvišeno i dobro.
102:0.2 (1118.2) Ali takav nije čovjekov svršetak niti njegova vječna sudbina; takva je vizija samo krik očaja neke lutajuće duše izgubljene u duhovnoj tami, koja se hrabro bori suočena s mehanicističkim sofizmima materijalističke filozofije, zaslijepljena zbrkom i iskrivljenjem složenog učenja. I sva ta sudbina tame i sva ta sudbina očaja zauvijek se raspršuju jednim hrabrim činom vjere od strane najponiznije i najneukije Božje djece na zemlji.
102:0.3 (1118.3) Ova spasonosna vjera rađa se u ljudskom srcu kada čovjekova moralna svijest spozna da se ljudske vrijednosti mogu prevesti u smrtnom iskustvu iz materijalnog u duhovno, iz ljudskog u božansko, iz vremena u vječnost.
1. JAMSTVA VJERE
102:1.1 (1118.4) Djelovanje Ispravljača Misli objašnjava prijenos čovjekova primitivnog i evolucijskog osjećaja dužnosti u onu višu i sigurniju vjeru u vječne stvarnosti otkrivenja. U čovjekovu srcu mora postojati glad za savršenstvom kako bi se osigurala sposobnost razumijevanja putova vjere koji vode do vrhovnog postignuća. Ako bilo koji čovjek izabere vršiti božansku volju, spoznat će put istine. Doslovno je istinito: „Ljudske stvari moraju biti spoznate da bi bile voljene, ali božanske stvari moraju biti voljene da bi bile spoznate.” Ali poštene sumnje i iskrena pitanja nisu grijeh; takvi stavovi samo znače odgodu u napredujućem putovanju prema postizanju savršenstva. Povjerenje poput dječjeg osigurava čovjeku ulazak u kraljevstvo nebeskog uzlaska, ali napredak u potpunosti ovisi o snažnom življenju čvrste i pouzdane vjere zrelog čovjeka.
102:1.2 (1119.1) Razum znanosti temelji se na opažljivim činjenicama vremena; vjera religije polazi od programa duha vječnosti. Ono što znanje i razum ne mogu učiniti za nas, istinska mudrost nas opominje da dopustimo vjeri da ostvari kroz religijski uvid i duhovnu preobrazbu.
102:1.3 (1119.2) Zbog izolacije pobune, otkrivenje istine na Urantiji prečesto je bilo pomiješano s tvrdnjama djelomičnih i prolaznih kozmologija. Istina ostaje nepromijenjena iz naraštaja u naraštaj, ali s njom povezane pouke o fizičkom svijetu mijenjaju se iz dana u dan i iz godine u godinu. Vječnu istinu ne bi trebalo omalovažavati samo zato što se zatekla u društvu zastarjelih ideja o materijalnom svijetu. Što više znanosti poznaješ, to možeš biti manje siguran; što više religije imaš, to si sigurniji.
102:1.4 (1119.3) Izvjesnosti znanosti u potpunosti proizlaze iz intelekta; sigurnosti religije izviru iz samih temelja cjelokupne ličnosti. Znanost se obraća razumijevanju uma; religija se obraća odanosti i predanosti tijela, uma i duha, čak i čitavoj ličnosti.
102:1.5 (1119.4) Bog je toliko stvaran i apsolutan da se nikakav materijalni znak dokaza niti ikakvo očitovanje takozvanog čuda ne može ponuditi kao svjedočanstvo njegove stvarnosti. Uvijek ćemo ga poznavati jer mu vjerujemo, a naše vjerovanje u njega u potpunosti se temelji na našem osobnom sudjelovanju u božanskim očitovanjima njegove beskonačne stvarnosti.
102:1.6 (1119.5) Unutarnji Ispravljač Misli nepogrešivo budi u čovjekovoj duši istinsku i duboku glad za savršenstvom zajedno s dalekosežnom znatiželjom koja može biti u potpunosti zadovoljena jedino zajedništvom s Bogom, božanskim izvorom toga Ispravljača. Gladna duša čovjeka odbija biti zadovoljena bilo čim manjim od osobne spoznaje živoga Boga. Što god Bog bio više od uzvišene i savršene moralne ličnosti, on u našem gladnom i konačnom poimanju ne može biti ništa manje.
2. RELIGIJA I STVARNOST
102:2.1 (1119.6) Pozorni umovi i pronicave duše prepoznaju religiju kada je pronađu u životima svojih bližnjih. Religija ne zahtijeva definiciju; svi poznajemo njezine društvene, intelektualne, moralne i duhovne plodove. I sve to proizlazi iz činjenice da je religija svojstvo ljudskog roda; ona nije dijete kulture. Istina, čovjekovo poimanje religije još je uvijek ljudsko i stoga podložno okovima neznanja, ropstvu praznovjerja, obmanama sofistikacije i zabludama lažne filozofije.
102:2.2 (1119.7) Jedna od karakterističnih osobitosti istinskog religijskog uvjerenja jest da je, unatoč apsolutnosti svojih tvrdnji i postojanosti svoga stava, duh njegova izražavanja tako uravnotežen i umjeren da nikada ne odaje ni najmanji dojam nametljivosti ili egoističnog uzdizanja. Mudrost religijskog iskustva u određenom je smislu paradoksalna, jer je istodobno ljudski izvorna i izvedena od Ispravljača. Religijska snaga nije proizvod osobnih prerogativa pojedinca, nego je prije izraz tog uzvišenog partnerstva čovjeka i vječnog izvora sve mudrosti. Tako riječi i djela istinske i neokaljane religije postaju uvjerljivo autoritativni za sve prosvijetljene smrtnike.
102:2.3 (1119.8) Teško je prepoznati i analizirati čimbenike religijskog iskustva, ali nije teško uočiti da oni koji prakticiraju religiju žive i djeluju kao da su već u prisutnosti Vječnoga. Vjernici reagiraju na ovaj vremenski život kao da im je besmrtnost već nadohvat ruke. U životima takvih smrtnika postoji istinska izvornost i spontanost izražavanja koje ih zauvijek izdvajaju od njihovih bližnjih koji su upili samo mudrost ovoga svijeta. Religiozni ljudi naizgled žive u stanju stvarnog oslobođenja od mučne žurbe i bolnog stresa nestalnosti svojstvene vremenskim tokovima vremena; oni očituju stabilnost ličnosti i smirenost karaktera koje se ne mogu objasniti zakonima fiziologije, psihologije i sociologije.
102:2.4 (1120.1) Vrijeme je nepromjenjiv čimbenik u stjecanju znanja; religija svoja obdarenja čini neposredno dostupnima, premda postoji važan čimbenik rasta u milosti i određeni napredak u svim fazama religijskog iskustva. Znanje je vječna potraga; uvijek učiš, ali nikada ne možeš dosegnuti potpuno znanje apsolutne istine. U samom znanju nikada ne može postojati apsolutna sigurnost, nego samo sve veća vjerojatnost približavanja; ali religijska duša duhovnog prosvjetljenja zna, i zna sada. Pa ipak, ta duboka i pozitivna sigurnost ne navodi takvog razumnog religioznog čovjeka da pokazuje išta manje zanimanja za uspone i padove napretka ljudske mudrosti, koji je na svojoj materijalnoj strani povezan s razvojem sporo napredujuće znanosti.
102:2.5 (1120.2) Čak ni otkrića znanosti nisu istinski stvarna u svijesti ljudskog iskustva dok ne budu razotkrivena i usklađena, dok njihove relevantne činjenice ne poprime stvarno značenje kroz uključenje u krugove misaonih struja uma. Smrtni čovjek promatra čak i svoje fizičko okruženje s razine uma, iz perspektive svog psihološkog registra. Nije, dakle, čudno što čovjek najprije izgrađuje visoko ujedinjeno tumačenje svemira, a zatim nastoji poistovjetiti to energetsko jedinstvo svoje znanosti s jedinstvom duha svojega religijskog iskustva. Um je jedinstvo; smrtna svijest živi na razini uma i opaža univerzalne stvarnosti očima umnog obdarenja. Perspektiva uma ne može pružiti egzistencijalno jedinstvo izvora stvarnosti, Prvog Izvora i Središta, ali može, i ponekad hoće, prikazati čovjeku iskustvenu sintezu energije, uma i duha u i kao Vrhovno Biće. No um nikada ne može uspjeti u tom ujedinjenju raznolikosti stvarnosti ako takav um nije čvrsto svjestan materijalnih stvari, intelektualnih značenja i duhovnih vrijednosti; samo u skladu trojedinstva funkcionalne stvarnosti postoji jedinstvo, a samo u jedinstvu postoji zadovoljstvo ličnosti koje proizlazi iz spoznaje kozmičke postojanosti i dosljednosti.
102:2.6 (1120.3) Jedinstvo se najbolje pronalazi u ljudskom iskustvu kroz filozofiju. I premda tijelo filozofske misli uvijek mora biti utemeljeno na materijalnim činjenicama, duša i energija istinske filozofske dinamike jesu duhovni uvid smrtnika.
102:2.7 (1120.4) Evolucijski čovjek prirodno ne uživa u teškom radu. Održavati korak u svom životnom iskustvu s neodgodivim zahtjevima i snažnim porivima rastućeg religijskog iskustva znači neprekidnu aktivnost u duhovnom rastu, intelektualnoj ekspanziji, proširenju činjeničnog znanja i društvenom služenju. Ne postoji istinska religija bez visoko aktivne ličnosti. Stoga lijeniji među ljudima često nastoje izbjeći strogosti istinski religijskog života domišljatim samozavaravanjem i povlačenjem u lažno okrilje stereotipnih religijskih doktrina i dogmi. Ali istinska religija je živa. Intelektualna kristalizacija religijskih pojmova jednaka je duhovnoj smrti. Religiju ne možeš zamisliti bez ideja, ali kada se religija jednom svede samo na ideju, ona više nije religija; postala je tek jedna vrsta ljudske filozofije.
102:2.8 (1121.1) Opet, postoje druge vrste nestabilnih i slabo discipliniranih duša koje bi sentimentalne ideje religije koristile kao put bijega od uznemirujućih zahtjeva života. Kada određeni kolebljivi i plašljivi smrtnici pokušavaju pobjeći od neprestanog pritiska evolucijskog života, religija, kako je oni shvaćaju, čini se najbližim utočištem, najboljim putem bijega. Ali poslanje religije jest pripremiti čovjeka da se hrabro, čak i herojski, suoči s promjenjivostima života. Religija je vrhovno obdarenje evolucijskog čovjeka, jedino što mu omogućuje da ide naprijed i „ustraje kao da vidi Onoga koji je nevidljiv.” Mistika, međutim, često predstavlja svojevrsno povlačenje iz života kojem pribjegavaju oni ljudi koji ne uživaju u snažnijim aktivnostima življenja religijskog života na otvorenim pozornicama ljudskog društva i trgovine. Istinska religija mora djelovati. Djelovanje će biti rezultat religije kada je čovjek doista posjeduje, ili bolje rečeno, kada religiji bude dopušteno da doista posjeduje čovjeka. Religija se nikada neće zadovoljiti pukim mišljenjem ili neaktivnim osjećajem.
102:2.9 (1121.2) Nismo slijepi za činjenicu da religija često djeluje nerazumno, čak i nereligiozno, ali ona djeluje. Izopačenja religijskog uvjerenja dovela su do krvavih progona, ali religija uvijek i neprestano nešto čini; ona je dinamična.
3. ZNANJE, MUDROST I UVID
102:3.1 (1121.3) Intelektualni nedostatak ili obrazovno siromaštvo neizbježno ometaju više religijsko postignuće, jer takvo osiromašeno okruženje duhovne prirode lišava religiju njezina glavnog kanala filozofskog kontakta sa svijetom znanstvenog znanja. Intelektualni čimbenici religije važni su, ali je njihova prerazvijenost ponekad jednako otežavajuća i zbunjujuća. Religija mora neprestano djelovati pod paradoksalnom nužnošću: nužnošću da učinkovito koristi misao, dok istodobno umanjuje duhovnu korisnost svakog razmišljanja.
102:3.2 (1121.4) Religijska spekulacija je neizbježna, ali uvijek štetna; spekulacija neizbježno iskrivljuje svoj predmet. Spekulacija teži prevesti religiju u nešto materijalno ili humanističko, i tako, dok izravno ometa jasnoću logičkog razmišljanja, neizravno uzrokuje da religija izgleda kao funkcija vremenskog svijeta, upravo onog svijeta s kojim bi ona trebala vječno stajati u suprotnosti. Stoga će religija uvijek biti obilježena paradoksima, paradoksima koji proizlaze iz odsutnosti iskustvene povezanosti između materijalne i duhovne razine svemira — morontija mote, nadfilozofske osjetljivosti za razlučivanje istine i opažanje jedinstva.
102:3.3 (1121.5) Materijalni osjećaji, ljudske emocije, vode izravno materijalnim djelima, sebičnim činima. Religijski uvidi, duhovni poticaji, vode izravno religijskim djelima, nesebičnim činima društvene službe i altruističkog dobročinstva.
102:3.4 (1121.6) Religijska želja je tražeća glad za božanskom stvarnošću. Religijsko iskustvo je ostvarenje svijesti da je Bog pronađen. A kada ljudsko biće doista pronađe Boga, u duši toga bića doživljava se takav neizreciv nemir trijumfa otkrića da biva potaknut tražiti priliku za služiteljski kontakt sa svojim manje prosvijetljenim bližnjima, ne da bi otkrio da je pronašao Boga, nego da bi dopustio da prelijevanje bujajuće vječne dobrote unutar njegove vlastite duše osvježi i oplemeni njegove bližnje. Istinska religija vodi povećanom društvenom služenju.
102:3.5 (1122.1) Znanost, znanje, vodi svijesti o činjenicama; religija, iskustvo, vodi svijesti o vrijednostima; filozofija, mudrost, vodi koordiniranoj svijesti; otkrivenje (zamjena za morontija motu) vodi svijesti o istinskoj stvarnosti; dok koordinacija svijesti o činjenicama, vrijednostima i istinskoj stvarnosti tvori svjesnost stvarnosti ličnosti, maksimum bivstva, zajedno s vjerovanjem u mogućnost opstanka te iste ličnosti.
102:3.6 (1122.2) Znanje vodi razvrstavanju ljudi, stvaranju društvenih slojeva i kasta. Religija vodi služenju ljudima, i tako stvara etiku i altruizam. Mudrost vodi višem i boljem zajedništvu ideja i bližnjih. Otkrivenje oslobađa ljude i pokreće ih na vječnu pustolovinu.
102:3.7 (1122.3) Znanost razvrstava ljude; religija voli ljude, religija voli ljude kao što čovjek voli samoga sebe; mudrost pravedno uvažava razlike među ljudima, ali otkrivenje uzvisuje čovjeka i otkriva njegovu sposobnost za partnerstvo s Bogom.
102:3.8 (1122.4) Znanost uzalud nastoji stvoriti bratstvo kulture; religija dovodi u postojanje bratstvo duha. Filozofija teži bratstvu mudrosti; otkrivenje prikazuje vječno bratstvo, Rajski Korpus Finalnosti.
102:3.9 (1122.5) Znanje vodi ponosu zbog činjenice ličnosti; mudrost je svijest o značenju ličnosti; religija je iskustvo spoznaje vrijednosti ličnosti; otkrivenje je sigurnost opstanka ličnosti.
102:3.10 (1122.6) Znanost nastoji identificirati, analizirati i klasificirati razdijeljene dijelove beskonačnog kozmosa. Religija obuhvaća ideju cjeline, čitavog kozmosa. Filozofija nastoji poistovjetiti materijalne segmente znanosti s pojmom cjeline koji proizlazi iz duhovnog uvida. Ondje gdje filozofija ne uspijeva u tom nastojanju, otkrivenje uspijeva, potvrđujući da je kozmički krug univerzalan, vječan, apsolutan i beskonačan. Ovaj kozmos Beskonačnog JA JESAM stoga je beskrajan, neograničen i sveobuhvatan—bezvremenski, bezprostorni i neuvjetovani. I mi svjedočimo da je Beskonačni JA JESAM također Otac Mihaela iz Nebadona i Bog ljudskog spasenja.
102:3.11 (1122.7) Znanost ukazuje na Božanstvo kao činjenicu; filozofija predstavlja ideju Apsoluta; religija predočava Boga kao ljubeću duhovnu ličnost. Otkrivenje potvrđuje jedinstvo činjenice Božanstva, ideje Apsoluta i duhovne ličnosti Boga te, nadalje, predstavlja ovaj pojam kao našega Oca—univerzalnu činjenicu egzistencije, vječnu ideju uma i beskonačni duh života.
102:3.12 (1122.8) Potraga za znanjem čini znanost; potraga za mudrošću jest filozofija; ljubav prema Bogu jest religija; glad za istinom jest otkrivenje. Ali unutarnji Ispravljač Misli jest taj koji čovjekovu duhovnom uvidu u kozmos pridaje osjećaj stvarnosti.
102:3.13 (1122.9) U znanosti ideja prethodi izrazu svoje realizacije; u religiji iskustvo realizacije prethodi izrazu ideje. Postoji velika razlika između evolucijske volje-za-vjerovati i proizvoda prosvijetljenog razuma, religijskog uvida i otkrivenja—volje koja vjeruje.
102:3.14 (1122.10) U evoluciji religija često navodi čovjeka da stvara svoje vlastite pojmove o Bogu; otkrivenje pokazuje fenomen Božjeg razvijanja samoga čovjeka, dok u zemaljskom životu Krista Mihaela promatramo fenomen Božjeg samootkrivenja čovjeku. Evolucija teži učiniti Boga čovjekolikim; otkrivenje teži učiniti čovjeka bogolikim.
102:3.15 (1122.11) Znanost je zadovoljena samo prvim uzrocima, religija vrhovnom ličnošću, a filozofija jedinstvom. Otkrivenje potvrđuje da su to troje jedno i da je sve troje dobro. Vječna stvarnost jest dobro svemira, a ne vremenske iluzije prostornog zla. U duhovnom iskustvu svih ličnosti uvijek je istina da je stvarno dobro, a dobro stvarno.
4. ČINJENICA ISKUSTVA
102:4.1 (1123.1) Zbog prisutnosti Ispravljača Misli u vašim umovima, spoznati um Boga nije za vas veća tajna nego biti siguran u svijest o spoznaji bilo kojeg drugog uma, ljudskog ili nadljudskog. Religija i društvena svijest imaju ovo zajedničko: one se temelje na svijesti o postojanju drugih umova. Tehnika kojom možete prihvatiti ideju drugoga kao vlastitu ista je ona kojom možete „dopustiti da um koji je bio u Kristu bude i u vama.”
102:4.2 (1123.2) Što je ljudsko iskustvo? Ono je jednostavno svaka interakcija između aktivnog i propitujućeg ja i bilo koje druge aktivne i vanjske stvarnosti. Opseg iskustva određen je dubinom pojma zajedno s cjelovitošću prepoznavanja stvarnosti vanjskog. Dinamika iskustva jednaka je snazi očekujuće imaginacije u kombinaciji s oštrinom osjetilnog otkrivanja vanjskih kvaliteta stvarnosti s kojom je čovjek u kontaktu. Činjenica iskustva nalazi se u samosvijesti zajedno s postojanjem drugoga— materijalnosti drugih, umu drugih i duhu u drugima.
102:4.3 (1123.3) Čovjek vrlo rano postaje svjestan da nije sam u svijetu ili svemiru. Razvija se prirodna, spontana samosvijest o drugosti uma u okruženju vlastitog ja. Vjera prevodi to prirodno iskustvo u religiju, u prepoznavanje Boga kao stvarnosti—izvora, naravi i odredišta—iste ove umnosti drugih. Ali takvo poznavanje Boga uvijek je i zauvijek stvarnost osobnog iskustva. Kada Bog ne bi bio ličnost, ne bi mogao postati živi dio stvarnog religijskog iskustva ljudske ličnosti.
102:4.4 (1123.4) Element pogreške prisutan u ljudskom religijskom iskustvu izravno je razmjeran udjelu materijalizma koji onečišćuje duhovni pojam Oca Svih. Čovjekov kozmički napredak prije duha sastoji se u iskustvu oslobađanja od tih pogrešnih predodžbi o naravi Boga i o stvarnosti čistog i istinskog duha. Božanstvo je više od duha, ali duhovni pristup jedini je moguć uzlaznom čovjeku.
102:4.5 (1123.5) Molitva je doista dio religijskog iskustva, ali suvremene religije pogrešno su je naglasile, i to na štetu bitnijeg zajedništva obožavanja. Refleksivne moći uma produbljuju se i proširuju kroz obožavanje. Molitva može obogatiti život, ali obožavanje prosvjetljuje sudbinu.
102:4.6 (1123.6) Otkrivena religija jest ujedinjujući čimbenik ljudskog postojanja. Otkrivenje ujedinjuje povijest, usklađuje geologiju, astronomiju, fiziku, kemiju, biologiju, sociologiju i psihologiju. Duhovno iskustvo prava je duša čovjekova kozmosa.
5. VRHOVNOST SVRHOVITOG POTENCIJALA
102:5.1 (1123.7) Iako utvrđivanje činjenice vjerovanja nije isto što i utvrđivanje činjenice onoga u što se vjeruje, evolucijski napredak jednostavnog života do statusa ličnosti ipak pokazuje činjenicu postojanja potencijala ličnosti od samoga početka. A u vremenskim svemirima potencijal je uvijek vrhovan nad aktualnim. U evoluirajućem kozmosu potencijal je ono što treba biti, a ono što treba biti jest razotkrivanje svrhovitih naloga Božanstva.
102:5.2 (1124.1) Ta ista svrhovita vrhovnost očituje se u evoluciji ideacije uma kada se primitivni životinjski strah preobražava u sve dublje štovanje Boga i u rastuće strahopoštovanje prema svemiru. Primitivni čovjek imao je više religijskog straha nego vjere, a vrhovnost potencijala duha nad aktualnostima uma pokazuje se kada se taj kukavički strah preobražava u živu vjeru u duhovne stvarnosti.
102:5.3 (1124.2) Čovjek može psihologizirati evolucijsku religiju, ali ne i religiju osobnog iskustva koja je duhovnog porijekla. Ljudska moralnost može prepoznati vrijednosti, ali samo religija može očuvati, uzvisiti i produhoviti te vrijednosti. No, unatoč takvim djelovanjima, religija je nešto više od emocionalizirane moralnosti. Religija je prema moralnosti kao ljubav prema dužnosti, kao sinovstvo prema služenju, kao bit prema supstanci. Moralnost otkriva svemogućeg Kontrolora, Božanstvo kojem treba služiti; religija otkriva Oca koji ljubi sve, Boga kojeg treba obožavati i voljeti. I opet, to je zato što duhovna potencijalnost religije ima prevlast nad aktualnošću dužnosti evolucijske moralnosti.
6. SIGURNOST RELIGIJSKE VJERE
102:6.1 (1124.3) Filozofsko uklanjanje religijskog straha i postojani napredak znanosti uvelike doprinose smrtnosti lažnih bogova; i premda to izumiranje božanstava koja su djelo čovjeka može nakratko zamagliti njegovu duhovnu viziju, ono naposljetku uništava ono neznanje i praznovjerje koji su tako dugo zaklanjali živoga Boga vječne ljubavi. Odnos između stvorenog bića i Stvoritelja živo je iskustvo, dinamična religijska vjera koja ne podliježe preciznoj definiciji. Izolirati dio života i nazvati ga religijom znači rascjepkati život i iskriviti religiju. I upravo zato Bog obožavanja zahtijeva svu odanost ili ništa.
102:6.2 (1124.4) Bogovi primitivnih ljudi možda nisu bili ništa više od sjena njih samih; živi Bog jest božanska svjetlost čiji prekidi tvore stvaralačke sjene cijelog prostora.
102:6.3 (1124.5) Religiozni čovjek koji je dosegao filozofsko postignuće ima vjeru u osobnog Boga osobnog spasenja, nešto više od stvarnosti, vrijednosti, razine postignuća, uzvišenog procesa, preobrazbe, krajnjeg vremena-prostora, idealizacije, personalizacije energije, entiteta gravitacije, ljudske projekcije, idealizacije sebstva, uzleta prirode, sklonosti prema dobroti, poticaja evolucije ili uzvišene hipoteze. Religiozni čovjek ima vjeru u Boga ljubavi. Ljubav je bit religije i izvor više civilizacije.
102:6.4 (1124.6) Vjera preobražava filozofskog Boga vjerojatnosti u spasonosnog Boga sigurnosti u osobnom religijskom iskustvu. Skepticizam može dovesti u pitanje teorije teologije, ali povjerenje u pouzdanost osobnog iskustva potvrđuje istinu onog vjerovanja koje je izraslo u vjeru.
102:6.5 (1124.7) Uvjerenja o Bogu mogu se dosegnuti mudrim rasuđivanjem, ali pojedinac doseže poznavanje Boga samo vjerom, kroz osobno iskustvo. U mnogočemu što se odnosi na život mora se računati s vjerojatnošću, ali u dodiru s kozmičkom stvarnošću može se iskusiti sigurnost kada se takvim značenjima i vrijednostima pristupa živom vjerom. Duša koja poznaje Boga usuđuje se reći: „Ja znam”, čak i kada to poznavanje Boga dovodi u pitanje nevjernik koji poriče takvu sigurnost jer nije u potpunosti potkrijepljena intelektualnom logikom. Svakom takvom sumnjivcu vjernik odgovara samo: „Kako ti znaš da ja ne znam?”
102:6.6 (1125.1) Iako razum uvijek može dovesti u pitanje vjeru, vjera uvijek može nadopuniti i razum i logiku. Razum stvara vjerojatnost koju vjera može preobraziti u moralnu sigurnost, pa čak i u duhovno iskustvo. Bog je prva istina i posljednja činjenica; stoga sva istina ima svoje porijeklo u njemu, dok sve činjenice postoje u odnosu na njega. Bog je apsolutna istina. Kao istinu, Boga se može spoznati, ali da bi se Boga razumjelo—da bi ga se objasnilo—mora se istražiti činjenica svemira nad svemirima. Veliki jaz između iskustva istine o Bogu i neznanja o činjenici Boga može se premostiti jedino živom vjerom. Sam razum ne može postići sklad između beskonačne istine i univerzalne činjenice.
102:6.7 (1125.2) Vjerovanje možda nije u stanju oduprijeti se sumnji i podnijeti strah, ali vjera je uvijek pobjedonosna nad sumnjom, jer je vjera i pozitivna i živa. Pozitivno uvijek ima prednost nad negativnim, istina nad zabludom, iskustvo nad teorijom, stvarnosti duha nad izdvojenim činjenicama vremena i prostora. Uvjerljiv dokaz te duhovne sigurnosti sastoji se u društvenim plodovima duha koje takvi vjernici, ljudi vjere, donose kao rezultat tog istinskog duhovnog iskustva. Rekao je Isus: „Ako ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, tada će svi ljudi znati da ste moji učenici.”
102:6.8 (1125.3) Za znanost je Bog mogućnost, za psihologiju poželjnost, za filozofiju vjerojatnost, a za religiju sigurnost, stvarnost religijskog iskustva. Razum zahtijeva da filozofija koja ne može pronaći Boga vjerojatnosti bude vrlo obzirna prema onoj religijskoj vjeri koja može i doista nalazi Boga sigurnosti. Ni znanost ne bi smjela odbacivati religijsko iskustvo pod izlikom lakovjernosti, sve dok ustraje u pretpostavci da su čovjekova intelektualna i filozofska obdarenja proizašla iz sve nižih inteligencija što se dalje vraćamo unatrag, naposljetku potječući iz primitivnog života koji je bio potpuno lišen svakog mišljenja i osjećaja.
102:6.9 (1125.4) Činjenice evolucije ne smiju se suprotstavljati istini stvarnosti sigurnosti duhovnog iskustva religijskog života smrtnika koji poznaje Boga. Inteligentni ljudi trebali bi prestati rasuđivati poput djece i trebali bi pokušati koristiti dosljednu logiku zrelosti, logiku koja dopušta pojam istine usporedo s opažanjem činjenice. Znanstveni materijalizam bankrotirao je kada ustraje, prilikom suočenja sa svakim ponavljajućim kozmičkim fenomenom, u tome da svoje sadašnje prigovore obnavlja svodeći ono što je priznato kao više na ono što je priznato kao niže. Dosljednost zahtijeva priznanje djelovanja svrhovitog Stvoritelja.
102:6.10 (1125.5) Organska evolucija jest činjenica; svrhovita ili progresivna evolucija jest istina koja usklađuje inače proturječne fenomene stalno uzlaznih postignuća evolucije. Što znanstvenik više napreduje u svojoj odabranoj znanosti, to će više napuštati teorije materijalističke činjenice u korist kozmičke istine o dominaciji Vrhovnog Uma. Materijalizam obezvrjeđuje ljudski život; Isusovo evanđelje neizmjerno uzdiže i nadnaravno uzvisuje svakog smrtnika. Smrtničko postojanje treba promatrati kao intrigantno i očaravajuće iskustvo ostvarivanja stvarnosti susreta ljudskog posega naviše i božanskog, spasonosnog posega naniže.
7. SIGURNOST U BOŽANSKO
102:7.1 (1126.1) Otac Svih, koji postoji sam po sebi, također objašnjava samoga sebe; on doista živi u svakom razumnom smrtniku. Ali ne možete biti sigurni u Boga ako ga ne poznajete; sinovstvo je jedino iskustvo koje očinstvo čini sigurnim. Svemir se posvuda neprestano mijenja. Svemir koji se mijenja jest ovisan svemir; takvo stvaranje ne može biti ni konačno ni apsolutno. Konačan svemir u potpunosti ovisi o Krajnjem i Apsolutu. Svemir i Bog nisu istovjetni; jedno je uzrok, drugo posljedica. Uzrok je apsolutan, beskonačan i vječan te se ne mijenja; posljedica je vremensko-prostorna i transcendentalna, ali uvijek promjenjiva i uvijek rastuća.
102:7.2 (1126.2) Bog je jedina i jedinstvena samo-uzrokovana činjenica u svemiru. On je tajna reda, plana i svrhe cjelokupnog stvaranja stvari i bića. Svemir koji se posvuda mijenja uređen je i stabiliziran zakonima koji se ne mijenjaju, navikama Boga koji se ne mijenja. Činjenica Boga, božanski zakon, ne mijenja se; istina Boga, njegov odnos prema svemiru, relativno je otkrivenje koje se uvijek može prilagoditi neprestano evoluirajućem svemiru. Činjenica Boga, božanski zakon, se ne mijenja; istina Boga, njegov odnos prema svemiru, relativno je otkrivenje koje se uvijek može prilagoditi neprestano evoluirajućem svemiru.
102:7.3 (1126.3) Oni koji bi htjeli izmisliti religiju bez Boga nalik su onima koji bi skupljali plodove bez stabala ili imali djecu bez roditelja. Ne možete imati posljedice bez uzroka; samo je JA JESAM bez uzroka. Činjenica religijskog iskustva podrazumijeva Boga, a takav Bog osobnog iskustva mora biti osobno Božanstvo. Ne možete se moliti kemijskoj formuli, zazivati matematičku jednadžbu, obožavati hipotezu, pouzdati se u postulat, stupati u zajedništvo s procesom, služiti apstrakciji ili održavati ljubavno zajedništvo sa zakonom.
102:7.4 (1126.4) Istina je da mnoge naizgled religiozne osobine mogu izrasti iz nereligioznih korijena. Čovjek može intelektualno nijekati Boga, a ipak biti moralan, odan, sinovski, pošten, pa čak i idealističan. Čovjek može nakalemiti mnoge čisto humanističke grane na svoju temeljnu duhovnu narav i tako naizgled potvrditi svoje tvrdnje u prilog bezbožnoj religiji, ali takvo iskustvo lišeno je vrijednosti opstanka, poznavanja Boga i uzlaska k Bogu. U takvom smrtnom iskustvu pojavljuju se samo društveni plodovi, ne i duhovni. Kalem određuje narav ploda, premda se živa hrana crpi iz korijena izvornog božanskog obdarenja i uma i duha.
102:7.5 (1126.5) Intelektualno obilježje religije jest sigurnost; filozofsko obilježje jest dosljednost; društveni plodovi jesu ljubav i služenje.
102:7.6 (1126.6) Pojedinac koji poznaje Boga nije onaj koji je slijep za poteškoće ili nesvjestan prepreka koje stoje na putu pronalaženja Boga u labirintu praznovjerja, tradicije i materijalističkih sklonosti modernog doba. On se susreo sa svim tim zaprekama i nadvladao ih, nadvisio ih živom vjerom i dosegnuo visine duhovnog iskustva usprkos njima. No istina je da se mnogi koji su iznutra sigurni u Boga boje izraziti takve osjećaje sigurnosti zbog mnoštva i domišljatosti onih koji iznose prigovore i uvećavaju poteškoće u vezi s vjerovanjem u Boga. Nije potrebna velika dubina intelekta da bi se pronalazile pogreške, postavljala pitanja ili iznosili prigovori. Ali potrebna je bistrina uma da bi se na ta pitanja odgovorilo i te poteškoće razriješile; sigurnost vjere najveća je metoda suočavanja sa svim takvim površnim osporavanjima.
102:7.7 (1127.1) Ako se znanost, filozofija ili sociologija usude postati dogmatične u suprotstavljanju prorocima istinske religije, tada ljudi koji poznaju Boga trebaju odgovoriti na takav neopravdani dogmatizam onim dalekovidnijim dogmatizmom sigurnosti osobnog duhovnog iskustva: „Znam što sam iskusio jer sam sin JA JESAM.” Ako osobno iskustvo čovjeka vjere bude osporeno dogmom, tada taj vjerom rođeni sin iskustvenog Oca može odgovoriti onom neosporivom dogmom, izjavom o svom stvarnom sinovstvu s Ocem Svih.
102:7.8 (1127.2) Samo Apsolut, neuvjetovana stvarnost, može se dosljedno usuditi biti dogmatičan. Oni koji se usuđuju biti dogmatični moraju, ako su dosljedni, prije ili kasnije biti prisiljeni u naručje Apsoluta energije, Univerzalnog istine i Beskonačnog ljubavi.
102:7.9 (1127.3) Ako nereligijski pristupi kozmičkoj stvarnosti pokušaju osporiti sigurnost vjere na temelju njezina nedokazanog statusa, tada i onaj koji ima iskustvo duha može posegnuti za dogmatskim izazovom činjenica znanosti i uvjerenja filozofije na temelju toga što su i oni jednako nedokazani; i oni su također iskustva u svijesti znanstvenika ili filozofa.
102:7.10 (1127.4) O Bogu, najneizbježnijoj od svih prisutnosti, najstvarnijoj od svih činjenica, najživljoj od svih istina, najvećem od svih prijatelja i najbožanskijoj od svih vrijednosti, imamo pravo biti najsigurniji od svih iskustava svemira.
8. DOKAZI RELIGIJE
102:8.1 (1127.5) Najviši dokaz stvarnosti i djelotvornosti religije nalazi se u činjenici ljudskog iskustva; naime, da je čovjek, prirodno sklon strahu i nepovjerenju, urođeno obdaren snažnim nagonom samoodržanja i čežnjom za opstankom nakon smrti, voljan potpuno povjeriti najdublje interese svog sadašnjeg i budućeg života brizi i vodstvu one moći i ličnosti koju njegova vjera označava kao Boga. To je jedna središnja istina svih religija. Što se tiče toga što ta moć ili ličnost zauzvrat zahtijeva od čovjeka za ovu zaštitu i konačno spasenje, nijedne se dvije religije ne slažu; zapravo, sve se one više ili manje razilaze.
102:8.2 (1127.6) Što se tiče statusa bilo koje religije na evolucijskoj ljestvici, ona se najbolje može prosuditi prema svojim moralnim prosudbama i svojim etičkim standardima. Što je viši tip neke religije, to ona više potiče i biva poticana stalno unapređivanom društvenom moralnošću i etičkom kulturom. Religiju ne možemo prosuđivati prema statusu civilizacije koja je prati; bolje je procijeniti stvarnu narav civilizacije prema čistoći i plemenitosti njezine religije. Mnogi od najznačajnijih religijskih učitelja svijeta bili su gotovo nepismeni. Mudrost svijeta nije nužna za prakticiranje spasonosne vjere u vječne stvarnosti.
102:8.3 (1127.7) Razlika među religijama različitih doba u potpunosti ovisi o razlici u čovjekovu razumijevanju stvarnosti i o njegovu različitom prepoznavanju moralnih vrijednosti, etičkih odnosa i stvarnosti duha.
102:8.4 (1127.8) Etika je vanjsko društveno ili rasno zrcalo koje vjerno odražava inače nevidljiv napredak unutarnjih duhovnih i religijskih razvoja. Čovjek je oduvijek mislio o Bogu u okvirima najboljega što je poznavao, svojih najdubljih ideja i svojih najviših ideala. Čak je i povijesna religija uvijek oblikovala svoje pojmove o Bogu iz svojih najviših priznatih vrijednosti. Svako inteligentno biće daje ime Bog onome što poznaje kao najbolje i najviše.
102:8.5 (1128.1) Religija, kada se svede na pojmove razuma i intelektualnog izražavanja, oduvijek se usuđivala kritizirati civilizaciju i evolucijski napredak prema vlastitim standardima etičke kulture i moralnog napretka.
102:8.6 (1128.2) Dok osobna religija prethodi evoluciji ljudske moralnosti, sa žaljenjem se bilježi da je institucionalna religija uvijek zaostajala za polagano mijenjajućim običajima ljudskih rasa. Organizirana religija pokazala se konzervativno sporom. Proroci su obično vodili ljude u religijskom razvoju; teolozi su ih obično kočili. Religija, budući da je stvar unutarnjeg ili osobnog iskustva, nikada ne može odveć preteći intelektualnu evoluciju ljudskih rasa.
102:8.7 (1128.3) Ali religija se nikada ne unapređuje pozivanjem na takozvana čuda. Traganje za čudima povratak je primitivnim religijama magije. Istinska religija nema nikakve veze s navodnim čudima, i otkrivena religija nikada ne ukazuje na čuda kao dokaz autoriteta. Religija je uvijek i zauvijek ukorijenjena i utemeljena u osobnom iskustvu. A vaša najviša religija, život Isusa, bila je upravo takvo osobno iskustvo: čovjek, smrtni čovjek, koji traži Boga i pronalazi ga u punini tijekom jednog kratkog života u tijelu, dok se u tom istom ljudskom iskustvu pojavio Bog koji traži čovjeka i pronalazi ga na potpuno zadovoljstvo savršene duše beskonačne vrhovnosti. I to je religija, čak i najviša dosad otkrivena u svemiru Nebadona — zemaljski život Isusa iz Nazareta.
102:8.8 (1128.4) [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]