Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo   

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE



POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE

101:0.1 RELIGIJA, kao ljudsko iskustvo, se kreće u rasponu od primitivnog robovanja strahu kao u slučaju evolucijskih divljaka, do blažene i veličanstvene slobode vjere onih civiliziranih smrtnika koji imaju duboku svijest da su sinovi vječnog Boga.

101:0.2 Religija je preteča napredne etike i morala progresivne društvene evolucije. Ali religija, kao takva, nije posve moralni pokret, premda na spoljašnje i društvene manifestacije religije snažno utječe etički i moralni momentum ljudskog društva. Religija je uvijek inspiracija čovjekove evoluirajuće prirode, ali ona nije tajna te evolucije.

101:0.3 Religija, uvjerenje-vjera ličnosti, uvijek može izvojevati pobjedu nad površno kontradiktornom logikom očaja rođenom u materijalnom umu nevjernika. Stvarno postoji istinski i stvaran unutarnji glas, to "svjetlo istinito koje osvjetljuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet." Ova se smjernica duha razlikuje od etičkog glasa ljudske savjesti. Osjećaj religioznog uvjerenja je više od emocionalnog osjećaja. Religiozno uvjerenje nadilazi rasuđivanje intelekta, čak i logiku filozofije. Religija je vjera, pouzdanje i sigurnost.

1. ISTINSKA RELIGIJA

101:1.1 Istinska religija nije sustav filozofskog vjerovanja koji se može obrazložiti i potkrijepiti prirodnim dokazima, niti je fantastični i mistični doživljaj neopisivih osjećaja ekstaze koji je dostupan samo romantičnim odanicima misticizma. Religija nije proizvod rasuđivanja, ali je gledano iznutra, posve razumna. Religija nije proizvod logike ljudske filozofije, ali je sasvim logična kao smrtno iskustvo. Religija je doživljaj božanstva u svijesti moralnog bića evolucijskog porijekla; ona predstavlja istinsko iskustvo s vječnim stvarnostima u vremenu, ostvarenje duhovnih zadovoljstava za života u tijelu.

101:1.2 Misaoni Ispravljač nema neki poseban mehanizam kroz koji može postići samoizražavanje; ne postoji nikakav tajanstveni religiozni instrument za primanje i izražavanje religioznih emocija. Ta iskustva su dostupna kroz prirodno uređen mehanizam smrtnog uma. I u tome leži jedno od objašnjenja Ispravljačeve poteškoće u uspostavi izravne komunikacije s materijalnim umom svoga domaćina.

101:1.3 Božanski duh ne čini kontakt sa smrtnim čovjekom pomoću osjećaja ili emocija, nego u području najvišeg i najproduhovljenijeg razmišljanja. Vaše misli, a ne vaši osjećaji, su to što vas vodi prema Bogu. Božanska priroda se može spoznati samo očima uma. Ali um koji istinski opaža Boga, čuje unutarnjeg Ispravljača, je čist um. "Bez svetosti nitko neće vidjeti Gospodina." Svako takvo unutarnje i duhovno zajedništvo se može nazvati duhovnim uvidom. Takvi religiozni doživljaji proizlaze iz impresija kombiniranih operacija Ispravljača i Duha Istine na čovjekov um, u njihovom djelovanju usred i povrh ideala, uvida i težnji duha evoluirajućih sinova Boga.

101:1.4 Religija dakle živi i napreduje ne vidom i osjećajem, nego vjerom i uvidom. Ona se ne sastoji u otkriću novih činjenica ili pronalaženju jedinstvenih doživljaja, nego u otkriću novih i duhovnih značenja u činjenicama koje su već dobro poznate čovječanstvu. Najviši religiozni doživljaji ne počivaju na čovjekovim prethodnim djelima vjerovanja, tradicije i autoriteta; niti je religija proizvod blaženih osjećanja i posve mističkih emocija. Ona je, naprotiv, izrazito dubok i istinski doživljaj duhovnog zajedništva s utjecajima duha koji žive u ljudskom umu, i ukoliko je moguće definirati takav doživljaj riječima psihologije, to je jednostavno iskustvo doživljavanja stvarnosti vjerovanja u Boga kao stvarnosti takvog posve osobnog iskustva.

101:1.5 Dok religija nije proizvod racionalističkih špekulacija materijalne kozmologije, ona je ipak rezultat djelovanja posve racionalnog uvida koji se rađa u čovjekovom umnom iskustvu. Religija nije proizvod mističkih meditacija i samotnih kontemplacija, iako je uvijek više ili manje tajanstvena i ne podliježe definicijama čisto intelektualnog prosuđivanja i filozofske logike. Dragulji istinske religije nastaju u domeni čovjekove moralne svijesti, i očituju se u rastu duhovnog uvida, upravo te sposobnosti ljudske ličnosti koja se javlja kao posljedica prisutnosti Misaonog Ispravljača koji obznanjuje Boga u smrtnom umu koji žudi za Bogom.

101:1.6 Vjera ujedinjuje moralni uvid sa savjesnim i pronicavim opažanjima vrijednosti, dok apriorni evolucijski osjećaj dužnosti upotpunjuje izvore istinske religije. Doživljaj religije s vremenom vodi određenoj svijesti Boga i nedvojbenoj sigurnosti u opstanak vjernikove ličnosti.

101:1.7 Tako se može vidjeti da religiozne težnje i duhovni porivi nisu takve prirode da jednostvano navode ljude da žele vjerovati u Boga, nego su takve prirode i snage da duboko impresioniraju ljude uvjerenjem da trebaju vjerovati u Boga. Osjećaj evolucijske dužnosti i obveze koje prate osvjetljujući utjecaj otkrivenja, čine tako dubok dojam na čovjekovu moralnu prirodu da čovjek konačno dostiže tu poziciju uma i taj stav duše, gdje zaključuje da nema pravo ne vjerovati u Boga. Viša i nadfilozofska mudrost takvih prosvjetljenih i discipliniranih osoba na koncu vodi saznanju da sumnjati u Boga i Božju dobrotu znači pokazati se nevjernim najstvarnijoj i najdubljoj stvari u ljudskom umu i duši - božanskom Ispravljaču.

2. ČINJENICA RELIGIJE

101:2.1 Činjenica religije u cjelosti počiva u religioznom iskustvu racionalnih i prosječnih ljudskih bića. I jedino se u ovom smislu religija može smatrati znanstvenom ili čak psihološkom pojavom. Dokaz da je otkrivenje otkrivenje je upravo ta činjenica ljudskog iskustva: činjenica da otkrivenje sintetizira naizgled proturiječnu znanost prirode i teologiju religije u dosljednu i logičnu kozmičku filozofiju, koordinirano i cjelovito objašnjenje kako znanosti tako i religije, stvarajući sklad uma i zadovoljstvo duha koji odgovaraju u ljudskom iskustvu na ona pitanja smrtnog uma koja teže znati kako Beskonačni sprovodi svoju volju i planove u materiji, s umovima i na duhu.

101:2.2 Prosuđivanje je metoda znanosti; vjera je metoda religije; logika je vještina kojom se nastoji služiti filozofija. Otkrivenje kompenzira odsutnost morontija stajališta pružajući tehniku za postizanje jedinstva u poimanju stvarnosti i odnosa materije i duha uz posredovanje uma. A istinsko otkrivenje nikad ne prikazuje znanost neprirodnom, religiju nerazumnom ili filozofiju nelogičnom.

101:2.3 Prosuđivanje, kroz proučavanje znanosti, vodi kroz prirodu natrag do Prvog Uzroka, ali samo religiozna vjera može preobraziti Prvi Uzrok znanosti u Boga spasenja; a otkrivenje je dalje potrebno za potvrđivanje takve vjere, takvog duhovnog uvida.

101:2.4 Postoje dva osnovna razloga za vjerovanje u Boga koji omogućuje ljudski opstanak:

101:2.5 1. Ljudsko iskustvo, osobno uvjerenje, nekako zabilježena nada i vjera koja dolazi od unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

101:2.6 2. Otkrivenje istine, bilo neposrednom osobnom službom Duha Istine, riječju božanskih Sinova ili otkrivenjima pisane riječi.

101:2.7 Znanost završava svoje racionalističko potraživanje hipotezom Prvog Uzroka. Religija ne staje u letu svoje vjere dok ne bude sigurna u Boga spasenja. Pronicavo znanstveno izučavanje logično sugerira stvarnost i postojanje Apsoluta. Religija bezrezervno vjeruje u postojanje i stvarnost Boga koji omogućuje opstanak ličnosti. Tamo gdje metafizika doživljava potpuni a filozofija djelomični neuspjeh, otkrivenje postiže uspjeh; ono potvrđuje da su Prvi Uzrok znanosti i religijin Bog spasenja jedno te isto Božanstvo.

101:2.8 Prosuđivanje je dokaz znanosti, vjera je dokaz religije, logika je dokaz filozofije, ali otkrivenje se može potkrijepiti samo ljudskim iskustvom. Znanost vodi znanju; religija vodi sreći; filozofija vodi jedinstvu; otkrivenje potvrđuje iskustveni sklad ovog trojedinog pristupa univerzalnoj stvarnosti.

101:2.9 Kontemplacija prirode može obznaniti samo Boga prirode, Boga kretanja. Priroda ispoljava samo materiju, pokret i animaciju - život. Materija i energija, pod određenim uvjetima, se očituju u živim oblicima, ali dok je prirodni život relativno neprekidan kao fenomen, život je u cjelosti prolazan s individualnog stanovišta. Priroda ne pruža osnovu za logično vjerovanje u opstanak čovjekove ličnosti. Religiozni čovjek koji nalazi Boga u prirodi je prvo morao naći istog ovog osobnog Boga u svojoj duši.

101:2.10 Vjera obznanjuje Boga u duši. Pomoću otkrivenja, koje je zamjena za morontija uvid na evolucijskom svijetu, čovjek može vidjeti u prirodi istog Boga kojeg vjera prikazuje u njegovoj duši. Otkrivenjem se tako djelotvorno može premostiti jaz između materijalnog i duhovnog, čak i između stvorenja i Stvoritelja, između čovjeka i Boga.

101:2.11 Kontemplacija prirode logički ukazuje na postojanje neke inteligentne smjernice, čak živog nadzora, ali ne pruža zadovoljavajuće otkrivenje osobnog Boga. S druge strane, priroda ni na koji način ne opovrgava pogled na svemir kao ručni rad Boga religije. Čovjek ne može naći Boga oslanjajući se samo na prirodu, ali za čovjeka koji je inače našao Boga, proučavanje prirode postaje u potpunosti u skladu s višim i duhovnijim tumačenjem svemira.

101:2.12 Otkrivenje kao epohalni fenomen je periodično; kao osobno ljudsko iskustvo je neprekidno. Božanstvenost djeluje u smrtnoj ličnosti kao Ispravljač koji je dar Oca, kao Duh Istine koji je dar Sina i kao Sveti Duh koji je dar Kozmičkog Duha, dok su ova tri nadljudska obdarenja objedinjena u ljudskoj iskustvenoj evoluciji kao služba Vrhovnog.

101:2.13 Istinska religija je uvid u stvarnost, dijete vjere moralne svijesti, a ne puko intelektualno prihvaćanje određenog tijela dogmatskih doktrina. Istinska religija se sastoji u doživljaju da "sam Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja." Religija ne obuhvaća teološke propozicije nego duhovni uvid i blaženstvo povjerenja duše.

101:2.14 Vaša najdublja narav - božanski Ispravljač - stvara u vama glad i žeđ za ispravnošću, određenu žudnju za božanskim savršenstvom. Religija je vjerom nadahnut čin prepoznavanja ovog unutarnjeg poriva k božanskom postignuću; i tako se u ovoj duši rađaju povjerenje i sigurnost kojih postajete svjesni kao puta spasenja, vještine opstanka ličnosti i svih onih vrijedosti koje ste počeli smatrati istinitim i dobrim.

101:2.15 Realizacija religije nikada nije bila, niti će ikada biti, ovisna o visokom obrazovanju i domišljatoj logici. Ona je duhovni uvid, i upravo iz tog razloga su neki od najvećih svjetskih religioznih učitelja, pa čak i proroka, ponekad posjedovali tako malo svjetovne mudrosti. Religiozna vjera je jednako dostupna učenom kao i neučenom.

101:2.16 Religija uvijek mora biti svoj vlastiti kritičar i sudac; ona se ne može promatrati a još manje razumjeti, izvana. Vaše jedino uvjerenje u osobnog Boga počiva u vašem uvidu u vlastito vjerovanje i iskustvo s duhovnim stvarima. Svim vašim bližnjima koji su imali slično iskustvo, nije potrebno nikakvo obrazloženje ličnosti ili stvarnosti Boga, dok za sve one koji nisu sigurni u Boga, nikakvo obrazloženje neće biti istinski uvjerljivo.

101:2.17 Psihologija doista može pokušati proučavati fenomene religioznih reakcija na društveno okruženje, ali se nikada ne može nadati da će prodrijeti u istinske i unutarnje motive i djelovanja religije. Samo teologija, područje vjere i vještina otkrivenja, može ponuditi bilo kakvo inteligentno objašnjenje prirode i sadržaja religioznog iskustva.

3. OBILJEŽJA RELIGIJE

101:3.1 Religija je tako vitalna da postoji i u odsutnosti učenja. Ona živi unatoč svojoj kontaminaciji neispravnim kozmologijama i lažnim filozofijama; ona opstaje unatoč metafizičkoj pometnji. Kroz sve povijesne nestalnosti kroz koje je prošla, religija je u sebi zadržala ono što je neophodno za ljudski napredak i opstanak: etičku savjest i moralnu svijest.

101:3.2 Vjera-uvid, ili duhovna intuicija, je obdarenje kozmičkog uma u suradnji s Misaonim Ispravljačem, koji je Očev dar čovjeku. Duhovno rasuđivanje, inteligencija duše, je obdarenje Svetog Duha, dar Stvaralačkog Duha čovjeku. Duhovna filozofija,mudrost stvarnosti duha, je obdarenje Duha Istine, kombinirani dar darovanih Sinova njihovoj ljudskoj djeci.A koordinacija i međupovezanost tih obdarenja duha čine čovjeka ličnosti duha u potencijalnoj sudbini.

101:3.3 Od te ličnosti duha, u njezinom primitivnom i embrionskom obliku, onaj dio koji je posjed Ispravljača preživljava prirodnu smrt tijela. Ova složena jedinka duha koja je povezana s ljudskim iskustvom može, ako pođe živućim putem koji osiguravaju božanski Sinovi, biti u stanju preživjeti (pod Ispravljačevim nadzorom) raspad materijalnog jastva uma i materije prilikom raspada te prolazne zajednice materijalnog i duhovnog po prestanku vitalnog kretanja.

101:3.4 Kroz religioznu vjeru duša čovjeka otkriva i pokazuje potencijalnu božanstvenost svoje nastajuće prirode na vrlo svojstven način koji navodi smrtnu ličnost da reagira na određena intelektualna i društvena iskušenja. Istinska duhovna vjera (prava moralna svijest) se očituje tako što:

101:3.5 1. Izaziva napredak etike i morala unatoč inherentnim i protivnim animalističkim tendencijama.

101:3.6 2. Stvara blaženo povjerenje u Božju dobrotu čak i usred gorkih razočaranja i teškog poraza.

101:3.7 3. Stvara čvrstu hrabrost i pouzdanje unatoč prirodnim nedaćama i fizičkim katastrofama.

101:3.8 4. Ispoljava neobjašnjivu stabilnost i potporni mir bez obzira na zbunjujuća oboljenja, pa čak i ozbiljne fizičke muke.

101:3.9 5. Održava nevjerojatnu ravnotežu i sabranost ličnosti unatoč zlostavljanju i najgrubljoj nepravdi.

101:3.10 6. Održava božansku vjeru u konačnu pobjedu unatoč okrutnosti naizgled slijepe sudbine i prividno doslovne ravnodušnosti prirodnih sila prema ljudskoj dobrobiti.

101:3.11 7. Ustraje u nepokolebljivoj vjeri u Boga unatoč svim protivnim tvrdnjama logike, uspješno odolijevajući svim drugim intelektualnim sofisterijama.

101:3.12 8. Nastavlja ispoljavati neustrašivu vjeru u opstanak duše bez obzira na zavodljiva učenja lažne znanosti i uvjerljive obmane neosnovane filozofije.

101:3.13 9. Živi i trijumfira unatoč teškom teretu složenih i parcijalnih civilizacija suvremene dobi.

101:3.14 10. Doprinosi trajnom opstanku altruizma unatoč ljudskoj sebičnosti, društvenim antagonizmima, industrijskoj pohlepi i političkim neprilagođenjima.

101:3.15 11. Čvrsto se drži blaženog vjerovanja u kozmičko jedinstvo i božansko vodstvo, unatoč zbunjujućoj prisutnosti zla i grijeha.

101:3.16 12. Nastavlja obožavati Boga unatoč svemu i svačemu. Usuđuje se reći: "On me ubit može, a ja ću mu služiti."

101:3.17 Znamo, dakle, na osnovu tri fenomena, da čovjek u sebi ima božanski duh ili duhove: prvo, iz osobnog iskustva - religiozne vjere; drugo, iz otkrivenja - osobnog i rasnog; i treće, po nevjerojatnom ispoljenju čovjekovih iznimnih i neprirodnih reakcija na njegovo materijalno okruženje, kao što je prikazano u dvanaest navedenih duholikih nastupa u istinskim i teškim situacijama stvarne ljudske egzistencije.A postoje i drugi dokazi.

101:3.18 I upravo takvo vitalno i snažno ispoljenje vjere u domeni religije daje pravo smrtnom čovjeku da afirmira osobni posjed i duhovnu stvarnost tog krunidbenog obdarenja ljudske prirode, religioznog iskustva.

4. OGRANIČENJA OTKRIVENJA

101:4.1 Budući da vaš svijet općenito nije upoznat sa izvorima porijekla, čak ni fizičkog porijekla - čini se mudrim s vremena na vrijeme dati upute iz kozmologije. A to je uvijek stvaralo probleme za budućnost. Zakoni otkrivenja spriječavaju izlaganje preuranjenog ili nestečenog znanja. Svakoj kozmologiji koja je izložena kao dio otkrivenja suđeno je da brzo postane zastarjela. U skladu s tim, budući studenti takvog otkrivenja mogu doći u iskušenje da odbace bilo koji element istinske religiozne istine ako otkriju pogreške u kozmološkim predstavama koje su s njim povezane.

101:4.2 Čovječanstvo treba shvatiti da smo svi mi koji sudjelujemo u otkrivenju istine vrlo rigorozno ograničeni nalozima naših nadređenih. Nije nam dopušteno navijestiti znanstvena otkrića narednog tisućljeća. Svi koji sudjelujemo u otkrivenju moramo djelovati u skladu s uputama obznaniteljskog mandata. Ne vidimo načina za prevladavanje ovog problema, bilo sada ili u bilo kojem budućem vremenu. Mi vrlo dobro znamo da, dok povijesne činjenice i religiozne istine ovog otkrivenja trebaju ući u evidenciju budućih doba, u roku od nekoliko kratkih godina mnogim od naših izjava u vezi fizičkih znanosti će biti potrebna revizija zbog znanstvenog razvoja i novih otkrića. Mi već sada možemo predvidjeti ova nova znanstvena otkrića, ali nam je zabranjeno uključiti u ovo otkrivenje takve činjenice koje ljudi još nisu otkrili. Važno je pojasniti da otkrivenja ne moraju uvijek biti nadahnuta. Kozmologija ovih otkrivenja nije nadahnuta. Ona je ograničena našim dopuštenjem da koordiniramo i razvrstamo današnje znanje. Dok je božanski ili duhovni uvid dar, ljudska mudrost mora evoluirati.

101:4.3 Istina je uvjek otkrivenje; autootkrivenje kad se javlja kao rezultat djelovanja unutarnjeg Ispravljača; epohalno otkrivenje kad nastaje djelovanjem nekog drugog nebeskog agenta, skupine ili ličnosti.

101:4.4 Na koncu konca, religiji se može suditi prema njezinim plodovima, prema načinu i mjeri do koje ispoljava svoju usađenu božansku izvanrednost.

101:4.5 Istina može biti samo relativno nadahnuta, dok je otkrivenje bez izuzetka duhovni fenomen. Dok kozmološke tvrdnje nikad nisu nadahnute, takva otkrivenja imaju ogromnu vrijednost jer bar privremeno pojašnjavaju znanje:

101:4.6 1. Smanjenjem konfuzije autoritativnom eliminacijom pogreške.

101:4.7 2. Koordinacijom poznatih činjenica i zapažanja ili onih koje upravo trebaju biti predmet otkrića.

101:4.8 3. Obnovom važnih odlomaka izgubljenog znanja o epohalnim događajima iz daleke prošlosti.

101:4.9 4. Pružanjem informacija koje popunjavaju bitne karike u lancu inače stečenog znanja.

101:4.10 5. Predstavljanjem kozmičkih podataka na način koji osvjetljava duhovna učenja sadržana u popratnom otkrivenju.

5. RELIGIJA PROŠIRENA OTKRIVENJEM

101:5.1 Otkrivenje je vještina kojom je moguće uštedjeti više stoljeća potrebnih za sortiranje i prosijavanje evolucijskih grešaka od istina postignuća duha.

101:5.2 Znanost se bavi činjenicama; religija se zanima samo za vrijednosti. Prosvijetljenom filozofijom um nastoji ujediniti značenja činjenica i vrijednosti, čime dolazi do koncepta cjelokupne stvarnosti. Ne zaboravite da je znanost područje znanja, filozofija područje mudrosti, a religija područje iskustva vjere. Ali religija, ipak, predstavlja dvije faze manifestacije:

101:5.3 1. Evolucijsku religiju. Iskustvo primitivnog obožavanja, religiju koja je derivat uma.

101:5.4 2. Religiju otkrivenja. Kozmički stav koji je derivat duha; uvjerenje i vjeru u očuvanje vječnih stvarnosti, opstanak ličnosti, i konačno postignuće kozmičkog Božanstva koje omogućuje čovjekov opstanak. Kozmički plan između ostalog nalaže da je evolucijska religija prije ili kasnije predodređena za primanje duhovne ekspanzije otkrivenja.

101:5.5 I znanost i religija polaze od pretpostavke neke općeprihvaćene osnove za logičko zaključivanje. Filozofija, dakle, mora početi svoju karijeru od pretpostavke stvarnosti tri stvari:

101:5.6 1. Materijalnog tijela.

101:5.7 2. Nadmaterijalne faze ljudskog bića, duše ili čak unutarnjeg duha.

101:5.8 3. Ljudskog uma, mehanizma za komunikaciju i uzajamnu povezanost između duha i materije, između materijalnog i duhovnog.

101:5.9 Znanstvenici prikupljaju činjenice, filozofi koordiniraju ideje, dok proroci uzvisuju ideale. Osjećaji i emocije neminovno postoje uporedo s religijom, ali nisu religija. Religija može biti osjećaj doživljaja, ali se teško može nazvati doživljajem osjećaja. Ni logika (racionalizacija), niti emocija (osjećaj) nisu bitan dio religioznog doživljaja, iako su svaka na svoj način povezane s provođenjem vjere u cilju duhovnog uvida u stvarnost, sve u skladu sa statusom i temperamentnim tendencijama individualnog uma.

101:5.10 Evolucijska religija je proizvod obdarenja umnog pomoćnika lokalnog svemira koji je zadužen za stvaranje i održavanje obožavalačkih osobina u evoluirajućem čovjeku. Takve primitivne religije se izravno bave etikom i moralom, osjećajem ljudske dužnosti. Takve religije počivaju na temeljima uvjerenja savjesti i rezultiraju u stabilizaciji relativno etičkih civilizacija.

101:5.11 Osobne religije otkrivenja nastaju pod pokroviteljstvom darovanih duhova koji zastupaju tri osobe Rajskog Trojstva i posebice se bave proširenjem istine. Evolucijska religija dojmi čovjeka idejom osobne dužnosti; religija otkrivenja uvijek naglašava ljubav - zlatno pravilo.

101:5.12 Evolucijska religija u cjelosti počiva na vjeri. Otkrivenje ima dodatnu sigurnost svoje proširene prezentacije istina božanstva i stvarnosti i još vrijednijih iskaza stvarnog iskustva sabranog u konsekventnom praktičnom radnom jedinstvu vjere evolucije i istine otkrivenja. Takvo radno jedinstvo ljudske vjere i božanske istine obdaruje čovjeka karakterom koji je već uveliko na putu stvarnog postignuća morontijalne ličnosti.

101:5.13 Evolucijska religija jedino daje uvjerenje vjere i potvrdu savjesti; religija otkrivenja pruža ne samo uvjerenje vjere, već i istinu živućeg iskustva u stvarnostima otkrivenja. Treći korak u pitanjima religije ili treća faza doživljaja religije se odnosi na morontija status, potpunije shvaćanje mote. Prilikom morontija napretka dolazi do sve većeg proširenja istina religije otkrivenja; sve više i više ćete znati istinu vrhovnih vrijednosti, božanskih dobrota, univerzalnih odnosa, vječnih stvarnosti i krajnjih sudbina.

101:5.14 Prilikom morontija napredovanja jamstvo istine sve više zamjenjuje uvjerenje vjere. Kada napokon stupite u stvarni svijet duha, onda će uvjerenja čistog uvida duha djelovati umjesto vjere i istine ili, bolje rečeno, u suradnji i kao nadopuna ovim negdašnjim vještinama uvjerenja ličnosti.

6. PROGRESIVNO RELIGIOZNO ISKUSTVO

101:6.1 Morontija faza religije otkrivenja ima veze s iskustvom preživljavanja, a njegov veliki nagon je postignuće savršenstva duha. Također je prisutan veći poriv obožavanja, povezan s hitnim pozivom na povećanu etičku službu. Morontija uvid podrazumijeva sve širu svijest o Sedmostrukom, Vrhovnom, pa čak i Krajnjem.

101:6.2 Kroz svo religiozno iskustvo, od najranijeg početka na materijalnoj razini do trenutka postizanja punog statusa duha, Ispravljač je tajna osobnog ostvarenja stvarnosti egzistencije Vrhovnog; a taj isti Ispravljač u sebi nosi tajne vaše vjere u trancendentno postignuće Krajnjeg. Iskustvena ličnost evoluirajućeg čovjeka, ujedinjena sa Ispravljačem koji je suština egzistencijalnog Boga, tvori potencijalno upotpunjenje vrhovne egzistencije i u sebi nosi temelje za nadkonačnu pojavu transcendentne ličnosti.

101:6.3 Moralna volja obuhvaća odluke utemeljene na prosuđenom znanju, proširene mudrošću i odobrene religioznom vjerom. Takve odluke su djela moralne prirode i dokaz o postojanju moralne ličnosti, preteče morontija ličnosti i s vremenom pravog statusa duha.

101:6.4 Evolucijski tip znanja nije ništa drugo nego akumulacija protoplazmatskog materijala koji gradi memoriju; ovo je najprimitivniji oblik svijesti stvorenog bića. Mudrost obuhvaća ideje koje se oblikuju iz protoplazmatske memorije u procesu pridruživanja i rekombinacije, i po takvim se pojavama ljudski um razlikuje od uma puke životinje. Životinje imaju znanje, ali samo čovjek posjeduje sposobnost za mudrost. Istina je dostupna individualnom čovjeku koji je obdaren mudrošću zahvaljujući duhovima Oca i Sinova, Misaonom Ispravljaču i Duhu Istine.

101:6.5 Krist Mihael, prilikom darivanja na Urantiji, je živio pod okriljem evolucijske religije do svog krštenja. Od tog trenutka do i uključujući raspeće, sprovodio je svoj rad pod kombiniranim vodstvom evolucijske religije i religije otkrivenja. Od jutra uskrsnuća do uzašašća je prošao mnogobrojne faze morontija života smrtnog prijelaza iz svijeta materije u svijet duha. Nakon uzašašća, Mihael je ovladao iskustvom Vrhovnosti, realizacijom Vrhovnog; i kako je bio ta osoba koja je u cijelom Nebadonu posjedovala neograničenu sposobnost za doživljavanje stvarnosti Vrhovnog, odmah je stekao status suverene vlasti nad svojim lokalnim svemirom i u istom.

101:6.6 S čovjekova stanovišta, spajanjem i sjedinjenjem s unutarnjim Ispravljačem - sintezom čovjekove ličnosti i biti Boga - čovjek potencijalno postaje živućim dijelom Vrhovnog, čime ovaj negdašnji smrtnik zauvijek prima prirodno pravo na beskrajnu potragu za finalnosti kozmičke službe u korist Vrhovnog i u istom.

101:6.7 Otkrivenje uči smrtnog čovjeka da tako veličanstvenom i zadivljujućom pustolovinom kroz prostor pomoću napredovanja kroz vrijeme, on treba početi organizaciju znanja u idejne odluke; da dalje treba zadužiti mudrost da neprekidno radi na plemenitom zadatku preobrazbe samosadržanih ideja u sve praktičnije i u isto vrijeme i sve više ideale, čak i one pojmove koji će biti tako razumni kao ideje i tako logični kao ideali da ih Ispravljač može tako kombinirati i produhoviti da u čovjekovom konačnom umu posluže asocijaciji i preobrazbi u stvarne smrtne komplemente koji su spremni za djelovanje Duha Istine Sinova, vremensko-prostorne manifestacije Rajske istine - univerzalne istine. Koordinacija ideja-odluka, logičnih ideala i božanske istine znači posjed pravednog karaktera, preduvjeta za ulazak smrtnika u sve šire i sve duhovnije stvarnosti morontija svjetova.

101:6.8 Isusova učenja su bila prva religija Urantije koja je tako potpuno obuhvatila skladnu koordinaciju znanja, mudrosti, vjere, istine i ljubavi, potpuno i istodobno osiguravajući zemaljski spokoj, intelektualno uvjerenje, moralnu prosvjetljenost, filozofsku stabilnost, etičku osjetljivost, svjesnost Boga, i čvrsto uvjerenje u osobno preživljavanje. Isusova vjera je pokazala put do konačnosti ljudskog spasenja, krajnosti smrtnog postignuća svemira, tako što je ponudila:

101:6.9 1. Spasenje od materijalnih okova u osobnoj realizaciji da je čovjek sin Boga koji je duh.

101:6.10 2. Spasenje od intelektualnog ropstva: čovjek će znati istinu i istina će ga osloboditi.

101:6.11 3. Spasenje od duhovnog sljepila, ljudsku spoznaju bratstva smrtnih bića i morontija svijest o bratstvu svih stvorenih bića kozmosa; otkrivanje duhovne stvarnosti u procesu u služenja i primanje otkrivenja u služenju dobroti vrijednosti duha.

101:6.12 4. Spasenje od nepotpunosti čovjekova “ja” postizanjem kozmičkih razina duha i postupnom realizacijom sklada Havone i savršenstva Raja.

101:6.13 5. Spasenje od čovjekova “ja,” oslobođenje od ograničenja samosvijesti postignućem kozmičkih razina Vrhovnog uma i koordinacijom s postignućima svih drugih samosvjesnih bića.

101:6.14 6. Spasenje od vremena, postignuće vječnog života beskrajnog napretka u priznanju i službi Boga.

101:6.15 7. Spasenje od konačnog, usavršeno jedinstvo s Božanstvom unutar i kroz Vrhovnog kojim stvoreno biće nastoji postići transcendentno otkriće Krajnjeg na post-finalističkim razinama apsonita.

101:6.16 Takvo sedmostruko spasenje je ekvivalent potpunosti i savršenstva realizacije krajnjeg doživljaja Oca Svih. I sve to, potencijalno, je sadržano u stvarnosti vjere ljudskog doživljaja religije. I to ulazi u sastav vjere zato što su na Isusovu vjeru pozitivno utjecale i ovom vjerom bile obznanjene čak i stvarnosti koje su iznad krajnjih; Isusova vjera se približila statusu kozmičkog apsoluta do mjere u kojoj je moguće postići njegovu manifestaciju u evoluirajućem kozmosu vremena i prostora.

101:6.17 Prisvajanjem Isusove vjere, smrtni čovjek može doživjeti u vremenu nagovještaj stvarnosti vječnosti. Isus je postigao otkriće, u ljudskom iskustvu, Konačnog Oca i njegova smrtna braća u tijelu mogu sljediti njegov primjer u istom ovom otkriću Oca. Oni čak mogu postići, onakvi kakvi su, isto zadovoljstvo u svom iskustvu s Ocem koje je Isus postigao u svom obličju. Kao posljedica Mihaelova završnog darivanja, aktualizirani su novi potencijali u Nebadonu, a jedan od njih je novo osvjetljenje staze vječnosti koja vodi do Oca Svih, a kojom mogu poći čak i materijalni smrtnici od krvi i mesa u svog početnom životu na planetima prostora. Isus je bio i jeste novi i živući put kojim čovjek može steći božansku baštinu koju mu je Otac stavio na raspolaganje samo ako je bude tražio. U Isusu su bogato iskazani počeci i završeci iskustva vjere čovječnosti, čak i božanske čovječnosti.

7. OSOBNA FILOZOFIJA RELIGIJE

101:7.1 Ideja je samo teoretski plan djelovanja, dok je pozitivna odluka odobreni plan djelovanja. Stereotip je plan djelovanja prihvaćen bez odobrenja. Materijali iz kojih je moguće izgraditi osobnu filzofiju religije proizlaze kako iz unutarnjeg tako i iz spoljašnjeg iskustva pojedinca. Društveni status, ekonomski uvjeti, obrazovne prilike, moralni trendovi, institucionalni ujecaji, političke prilike, rasne tendencije i religiozna učenja čovjekova vremena i mjesta, svi postaju čimbenici u formulaciji čovjekove osobne filozofije religije. Čak i i njegov temperament i intelektualna osobenost značajno određuju uzorak njegove osobne filozofije. Zvanje, brak i rodbina igraju ulogu u evoluciji čovjekovih osobnih standarda življenja.

101:7.2 Filozofija religije evoluira iz osnovnog rasta ideja uz dodatak eksperimantalnog življenja, i uz modifikaciju pod utjecajem imitacije bliskih suradnika. Utemeljenost filozofskih zaključaka ovisi o oštrom, iskrenom i pronicavom razmišljanju kao i osjetljivosti prema značenjima i preciznosti procjene. Moralne kukavice nikada ne mogu postići visoke razine filozofskog razmišljanja; čovjek mora imati hrabrosti kako bi osvojio nove razine iskustva i nastojao proučiti neistražena područja intelektualnog življenja.

101:7.3 S vremenom se rađaju novi sustavi vrijednosti; dostižu se nove formulacije načela i standarda; preoblikuju se navike i ideali; postiže se neka ideja o osobnom Bogu, za kojom slijedi sve šire poimanje vlastitog odnosa s njim.

101:7.4 Velika razlika između religiozne i nereligiozne filozofije življenja počiva u prirodi i razini priznatih vrijednosti i predmeta odanosti. Postoje četiri faze u evoluciji religiozne filozofije: Takvo iskustvo može postati samo potvrđujuće, ograničeno na podređenost tradiciji i autoritetu. Ili se može zadovoljiti manjim postignućima, dovoljnim za stabilizaciju svakodnevnog življenja, čime rano postaje uhićeno na tako neočekivano niskoj razini. Takvi smrtnici vjeruju u kretanje linijom manjeg otpora. Treća skupina napreduje na razinu logičke intelektualnosti, ali tu stagnira jer postaje žrtva kulturnog ropstva. Doista je žalosno vidjeti kako veličanstveni intelekti postaju žrtvama okrutnog stiska kulturnih okova. Jednako je žalosno promatrati one koji se oslobađaju robovanja kulturi i umjesto toga postaju žrtve materijalističkih okova onoga što se pogrešno naziva znanost. Četvrta razina filozofije postiže slobodu od svih konvencionalnih i tradicionalnih zapreka i usuđuje se misliti, djelovati i živjeti časno, odano, bez straha, i istinito.

101:7.5 Najveći test bilo koje religiozne filozofije se sastoji u tome da li uočava razliku između stvarnosti materijalnog i duhovnog svjeta, istodobno uviđajući njihovo ujedinjenje u intelektualnim nastojanjima i društvenoj službi. Zrela religijska filozofija ne miješa stvari koje se tiču Boga sa stvarima koje se tiču cara. Niti ona prihvaća estetski kult pukih čuda kao zamjenu za religiju.

101:7.6 Filozofija preobražava onu primitivnu religiju koja najvećim dijelom počiva na izmišljotinama savjesti u to živuće iskustvo u uspinjućim vrijednostima kozmičke stvarnosti.

8. VJERA I VJEROVANJE

101:8.1 Vjerovanje postiže razinu vjere kad motivira život i oblikuje način življenja. Prihvaćanje nekog učenja kao istinitog nije vjera; to je puko vjerovanje. Niti su sigurnost i uvjerenje vjera. Umno stanje postiže razine vjere samo kad istinski dominira način življenja. Vjera je živuća osobina istinskog osobnog religioznog iskustva. Čovjek vjeruje u istinu, divi se ljepoti i poštuje dobrotu, ali ih ne obožava; takav je stav vjere spasenja usmjeren na samog Boga, koji je personifikacija istih i beskonačno mnogo više.

101:8.2 Vjerovanje uvijek ograničava i obvezuje; vjera proširuje i otpušta. Vjerovanje fiksira, vjera oslobađa. Ali živuća religiozna vjera je više od asocijacije plemenitih uvjerenja; ona je više od uzvišenog sustava filozofije; ona je živuće iskustvo koje se bavi duhovnim značenjima, božanskim idealima i vrhovnim vrijednostima; to je poznavanje Boga i služenje čovjeku. Uvjerenja mogu postati imetak skupine, ali vjera mora biti osobna. Teološka uvjerenja mogu biti sugerirana skupini, ali vjera može ustrajati samo u srcu individualnog praktikanta religije.

101:8.3 Vjera je krivotvorila povjerenje ako se usudi tražiti od svojih odanika da zanijekaju stvarnosti i prihvate izmišljotine. Vjera zloupotrebljava povjerenje kad potiče izdaju intelektualnog integriteta i odanosti vrhovnim vrijednostima i božanskim idealima. Vjera nikada ne izbjegava dužnosti suočavanja s problemima smrtnog življenja. Živuća vjera ne vodi netrpeljivosti, progonu ili netoleranciji.

101:8.4 Vjera ne okiva čovjekovu stvaralačku maštu, niti vodi nepromišljenom i predrasudnom stavu prema otkrićima znanstvenih istraživanja. Vjera vitalizira religiju i potiče religioznog čojeka na herojsko življenje zlatnog pravila. Entuzijazam vjere je u skladu sa znanjem, i njegove težnje su preludij za uzvišeni mir.

9. RELIGIJA I MORALNOST

101:9.1 Ni jedno se takozvano otkrivenje religije ne može smatrati autentičnim ako ne priznaje dužnosne zahtjeve etičkih obveza koje je stvorila i njegovala apriorna evolucijska religija. Otkrivenje uvijek proširuje etička gledišta evolucijske religije, istodobno i nepogrešivo proširujući moralne obveze svih prethodnih otkrivenja.

101:9.2 Kad se usudite kritički suditi čovjekovoj primitivnoj religiji (ili religiji primitivnog čovjeka), ne zaboravite da takvim primitivnim ljudima treba suditi i ocjenjivati njihovo religiozno iskustvo u skladu s njihovim prosvijetljenjem i statusom savjesti. Pogrešno je suditi tuđoj religiji prema svojim vlastitim standardima znanja i istine.

101:9.3 Istinska religija je to blaženo i duboko uvjerenje u duši koje uvjerljivo opominje čovjeka da je greška ne vjerovati u te morontijalne stvarnosti koje čine njegove najviše etičke i moralne koncepte, njegovo najviše tumačenje najvećih životnih vrijednosti i najdubljih kozmičkih stvarnosti. A takva je religija jednostavno doživljaj davanja intelektualne odanosti najvišim diktatima duhovne svijesti.

101:9.4 Potraga za ljepotom je dio religije samo u mjeri u kojoj ona djeluje etički i u kojoj obogaćuje koncept morala. Umjetnost je religiozna jedino kad u sebi nosi svrhu koja je proistekla iz visoke duhovne motivacije.

101:9.5 Prosvijetljena duhovna svijest civiliziranog čovjeka se ne zanima toliko za bilo kakva intelektualna uvjerenja ili bilo koji pojedini način življenja, koliko se zanima za otkrivanje istine življenja, dobru i ispravnu vještinu reagiranja na repetitivne situacije smrtne egzistencije. Moralna svijest nije ništa drugo nego ime koje označava čovjekovo priznanje i svjesnost onih etičkih i novih morontijalnih vrijednosti koje dužnost nalaže u svakodnevnoj kontroli i usmjeravanju ponašanja.

101:9.6 Iako priznajemo da religija nije savršena, postoje najmanje dva praktična ispoljenja njezine naravi i djelovanja:

101:9.7 1. Duhovni poriv i filozofski pritisak religije imaju tendenciju da navedu čovjeka da projicira svoju procjenu moralnih vrijednosti izravno na poslove svojih bližnjih — etička reakcija religije.

101:9.8 2. Religija stvara u ljudskom umu produhovljenu svijest božanske stvarnosti utemeljenu i vjerom izvedenu iz apriornih ideja moralnih vrijednosti i koordiniranu s nadodatim konceptima duhovnih vrijednosti. Religija tako postaje cenzor smrtnih poslova, oblik uzvišenog moralnog povjerenja u stvarnost, uzvišenih stvarnosti vremena i trajnijih stvarnosti vječnosti.

101:9.9 Vjera postaje veza između moralne svijesti i duhovnog koncepta trajne stvarnosti. Religija postaje put čovjekovog bijega od materijalnih ograničenja vremenskog i prirodnog svijeta u uzvišene stvarnosti vječnog i duhovnog svijeta pomoću i putem tehnike spasenja, progresivne morontija transformacije.

10. RELIGIJA KAO ČOVJEKOV OSLOBODITELJ

101:10.12 Inteligentan čovjek zna da je dijete prirode, dio materijalnog svemira; on također ne opaža nikakvu vještinu opstanka individualne ličnosti u kretnjama i naponima matematičke razine energetskog svemira. Čovjek ne može razlučiti duhovnu stvarnost kroz ispitivanje fizičkih uzroka i posljedica.

101:10.13 Ljudsko biće je dalje svjesno da je dio idejnog kozmosa, ali dok ideje mogu nadživjeti pojedinačni životni vijek, ne postoji ništa u pojmovima što osigurava osobni opstanak ličnosti njihova izumitelja. Čak ni iscrpljivanje mogućnosti logike i rasuđivanja ne obznanjuje korisniku te logike i rasuđivanja vječnu istinu opstanka ličnosti.

101:10.14 Materijalna razina zakona osigurava kontinuitet uzročnosti, beskrajnu povezanost učinka s prethodnim djelima; razina uma ukazuje na neprekidnost pojmnovnih mogućnosti, besprekidan protok konceptualne potencijalnosti iz predpostojećih zamisli. No, niti jedna od tih razina svemira ne otkriva znatiželjnom umu mogući način bijega od nepotpunosti statusa i nepodnošljive neizvjesnosti stanja prolazne kozmičke stvarnosti, privremene zemaljske ličnosti koja je osuđena na smrt po iscrpljenju svojih ograničenih životnih energija.

101:10.15 Samo kroz morontija put koji vodi do duhovnog uvida čovjek može razbiti okove svog smrtnog statusa u svemiru. Energija i um vode natrag u Raj i Božanstvo, ali ni energetsko ni umno obdarenje smrtnog čovjeka ne proizlaze izravno iz takvog Rajskog Božanstva. Samo u duhovnom smislu je čovjek dijete Boga. I to je istina jer samo u duhovnom smislu u čovjeku prebiva Rajski Otac. Čovječanstvo nikada neće otkriti božanstvo izuzev religioznim iskustvom i življenjem istinske vjere. Kad vjera prihvaća istinu Boga, ona omogućuje čovjeku da se oslobodi spona materijalnih ograničenja i daje mu racionalnu nadu da može bez opasnosti naći izlaz iz materijalne domene na kojoj je smrt, i ući u duhovnu domenu, na kojoj je život vječni.

101:10.16 Svrha religije nije zadovoljenje znatiželje o Bogu, već postignuće intelektualne postojanosti i filozofske sigurnosti, stabilizacija i obogaćenje ljudskog življenja spajanjem smrtnog s božanskim, djelomičnog sa savršenim, čovjeka i Boga. Pomoću religioznog iskustva čovjekovi pojmovi idealnosti postaju obdareni stvarnošću.

101:10.17 Nikada ne mogu postojati bilo znanstveni ili logički dokazi božanstvenosti. Samo po sebi, rasuđivanje nikada ne može potvrditi vrijednosti i dobrote religioznog iskustva.Ali zauvijek je istina: Tko god želi činiti Božju volju može shvatiti valjanost duhovnih vrijednosti. To je najbliži mogući pristup dokazu stvarnosti religioznog iskustva na smrtnoj razini. Takva vjera nudi jedini put iz mehaničkih pandži materijalnog svijeta i iz neistinitih izobličenja nepotpunosti intelektualnog svijeta; to je jedino otkriveno rješenje kojim se može prebroditi tjesnac smrtnog razmišljanja o nastavku života individualne ličnosti. To je jedina putovnica za upotpunjenje stvarnosti i vječnosti života u univerzalnoj tvorevini ljubavi, zakona, jedinstva i progresivnog postignuća Božanstva.

101:10.18 Religija uspješno liječi čovjekov osjećaj idealističke izoliranosti i duhovne osamljenosti; ona vjerniku daje građanska prava Božjeg sina, državljanina novog i smislenog svemira. Religija uvjerava čovjeka da, ako slijedi tračak svjetla ispravnosti u svojoj duši, on se može poistovijetiti s planom Beskonačnog i ciljem Vječnog. Takva oslobođena duša se smjesta osjeća kao kod kuće u ovom novom svemiru, njegovom svemiru.

101:10.19 Kada doživite takvu transformaciju vjere, više niste ropski dio matematičkog kozmosa nego oslobođeni sin Oca Svih koji ima slobodnu volju. Takav se oslobođeni sin više ne bori usamljeno protiv neumoljive propasti prilikom prestanka vremenske egzistencije; on više nije bespomoćno zaraćen s prirodom; on više ne posrće od paralizirajućeg straha da je eventualno uložio svoje povjerenje u neke bezizlazne fantazme ili ih privezao za neku iluzornu pogrešku.

101:10.20 Sada su, dakle, Božji sinovi zajednički uvršteni u borbu za pobjedu stvarnosti nad djelomičnim sjenama egzistencije. Konačno sva bića postaju svjesna činjenice da su Bog i veliko mnoštvo božanskih bića gotovo beskonačnog svemira na njihovoj strani u uzvišenoj borbi za postignuće vječnosti života i božanstvenosti statusa. Takvi vjerom oslobođeni sinovi definitivno postaju dijelom bitke vremena na strani vrhovnih snaga i božanskih ličnosti vječnosti; čak se i zvijezde u svojim putanjama bore za njih; oni napokon promatraju svemir iznutra, iz Božje perspektive, i sve nesigurnosti materijalne izolacije počinju primati sigurnost vječnog duhovnog napredovanja. Čak i samo vrijeme postaje puka sjena vječnosti Rajskih stvarnosti na pokretnom oklopu prostora.

101:10.21 [Predstavio Melkizedek Nebadona.]





Back to Top