Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE
Sekcije
POGLAVLJE 101 : STVARNA PRIRODA RELIGIJE
101:0.1 (1104.1) RELIGIJA, kao ljudsko iskustvo, kreće se u rasponu od primitivnog robovanja strahu kod evoluirajućih divljaka do blažene i veličanstvene slobode vjere onih civiliziranih smrtnika koji imaju duboku svijest da su sinovi vječnog Boga.
101:0.2 (1104.2) Religija je preteča napredne etike i morala u progresivnoj društvenoj evoluciji. Ali religija, kao takva, nije tek moralni pokret, premda su vanjske i društvene manifestacije religije snažno oblikovane etičkim i moralnim zamahom ljudskog društva. Religija je uvijek nadahnuće čovjekove evoluirajuće naravi, ali nije tajna te evolucije.
101:0.3 (1104.3) Religija, vjera-uvjerenje ličnosti, uvijek može nadvladati naizgled proturječnu logiku očaja koja se rađa u materijalnom umu nevjernika. Doista postoji istinski i stvarni unutarnji glas, ono „istinsko svjetlo koje obasjava svakoga čovjeka koji dolazi na svijet.” I to duhovno vodstvo razlikuje se od etičkih poticaja ljudske savjesti. Osjećaj religijske sigurnosti više je od pukog emocionalnog osjećaja. Sigurnost religije nadilazi razum uma, čak i logiku filozofije. Religija je vjera, pouzdanje i sigurnost.
1. ISTINSKA RELIGIJA
101:1.1 (1104.4) Istinska religija nije sustav filozofskog vjerovanja koji se može razumski izvesti i potkrijepiti prirodnim dokazima, niti je ona fantastično i mistično iskustvo neizrecivih osjećaja zanosa koje mogu doživjeti samo romantični sljedbenici misticizma. Religija nije proizvod razuma, ali promatrana iznutra, ona je u potpunosti razumna. Religija ne proizlazi iz logike ljudske filozofije, ali kao smrtničko iskustvo, ona je u potpunosti logična. Religija je iskustvo božanskog u svijesti moralnog bića evolucijskog porijekla; ona predstavlja istinsko iskustvo s vječnim stvarnostima u vremenu, ostvarenje duhovnih zadovoljstava još za života u tijelu.
101:1.2 (1104.5) Ispravljač Misli nema poseban mehanizam putem kojeg bi mogao postići samoizražavanje; ne postoji nikakva mistična religijska sposobnost za primanje ili izražavanje religijskih emocija. Ta iskustva postaju dostupna kroz prirodno uspostavljen mehanizam smrtnog uma. I upravo u tome leži jedno od objašnjenja poteškoće Ispravljača da ostvari izravnu komunikaciju s materijalnim umom svoga domaćina.
101:1.3 (1104.6) Božanski duh uspostavlja kontakt sa smrtnim čovjekom ne putem osjećaja ili emocija, nego u području najvišeg i najproduhovljenijeg razmišljanja. Vaše misli, a ne vaši osjećaji, vode vas prema Bogu. Božanska se narav može opaziti jedino očima uma. Ali um koji uistinu razaznaje Boga, čuje unutarnjeg Ispravljača, jest čist um. „Bez svetosti nitko ne može vidjeti Gospodina.” Svako takvo unutarnje i duhovno zajedništvo naziva se duhovnim uvidom. Takva religijska iskustva nastaju kao posljedica združenog djelovanja Ispravljača i Duha Istine usred ideja, ideala, uvida i težnji duha evoluirajućih sinova Boga.
101:1.4 (1105.1) Religija, dakle, živi i napreduje ne putem gledanja i osjećanja, nego vjerom i uvidom. Ona se ne sastoji u otkrivanju novih činjenica niti u pronalaženju nekog jedinstvenog iskustva, nego u otkrivanju novih i duhovnih značenja u činjenicama koje su čovječanstvu već dobro poznate. Najviše religijsko iskustvo ne ovisi o prethodnim činovima vjerovanja, tradicije ili autoriteta; religija također nije potomak uzvišenih osjećaja ni čisto mističnih emocija. Ona je, naprotiv, duboko i stvarno iskustvo duhovnog zajedništva s utjecajima duha koji prebivaju unutar ljudskog uma; i koliko se takvo iskustvo može definirati psihološkim pojmovima, ono je jednostavno iskustvo doživljavanja stvarnosti vjerovanja u Boga kao stvarnosti takvog posve osobnog iskustva.
101:1.5 (1105.2) Iako religija nije proizvod racionalističkih spekulacija materijalne kozmologije, ona je ipak plod potpuno razumnog uvida koji izvire iz čovjekova iskustva uma. Religija se ne rađa ni iz mističnih meditacija ni iz izoliranih kontemplacija, premda je uvijek, u većoj ili manjoj mjeri, tajanstvena i uvijek neodrediva i neobjašnjiva pojmovima čistog intelektualnog razuma i filozofske logike. Klice istinske religije nastaju u području čovjekove moralne svijesti i otkrivaju se u rastu njegova duhovnog uvida, one sposobnosti ljudske ličnosti koja se razvija kao posljedica prisutnosti Ispravljača Misli, obznanitelja Boga, u smrtnom umu koji čezne za Bogom.
101:1.6 (1105.3) Vjera ujedinjuje moralni uvid sa savjesnim razlučivanjem vrijednosti, a već postojeći evolucijski osjećaj dužnosti upotpunjuje porijeklo istinske religije. Iskustvo religije naposljetku dovodi do sigurne svijesti o Bogu i nedvojbene sigurnosti opstanka vjernikove ličnosti.
101:1.7 (1105.4) Stoga se može vidjeti da religijske težnje i duhovni poticaji nisu takve naravi da bi čovjeka samo naveli da poželi vjerovati u Boga, nego su takve naravi i snage da na čovjeka ostavljaju dubok dojam da treba vjerovati u Boga. Osjećaj evolucijske dužnosti i obveze koje proizlaze iz prosvjetljenja objave ostavljaju tako snažan dojam na čovjekovu moralnu narav da on naposljetku dostiže takvo stanje uma i takav stav duše u kojem zaključuje da nema pravo ne vjerovati u Boga. Viša i nadfilozofska mudrost takvih prosvijetljenih i discipliniranih pojedinaca naposljetku ih poučava da sumnjati u Boga ili ne vjerovati u njegovu dobrotu znači biti nevjeran onome što je najstvarnije i najdublje u ljudskom umu i duši — božanskom Ispravljaču.
2. ČINJENICA RELIGIJE
101:2.1 (1105.5) Činjenica religije u potpunosti se sastoji u religijskom iskustvu razumnih i prosječnih ljudskih bića. I to je jedini smisao u kojem se religija ikada može smatrati znanstvenom ili čak psihološkom. Dokaz da je objava doista objava jest ta ista činjenica ljudskog iskustva: činjenica da objava doista sintetizira naizgled razilazne znanosti o prirodi i teologiju religije u dosljednu i logičnu filozofiju svemira, usklađeno i neprekinuto objašnjenje i znanosti i religije, stvarajući tako sklad uma i zadovoljstvo duha koje u ljudskom iskustvu daje odgovor na ona pitanja smrtnog uma koji čezne znati kako Beskonačni ostvaruje svoju volju i planove u materiji, s umovima i na duhu.
101:2.2 (1106.1) Razum je metoda znanosti; vjera je metoda religije; logika je pokušajna tehnika filozofije. Objava nadoknađuje odsutnost morontijalnog gledišta, pružajući tehniku za postizanje jedinstva u razumijevanju stvarnosti i odnosa materije i duha posredovanjem uma. A istinska objava nikada ne čini znanost neprirodnom, religiju nerazumnom niti filozofiju nelogičnom.
101:2.3 (1106.2) Razum, kroz proučavanje znanosti, može čovjeka kroz prirodu dovesti natrag do Prvog Uzroka, ali potrebna je religijska vjera da Prvi Uzrok znanosti preobrazi u Boga spasenja; a objava je nadalje potrebna kako bi se potvrdila takva vjera, takav duhovni uvid.
101:2.4 (1106.3) Postoje dva temeljna razloga za vjerovanje u Boga koji podupire čovjekov opstanak:
101:2.5 (1106.4) 1. Ljudsko iskustvo, osobna sigurnost, nekako zabilježena nada i pouzdanje koje pokreće unutarnji Ispravljač Misli.
101:2.6 (1106.5) 2. Objavljivanje istine, bilo izravnim osobnim djelovanjem Duha Istine, bilo svjetskim utjelovljenjem božanskih Sinova, ili putem objava zapisane riječi.
101:2.7 (1106.6) Znanost završava svoju racionalnu potragu u hipotezi Prvog Uzroka. Religija ne zaustavlja svoj uzlet vjere dok ne stekne sigurnost u Boga spasenja. Razlučujuće znanstveno proučavanje logično upućuje na stvarnost i postojanje Apsoluta. Religija bez zadrške vjeruje u postojanje i stvarnost Boga koji podupire opstanak ličnosti. Ono u čemu metafizika potpuno podbacuje, a u čemu čak i filozofija djelomično ne uspijeva, objava ostvaruje; naime, potvrđuje da su Prvi Uzrok znanosti i Bog spasenja religije jedno te isto Božanstvo.
101:2.8 (1106.7) Razum je dokaz znanosti, vjera dokaz religije, logika dokaz filozofije, ali objava se potvrđuje jedino ljudskim iskustvom. Znanost donosi znanje; religija donosi sreću; filozofija donosi jedinstvo; objava potvrđuje iskustveni sklad ovog trojedinog pristupa sveopćoj stvarnosti.
101:2.9 (1106.8) Promatranje prirode može otkriti samo Boga prirode, Boga kretanja. Priroda pokazuje samo materiju, kretanje i vitalnost—život. Materija i energija, pod određenim uvjetima, očituju se u živim oblicima, ali dok je prirodni život kao pojava relativno neprekinut, on je u potpunosti prolazan kada je riječ o pojedinačnim bićima. Priroda ne pruža temelj za logično vjerovanje u opstanak ljudske ličnosti. Religiozan čovjek koji pronalazi Boga u prirodi već je prethodno pronašao tog istog osobnog Boga u vlastitoj duši.
101:2.10 (1106.9) Vjera otkriva Boga u duši. Objava, kao nadomjestak za morontijalni uvid na evolucijskom svijetu, omogućuje čovjeku da vidi istoga Boga u prirodi kojeg vjera otkriva u njegovoj duši. Tako objava uspješno premošćuje ponor između materijalnog i duhovnog, pa čak i između stvorenja i Stvoritelja, između čovjeka i Boga.
101:2.11 (1107.1) Promatranje prirode doista logično upućuje na inteligentno vodstvo, čak i na živi nadzor, ali ni na koji zadovoljavajući način ne otkriva osobnog Boga. S druge strane, priroda ne otkriva ništa što bi isključivalo mogućnost da se svemir promatra kao djelo Boga religije. Boga se ne može pronaći samo kroz prirodu, ali čovjek koji ga je već pronašao drugim putem nalazi da je proučavanje prirode u potpunosti u skladu s višim i duhovnijim tumačenjem svemira.
101:2.12 (1107.2) Objava kao epohalna pojava je povremena; kao osobno ljudsko iskustvo, ona je neprekidna. Božanstvo djeluje u smrtnoj ličnosti kao Očev dar Ispravljača, kao Duh Istine Sina i kao Sveti Duh Duha Svemira, dok su ova tri nadsmrtna obdarenja sjedinjena u iskustvenoj evoluciji čovjeka kao služenje Vrhovnog.
101:2.13 (1107.3) Istinska religija je uvid u stvarnost, dijete vjere moralne svijesti, a ne puko intelektualno pristajanje uz bilo koji skup dogmatskih doktrina. Istinska religija sastoji se u iskustvu da „sam Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja.” Religija se ne sastoji od teoloških tvrdnji, nego od duhovnog uvida i uzvišenosti pouzdanja duše.
101:2.14 (1107.4) Tvoja najdublja narav — božanski Ispravljač — stvara u tebi glad i žeđ za pravednošću, određenu čežnju za božanskim savršenstvom. Religija je čin vjere kojim se prepoznaje ovaj unutarnji poticaj prema božanskom postignuću; i tako nastaju pouzdanje duše i sigurnost kojih postaješ svjestan kao puta spasenja, tehnike opstanka ličnosti i svih onih vrijednosti koje si počeo smatrati istinitima i dobrima.
101:2.15 (1107.5) Ostvarenje religije nikada nije ovisilo, niti će ikada ovisiti, o velikom učenju ili domišljatoj logici. Ono je duhovni uvid, i upravo je to razlog zašto su neki od najvećih religijskih učitelja svijeta, čak i proroci, ponekad posjedovali tako malo svjetovne mudrosti. Religijska vjera dostupna je jednako učenima i neučenima.
101:2.16 (1107.6) Religija mora uvijek biti vlastiti kritičar i sudac; ona se nikada ne može promatrati, a još manje razumjeti, izvana. Tvoja jedina sigurnost u osobnog Boga sastoji se u tvom vlastitom uvidu u tvoje vjerovanje u duhovne stvarnosti i tvoje iskustvo s njima. Za sve tvoje bližnje koji su imali slično iskustvo, nikakav argument o ličnosti ili stvarnosti Boga nije potreban, dok za sve druge ljude koji nisu tako sigurni u Boga nikakav argument nikada ne može biti istinski uvjerljiv.
101:2.17 (1107.7) Psihologija doista može pokušati proučavati pojave religijskih reakcija na društveno okruženje, ali nikada se ne može nadati da će prodrijeti u stvarne i unutarnje motive i djelovanja religije. Samo teologija, područje vjere i tehnika objave, može pružiti bilo kakvo razumno objašnjenje naravi i sadržaja religijskog iskustva.
3. OBILJEŽJA RELIGIJE
101:3.1 (1107.8) Religija je toliko vitalna da opstaje i u odsutnosti znanja. Ona živi unatoč svojoj kontaminaciji pogrešnim kozmologijama i lažnim filozofijama; preživljava čak i zbrku metafizike. Kroz sve povijesne mijene religije uvijek opstaje ono što je neophodno za ljudski napredak i opstanak: etička savjest i moralna svijest.
101:3.2 (1108.1) Vjera-uvid, ili duhovna intuicija, dar je kozmičkog uma u povezanosti s Ispravljačem Misli, koji je Očev dar čovjeku. Duhovni razum, inteligencija duše, dar je Svetog Duha, dar Stvaralačkog Duha čovjeku. Duhovna filozofija, mudrost stvarnosti duha, dar je Duha Istine, zajednički dar darovanih Sinova djeci ljudi. A usklađivanje i međusobno povezivanje ovih darova duha čini čovjeka ličnošću duha u potencijalnoj sudbini.
101:3.3 (1108.2) Ta ista ličnost duha, u primitivnom i embrionalnom obliku, jest ona čije posjedovanje od strane Ispravljača omogućuje opstanak nakon prirodne smrti u tijelu. Ovaj složeni entitet porijeklom iz duha, u povezanosti s ljudskim iskustvom, osposobljen je, putem živog puta koji su osigurali božanski Sinovi, da preživi (pod skrbništvom Ispravljača) raspad materijalnog sebstva uma i materije kada se takvo prolazno partnerstvo materijalnog i duhovnog razdvoji prestankom životne aktivnosti.
101:3.4 (1108.3) Kroz religijsku vjeru duša čovjeka otkriva samu sebe i pokazuje potencijalnu božansku prirodu svoje nastajuće naravi po karakterističnom načinu na koji navodi smrtnu ličnost da reagira na određene zahtjevne intelektualne i iskušavajuće društvene situacije. Istinska duhovna vjera (prava moralna svijest) očituje se u tome što:
101:3.5 (1108.4) 1. Potiče napredak etike i morala unatoč urođenim i nepovoljnim životinjskim sklonostima.
101:3.6 (1108.5) 2. Stvara uzvišeno pouzdanje u Božju dobrotu čak i pred gorkim razočaranjem i poražavajućim neuspjehom.
101:3.7 (1108.6) 3. Rađa duboku hrabrost i samopouzdanje unatoč prirodnim nedaćama i tjelesnim katastrofama.
101:3.8 (1108.7) 4. Očituje neobjašnjivu sabranost i postojan mir čak i usred zbunjujućih bolesti i teške tjelesne patnje.
101:3.9 (1108.8) 5. Održava tajanstvenu ravnotežu i pribranost ličnosti suočene sa zlostavljanjem i najtežom nepravdom.
101:3.10 (1108.9) 6. Održava božansko pouzdanje u konačnu pobjedu unatoč okrutnostima naizgled slijepe sudbine i prividnoj potpunoj ravnodušnosti prirodnih sila prema dobrobiti čovjeka.
101:3.11 (1108.10) 7. Ustraje u nepokolebljivoj vjeri u Boga unatoč svim suprotnim dokazima logike i uspješno odolijeva svim drugim intelektualnim sofizmima.
101:3.12 (1108.11) 8. Nastavlja iskazivati neustrašivu vjeru u opstanak duše bez obzira na obmanjujuća učenja lažne znanosti i uvjerljive obmane pogrešne filozofije.
101:3.13 (1108.12) 9. Živi i pobjeđuje usprkos prekomjernom opterećenju složenih i nepotpunih civilizacija modernog doba.
101:3.14 (1108.13) 10. Doprinosi trajnom opstanku altruizma unatoč ljudskoj sebičnosti, društvenim sukobima, industrijskoj pohlepi i političkim poremećajima.
101:3.15 (1108.14) 11. Postojano se drži uzvišene vjere u jedinstvo svemira i božansko vodstvo bez obzira na zbunjujuću prisutnost zla i grijeha.
101:3.16 (1108.15) 12. Nastavlja obožavati Boga usprkos svemu. Usuđuje se reći: „Ako me i usmrti, ipak ću mu služiti.”
101:3.17 (1108.16) Stoga po tri pojave znamo da čovjek ima božanski duh ili duhove koji prebivaju u njemu: prvo, po osobnom iskustvu—religijskoj vjeri; drugo, po objavi—osobnoj i rasnoj; i treće, po zadivljujućem očitovanju tako izvanrednih i naizgled neprirodnih reakcija na njegovo materijalno okruženje, kakve su prikazane u prethodnom prikazu dvanaest duhu sličnih očitovanja u suočenju sa stvarnim i zahtjevnim situacijama istinskog ljudskog postojanja. A ima ih i drugih.
101:3.18 (1109.1) I upravo takvo živo i snažno očitovanje vjere u području religije daje smrtnom čovjeku pravo potvrditi osobno posjedovanje i duhovnu stvarnost tog vrhunskog dara ljudske naravi—religijskog iskustva.
4. OGRANIČENJA OBJAVE
101:4.1 (1109.2) Budući da je vaš svijet općenito neupućen o porijeklu, čak i o fizičkom porijeklu, s vremena na vrijeme smatralo se mudrim pružiti pouku o kozmologiji. A to je uvijek stvaralo poteškoće za budućnost. Zakoni objave uvelike nas ograničavaju svojom zabranom prenošenja preuranjenog ili nestečenog znanja. Svaka kozmologija predstavljena kao dio objavljene religije osuđena je na to da bude nadmašena u vrlo kratkom vremenu. U skladu s tim, budući proučavatelji takve objave dolaze u napast odbaciti i one elemente istinske religijske istine koje ona može sadržavati, jer otkrivaju očite pogreške u s njom povezanim kozmologijama.
101:4.2 (1109.3) Čovječanstvo treba razumjeti da smo mi koji sudjelujemo u objavi istine vrlo strogo ograničeni uputama naših nadređenih. Nije nam dopušteno unaprijed navijestiti znanstvena otkrića narednog tisućljeća. Objavitelji moraju djelovati u skladu s uputama koje čine dio mandata objave. Ne vidimo način da se ova poteškoća prevlada, ni sada ni u bilo kojem budućem vremenu. Dobro znamo da će, dok će povijesne činjenice i religijske istine ove serije objavnih izlaganja ostati trajno zabilježene kroz nadolazeća doba, mnoge naše tvrdnje koje se odnose na fizičke znanosti već za nekoliko kratkih godina zahtijevati reviziju kao posljedicu daljnjeg znanstvenog razvoja i novih otkrića. Te nove razvoje već sada predviđamo, ali nam je zabranjeno uključiti takve, ljudima još neotkrivene činjenice u zapise objave. Neka bude jasno da objave nisu nužno nadahnute. Kozmologija ovih objava nije nadahnuta. Ona je ograničena našim dopuštenjem za usklađivanje i razvrstavanje današnjeg znanja. Dok je božanski ili duhovni uvid dar, ljudska mudrost mora evoluirati.
101:4.3 (1109.4) Istina je uvijek objava: samoobjava kada se pojavljuje kao rezultat djelovanja unutarnjeg Ispravljača; epohalna objava kada je predstavljena djelovanjem neke druge nebeske agencije, skupine ili ličnosti.
101:4.4 (1109.5) U konačnoj analizi, religiju treba prosuđivati po njezinim plodovima, prema načinu i stupnju u kojem očituje vlastitu urođenu i božansku izvrsnost.
101:4.5 (1109.6) Istina može biti samo relativno nadahnuta, premda je objava uvijek duhovni fenomen. Dok tvrdnje koje se odnose na kozmologiju nikada nisu nadahnute, takve su objave od neizmjerne vrijednosti jer barem privremeno razjašnjavaju znanje:
101:4.6 (1109.7) 1. Smanjenjem zbrke autoritativnim uklanjanjem pogreške.
101:4.7 (1109.8) 2. Usklađivanjem poznatih ili uskoro spoznatljivih činjenica i opažanja.
101:4.8 (1110.1) 3. Obnavljanjem važnih dijelova izgubljenog znanja o epohalnim događajima u dalekoj prošlosti.
101:4.9 (1110.2) 4. Pružanjem informacija koje popunjavaju ključne praznine u inače stečenom znanju.
101:4.10 (1110.3) 5. Iznošenjem kozmičkih podataka na način koji rasvjetljuje duhovna učenja sadržana u pratećoj objavi.
5. PROŠIRENJE RELIGIJE OBJAVOM
101:5.1 (1110.4) Objava je metoda kojom se kroz mnoge vjekove štedi vrijeme u nužnom radu razlučivanja i odvajanja pogrešaka evolucije od istina postignuća duha.
101:5.2 (1110.5) Znanost se bavi činjenicama; religija je usmjerena samo na vrijednosti. Prosvijetljenom filozofijom um nastoji sjediniti značenja činjenica i vrijednosti, dolazeći tako do pojma cjelovite stvarnosti. Zapamtite da je znanost područje znanja, filozofija područje mudrosti, a religija sfera iskustva vjere. Ali religija ipak ima dva oblika očitovanja:
101:5.3 (1110.6) 1. Evolucijska religija. Iskustvo primitivnog obožavanja, religija koja je derivat uma.
101:5.4 (1110.7) 2. Objavljena religija. Svemirski stav koji je derivat duha; sigurnost i vjera u očuvanje vječnih stvarnosti, opstanak ličnosti i konačno dosezanje kozmičkog Božanstva, čija je svrha sve to učinila mogućim. Dio je plana svemira da je evolucijska religija, prije ili kasnije, određena primiti duhovno proširenje objave.
101:5.5 (1110.8) I znanost i religija polaze od pretpostavke određenih općeprihvaćenih osnova za logičko zaključivanje. Isto tako i filozofija mora započeti svoj put na pretpostavci stvarnosti triju stvari:
101:5.6 (1110.9) 1. Materijalnog tijela.
101:5.7 (1110.10) 2. Nadmaterijalne faze ljudskog bića, duše ili čak unutarnjeg duha.
101:5.8 (1110.11) 3. Ljudskog uma, mehanizma za međusobnu komunikaciju i povezivanje duha i materije, materijalnog i duhovnog.
101:5.9 (1110.12) Znanstvenici prikupljaju činjenice, filozofi usklađuju ideje, dok proroci uzdižu ideale. Osjećaj i emocija neizostavni su pratioci religije, ali oni nisu religija. Religija može biti osjećaj iskustva, ali teško da je iskustvo osjećaja. Ni logika (racionalizacija) ni emocija (osjećaj) nisu bitan dio religijskog iskustva, premda oboje mogu na različite načine biti povezani s djelovanjem vjere u unapređenju duhovnog uvida u stvarnost, sve u skladu sa stanjem i temperamentnom sklonošću pojedinačnog uma.
101:5.10 (1110.13) Evolucijska religija je rezultat djelovanja dara ađutantnog duha lokalnog svemira zaduženog za stvaranje i razvijanje sposobnosti obožavanja u evoluirajućem čovjeku. Takve primitivne religije izravno su povezane s etikom i moralom, osjećajem ljudske dužnosti. Takve religije temelje se na uvjerenjima savjesti i dovode do stabilizacije relativno etičnih civilizacija.
101:5.11 (1111.1) Osobno objavljene religije nastaju pod pokroviteljstvom duhova darivanja, predstavnika triju osoba Rajskog Trojstva, i osobito su usmjerene na proširenje istine. Evolucijska religija usađuje pojedincu ideju osobne dužnosti; objavljena religija stavlja sve veći naglasak na ljubav, zlatno pravilo.
101:5.12 (1111.2) Evoluirana religija u potpunosti počiva na vjeri. Objava pruža dodatnu sigurnost kroz svoje prošireno predstavljanje istina o Božanstvu i stvarnosti te još vrjednije svjedočanstvo stvarnog iskustva koje se stječe kao posljedica praktičnog djelotvornog sjedinjenja vjere evolucije i istine objave. Takvo djelotvorno sjedinjenje ljudske vjere i božanske istine obdaruje čovjeka karakterom koji je već na dobrom putu prema stvarnom stjecanju morontijalne ličnosti.
101:5.13 (1111.3) Evolucijska religija pruža samo sigurnost vjere i potvrdu savjesti; objavljena religija pruža sigurnost vjere zajedno s istinom živog iskustva u stvarnostima objave. Treći korak u religiji, ili treća faza religijskog iskustva, odnosi se na morontijalno stanje, na čvršće shvaćanje mote. U morontijalnom napredovanju istine objavljene religije sve se više proširuju; sve ćete više spoznavati istinu vrhovnih vrijednosti, božanskih dobrota, sveopćih odnosa, vječnih stvarnosti i krajnjih sudbina.
101:5.14 (1111.4) Kako napredujete kroz morontijalni razvoj, sigurnost istine sve više zamjenjuje sigurnost vjere. Kada naposljetku budete uvedeni u stvarni svijet duha, tada će sigurnosti čistog uvida duha djelovati umjesto vjere i istine ili, bolje rečeno, u sjedinjenju s njima i nad njima kao uzvišeniji način osiguranja ličnosti.
6. NAPREDUJUĆE RELIGIJSKO ISKUSTVO
101:6.1 (1111.5) Morontijalna faza objavljene religije odnosi se na iskustvo opstanka, a njezin veliki poticaj jest postizanje savršenstva duha. Također je prisutan viši poticaj obožavanja, povezan sa snažnim pozivom na sve veću etičku službu. Morontijalni uvid uključuje sve širu svjesnost Sedmostrukog, Vrhovnog, pa čak i Krajnjeg.
101:6.2 (1111.6) Kroz cjelokupno religijsko iskustvo, od njegovih najranijih početaka na materijalnoj razini pa sve do postizanja punog statusa duha, Ispravljač je tajna osobne spoznaje stvarnosti postojanja Vrhovnog; a taj isti Ispravljač također čuva tajne vaše vjere u transcendentno postignuće Krajnjeg. Iskustvena ličnost evoluirajućeg čovjeka, sjedinjena s esencijom Ispravljača egzistencijalnog Boga, predstavlja potencijalno dovršenje vrhovnog postojanja i u sebi nosi temelj za nadkonačno ostvarenje transcendentne ličnosti.
101:6.3 (1111.7) Moralna volja obuhvaća odluke utemeljene na razumski stečenom znanju, obogaćene mudrošću i potvrđene religijskom vjerom. Takvi izbori djela su moralne naravi i svjedoče o postojanju moralne ličnosti, preteče morontijalne ličnosti i naposljetku istinskog statusa duha.
101:6.4 (1111.8) Evolucijski tip znanja predstavlja tek nakupljanje protoplazmatskog memorijskog materijala; to je najprimitivniji oblik svijesti stvorenog bića. Mudrost obuhvaća ideje oblikovane iz protoplazmatskog pamćenja u procesu povezivanja i preoblikovanja, a takve pojave razlikuju ljudski um od pukog životinjskog uma. Životinje imaju znanje, ali samo čovjek posjeduje sposobnost mudrosti. Istina postaje dostupna pojedincu obdarenom mudrošću darivanjem takvom umu duhova Oca i Sinova, Ispravljača Misli i Duha Istine.
101:6.5 (1112.1) Krist Mihael, kada se darovao na Urantiji, živio je pod vlašću evolucijske religije sve do vremena svoga krštenja. Od toga trenutka pa sve do događaja njegova raspeća, nastavio je svoje djelo pod združenim vodstvom evolucijske i objavljene religije. Od jutra svoga uskrsnuća pa do uzašašća prolazio je kroz mnogostruke faze morontijalnog života smrtnog prijelaza iz svijeta materije u svijet duha. Nakon svoga uzašašća Mihael je postao gospodar iskustva Vrhovnosti, ostvarenja Vrhovnog; i budući da je bio jedina osoba u Nebadonu s neograničenom sposobnošću iskusiti stvarnost Vrhovnog, odmah je zadobio status suverenosti vrhovnosti u svome lokalnom svemiru i nad njim.
101:6.6 (1112.2) Kod čovjeka konačno sjedinjenje i proizašlo jedinstvo s unutarnjim Ispravljačem—sinteza ličnosti čovjeka i esencije Boga—čine ga, u potencijalu, živim dijelom Vrhovnog i osiguravaju takvom nekoć smrtnom biću vječno i neotuđivo pravo na beskrajnu potragu za konačnošću svemirske službe za Vrhovnog i s Vrhovnim.
101:6.7 (1112.3) Objava uči smrtnog čovjeka da, kako bi započeo takvu veličanstvenu i zanosnu pustolovinu kroz prostor posredstvom napredovanja kroz vrijeme, treba započeti organiziranjem znanja u idejne odluke; zatim prepustiti mudrosti da neumorno djeluje na svojoj plemenitoj zadaći preobrazbe samoposjedovanih ideja u sve praktičnije, ali ipak nadnaravne ideale, čak i one koncepte koji su toliko razumski kao ideje i toliko logični kao ideali da se Ispravljač usuđuje tako ih sjediniti i produhoviti da ih učini dostupnima za takvo povezivanje u konačnom umu koje će ih učiniti stvarnim ljudskim dopunama, tako pripremljenima za djelovanje Duha Istine Sinova, vremensko-prostornih očitovanja rajske istine—sveopće istine. Usklađivanje idejnih odluka, logičnih ideala i božanske istine uspostavlja pravedan karakter, preduvjet za smrtnički ulazak u sve šire i sve duhovnije stvarnosti morontijalnih svjetova.
101:6.8 (1112.4) Isusova učenja činila su prvu urantijsku religiju koja je tako potpuno obuhvatila skladno usklađivanje znanja, mudrosti, vjere, istine i ljubavi da je istodobno i u potpunosti pružila vremenski mir, intelektualnu sigurnost, moralno prosvjetljenje, filozofsku stabilnost, etičku osjetljivost, svijest o Bogu i pozitivnu sigurnost osobnog opstanka. Vjera Isusa pokazala je put prema konačnosti ljudskog spasenja, krajnosti svemirskog postignuća smrtnika, jer je omogućila:
101:6.9 (1112.5) 1. Spasenje od materijalnih okova kroz osobnu spoznaju da je čovjek sin Boga, koji je duh.
101:6.10 (1112.6) 2. Spasenje od intelektualnog ropstva: čovjek će spoznati istinu i istina će ga osloboditi.
101:6.11 (1112.7) 3. Spasenje od duhovne sljepoće, ljudsku spoznaju bratstva smrtnih bića i morontijalnu svjesnost bratstva svih stvorenja svemira; otkrivanje duhovne stvarnosti kroz služenje i objavu dobrote duhovnih vrijednosti kroz služenje.
101:6.12 (1113.1) 4. Spasenje od nepotpunosti sebstva kroz postizanje svemirskih razina duha i kroz konačnu spoznaju sklada Havone i savršenstva Raja.
101:6.13 (1113.2) 5. Spasenje od sebstva, oslobođenje od ograničenja samosvijesti kroz postizanje kozmičkih razina Vrhovnog Uma i kroz usklađivanje s postignućima svih drugih samosvjesnih bića.
101:6.14 (1113.3) 6. Spasenje od vremena, postizanje vječnog života beskrajnog napredovanja u spoznaji Boga i služenju Bogu.
101:6.15 (1113.4) 7. Spasenje od konačnosti, usavršeno jedinstvo s Božanstvom u Vrhovnom i kroz Vrhovnog, kojim stvorenje nastoji postići transcendentno otkriće Krajnjeg na postfinaliterskim razinama apsonitnog.
101:6.16 (1113.5) Takvo sedmerostruko spasenje istovjetno je potpunosti i savršenstvu ostvarenja krajnjeg iskustva Oca Svih. A sve je to, u potencijalu, sadržano u stvarnosti vjere ljudskog religijskog iskustva. I može biti tako sadržano jer je Isusova vjera bila hranjena stvarnostima koje nadilaze krajnje i bila je objava čak i tih stvarnosti; Isusova se vjera približila statusu svemirskog apsoluta u onoj mjeri u kojoj je takva objava moguća u evoluirajućem kozmosu vremena i prostora.
101:6.17 (1113.6) Kroz prisvajanje Isusove vjere, smrtni čovjek može već u vremenu predokusiti stvarnosti vječnosti. Isus je u ljudskom iskustvu otkrio Konačnog Oca, a njegova braća u tijelu smrtnog života mogu ga slijediti na tom istom putu otkrivanja Oca. Oni mogu čak postići, takvi kakvi jesu, isto zadovoljstvo u tom iskustvu s Ocem kakvo je postigao Isus dok je bio u tijelu. Novi potencijali ostvareni su u svemiru Nebadonu kao posljedica završnog Mihaelovog darivanja, a jedan od njih bio je novo prosvjetljenje puta vječnosti koji vodi k Ocu Svih i kojim mogu ići čak i smrtnici od materijalnog tijela i krvi već u svom početnom životu na planetima svemira. Isus je bio i jest novi i živi put kojim čovjek može ući u božansko nasljedstvo koje je Otac odredio da bude njegovo već samim traženjem. U Isusu su obilno očitovani i počeci i završeci iskustva vjere čovječanstva, pa čak i božanskog čovječanstva.
7. OSOBNA FILOZOFIJA RELIGIJE
101:7.1 (1113.7) Ideja je samo teorijski plan djelovanja, dok je pozitivna odluka potvrđeni plan djelovanja. Stereotip je plan djelovanja prihvaćen bez potvrde. Materijali od kojih se izgrađuje osobna filozofija religije proizlaze i iz unutarnjeg i iz vanjskog iskustva pojedinca. Društveni položaj, ekonomski uvjeti, obrazovne mogućnosti, moralna usmjerenja, institucionalni utjecaji, politički razvoj, rasne sklonosti i religijska učenja određenog vremena i mjesta postaju čimbenici u oblikovanju osobne filozofije religije. Čak i urođeni temperament i intelektualna usmjerenost uvelike određuju obrazac religijske filozofije. Zanimanje, brak i obiteljske veze također utječu na razvoj osobnih standarda života.
101:7.2 (1113.8) Filozofija religije razvija se iz temeljnog rasta ideja, zajedno s iskustvenim življenjem, pri čemu su oboje oblikovani i sklonošću oponašanju bližnjih. Čvrstoća filozofskih zaključaka ovisi o oštrom, iskrenom i pronicavom razmišljanju, povezanom s osjetljivošću za značenja i točnošću vrednovanja. Moralne kukavice nikada ne dosežu visoke razine filozofskog promišljanja; potrebna je hrabrost da se zakorači na nove razine iskustva i pokuša istražiti nepoznata područja intelektualnog življenja.
101:7.3 (1114.1) S vremenom nastaju novi sustavi vrijednosti; oblikuju se nova načela i standardi; preoblikuju se navike i ideali; stječe se određena predodžba o osobnom Bogu, nakon čega slijede sve širi pojmovi o odnosu prema njemu.
101:7.4 (1114.2) Velika razlika između religijske i nereligijske filozofije življenja sastoji se u naravi i razini priznatih vrijednosti i u predmetu odanosti. Postoje četiri faze u razvoju religijske filozofije: Takvo iskustvo može ostati samo konformističko, pomireno s podčinjavanjem tradiciji i autoritetu. Ili se može zadovoljiti skromnim postignućima, tek toliko da stabilizira svakodnevni život, te se stoga rano zaustavlja na takvoj površnoj razini. Takvi smrtnici vjeruju da je najbolje ostaviti stvari onakvima kakve jesu. Treća skupina napreduje do razine logičke intelektualnosti, ali ondje stagnira kao posljedica kulturnog ropstva. Doista je žalosno promatrati goleme umove čvrsto zarobljene u surovom stisku kulturnog ropstva. Jednako je žalosno promatrati one koji zamjenjuju svoje kulturno ropstvo materijalističkim okovima znanosti, lažno tako nazvane. Četvrta razina filozofije postiže slobodu od svih konvencionalnih i tradicionalnih ograničenja i usuđuje se misliti, djelovati i živjeti iskreno, odano, neustrašivo i istinito.
101:7.5 (1114.3) Pravi ispit svake religijske filozofije sastoji se u tome razlikuje li stvarnosti materijalnog i duhovnog svijeta, dok istodobno prepoznaje njihovo jedinstvo u intelektualnom stremljenju i društvenom služenju. Zdrava religijska filozofija ne miješa stvari Božje sa stvarima carevim. Niti priznaje estetski kult čistog divljenja kao zamjenu za religiju.
101:7.6 (1114.4) Filozofija preobražava onu primitivnu religiju koja je uvelike bila bajka savjesti, u živo iskustvo sudjelovanja u uzlaznim vrijednostima kozmičke stvarnosti.
8. VJERA I VJEROVANJE
101:8.1 (1114.5) Vjerovanje doseže razinu vjere kada pokreće život i oblikuje način življenja. Prihvaćanje nekog učenja kao istinitog nije vjera; to je samo vjerovanje. Ni sigurnost ni uvjerenje nisu vjera. Stanje uma doseže razinu vjere tek kada stvarno počne upravljati načinom življenja. Vjera je živo obilježje istinskog osobnog religijskog iskustva. Čovjek vjeruje istini, divi se ljepoti i štuje dobrotu, ali ih ne obožava; takav stav spasonosne vjere usmjeren je jedino na Boga, koji je sve to utjelovljeno i beskonačno više.
101:8.2 (1114.6) Vjerovanje uvijek ograničava i sputava; vjera proširuje i oslobađa. Vjerovanje fiksira, vjera oslobađa. No živa religijska vjera više je od povezanosti uzvišenih vjerovanja; ona je više od uzvišenog sustava filozofije; ona je živo iskustvo povezano s duhovnim značenjima, božanskim idealima i vrhovnim vrijednostima; ona je spoznaja Boga i služenje čovjeku. Vjerovanja mogu postati zajedničko vlasništvo skupine, ali vjera mora biti osobna. Teološka vjerovanja mogu se predložiti skupini, ali vjera može izrasti samo u srcu pojedinog religioznog čovjeka.
101:8.3 (1114.7) Vjera izdaje svoje povjerenje kada od svojih odanika zahtijeva da poriču stvarnosti i prihvate neosnovano znanje. Vjera je izdajnik kada potiče izdaju intelektualnog integriteta i umanjuje odanost vrhovnim vrijednostima i božanskim idealima. Vjera nikada ne izbjegava dužnost suočavanja s problemima smrtnog života. Živa vjera ne potiče netrpeljivost, progonstvo ni nesnošljivost.
101:8.4 (1115.1) Vjera ne sputava stvaralačku maštu, niti održava nerazumnu predrasudu prema otkrićima znanstvenog istraživanja. Vjera oživljava religiju i potiče religioznu osobu da herojski živi zlatno pravilo. Entuzijazam vjere u skladu je sa znanjem, a njezine težnje su preludij uzvišenom miru.
9. RELIGIJA I MORALNOST
101:9.1 (1115.2) Nijedna navodna religijska objava ne može se smatrati autentičnom ako ne priznaje zahtjeve dužnosti etičke obveze koje je stvorila i razvila prethodna evolucijska religija. Objava nepogrešivo proširuje etički horizont evoluirane religije, dok istodobno i nepogrešivo proširuje moralne obveze svih prethodnih objava.
101:9.2 (1115.3) Kada se usudiš kritički suditi o čovjekovoj primitivnoj religiji (ili o religiji primitivnog čovjeka), trebaš imati na umu da takve divljake moraš prosuđivati i njihovo religijsko iskustvo vrednovati u skladu s njihovim stupnjem prosvijećenosti i razinom savjesti. Nemoj činiti pogrešku prosuđivanja religije drugih prema vlastitim mjerilima znanja i istine.
101:9.3 (1115.4) Istinska religija jest ono uzvišeno i duboko uvjerenje u duši koje snažno opominje čovjeka da bi bilo pogrešno ne vjerovati u one morontijalne stvarnosti koje čine njegove najviše etičke i moralne koncepte, njegovo najviše tumačenje najvećih vrijednosti života i najdubljih stvarnosti svemira. A takva religija jednostavno je iskustvo predavanja intelektualne odanosti najvišim nalozima duhovne svijesti.
101:9.4 (1115.5) Potraga za ljepotom dio je religije samo utoliko koliko je etička i u mjeri u kojoj obogaćuje pojam moralnosti. Umjetnost je religiozna samo kada se prožme svrhom koja proizlazi iz visokog duhovnog nadahnuća.
101:9.5 (1115.6) Prosvijetljena duhovna svijest civiliziranog čovjeka ne bavi se toliko nekim određenim intelektualnim vjerovanjem niti nekim posebnim načinom življenja, koliko otkrivanjem istine življenja, dobrog i ispravnog načina reagiranja na stalno ponavljajuće situacije smrtnog postojanja. Moralna svijest samo je naziv koji se primjenjuje na čovjekovo prepoznavanje i svjesnost onih etičkih i nastajućih morontijalnih vrijednosti kojih se, prema zahtjevu dužnosti, čovjek mora pridržavati u svakodnevnoj kontroli i usmjeravanju svoga ponašanja.
101:9.6 (1115.7) Premda priznaje da je religija nesavršena, postoje barem dvije praktične manifestacije njezine naravi i funkcije:
101:9.7 (1115.8) 1. Duhovni poriv i filozofski pritisak religije nastoje potaknuti čovjeka da svoju procjenu moralnih vrijednosti izravno projicira u odnose sa svojim bližnjima — etičku reakciju religije.
101:9.8 (1115.9) 2. Religija stvara u ljudskom umu produhovljenu svijest o božanskoj stvarnosti, utemeljenu na prethodnim konceptima moralnih vrijednosti i vjerom proizašlu iz njih, te usklađenu s nadodanima konceptima duhovnih vrijednosti. Religija tako postaje korektiv smrtnog života, oblik uzvišenog moralnog pouzdanja i povjerenja u stvarnost — uzvišene stvarnosti vremena i još trajnije stvarnosti vječnosti.
101:9.9 (1116.1) Vjera postaje poveznica između moralne svijesti i duhovnog koncepta trajne stvarnosti. Religija postaje put kojim čovjek nadilazi materijalna ograničenja vremenskog i prirodnog svijeta i doseže uzvišene stvarnosti vječnog i duhovnog svijeta, kroz i putem tehnike spasenja, progresivne morontijalne preobrazbe.
10. RELIGIJA KAO ČOVJEKOV OSLOBODITELJ
101:10.1 (1116.2) Inteligentan čovjek zna da je dijete prirode, dio materijalnog svemira; isto tako uviđa da u kretanjima i napetostima matematičke razine energetskog svemira nema nikakva jamstva opstanka individualne ličnosti. Niti čovjek može ikada razabrati duhovnu stvarnost proučavanjem fizičkih uzroka i posljedica.
101:10.2 (1116.3) Čovjek je također svjestan da je dio idejnog kozmosa, ali premda koncept može nadživjeti smrtni život, u samom konceptu nema ničega što bi ukazivalo na osobni opstanak ličnosti koja ga je osmislila. Niti iscrpljivanje mogućnosti logike i razuma ikada može logičaru ili misliocu otkriti vječnu istinu opstanka ličnosti.
101:10.3 (1116.4) Materijalna razina zakona osigurava kontinuitet uzročnosti, neprekidan slijed učinka kao odgovora na prethodno djelovanje; razina uma ukazuje na trajanje idejnog kontinuiteta, na neprekidan tok pojmovne potencijalnosti koji proizlazi iz već postojećih koncepata. Ali nijedna od tih razina svemira ne otkriva istražujućem smrtniku put oslobođenja od ograničenosti vlastitog statusa i od nepodnošljive neizvjesnosti postojanja kao prolazne stvarnosti u svemiru, kao vremenske ličnosti osuđene na prestanak postojanja iscrpljenjem ograničenih životnih energija.
101:10.4 (1116.5) Samo kroz morontijalni put koji vodi do duhovnog uvida čovjek može raskinuti okove svojstvene svom smrtnom statusu u svemiru. Energija i um doista vode natrag prema Raju i Božanstvu, ali ni energetska obdarenost ni umna obdarenost čovjeka ne potječu izravno od tog Rajskog Božanstva. Samo u duhovnom smislu čovjek je dijete Boga. I to je istina jer samo u duhovnom smislu Rajski Otac prebiva u čovjeku. Čovječanstvo nikada ne može otkriti Božanstvo osim putem religijskog iskustva i življenjem istinske vjere. Kad vjera prihvati istinu o Bogu, to omogućuje čovjeku da se oslobodi spona materijalnih ograničenja i daje mu razumnu nadu da će sigurno prijeći iz materijalnog područja, gdje prebiva smrt, u duhovno područje, gdje prebiva vječni život.
101:10.5 (1116.6) Svrha religije nije zadovoljiti znatiželju o Bogu, nego pružiti intelektualnu postojanost i filozofsku sigurnost, stabilizirati i obogatiti ljudski život povezivanjem smrtnog s božanskim, djelomičnog sa savršenim, čovjeka s Bogom. Putem religijskog iskustva čovjekovi pojmovi idealnosti bivaju obdareni stvarnošću.
101:10.6 (1116.7) Nikada ne mogu postojati ni znanstveni ni logički dokazi božanstva. Sam razum nikada ne može potvrditi vrijednosti i dobrote religijskog iskustva. No uvijek ostaje istina: tko god želi vršiti volju Božju, shvatit će valjanost duhovnih vrijednosti. To je najbliže što se na smrtnoj razini može približiti pružanju dokaza stvarnosti religijskog iskustva. Takva vjera pruža jedini izlaz iz mehaničkog stiska materijalnog svijeta i iz pogrešnog izobličenja koje proizlazi iz nepotpunosti intelektualnog svijeta; ona je jedino otkriveno rješenje zastoja smrtnog mišljenja u pogledu trajnog opstanka individualne ličnosti. Ona je jedina putovnica za dovršenje stvarnosti i za vječnost života u svemirskom stvaranju ljubavi, zakona, jedinstva i sve naprednijeg dosezanja Božanstva.
101:10.7 (1117.1) Religija djelotvorno liječi čovjekov osjećaj idealističke izolacije ili duhovne usamljenosti; ona oslobađa vjernika i potvrđuje ga kao sina Boga, građanina novog i smislenog svemira. Religija uvjerava čovjeka da, slijedeći svjetlo pravednosti koje razaznaje u svojoj duši, time usklađuje sebe s planom Beskonačnog i svrhom Vječnog. Tako oslobođena duša odmah počinje osjećati da je kod kuće u ovom novom svemiru, svom svemiru.
101:10.8 (1117.2) Kada doživiš takvu preobrazbu vjere, više nisi robovski dio matematičkog kozmosa, nego oslobođeni voljni sin Oca Svih. Takav oslobođeni sin više se ne bori sam protiv neumoljive sudbine završetka vremenskog postojanja; više se ne suprotstavlja cijeloj prirodi, dok su izgledi beznadno protiv njega; više nije paraliziran strahom da je svoje pouzdanje položio u bezizlaznu fantazmu ili svoju vjeru vezao uz iluzornu zabludu.
101:10.9 (1117.3) Sada su, naprotiv, sinovi Boga ujedinjeni u borbi za pobjedu stvarnosti nad djelomičnim sjenama postojanja. Napokon sva stvorenja postaju svjesna činjenice da su Bog i sve božanske vojske gotovo neograničenog svemira na njihovoj strani u uzvišenoj borbi za postizanje vječnosti života i božanskog statusa. Takvi sinovi, oslobođeni vjerom, doista su stupili u borbe vremena na strani vrhovnih sila i božanskih ličnosti vječnosti; čak se i zvijezde na svojim putanjama sada bore za njih; napokon promatraju svemir iznutra, s Božjeg gledišta, i sve se preobražava iz nesigurnosti materijalne izolacije u sigurnost vječnog duhovnog napredovanja. Čak i samo vrijeme postaje tek sjena vječnosti koju rajske stvarnosti bacaju na pokretni veličanstveni prizor prostora.
101:10.10 (1117.4) [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]