Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU



POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU

100:0.1 ISKUSTVO dinamičnog religioznog življenja preobražava prosječnu individuu u ličnost idealističke snage. Religija pomaže općem napretku potičući napredak svakog pojedinca, dok se pojedinačni napredak uvećava općim postignućem.

100:0.2 Blisko druženje s drugim religioznim ljudima obostrano potiče duhovni rast. Ljubav stvara podlogu za religiozni rast--objektivnu primamu na mjestu subjektivne ugode--stvarajući vrhunsko subjektivno zadovoljstvo. I religija oplemenjuje uobičajeno crnčenje svakodnevnog življenja.

1. RELIGIOZNI RAST

100:1.1 Dok religija vodi k rastu značenja i povišenju vrijednosti, zlo predstavlja rezultat uzdizanja posve osobnih prosudbi do razina apsoluta. Dijete procjenjuje iskustvo na osnovu zadovoljstva koje mu ono donosi; zrelost je srazmjerna postavci viših značenja na mjesto osobnog zadovoljstva, čak i odanosti najvišim konceptima svakovrsnih životnih situacija i kozmičkih odnosa.

100:1.2 Neke osobe su suviše zauzete kako bi mogle rasti, što ih dovodi u ozbiljnu opasnost od duhovne fiksacije. Bitno je stvoriti uvjete za rast značenja u različitim dobima, kulturama i tekućim stadijima napredujuće civilizacije. Glavne zapreke rastu su predrasude i ignorancija.

100:1.3 Dajte svakom djetetu u razvoju priliku da oblikuje vlastito religiozno iskustvo; ne namećite mu gotova iskustva odraslih. Ne zaboravite, višegodišnji napredak kroz utemeljeni obrazovni sustav ne mora značiti intelektualni napredak, a još manje duhovni rast. Obogaćenje riječnika ne govori o razvoju karaktera. Istinski pokazatelji rasta nisu toliko proizvodi, već napredak. Pokazatelji stvarnog obrazovnog rasta su uzvišenje ideala, dublje cijenjenje vrijednosti, nova značenja vrijednosti, te produbljena odanost vrhovnim vrijednostima.

100:1.4 Djecu trajno dojme jedino odanosti odraslih osoba koje ih prate kroz život; pravila, pa čak ni primjer, nisu od trajnog utjecaja. Odane osobe su one koje rastu, a rast je upečatljiva i inspirativna stvarnost. Živi lojalno danas--rasti--i sutra će se pobrinuti samo za sebe. Punoglavac će se najbrže preobraziti u žabu ako bude iz dana u dan odano živio kao punoglavac.

100:1.5 Bitna podloga religioznog rasta počiva na pretpostavci naprednog života samoostvarenja, koordinacije prirodnih sklonosti, upražnjenja radoznalosti i razumne pustolovnosti, osjećaja zadovoljstva, djelovanja straha kao podražaja opreznosti i pozornosti, privlačnog djelovanja ljubopitivosti, te normalne svijesti o vlastitoj malenkosti--poniznosti. Rast isto tako počiva na čovjekovu otkriću vlastitog jastva praćenom samokriticizmom--savješću--jer savjest je ustvari samokriticizam u skladu s čovjekovim vlastitim sustavom vrijednosti i navika, osobnih ideala.

100:1.6 Na religiozno iskustvo značajno utječu fizičko zdravlje, usađeni temperament i društveno okruženje. Ali ovi vremenski uvjeti ne spriječavaju unutarnji duhovni napredak duše koja se posvetila vršenju volje nebeskog Oca. U svim normalnim smrtnicima postoje određeni usađeni porivi koji teže rastu i samoostvarenju i čije djelovanje u nekim slučajevima može biti naročito zapriječeno. Pouzdana vještina za unaprijeđenje ovog bitnog obdarenja čovjekove potencijalnosti za duhovni rast počiva u stavu svesrdne odanosti vrhovnim vrijednostima.

100:1.7 Religiju nije moguće pokloniti, primiti, posuditi, naučiti ili izgubiti. Ona je osobno iskustvo koje raste u skladu s čovjekovom rastućom težnjom za najvišim vrijednostima. Kozmički rast, stoga, slijedi za porastom značenja i sve širim povišenjem vrijednosti. Ali sama plemenitost je uvijek stvar nesvjesnog rasta.

100:1.8 Religiozni običaji razmišljanja i djelovanja doprinose duhovnom rastu. Čovjek može razviti religiozne predispozicije prema povoljnom načinu reagiranja na duhovne podražaje, određenu vrstu uslovnog duhovnog refleksa. Običaji koji doprinose religioznom rastu obuhvaćaju njegovanu osjetljivost prema božanskim vrijednostima, opažanje religioznog življenja u drugima, meditativno razmišljanje o kozmičkim značenjima, riješenje pitanja vezanih uz način obožavanja, dijeljenje duhovnog življenja s drugima, izbjegavanje sebičnosti, odbijanje da se oslanjanja na božansku milost, življenje kao da se čovjek nalazi u prisutnosti Boga. Čovjek može svjesno stvoriti činitelje religioznog rasta, dok je sam rast uvijek nesvjestan.

100:1.9 Nesvjesna narav religioznog rasta, međutim, nikako ne znači da se radi o aktivnosti koja se odvija u takozvanim podsvjesnim domenama ljudskog intelekta; ona prije svojedoči o stvaralačkim aktivnostima u nadsvjesnim razinama smrtničkog uma. Doživljaj spoznaje stvarnosti nesvjesnog religioznog rasta predstavlja čvrst dokaz o postojanju i djelovanju nadsvijesti.

2. DUHOVNI RAST

100:2.1 Duhovni razvoj prvo ovisi o održavanju žive duhovne veze s istinskim duhovnim silama, te zatim o neprekidnom rađanju duhovnih plodova: tome da čovjek stavlja u službu bližnjima ono što je primio od svojih duhovnih dobročinitelja. Duhovni napredak počiva na intelektualnom opažanju duhovne nedostatnosti, kao i samosvijesti vlastite težnje za savršenstvom--čovjekove žudnje da spozna Boga i da postane nalik Bogu--svesrdne posvećenosti vršenju volje Oca na nebu.

100:2.2 Duhovni razvoj je prvo buđenje potreba, zatim opažanje značenja te zatim, otkriće vrijednosti. Dokaz istinskog duhovnog razvoja počiva u primjeru ljudske ličnosti koja je motivirana ljubavlju, aktivirana nesebičnom službom i dominirana svesrdnim obožavanjem savršenih ideala božanstvenosti. I cijelo ovo iskustvo tvori stvarnost religije, nasuprot pukim teološkim vjerovanjima.

100:2.3 Religija može uznapredovati do te iskustvene razine gdje postaje prosvijetljena i mudra vještina duhovnog reagiranja na kozmos. Takva veličanstvena religija može djelovati na tri razine ljudske ličnosti: intelektualnoj, morontialnoj i duhovnoj; ona može djelovati nad umom, u evoluirajućoj duši i u unutarnjem duhu.

100:2.4 Duhovnost istodobno postaje pokazateljem čovjekove blizine Bogu i mjerom njegove korisnosti bližnjima. Duhovnost uzvisuje čovjekovu sposobnost otkrića ljepote u stvarima, opažanja istine u značenjima i otkrića dobrote u vrijednostima. Duhovni razvoj ovisi o čovjekovoj sposobnosti za njegovo postignuće, dok je direkno srazmjeran eliminaciji sebičnih svojstava ljubavi.

100:2.5 Stvarni duhovni status je mjera postignuća Božanstva, usklađenja s Ispravljačem. Postignuće najviše duhovnosti je jednako postignuću maksimalne stvarnosti, najvišeg nalikovanja Bogu. Vječni život je proces beskrajnog teženja za beskonačnim vrijednostima.

100:2.6 Cilj čovjekovog samoostvarenja bi trebao biti duhovan, a ne materijalan. Jedine stvarnosti kojima je vrijedno težiti su božanske, duhovne i vječne. Smrtni čovjek ima pravo na fizičke užitke i na zadovoljstva ljudskih ljubavi; on izvlači korist iz svoje odanosti ljudskim udruženjima i vremenskim institucijama; ali ovo nisu vječni temelji na kojima je moguće izgraditi besmrtnu ličnost koja mora nadići prostor, nadvladati vrijeme i postići vječnu sudbinu božanskog savršenstva i finalne službe.

100:2.7 Isus je zorno predočio duboku sigurnost smrtnika koji zna Boga rekavši: "Onome koji vjeruje u Boga i njegovo kraljevstvo, što doista znači ako se sve zemaljske stvari sruše?" Vremenske sigurnosti su ranjive, dok su duhovne sigurnosti nepovredive. Kad plime ljudskih nedaća, sebičnosti, grubosti, mržnje, zlobe i ljubomore počnu tući oko smrtnikove duše, možete biti sigurni da postoji unutarnji bedem--tvrđava duha--koja je apsolutno neuništiva; ako ništa drugo, ovo se odnosi na svakog smrtnika koji je predao svoju dušu na čuvanje unutarnjem duhu vječnog Boga.

100:2.8 Nakon takvog duhovnog postignuća koje može nastati bilo kao rezultat postupnog rasta ili kao proizvod izuzetnih kriza, nastupa novo usmjerenje ličnosti i razvoj novog standarda vrijednosti. Takve duhom rođene individue poprimaju tako svježu životnu motivaciju da su u stanju sabrano promatrati uništenje svojih najmilijih ambicija i slamanje svojih najiskrenijih nada; one pouzdano znaju da takve katastrofe nisu ništa drugo nego preusmjerenje katastrofa koje lome čovjekove vremenske tvorevine prethodno izgradnji plemenitijih i trajnijih stvarnosti nove i uzvišenije razine kozmičkog postignuća.

3. KONCEPTI VRHUNSKE VRIJEDNOSTI

100:3.1 Religija nije vještina za postizanje statičnog i blaženog duševnog mira; ona je impuls koji čovjeka potiče da organizira dušu kako bi se posvetio dinamičnoj službi. Ona je posvećenje cijelog čovjekovog jastva odanoj ljubavi prema Bogu i službi ljudima. Religija plaća svaku cijenu koja stoji na putu čovjekovom postignuću vrhovnog cilja, vječne nagrade. Religiozna odanost u sebi nosi veličanstveno uzvišenu posvećenu nepodjeljenost. I takve odanosti su društveno djelotvorne i duhovno napredne.

100:3.2 Religioznom čovjeku riječ ’Bog’ postaje simbolom koji označava prilaz vrhovnoj stvarnosti i opažanje božanskih vrijednosti. Stvari koje čovjeku jesu ili nisu po volji ne određuju dobro i zlo; moralne vrijednosti ne izrastaju iz ispunjenja čovjekovih želja niti iz njegovih emocionalnih frustracija.

100:3.3 Razmatrajući vrijednosti morate uočiti razliku između onoga što je vrijednost i onoga što ima vrijednost. Morate opaziti povezanost između ugodnih aktivnosti i njihove smislene integracije i uvećanog ostvarenja na sve višim i višim razinama ljudskog iskustva.

100:3.4 Značenje je nešto što iskustvo dodaje vrijednosti; ono je cjeniteljska svijest vrijednosti. Osamljeno i posve sebično zadovoljstvo može značiti istinsku devaluaciju značenja, besmisleni užitak koji graniči s relativnim zlom. Čovjek može doživjeti vrijednosti kad su njegove stvarnosti smislene i mentalno povezane i kad njegov um priznaje i cijeni takve odnose.

100:3.5 Vrijednosti nikada ne mogu biti statične; stvarnost znači promjenu, rast. Promjena bez rasta, proširenja značenja i povišenja vrijednosti, je bezvrijedna--je potencijalno zlo. Što je viša kvaliteta kozmičkog prilagođenja, više je značenja u određenom iskustvu. Vrijednosti nisu konceptualne iluzije; one su stvarne, premda uvijek ovise o stanju odnosa. Vrijednosti su uvijek i aktualne i potencijalne--ne ono što je bilo, već ono što jeste i što će biti.

100:3.6 Povezivanje aktualnog i potencijalnog znači rast, iskustveno ostvarenje vrijednosti. Ali rast nije samo napredak. Napredak je uvijek smislen, premda je relativno bezvrijedan bez rasta. Vrhovna vrijednost ljudskog života počiva u rastu vrijednosti, napretku u značenjima i ostvarenju kozmičke međupovezanosti ovih dvaju iskustava. I takvo iskustvo je jednako svijesti Boga. Takav smrtnik, premda nije nadprirodan, istinski postaje nadčovječan; u njemu se razvija besmrtna duša.

100:3.7 Čovjek ne može prouzrokovati rast, ali može stvoriti povoljne uvjete. Rast je uvijek nesvjestan, bilo da je riječ o fizičkom, intelektualnom ili duhovnom rastu. Ljubav time raste; nju čovjek ne može stvoriti, proizvesti ili kupiti; ona mora rasti. Evolucija je kozmička vještina rasta. Društveni rast ne može biti osiguran zakonodavstvom, kao što ni moralni rast ne može biti unaprijeđen poboljšanjem administracije. čovjek može proizvesti stroj, dok istinska vrijednost tog stroja predstavlja rezultat ljudske kulture i osobnog cijenjenja. Čovjek može doprinijeti vlastitom rastu jedino mobilizacijom sveukupnih moći svoje ličnosti--živućom vjerom.

4. PROBLEMI RASTA

100:4.1 Religiozno življenje je odano življenje, a odano življenje je stvaralačko, autentično i spontano. Novi religiozni uvidi izrastaju iz sukoba koji iniciraju izbor novih i boljih reakcionih običaja koji stupaju na mjesto starijih inferiornih reakcionih uzoraka. Nova značenja nastaju jedino uoči sukoba; a sukob ostaje sukob jedino ako čovjek odbije prihvatiti više vrijednosti koje počivaju u superiornim značenjima.

100:4.2 Religiozne nedoumice su neminovne; bez psihičkog sukoba i duhovne agitacije nema rasta. Organizacija filozofskih standarda življenja podrazumijeva značajnu agitaciju filozofskih domena uma. Bez borbe, čovjek ne može biti vjeran onome što je veliko, dobro, istinito i plemenito. Potrebno je uložiti značajne napore kako bi se razjasnila duhovna vizija i kako bi se povisio kozmički uvid. Ljudski intelekt se ne želi odreći ovisnosti o neduhovnim energijama vremenske egzistencije. Um lijene životinje se buni protiv napora koje je potrebno uložiti kako bi se čovjek uhvatio u koštac s riješenjem kozmičkih problema.

100:4.3 Ali veliki problem religioznog življenja počiva u zahtijevu za ujedinjenjem duševnih snaga ličnosti kroz dominaciju LJUBAVI. Zdravlje, mentalna djelotvornost i sreća izrastaju iz ujedinjenja fizičkih sustava, umnih sustava i sustava duha. Čovjek je postigao značajno razumijevanje tjelesnog i umnog zdravlja, dok je o sreći istinski vrlo malo naučio. Najviša sreća je neraskidivo povezana s duhovnim napretkom. Duhovni rast donosi trajnu radost, mir koji nadilazi svako razumijevanje.

100:4.4 U fizičkom životu čula govore o postojanju stvari; um otkriva stvarnost značenja; ali duhovno iskustvo čovjeku obznanjuje istinske vrijednosti življenja. Čovjek može naći ove visoke razine ljudskog življenja u vrhunskoj ljubavi prema Bogu i nesebičnoj ljubavi prema drugim ljudima. Ako volite svoje bližnje, onda ste već otkrili njihove vrijednosti. Isus je toliko volio ljude jer je u njima vidio tako veliku vrijednost. Vi najlakše možete otkriti vrijednosti u svojim bližnjima tako što ćete otkriti njihove motive. Ako vas netko iritira, ako u vama izaziva osjećaj odbojnosti, trebate suosjećajno nastojati razabrati njegovo gledište, njegove razloge za neprikladno ponašanje. Nakon što steknete razumjevanje svojih susjeda, postat ćete tolerantni i ova će tolerancija izrasti u prijateljstvo i sazriti u ljubav.

100:4.5 Predočite si sada sliku jednog od svojih primitivnih predaka, spiljskih ljudi--nisku, nakaznu, prljavu, režeću grdosiju koja stoji raširenih nogu, podignute toljage, dok puna mržnje i zlovolje bijesno gleda ispred sebe. Teško se može reći da ova oslikava božansko dostojanstvo čovjeka. Ali dozvolite nam sada da uvećamo sliku. Ispred ovog uznemirenog čovjeka stoji sabljozubi tigar. Iza njega stoje žena i dvoje djece. Smjesta uviđate da takva slika predstavlja začetke mnogih dobrih i plemenitih svojstava ljudske rase, dok je čovjek isti na obje slike. Razlika je jedino u tome što vi u drugom prikazu imate šire gledište. U stanju ste uvidjeti motivaciju ovog evoluirajućeg smrtnika. Njegov stav postaje vrijedan jer ga razumijete. Ako bi ste samo uspjeli shvatiti motive vaših bližnjih, koliko bi ste ih bolje razumjeli. Ako bi ste samo upoznali svoje bližnje, vremenom bi se u njih zaljubili.

100:4.6 Ne možete istinski voljeti svoje bližnje na osnovu pukog čina volje. Ljubav se rađa jedino iz potankog razumijevanja motiva i sentimenata drugih ljudi. Nije toliko bitno voljeti sve ljude danas koliko je bitno svaki dan naučiti voljeti još jedno ljudsko biće. Ako svaki dan ili svakih sedam dana steknete razumijevanje novog poznanika i ako ovo predstavlja granicu vaših mogućnosti, tada posve sigurno podruštvljujete i produhovljujete svoju ličnost. Ljubav je zarazna i kad je ljudska odanost inteligentna i mudra, ljubav je zaraznija od mržnje. Ali jedino iskrena i nesebična ljubav je istinski zarazna. Kad bi svaki smrtnik postao fokusom dinamične ljubavi, ovaj bi dobroćudni virus ljubavi uskoro prožeo emocionalnu struju čovječanstva do takve mjere da bi čitava civilizacija bila opasana ljubavlju, i to bi predstavljalo ostvarenje bratstva ljudi.

5. OBRAĆENJE I MISTICIZAM

100:5.1 Svijet je prepun izgubljenih duša, izgubljenih ne u teološkom već u direkcionom smislu, zbunjeno lutajući između izama i kultova frustrirane filozofske ere. Tek mali broj ljudi je naučio postaviti filozofiju življenja na mjesto religioznog autoriteta. (Simbole podruštvljene religije ne treba prezirati kao kanale rasta, premda korito rijeke nije isto što i rijeka.)

100:5.2 Napredak religioznog rasta vodi od stagnacije kroz sukob do koordinacije, od nesigurnosti do nepokolebljive vjere, od zbrkane kozmičke svijesti do ujedinjenja ličnosti, od vremenskih do vječnih ciljeva, od okova straha do slobode Božjeg sina.

100:5.3 Treba pojasniti da čovjekov izraz odanosti vrhovnim idealima--njegova psihička, emocionalna i duhovna spoznaja svijesti Boga--može biti bilo rezultat prirodnog i postupnog rasta ili rezultat odsudnih časova, kao recimo životnih kriza. Apostol Pavao je doživio upravo takvo iznenadno i spektakularno obraćenje jednog znamenitog dana na putu za Damaskus. Gvatama Sidarta je doživio sličano iskustvo dok je jedne noći osamljeno sjedio nastojeći pronići misteriju najviše istine. Mnogi drugi su imali silčna iskustva, dok su mnogi istinski vjernici uznapredovali u duhu bez iznenadnih doživljaja obraćenja.

100:5.4 Većina spektakularnih pojava vezanih uz takozvana religiozna obraćenja ima posve psihičku narav, dok tu i tamo uistinu nastupe doživljaji koji između ostalog imaju i duhovno porijeklo. U slučaju apsolutno potpune mentalne mobilizacije na svim razinama psihičke težnje naviše--prema postignuću duha--kad je čovjek savršeno motiviran da održi svoju odanost božanskoj ideji, čovjekov unutarnji duh vrlo često posegne naniže u nastojanju da postigne vremensko usklađenje s posvećenom voljom nadsvjesnog uma smrtnog vjernika. I upravo takvi doživljaji ujedinjenih intelektualnih i duhovnih pojava tvore obraćenje koje se sastoji od činitelja koji su iznad i izvan posve psihičke naravi.

100:5.5 Ali same emocije nisu pravo obraćenje; čovjek mora imati vjeru pored osjećaja. Do mjere do koje je takva psihička mobilizacija djelomična i do stupnja do kojeg je motivacija ljudske odanosti nepotpuna, utoliko će iskustvo obraćenja biti spoj intelektualne, emocionalne i duhovne stvarnosti.

100:5.6 Ako je čovjek voljan prihvatiti praktičnu pretpostavku da u njegovom inače ujedinjenom intelektualnom životu djeluje takozvani podsvjesni um, onda bi radi dosljednosti trebao pretpostaviti postojanje slične i analogne domene uspinjuće intelektualne aktivnosti-- nadsvjesne razine--područja neposrednog kontakta s unutarnjom jedinkom duha, Misaonim Ispravljačem. Velika opasnost pri svim ovim psihičkim nagađanjima je to da se vizije i drugi takozvani mistični doživljaji i nesvakidašnji snovi mogu protumačiti kao božanske riječi upućene ljudskom umu. U prošlosti, božanska bića su se ukazala određenim osobama koje su znale Boga, ne zbog njihovih mističnih transeva ili morbidnih vizija, već unatoč svim ovim pojavama.

100:5.7 Umjesto što će težiti za obraćenjem, čovjek bi lakše mogao prići morontia zonama mogućeg kontakta s Misaonim Ispravljačem živućom vjerom i iskrenim obožavanjem, svesrdnom i nesebičnom molitvom. Sve u svemu, dosta zbrkanih sjećanja iz nesvjesnih razina ljudskog uma je greškom protumačeno kao božanska otkrivenja i vodstva duha.

100:5.8 Velika opasnost prati čovjekov običaj religioznog maštanja; misticizam može postati vještina za izbjegavanje stvarnosti, premda je u nekim slučajevima služio kao sredstvo istinskog duhovnog zajedništva. Kratki periodi osamljenog predaha od brzih životnih prizora ne moraju bitinaročito opasni, dok je dulja osama ličnosti krajnje nepoželjna. Zaneseno stanje vizionarske svijesti se ni pod kojim okolnostima ne smije njegovati kao religiozni doživljaj.

100:5.9 Mistično stanje je obilježeno difuzijom svijesti i probojom živih epizoda koncentracije u prilično pasivan intelekt. Sve ovo vodi svijest prema podsvijesti prije nego prema nadsvijesti, području duhovnog kontakta. Mnogi mistici su doveli svoju mentalnu podvojenost do razine abnormalnih mentalnih ispoljenja.

100:5.10 Zdraviji stav duhovne meditacije počiva u dubokom obožavanju i molitvi zahvalnici. Nemojte pobrkati izravno duhovno zajedništvo s Misaonim Ispravljačem koje je nastupilo u kasnijem razdoblju Isusovog zemaljskog života s ovim takozvanim mističnim doživljajima. Činitelji koji doprinose mobilizaciji mističnog duhovnog zajedništva ukazuju na opasnost koja čovjeku prijeti od takvih psihičkih stanja. Slijedeće pojave pogoduju mističnom stanju: fizički umor, uzdržavanje od jela, psihička podvojenost, snažni estetski doživljaji, živi seksualni impulsi, strah, tjeskoba, bijes i neobuzdani ples. Veći dio pojava koje nastaju kao rezultat takvih preliminarnih priprema vuku porijeklo iz podsvjesnog uma.

100:5.11 Koliko god su okolnosti njegova života mogle pogodovati mističnim pojavama, treba naglasiti da Isus iz Nazareta nikada nije pribjegao takvim metodama za upostavu duhovnog zajedništva s Rajskim Ocem. Isus nije imao bilo podsvjesnih obmana ili nadsvjesnih iluzija.

6. OBILJEŽJA RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

100:6.1 Dok se evolucijske religije i religije otkrivenja značajno razlikuju po metodu, one su jako slične po motivu. Religija nije zasebna životna djelatnost; ona je prije način življenja. Istinska religija je svesrdna odanost nekoj stvarnosti u kojoj vjernik nalazi vrhunsku vrijednost kako samom sebi tako i cijelom čovječanstvu. I istaknuta obilježja svih religija počivaju u nepokolebljivoj odanosti i svesrdnoj posvećenosti vrhovnim vrijednostima. Ovu religioznu odanost vrhovnim vrijednostima oslikava primjer odnosa tobože nereligiozne majke prema njezinom djetetu te primjer snažne odanosti nereligiozne osobe nekom prihvaćenom cilju.

100:6.2 Prihvaćena vrhovna vrijednost religioznog čovjeka može biti bijedna ili čak lažna, ali je svejedno religiozna. Religija je istinska upravo do mjere do koje prihvaćena vrhovna vrijednost predstavlja stvarnu kozmičku stvarnost istinske duhovne vrijednosti.

100:6.3 Način na koji ljudi reagiraju na religiozni impuls u sebi nosi kvalitete plemenitosti i veličine. Iskreni religiozni čovjek je svjestan svog kozmičkog državljanstva i svjesno uspostavlja kontakt s izvorima nadljudske moći. On izvlači snagu i energiju iz uvjerenja da pripada nadmoćnoj i plemenitoj zajednici Božjih sinova. Stimulativna težnja za najvišim kozmičkim zadaćama--vrhovnim ciljevima--uvećava njegovu svijest o vlastitoj vrijednosti.

100:6.4 Jastvo takvog čovjeka se prepustilo vodstvu fascinirajućeg poriva sveobuhvatne motivacije koja umanjuje emocionalni sukob, nameće strožu samodisciplinu i čini ljudski život istinski vrijednim življenja. Umjesto morbidne spoznaje ljudskih ograničenja, čovjek stječe prirodnu svijest o smrtničkim nedostacima i moralnu odlučnost i duhovnu aspiraciju da postigne najviše kozmičke i nadkozmičke ciljeve. I ovu snažnu težnju k postignuću nadsmrtničkih ideala uvijek obilježava porast strpljenja, uzdržljivosti, duševne hrabrosti i tolerancije.

100:6.5 Ali istinska religija je živuća ljubav--život službe. To što se religiozni čovjek oslobađa velikog broja posve vremenskih i trivijalnih stvari ne vodi društvenoj izolaciji i ne treba uništiti smisao za humor. Istinska religija ne oduzima ništa ljudskom življenju, već jedino daje nova značenja cijelom životu; ona proizvodi nove oblike oduševljenja, zanosa i hrabrosti. Ona čak može probuditi krstaški duh koji je jako opasan ako se ne nalazi pod kontrolom duhovnog uvida i lojalne odanosti svagdašnjim društvenim obvezama ljudskih lojalnosti.

100:6.6 Jedno od najizvanrednijih obilježja religioznog življenja je dinamični i plemeniti mir, mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje, kozmička ravnoteža koja svjedoči o odsustvu sumnje i uznemirenosti. Takve razine duhovne stabilnosti su imune na razočaranja. Takvi religiozni ljudi su nalik Apostolu Pavlu koji je rekao: "Siguran sam da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje."

100:6.7 U svijesti religioznog čovjeka koji je shvatio stvarnost Vrhovnog i koji teži k cilju Ultimnog vlada osjećaj sigurnosti koji je praćen spoznajom pobjedonosnog blaženstva.

100:6.8 Čak i evolucijska religija nosi isto ovo oblilježje odanosti i veličine zbog toga što predstavlja istinsko iskustvo. Ali religija otkrivenja nije samo istinska, već je i izvrsna. Nove odanosti uvećane duhovne vizije stvaraju nove razine ljubavi i odanosti, službe i druželjubivosti; i cijelo ovo povišeno društveno gledište vodi k većoj svijesti Božjeg Očinstva i bratstva ljudi.

100:6.9 Karakteristična razlika između evolucijske religije i religije otkrivenja je nova kvaliteta božanske mudrosti koja se nadodaje posve iskustvenoj ljudskoj mudrosti. Ali iskustvo koje ljudi stječu unutar i u vezi s ljudskim religijama razvija čovjekovu sposobnost primitka uvećanih darova božanske mudrosti i kozmičkog uvida.

7. VRHUNCI RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

100:7.1 Premda se prosječan smrtnik Urantije ne može nadati da će postići visoko savršenstvo karaktera koje je Isus iz Nazareta stekao tijekom svog zemaljskog života, svaki smrtnik koji vjeruje u Boga uistinu može razviti snažnu i ujedinjenu ličnosti koja će nalikovati usavršenim osobinama Isusove ličnosti. Jedinstveno obilježje Gospodinove ličnosti nije toliko počivalo u savršenstvu koliko je počivalo u simetričnosti, neuobičajenom i uravnoteženom jedinstvu. Najdjelotvornija predstava Isusa počiva u primjeru onoga koji je stojeći pred Isusom i njegovim opružiteljima jednostavno rekao: "Evo čovjeka!"

100:7.2 Isusova nepokolebljiva ljubaznost je dirnula ljudska srca, dok je čvrsta snaga njegovog karaktera zapanjila njegove učenike. Bio je iskren u pravom smislu riječi; u njemu nije bilo licemjerstva. Nikada nije bio usiljen; uvijek je bio tako izvanredno spontan i autentičan. Nikada nije pribjegavao pretvaranju niti se služio izigravanjem. Živio je istinu, upravo onu istinu kojoj je učio druge. Bio je istina. Svojoj je generaciji želio predočiti istinu spasenja, unatoč tome što je takva iskrenost ponekad znala izazvati bol. Bio je bezuvjetno odan svakom obliku istine.

100:7.3 Ali Učitelj je bio tako razborit, tako pristupačan. Bio je tako praktičan tijekom cijele svoje misije, dok su svi njegovi planovi bili obilježeni takvim posvećenim zdravim razumom. Nije imao ćudljivih, hirovitih i ekscentričnih tendencija. Nikada nije ispoljavao bilo kapricioznost, mušičavost ili histeričnost. Kroz cijelo svoje javno učenje i u svemu što je činio, uvijek je imao izvanrednu moć opažanja i nesvakidašnji smisao za podobnost.

100:7.4 Sin Čovječji je uvijek bio uravnotežena ličnost. Čak su mu i njegovi neprijatelji ukazivali poštovanje, strahujući od njegove prisutnosti. Isus se nikada nije bojao. Dok je bio prožet božanskim entuzijazmom, nikada nije bio fanatičan. Dok je bio emocionalno aktivan, nikada nije bio neuravnotežen. Dok je imao snažnu moć mašte, uvijek je bio praktičan. Dok se otvoreno suočavao sa životnim stvarnostima, nikada nije bio utučen ili prozaičan. Bio je hrabar, ali ne i nepromišljen; smotren, ali ne i kukavica. Suosjećajan, ali ne i sentimentalan; autentičan, ali ne i ekscentričan. Pobožan, ali nikad ne izigravajući pobožnost. I bio je tako uravnotežen jer je bio tako savršeno ujedinjen.

100:7.5 Ništa nije sputavalo Isusovu autentičnost. On nije bio okovan tradicijom niti opterećen tijesnom konvencionalnošću. Govorio je s nesumnjivim uvjerenjem i poučavao s apsolutnim autoritetom. Ali njegova uzvišena autentičnost ga nikad nije navela da previdi dragulje istine u učenjima svojih prethodnika i suvremenika. I njegovo najautentičnije učenje počiva u tome što je isticao ljubav i milosrđe i što ih je postavio na mjesto straha i žrtvovanja.

100:7.6 Isus je imao jako široko gledište. Svoje učenike je opominjao da propovijedaju evanđelje svim narodima. On nije bio uskogrud. Njegovo suosjećajno srce je bilo puno ljubavi prema cijelom čovječanstvu, čak i kozmosu. Uvijek je zvao: "Tko god hoće, neka dođe."

100:7.7 O Isusu je istina rečena: "On se uzdao u Boga." Kao jedan od mnogih ljudi, najuzvišenije se uzdao u Oca na nebu. Uzdao se u svoga Oca upravo kako se malo dijete uzda mu svog zemaljskog roditelja. Njegova vjera je bila savršena, ali ne i preuzetna. Unatoč tome što je priroda povremeno mogla djelovati grubom ili ravnodušnom prema čovjekovom zemaljskom blagostanju, Isus nikada nije posrnuo u svojoj vjeri. Bio je imun na razočaranje i neustrašiv pred progonom. Tobožnji ga poraz nikad nije pogodio.

100:7.8 Volio je ljude kao svoju braću, istodobno uvi]ajući veliku razliku koja je vladala između njihovih usađenih obdarenja i stečenih osobina. "Kako je prolazio činio je dobro."

100:7.9 Isus je bio neuobičajeno dobro raspoložen, ali nije bio slijep i nepromišljen optimist. Neprestano je ljude opominjao, "Ohrabrite se i nemojte klonuti duhom." Uspijevao je održati ovaj uvjereni stav zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri u Boga i nepokolebljivoj vjeri u čovjeka. On je na dirljiv način bio pun razumijevanja za sve ljude zato što ih je volio i vjerovao u njih. A i pored toga, uvijek je bio dosljedan svojim uvjerenjima i veličanstveno postojan u svojoj odanosti činjenju Božje volje.

100:7.10 Učitelj je uvijek bio darežljiv. Neprestano je opominjao, "Blaženije je davati nego primati!" Rekao je, "Badava ste primili, badava i dajte." Ali i pored sve svoje neograničene darežljivosti, nikada nije bio rastrošan ili ekstravagantan. Učio je da čovjek mora vjerovati kako bi primio spasenje. "Jer koji traži, dat će mu se."

100:7.11 Bio je iskren, ali uvijek ljubazan. Rekao je, "Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao?" Bio je otvoren, ali prema svima prijateljski. Bio je jasan i otvoren u svojoj ljubavi prema grešniku i mržnju prema grijehu. Ali unatoč svojoj zapanjujućoj otvorenosti, uvijek je bio fer.

100:7.12 Isus je uvijek bio dobro raspoložen, unatoč tomu što je često znao ispiti kalež ljudske patnje. Bez straha se suočavao sa stvarnostima egzistencije, entuzijastično promičući evanđelje kraljevstva. Ali Isus je kontrolirao svoj entuzijazam; entuzijazam nikad nije kontroliralo njega. Bezrezervno je bio posvećen "Očevom poslu." Zbog ovog uzvišenog entuzijazma, njegova neproduhovljena braća su mislila da je Isus bio van pameti, dok je cijeli kozmos u njemu vidio uzor čistog razuma i vrhovne smrtničke odanosti visokim standardima duhovnog življenja. Njegov kontrolirani entuzijazam je imao zarazan učinak; ljudi su bili ponukani dijeliti njegov božanstveni optimizam.

100:7.13 Ovaj čovjek iz Galileje nije bio čovjek patnji; on je bio duša radosti. Uvijek je govorio, "Radujte se i kličite od veselja." Ali kad je dužnost zvala, bio je voljan hrabro proći "dolinom sjene smrti." Bio je radostan, a u isto vrijeme ponizan.

100:7.14 Jedino se njegova hrabrost mogla mjeriti s njegovim strpljenjem. Kad je bio pozvan djelovati preuranjeno, jedino bi odvratio, "Moj čas još nije došao." Nikada nije bio u žurbi; posjedovao je izvanrednu sabranost. Ali često je bio ozlojađen zlom; nije trpio grijeh. Uvijek se snažno protivio onome što je ugrožavalo blagostanje njegove zemaljske djece. Ali njegova ogorčenost prema grijehu nikada nije izazivala ljutnju prema grešniku.

100:7.15 Imao je veličanstvenu hrabrost, ali nikad nije bio nepromišljeno odvažan. Uvijek je govorio, "Ne bojte se." Njegova hrabrost je bila plemenita i njegova smjelost često heroična. Ali ova smjelost je bila vezana uz oštri sud i kontrolu razuma. Bila je to smjelost koja je proizlazila iz vjere, a ne preuzetost slijepog nagađanja. Bio je istinski hrabar a ne preuzetan.

100:7.16 Gospodin je bio primjer poštovanja. ‚ak je i molitva njegove mladosti počinjala s riječima, "Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje." Poštovao je čak i usiljeno iskazanje obožavanja. Ali ovo ga nije odvratilo od napada na religiozne tradicije i pogrešna ljudska vjerovanja. Poštovao je istinsku svetost, s pravom izivajući svoju braću riječima, "Koji će mi od vas dokazati neki grijeh?"

100:7.17 Isus je bio velik jer je bio dobar, dok je istodobno bio prijatelj male djece. Bio je nježan i nezahtijevan u svom privatnom životu, dok je istodobno bio usavršeni čovjek kozmosa. Ljudi su ga po vlastitoj volji prozvali Učiteljem.

100:7.18 Isus je bio savršeno ujedinjena ljudska ličnost. I danas kao i u Galileji, on nastavlja ujedinjavati ljudska iskustva i koordinirati ljudska nastojanja. On ujedinjuje život, oplemenjuje karakter i pojednostavljuje iskustvo. On ulazi u ljudski um da ga uzvisi, preobrazi i preobliči. Doslovno je istina: "Dakle, ako tko ima Krista u sebi, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, postalo."

100:7.19 [ Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]





Back to Top