Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU
Sekcije
POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU
100:0.1 (1094.1) ISKUSTVO dinamičnog religijskog življenja preobražava osrednjeg pojedinca u ličnost idealističke snage. Religija doprinosi napretku svih potičući napredak svakog pojedinca, a napredak svakog dodatno se uvećava postignućima svih.
100:0.2 (1094.2) Duhovni rast uzajamno se potiče bliskim zajedništvom s drugim religioznim osobama. Ljubav pruža tlo za religijski rast—objektivni poticaj na mjestu subjektivnog zadovoljenja—ali ipak donosi vrhovno subjektivno zadovoljstvo. A religija oplemenjuje jednoličnu svakodnevicu života.
1. RELIGIJSKI RAST
100:1.1 (1094.3) Dok religija proizvodi rast značenja i uzdizanje vrijednosti, zlo uvijek nastaje kada se isključivo osobne procjene uzdižu na razinu apsoluta. Dijete procjenjuje iskustvo u skladu sa sadržajem zadovoljstva; zrelost je razmjerna zamjeni osobnog zadovoljstva višim značenjima, pa čak i odanosti najvišim konceptima raznolikih životnih situacija i kozmičkih odnosa.
100:1.2 (1094.4) Neke su osobe previše zauzete da bi rasle i stoga su u ozbiljnoj opasnosti od duhovne stagnacije. Mora se osigurati mogućnost rasta značenja u različitim dobima, u uzastopnim kulturama i u prolaznim fazama napredujuće civilizacije. Glavne zapreke rastu jesu predrasude i neznanje.
100:1.3 (1094.5) Dajte svakom djetetu u razvoju priliku da razvije vlastito religijsko iskustvo; nemojte mu nametati unaprijed oblikovano iskustvo odraslih. Zapamtite, napredak iz godine u godinu kroz uspostavljeni obrazovni sustav ne znači nužno intelektualni napredak, a još manje duhovni rast. Proširenje rječnika ne označava razvoj karaktera. Rast se ne očituje istinski pukim rezultatima, već napretkom. Istinski obrazovni rast očituje se uzdizanjem ideala, povećanim uvažavanjem vrijednosti, novim značenjima vrijednosti i produbljenom odanošću vrhovnim vrijednostima.
100:1.4 (1094.6) Djeca su trajno pod dojmom jedino odanosti svojih odraslih suradnika; pouka, pa čak ni primjer, nemaju trajni utjecaj. Odane osobe su osobe koje rastu, a rast je dojmljiva i nadahnjujuća stvarnost. Živite odano danas, rastite, i sutra će se pobrinuti za sebe. Najbrži način da punoglavac postane žaba jest da odano živi svaki trenutak kao punoglavac.
100:1.5 (1094.7) Tlo neophodno za religijski rast pretpostavlja napredujući život samoostvarenja, usklađivanje prirodnih sklonosti, izražavanje znatiželje i uživanje u razumnim pustolovinama, doživljavanje osjećaja zadovoljstva, djelovanje poticaja straha koji potiče pažnju i svjesnost, privlačnost čuđenja i normalnu svijest o vlastitoj malenosti, poniznost. Rast se također temelji na otkrivanju vlastitog sebstva, praćenom samokritikom—savješću, jer savjest je zapravo kritika samoga sebe prema vlastitim vrijednosnim navikama i osobnim idealima.
100:1.6 (1095.1) Religijsko iskustvo znatno je pod utjecajem tjelesnog zdravlja, naslijeđenog temperamenta i društvenog okruženja. No ti vremenski uvjeti ne sprječavaju unutarnji duhovni napredak duše posvećene vršenju volje Oca na nebu. U svim normalnim smrtnicima prisutni su određeni urođeni poticaji prema rastu i samoostvarenju koji djeluju ako nisu posebno sputani. Sigurna metoda poticanja ovog konstitutivnog dara potencijala duhovnog rasta jest održavanje stava cjelovite odanosti vrhovnim vrijednostima.
100:1.7 (1095.2) Religija se ne može darovati, primiti, posuditi, naučiti niti izgubiti. Ona je osobno iskustvo koje raste razmjerno rastućoj potrazi za najvišim vrijednostima. Kozmički rast stoga prati nakupljanje značenja i sve veće uzdizanje vrijednosti. No sama plemenitost uvijek je nesvjestan rast.
100:1.8 (1095.3) Religijske navike mišljenja i djelovanja doprinose ekonomiji duhovnog rasta. Moguće je razviti religijske predispozicije prema povoljnom reagiranju na duhovne poticaje, neku vrstu uvjetovanog duhovnog refleksa. Navike koje pogoduju religijskom rastu uključuju razvijenu osjetljivost za božanske vrijednosti, prepoznavanje religijskog življenja u drugima, promišljenu meditaciju o kozmičkim značenjima, rješavanje problema u duhu obožavanja, dijeljenje vlastitog duhovnog života s bližnjima, izbjegavanje sebičnosti, odbijanje uzimanja božanskog milosrđa zdravo za gotovo i življenje kao u prisutnosti Boga. Čimbenici religijskog rasta mogu biti namjerni, ali sam rast je uvijek nesvjestan.
100:1.9 (1095.4) Nesvjesna priroda religijskog rasta, međutim, ne znači da je to djelatnost koja funkcionira u navodnim podsvjesnim područjima ljudskog intelekta; naprotiv, ona označava stvaralačke aktivnosti na nadsvjesnim razinama smrtnog uma. Iskustvo spoznaje stvarnosti nesvjesnog religijskog rasta jedini je pozitivan dokaz funkcionalnog postojanja nadsvijesti.
2. DUHOVNI RAST
100:2.1 (1095.5) Duhovni razvoj ovisi, prvo, o održavanju žive duhovne povezanosti s istinskim duhovnim silama i, drugo, o neprekidnom rađanju duhovnih plodova: stavljanju u službu bližnjima onoga što je primljeno od vlastitih duhovnih dobročinitelja. Duhovni napredak temelji se na intelektualnom priznanju vlastitog duhovnog siromaštva, zajedno sa samosviješću gladi za savršenstvom, želje da se upozna Bog i da se bude poput njega, svesrdne posvećenosti vršenju volje Oca na nebu.
100:2.2 (1095.6) Duhovni rast je najprije buđenje potreba, zatim razlučivanje značenja, a potom otkrivanje vrijednosti. Dokaz istinskog duhovnog razvoja sastoji se u očitovanju ljudske ličnosti potaknute ljubavlju, pokrenute nesebičnim služenjem i vođene svesrdnim obožavanjem ideala savršenstva Božanstva. I cijelo to iskustvo predstavlja stvarnost religije, za razliku od pukih teoloških vjerovanja.
100:2.3 (1095.7) Religija može napredovati do one razine iskustva na kojoj postaje prosvijetljen i mudar način duhovnog reagiranja na svemir. Takva uzvišena religija može djelovati na tri razine ljudske ličnosti: intelektualnoj, morontijalnoj i duhovnoj; na umu, u evoluirajućoj duši i s unutarnjim duhom.
100:2.4 (1096.1) Duhovnost istodobno postaje pokazatelj čovjekove bliskosti s Bogom i mjera njegove korisnosti bližnjima. Duhovnost povećava sposobnost otkrivanja ljepote u stvarima, prepoznavanja istine u značenjima i otkrivanja dobrote u vrijednostima. Duhovni razvoj određen je čovjekovom sposobnošću za duhovni rast i izravno je proporcionalan uklanjanju sebičnih primjesa ljubavi.
100:2.5 (1096.2) Stvarni duhovni status mjera je postignuća Božanstva, usklađenosti s Ispravljačem. Postizanje konačnosti duhovnosti istovjetno je postizanju maksimuma stvarnosti, maksimuma sličnosti Bogu. Vječni život je beskrajna potraga za beskonačnim vrijednostima.
100:2.6 (1096.3) Cilj ljudskog samoostvarenja treba biti duhovan, a ne materijalan. Jedine stvarnosti vrijedne težnje jesu božanske, duhovne i vječne. Smrtni čovjek ima pravo na uživanje tjelesnih zadovoljstava i na ispunjenje ljudskih osjećaja; ima koristi od odanosti ljudskim zajednicama i vremenskim institucijama; ali to nisu vječni temelji na kojima treba graditi besmrtnu ličnost, koja mora nadići prostor, nadvladati vrijeme i dosegnuti vječnu sudbinu božanskog savršenstva i finaliterske službe.
100:2.7 (1096.4) Isus je prikazao duboku sigurnost smrtnika koji poznaje Boga kada je rekao: „Što je važno vjerniku kraljevstva koji poznaje Boga ako se sve zemaljsko sruši?” Vremenske sigurnosti su ranjive, ali duhovne sigurnosti su neosvojive. Kada plimni valovi ljudskih nedaća, sebičnosti, okrutnosti, mržnje, zlobe i zavisti udaraju o smrtnu dušu, može se počivati u sigurnosti da postoji jedna unutarnja utvrda, citadela duha, koja je potpuno neosvojiva; barem je to istina za svako ljudsko biće koje je povjerilo čuvanje svoje duše unutarnjem duhu vječnog Boga.
100:2.8 (1096.5) Nakon takvog duhovnog postignuća, bilo ostvarenog postupnim rastom ili određenom krizom, dolazi do nove orijentacije ličnosti kao i razvoja novog mjerila vrijednosti. Takve duhom rođene osobe toliko su iznova motivirane u životu da mogu mirno stajati dok njihove najdraže ambicije nestaju i njihove najdublje nade propadaju; one pouzdano znaju da takve katastrofe nisu ništa drugo nego preusmjeravajuće kataklizme koje ruše čovjekove vremenske tvorevine kako bi pripremile put za izgradnju plemenitijih i trajnijih stvarnosti nove i uzvišenije razine svemirskog postignuća.
3. KONCEPTI VRHOVNE VRIJEDNOSTI
100:3.1 (1096.6) Religija nije tehnika za postizanje statičnog i blaženog mira uma; ona je poticaj za organiziranje duše za dinamično služenje. Ona je stavljanje cjelokupnog sebstva u odanu službu ljubavi prema Bogu i služenja čovjeku. Religija plaća svaku cijenu nužnu za postizanje vrhovnog cilja, vječne nagrade. U religijskoj odanosti postoji posvećena cjelovitost koja je uzvišeno veličanstvena. A te odanosti su društveno djelotvorne i duhovno napredujuće.
100:3.2 (1096.7) Za religioznu osobu riječ Bog postaje simbol koji označava približavanje vrhovnoj stvarnosti i prepoznavanje božanske vrijednosti. Ono što se čovjeku sviđa ili ne sviđa ne određuje dobro i zlo; moralne vrijednosti ne proizlaze iz ispunjenja želja niti iz emocionalne frustracije.
100:3.3 (1096.8) U promišljanju vrijednosti mora se razlikovati ono što jest vrijednost od onoga što ima vrijednost. Mora se prepoznati odnos između ugodnih aktivnosti i njihove smislene integracije i uzdignutog ostvarenja na sve višim i višim razinama ljudskog iskustva.
100:3.4 (1097.1) Značenje je ono što iskustvo pridodaje vrijednosti; to je svjesnost koja prepoznaje i cijeni vrijednosti. Izolirano i čisto sebično zadovoljstvo može značiti stvarno obezvrjeđivanje značenja, besmisleno uživanje koje graniči s relativnim zlom. Vrijednosti su iskustvene kada su stvarnosti smislene i mentalno povezane, kada takve odnose um prepoznaje i uvažava.
100:3.5 (1097.2) Vrijednosti nikada ne mogu biti statične; stvarnost označava promjenu, rast. Promjena bez rasta, širenja značenja i uzdizanja vrijednosti, bezvrijedna je—ona je potencijalno zlo. Što je veća kvaliteta kozmičke prilagodbe, to svako iskustvo posjeduje više značenja. Vrijednosti nisu pojmovne iluzije; one su stvarne, ali uvijek ovise o činjenici odnosa. Vrijednosti su uvijek i aktualne i potencijalne—ne ono što je bilo, nego ono što jest i što će biti.
100:3.6 (1097.3) Povezanost aktualnog i potencijalnog jednaka je rastu, iskustvenom ostvarenju vrijednosti. Ali rast nije puki napredak. Napredak je uvijek smislen, ali je relativno bezvrijedan bez rasta. Vrhovna vrijednost ljudskog života sastoji se u rastu vrijednosti, napretku u značenjima i ostvarenju kozmičke međupovezanosti tih dvaju iskustava. A takvo iskustvo istovjetno je svjesnosti Boga. Takav smrtnik, iako nije nadnaravan, uistinu postaje nadčovječan; besmrtna duša evoluira.
100:3.7 (1097.4) Čovjek ne može prouzročiti rast, ali može osigurati povoljne uvjete. Rast je uvijek nesvjestan, bilo fizički, intelektualni ili duhovni. Ljubav stoga raste; ne može se stvoriti, proizvesti ni kupiti; ona mora rasti. Evolucija je kozmička tehnika rasta. Društveni rast ne može se osigurati zakonodavstvom, niti se moralni rast može postići boljom administracijom. Čovjek može proizvesti stroj, ali njegova stvarna vrijednost mora proizaći iz ljudske kulture i osobnog cijenjenja. Čovjekov jedini doprinos rastu jest mobilizacija ukupnih snaga njegove ličnosti—živa vjera.
4. PROBLEMI RASTA
100:4.1 (1097.5) Religijski život je odan život, a odan život je stvaralački život, izvoran i spontan. Novi religijski uvidi nastaju iz sukoba koji potiču odabir novih i boljih načina reagiranja umjesto starih i inferiornih. Nova značenja pojavljuju se samo usred sukoba; a sukob traje jedino kada postoji odbijanje prihvaćanja viših vrijednosti koje su sadržane u uzvišenijim značenjima.
100:4.2 (1097.6) Religijske zbunjenosti su neizbježne; bez psihičkog sukoba i duhovne agitacije nema rasta. Organiziranje filozofskog standarda življenja podrazumijeva znatna previranja u filozofskim područjima uma. Odanosti se ne iskazuju u korist velikoga, dobrog, istinitog i plemenitog bez borbe. Napor prati razjašnjenje duhovne vizije i produbljenje kozmičkog uvida. A ljudski intelekt opire se odvikavanju od hranjenja neduhovnim energijama vremenskog postojanja. Lijen životinjski um buni se protiv napora potrebnog za suočavanje s kozmičkim rješavanjem problema.
100:4.3 (1097.7) Ali veliki problem religijskog življenja sastoji se u zadatku ujedinjavanja duševnih snaga ličnosti pod dominacijom LJUBAVI. Zdravlje, mentalna učinkovitost i sreća proizlaze iz jedinstva tjelesnih sustava, umnih sustava i sustava duha. O tjelesnom i mentalnom zdravlju čovjek mnogo razumije, ali o sreći je doista vrlo malo spoznao. Najviša sreća nerazdvojivo je povezana s duhovnim napretkom. Duhovni rast donosi trajnu radost, mir koji nadilazi svako razumijevanje.
100:4.4 (1098.1) U tjelesnom životu osjetila svjedoče o postojanju stvari; um otkriva stvarnost značenja; ali duhovno iskustvo otkriva pojedincu istinske vrijednosti života. Te više razine ljudskog življenja postižu se u vrhovnoj ljubavi prema Bogu i u nesebičnoj ljubavi prema čovjeku. Ako voliš svoje bližnje, mora da si otkrio njihove vrijednosti. Isus je volio ljude toliko mnogo jer im je pridavao tako veliku vrijednost. Vrijednosti kod svojih bližnjih možeš najbolje otkriti otkrivanjem njihove motivacije. Ako te netko iritira, izaziva osjećaje ogorčenosti, trebaš s razumijevanjem nastojati razlučiti njegovo gledište, njegove razloge za takvo nepoželjno ponašanje. Kada jednom razumiješ svog bližnjega, postat ćeš tolerantan, a ta tolerancija će izrasti u prijateljstvo i sazreti u ljubav.
100:4.5 (1098.2) U mislima dočaraj sliku jednog od svojih primitivnih predaka iz špiljskih vremena—nisku, nakaznu, prljavu, režeću ljudsku grdosiju koja stoji raširenih nogu, s podignutom toljagom, dišući mržnju i neprijateljstvo dok bijesno gleda ispred sebe. Takva slika jedva da prikazuje božansko dostojanstvo čovjeka. Ali dopusti da proširimo sliku. Ispred tog razjarenog čovjeka čuči sabljozubi tigar. Iza njega stoje žena i dvoje djece. Odmah prepoznaješ da takva slika predstavlja početke mnogočega što je dobro i plemenito u ljudskom rodu, ali čovjek je isti na obje slike. Samo što ti je u drugom prikazu darovan prošireni obzor. U njemu razaznaješ motivaciju tog evoluirajućegsmrtnika. Njegov stav postaje vrijedan hvale jer ga razumiješ. Kad bi samo mogao proniknuti u motive svojih bližnjih, koliko bi ih bolje razumio. Kad bi samo mogao istinski upoznati svoje bližnje, naposljetku bi se zaljubio u njih.
100:4.6 (1098.3) Ne možeš istinski voljeti svoje bližnje pukim činom volje. Ljubav se rađa jedino iz temeljitog razumijevanja motiva i osjećaja tvoga bližnjega. Nije toliko važno voljeti sve ljude danas koliko je važno da svakoga dana naučiš voljeti još jedno ljudsko biće. Ako svakoga dana ili svakoga tjedna postigneš razumijevanje još jednog od svojih bližnjih, i ako je to granica tvoje sposobnosti, tada zasigurno podruštvljuješ i uistinu produhovljuješ svoju ličnost. Ljubav je zarazna, i kada je ljudska odanost inteligentna i mudra, ljubav je zaraznija od mržnje. Ali samo istinska i nesebična ljubav uistinu je zarazna. Kad bi svaki smrtnik mogao postati žarište dinamične ljubavi, ovaj blagotvorni virus ljubavi uskoro bi prožeo emocionalnu struju čovječanstva do te mjere da bi cijela civilizacija bila obuhvaćena ljubavlju, a to bi bilo ostvarenje bratstva ljudi.
5. OBRAĆENJE I MISTICIZAM
100:5.1 (1098.4) Svijet je pun izgubljenih duša, ne izgubljenih u teološkom smislu, nego izgubljenih u smislu usmjerenja, lutajući u zbunjenosti među izmima i kultovima frustriranog filozofskog doba. Premalo je onih koji su naučili postaviti filozofiju življenja na mjestu religijskog autoriteta. (Simboli podruštvljene religije ne smiju se prezirati kao kanali rasta, iako korito rijeke nije rijeka.)
100:5.2 (1098.5) Napredovanje religijskog rasta vodi od stagnacije kroz sukob do usklađenja, od nesigurnosti do nepokolebljive vjere, od zbunjenosti kozmičke svijesti do ujedinjenja ličnosti, od vremenskog cilja prema vječnom, od ropstva straha do slobode božanskog sinovstva.
100:5.3 (1099.1) Treba jasno reći da ispovijedanje odanosti vrhovnim idealima—psihička, emocionalna i duhovna svjesnost svjesnosti Boga—može biti prirodan i postupan rast ili se ponekad može doživjeti u određenim trenucima, kao u krizi. Apostol Pavao doživio je upravo takvo iznenadno i spektakularno obraćenje onog sudbonosnog dana na putu za Damask. Gautama Siddhartha imao je slično iskustvo one noći kada je sjedio sam i nastojao proniknuti u tajnu konačne istine. Mnogi drugi imali su slična iskustva, a mnogi istinski vjernici napredovali su u duhu bez iznenadnog obraćenja.
100:5.4 (1099.2) Većina spektakularnih pojava povezanih s takozvanim religijskim obraćenjima u potpunosti je psihološke prirode, ali s vremena na vrijeme doista se javljaju iskustva koja su također duhovnog porijekla. Kada je mentalna mobilizacija potpuno cjelovita na bilo kojoj razini psihičkog uzdizanja prema postizanju duha, kada postoji savršenstvo ljudske motivacije odanosti božanskoj ideji, tada vrlo često dolazi do iznenadnog silaznog zahvata unutarnjeg duha kako bi se uskladio s usredotočenom i posvećenom nakanom nadsvjesnog uma vjerujućeg smrtnika. A takva iskustva ujedinjenih intelektualnih i duhovnih pojava čine obraćenje koje se sastoji od čimbenika koji nadilaze čisto psihološku uključenost.
100:5.5 (1099.3) Ali emocija sama po sebi predstavlja lažno obraćenje; mora postojati vjera kao i osjećaj. U onoj mjeri u kojoj je takva psihička mobilizacija djelomična, i u onoj mjeri u kojoj je takva motivacija ljudske odanosti nepotpuna, u toj će mjeri iskustvo obraćenja biti spojena intelektualna, emocionalna i duhovna stvarnost.
100:5.6 (1099.4) Ako je netko sklon priznati teorijski podsvjesni um kao praktičnu radnu hipotezu u inače ujedinjenom intelektualnom životu, tada bi, radi dosljednosti, trebao postulirati slično i odgovarajuće područje uzlazne intelektualne aktivnosti kao nadsvjesnu razinu, zonu neposrednog kontakta s unutarnjim entitetom duha, Ispravljačem Misli. Velika opasnost u svim tim psihičkim spekulacijama jest da se vizije i druga takozvana mistična iskustva, zajedno s izvanrednim snovima, mogu smatrati božanskim komunikacijama ljudskom umu. U prošlosti su se božanska bića objavljivala određenim osobama koje poznaju Boga, ne zbog njihovih mističnih zanosa ili morbidnih vizija, nego usprkos svim tim pojavama.
100:5.7 (1099.5) Za razliku od traženja obraćenja, bolji pristup morontijalnim zonama mogućeg kontakta s Ispravljačem Misli bio bi kroz živu vjeru i iskreno obožavanje, svesrdnu i nesebičnu molitvu. Previše često je uzdizanje sjećanja iz nesvjesnih razina ljudskog uma bilo pogrešno smatrano božanskim objavama i vodstvima duha.
100:5.8 (1099.6) Postoji velika opasnost povezana s navikom religijskog sanjarenja; misticizam može postati tehnika izbjegavanja stvarnosti, iako je ponekad bio sredstvo istinskog duhovnog zajedništva. Kratka razdoblja povlačenja iz užurbanih prizora života ne moraju biti ozbiljno opasna, ali produljena izolacija ličnosti krajnje je nepoželjna. Ni pod kojim okolnostima ne smije se stanje vizionarske svijesti nalik transu njegovati kao religijsko iskustvo.
100:5.9 (1099.7) Obilježja mističnog stanja jesu raspršenost svijesti s živim otocima usredotočene pažnje koji djeluju na relativno pasivnom intelektu. Sve to usmjerava svijest prema podsvjesnom, a ne prema zoni duhovnog kontakta, nadsvijesti. Mnogi mistici doveli su svoju mentalnu disocijaciju do razine abnormalnih mentalnih očitovanja.
100:5.10 (1100.1) Zdraviji stav duhovne meditacije nalazi se u promišljenom obožavanju i u molitvi zahvalnosti. Neposredno zajedništvo s vlastitim Ispravljačem Misli, kakvo se događalo u kasnijim godinama Isusova života u tijelu, ne smije se brkati s tim takozvanim mističnim iskustvima. Čimbenici koji doprinose započinjanju mističnog zajedništva ukazuju na opasnost takvih psihičkih stanja. Mistični status pogodovan je stvarima kao što su tjelesni umor, post, psihička disocijacija, duboka estetska iskustva, snažni spolni nagoni, strah, tjeskoba, bijes i divlje plesanje. Velik dio sadržaja koji proizlazi iz takve pripreme potječe iz podsvjesnog uma.
100:5.11 (1100.2) Koliko god uvjeti bili povoljni za mistične pojave, treba jasno razumjeti da Isus iz Nazareta nikada nije pribjegavao takvim metodama za zajedništvo s Ocem u Raju. Isus nije imao podsvjesnih obmana ni nadsvjesnih iluzija.
6. OBILJEŽJA RELIGIJSKOG ŽIVLJENJA
100:6.1 (1100.3) Evolucijske religije i objavljene religije mogu se znatno razlikovati u metodi, ali u motivu postoji velika sličnost. Religija nije posebna funkcija života; ona je način življenja. Istinska religija je svesrdna odanost nekoj stvarnosti koju religiozna osoba smatra vrhovnom vrijednošću za sebe i za cijelo čovječanstvo. A istaknuta obilježja svih religija jesu: neupitna odanost i svesrdna posvećenost vrhovnim vrijednostima. Ova religijska odanost vrhovnim vrijednostima očituje se u odnosu navodno nereligiozne majke prema svom djetetu i u gorljivoj odanosti nereligioznih osoba nekom prihvaćenom cilju.
100:6.2 (1100.4) Prihvaćena vrhovna vrijednost religiozne osobe može biti niska ili čak lažna, ali je ipak religijska. Religija je istinska upravo u onoj mjeri u kojoj je vrijednost koja se smatra vrhovnom doista kozmička stvarnost istinske duhovne vrijednosti.
100:6.3 (1100.5) Obilježja ljudskog odgovora na religijski poticaj obuhvaćaju kvalitete plemenitosti i veličanstvenosti. Iskreni religiozni čovjek svjestan je svemirskog građanstva i svjestan je uspostavljanja kontakta s izvorima nadljudske moći. On je ispunjen zanosom i osnažen sigurnošću pripadnosti uzvišenom i oplemenjenom zajedništvu sinova Boga. Svjesnost vlastite vrijednosti uvećana je poticajem potrage za najvišim svemirskim nastojanjima—vrhovnim ciljevima.
100:6.4 (1100.6) Sebstvo se predalo privlačnom poticaju sveobuhvatne motivacije koja nameće veću samodisciplinu, umanjuje emocionalni sukob i čini smrtni život doista vrijednim življenja. Morbidna svijest o ljudskim ograničenjima preobražena je u prirodnu svjesnost smrtnih nedostataka povezanih s moralnom odlučnošću, i duhovnom težnjom za postizanjem najviših svemirskih i nadsvemirskih ciljeva. I ta intenzivna težnja za postizanjem nadsmrtnih ideala uvijek je obilježena rastućim strpljenjem, snošljivošću, postojanošću i tolerancijom.
100:6.5 (1100.7) Ali istinska religija je živa ljubav, život služenja. Odvojenost religiozne osobe od mnogočega što je čisto vremensko i trivijalno nikada ne vodi društvenoj izolaciji, niti smije uništiti smisao za humor. Istinska religija ništa ne oduzima ljudskom postojanju, ali dodaje nova značenja cijelom životu; ona rađa nove oblike entuzijazma, zanosa i hrabrosti. Može čak pobuditi duh križara, koji je više nego opasan ako nije vođen duhovnim uvidom i odanom posvećenošću svakodnevnim društvenim obvezama ljudske odanosti.
100:6.6 (1101.1) Jedno od najupečatljivijih obilježja religijskog življenja jest onaj dinamični i uzvišeni mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje — kozmička uravnoteženost koja svjedoči o odsutnosti svake sumnje i nemira. Takvi stupnjevi duhovne stabilnosti imuni su na razočaranje. Takve religiozne osobe nalik su Apostolu Pavlu, koji je rekao: „Uvjeren sam da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, niti išta drugo neće moći rastaviti od ljubavi Božje.”
100:6.7 (1101.2) Postoji osjećaj sigurnosti, povezan sa spoznajom pobjedonosne slave, prisutan u svijesti religiozne osobe koja je spoznala stvarnost Vrhovnog i koja teži cilju Krajnjeg.
100:6.8 (1101.3) Čak je i evolucijska religija sve to u svojoj odanosti i veličanstvenosti jer je istinsko iskustvo. Ali religija otkrivenja je izvrsna kao i istinska. Nove odanosti proširene duhovne vizije stvaraju nove razine ljubavi i posvećenosti, služenja i zajedništva; a sve to produbljeno društveno gledište rađa proširenu svjesnost Očinstva Boga i bratstva ljudi.
100:6.9 (1101.4) Karakteristična razlika između evoluirane i objavljene religije jest nova kvaliteta božanske mudrosti koja se dodaje čisto iskustvenoj ljudskoj mudrosti. Ali upravo iskustvo u i s ljudskim religijama razvija sposobnost za kasnije primanje povećanih darova božanske mudrosti i kozmičkog uvida.
7. VRHUNAC RELIGIJSKOG ŽIVLJENJA
100:7.1 (1101.5) Iako prosječni smrtnik Urantije ne može očekivati da će dosegnuti onu visoku savršenost karaktera koju je Isus iz Nazareta stekao dok je boravio u tijelu, sasvim je moguće da svaki smrtni vjernik razvije snažnu i objedinjenu ličnost prema usavršenim linijama Isusove ličnosti. Jedinstvena značajka Učiteljeve ličnosti nije bila toliko u njezinoj savršenosti koliko u njezinoj skladnosti, u njezinu izuzetnom i uravnoteženom jedinstvu. Najdjelotvorniji prikaz Isusa nalazi se u slijeđenju primjera onoga koji je, pokazujući na Učitelja dok je stajao pred svojim optužiteljima, rekao: „Evo čovjeka!“
100:7.2 (1101.6) Isusova nepogrešiva dobrota dirala je srca ljudi, ali je postojana snaga njegova karaktera izazivala divljenje njegovih sljedbenika. Bio je istinski iskren; u njemu nije bilo ničega licemjernog. Bio je slobodan od pretvaranja; uvijek je bio tako osvježavajuće istinit. Nikada nije pribjegavao pretvaranju niti hinjenju. Živio je istinu, upravo onako kako ju je i poučavao. On je bio sama istina. Bio je primoran naviještati spasonosnu istinu svojemu naraštaju, iako je takva iskrenost ponekad uzrokovala bol. Bio je bezuvjetno odan svakoj istini.
100:7.3 (1101.7) Ali Učitelj je bio tako razuman, tako pristupačan. Bio je toliko praktičan u cijeloj svojoj službi, dok su svi njegovi planovi bili obilježeni takvim posvećenim zdravim razumom. Bio je potpuno slobodan od svake neobične, nestalne i ekscentrične sklonosti. Nikada nije bio hirovit, ćudljiv niti histeričan. U svemu što je poučavao i u svemu što je činio uvijek je postojala izuzetna razboritost povezana s izvanrednim osjećajem prikladnosti.
100:7.4 (1102.1) Sin Čovječji uvijek je bio savršeno uravnotežena ličnost. Čak su i njegovi neprijatelji gajili zdravo poštovanje prema njemu; osjećali su strahopoštovanje u njegovoj prisutnosti. U Isusu nije bilo straha. Bio je ispunjen božanskim entuzijazmom, ali nikada nije bio fanatičan. Bio je emocionalno aktivan, ali nikada nestalan. Bio je maštovit, ali uvijek praktičan. Otvoreno se suočavao sa stvarnostima života, ali nikada nije bio bez životnosti niti prozaičan. Bio je hrabar, ali nikada nepromišljen; razborit, ali nikada kukavičan. Bio je suosjećajan, ali ne i sentimentalan; jedinstven, ali ne i ekscentričan. Bio je pobožan, ali ne i samodopadan. A bio je tako savršeno uravnotežen zato što je bio tako potpuno objedinjen.
100:7.5 (1102.2) Isusova je izvornost bila nesputana. Nije bio vezan tradicijom niti ograničen ropstvom uske konvencionalnosti. Govorio je s neporecivim pouzdanjem i poučavao s apsolutnim autoritetom. Ali njegova uzvišena izvornost nije ga navela da zanemari dragulje istine u učenjima svojih prethodnika i suvremenika. A najizvornije među njegovim učenjima bio je naglasak na ljubavi i milosrđu umjesto na strahu i prinošenju žrtava.
100:7.6 (1102.3) Isus je bio vrlo širok u svojim pogledima. Neprestano je poticao svoje sljedbenike da propovijedaju evanđelje svim narodima. Bio je slobodan od svake uskogrudnosti. Njegovo suosjećajno srce obuhvaćalo je cijelo čovječanstvo, čak i svemir. Njegov je poziv uvijek bio: „Tko god hoće, neka dođe.”
100:7.7 (1102.4) Za Isusa se doista govorilo: „On je vjerovao Bogu.” Kao čovjek među ljudima, na najuzvišeniji je način vjerovao Ocu na nebu. Vjerovao je svome Ocu onako kako malo dijete vjeruje svome zemaljskom roditelju. Njegova je vjera bila savršena, ali nikada preuzetna. Bez obzira koliko priroda mogla izgledati okrutna ili ravnodušna prema čovjekovoj dobrobiti na zemlji, Isus se nikada nije pokolebao u svojoj vjeri. Bio je imun na razočaranje i neuzdrman progonom. Prividni neuspjeh nije ga doticao.
100:7.8 (1102.5) Volio je ljude kao braću, istodobno prepoznajući kako se razlikuju po urođenim darovima i stečenim osobinama. „Prolazio je čineći dobro.”
100:7.9 (1102.6) Isus je bio neobično vedra osoba, ali nije bio slijep i nepromišljen optimista. Njegove stalne riječi ohrabrenja bile su: „Budite vedri.” Bio je u stanju održati ovaj pouzdani stav zbog svog čvrstog uvjerenja u Boga i svoje nepokolebljive vjere u čovjeka. Uvijek je bio dirljivo obziran prema svim ljudima, jer ih je volio i vjerovao u njih. Ipak, uvijek je bio vjeran svojim uvjerenjima i veličanstveno čvrst u svojoj odanosti vršenju volje njegova Oca.
100:7.10 (1102.7) Učitelj je uvijek bio velikodušan. Nikada se nije umarao ponavljajući: „Blaženije je davati nego primati.” Govorio je: „Besplatno ste primili, besplatno dajte.” Pa ipak, uza svu svoju bezgraničnu velikodušnost, nikada nije bio rasipan ni razmetljiv. Učio je da se mora vjerovati kako bi se primilo spasenje. „Jer svatko tko traži, primit će.”
100:7.11 (1102.8) Bio je otvoren, ali uvijek ljubazan. Rekao je: „Da nije tako, rekao bih vam.” Bio je iskren, ali uvijek prijateljski. Bio je izravan u svojoj ljubavi prema grešniku i u svojoj odbojnosti prema grijehu. Ipak, kroz svu tu zadivljujuću otvorenost, ostajao je nepogrešivo pravedan.
100:7.12 (1102.9) Isus je uvijek bio vedar, premda je ponekad duboko ispijao kalež ljudske boli. Neustrašivo se suočavao sa stvarnostima postojanja, a ipak je bio ispunjen entuzijazmom za evanđelje kraljevstva. Ali on je kontrolirao svoj entuzijazam; entuzijazam nikada nije kontrolirao njega. Bio je bezrezervno posvećen „Očevom poslu.” Taj božanski entuzijazam naveo je njegovu neproduhovljenu braću da pomisle kako je izvan sebe, ali je svemir koji ga je promatrao u njemu vidio primjer zdravog razuma i vrhunske smrtničke predanosti duhovnom životu. Njegov kontrolirani entuzijazam bio je zarazan; njegovi su suradnici spontano dijelili njegov božanski optimizam.
100:7.13 (1103.1) Ovaj Galilejac nije bio čovjek patnje; bio je duša radosti. Uvijek je govorio: „Radujte se i kličite od veselja.” Ali kada je dužnost to zahtijevala, bio je spreman hrabro proći kroz „dolinu sjene smrti.” Bio je radostan, ali istodobno ponizan.
100:7.14 (1103.2) Njegova je hrabrost bila jednaka samo njegovu strpljenju. Kad su ga pritiskali da djeluje preuranjeno, samo bi odgovarao: „Moj čas još nije došao.” Nikada nije bio u žurbi; njegova je smirenost bila izvanredna. Ali često je bio ogorčen zlom i nije tolerirao grijeh. Uvijek se snažno protivio onome što je ugrožavalo dobrobit njegove djece na zemlji. Ali njegova ogorčenost prema grijehu nikada nije postala ljutnja prema grešniku.
100:7.15 (1103.3) Njegova je hrabrost bila veličanstvena, ali nikada nije bio nepromišljen. Njegova je riječ vodilja bila: „Ne bojte se.” Njegova je hrabrost bila uzvišena, a njegova odvažnost često herojska. Ali njegova je hrabrost bila povezana s razboritošću i vođena razumom. Bila je to hrabrost rođena iz vjere, a ne bezobzirnost slijepog pouzdanja. Bio je istinski hrabar, ali nikada preuzetan.
100:7.16 (1103.4) Učitelj je bio uzor poštovanja. Njegova je molitva još u mladosti započinjala riječima: „Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.” Poštovao je čak i manjkav način na koji su njegovi bližnji štovali Boga. Ali to ga nije sprječavalo da kritizira religijske tradicije ili razotkriva pogreške ljudskih vjerovanja. Bio je pun poštovanja prema istinskoj svetosti, a ipak je s pravom mogao reći svojim bližnjima: „Tko će me od vas optužiti za grijeh?”
100:7.17 (1103.5) Isus je bio velik jer je bio dobar, ali se družio i s malom djecom. Bio je blag i skroman u svom osobnom životu, a ipak je bio usavršeni čovjek svemira. Njegovi su ga suradnici spontano nazivali Učiteljem.
100:7.18 (1103.6) Isus je bio savršeno objedinjena ljudska ličnost. I danas, kao i u Galileji, on nastavlja objedinjavati smrtničko iskustvo i usklađivati ljudske napore. On objedinjuje život, uzdiže karakter i pojednostavljuje iskustvo. On ulazi u ljudski um kako bi ga uzdigao, preobrazio i preoblikovao. Doslovno je istina: „Ako tko ima Krista Isusa u sebi, novo je stvorenje; staro prolazi; gle, sve postaje novo.”
100:7.19 (1103.7) [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]