Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo   

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU



POGLAVLJE 100 : RELIGIJA U LJUDSKOM ISKUSTVU

100:0.1 ISKUSTVO dinamičnog religioznog življenja preobražava prosječnu osobu u ličnost idealističke moći. Religija pomaže napretku svih potičući napredak svakog pojedinca, dok se pojedinačni napredak nadopunjuje kroz ostvarenje svih.

100:0.2 Duhovni rast se uzajamno stimulira kroz intimnu povezanost s drugim praktikantima religije. Ljubav opskrbljuje tlo za religijski rast - objektivni mamac umjesto subjektivnog zadovoljstva - stvarajući vrhovno subjektivno zadovoljstvo. Religija oplemenjuje svakidašnje napore uobičajenog života.

1. RELIGIOZNI RAST

100:1.1 Dok religija stvara rast značenja i unaprjeđenje vrijednosti, zlo uvijek rezultira kad se čisto osobne procjene uzvise do razina apsoluta. Dijete procjenjuje iskustvo u skladu sa sadržajem užitka; zrelost je proporcionalna zamjeni viših značenja za osobni užitak, čak i odanosti najvišim pojmovima raznolikih životnih situacija i kozmičkih odnosa.

100:1.2 Neke osobe su previše zauzete da rastu i stoga su u velikoj opasnosti od duhovne fiksacije. Bitno je stvoriti uvjete za rast značenja u različitim dobima, u slijedu kultura, te u prolaznim fazama napredujuće civilizacije. Glavni kočničari rasta su predrasude i neznanje.

100:1.3 Dajte svakom djetetu u razvoju priliku da oblikuje svoje vlastito religiozno iskustvo; ne namećite mu gotova iskustva odraslih. Ne zaboravite, višegodišnji napredak kroz utemeljeni obrazovni režim ne mora značiti intelektualni napredak, a još manje duhovni rast. Obogaćenje riječnika ne znači razvoj karaktera. Rast nije istinski naznačen pukim proizvodima nego napretkom. Stvarni obrazovni rast je označen unaprijeđenjem ideala, povećanim uvažavanjem vrijednosti, novim značenjima vrijednosti, te produbljenom odanosti vrhovnim vrijednostima.

100:1.4 Djecu trajno impresioniraju samo odanosti njihovih odraslih suradnika; propisi, pa čak ni primjer, nisu trajno utjecajni. Odane osobe su one koje rastu, a rast je impresivna i inspirativna stvarnost. Živite odano danas - rastite - i sutra će se pobrinuti samo za sebe. Najbrži način za punoglavca da postane žaba je da živi odano svaki trenutak kao punoglavac.

100:1.5 Bitno tlo za religiozni rast počiva na pretpostavci progresivnog života samoostvarenja, koordinacije prirodnih sklonosti, prakticiranja radoznalosti i uživanja razumne avanture, doživljavanja osjećaja zadovoljstva, funkcioniranja stimulusa straha u vidu opreznosti i pozornosti, primamnog djelovanja ljubopitivosti i normalne svijesti o vlastitoj malenkosti, poniznosti. Rast je također utemeljen na otkriću samosvojnosti u pratnji samokritičnosti - savjesti - jer savjest je zapravo kritika samoga sebe po svojim vlastitim vrijednosnim navikama, osobnim idealima.

100:1.6 Na religiozno iskustvo značajno utječu fizičko zdravlje, naslijeđeni temperament i društveno okruženje.Ali ovi vremenski uvjeti ne umanjuju unutarnji duhovni napredak duše posvećene vršenju volje Oca na nebu. U svim normalnim smrtnicima postoje određeni urođeni porivi prema rastu i samoostvarenju koji funkcioniraju ako nisu posebno kočeni. Pouzdana vještina za poticanje ovog konstitutivnog obdarenja potencijalnosti duhovnog rasta je održavanje stava svesrdne odanosti vrhovnim vrijednostima.

100:1.7 Religija ne može biti darovana, primljena, posuđena, naučena ili izgubljena. Ona je osobno iskustvo koje raste proporcionalno rastućoj težnji za najvišim vrijednostima. Kozmički rast dakle slijedi nakupljanje značenja i rastuće povišenje vrijednosti. Ali sama plemenitost je uvijek nesvjestan rast.

100:1.8 Religiozne navike razmišljanja i djelovanja doprinose gospodarstvu duhovnog rasta. Čovjek može razviti religiozne predispozicije prema povoljnim reakcijama na duhovne podražaje, neku vrstu uvjetovanog duhovnog refleksa. Navike koje pogoduju religioznom rastu obuhvaćaju njegovanu osjetljivost prema božanskim vrijednostima, opažanje religioznog življenja u drugima, reflektirajuću meditaciju kozmičkih značenja, rješavanje pitanja obožavanja, dijeljenje vlastitog duhovnog življenja s bližnjima, izbjegavanje sebičnosti, odbijanje da se oslanjanja na božansko milosrđe, življenje kao u prisutnosti Boga. Čimbenici religijskog rasta mogu biti svjesni, ali sam rast je uvijek nesvjestan.

100:1.9 Nesvjesna priroda religioznog rasta, međutim, ne znači da je to aktivnost koja se odvija u takozvanim podsvjesnim domenama ljudskog intelekta; to prije svjedoči o stvaralačkim aktivnostima u nadsvjesnim razinama smrtnog uma. Doživljaj realizacije stvarnosti nesvjesnog religioznog rasta je pozitivan dokaz funkcionalnog postojanja nadsvijesti.

2. DUHOVNI RAST

100:2.1 Duhovni razvoj ovisi, prvo, o održavanju žive duhovne povezanosti s istinskim duhovnim silama, i drugo, o neprekidnom rađanju duhovnih plodova: stavljanja u službu bližnjima onoga što je čovjek primio od svojih duhovnih dobročinitelja. Duhovni napredak je utemeljen na intelektualnom opažanju duhovnog siromaštva zajedno sa samosvijesti vlastite težnje za savršenstvom, želje za poznavanjem Boga i nalikovanjem Bogu, svesrdne posvećenosti vršenju volje Oca na nebu.

100:2.2 Duhovni razvoj je prvo buđenje potreba, zatim opažanje značenja, a potom otkriće vrijednosti. Dokaz istinskog duhovnog razvoja počiva u primjeru ljudske ličnosti motivirane ljubavlju, aktivirane nesebičnom službom i dominirane svesrdnim obožavanjem savršenih ideala božanstvenosti. A cijelo to iskustvo tvori stvarnost religije nasuprot pukim teološkim uvjerenjima.

100:2.3 Religija može napredovati do te razine iskustva gdje postaje prosvijetljena i mudra vještina duhovnog reagiranja na svemir. Takva uzvišena religija može djelovati na tri razine ljudske ličnosti: intelektualnoj, morontijalnoj i duhovnoj; nad umom, u evoluirajućoj duši i s unutarnjim duhom.

100:2.4 Duhovnost istodobno postaje pokazatelj čovjekove blizine Bogu i mjera njegove korisnosti bližnjima. Duhovnost povećava čovjekovu sposobnost da otkrije ljepotu u stvarima, da prepozna istinu u značenjima i da otkrije dobrotu u vrijednostima. Duhovni razvoj je određen čovjekovim kapacitetom, te je izravno proporcionalan uklanjanju sebičnih kvaliteta ljubavi.

100:2.5 Stvarni duhovni status je mjera postignuća Božanstva, usklađenja s Ispravljačem. Postizanje konačnosti duhovnosti je ekvivalent za postizanje maksimuma stvarnosti, maksimalnog nalikovanja Bogu. Vječni život je beskraj na potraga za beskonačnim vrijednostima.

100:2.6 Cilj ljudske samospoznaje treba biti duhovan, a ne materijalan. Jedine stvarnosti vrijedne stremljenja su božanske, duhovne i vječne. Smrtni čovjek ima pravo na uživanje fizičkih ugoda i na zadovoljstvo ljudskih strasti; on izvlači korist iz odanosti ljudskim udrugama i vremenskim institucijama; ali to nisu vječni temelji na kojima može sagraditi besmrtnu ličnost koja mora nadići prostor, pobijediti vrijeme i postići vječnu sudbinu božanskog savršenstva i finalističke službe.

100:2.7 Isus je prikazao duboku sigurnost smrtnika koji zna Boga kad je rekao: "Onome koji poznaje Boga i vjeruje u kraljevstvo, što doista znači ako se sve stvari zemaljske sruše?" Vremenske sigurnosti su ranjive, ali duhovne sigurnosti su nepovredive. Kad bujice ljudske nedaće, sebičnosti, okrutnosti, mržnje, zlobe i ljubomore počnu tući oko smrtne duše, možete biti sigurni da postoji unutarnji bedem, tvrđava duha, koja je apsolutno neuništiva; barem to vrijedi za svakog čovjeka koji je posvetio vođenje svoje duše unutarnjem duhu vječnoga Boga.

100:2.8 Nakon takvog duhovnog postignuća, bilo da je ostvareno postupnim rastom ili kroz neku krizu, nastupa nova orijentacija ličnosti, kao i razvoj novih standarda vrijednosti. Takve duhom rođene osobe primaju takvu novu životnu motivaciju da mogu mirno stajati i promatrati propadanje njihovih najdražih ambicija i slamanje njihovih najiskrenijih nada; one pouzdano znaju da takve katastrofe nisu ništa drugo nego preusmjeravanje kataklizmi koje lome čovjekove vremenske kreacije prethodno izgradnji plemenitijih i trajnijih stvarnosti nove i uzvišenije razine kozmičkog postignuća.

3. KONCEPTI VRHUNSKE VRIJEDNOSTI

100:3.1 Religija nije vještina za postizanje statičnog i blaženog duševnog mira; ona je poticaj za organiziranje duše za dinamičnu službu. Ona je posvećenje sveukupnosti čovjekova “ja” u odanoj službi ljubavi prema Bogu i služenja čovjeku. Religija plaća svaku cijenu bitnu za postizanje vrhovnog cilja, vječne nagrade. Postoji posvećena potpunost u vjerskoj odanosti koja je vrhunski uzvišena. I takve odanosti su društveno učinkovite i duhovno progresivne.

100:3.2 Praktikantu religije riječ Bog postaje simbol koji označava pristup vrhovnoj stvarnosti i opažanje božanskih vrijednosti. To što čovjek voli ili ne voli ne određuje dobro i zlo; moralne vrijednosti ne rastu iz ispunjenja želja ili emocionalne frustracije .

100:3.3 U kontemplaciji vrijednosti morate razlikovati to što je vrijednost i to što ima vrijednost. Morate opaziti povezanost ugodnih aktivnosti i njihove smislene integracije i poboljšane realizacije na sve višim i višim razinama ljudskog iskustva.

100:3.4 Značenje je nešto što iskustvo dodaje vrijednosti; ono je cjeniteljska svijest vrijednosti. Izolirani i čisto sebični užitak može značiti istinsko obezvrjeđivanje značenja, besmisleno uživanje koje graniči s relativnim zlom. Čovjek može doživjeti vrijednosti kad su njegove stvarnosti smislene i mentalno povezane, kad su takvi odnosi priznati i cijenjeni od strane uma.

100:3.5 Vrijednosti nikada ne mogu biti statične; stvarnost znači promjenu, rast. Promjena bez rasta, proširenja značenja i uzvišenja vrijednosti, je bezvrijedna - je potencijalno zla. Što je veća kvaliteta kozmičke prilagodbe, više je značenja u nekom iskustvu. Vrijednosti nisu konceptualne iluzije; one su stvarne, ali uvijek ovise o činjenici odnosa. Vrijednosti su uvijek i aktualne i potencijalne - ne ono što je bilo, već ono što jeste i što će biti.

100:3.6 Povezivanje aktualnosti i potencijalnosti znači rast, iskustvenu realizaciju vrijednosti. No, rast nije samo napredak. Napredak je uvijek smislen, ali je relativno bezvrijedan bez rasta. Vrhovna vrijednost ljudskog života počiva u rastu vrijednosti, napretku u značenjima i realizaciji kozmičke povezanosti ova dva iskustva. I takvo iskustvo je ekvivalent svijesti Boga. Takav smrtnik, dok nije nadprirodan, doista postaje nadljudski; tu se razvija besmrtna duša.

100:3.7 Čovjek ne može izazvati rast, ali može stvoriti povoljne uvjete. Rast je uvijek nesvjestan, bilo da je fizički, intelektualan ili duhovan. Ljubav time raste; ona ne može biti stvorena, proizvedena ili kupljena; ona mora rasti. Evolucija je kozmička vještina rasta. Društveni rast ne može biti osiguran od strane zakona, kao što ni moralni rast ne može biti poboljšan administracijom. Čovjek može proizvesti stroj, ali njegova stvarna vrijednost mora biti izvedena iz ljudske kulture i osobnog cijenjenja. Čovjekov jedini doprinos rastu je mobilizacija ukupnih sila njegove ličnosti - živuća vjera.

4. PROBLEMI RASTA

100:4.1 Religiozno življenje je odano življenje, a odano življenje je kreativno življenje, autentično i spontano. Nove religiozne spoznaje proizlaze iz sukoba koji potiču odabir novih i boljih reakcijskih navika umjesto starijih i nižih reakcijskih uzoraka. Nova značenja nastaju samo iz sukoba; a sukob ostaje sukob samo ako čovjek odbije prihvatiti više vrijednosti koje počivaju u superiornim značenjima.

100:4.2 Religiozne zbunjenosti su neizbježne; bez psihičkog sukoba i duhovne agitacije nema rasta. Organizacija filozofskih standarda življenja podrazumijeva znatnu pomutnju u filozofskim domenama uma. Čovjek ne razvija odanost velikom, dobrom, istinitom i plemenitom bez borbe. Potrebno j e uložiti napor za pojašnjenje duhovne vizije i poboljšanje kozmičkog uvida. A ljudski intelekt prosvjeduje odvajanju od neduhovnih energija vremenske egzistencije. Um lijene životinje se protivi naporu koji je potreban da se čovjek uhvati u koštac s rješavanjem kozmičkih problema.

100:4.3 Ali veliki problem religioznog življenja počiva u zadaći objedinjavanja duševnih snaga ličnosti kroz dominaciju LJUBAVI. Zdravlje, mentalna učinkovitost i sreća proizlaze iz ujedinjenja fizičkih sustava, umnih sustava i sustava duha. O zdravlju i razumu čovjek razumije mnogo, ali je o sreći uistinu shvatio vrlo malo. Najveća sreća je neraskidivo povezana s duhovnim napretkom. Duhovni rast donosi trajnu radost, mir koji nadilazi svako razumijevanje.

100:4.4 U fizičkom životu osjetila govore o postojanju stvari; um otkriva stvarnost značenja; ali duhovno iskustvo otkriva pojedincu istinske vrijednosti življenja. Ove visoke razine ljudskog življenja mogu biti postignute samo u vrhovnoj ljubavi prema Bogu i u nesebičnoj ljubavi prema bližnjima. Ako volite svoje bližnje, već ste otkrili njihove vrijednosti. Isus je toliko volio ljude jer je u njima vidio tako visoku vrijednost. Vi najbolje možete otkriti vrijednosti u svojim bližnjima ako otkrijete njihovu motivaciju. Ako vas netko iritira, izaziva osjećaj odbojnosti, trebate suosjećajno nastojati prepoznati njegov stav, njegove razloge za takvo neprimjerno ponašanje. Ako shvatite svoga susjeda, vi ćete postati tolerantni, a ta će tolerancija prerasti u prijateljstvo i sazrijeti u ljubav.

100:4.5 U mislima dočarajte sliku jednog od svojih primitivnih predaka iz špiljskih vremena - nisku, nakaznu, prljavu, režeću grdosiju koja stoji raširenih nogu, podignute toljage, dok puna mržnje i neprijateljstva obijesno gleda ispred sebe. Takva slika jedva da opisuje božansko dostojanstvo čovjeka. Ali dopustite nam da proširimo sliku. Ispred ovog agitiranog čovjeka stoji sabljasti tigar. Iza njega su žena i dvoje djece. Odmah ćete prepoznati da takva slika predstavlja početke mnogo toga što je dobro i plemenito u ljudskom rodu, ali čovjek je isti na obje slike. Razlika je samo u tome što u drugom prikazu vi imate prošireno gledište. U njoj možete razabrati motivaciju ovog evoluirajućeg smrtnika. Njegov stav postaje vrijedan zato što ga razumijete. Ako bi samo mogli shvatiti motive svojih bližnjih, koliko bi ih bolje razumjeli. Ako bi samo mogli upoznati svoje bližnje, na kraju bi se zaljubili u njih.

100:4.6 Ne možete istinski voljeti svoje bližnje pukim činom volje. Ljubav se rađa samo iz sveobuhvatnog razumijevanja motiva i osjećaja vaših susjeda. Nije toliko važno voljeti sve ljude danas kako je važno svaki dan naučiti voljeti još jedno ljudsko biće. Ako svaki dan ili svaki tjedan postignete razumijevanje jednog novog poznanika, i ako je to granica vaših sposobnosti, onda sigurno podruštvljujete i doista produhovljujete svoju ličnost. Ljubav je zarazna, a kad je ljudska odanost inteligentna i mudra, ljubav je zaraznija od mržnje. Ali samo iskrena i nesebična ljubav je istinski zarazna. Ako svaki smrtnik postane žarištem dinamične ljubavi, taj će dobroćudni virus ljubavi uskoro prožeti sentimentalnu struju čovječanstva u tolikoj mjeri da će sva civilizacija bila obuhvaćena ljubavi, i to će biti ostvarenje bratstva ljudi.

5. OBRAĆENJE I MISTICIZAM

100:5.1 Svijet je pun izgubljenih duša, izgubljenih ne u teološkom smislu, nego u smislu smjera, zbunjeno lutajući između izama i kultova izfrustrirane filozofske ere. Samo je mali broj ljudi naučio postaviti filozofiju življenja na mjesto religioznog autoriteta. (Simbole podruštvljene religije ne treba prezirati kao kanale rasta, premda korito rijeke nije rijeka.)

100:5.2 Napredovanje religioznog rasta vodi od stagnacije kroz sukob do koordinacije, od nesigurnosti do nepokolebljive vjere, od zbunjenosti kozmičke svijesti do ujedinjenja ličnosti, od vremenskih ciljeva do vječnih, od okova straha do slobode božanskog sinstva.

100:5.3 Treba pojasniti da odanosti vrhovnim idealima - psihička, emocionalna i duhovna spoznaja svijesti Boga - mogu biti plod prirodnog i postupnog rasta ili rezultat određenih prekretnica, kao u krizi. Apostol Pavao je doživio upravo takvo iznenadno i spektakularno obraćenje tog znamenitog dana na putu za Damaskus. Guatama Sidarta je doživio sličano iskustvo jedne noći dok je sjedio u osami nastojeći prodrijeti u tajnu konačne istine. Mnogi drugi su imali silčna iskustva, dok su mnogi istinski vjernici napredovali u duhu bez iznenadnog obraćenja.

100:5.4 Većina spektakularnih pojava vezanih s takozvanim religioznim obraćenjima imaju potpuno psihološku prirodu, ali tu i tamo uistinu nastupe iskustva koja također imaju i duhovno porijeklo. Kada je mentalna mobilizacija apsolutno potpuna na svim razinama psihičkog teženja naviše, prema duhovnom postignuću, kada postoji savršenstvo ljudske motivacije odanosti božanskoj ideji, onda se vrlo često dogodi da unutarnji duh posegne naniže u cilju sinkroniziranja s posvećenom svrhovitosti nadsvjesnog uma smrtnog vjernika. I upravo takvi doživljaji ujedinjenih intelektualnih i duhovnih fenomena tvore obraćenje koje se sastoji od čimbenika iznad i izvan čisto psihološkog angažmana.

100:5.5 Ali same emocije nisu pravo obraćenje; čovjek mora imati vjeru, kao i osjećaj. U mjeri u kojoj je takva psihička mobilizacija djelomična i ukoliko je motivacija ljudske odanosti nepotpuna, u toj će mjeri iskustvo obraćenja biti spoj intelektualne, emocionalne i duhovne stvarnosti.

100:5.6 Ako je čovjek spreman prepoznati teorijsku podsvijest kao praktičnu radnu hipotezu u inače jedinstvenom intelektualnom životu, tada radi dosljednosti, treba pretpostaviti slično i paralelno područje uzlazne intelektualne aktivnosti kao nadsvjesnu razinu, zonu neposrednog kontakta s unutarnjim duhom, Misaonim Ispravljačem. Velika opasnost u svim ovim psihičkim spekulacijama je to da se vizije i drugi takozvani mistični doživljaji, zajedno s izvanrednim snovima, mogu protumačiti kao božanske komunikacije ljudskom umu. U prošlim vremenima, božanska bića su se ukazala određenim osobama koje su poznavale Boga, ne zbog njihovih mističnih transeva ili morbidnih vizija, već unatoč svim tim pojavama.

100:5.7 Umjesto teženja za obraćenjem, bolji pristup morontija zoni mogućeg kontakta s Misaonim Ispravljačem je kroz živuću vjeru i iskreno obožavanje, svesrdnu i nesebičnu molitvu. Sve u svemu, previše zbrkanih sjećanja iz nesvjesnih razina ljudskog uma je greškom protumačeno kao božanska otkrivenja i smjernice duha.

100:5.8 Postoji velika opasnost povezana s uobičajenom praksom religioznog maštanja; misticizam može postati vještina za izbjegavanje stvarnosti, iako je ponekad bio sredstvo istinskog duhovnog zajedništva. Kratki periodi povlačenja od užurbanih scena života ne moraju biti naročito opasni, ali produljena izolacija ličnosti je vrlo nepoželjna. Ni pod kojim uvjetima stanje transa vizionarske svijesti ne treba biti njegovano kao religiozni doživljaj.

100:5.9 Mistično stanje je obilježeno difuzijom svijesti sa živopisnim epizodama fokusirane koncentracije koja djeluje na prilično pasivan intelekt. Sve to vodi svijest prema podsvijesti, a ne u smjeru zone duhovnog kontakta, području nadsvijesti. Mnogi mistici su doveli svoju mentalnu podvojenost do razine abnormalnih mentalnih pojava.

100:5.10 Zdraviji stav duhovne meditacije počiva u reflektirajućem obožavanju i molitvi zahvalnosti. Nemojte brkati izravno zajedništvo s Misaonim Ispravljačem kakvo je nastupilo u kasnijim godinama Isusova života u tijelu, s tim takozvanim mističnim iskustvima. Čimbenici koji doprinose mobiliziranju mističnog duhovnog zajedništva ukazuju na opasnost od takvih psihičkih stanja. Mističnom stanju pogoduju fenomeni kao što su: fizički umor, uzdržavanje od jela, psihička podvojenost, duboki estetski doživljaji, živi seksualni impulsi, strah, tjeskoba, bijes i neobuzdani ples. Veliki dio materijala koji proizlazi iz takve preliminarne pripreme vuče porijeklo iz podsvjesnog uma.

100:5.11 Koliko god su uvjeti njegova života mogli pogodovati mističnim pojavama, treba naglasiti da Isus iz Nazareta nikada nije pribjegao takvim metodama za upostavu duhovnog zajedništva s Rajskim Ocem. Isus nije imao bilo podsvjesnih obmana ili nadsvjesnih iluzija.

6. OBILJEŽJA RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

100:6.1 Dok se evolucijske religije i religije otkrivenja bitno razlikuju u metodi, u motivu postoji velika sličnost. Religija nije specifična funkcija života; ona je prije način življenja. Istinska religija je svesrdna odanost nekoj stvarnosti koju praktikant religije smatra vrhunskom vrijednosti njemu samome kao i cijelom čovječanstvu. Istaknuta obilježja svih religija su: neupitna odanost i svesrdna posvećenost vrhovnim vrijednostima. Ova religiozna odanost vrhovnim vrijednostima se vidi u odnosu naočigled nereligiozne majke prema njezinom djetetu i snažne odanosti nereligioznih osoba nekom prihvaćenom cilju.

100:6.2 Prihvaćena vrhovna vrijednost religioznog čovjeka može biti bijedna ili čak lažna, ali je ipak religiozna.Religija je istinska samo u mjeri u kojoj je vrijednost koja se smatra vrhovnom uistinu kozmička stvarnost od istinske duhovne vrijednosti.

100:6.3 Način na koji ljudi reagiraju na religiozni impuls u sebi nosi kvalitete plemenitosti i veličine. Iskreni praktikant religije je svjestan svog kozmičkog državljanstva i svjesno uspostavlja kontakt s izvorima nadljudske moći. On je oduševljen i osnažen uvjerenjem da pripada nadmoćnoj i oplemenjenoj zajednici Božjih sinova. Svijest o vlastitoj vrijednosti postaje nadopunjena podražajnom potragom za najvišim kozmičkim nastojanjima - vrhovnim ciljevima.

100:6.4 Čovjekovo “ja” se predalo intrigantnom porivu sveobuhvatne motivacije koja nameće pojačanu samodisciplinu, umanjuje emocionalni sukob i čini smrtni život uistinu vrijednim življenja. Na mjesto morbidnog priznavanja ljudskih ograničenja stupa prirodna svjesnost o smrtnoj nedostatnosti, povezana s moralnom odlučnosti i duhovnim teženjem za postizanjem najviših kozmičkih i nadkozmičkih ciljeva. A tu intenzivnu težnju za postignućem nadljudskih ideala uvijek karakterizira povećanje strpljenja, ustrajnosti, hrabrosti i tolerancije.

100:6.5 Ali istinska religija je živuća ljubav, život služenja. To što se praktikant religije distancira od mnogih čisto vremenskih i trivijalnih stvari ne treba voditi društvenoj izolaciji i ne treba uništiti smisao za humor. Istinska religija ne oduzima ništa od ljudskog življenja, nego daje nova značenja cijelom životu; ona stvara nove vrste entuzijazma, zanosa i hrabrosti. Ona čak može pobuditi duh križara, koji je više nego opasan ako se ne kontrolira duhovnim uvidom i odanom predanosti svakidašnjim društvenim obvezama ljudskih lojalnosti.

100:6.6 Jedno od najupečatljivijih obilježja religioznog življenja je taj dinamični i uzvišeni mir, taj mir koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje, ta kozmička ravnoteža koja govori o odsutnosti sumnje i nemira. Takve razine duhovne stabilnosti su imune na razočaranje. Takvi praktikanti religije su poput Apostola Pavla koji je rekao: "Ja sam uvjeren da ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sile, ni sadašnjost, ni budućnost, ni visina, ni dubina, ni bilo što drugo neće moći da nas rastavi od ljubavi Božje."

100:6.7 Osjećaj sigurnosti praćen realizacijom trijumfalnog blaženstva vlada u svijesti praktikanta religije koji je shvatio stvarnost Vrhovnog i koji teži cilju Krajnjeg.

100:6.8 Čak i evolucijska religija nosi istu tu odanost i raskoš jer je istinski doživljaj. Ali religija otkrivenja je predivna kao i istinska. Nove odanosti proširene duhovne vizije stvaraju nove razine ljubavi i odanosti, službe i druželjubivosti; i cijelo to povišeno društveno gledište stvara povećanu svijest o Očinstvu Boga i bratstvu ljudi.

100:6.9 Karakteristična razlika između evolucijske religije i religije otkrivenja je nova kvaliteta božanske mudrosti koja se dodaje često iskustvenoj ljudskoj mudrosti. Ali iskustvo unutar i u vezi s ljudskim religijama razvija kapacitet za prijem proširenih darivanja božanske mudrosti i kozmičkog uvida.

7. VRHUNCI RELIGIOZNOG ŽIVLJENJA

100:7.1 Iako se prosječan smrtnik Urantije ne može nadati da će postići visoko savršenstvo karaktera koje je Isus iz Nazareta stekao za svog boravka u tijelu, svaki smrtni vjernik uistinu može razviti snažnu i ujedinjenu ličnosti koja će nalikovati usavršenim osobinama Isusove ličnosti. Jedinstveno obilježje Gospodinove ličnosti nije toliko njezino savršenstvo koliko je njezina simetrija, iznimno i uravnoteženo ujedinjenje. Najučinkovitija predstava Isusa počiva u primjeru onoga koji je rekao, pokazujući na Gospodina koji je stajao pred svojim tužiteljima, "Evo čovjeka!"

100:7.2 Isusova neiscrpna ljubaznost je dirnula srca ljudi, ali je njegova nepokolebljiva karakterna snaga zaprepastila njegove sljedbenike. Bio je iskren u pravom smislu riječi; u njemu nije bilo licemjerstva. Bio je neusiljen; uvijek je bio tako osvježavajuće originalan. Nikada nije pribjegavao pretvaranju niti se služio izigravanjem. Živio je istinu, samu onu istinu kojoj je učio druge. Bio je istina. Bio je primoran naviještati istinu spasenja svojoj generaciji, iako je takva iskrenost ponekad uzrokovala bol. Bez pogovora je bio odan svoj istini.

100:7.3 Ali Učitelj je bio tako razuman, tako pristupačan. Bio je tako praktičan u svojoj misiji služenja, dok su svi njegovi planovi bili obilježeni takvim posvećenim zdravim razumom. Nije imao nikakvih hirovitih, ekstravagantnih ili histeričnih tendencija. Nikada nije bio kapriciozan, mušičav ili histeričan. U cijelom njegovom nauku i u svemu što je činio, uvijek je imao izvanrednu moć opažanja i nesvakidašnji osjećaj podobnosti.

100:7.4 Sin Čovječji je uvijek bio uravnotežena ličnost.Čak i njegovi neprijatelji su imali zdravo poštovanje prema njemu; bojali su se njegove prisutnosti. U Isusu nije bilo straha. Bio je prožet božanskim entuzijazmom, ali nikada nije bio fanatičan. Bio je emocionalno aktivan, ali nikada neuravnotežen. Bio je maštovit, ali uvijek praktičan.Iskreno se suočavao sa životnim stvarnostima, ali nikada nije bio glup ili prozaičan. Bio je hrabar, ali ne i nepromišljen; smotren, ali ne i kukavica. Bio je suosjećajan, ali ne i sentimentalan; autentičan, ali ne i ekscentričan. Bio je pobožan, ali ne i licemjeran. A bio je tako uravnotežen jer je bio tako savršeno ujedinjen.

100:7.5 Isus je imao nesuptanu originalnost. On nije bio vezan tradicijom niti opterećen uskom konvencionalnosti. Govorio je s nedvojbenim uvjerenjem i poučavao s apsolutnim autoritetom. Ali njegova predivna originalnost ga nije navela da previdi dragulje istine u učenjima svojih prethodnika i suvremenika. A njegovo najoriginalnije učenje je to što je stavio naglasak na ljubav i milosrđe umjesto straha i žrtvovanja.

100:7.6 Isus je bio vrlo širokog gledišta. On je potaknuo svoje sljedbenike da propovijedaju evanđelje svim narodima. U njemu nije bilo uskogrudosti. Njegovo je suosjećajno srce bilo puno ljubavi prema cijelom čovječanstvu, čak i svemiru. Uvijek je zvao: "Tko god hoće, neka dođe."

100:7.7 O Isusu je istina rečena: "On je vjerovao u Boga." Kao čovjek među ljudima najuzvišenije je vjerovao u Oca na nebu. On se uzdao u svoga Oca onako kako se malo dijete uzda u svog zemaljskog roditelja. Njegova vjera jebila savršena, ali ne i preuzetna. Koliko god se priroda mogla činiti okrutnom ili ravnodušnom prema ljudskoj dobrobiti na zemlji, Isus nikada nije posrnuo u svojoj vjeri. Bio je imun na razočaranje i neustrašiv pred progonom.

100:7.8 Nije ga pogađao prividni neuspjeh.

100:7.9 Volio je ljude kao braću, a u isto vrijeme je bio svjestan koliko su se ljudi razlikovali u njihovim urođenim obdarenjima i stečenim osobinama. " Živio je čineći dobro."

100:7.10 Isus je bio neobično vesela osoba, ali nije bio slijep i nepromišljen optimista. Neprestano je koristio iste riječi ohrabrenja, "Budite dobrog raspoloženja." On je bio u stanju održati ovaj pouzdani stav zbog svog čvrstog uvjerenja u Boga i svoje nepokolebljive vjere u čovjeka. On je uvijek bio dirljivo obziran prema svim ljudima, jer ih je volio i vjerovao u njih. Ipak, uvijek je bio vjeran svojim uvjerenjima i veličanstveno čvrst u svojoj odanosti vršenju volje svoga Oca. Učitelj je uvijek bio velikodušan. On nikada nije posustao govoreći: "Blaženije je davati nego primati. Rekao je, "Badava ste primili, badava i dajte." Pa ipak, uz svu njegovu neograničenu velikodušnost, on nije bio rastrošan ili ekstravagantan. Učio je da čovjek mora vjerovati da primi spasenje. "Jer koji traži, dat će mu se."

100:7.11 Bio je iskren, ali uvijek ljubazan. Rekao je, "Da nije tako, ja bih vam rekao." Bio je iskren, ali uvijek prijateljski. Slobodno je govorio o svojoj ljubavi prema grešniku i mržnji prema grijehu. No, uz svu ovu čudesnu iskrenost, bio je nepogrešivo fer.

100:7.12 Isus je uvijek bio dobro raspoložen, bez obzira što je ponekad do kraja pio kalež ljudske patnje. Neustrašivo se suočavao sa stvarnostima egzistencije, a ipak je bio ispunjen entuzijazmom za evanđelje kraljevstva. Ali on je kontrolirao svoj entuzijazam; entuzijazam nikada nije kontroliralo njega. Bezrezervno je bio posvećen "Očevom poslu." Ovaj božanski entuzijazam je naveo njegovu neproduhovljenu braću da mislile da je bio izvan sebe, a sav okupljeni svemir je u njemu vidio model zdravog razuma i primjer vrhovne smrtne predanosti visokim standardima duhovnog življ enja. Njegov j e kontrolirani entuzijazam bio zarazan; njegovi su suradnici bili ponukani sudjelovati u njegovom božanstvenom optimizmu.

100:7.13 Ovaj Galilejac nije bio čovjek patnji; on je bio duša radosti. Uvijek je govorio, "Radujte se i kličite od veselja." Ali kad je dužnost zvala, bio je spreman hrabro proći "dolinom sjene smrti." Bio je radostan, a u isto vrijeme ponizan.

100:7.14 Jedino se njegova hrabrost mogla mjeriti s njegovim strpljenjem. Kad je bio pozvan djelovati preuranjeno, jedino bi odvratio, "Moj čas još nije došao." Nikada nije bio u žurbi; posjedovao je izvanrednu sabranost. Ali često je bio ozlojađen zlom, nije trpio grijeh. Uvijek se snažno protivio onome što je ugrožavalo blagostanje njegove zemaljske djece. Ali njegova ogorčenost prema grijehu nikada nije izazivala ljutnju prema grešniku.

100:7.15 Imao je veličanstvenu hrabrost, ali nikada nije bio uludo odvažan. Njegova je parola bila, "Ne bojte se." Njegova je hrabrost bila plemenita i njegova smjelost često heroična. Ali ova smjelost je bila vezana s obzirnim nahođenjem i kontrolirana razumom. Bila je to hrabrost rođena o d vj ere , a ne nepromišljenost slijepog nagađanja. Bio je istinski hrabar, ali ne i preuzetan.

100:7.16 Gospodin je bio primjer poštovanja. Molitva njegove mladosti počinje riječima, "Oče naš koji je na nebesima, sveti se ime tvoje." Poštovao je čak i usiljeno iskazanje obožavanja u svojih bližnjih. Ali ovo ga nije odvratilo od napada na religiozne tradicije i pogrešna ljudska vjerovanja. Poštovao je istinsku svetost, a ipak je s pravom pitao svoju braću, "Koji će mi od vas dokazati neki grijeh?"

100:7.17 Isus je bio velik jer je bio dobar, a ipak je bio prijatelj male djece. Bio je nježan i skroman u svom privatnom životu, a ipak usavršeni čovjek svemira. Njegovi suradnici su ga sami prozvali Gospodinom.

100:7.18 Isus je bio savršeno ujedinjena ljudska ličnost. I danas, kao i u Galileji, on nastavlja ujedinjavati smrtna iskustva i koordinirati ljudska nastojanja. On ujedinjuje život, oplemenjuje karakter i pojednostavljuje iskustvo. On ulazi u ljudski um da ga uzdigne, preobrazi i preobliči. Doslovno je istina: "Ako tko ima Krista u sebi, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je postalo."

100:7.19 [ Predstavio Melkizedek Nebadona.]





Back to Top