Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA



POGLAVLJE 103 : STVARNOST RELIGIOZNOG ISKUSTVA

103:0.1 SVE čovjekove istinski religiozne reakcije nastaju pod utjecajem ranog djelovanja duha koji potiče obožavanje i pod kontrolom duha koji potiče mudrost. Uključenje čovjekove ličnosti u krug Svetog Duha Stvaralačkog Duha Svemira predstavlja čovjekovo prvo nadumno obdarenje; i mnogo prije bilo darivanja božanskih Sinova ili sveopćeg darivanja Ispravljača, ovaj utjecaj nastoji uvećati čovjekovo shvaćanje etike, religije i duhovnosti. Nakon darivanja Rajskih Sinova, oslobođeni Duh Istine uveliko doprinosi uvećanju čovjekove sposobnosti da spozna religiozne istine. S napretkom evolucije na izvjesnom naseljenom svijetu, Misaoni Ispravljači sve više učestvuju u razvoju viših oblika ljudskog religioznog uvida. Misaoni Ispravljač je kozmički prozor kroz koji konačno biće može vjerom uhvatiti tračak uvjerenja i božanstvenosti bezgraničnog Božanstva, Oca Svih.

103:0.2 Religiozne tendencije su prirođeno svojstvo ljudske rase; njihovo ispoljenje je univerzalno i one naizgled nastaju prirodnim putem; primitivne religije uvijek imaju evolucijski početak. Kako prirodno religiozno iskustvo sve više napreduje, periodična otkrivenja istine bilježe tok planetarne evolucije; bez ovih otkrivenja, prirodno religiozno iskustvo bi vrlo sporo napredovalo.

103:0.3 Na Urantiji trenutno postoje četiri vrste religije:

103:0.4 1. Prirodna ili evolucijska religija.

103:0.5 2. Nadprirodna religija ili otkrivenje.

103:0.6 3. Praktična ili suvremena religija koja predstavlja različite stupnjeve mješavine prirodnih i nadprirodnih religija.

103:0.7 Filozofske religije koje su djelo čovjeka, teološke doktrine i religije koje su nastale kao rezultat filozofskog rasuđivanja.

1. FILOZOFIJA RELIGIJE

103:1.1 Jedinstvo religioznog iskustva među društvenim ili rasnim grupama proizlazi iz toga što je priroda Božjeg fragmenta koji živi u individualnom čovjeku u svima jednaka. Iz ovog božanstva koje u njemu živi, niče čovjekov nesebični interes za dobrobit drugih ljudi. Ali kako je ličnost jedinstvena--ni koja dva smrtnika nisu međusobno jednaka--neminovno je da ni koja dva ljudska bića neće na sličan način protumačiti vodstva i porive duha božanstvenosti koji živi u njihovim umovima. Grupa smrtnika može doživjeti duhovno jedinstvo, ali nikada neće postići filozofsku suglasnost. I činjenica da su teolozi dvadesetog stoljeća formulirali više od pet stotina različitih definicija religije potvrđuje ovu razliku u tumačenju religiozne misli i iskustva. U stvarnosti, svako ljudsko biće definira religiju izrazima svog iskustvenog tumačenja božanskih impulsa koji zrače od Božjeg duha koji u njima živi, i stoga takvo tumačenje mora biti jedinstveno i potpuno različito od religiozne filozofije svih drugih ljudskih bića.

103:1.2 Kad se jedan smrtnik u potpunosti slaže s religioznom filozofijom drugog smrtnika, to znači da su ova dva bića imala slično religiozno iskustvo u pogledu onoga na što se odnosi sličnost njihovog filozofskog religioznog tumačenja.

103:1.3 Dok je vaša religija stvar osobnog iskustva, od velike je važnosti da budete upoznati s velikim brojem drugih religioznih iskustava (različitim tumačenjima religije od strane drugih i drugačijih smrtnika), kako vaš religiozni život ne bi postao odveć egocentričan--ograničen, sebičan i nedruštven.

103:1.4 Racionalizam je u krivu kad drži da je religija prvo primitivno vjerovanje u nešto, a da tek zatim čovjek počinje težiti vrijednostima. Religija prije svega predstavlja traženje vrijednosti, a tek zatim slijedi formulacija sustava interpretativnih vjerovanja. Ljudima je mnogo lakše složiti se u pogledu religioznih vrijednosti--ciljeva--nego vjerovanja--tumačenja. I ovo objašnjava kako religija može postići suglasnost u pogledu vrijednosti i ciljeva unatoč zbunjujućoj činjenici da se istodobno pridržava ogromnog broja međusobno proturiječnih vjerovanja--religioznih načela. Ovdje također leži objašnjenje toga da izvjesna osoba može održati svoje religiozno iskustvo unatoč tome što je odustala od svojih starih religioznih vjerovanja ili što ih je zamijenila novima. Korijenite promjene religioznih vjerovanja ne uništavaju religiju. Teologija ne stvara religiju; religija je ta koja stvara teološku filozofiju.

103:1.5 To što su religiozni ljudi vjerovali u mnogo toga što se pokazalo netočnim ne znači da religiju treba odbaciti, jer religija počiva na opažanju vrijednosti i njenu valjanost može opravdati jedino vjera osobnog religioznog iskustva. Religija, stoga, počiva na čovjekovom iskustvu i religioznoj misli; teologija, filozofija religije, predstavlja čovjekov častan pokušaj da protumači to iskustvo. Takva interpretativna vjerovanja mogu biti točna ili netočna, ili oboje.

103:1.6 Čovjekova spoznaja opažanja duhovnih vrijednosti predstavlja nadkonceptualni doživljaj. Ne postoji riječ u bilo kojem ljudskom jeziku kojom se može označiti taj "osjet," "osjećaj," "intuicija" ili "doživljaj" koji smo u ovim poglavljima odlučili nazvati svjesnošću Boga. Božji duh koji živi u čovjeku nije ličan--Ispravljač je predličan--ali ovaj Osmatrač predstavlja vrijednost, luči aromu božanstvenosti, koja je lična u najvišem i beskonačnom smislu riječi. Da Bog nije u najmanju ruku ličan, on ne bi mogao biti svjestan, a da nije svjestan, on bi bio podljudski.

2. RELIGIJA I INDIVIDUALNI ČOVJEK

103:2.1 Religija djeluje u ljudskom umu i ostvaruje se u ljudskom iskustvu prije nego što se javi u ljudskoj svijesti. Prije nego doživi porod, djete postoji približno devet mjeseci. Ali "rođenje" religije nije iznenadno; prije se može reći da ono predstavlja postepenu pojavu. No unatoč tome, prije ili kasnije nastupi "dan rođenja." Vi nećete ući u nebesko kraljevstvo ako ne budete "nanovo rođeni"--rođeni Duhom. Mnoga duhovna rođenja su praćena s mnogo tjeskobe duha i značajnim psihološkim smetnjama, upravo kao što su mnogi fizički porođaji praćeni "porođajnim mukama" i drugim abnormalnim pojavama koje prate "porod." U drugim slučajevima, duhovna rođenja su prirodan i normalan rast koji se sastoji od opažanja vrhunskih vrijednosti i povišenja duhovnog iskustva, premda religiozni razvoj ne može nastupiti bez svjesnog napora i čvrstih individualnih odlučnosti. Religija nikad ne može biti pasivno iskustvo, negativan stav. Ono što se zove "rođenje religije" nije izravno povezano s takozvanim doživljajima obraćenja koji često prate religiozne epizode kasnijeg života i koji nastaju kao rezultat mentalnog sukoba, potiskivanja emocija i preokreta u temperamentu.

103:2.2 Ali osobe koje su roditelji tako podigli da su oduvijek bile svjesne da su djeca nebeskog Oca punog ljubavi ne bi trebale iskosa gledati na one ljude koji su mogli steći svijest o prijateljskom odnosu s Bogom jedino putem psihološke krize--emocionalnog preokreta.

103:2.3 Čovjekova moralna priroda, iz koje vrlo rano niče društvena svijest, predstavlja evolucijsko tlo koje je smješteno u ljudskom umu i u kojem se razvija klica religije otkrivenja. Prvi porivi djetetove moralne prirode se ne tiču spolnih pitanja, osjećaja krivnje ili osobnog ponosa, već prije impulsa koji potiču pravednost, fer ophođenje i ljubeznost--koji djete navode da pomogne svojim bližnjima. I ako takve rane pobude nađu odgovarajuću podršku, postupno se razvija religiozni život koji uglavnom nije opterećen sukobima, preokretima i krizama.

103:2.4 Svako ljudsko biće vrlo rano doživi nešto što nalikuje sukobu između impulsa koji potiče sebičnost i impulsa koji potiče altruizam, i mnogo puta čovjek može po prvi put doživjeti svjesnost Boga ako zatraži nadljudsku pomoć prilikom takvih moralnih sukoba.

103:2.5 Dječja psihologija je prirodno pozitivna, a ne negativna. Mnogi smrtnici su negativni jer su tako odgojeni. Tvrdnja da je djete pozitivno se odnosi na njegove moralne impulse, one umne snage čija pojava označava da je u um tog djeteta stigao Misaoni Ispravljač.

103:2.6 Ako nije izložen negativnom učenju i nakon što se javila religiozna svijest, um normalnog djeteta se kreće pozitivno, u smjeru moralne ispravnosti i društvene službe, a ne negativno, suprotno do grijeha i krivnje. Pri razvoju religioznog iskustva može se javiti sukob, premda to nije neminovno, ali ono što jeste neminovno su odluke, napor i djelovanje ljudske volje.

103:2.7 Kad god čovjek donosi moralnu odluku, on uvijek doživljava izvjesnu mjeru moralnog sukoba. I prvi takav sukob u djetinjem umu je sukob između egoističkog poriva i altruističkog impulsa. Misaoni Ispravljač uzima u obzir osobne vrijednosti egoističkog motiva, ali daje blagu prednost altruističkom impulsu, kako je on taj koji vodi ljudskoj sreći i radostima nebeskog kraljevstva.

103:2.8 Kad ljudsko biće koje je suočeno s porivom da bude sebično izabere da učini nešto što je nesebično, takva odluka predstavlja primitivno religiozno iskustvo. Ni jedna životinja ne može izabrati da donese takvu odluku; takva odluka je ljudska i religiozna. Ona podrazumijeva čovjekovu svjesnost Boga i ispoljava impuls koji vodi društvenoj službi, i na kojem počiva bratstvo ljudi. Kad um slobodnom voljom izabere ispravan moralni sud, takva odluka tvori religiozno iskustvo.

103:2.9 Ali prije nego se djete dovoljno razvije kako bi moglo steći moralnu sposobnost i biti u stanju izabrati altruističku službu, ono izgradi snažnu i ujedinjenu egoističku prirodu. I upravo iz ove činjenice proizlazi teorija o borbi između "više" i "niže" prirode, između "starog grešnika" i "nove prirode" blagosti. Vrlo rano u životu, normalno dijete počinje shvaćati da je "blaženije davati nego primati."

103:2.10 Čovjek često poistovjećuje poriv koji ga navodi da služi vlastitom interesu sa svojim egom--sobom. Nasuprot tome, on često poistovjećuje nagon koji potiče altruizam s nekim utjecajem izvan njega samoga--Bogom. I takav sud je zaista ispravan, jer sve takve žudnje koje ne potiču od ega vuku porijeklo iz vodstva Misaonog Ispravljača, a ovaj Ispravljač je fragment Boga. Ljudska svijest spoznaje impuls Osmatrača koji je duh kao altruistički poriv, obzirnost prema drugim ljudima. Ovo je rano i temeljno iskustvo djetinjeg uma. Kad djete ne postigne ujedinjenje ličnosti, altruistički poriv može postati tako prerazvijen da ozbiljno dođe u sukob s čovjekovom dobrobiti. Zavedena svijest može stvoriti neizmjeran sukob, brigu, patnju i beskrajan jad.

3. RELIGIJA I LJUDSKA RASA

103:3.1 Dok je vjerovanje u duhove, snove, te svakovrsna druga praznovjerja igralo značajnu ulogu u evolucijskom porijeklu primitivnih religija, nemojte previdjeti utjecaj klanskog ili plemenskog duha solidarnosti. Upravo takvi grupni odnosi su stvorili društvenu situaciju koja je predstavljala izazov borbi izmeu egoizma i altruizma, sukobu koji se javio u moralnoj prirodi ranog ljudskog uma. Unatoč vjerovanju u duhove, religija primitivnih Australijanaca je još uvijek usmjerena na klan. Vremenom, takvi religiozni koncepti se često personificiraju, prvo, u vidu životinja, a zatim, u vidu nadčovjeka ili Boga. Čak i takve inferiorne rase kao što su Afrički Bušmani, koji još uvijek nisu razvili čak ni totemička vjerovanja, spoznaju razliku između osobnog interesa i interesa grupe, primitivnu razliku između vrijednosti onog što je svjetovno i vrijednosti onog što je sveto. Ali religiozno iskustvo ne potiče od društvene grupe. Unatoč tome što su ovi rani primitivni utjecaji doprinjeli razvoju čovjekove rane religije, činjenica je da stvarni religiozni impuls vuče porijeklo iz istinskih duhovnih prisustava koja pobuđuju čovjekovu spremnost da bude nesebičan.

103:3.2 Primitivno vjerovanje u prirodna čuda i tajanstvene pojave, neličnu manu, predstavlja nagovještaj suvremenije religije. Ali prije ili kasnije, evolucijska religija zahtijeva da individualni čovjek podnese neku osobnu žrtvu radi dobrobiti svoje društvene grupe, da učini nešto što će druge ljude učiniti srećnijim i boljim. Na kraju, religiji je suđeno da postane služba Bogu i čovjeku.

103:3.3 Religija treba da promijeni čovjekovo okruženje, premda najveći dio suvremene religije to više nije u stanju postići. Suviše često, okruženje vlada religijom.

103:3.4 Imajte na umu da osnovno iskustvo religije svih doba počiva u onome što čovjek osjeća prema moralnim vrijednostima i društvenim značenjima, a ne u onome što on misli u vezi teoloških dogmi ili filozofskih teorija. Povoljna stvar u razvoju religije je postavka koncepta morala na mjesto magije.

103:3.5 U svome razvoju, čovjek je prošao kroz praznovjerja mane, magije, obožavanja prirode, straha od duhova i obožavanja životinja, do različitih ceremonija koje su označavale da je individualni čovjek odustao od svog religioznog stava i prihvatio grupne reakcije klana. Zatim, ove ceremonije su sabrane i kristalizirane u vidu plemenskih vjerovanja, i konačno, ovi strahovi i vjere su postali personificirani kao bogovi. Ali kroz svu ovu evoluciju religije, moralni element je uvijek bio donekle prisutan. Uvijek se mogao osjeteti impuls Boga koji živi u čovjeku. I ovi snažni utjecaji--jedan ljudski a drugi božanski--su omogućili da religija preživi kroz nestalnosti mnogih stoljeća, unatoč tome što su joj tisuće razornih tendencija i neprijateljskih proturiječnosti tako često prijetile uništenjem.

4. DUHOVNO ZAJEDNIŠTVO

103:4.1 Značajna razlika između društvene prilike i religioznog skupa je to što je, u suprotnosti sa svjetovnim, religiozni skup prožet atmosferom duhovnog zajedništva. Na ovaj način, ljudska grupa stvara osjećaj prijateljske zajednice s Bogom, što predstavlja početak grupnog obožavanja. Zajednički obrok je bio najraniji društveni oblik duhovnog zajedništva, te su tako rane religije zahtijevale da učesnici podijele dio ceremonijalne žrtve. Čak je i kršćanska pričest zadržala ovaj oblik duhovnog zajedništva. Atmosfera duhovnog zajedništva pruža osvježenje i utješno primirje uoči sukoba između ega, koji štiti vlastite interese, i altruističkog poriva Osmatrača koji živi u čovjeku. I ovo predstavlja uvod u istinsko obožavanje--to što ljudi osjećaju Božje prisustvo--a iz ovog osjećaja prisustva Boga niče bratstvo ljudi.

103:4.2 Kad bi primitivni čovjek osjetio da je njegovo duhovno zajedništvo s Bogom prekinuto, pribjegao bi raznim oblicima prinošenja žrtavi kako bi postigao izmirenje, obnovio ovaj prijateljski odnos. Čovjekova žudnja za ispravnošću vodi spoznaji istine, a istina uvećava ideale, što religioznim ljudima stvara novi problem, jer naši ideali obično rastu geometrijski, dok se naša sposobnost da živimo prema njima uvećava jedino aritmetički.

103:4.3 Osjećaj krivnje (ne svijest da je čovjek počinio grijeh) proizlazi bilo iz prekinutog duhovnog zajedništva ili iz unižavanja čovjekovih moralnih ideala. Izlaz iz takve teškoće se može naći jedino u spoznaji da čovjekovi najviši moralni ideali ne moraju biti jednaki Božjoj volji. Čovjek se ne može nadati da će živjeti u skladu sa svojim najvišim idealima, ali on može ostati vjeran svome cilju--on može tragati za Bogom i postajati mu sve više nalik.

103:4.4 Isus je odagnao sve ceremonije žrtvovanja i izmirenja. On je uništio osnovu na kojoj je počivao ovaj umišljeni osjećaj krivnje i izoliranosti u kozmosu time što je proglasio da je čovjek djete Boga; odnos između stvorenog bića i Stvoritelja počiva na odnosu između djeteta i roditelja. Svim svojim smrtnim sinovima i kćerima, Bog postaje Otac pun ljubavi. Sve ceremonije koje nisu doličan dio takvog intimnog obiteljskog odnosa su zauvijek poništene.

103:4.5 Bog otac se odnosi prema čovjeku, svome djetetu, ne u skladu s aktualnom vrlinom ili vrijednošću tog djeteta, već u skladu s njegovim motivom--u skladu s ciljem i namjerom koji vode to stvoreno biće. Ovaj odnos predstavlja vezu između roditelja i djeteta i motiviran je božanskom ljubavlju.

5. PORIJEKLO IDEALA

103:5.1 Osjećaj društvene dužnosti i moralne obaveze potiče iz ranog evolucijskog uma i najvećim dijelom niče iz emocionalnog straha. Pozitivniji poriv koji vodi društvenoj službi i altruističkom idealizmu niče iz impulsa koji je rezultat neposrednog djelovanja božanskog duha koji živi u ljudskom umu.

103:5.2 Ideja-ideal da čovjek treba činiti dobro drugima--njegov impuls da uskrati nešto svome egu radi nečeg što će biti u korist njegovog susjeda--je isprva vrlo ograničen. Primitivni čovjek smatra susjedima jedino one koji su mu vrlo bliski, one koji se prema njemu ophode susjedski; kako religiozna civilizacija sve više napreduje, pojam susjeda se proširuje kako bi obuhvatio klan, pleme i naciju. Isus je proširio ovaj pojam na cijelo čovječanstvo, rekavši da trebamo voljeli čak i naše neprijatelje. I unutar svakog normalnog ljudskog bića postoji nešto što potvrđuje da je ovo učenje moralno--ispravno. ‚ak i oni koji se najmanje pridržavaju ovog ideala, priznaju da je on u teoriji ispravan.

103:5.3 Svi ljudi prepoznaju moralnost ovog univerzalnog ljudskog poriva koji potiče nesebičnost i altruizam. Humanista pripisuje njegovo porijeklo prirodnom djelovanju materijalnog uma; religiozni čovjek je više u pravu kad prepoznaje da istinski nesebičan poriv ljudskog uma predstavlja reakciju na unutarnja duhovna vodstva Misaonog Ispravljača.

103:5.4 Ali čovjekovo tumačenje ovih ranih sukoba između volje ega i volje koja nije volja bitka nije uvijek pouzdano. Jedino ličnost koja je prilično dobro ujedinjena može riješiti mnogolike sporove između žudnji ega i javljajuće društvene svijesti. Čovjek ima ista prava kao i njegovi susjedi. Ni čovjek niti njegovi susjedi nemaju isključivo pravo na čovjekovu pažnju i službu. Najraniji oblik ljudskih osjećaja krivnje potiče iz čovjekovog neuspjeha da riješi ovaj problem.

103:5.5 Čovjek može doživjeti sreću jedino kad se žudnje njegovog ega koordiniraju i izmire s žudnjama altruističkog poriva višeg bitka (božanskog duha) uz pomoć ujedinjene volje integrirajuće ličnosti koja nad njima ima kontrolu. Um evolucijskog čovjeka je uvijek suočen s kompliciranim problemom, potrebom da razriješi sukob između prirodnog širenja emocionalnih impulsa i moralnog rasta nesebičnih poriva koji počivaju na duhovnom uvidu--istinskom religioznom razmišljanju.

103:5.6 Čovjekovo nastojanje da pruži jednako dobro samom sebi i najvećem broju drugih ljudi predstvalja problem koji ponekad nije moguće zadovoljavajuće riješiti u okviru vremena i prostora. U vječnom životu, takve proturiječnosti će biti izglađene, ali njih nije moguće riješiti za jednog kratkog života na zemlji. Isus je opisao ovaj paradoks slijedećim riječima, "Tko želi da sačuva svoj život, izgubit će ga, a tko radi kraljevstva izgubi svoj život, naći će ga."

103:5.7 Čovjekovo teženje idealima--njegovo nastojanje da bude poput Boga--je nešto čime se čovjek bavi prije kao i nakon smrti. Život poslije smrti se u biti ne razlikuje od smrtničke egzistencije. Svo što učinimo u ovom životu, a što je dobro, neposredno doprinosi uzvišenju budućeg života. Stvarna religija ne potiče moralnu i duhovnu lijenost time što daje povoda praznoj nadi da će čovjek primiti vrline plemenitog karaktera po prolasku kroz portale prirodne smrti. Istinska religija ne umanjuje čovjekove napore k napredku u toku smrtničkog života koji je čovjeku dat u najam. Sve što je stečeno za smrtničkog života neposredno doprinosi obogaćenju prvih stadija besmrtnog iskustva preživljavanja.

103:5.8 Učenje da su svi altruistički impulsi nastali jedino kao rezultat čovjekovog prirodnog instinkta da odustane od individualnog života kako bi živio u grupi, uništavaju čovjekov idealizam. S druge strane, saznanje da ovi viši porivi čovjekove duše zrače iz duhovnih sila koje žive u njegovom umu, daje čovjeku snagu i plemenitost.

103:5.9 Istinska spoznaja da u njemu živi i stremi nešto što je vječno i božansko, podiže čovjeka izvan i iznad njega samoga. I zbilja je istina da živa vjera u to da naši ideali potiču iz nadljudskih izvora opravdava naše vjerovanje da smo Božji sinovi i čini stvarnim naša altruistička uvjerenja, osjećanja bratstva ljudi.

103:5.10 U svojoj duhovnoj domeni, čovjek uistinu ima slobodnu volju. Smrtni čovjek nije bespomoćni rob krute vladavine svemoćnog Boga, niti je žrtva beznadežnog fatalizma mehanističkog determinizma svemira. Čovjek je stvarno dizajner i graditelj svoje vječne sudbine.

103:5.11 Ali pritisak neće čovjeka bilo spasiti ili oplemeniti. Duhovni rast niče iz unutrašnjosti evoluirajuće duše. Pritisak može izobličiti ličnost, ali on nikada ne potiče rast. Čak i obrazovni pritisak pomaže jedino u negativnom smislu, time što eventualno spriječava katastrofalna iskustva. Najveći duhovni rast se dešava tamo gdje su svi spoljašnji pritisci minimalni. "Gdje je Božji duh, tu je sloboda." ‚ovjek se najbolje razvija tamo gdje vlada najmanji pritisak doma, zajednice, religiozne ustanove ili države. Ovo se, međutim, ne smije protumačiti kao tvrdnja da u naprednom društvu ne trebaju postojati dom, država, ili društvene i religiozne ustanove.

103:5.12 Kad se pripadnik religiozne društvene grupe povinuje zahtijevima takve grupe, potrebno ga je ohrabriti da uživa religioznu slobodu punog izražaja svog osobnog tumačenja istina religioznog vjerovanja i činjenica religioznog iskustva. Sigurnost religiozne grupe ovisi o duhovnom jedinstvu, a ne o teološkoj suglasnosti. Pripadnici religiozne grupe trebaju imati slobodu razmišljanja, koja nije isto što i "slobodoumlje." Velika nada leži u bilo kojoj religioznoj ustanovi koja obožava živog Boga, potvrđuje učenje o bratstvu ljudi i ima hrabrosti da oslobodi svoje pripadnike od svakog pritiska da prihvate teološka načela.

6. FILOZOFSKA KOORDINACIJA

103:6.1 Teologija predstavlja proučavanje djela i reakcija ljudskog duha; ona nikada ne može postati znanost jer u pogledu svog osobnog izražaja uvijek mora biti više-manje povezana s psihologijom, dok u pogledu sistematskog prikaza mora biti povezana s filozofijom. Vi se bavite teologijom kad proučavate svoju osobnu religiju; kad proučavate religiju drugog čovjeka, bavite se psihologijom.

103:6.2 Kad čovjek pristupi proučavanju i ispitivanju svog svemira izvana, on stvara različite fizičke znanosti; kad pristupi proučavanju sebe i svemira iznutra, on stvara teologiju i metafiziku. Umjetnost filozofije, koja se javila u kasnijem periodu, je nastala kao rezultat nastojanja da se usklade mnoga proturiječja čija pojava je isprva bila neminovna, s obzirom na to da su saznanja i učenja ovih dvaju prilaza svemiru stvari i bića dijametralno suprotna.

103:6.3 Religija se odnosi na duhovno gledište, svijest da je ljudsko iskustvo unutarnje. Njegova duhovna priroda čovjeku pruža priliku da okrene vanjsku stranu kozmosa unutra. Stoga je istina da, kad se cijela tvorevina posmatra isključivo iz unutrašnjosti iskustva ličnosti, čini se da je u svojoj prirodi duhovna.

103:6.4 Kad čovjek istražuje svemir analitički i uz pomoć materijalnih obdarenja svojih fizičkih osjetila i umne percepcije koja je s njima povezana, kozmos djeluje mehanički i energetsko-materijalan. Takva vještina proučavanja stvarnosti se sastoji u okretanju unutarnje strane kozmosa van.

103:6.5 Logičan i dosljedan filozofski koncept svemira se ne može izgraditi bilo na pretpostavkama materijalizma ili spiritizma, kako oba ova sistema razmišljanja, kad se primjene univerzalno, moraju vidjeti izobličenu sliku svemira: materijalizam, zbog toga što čini kontakt sa svemirom okrečući njegovu unutrašnjost van, a spiritizam zbog toga što spoznaje prirodu svemira okrečući njegovu vanjštinu unutra. Stoga, bilo znanost ili religija, same za sebe i ponaosob, se ne mogu nadati da će steći prikladno razumijevanje univerzalnih istina i odnosa ne budu li vođene ljudskom filozofijom i prosvjetljene božanskim otkrivenjem.

103:6.6 Kako bi postigao izražaj i samoostvarenje, čovjekov unutarnji duh uvijek mora ovisiti o umnom mehanizmu i vještini. Isto tako, čovjekov spoljašnji doživljaj materijalne stvarnosti mora počivati na umnoj svijesti ličnosti doživljavatelja. Stoga, duhovno i materijalno, unutarnje i vanjsko, predstavljaju ljudska iskustva koja su uvijek usklađena s umnom djelatnošću i koja su, kad se radi o njihovoj spoznaji u čovjekovoj svijesti, uslovljena djelovanjem uma. Čovjek doživljava tvar u svome umu; on doživljava duhovnu stvarnost u svojoj duši, ali ove stvarnosti postaje svijestan u svome umu. Intelekt je taj koji usklađuje i neprestano uvjetuje i oblikuje ukupnu sumu smrtničkog iskustva. I čovjekova spoznaja energetskih stvari i duhovnih vrijednosti ovisi o načinu na koji su iste protumačene od strane umnog medija ljudske svijesti.

103:6.7 Teškoća na koju nailazite pri pokušaju skladnijeg koordiniranja znanosti i religije leži u tome da vam posve nedostaje posrednički domen morontija svijeta stvari i bića. Lokalni svemir se sastoji od tri stupnja, ili stadija, ispoljenja stvarnosti: tvari, morontije i duha. Kad se stvari posmatraju s morontijalnog stanovišta, nestaje razlika između otkrića fizičkih znanosti i djelovanja duha religije. Razum je vještina kojom znanost postiže razumijevanje; vjera je vještina kojom religija postiže uvid; mota je vještina morontijalne razine. Mota je nadmaterijalna profinjenost opažanja stvarnosti koja počinje nadomiještati nepotpuni rast, a sastoji se od znanja-razuma, dok njena bit počiva u vjeri-uvidu. Mota je nadfilozofsko pomirenje divergentnog poimanja stvarnosti koje ne mogu postići materijalne ličnosti; ona djelomično počiva na tome što čovjek prolazi kroz smrt i shvaća da je preživio materijalni život u ljudskom obličju. Ali čak i mnogi smrtnici prepoznaju potrebu za metodom koji će izmiriti uzajamno djelovanje između domena znanosti i domena religije među kojima vlada široki raskol; metafizika je rezultat čovjekovog uzaludnog nastojanja da premosti ovaj općepriznati jaz. Ali ljudska metafizika je donijela više zbrke nego prosvjetljenja. Metafizika predstavlja čovjekov dobronamjerni ali jalovi pokušaj da nadoknadi to što ne posjeduje motu morontije.

103:6.8 Metafizika je doživjela neuspjeh; motu čovjek ne može shvatiti. Otkrivenje je jedina vještina koja materijalnom svijetu pruža nadoknadu za nedostatak mota profinjenosti opažanja istine. Otkrivenje autoritativno razjašnjava zbrku koja je nastala kao rezultat metafizičkog rasuđivanja na evolucijskom svijetu.

103:6.9 Znanost predstavlja čovjekovo nastojanje da izuči svoje fizičko okruženje, energetsko-materijalni svijet; religija je čovjekovo iskustvo, njegov doživljaj s kozmosom vrijednosti duha; filozofija se razvila kao rezultat nastojanja čovjekovog uma da organizira i uzajamno uskladi otkrića ova dva uveliko različita koncepta, te da izgradi razuman i ujedinjen stav prema kozmosu. Kad se razjasni otkrivenjem, filozofija djeluje dosta prihvatljivo s obzirom na to da čovjek ne posjeduje motu i da je metafizika--zamjena za motu koja je plod čovjekovog rasuđivanja--doživjela neuspjeh.

103:6.10 Rani čovjek nije spoznavao razliku između razine energije i razine duha. Ljubičasta rasa i njeni Anditski nasljednici su bili prvi koji su pokušali razdvojiti ono što se povinovalo matematičkim zakonima od onog što se povinovalo volji. Vremenom, civilizirani čovjek je sve više slijedio stope najranijih Grka i Sumerana koji su spoznali razliku između živog i neživog. I kako civilizacija bude napredovala, filozofija će morati premostiti rastuće raskole između koncepta duha i koncepta energije. Ali u vremenu prostora, ove divergencije su ujedinjene u Vrhovnom.

103:6.11 Znanost uvijek mora počivati na razumu, premda imaginacija i nagađanje doprinose proširenju njenih granica. Religija će uvijek ovisiti o vjeri, dok razum uravnotežava religiju i vješto joj služi. Obmanjujuća tumačenja pojava oba svijeta, i prirodnog i duhovnog, koja se često greškom smatraju znanostima i religijama, su uvijek postojala i uvijek će postojati.

103:6.12 Iz svog nepotpunog shvaćanja znanosti, slabog poznavanja religije i izjalovljenih metafizička objašnjenja, čovjek nastoji izgraditi svoje filozofske definicije. I suvremeni čovjek bi zbilja uspio izgraditi vrijednu i primamljivu filozofiju o sebi i svome svemiru da nije zbrke koju je uvela ova značajna i neizostavna metafizička spona između svijeta tvari i svijeta duha, da metafizika nije doživjela neuspjeh pri nastojanju da premosti morontija raskol između fizičkog i duhovnog. Smrtni čovjek ne posjeduje koncept morontija uma i materijala; i otkrivenje je jedina vještina kojom se može nadoknaditi ovaj konceptualni deficit, a konceptualni podaci su prijeko potrebni kako bi čovjek mogao izgraditi logičnu filozofiju svemira i postići zadovoljavajuće razumijevanje svog sigurnog i postojanog položaja u tom svemiru.

103:6.13 Otkrivenje je jedina nada koja će evolucijskom čovjeku omogućiti da premosti taj morontija raskol. Bez pomoći mote, vjera i rasuđivanje ne mogu zamisliti i izgraditi logičan svemir. Bez uvida koji daje mota, smrtni čovjek ne može opaziti dobrotu, ljubav i istinu u pojavama materijalnog svijeta.

103:6.14 Kad čovjekova filozofija snažno naginje prema svijetu materije, ona postaje racionalistična ili naturalistična. Kad filozofija naginje duhovnoj razini, ona postaje idealistična ili čak mistična. U onom žalosnom slučaju gdje filozofija naginje metafizici, ona nepogrešivo postaje skeptična, zbrkana. U prošlim dobima, najveći dio čovjekovog znanja i intelektualnih vrjednovanja je spadao u kategoriju jednog od ova tri perceptivna izobličenja. Filozofija se ne smije usuditi da projicira svoja tumačenja stvarnosti u skladu s linearnim principom logike; ona uvijek mora računati na eliptičku simetriju stvarnosti i na bitnu zakrivljenost predodžbi svih odnosa.

103:6.15 Najviša filozofija koju čovjek može postići mora logično počivati na rasuđivanju znanosti, vjeri religije i uvidu u istinu koji čovjeku pruža otkrivenje. Ovim ujedinjenjem, čovjek donekle može nadoknaditi to što nije u stanju izgraditi prikladnu metafiziku i što ne može shvatiti motu morontije.

7. ZNANOST I RELIGIJA

103:7.1 Znanost počiva na rasuđivanju, religija na vjeri. Premda nije zasnovana na razumu, vjera je razumna; premda ne ovisi o logici, zdrava logika je svejedno potiče. ‚ak ni idealna filozofija neće biti u stanju potkrijepiti vjeru; pored znanosti, vjera zapravo predstavlja sam izvor takve filozofije. Jedino otkrivenje može pouzdano voditi vjeru koja predstavlja čovjekov religiozni uvid, dok jedino osobno smrtničko iskustvo s duhovnim Ispravljačem, prisustvom Boga koji je duh, može uzvisiti vjeru.

103:7.2 Istinsko spasenje je vještina kojom, uz božansku pomoć, smrtnički um evoluira od poistovjećenja s materijom, kroz razine morontija veze, do višeg kozmičkog statusa usklađenja s duhom. I kao što u zemaljskoj evoluciji materijalni intuitivni instikt prethodi pojavi znanja koje je plod rasuđivanja, tako i ispoljenje duhovnog intuitivnog uvida najavljuje kasniju pojavu morontija rasuđivanja i iskustva, te rasuđivanja i iskustva duha u uzvišenom programu nebeske evolucije, pretvara privremeno-zemaljske ljudske potencijale u aktualnost i božanstvenost vječnog čovjeka, Rajskog finaliste.

103:7.3 Ali kako, vođen žudnjom da doživi Boga, čovjek u usponu bude ponirao u sebe samoga i stremio prema Raju, on će isto tako stremiti prema vani i prema svemiru, kako bi stekao energetsko razumijevanje materijalnog kozmosa. Napredovanje znanosti nije ograničeno na čovjekov zemaljski život; dok se bude uspinjao svemirom i nadsvemirom, čovjek će uveliko proučavati prevođenje energije i metamorfoze materije. Bog je duh, ali Božanstvo je jedinstvo, i jedinstvo Božanstva ne obuhvaća samo duhovne vrijednosti Oca Svih i Vječnog Sina, već je također upoznato s energetskim činjenicama Univerzalnog Kontrolera i Rajskog Otoka; ove dvije faze univerzalne stvarnosti su savršeno usklađene u umnim odnosima Združenog Činitelja, dok su na finitnoj razini ujedinjene u javljajućem Božanstvu Vrhovnog Bića.

103:7.4 Jedinstvo znanstvenog stava i religioznog uvida koje se može postići putem iskustvene filozofije predstavlja dio iskustva čovjekovog dugog uspona prema Raju. Matematičke aproksimacije i pouzdanosti uvida će uvijek zahtijevati usklađujuće djelovanje umne logike na svim razinama iskustva, izuzev kad se radi o najvišem postgnuću Vrhovnoga.

103:7.5 Ali logika nikad neće uspjeti uskladiti otkrića znanosti s uvidima religije ako istina ne bude dominirala i znanstvenim i religioznim aspektima ličnosti i ako oni ne budu najiskrenije voljni slijediti ovu istinu ma gdje pošla, bez obzira na prirodu njenih zaključaka.

103:7.6 Logika je vještina filozofije, njen metod izražavanja. U okviru domena istinske znanosti, rasuđivanje je uvijek podložno utjecaju istinske logike; u okviru domena istinske religije, posmatrana s unutrašnjeg stanovišta, vjera je uvijek logična, unatoč tome što se takva vjera može činiti neosnovanom ako se posmatra sa stanovišta znanstenog prilaza koji je gleda svana. Kad se unutrašnjost posmatra s vana, svemir može djelovati materijalan; kad se njegova vanjština posmatra iznutra, isti taj svemir može izgledati posve duhovan. Rasuđivanje niče iz materijalne svijesti a vjera iz duhovne svijesti, ali ako između njih bude posredovala filozofija koja u najboljem slučaju može biti potkrijepljena otkrivenjem, logika će biti u stanju potvrditi i unutarnji i vanjski pogled, te tako postići ravnotežu između znanosti i religije. Stoga, ako i znanost i religija budu održavale kontakt s logikom filozofije, one će biti uzajamno sve obzirnije i snošljivije, sve manje skeptične.

103:7.7 To što je potrebno i znanosti i religiji, disciplinama koje prolaze procesom rasta i razvoja, je viša svijest o nepotpunosti evolucijskog statusa. Učitelji znanosti, kao i učitelji religije, su često suviše samouvjereni i dogmatični. Jedino što i znanost i religija mogu učiniti jeste da posmatraju svoje vlastite činjenice samokritički. Istog trenutka kad se udalje od činjenica, razum ih bilo izdaje ili smjesta ispoljava nazadnu tendenciju da se povuče u zakrilje lažne logike.

103:7.8 Istina--koja predstavlja razumijevanje kozmičkih odnosa, svemirskih činjenica i duhovnih vrijednosti--se najbolje može spoznati uz pomoć službe Duha Istine, a otkrivenje nudi najbolju kritiku istine. Ali otkrivenje ne vuče korijenje bilo iz znanosti ili iz religije; njegova uloga se sastoji u tome što koordinira i znanost i religiju s istinom stvarnosti. U svakom slučaju, ako smrtni čovjek nema otkrivenja ili ako ga nije u stanju shvatiti, on mora pribjeći svojoj izjalovljenoj metafizici, koja predstavlja jedinu ljudsku zamjenu za otkrivenje istine ili motu morontija ličnosti.

103:7.9 Znanost materijalnog svijeta čovjeku pruža mogućnost da kontolira, a u izvjesnoj mjeri čak i dominira, svoje fizičko okruženje. Religija duhovnog iskustva predstavlja izvor prijateljskog nagona koji objašnjava kako ljudi uspijevaju živjeti zajedno unatoč složenosti civilizacije znanstvenog doba. Metafizika, a posebno otkrivenje, nudi zajedničko tlo na kojem se mogu sresti otkrića znanosti s otkrićima religije, te omogućuje čovjekovo nastojanje da logički uskladi ova dva zasebna ali neovisna domena misli i na taj način stvori uravnoteženu filozofiju znanstvene stabilnosti i religioznog uvjerenja.

103:7.10 U smrtničkom stadiju, ništa ne može biti apsolutno dokazano; i znanost i religija su zasnovane na pretpostavkama. Na morontija razini, i znanstvene i religiozne postavke se mogu djelomično dokazati uz pomoć logike mote. Na duhovnoj razini najvišeg stadija, kako biće istinski doživljava stvarnost i stiče iskustvo pri svom odnosu sa stvarnošću, postupno iščezava potreba za ključnim dokazom; ali čak i tu postoji mnogo toga što leži izvan finitnoga i što ostaje nedokazano.

103:7.11 Sve podjele ljudske misli počivaju na izvjesnim pretpostavkama koje su prihvaćene, premda bez dokaza, od strane čovjekove sposobnosti opažanja stvarnosti, moći koja predstavlja bitno obdarenje ljudskog uma. Znanost započinje svoju hvalisavu karijeru rasuđivanja time što podrazumijeva stvarnost triju stvari: materije, kretanja i života. Religija polazi od pretpostavke valjanosti triju stvari: uma, duha i svemira--Vrhovnog Bića.

103:7.12 Znanost postaje domen matematičke misli, energije i materijala vremena i prostora. Religija se bavi ne samo finitnim i privremeno-zemaljskim duhom, već i duhom vječnosti i vrhovnosti. Jedino pomoću dugog iskustva u moti, ove dvije krajnosti kozmičke percepcije mogu rezultirati analognim tumačenjima izvora, djelovanja, odnosa, stvarnosti i sudbina. Najviše usklađenje divergencije između energije i duha se može postići uključenjem u krug Sedam Glavnih Duhova; prvo ujedinjenje ove divergencije počiva u Božanstvu Vrhovnoga; njegova finalnost počiva u beskonačnosti Prvog Izvora i Centra, JA JESAM.

103:7.13 Prosudba je čin kojim čovjek prepoznaje zaključke svijesti u pogledu iskustva u fizičkom svijetu energije i materije i s istim. Vjera je čin opažanja valjanosti duhovne svijesti--nešto što ne posjeduje ni koji drugi smrtnički dokaz. Logika je sintetizirano napredovanje jedinstva vjere i razuma koje teži za istinom, i ona počiva na bitnim umnim obdarenjima smrtnih bića, unutarnjem opažanju stvari, značenja i vrijednosti.

103:7.14 Postoji stvaran dokaz duhovne stvarnosti prisustva Misaonog Ispravljača, ali valjanost ovog prisustva nije moguće dokazati vanjskom svijetu, već jedino osobi koja je doživjela Boga koji u njoj živi. ‚ovjekova svijest da u njemu živi Ispravljač počiva na intelektualnoj spoznaji istine, nadumnoj spoznaji dobrote i tome što on posjeduje ličnost koja je motivirana ljubavlju.

103:7.15 Znanost otkriva materijalni svijet, religija ga vrijednuje, dok filozofija nastoji protumačiti njegova značenja, istodobno koordinirajući znanstveno materijalno stanovište s religioznim duhovnim konceptom. Ali povijest je domen u kojem se znanost i religija nikad ne neće u cjelosti suglasiti.

8. FILOZOFIJA I RELIGIJA

103:8.1 Premda i znanost i filozofija mogu pretpostaviti vjerojatnost postojanja Boga na osnovu razuma ili logike, jedino osobno religiozno iskustvo čovjeka koji je vođen duhom može potvrditi sigurnost takvog vrhunskog i osobnog Božanstva. Pomoću vještine takvog utjelovljenja žive istine, filozofska hipoteza vjerojatnosti Boga postaje religiozna stvarnost.

103:8.2 Zbrka u vezi doživljaja sigurnosti u postojanje Boga niče iz različitosti tumačenja i odnosa ovog iskustva od strane raličitih osoba i od strane različitih ljudskih rasa. Doživljaj Boga može biti u cjelosti valjan, ali rasprave o Bogu, koje su intelektulane i filozofske, se međusobno razmimoilaze i često znaju biti zbunjujuće i prijvarne.

103:8.3 Dobar i plemenit čovjek može biti najiskrenije zaljubljen u svoju ženu, ali ne biti u stanju da položi pismeni ispit u vezi psihologije bračne ljubavi. Drugi čovjek, koji može osjećati tek vrlo malo ljubavi prema svojoj ženi, može vrlo uspješno položiti ovaj ispit. To što čovjek koji voli izvjesnu osobu nema uvida u njenu narav, ni u najmanjoj mjeri ne opovrgava stvarnost ili iskrenost njegove ljubavi.

103:8.4 Ako istinski volite Boga--ako ga vjerom poznajete i volite--nemojte dozvoliti da stvarnost takvog iskustva bude i na koji način umanjena ili pometena radi bilo skeptičnih insinuacija znanosti, cjepidlačenja logike, postavki filozofije ili vještih izjava dobronamjernih duša koje nastoje stvoriti religiju koja u sebi nema Boga.

103:8.5 Nesigurnost skeptičnog materijaliste ne smije pomesti pouzdanost religioznog čovjeka koji zna Boga; prije, duboka vjera i nepokolebljiva sigurnost iskustvenog vjernika bi trebali biti čvrst izazov nesigurnosti nevjernika.

103:8.6 Kako bi bila od najveće koristi i znanosti i religiji, filozofija bi trebala izbjegavati i materijalističku krajnost i panteističku krajnost. Jedino filozofija koja prepoznaje stvarnost ličnosti --održanje trajnosti unatoč promjene--može čovjeku pružiti moralnu vrijednost, može služiti kao veza između teorija materijalne znanosti i duhovne religije. Otkrivenje je nadoknada krhkosti evoluirajuće filozofije.

9. BIT RELIGIJE

103:9.1 Teologija se bavi intelektualnom sadržinom religije, metafizika (otkrivenje) s njenim filozofskim aspektima. Religiozno iskustvo je duhovna sadržina religije. Unatoč mističkih hirova i psiholoških iluzija intelektualne sadržine religije, pogrešnih matafizičkih pretpostavki i samoobmanjivih vještina, političkih izobličenja i društveno-ekonomskih izopačenosti filozofske sadržine religije, duhovno iskustvo osobne religije je i dalje istinsko i valjano.

103:9.2 Religija uključuje osjećaje, djela i življenje, a ne samo razmišljanje. Razmišljanje je bliže povezano s materijalnim životom i uglavnom, premda ne sasvim, bi se trebalo nalaziti pod dominacijom činjenica i rasuđivanja znanosti te, u pogledu nematerijalnih teženja prema domenu duha, pod dominacijom istine. Bez obzira na to kako iluzorna ili pogrešna bila čovjekova teologija, njegova religija može biti u cjelosti istinska i večno istinita.

103:9.3 U svom izvornom obliku, Budizam predstavlja jednu od najboljih religija koje su se javile u toku evolucijske povijesti Urantije, koja u sebi nema Boga, premda, kako se razvijala, ova vjera ona nije ostala bezbožna. Religija koja nema vjere predstavlja kontradikciju; religija koja nema Boga predstavlja filozofsku nedosljednost i intelektualnu apsurdnost.

103:9.4 Magično i mitološko porijeklo prirodne religije ne opovrgava stvarnost i istinu suvremenijih religija otkrivenja i cjelovitog evanđelja spasenja Isusove religije. Isusov život i učenja su konačno uklnila iz religije magične predrasude, mitološke iluzije i okove tradicionalnog dogmatizma. Ali ova rana magija i mitologija su vrlo djelotvorno pripremile put suvremenijoj i nadmoćnoj religiji tako što su prepostavile postojanje i stvarnost nadmaterijalnih vrijednosti i bića.

103:9.5 Premda religiozno iskustvo predstavlja posve subjektivnu duhovnu pojavu, takvo iskustvo podrazumijeva živ i pozitivan stav vjere prema najvišim domenima objektivne stvarnosti svemira. Ideal religiozne filozofije je stvar takve vjere-pouzdanja koje može navesti čovjeka da se bezuvjetno pouzda u apsolutnu ljubav beskonačnog Oca svemira nad svemirima. Takvo istinsko religiozno iskustvo daleko nadilazi filozofska objektiviranja idealističke žudnje; ono zapravo uzima spasenje kao nešto što mu je već dato i bavi se jedino nastojanjem da spozna i izvrši volju Rajskog Oca. Oznake takve religije su: vjera u vrhovno Božanstvo, nada u večni život i ljubav, osobito ljubav prema čovjekovim bližnjima.

103:9.6 Kad teologija savlada religiju, religija umire; ona više nije život i postaje doktrina. Uloga teologije počiva u tome što ona treba olakšati samosvijest osobnog duhovnog iskustva. Teologija predstavlja religiozno nastojanje da se definiraju, pojasne, protumače i odbrane iskustvene tvrdnje religije koju, na kraju krajeva, može opunovažiti jedino živa vjera. U najvišoj kozmičkoj filozofiji mudrost, kao i razum, stupa u savez s vjerom. Razum, mudrost i vjera su čovjekova najviša ljudska dostignuća. Razum čovjeka upoznaje sa svijetom činjenica, stvari; mudrost ga upoznaje sa svijetom istine, odnosa; vjera ga uvodi u svijet božanstvenosti, duhovnog iskustva.

103:9.7 Vjera najspremnije vodi razum onoliko daleko koliko razum može poći, a zatim nastavlja s mudrošću dok ne dostigne najdalje filozofske granice; zatim, ona se usuđuje upustiti se u bezgranično i beskrajno putovanje svemirom u pratnji ISTINE, nje same.

103:9.8 Znanost (znanje) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je rezultat djelovanja duha koji pomaže umu) da je razum valjan, da je moguće razumjeti svemir. Filozofija (koordinirano shvaćanje) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je rezultat djelovanja duha koji potiče mudrost) da je mudrost valjana, da je moguće koordinirati materijalni svemir s duhovnim svemirom. Religija (istina osobnog duhovnog iskustva) počiva na usađenoj pretpostavci (koja je djelo Misaonog Ispravljača) da je vjera valjana, da čovjek može spoznati i postići Boga.

103:9.9 Puna spoznaja stvarnosti smrtničkog života se sastoji od čovjekove sve veće spremnosti da vjeruje ovim pretpostavkama razuma, mudrosti i vjere. Takav život je motiviran istinom i dominiram ljubavlju; i ovo su ideali objektivne kozmičke stvarnosti čije postojanje ne može biti materijalno dokazano.

103:9.10 Nakon što razum spozna razliku između ispravnog i pogrešnog, on ispoljava mudrost; kad mudrost izabere između ispravnog i pogrešnog, ona svjedoči o vodstvu duha. I tako, djelovanja uma, duše i duha su zauvjek blisko sjedinjena i funkcionalno međupovezana. razum se bavi činjeničnim znanjem; mudrost, filozofijom i otkrivenjem; vjera. živim duhovnim iskustvom. Putem istine, čovjek postiže ljepotu, a putem ljubavi, on se uspinje do dobrote.

103:9.11 Vjera vodi spoznaji Boga, ne samo mističkom osjećaju božanskog prisustva. Emocionalne posljedice ne smiju ispoljiti prevelik utjecaj na vjeru. Istinska religija je doživljaj vjerovanja i poznavanja kao i zadovljstvo osjećanja.

103:9.12 Postoji stvarnost religioznog iskustav koja je srazmjerna duhovnoj sadržini, i takva stvarnost nadilazi razum, znanost, filozofiju, mudrost i sva druga ljudska dostignuća. Uvjerenja takvog iskustva su nepovrediva; logika religioznog iskustva je neopoziva; sigurnost takvog znanja je nadljudska; njegova zadovljstva su previšnje božanstva, njegova hrabrost je neustrašiva, njegove odanosti se nemogu dovesti u pitanje, njegove lojalnosti su vrhunske, i njegove sudbine su finalne--vječne, ultimne i univerzalne.

103:9.13 [Predočio Melkizedek od Nebadona.]





Back to Top