Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 94 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 94 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU



POGLAVLJE 94 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU

94:0.1 RANI učitelji salemske religije prodrli su do najudaljenijih plemena Afrike i Euroazije, uvijek propovijedajući Makiventino evanđelje o čovjekovoj vjeri i uzdanju u jednog univerzalnog Boga kao jedinoj cijeni za dobivanje božanske naklonosti. Melkizedekov je zavjet s Abrahamom bio uzorak prema kojem su oblikovani svi programi rane propagande koja je otišla iz Salema i drugih centara. Urantija nikada nije imala nadahnutijih i energičnijih misionara bilo koje religije od tih plemenitih muškaraca i žena koji su raznijeli Melkizedekova učenja preko cijele Istočne hemisfere. Ovi misionari su regrutirani iz brojnih naroda i rasa i oni su u velikoj mjeri proširili ova učenja kroz medij domaćih obraćenika. Oni su osnovali centre za obuku u različitim dijelovima svijeta gdje su učili domoroce ovoj salemskoj religiji, kao i načinu na koji će funkcionirati kao učitelji među svojim narodom.

1. SALEMSKA UČENJA U VEDSKOJ INDIJI

94:1.1 U Melkizedekovim danima, Indija je bila kozmopolitska zemlja koja je nedavno došla pod političku i religioznu dominaciju arijsko-anditskih osvajača sa sjevera i zapada. U ovom razdoblju samo su sjeverni i zapadni dijelovi poluotoka bili intezivno prožeti arijcima. Ti vedski došljaci su sa sobom donijeli svoja mnogobrojna plemenska božanstva. Njihovi religiozni oblici obožavanja slijede ceremonijalne prakse njihovih ranijih anditskih predaka, kako je otac još uvijek funkcionirao kao svećenik, majka kao svećenica, dok je obiteljsko ognjište korišteno kao oltar.

94:1.2 Vedski kult je tada bio u procesu rasta i metamorfoze pod vodstvom brahmanske kaste učitelja-svećenika, koji su postupno preuzimali kontrolu nad širećim ritualom obožavanja. Stapanje nekadašnja trideset tri arijska božanstva je bilo u punom jeku kad su salemski misionari prodrli na sjever Indije.

94:1.3 Mnogoboštvo tih arijevaca predstavlja degeneraciju njihovog ranijeg monoteizma uzrokovanu njihovim razbijanjem u plemenske jedinice, gdje svako pleme ukazuje štovanje svojem Bogu. Ova devolucija izvornog monoteizma i trinitarizma andita iz Mezopotamije je bila u procesu ponovne sinteze u ranim stoljećima drugog tisućljeća prije Krista. Mnogi bogovi su bili organizirani u panteon pod trojedinim vodstvom Dyausa pitara – gospodara neba, Indre – nestašnog gospodara atmosfere i Agni – troglavog boga vatre, gospodara zemlje i zakržljalog simbola ranijeg koncepta Trojstva.

94:1.4 Određena henotheistička kretanja su utirala put za razvoj monoteizma. Agni, najstarije božanstvo, je često uzvišen kao otac, glava cijelog panteona. Koncept Božanstva kao oca, koji je nekom prilikom nosio ime Prajapati, a drugom Brahma, potopljen je prilikom teološke kampanje koju brahmanski svećenici kasnije vode protiv salemskih učitelja. Brahman je zamišljen kao princip energije-božanstva koji aktivira cijeli vedski panteon.

94:1.5 Salemski misionari su propovijedali ideju o Melkizedekovom jednom Bogu, Svevišnjem neba. Ovaj prikaz nije bio posve neusklađen sa javljajućim konceptom Oca-Brahme kao izvorom svih bogova, ali je salemska doktrina bila neritualistička, čime se izravno suprotstavila dogmama, tradicijama i učenjima brahmanskog svećeništva. Nikada ne bi brahmanski svećenici prihvatili salemsko učenje o spasenju putem vjere, ideju da čovjek može primiti Božju naklonost na bilo koji drugi način osim ritualnih obreda i ceremonija prinošenja žrtvi.

94:1.6 Odbacivanje Melkizedekova evanđelja o uzdanju u Boga i spasenju putem vjere obilježilo je vitalnu prekretnicu za Indiju. Salemski misionari su pridonijeli velikom gubitku vjere u sve drevne vedske bogove, dok su njihove vođe, vedski svećenici, odbili prihvatiti Melkizedekovo učenje o jednom Bogu i jednoj jednostavnoj vjeri.

94:1.7 Brahmani su uništavali svete spise te dobi u nastojanju da poraze salemske učitelje i ta zbirka koja je kasnije revidirana, je opstala sve do modernih vremena kao Rig Veda, jedna od najstarijih svetih knjiga. Nakon nje slijede druga, treća i četvrta Veda kojima su brahmani nastojali kristalizirati, formalizirati i fiksirati svoje rituale obožavanja i prinošenja žrtvi na ondašnje narode. Gledani u najboljem svjetlu, ti spisi se ne razlikuju od bilo kojeg drugog djela slične naravi u ljepoti koncepta i istini razlučivanja. No, kad je ta vrhunska religija postala kontaminirana tisućama i tisućama praznovjerja, kultova i obreda južne Indije, ona je postupno preobražena u najraznobojniji sustav teologije koji je smrtni čovjek ikada razvio. Proučavanje Veda će otkriti neke od najviših kao i neke od najnižih smišljenih koncepcija Božanstva.

2. BRAHMANIZAM

94:2.1 Kako su salemski misionari prodirali prema jugu u Dravidsku visoravan, zatekli su rastući kastinski sustav, arijevsku shemu za spriječavanje gubitka rasnog identiteta pred dolazećom plimom drugorazrednih sangiških naroda. Budući da je kasta brahmanskog svećeništva bila u samoj podlozi ovog sustava, ovaj društveni poredak uveliko je usporio napredak salemskih učitelja. Ovaj sustav kasta nije uspio spasiti arijsku rasu, ali je uspio osigurati vječni opstanak Brahmana, koji su pak očuvali svoju vjersku hegemoniju u Indiji sve do danas.

94:2.2 I sada, uz slabljenje vedizma koje je bilo posljedica odbacivanja naprednije istine, arijevski kult je postao predmetom povećanog miješanja sa kultovima Dekana. U očajničkom nastojanju da se zaustavi plima rasnog i religioznog izumiranja i uništenja, brahmanska kasta je nastojala uzvisiti samu sebe iznad svega ostalog. Oni su učili da je prinošenje žrtava božanstvu samo po sebi bilo sveučinkovito i neodoljivo u snazi. Proglasili su da je od dva bitna božanska principa u svemiru jedan bio Brahman kao božanstvo, a drugi brahmansko svećeništvo. Međutim ni u jednom drugom narodu Urantije svećenici se nisu drznuli sebe uzvisiti iznad čak i svojih bogova, progurati sebi čašti veće od onih koje su ukazivali bogovima. No, otišli su tako daleko s tim apsurdnim i drskim tvrdnjama da se cijeli ovaj klimavi sustav urušio pod težinom degradirajućih kultova iz okolnih i manje naprednih civilizacija. Veliko vedsko svećenstvo je samo od sebe palo i potonulo pred crnim poplavama inercije i pesimizma koje je njihova vlastita sebična i bezumna drskost navukla na cijelu Indiju.

94:2.3 Nesrazmjerna koncentracija na svoje “ja” neminovno je vodila strahu od neevolutivnog održavanju sebstva u beskrajnim krugovima uzastopnih inkarnacija u vidu čovjeka, životinje ili biljke. I od svih kontaminirajućih vjerovanja koja su mogla postati fiksirana u ideje koje su mogle postati monoteizam, niti jedno nije bilo toliko zaglupljujuće kao to vjerovanje u transmigraciju – doktrinu reinkarnacije duša – koja je došla iz Dravidske visoravni. To vjerovanje u sumorno i monotono kružno ponavljanje transmigracije oduzelo je napaćenim smrtnicima njihovu dugostoljećnu nadu da čovjek nalazi oslobođenje i duhovni napredak u smrti, koja je bila dio ranije vedske vjere.

94:2.4 Za ovim filozofski debilitirajućim učenjima ubrzo je uslijedio izum nauka o vječnom bijegu od sebe u potapanju u univerzalni odmor i mir apsolutnog jedinstva s Brahmanom, naddušom cijele tvorevine. Smrtnikove težnje i ljudske ambicije su učinkovito masakrirane i doslovce uništene. Za više od dvije tisuće godina napredni umovi Indije su tražili bijeg od svake težnje, čime su široko otvorena vrata za ulazak tih kasnijih kultova i učenja koja su doslovce okovala duše mnogih hinduističkih naroda lancima duhovnog beznađa. Od svih civilizacija, vedsko-arijska je platila najgoru cijenu za svoje odbijanje salemskog evanđelja.

94:2.5 Kaste ne bi mogle ovjekovječiti arijevski religijsko-kulturni sustav i kako su inferiorne religije prožimale Dekan na sjeveru, nastupila je dob očaja i beznađa. Bilo je to tijekom ovih tamnih dana da se pojavio kult koji zabranjuje uzimanje života, koji je od tada ustrajao. Mnogi od novih kultova su bili zapravo ateistički, tvrdeći da je eventualno spasenje čovjeka bilo dostižno bez pomoći sa strane i vlastitim naporima. No, tijekom razvoja velikog dijela te cijele nesretne filozofije, mogu se naći iskrivljeni ostaci učenja Melkizedeka, pa čak i Adama.

94:2.6 To su vremena prikupljanja učenja koja su ušla u kasnije zbirke zapisa Hindu vjere, Brahmanu i Upanišadu. Nakon što je brahmansko svećenstvo odbacilo učenja o osobnoj religiji kroz osobni doživljaj vjere sa jednim Bogom i što je postalo kontaminirano poplavom degradirajućih i debilnih kultova i vjerovanja iz Dekana, sa njihovim idejama antropomorfizma i reinkarnacije, ono doživljava nasilnu reakciju protiv tih korumpiranih vjerovanja; tu dolazi do pojave definitivnog napora u traženju i pronalasku istinske stvarnosti. Brahmani su krenuli ukloniti antropomorfizam iz indijskog koncepta božanstva, ali na taj način su učinili veliku pogrešku u tome što su depersonalizirali koncept Boga, i kao rezultat toga nije se javio uzvišeni i duhovni ideal Rajskog Oca, nego udaljena i metafizička ideja sveobuhvatnog Apsoluta.

94:2.7 U svojim naporima za samoodržanjem Brahmani su odbili Melkizedekovog jednog Boga, a sada su se našli suočeni s hipotezom Brahmana, neodređenog i iluzornog filozofskog jastva, neosobnog i nemoćnog tog, što je ostavilo duhovni život Indije u bespomoćnom i jadnom stanju od tog nesretnog dana sve do dvadesetog stoljeća.

94:2.8 U vrijeme pisanja Upanišade pojavio se Budizam u Indiji. No, unatoč svojim uspjesima koji su trajali tisuću godina, nije se mogao natjecati s kasnijim hinduizmom; unatoč višoj moralnosti, njegov rani portret Boga je bio još slabije definiran nego hinduistički, koji je imao manja i osobna božanstava. Budizam se konačno povukao u sjevernoj Indiji pred napadom militantnog Islama s jasno definiranim konceptom Alaha kao vrhovnog Boga svemira.

3. BRAHMANSKA FILOZOFIJA

94:3.1 Dok se najviša faza Brahmanizma teško može nazvati religijom, to je doista jedan od najplemenitijih primjera posezanja smrtnog uma u domene filozofije i metafizike. Nakon što su počeli raditi na otkrivanju konačne stvarnosti, indijski umovi nisu stali sve dok nisu imali spekulaciju o gotovo svakoj fazi teologije osim dualnog koncepta religije: postojanja Oca Svih svakog svemirskog stvorenja i činjenice da ista ova bića prolaze iskustvom uzlaza u svemiru dok teže postići vječnog Oca koji im nalaže da budu savršeni kao što je on savršen.

94:3.2 U konceptu Brahmana, umovi tih dana uistinu su shvatili ideju nekog sveobuhvatnog Apsoluta, a ovaj postulat je bio u jedno te isto vrijeme identificiran kao kreativna energija i kozmička reakcija. Brahman je zamišljen kao nešto što je iznad svih definicija, što se može shvatiti samo višestrukom negacijom svih konačnih kvaliteta. To je definitivno bilo vjerovanje u jedno apsolutno, ako ne i beskonačano biće, ali taj pojam je bio uglavnom bez atributa osobnosti i stoga nije mogao biti doživljen u iskustvu pojedinačnih praktikanata religije.

94:3.3 Brahman-Narayana je zamišljen kao Apsolut, kao beskonačno TO ŠTO JE, praiskonska kreativna potencija potencijalnog svemira, Univerzalno Jastvo koje postoji statično i potencijalno kroz svu vječnost. Da su filozofi tih dana bili u mogućnosti da naprave sljedeći korak napretka u koncepciji božanstva, da su bili u mogućnosti zamisliti Brahmana kao asocijativnog i kreativnog, kao ličnost koja je pristupačna stvorenim i razvijajućim bićima, onda bi takvo učenje postalo najnapredniji portret božanstva na Urantiji, jer bi obuhvatilo prvih pet razina sveukupnog djelovanja božanstva i možda bi eventualno naslutilo preostala dva.

94:3.4 U određenim fazama, koncept Univerzalne Nadduše kao ukupnog zbroja cjelokupne egzistencije stvorenog bića doveo je indijske filozofe vrlo blizu istine Vrhovnog Bića, ali im ta istina nije bila od koristi, jer nisu uspjeli razviti bilo kakav razumni ili racionalni osobni pristup za postizanje svog teoretski monoteističkog cilja, Brahmana-Narayane.

94:3.5 Načelo uzročnog kontinuiteta karme je, opet, vrlo blizu istine reperkusijske sinteze svih vremensko-prostornih djelovanja Vrhovnog u prisutnosti Božanstva; ali taj postulat nikada nije ostavio prostora ideji koordiniranog osobnog postignuća Božanstva u iskustvu pojedinačnog praktikanta religije, nego samo konačnom obuhvaćanju svih ličnosti u Univerzalnoj Nadduši.

94:3.6 Filozofija brahmanizma također je došla vrlo blizu realizacije o prebivanju Misaonih Ispravljača, ali je izopačena kroz pogrešno tumačenje istine. Učenje da je duša prebivalište Brahmana bi utrlo put za naprednu religiju, da ovaj koncept nije potpuno izopačen vjerovanjem da ljudska individualnost ne može postojati na stranu od ovog Univerzalnog koji živi u čovjeku.

94:3.7 U doktrini spajanja jastva-duše s Naddušom, teolozi Indije nisu osigurali opstanak nečeg ljudskog, nečeg novog i jedinstvenog, nečeg što se rađa iz unije volje čovjeka i volje Boga. Učenje o povratku duše Brahmanu je usko paralelno istini o povratku Ispravljača u okrilje Oca Svih, ali tu ima i nešto drugo što se razlikuje od Ispravljača što također opstaje nakon smrti, a to je morontijalni duplikat smrtne ličnosti. I ovaj vitalni koncept je kobno odsutan iz brahmanske filozofije.

94:3.8 Brahmanska filozofija se približila mnogim činjenicama o svemiru i brojnim kozmičkim istinama, ali je previše često bila žrtva pogreške kako nije znala razlikovati nekoliko razina stvarnosti kao što su apsolutna, transcendentalna i konačna. Nije uzela u obzir da ono što može biti konačno-iluzorno na apsolutnoj razini, može biti apsolutno stvarno na konačnoj razini. I dalje nije obratila pažnju na bitnu ličnost Oca Svih, s kojim bića mogu osobno stupiti u kontakt na svim razinama, od ograničenog iskustva s Bogom u životu evolucijskog bića, do neograničenog iskustva Vječnoga Sina sa Rajskim Ocem.

4. HINDUIZAM

94:4.1 S vremenom, stanovništvo Indije se donekle vratilo drevnim ritualima Veda u verziji koja je bila izmijenjena učenjima Melkizedekovih misionara i kristalizirana djelovanjem kasnijeg brahmanskog svećeništva. Ta, najstarija i najviše kozmopolitska svjetska religija, je doživjela dodatne promjene potaknute budizmom i džainizmom, a kasnije se pojavljuje utjecaj islama i kršćanstva. No, u vrijeme kad su tu stigla Isusova učenja, ona su već bila u tolikoj mjeri obilježena Zapanjačkim biljegom da su djelovala kao "vjera bijelog čovjeka," koja su stoga bila čudna i strana Hindu umu.

94:4.2 S prolaskom vremena Hindu teologija opisuje četiri silazne razine božanstva i božanstvenosti:

94:4.3 1. Brahman, Apsolut, Beskonačni, TO ŠTO JE.

94:4.4 2. Trimurti, vrhovno trojstvo u hinduizmu. U ovom složenom obliku Brahme, prvi član je zamišljen kao samostvoren od Brahmana – beskonačnost. Da nije bilo bliske identifikacije s panteističkim Beskonačnim, Brahma bi predstavljao temelj za koncept Oca Svih. Brahma je također identificiran sa sudbinom.

94:4.5 Štovanje drugog i trećeg člana, Šive i Višne, nastalo je u prvom tisućljeću poslije Krista. Šiva je gospodar života i smrti, bog plodnosti i gospodar uništenja. Višnu je iznimno popularan zbog vjerovanja da se povremeno utjelovljuje u ljudskom liku. Na taj način, Višnu postaje stvaran i oživljen u mašti i Indijaca. Šiva i Višnu se svaki u određenim krugovima smatraju kao vrhovni nad svim.

94:4.6 3. Vedska i post-vedska božanstva. Mnogi od starih bogova arijaca, kao što su Agni, Indra, Soma, su opstali kao sekundarna božanstva u odnosu na tri primarna člana Trimurtija. Brojni dodatni bogovi su nastali u ranim danima vedske Indije i ovi su također uključeni u hindu panteon.

94:4.7 4. Polubogovi: superljudi, polubogovi, heroji, demoni, utvare, zli duhovi, vilenjaci, čudovišta, goblini i sveci iz kasnijih kultova.

94:4.8 Dok hinduizam dugo nije uspijevao dati živost indijskom narodu, u isto vrijeme obično je bio tolerantna religija. Njegova velika snaga leži u činjenici da se pokazao najadaptivnijom, amorfnom religijom koja se pojavila na Urantiji. Ona je sposobna za gotovo neograničene promjene i ima nesvakidašnji raspon fleksibilne prilagodbe, od visokih i polumonoteističkih spekulacija intelektualnog Brahmana, do zlog fetišizma i primitivnih kultnih praksi niskih i depresivnih klasa neobrazovanih vjernika.

94:4.9 Hinduizam je preživio, jer je to u biti sastavni dio osnovnog društvenog tkiva Indije. On nema veliku hijerarhiju koja može biti poremećena ili uništena; on je utkan u životni uzorak ljudi. On ima veću prilagodljivost promjenjivim uvjetima od svih drugih kultova, a prikazuje tolerantan stav prihvaćanja prema mnogim drugim religijama, Gautama Budi, pa čak i samom Kristu za kojeg se tvrdi da je inkarnacija Višne.

94:4.10 Danas, u Indiji, postoji velika potreba za prikazom evanđelja Isusa – učenja da je Bog čovjekov Otac, čime čovjek postaje sin Boga i brat svih ljudi, što se osobno ostvaruje u čovjekovom brižnom služenju drugim ljudima i cijelom društvu. U Indiji filozofski okvir postoji, kultna struktura je prisutna; sve što je potrebno je oživljujuća iskra dinamične ljubavi prikazane u izvornom evanđelju Sina Čovječjega, bez Zapadnjačkih dogmi i doktrina koje su pretvorile život i darivanje Mihaela u vjeru bijelog čovjeka.

5. BORBA ZA ISTINU U KINI

94:5.1 Kako su salemski misionari prolazili kroz Aziju, šireći nauk o Svevišnjem Bogu i spasenje po vjeri, oni su apsorbirali mnogo filozofije i religijske misli različitih zemalja gdje su putovali. No, učitelji koje su Melkizedek i njegovi nasljednici obučili i poslali u svijet, nisu podbacili u ispunjenju svojih obaveza; oni su prodrijeli među sve narode euroazijskog kontinenta i to je bilo u sredini drugog tisućljeća prije Krista kada su stigli u Kinu. Na lokaciji Si Fuš više od sto godina salemski misionari održavaju svoje sjedište i treniraju kineske učitelje koje šalju u sve domene žute rase.

94:5.2 Kao izravna posljedica toga učenja javio se najraniji oblik taoizma u Kini, koji se značajno razlikovao od religije koja nosi to ime danas. Rani ili proto-Taoizam je spoj sljedećih čimbenika:

94:5.3 1. Ostataka Singlangtonovih učenja, koja su opstala u konceptu Shang-tija, Boga Neba. U vrijeme Singlangtona Kinezi su postali gotovo monoteistički; oni su usredotočili svoje bogoslužje na Jednu Istinu, kasnije poznatu kao Duh Neba, svemirski vladar. I žuta rasa nikada u potpunosti nije izgubila ovaj rani pojam Božanstva, iako se u kasnijim stoljećima više podređenih bogova i duhova podmuklo uvuklo u njihovu religiju.

94:5.4 2. Salemske religije Božanstva kao Svevišnjeg Stvoritelja koji pokazuje naklonost čovječanstvu u odgovor na čovjekovu vjeru. Ali ostaje činjenica da je u vrijeme prodora Melkizedekovih misionara u zemlje žute rase, njihova izvorna poruka znatno promijenjena od jednostavnih salemskih doktrina iz dana Makivente.

94:5.5 3. Koncepta Brahmana-Apsoluta indijskih filozofa, zajedno sa željom da se izbjegne svako zlo. Možda najveći tuđinski utjecaj na istoku u širenju salemske religije ispoljavaju Indijski učitelji vedske vjere, koji ubrizgavaju svoje koncepcije Brahmana – Apsoluta – u salemske ideje spasenja.

94:5.6 Ovo kompozitno vjerovanje širi se u zemljama žute i smeđe rase kao temeljni utjecaj na religijsko-filozofsku misao. U Japanu taj proto-Taoizam je poznat kao Šinto, te u ovoj zemlji, jako udaljenoj od Salema u Palestini, narodi su doznali o inkarnaciji Makivente Melkizedeka, koji je živio na zemlji kako čovječanstvo ne bi zaboravilo ime Božje.

94:5.7 U Kini sva ova vjerovanja su kasnije bila zbrkana i pomiješana sa sve rasprostranjenijim kultom obožavanja predaka. Ali nikada od vremena Singlangtona nisu Kinezi pali u ropstvo moćnog svećeništva. Žuta rasa je bila prva koja je izronila iz barbarskog ropstva u urednu civilizaciju, kako je bila prva koja je postigla neku mjeru slobode od straha od bogova, a čak se nije bojala ni duhova mrtvih od kojih su strahovale sve druge rase. Kina je doživjela poraz, jer nije uspjela napredovati dalje od svoje rane emancipacije od svećenika; ona je učinila gotovo jednako štetnu pogrešku u tome što je prihvatila obožavanje predaka.

94:5.8 Ali salemski učitelji nisu se uzalud trudili. Tu je na temeljima njihovog evanđelja veliki filozofi iz šestog stoljeća u Kini izgradio svoja učenja. Moralna atmosfera i duhovni osjećaji u vrijeme Lao Cea i Konfucija su izrasli iz učenja salemskih misionara ranije dobi.

6. LAO CE I KONFUCIJE

94:6.1 Oko šest stotina godina prije dolaska Mihaela, činilo se Melkizedeku koji je dugo bio odsutan iz tijela, da je čistoća njegova učenja na zemlji nepotrebno ugrožena općom apsorpcijom starijih vjerovanja Urantije. Činilo se neko vrijeme da je njegovoj misiji u ulozi Mihaelove preteče prijetio neuspjeh. I u šestom stoljeću prije Krista, kroz neobičnu koordinaciju duhovnih djelovanja, od kojih nisu svi shvatljivi čak ni planetarnim nadzornicima, na Urantiji dolazi do najneobičnije prezentacije mnogostrukih religioznih istina. Kroz djelovanje nekoliko ljudskih učitelja, salemsko evanđelje je izraženo novim jezikom i revitalizirano, a kao što je tada bilo predstavljeno, tako je uglavnom ustrajalo do razdoblja pisanja ovog teksta.

94:6.2 Ovo jedinstveno stoljeće duhovnog napretka je obilježeno velikim religioznim, moralnim i filozofskim učiteljima diljem civiliziranog svijeta. U Kini, dva izvrsna učitelja su Lao Ce i Konfucije.

94:6.3 Lao Ce je izravno dogradio koncepte salemskih tradicija kada je proglasio Tao kao Prvi Uzrok cjelokupne tvorevine. Lao je bio čovjek velike duhovne vizije. On je učio da je "čovjekova vječna sudbina vječno sjedinjenje sa Taom, Vrhovnim Bogom i Univerzalnim Kraljem." Njegovo razumijevanje krajnje uzročnosti je vrlo korektno, jer on je napisao: "Apsolutni Tao je izvor jedinstva, a od Jedinstva javlja se kozmička Dvojnost, a od takve Dvojnosti, Trojstvo izvire u postojanje, a Trojstvo je istinski izvor cjelokupne stvarnosti." "Cjelokupna stvarnost je uvijek u ravnoteži između potencijalnog i aktualnog u svemiru, a ova dva su vječno usklađeni duhom božanstvenosti."

94:6.4 Lao Ce također je jedan od prvih izlagatelja doktrine da se na zlo treba uzvratiti dobrom: "Dobrota rađa dobrotu, a za onoga tko je uistinu dobar, i zlo rađa dobrotu."

94:6.5 Poučavao je povratak stvorenja Stvoritelju i oslikao je život kao pojavljivanje ličnosti iz kozmičkih potencijala, a smrt kao povratak kući ličnosti tog stvorenog bića. Njegov koncept istinske vjere bio je neobičan, a on ga je usporedio sa "stavom malog dijeteta."

94:6.6 Njegovo razumijevanje vječnog Božjeg nauma je jasno, jer on je rekao: "Apsolutno Božanstvo ne teži, ali uvijek pobjeđuje; ne prisiljava ljude, ali uvijek je spremno odgovoriti na njihove istinske želje; volja Božja je vječna u strpljenju i vječna u neizbježnosti svojeg ​​izraza.” O pravom praktičaru religije rekao je, u izražavanju istine da je blaženije davati nego primati: "Dobar čovjek ne nastoji zadržati istinu za sebe, nego nastoji podijeliti ta bogatstva sa svojim bližnjima, jer to je ostvarivanje istine. Volja Apsolutnog Boga uvijek donosi korist, nikad ne uništava; naum pravog vjernika je uvijek djelovati, ali nikada ne prisiljavati".

94:6.7 Laovo učenje o nenasilju i naglašavanje razlike između djelovanja i primoravanja, postali su kasnije izopačeni u vjerovanjima da čovjek "ne vidi, ne radi i ne razmišlja ništa." No, Lao nikada nije učio takvu pogrešku, iako je njegov prikaz ideje nenasilja igrao ulogu u daljnjem razvoju pacifističkih sklonosti kineskih naroda.

94:6.8 Ali popularni taoizam dvadesetog stoljeća Urantije ima vrlo malo zajedničkog s uzvišenim osjećajima i kozmičkim pojmovima starog filozofa koji je poučavao istinu onako kako ju je doživljavao: Da je vjera u Apsolutnog Boga izvor te božanske energije koja preinačuje svijet i kojom se čovjek uzdiže do duhovnog jedinstva s Taom, Vječnim Božanstvom i Stvoriteljem -Apsolutom svemira.

94:6.9 Konfucije (Kung Fu-tze) je bio mlađi suvremenik Laoa u šestom stoljeću u Kini. Konfucije temelji svoje doktrine na boljim moralnim tradicijama duge povijesti žute rase i na njega su također ponešto utjecale ostavštine tradicija salemskih misionara. Njegov glavni rad sastojao se u sakupljanju zbirke mudrih izreka starih filozofa. On nije bio prihvaćen kao učitelj za vrijeme njegova života, ali njegovi zapisi i učenja su od tada ispoljili veliki utjecaj u Kini i Japanu. Konfucije je postavio novi standard za šamane, u tome što je postavio moralnost na mjesto magije. Ali on je kvalitetno izgradio svoja učenja; napravio je novi fetiš od poretka i utemeljio poštivanje predaka koje Kinezi još uvijek štuju u vrijeme pisanja ovog teksta.

94:6.10 Konfucijanska pridika na temu moralnosti je počivala na teoriji da je zemaljski put iskrivljena sjena nebeskog puta; da je pravi uzorak vremenske civilizacije odraz vječnog poretka koji vlada na nebu. Potencijalni pojam Boga u konfucionizmu je gotovo u potpunosti podređen naglasaku koji je stavljen na temu Puta na Nebo, uzorku svemira.

94:6.11 Za većinu neukog stanovništva na Istoku, Laova učenja su uglavnom izgubljena, dok spisi Konfucija od tada čine temelj moralnog tkiva kulture gotovo trećine ljudi Urantije. Ove konfucijanske zapovijedi, dok ovjekovječuju ono najbolje iz prošlosti, se nisu pokazale posve prijateljskim prema samom kineskom duhu istraživanja koji je proizveo ta visoko štovana postignuća. Protiv utjecaja tih doktrina su se bezuspješno borili ne samo carski napori Qin Shi Huangdija, već i učenja Mo-Tia, koji je proglasio bratstvo utemeljeno ne na etičkim dužnostima, već na Božjoj ljubavi. On je nastojao ponovo potaći drevnu potragu za novom istinom, ali njegov nauk nije uspio zbog snažnog protivljenja učenika Konfucija.

94:6.12 Kao i mnogi drugi duhovni i moralni učitelji, Konfucije i Lao Ce su na kraju postali predmet obožavanja njihovih sljedbenika u tim duhovno tamnim godinama Kine koje su trajale između pada i perverzije taoističke vjere i dolaska budističkih misionara iz Indije. Tijekom tih duhovno dekadentnih stoljeća religija žute rase se izrodila u bezvrijednu teologiju koja je preplavljena vragovima, zmajevima i zlim duhovima, što sve ukazuje na značajan povratak strahova neprosvjetljenog smrtnog uma. A Kina, nakon što je nekoć bila na čelu ljudskog društva zahvaljujući svojoj naprednoj religiji, sada zaostaje za svijetom zbog toga što privremeno nije u stanju napredovati na pravom putu razvoja te bogosvijesti koja je neophodna za istinski napredak, ne samo smrtnika pojedinca, nego i zamršenih i složenih civilizacija koje karakteriziraju napredak kulture i društva na evolucijskom planetu vremena i prostora.

7. GAUTAMA SIDARTA

94:7.1 U isto vrijeme sa Lao Ceom i Konfucijem u Kini, javio se još jedan veliki učitelj istine u Indiji. Gautama Sidarta je rođen u šestom stoljeću prije Krista na sjeveru indijske pokrajine Nepala. Njegovi sljedbenici su kasnije tvrdili da je bio sin jako bogatog vladara, ali u stvarnosti je bio zakoniti nasljednik prijestolja sitnog poglavara koji je vladao prema dopuštenju nad žiteljima male i skrovite planinske doline u južnim Himalajima.

94:7.2 Gautama je formulirao teorije koje su izrasle u filozofiju budizma nakon šest godina uzaludne prakse Yoge. Sidarta se prihvatio odlučne ali uzaludne borbe protiv rastućeg kastinskog sustava. Bilo je uzvišene iskrenosti i jedinstvene nesebičnosti o ovom mladom princu i proroku koji je uveliko dojmio ljude tih dana. On se nije poveo za praksom traženja osobnog spasenja kroz fizičke nevolje i osobnu patnju. I on je poticao svoje sljedbenike da pronesu njegovo evanđelje po cijelom svijetu.

94:7.3 Usred zbunjenosti i ekstremne prakse kultova u Indiji, razboritija i umjerenija učenja Gautame došla su kao osvježavajuće olakšanje. On je osudio bogove, svećenike i njihovo prinošenje žrtava, ali ni on nije uspio uočiti ličnost Jednog Univerzalnog. Kako nije vjerovao u postojanje ljudske duše pojedinačnog čovjeka, Gautama se, naravno, hrabro suprotstavio tradicionalnom vjerovanju u transmigraciju duše. On je uložio plemeniti napor da oslobodi ljude od straha, da ih navede da se osjećaju ugodno i kod kuće u velikom svemiru, ali on im nije uspio pokazati put na stvarni dom uzlaznih smrtnika – Raj – i u šireću službu vječnog postojanja.

94:7.4 Gautama je bio pravi prorok i da je on poslušao upute pustinjaka Godada, on je mogao probuditi cijelu Indiju nadahnućem oživljavanja salemskog evanđelja o spasenju vjerom. Godad je potomak obitelji koja nikada nije izgubila tradicije Melkizedekovih misionara.

94:7.5 U Benaresu, Gautama je osnovao školu i tijekom druge godine njegov učenik po imenu Bautan, upoznao je svog učitelja s tradicijama salemskih misionara i Melkizedekovog saveza sa Abrahamom; i dok Sidarta nije imao vrlo jasan koncept Oca Svih, on je ima napredno shvaćanje spasenja po vjeri – jednostavnim vjerovanjem. On je to tako sam proglasio pred svojim sljedbenicima i počeo je slati svoje studente u grupama od šezdeset kako bi navijestili narodu Indije "radosnu vijest o besplatnom spasenju; da svi ljudi, visoki i niski, mogu postići blaženstvo ako imaju vjeru u pravednost i pravdu."

94:7.6 Gautamina supruga je vjerovala u evanđelje svoga muža i bila je osnivač reda časnih sestara. Njegov sin je postao njegov nasljednik i uveliko je proširio kult; on je shvatio novu ideju o spasenju kroz vjeru, ali se u svojim kasnijim godinama pokolebao u vezi salemskog evanđelja da čovjek prima Božju naklonost po vjeri, dok je u starosti na samrtnoj postelji rekao: "Radite na svom vlastitom spasenju."

94:7.7 Proglašeno u svom najboljem izdanju, Gautamino evanđelje sveopćeg spasenja, u kojem nema prinošenja žrtava, mučenja, rituala i svećenika, bilo revolucionarna i nevjerojatna doktrina za svoje vrijeme. I došao je iznenađujuće blizu do oživljavanja salemskog evanđelja. On je pružio utočište za milijune očajnih duša i bez obzira na grotesknu perverziju tijekom kasnijih stoljeća, još uvijek djeluje kao nada milijunima ljudi.

94:7.8 Sidarta je poučavao mnogo više istine nego što je preživjelo u modernim kultovima koji nose njegovo ime. Moderni Budizam nema više učenja Gautama Sidarte nego što kršćanstvo ima učenja Isusa iz Nazareta.

8. BUDISTIČKA VJERA

94:8.1 Kako bi postao budist, čovjek jedino treba javno ispovijediti svoju vjeru recitiranjem Utočišta: "Moje utočište je u Budi; moje utočište je u Nauku; moje utočište je u Bratstvu."

94:8.2 Budizam ima podrijetlo u povijesnoj osobi, a ne u mitu. Gautamini sljedbenici su ga zvali Sasta, što znači gospodar ili učitelj. Dok on nije tvrdio da bilo on ili njegova učenja imaju bilo kakav nadljudski aspekt, njegovi učenici su ga rano počeli nazivati prosvijetljenim, Budom; kasnije, Sakyamuni Budom.

94:8.3 Izvorno Gautamimo evanđelje se temelji na četiri plemenite istine:

94:8.4 1. Plemenitim istinama patnje.

94:8.5 2. Podrijetlu patnje.

94:8.6 3. Uništavanju patnje.

94:8.7 4. Putu uništenja patnje.

94:8.8 Usko povezan s naukom patnje i oslobađanja od patnje je filozofija Osmerostrukog Puta: ispravnih stavova, aspiracija, govora, ponašanja, života, truda, usredotočene svjesnosti i kontemplacije. Nije bila Gautamina namjera da pokuša uništiti sve napore, težnje i ljubav kako bi se oslobodio od patnje, nego je njegovo učenje osmišljeno kako bi se smrtnom čovjeku prikazala uzaludnost fiksiranja svih nada i težnji u potpunosti na vremenska nastojanja i materijalne ciljeve. Nije da čovjek treba izbjegavati ljubav prema bližnjima, nego da pravi vjernik treba biti dalekovidiji od fiksacije na ovaj materijalni svijet i vidjeti stvarnosti vječne budućnosti.

94:8.9 Moralne zapovijedi Gautame su date u pet točaka:

94:8.10 1. Ne ubij.

94:8.11 2. Ne ukradi.

94:8.12 3. Ne budi poročan.

94:8.13 4. Ne laži.

94:8.14 5. Ne pij alkohol i opijate.

94:8.15 Bilo je nekoliko dodatnih ili sekundarnih zapovijedi, čije poštivanje je opcijsko sa vjernicima.

94:8.16 Sidarta je jedva vjerovao u besmrtnost ljudske ličnosti; njegova filozofija je jedino dopuštala neku vrstu funkcionalnog kontinuiteta. On nikada nije jasno definirao što je namjeravao ubuhvatiti naukom Nirvane. Činjenica da ju je čovjek teoretski mogao doživjeti tijekom svog smrtnog postojanja pokazuje da je nije smatrao stanjem potpunog nestajanja. Ona podrazumijeva stanje najvišeg prosvjetljenja i vrhunskog blaženstva u kojem se slamaju svi nebeski okovi koji obvezuju čovjeka na materijalni svijet; tu dolazi do oslobađanja od težnji smrtnog života i od svake opasnosti da čovjek ikada ponovo doživi utjelovljenje.

94:8.17 U skladu s izvornim učenjima Gautame, spasenje se postiže ljudskim naporom, neovisno od božanske pomoći; tu nema mjesta za spas vjerom ili molitvu za nadljudsku pomoć. Gautama, u pokušaju da smanji praznovjerja Indije, nastojao je okrenuti ljude od šupljih tvrdnji o čarobnim spasenjima. A u izradi ovog napora, on je ostavio širom otvorena vrata svojim nasljednicima da krivo protumače njegov nauk proglašavajući da je svaka ljudska težnja za postignućem neukusna i bolna. Njegovi sljedbenici su previdjeli činjenicu da je najveća sreća povezana s inteligentnim i entizijastičnim teženjem vrijednim ciljevima, te da takva dostignuća predstavljaju istinski napredak u kozmičkom samoostvarenju.

94:8.18 Velika istina o Sidartinom nauku je bio njegov navještaj svemira apsolutne pravde. On je učio najbolju bezbožnu filozofiju koju je ikada izumio smrtni čovjek; to je idealni humanizam koji najučinkovitije uklanja svaku osnovu za praznovjerje, čarobne rituale i strah od duhova i demona.

94:8.19 Velika slabost u izvornom evanđelju budizma je da to nije proizvod religije nesebičnog društvenog služenja. Budističko bratstvo je, dugo vremena, bilo ne bratstvo vjernika, nego zajednica učenika koji su čekali da postanu učitelji. Gautama je njima zabranio da primaju novac i time nastojao spriječiti rast hierajhijskih tendencija. Gautama je sam bio vrlo društven; dapače, njegov život je bio mnogo veći od njegovih propovijedi.

9. ŠIRENJE BUDIZMA

94:9.1 Budizam je bio uspješan jer je nudio spasenje vjerom u Budu, prosvijetljenog. Bio je to bolji predstavnik Melkizedekove istine nego bilo koji drugi religiozni sustav koji se može naći u cijeloj istočnoj Aziji. No, budizam nije postao raširen kao religija dok ga u činu samozaštite nije prihvatio vladar jedne male kaste, monarh Ašoka, koji je slično Ikhnatonu u Egiptu, bio je jedan od najznačajnijih državnih vladara između Melkizedeka i Mihaela. Ašok je izgradio veliko indijsko carstvo kroz propagandu budističkih misionara. Tijekom razdoblja od dvadeset i pet godina obučio je i poslao više od sedamnaest tisuća misionara do krajnjih granica cijelog poznatog svijeta. U jednoj generaciji on je napravio od budizma dominantnu religiju jedne polovine svijeta. To je ubrzo postala osnovna religija u Tibetu, Kašmiru, Cejlonu, Burmi, Javi, Siamu, Koreji, Kini i Japanu. I općenito govoreći, ta je religija neizmjerno superiornija od onih koje su je zamjenile ili nadogradile.

94:9.2 Širenje budizma iz njegove domovine u Indiji u sva područija Azije je jedna od uzbudljivijih priča duhovne predanosti i misionarske upornosti iskrenih praktikanata religije. Učitelji Gautaminog evanđelja ne samo da su hrabro prkosili opasnostima kopnenih karavanskih ruta, nego su se suočili sa opasnostima iz Kineskog mora šireći svoju misiju cijelim azijskim kontinentom, donoseći svim narodima poruku svoje vjere. No, taj Budizam više nije bio jednostavan nauk Gautame; to je bilo evanđelje o činjenju čuda koje ga je učinilo bogom. I što se dalje budizam širio iz njegove brdske kuće u Indiji, to se više razlikovao od Gautaminih učenja i to je postajao više nalik religijama čije je mjesto zauzimao.

94:9.3 Na budizam je kasnije mnogo utjecao taoizam u Kini, Šinto u Japanu i kršćanstvo u Tibetu. Nakon više tisuća godina, u Indiji je budizam jednostavno usahnuo i istekao. On je postao brahmaniziran i kasnije se prezreno pokorio islamu, dok je se u velikom dijelu ostatka Istoka izrodio u ritual kojeg Gautama Sidarta nikada ne bi prepoznao.

94:9.4 Na jugu je fundamentalistički stereotip učenja Sidarte ustrajao u Cejlonu, Burmi i poluotoku Indokine. Hinayana ogranak budizma još uvijek se pridržava ranog ili nedruštvenog nauka.

94:9.5 No, čak i prije raspada u Indiji, Kinezi i sjeverne indijske skupine Gautaminih sljedbenika su počeli razvoj Mahayana učenja o "Velikom putu" spasenja u suprotnosti sa čistuncima na jugu koji su se držali Hinayana, ili "Malog puta." I ovi Mahayana sljedbenici su odbacili društvena ograničenja svojstvena budističkoj doktrini, a otad se ta sjeverna grana budizma nastavila razvijati u Kini i Japanu.

94:9.6 Budizam je danas živa, rastuća religija jer uspijeva očuvati mnoge od najviših moralnih vrijednosti svojih pristaša. Ona potiče smirenost i samokontrolu, povećava mir i sreću i bitno doprinosi spriječavanju tuge i žalosti. Oni koji vjeruju u tu filozofiju žive bolji život od mnogih koji ne vjeruju.

10. RELIGIJA U TIBETU

94:10.1 U Tibetu se mogu naći najčudnije kombinacije Melkizedekovih učenja u kombinaciji s budizmom, hinduizmom, taoizmom i kršćanstvom. Kada su budistički misionari ušli u Tibet, zatekli su stanje primitivnih divljaka vrlo slično onome koje su rani kršćanski misionari naišli među sjevernim plemenima Europe.

94:10.2 Ovi prostoumni Tibetanci nisu htjeli u cjelosti odustati od svoje drevne magije i amajlija. Proučavanje religioznih ceremonija današnjih tibetanskih rituala otkriva jedno pretjerano razvijeno bratstvo svećenika s obrijanim glavama koji prakticiraju do tančina razrađeni ritual sa zvonjavom, pjevanjem, tamjanom, procesijama, krunicama, amajlijama, slikama, svetom vodom, prekrasnim ruhom, te višeglasnim zborovima. Oni imaju krute dogme i kristalizirana vjerovanja, mistične obrede i posebne posti. Njihova hijerarhija obuhvaća redovnike, redovnice, opate i Velikog Lamu. Oni se mole anđelima, svecima, Svetoj Majci i bogovima. Oni prakticiraju ispovijedi i vjeruju u čistilište. Njihovi samostani su ogromni i njihove katedrale su veličanstvene. Oni u nedogled ponavljaju svete rituale i vjeruju da takve ceremonije donose spasenje. Oni pričvršćuju molitve na kotač i vjeruju da će sa okretanjem kotača njihovi zahtjevi postati učinkoviti. Ni u jednoj drugoj skupini ljudi modernog doba se ne može naći toliko štovanja iz toliko religija; a neizbježno je da takva kumulativna liturgija postaje neobično teška i nepodnošljivo tegobna.

94:10.3 Tibetanci imaju nešto od svih vodećih svjetskih religija osim jednostavnih učenja Isusovog evanđelja: da je čovjek sin Boga, da su svi ljudi braća i da oni ostvaruju sve veće državljanstvo u vječnom svemiru.

11. BUDISTIČKA FILOZOFIJA

94:11.1 Budizam je ušao u Kinu u prvom tisućljeću poslije Krista i tu je dobro pristajao uz vjerske običaje žute rase. U vidu štovanja predaka oni su se već odavno molili mrtvima; a sada su se mogli moliti i za njih. Budizam se uskoro stopio sa ostacima ritualnih praksi taoizma koji je bio u raspadu. Ova nova sintetska religija sa svojim hramovima bogoštovlja i jasno definiranim vjerskim ceremonijama je ubrzo postala općeprihvaćena kao kult naroda Kine, Koreje i Japana.

94:11.2 Dok je u nekim pogledima šteta da taj budizam nije pronesen u svijet prije nego što su ga Gautamini sljedbenici toliko izopačili tradicijama i učenjima kulta da su pretvorili Guatamu u božansko biće, ipak ovaj mit njegova ljudskog života, ukrašen sa mnoštvom čuda, pokazao se vrlo privlačnim za revizore sjevernog ili Mahayana evanđelja budizma.

94:11.3 Neki njegovi kasniji sljedbenici su učili da se duh Sakyamuni Bude povremeno vraća na zemlju kao živi Buda, što je otvorilo put za vječno prikazivanje Budinih slika, hramova, obreda i takozvanih "živih Buda." Tako je religija velikog indijskog protestanta konačno bila okovana samim izrazito ceremonijalnim praksama i ritualističkim inkantacijama protiv kojih se on tako neustrašivo borio i koje je tako hrabro osudio.

94:11.4 Veliki napredak postignut u budističkoj filozofiji sastojao se u razumijevanju relativnosti cjelokupne istine. Kroz mehanizam ove hipoteze budisti su mogli pomiriti i povezati razlike unutar svojih religioznih spisa, kao i razlike između sebe i mnogih drugih. Oni su učili da je mala istina za male umove, a velika istina za velike umove.

94:11.5 Ova filozofija također smatra da Buda (božanska) priroda boravi u svim ljudima; da svojim nastojanjima čovjek može postići realizaciju tog unutarnjeg božanstva. A ovo učenje je jedna od najjasnijih prezentacija istine o prebivanju Ispravljača koju je ikada objavila bilo koja religija Urantije.

94:11.6 No, veliko ograničenje u izvornom evanđelju Sidarte, kako su ga tumačili njegovi sljedbenici, bilo je da je pokušao dovršiti proces oslobođenja ljudskog jastva od svih ograničenja smrtne prirode tehnikom čovjekovog izoliranja od objektivne stvarnost. Istina kozmičkog samoostvarenja rezultira iz poistovjećivanja sa kozmičkom stvarnosti i konačnim kozmosom energije, uma i duha, koji je omeđen prostorom i uvjetovan vremenom.

94:11.7 No iako su ceremonije i vanjski obredi budizma postali grubo kontaminirani učenjima zemalja kojima je putovao, ta degeneracija nije posve slučaj u filozofskom životu velikih mislilaca, koji su s vremena na vrijeme prihvaćali ovaj sustav misli i vjerovanja. Kroz više od dvije tisuće godina, mnogi od najboljih umova u Aziji usmjeravaju svoju pažnju na problem utvrđivanja apsolutne istine i istine Apsoluta.

94:11.8 Razvoj visokog koncepta Apsoluta ostvaren je kroz mnoge kanale misli i krivudave staze razmišljanja. Uzlazni aspekt ove doktrine beskonačnosti nije tako jasno definiran kao što je jasno definirana evolucija koncepta Boga u hebrejskoj teologiji. Ipak, postoje neke široke razine koje su umovi budista postigli, na njima se zadržali i kroz njih prošli na putu osmišljavanja Prvog Izvora svih svemira:

94:11.9 1. Gautamina legenda. U podnožju koncepta stoji povijesna činjenica života i učenja Sidarte, indijskog proroka i princa. Ova legenda je izrasla u mit dok je putovala kroz stoljeća i preko širokog pojasa u zemljama Azije, dok nije nadmašila status ideje Gautame kao prosvijetljenog i počela dobivati dodatne atribute.

94:11.10 2. Višestruke pojave Bude. Zaključili su da, ako je Gautama došao narodima Indije, onda su u nekoj dalekoj prošlosti i u nekoj dalekoj budućnosti rase čovječanstva morale biti i nesumnjivo će biti blagoslovljene s drugim učiteljima istine. Odatle se javilo učenje da postoji mnogo Buda, neograničen i beskonačan broj, čak i da svatko može težiti da postane jedan – ostvariti božanstvenost Bude.

94:11.11 3. Apsolutni Buda. Kako se s vremenom broj Buda približio beskonačnosti, postalo je neophodno za umove tih dana ponovno ujediniti ovaj nezgrapni koncept. U skladu s tim počelo je da se uči da su svi Bude manifestacija neke veće biti, nekog Vječnog koji ima beskonačno i bezuvjetno postojanje, nekog Apsolutnog Izvora cjelokupne stvarnosti. Odavde je budistički koncept Božanstva, u svojoj najvišoj formi, postalo odvojen od ljudske osobe Gautame Sidarte i odbacio antropomorfna ograničenja koja su ga držala na uzici. Ova konačna koncepcija Vječnog Bude može biti identificirana kao Apsolutni, a ponekad čak i kao beskonačni JA JESAM.

94:11.12 Iako ova ideja Apsolutnog Božanstva nikada nije stekla veliku naklonost i popularnost u narodima Azije, to će omogućiti intelektualcima ovih zemalja da ujedine svoju filozofiju i usklade svoju kozmologiju. Koncept Apsolutnog Bude je s vremena na vrijeme kvazi-osoban, s vremena na vrijeme potpuno neosoban – čak jedna beskonačna kreativna sila. Takvi koncepti, iako korisni za filozofiju, nisu od vitalnog značaja za religiozni razvoj. Čak i antropomorfni Jahve ima veću religioznu vrijednost od beskonačno udaljenog Apsoluta budizma ili brahmanizma.

94:11.13 Povremeno Apsolut je čak smatran nečim što je sadržano unutar beskonačnog JA JESAM. No, ove spekulacije su hladna utjeha gladnom mnoštvu koje je tražilo da čuje riječi obećanja, da čuje jednostavno evanđelje Salema, da vjera u Boga osigurava božansku naklonost i vječni opstanak.

12. KONCEPT BOGA U BUDIZMU

94:12.1 Velika slabost u kozmologiji budizma bila je dvostruka: kontaminacija s mnogim praznovjerjima Indije i Kine i sublimacija Gautame, prvo kao prosvijetljenog, a zatim kao Vječnog Bude. Baš kao što je kršćanstvo patilo od apsorpcije mnogih pogrešnih ljudskih filozofija, tako i budizam nosi ljudski biljeg. No, učenja Gautame i dalje su se razvijala tijekom protekla dva i pol milenija. Pojam Bude, sa stanovišta prosvijetljenog budiste, nije više istovijetan s ljudskom ličnosti Gautame nego je koncept Jahve istovijetan s duhom-demonom Horeba sa stanovišta nekog prosvijetljenog kršćanina. Zbog ograničenog broja izraza, zajedno sa sentimentalnim zadržavanjem stare nomenklature, često dolazi do neuspjeha pri pokušaju razumijevanja pravog značenja evolucije religijskih pojmova.

94:12.2 Postupno se pojam Boga, za razliku od Apsoluta, počeo pojavljivati u budizmu. Njegovi korijeni vuku porijeklo iz ranih dana raskola među sljedbenicima Malog puta i Velikog puta. Među poklonicima Velikog puta budizma konačno sazrijeva ideju o dvojnom poimanju Boga i Apsoluta. Korak po korak, iz stoljeća u stoljeće, pojam Boga je evoluirao dok, sa učenjem Ryonina, Honen Shonina i Shinrana u Japanu, ovaj koncept nije konačno došao na plodno tlo u vjerovanju u Amida Budu.

94:12.3 Među ovim vjernicima se učilo da duša, po doživljenoj smrti, može izabrati da uživa boravak u Raju prije ulaska u Nirvanu, najviši oblik postojanja. Te je proglašeno da se ovo novo spasenje postiže vjerom u božanske milosti i brižnu njegu Amida, Boga Raja na zapadu. U svojoj filozofiji, amidisti se drže Beskonačne Stvarnosti koja je izvan svakog konačnog smrtnog razumijevanja; i u svojoj religiji, oni se drže vjere u svemilosrdnoga Amida, koji tako ljubi svijet da neće dopustiti ni jednom smrtniku koji se poziva na njegovo ime u pravoj vjeri i sa čistim srcem da doživi neuspjeh u ostvarivanju božanstvene sreće Raja.

94:12.4 Velika snaga budizma i njegovih sljedbenika je da su slobodni odabrati istinu iz svih religija; a takva sloboda izbora rijetko je obilježavala bilo koju vjeru Urantije. U tom smislu Šin sekta u Japanu je postala jedna od najnaprednijih religioznih zajednica u svijetu; ona je oživjela stari misionarski duh Gautaminih sljedbenika i počela slati učitelje drugim narodima. Ova spremnost za usvajanje istine iz bilo kojeg i svih izvora je doista pohvalna tendencija koja se pojavila među religioznim vjernicima tijekom prve polovice dvadesetog stoljeća poslije Krista.

94:12.5 Sam budizam prolazi kroz renesansu u dvadesetom stoljeću. Kroz dodir s kršćanstvom društveni aspekti budizma su uveliko poboljšani. Želja za učenjem se rasplamsala u srcima redovnika i svećenika bratstva, a širenje obrazovanja u cijeloj ovoj vjeri će zasigurno donijeti provokativna nova dostignuća u religioznoj evoluciji.

94:12.6 U vrijeme pisanja ovog teksta, veći dio Azije počiva svoju nadu u budizmu. Hoće li ova plemenita vjera, koja se tako hrabro nosila tijekom tamnih dobi prošlosti, ponovno primiti istinu proširenih kozmičkih stvarnosti, onako kako su učenici velikog učitelja u Indiji jednom slušali proglašenje nove istine? Hoće li ova drevna vjera još jednom odgovoriti na osnažujući poticaj prezentacije novih koncepcija Boga i Apsoluta za kojima je toliko dugo tragala?

94:12.7 Svi na Urantiji čekaju proglašenje oplemenjujuće poruke Mihaela, neopterećene akumuliranim doktrinama i dogmama devetnaest stoljeća kontakta s religijama evolucijskog podrijetla. Sada je vrijeme za predstavljanje budizmu, kršćanstvu, hinduizmu, pa čak i narodima svih vjera, ne evanđelje o Isusu, nego živuću duhovnu stvarnost Isusova evanđelja.

94:12.8 [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]





Back to Top