Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 94 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU
Sekcije
§ Uvod
§ 1. SALEMSKA UČENJA U VEDSKOJ INDIJI
§ 2. BRAHMANIZAM
§ 3. BRAHMANSKA FILOZOFIJA
§ 4. HINDUISTIČKA RELIGIJA
§ 5. BORBA ZA ISTINU U KINI
§ 6. LAO-TSE I KONFUCIJE
§ 7. GAUTAMA SIDDHARTHA
§ 8. BUDISTIČKA VJERA
§ 9. ŠIRENJE BUDIZMA
§ 10. RELIGIJA U TIBETU
§ 11. BUDISTIČKA FILOZOFIJA
§ 12. POJAM BOGA U BUDIZMU
POGLAVLJE 94 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ISTOKU
94:0.1 (1027.1) RANI učitelji salemske religije prodrli su do najudaljenijih plemena Afrike i Euroazije, neprestano propovijedajući evanđelje Makivente o čovjekovoj vjeri i pouzdanju u jednoga univerzalnog Boga kao jedinu cijenu za stjecanje božanske naklonosti. Savez Melkizedeka s Abrahamom bio je uzor za svu ranu propagandu koja je izlazila iz Salema i drugih središta. Urantija nikada nije imala oduševljenije i poduzetnije misionare ijedne religije od ovih plemenitih muškaraca i žena koji su nosili melkizedekova učenja diljem cijele istočne hemisfere. Ovi su misionari bili regrutirani iz mnogih naroda i rasa, a svoja su učenja uglavnom širili putem domaćih obraćenika. Osnivali su obrazovne centre u različitim dijelovima svijeta gdje su poučavali lokalno stanovništvo salemskoj religiji, a zatim su te učenike ovlašćivali da djeluju kao učitelji među vlastitim narodom.
1. SALEMSKA UČENJA U VEDSKOJ INDIJI
94:1.1 (1027.2) U vrijeme Melkizedeka, Indija je bila kozmopolitska zemlja koja je nedavno došla pod političku i religijsku dominaciju arijsko-anditskih osvajača sa sjevera i zapada. U to su vrijeme samo sjeverni i zapadni dijelovi poluotoka bili uvelike prožeti Arijcima. Ovi vedski došljaci sa sobom su donijeli svoja brojna plemenska božanstva. Njihovi oblici štovanja usko su slijedili ceremonijalne prakse njihovih ranijih anditskih predaka, pri čemu je otac i dalje djelovao kao svećenik, a majka kao svećenica, dok je obiteljsko ognjište još uvijek služilo kao oltar.
94:1.2 (1027.3) Vedski kult tada je bio u procesu rasta i preobrazbe pod vodstvom brahmanske kaste učitelja-svećenika, koji su postupno preuzimali kontrolu nad sve složenijim obredima štovanja. Stapanje nekadašnjih trideset i triju arijskih božanstva bilo je već uvelike u tijeku kada su salemski misionari prodrli na sjever Indije.
94:1.3 (1027.4) Mnogoboštvo ovih Arijaca predstavljalo je degradaciju njihova ranijeg monoteizma, uzrokovanu razbijanjem na plemenske jedinice, gdje svako pleme štuje svoje božanstvo. Ova devolucija izvornog monoteizma i trojednog koncepta iz anditske Mezopotamije bila je u procesu ponovne sinteze u ranim stoljećima drugog tisućljeća prije Krista. Mnoštvo bogova bilo je organizirano u panteon pod trojednim vodstvom Dyaus pitara, gospodara neba; Indre, silovitog gospodara atmosfere; i Agnija, troglavog boga vatre, gospodara zemlje i zakržljalog simbola ranijeg pojma Trojstva.
94:1.4 (1027.5) Jasni henoteistički razvojni oblici utirali su put razvijenom monoteizmu. Agni, najstarije božanstvo, često je bio uzdizan kao očinski poglavar čitavog panteona. Načelo božanstva-oca, ponekad nazivano Prajapati, a ponekad Brahma, bilo je potisnuto u teološkoj borbi koju su brahmanski svećenici kasnije vodili sa salemskim učiteljima. Brahman je bio shvaćen kao načelo energije-božanstva koje pokreće čitav vedski panteon.
94:1.5 (1028.1) Salemski misionari propovijedali su jednoga Boga Melkizedeka, Svevišnjeg neba. Ovo prikazivanje nije bilo posve u neskladu s nastajućim poimanjem Oca-Brahme kao izvora svih bogova, ali salemska doktrina bila je neritualistička te je stoga izravno proturječila dogmama, tradicijama i učenjima brahmanskog svećenstva. Brahmanski svećenici nikada ne bi prihvatili salemsko učenje o spasenju kroz vjeru, ideju da čovjek može primiti Božju naklonost na bilo koji način osim putem obrednih praksi i žrtvenih ceremonija.
94:1.6 (1028.2) Odbacivanje Melkizedekovog evanđelja povjerenja u Boga i spasenja kroz vjeru označilo je presudnu prekretnicu za Indiju. Salemski misionari uvelike su pridonijeli gubitku vjere u sva drevna vedska božanstva, ali vođe, svećenici vedizma, odbili su prihvatiti Melkizedekovo učenje o jednom Bogu i jednoj jednostavnoj vjeri.
94:1.7 (1028.3) Brahmani su prikupljali sveta pisma svoga vremena u nastojanju da se suprotstave salemskim učiteljima, a ta je zbirka, kasnije revidirana, opstala do današnjih vremena kao Rig-Veda, jedna od najstarijih svetih knjiga. Druga, treća i četvrta Veda uslijedile su kako su brahmani nastojali učvrstiti, formalizirati i ustaliti svoje obrede štovanja i žrtvovanja među tadašnjim narodima. U svom najboljem obliku, ovi su spisi ravni bilo kojem drugom korpusu slične naravi po ljepoti poimanja i pronicljivosti istine. No kako je ova uzvišenija religija bila onečišćena tisućama i tisućama praznovjerja, kultova i obreda južne Indije, postupno se preobrazila u najraznolikiji sustav teologije koji je smrtni čovjek ikada razvio. Proučavanje Veda otkriva neke od najuzvišenijih, kao i neke od najnižih koncepcija Božanstva koje su ikada bile zamišljene.
2. BRAHMANIZAM
94:2.1 (1028.4) Kako su salemski misionari prodirali prema jugu u dravidski Dekan, nailazili su na sve razvijeniji kastinski sustav, zamišljen od strane Arijaca kako bi spriječili gubitak rasnog identiteta pred nadolazećim valom sekundarnih sangičkih naroda. Budući da je brahmanska svećenička kasta bila sama srž tog sustava, ovaj je društveni poredak uvelike usporio napredak salemskih učitelja. Ovaj kastinski sustav nije uspio sačuvati arijsku rasu, ali je uspio održati Brahmane, koji su zauzvrat očuvali svoju religijsku hegemoniju u Indiji sve do današnjih dana.
94:2.2 (1028.5) A sada, s oslabljenjem vedizma uslijed odbacivanja viših istina, kult Arijaca postao je sve izloženiji prodorima iz Dekana. U očajničkom pokušaju da zaustavi val rasnog nestajanja i religijskog zatiranja, brahmanska kasta nastojala je uzvisiti samu sebe iznad svega ostalog. Učili su da je prinošenje žrtava božanstvu samo po sebi sveučinkovito i neodoljivo u svojoj snazi. Proglasili su da od dva temeljna božanska načela svemira jedno jest Brahman kao božanstvo, a drugo brahmansko svećenstvo. Ni među jednim drugim narodima na Urantiji svećenici nisu sebi prisvajali uzdizanje iznad čak i svojih bogova, niti su sebi pripisivali počasti koje pripadaju njihovim božanstvima. No otišli su tako daleko u tim oholim tvrdnjama da se cijeli taj krhki sustav urušio pod utjecajem degradirajućih kultova koji su nadirali iz okolnih i manje razvijenih civilizacija. Golemo vedsko svećenstvo samo je posrnulo i potonulo pod tamnim valom tromosti i pesimizma koji je njihova vlastita sebična i nerazborita oholost navukla na čitavu Indiju.
94:2.3 (1029.1) Nesrazmjerna usmjerenost na sebstvo neminovno je vodila strahu od neevolutivnog održavanja sebstva u beskrajnim krugovima uzastopnih inkarnacija u obliku čovjeka, životinje ili biljke. A od svih onečišćujućih vjerovanja koja su se mogla vezati uz nastajući monoteizam, nijedno nije bilo toliko zaglupljujuće kao vjerovanje u transmigraciju — doktrinu reinkarnacije duša — koje je poteklo iz dravidskog Dekana. Ovo vjerovanje u zamorni i jednolični krug ponovljenih transmigracija lišilo je napaćene smrtnike njihove dugo njegovane nade da će u smrti pronaći oslobođenje i duhovni napredak, što je bilo sastavni dio ranije vedske vjere.
94:2.4 (1029.2) Ovo učenje, filozofski izrazito debilitirajuće, ubrzo je bilo praćeno izumom doktrine o vječnom bijegu od sebstva kroz uranjanje u sveopći mir i počinak apsolutnog jedinstva s Brahmanom, naddušom sveukupnog stvaranja. Smrtnikove težnje i ljudske ambicije bile su učinkovito opustošene i gotovo potpuno uništene. Više od dvije tisuće godina najbolji umovi Indije nastojali su pobjeći od svake želje, i time su širom otvorili vrata za prodor kasnijih kultova i učenja koja su u biti okovala duše mnogih hinduskih naroda lancima duhovnog beznađa. Od svih civilizacija, vedsko-arijska platila je najstrašniju cijenu za odbacivanje salemskog evanđelja.
94:2.5 (1029.3) Sama kasta nije mogla održati arijski religijsko-kulturni sustav, i kako su inferiorne religije Dekana prodirale na sjever, razvilo se razdoblje očaja i beznađa. U tim se mračnim danima pojavio kult nenasilja prema životu, koji se održao sve do danas. Mnogi od novih kultova bili su zapravo ateistički, tvrdeći da je spasenje, ako je uopće moguće, dostižno jedino vlastitim naporima, bez pomoći sa strane. No kroz velik dio te nesretne filozofije mogu se razaznati iskrivljeni ostaci učenja Melkizedeka pa čak i Adama.
94:2.6 (1029.4) To su bila vremena sastavljanja kasnijih spisa hinduističke vjere, Brahmana i Upanišada. Nakon što su odbacili učenja osobne religije kroz osobno iskustvo vjere s jednim Bogom, i nakon što su bili zasićeni bujicom degradirajućih i debilitirajućih kultova i vjerovanja iz Dekana, sa svojim antropomorfizmima i reinkarnacijama, brahmansko svećenstvo doživjelo je snažnu reakciju protiv tih iskvarenih vjerovanja; tu dolazi do jasnog nastojanja da se pronađe istinska stvarnost. Brahmani su nastojali deantropomorfizirati indijski pojam božanstva, ali su pritom zapali u tešku pogrešku depersonalizacije pojma Boga, te su umjesto uzvišenog i duhovnog ideala Rajskog Oca došli do udaljene i metafizičke ideje sveobuhvatnog Apsoluta.
94:2.7 (1029.5) U svojim nastojanjima samoodržanja, Brahmani su odbacili jednoga Boga Melkizedeka, i sada su se našli suočeni s hipotezom Brahmana, tog neodređenog i iluzornog filozofskog sebstva, neosobnog i nemoćnog „tog”, koje je ostavilo duhovni život Indije u bespomoćnom i jadnom stanju od tog nesretnog dana pa sve do dvadesetog stoljeća.
94:2.8 (1029.6) U vrijeme pisanja Upanišada u Indiji se pojavio budizam. No unatoč svojim uspjesima tijekom tisuću godina, nije se mogao natjecati s kasnijim hinduizmom; unatoč višoj moralnosti, njegov rani prikaz Boga bio je još slabije određen nego u hinduizmu, koji je dopuštao niža i osobna božanstva. Budizam je naposljetku ustuknuo u sjevernoj Indiji pred naletom militantnog islama sa svojim jasno određenim poimanjem Allaha kao vrhovnog Boga svemira.
3. BRAHMANSKA FILOZOFIJA
94:3.1 (1030.1) Iako najviša faza brahmanizma jedva da se mogla nazvati religijom, ona je uistinu predstavljala jedno od najuzvišenijih posezanja smrtnog uma u područjima filozofije i metafizike. Zaputivši se u potragu za konačnom stvarnošću, indijski um nije stao dok nije spekulirao o gotovo svakoj fazi teologije, osim o dvama temeljnim pojmovima religije: postojanju Oca Svih svih stvorenih bića u svemiru i činjenici uzlaznog iskustva tih istih bića u svemiru dok nastoje doseći vječnog Oca, koji im je zapovjedio da budu savršeni kao što je i on savršen.
94:3.2 (1030.2) U pojmu Brahmana, umovi toga vremena doista su pojmili ideju nekog sveprožimajućeg Apsoluta, jer je taj postulat istodobno bio poistovjećen sa stvaralačkom energijom i kozmičkom reakcijom. Brahman je bio shvaćen kao nešto izvan svake definicije, razumljivo jedino postupnim nijekanjem svih konačnih svojstava. To je nedvojbeno bilo vjerovanje u apsolutno, čak beskonačno biće, ali taj je pojam bio uglavnom lišen atributa ličnosti i stoga nije bio iskustveno dostupan pojedinačnim praktikantima religije.
94:3.3 (1030.3) Brahman-Narajana bio je shvaćen kao Apsolut, beskonačno „ONO JEST”, iskonska stvaralačka potencija potencijalnog kozmosa, sveopće sebstvo koje postoji statično i potencijalno kroz svu vječnost. Da su filozofi toga vremena uspjeli učiniti sljedeći korak u poimanju Božanstva, da su mogli zamisliti Brahmana kao udružujuće i stvaralačko biće, kao ličnost kojoj mogu pristupiti stvorena i evoluirajuća bića, tada bi takvo učenje moglo postati najnapredniji prikaz Božanstva na Urantiji, jer bi obuhvatilo prvih pet razina ukupnog djelovanja Božanstva i možda naslutilo preostale dvije.
94:3.4 (1030.4) U određenim fazama, pojam Jedne Sveopće Nadduše kao ukupnosti zbroja sveukupnog postojanja stvorenih bića doveo je indijske filozofe vrlo blizu istini o Vrhovnom Biću, ali ta im istina nije bila od koristi jer nisu uspjeli razviti nikakav razuman ni racionalan osobni pristup ostvarenju svojeg teorijskog monoteističkog cilja Brahmana-Narajane.
94:3.5 (1030.5) Načelo uzročnog kontinuiteta karme vrlo je blizu istini reperkusijske sinteze svih vremensko-prostornih djelovanja u prisutnosti Božanstva Vrhovnog; ali taj postulat nikada nije omogućio usklađeno osobno postignuće Božanstva od strane pojedinačnog religioznog čovjeka, već samo konačno utapanje svake ličnosti u Sveopćoj Nadduši.
94:3.6 (1030.6) Filozofija brahmanizma također se vrlo približila spoznaji o unutarnjem prebivanju Ispravljača Misli, samo da bi bila izopačena pogrešnim shvaćanjem istine. Učenje da je duša prebivalište Brahmana otvorilo bi put naprednoj religiji da taj pojam nije bio potpuno izopačen vjerovanjem da ljudska individualnost ne može postojati odvojeno od Univerzalnog koji prebiva u čovjeku.
94:3.7 (1030.7) U doktrini o stapanju duše-sebstva s Naddušom, teolozi Indije nisu osigurali opstanak nečega ljudskog, nečega novog i jedinstvenog, nečega rođenog iz sjedinjenja volje čovjeka i volje Boga. Učenje o povratku duše Brahmanu usko je usporedivo s istinom o povratku Ispravljača u krilo Oca Svih, ali postoji nešto drugo, različito od Ispravljača, što također opstaje nakon smrti, a to je morontijski ekvivalent smrtne ličnosti. A taj je vitalni koncept kobno izostao iz brahmanske filozofije.
94:3.8 (1031.1) Brahmanska filozofija približila se mnogim činjenicama svemira i dotaknula brojne kozmičke istine, ali je prečesto padala kao žrtva pogreške što nije razlikovala različite razine stvarnosti, poput apsolutne, transcendentalne i konačne. Nije uzimala u obzir da ono što može biti konačno-iluzorno na apsolutnoj razini može biti apsolutno stvarno na konačnoj razini. Također nije uzimala u obzir bitnu ličnost Oca Svih, koji je osobno dostupan na svim razinama, od ograničenog iskustva Boga kod evoluirajućeg stvorenog bića pa sve do neograničenog iskustva Vječnog Sina s Rajskim Ocem.
4. HINDUISTIČKA RELIGIJA
94:4.1 (1031.2) S vremenom se stanovništvo Indije donekle vratilo drevnim obredima Veda u obliku koji je bio izmijenjen učenjima Melkizedekovih misionara i učvršćen djelovanjem kasnijeg brahmanskog svećenstva. Ova, najstarija i najkozmopolitskija od svih svjetskih religija, prošla je daljnje promjene pod utjecajem budizma i džainizma, kao i kasnijih utjecaja islama i kršćanstva. No, u vrijeme kad su u Indiju stigla Isusova učenja, ona su već bila u tolikoj mjeri obilježena zapadnjačkim biljegom da su djelovala kao „vjera bijelog čovjeka”, te su stoga bila čudna i strana hinduističkom umu.
94:4.2 (1031.3) Hinduistička teologija danas prikazuje četiri silazne razine božanstva i božanstvenosti:
94:4.3 (1031.4) 1. Brahman, Apsolut, Beskonačni, „ONO JEST”.
94:4.4 (1031.5) 2. Trimurti, vrhovno trojstvo hinduizma. U toj se povezanosti Brahma, kao prvi član, shvaća kao samostvoren iz Brahmana—beskonačnosti. Da nije bilo njegove uske poistovjećenosti s panteističkim Beskonačnim, Brahma bi mogao predstavljati temelj za pojam Oca Svih. Brahma se također poistovjećuje sa sudbinom.
94:4.5 (1031.6) Štovanje drugog i trećeg člana, Šive i Višnua, pojavilo se u prvom tisućljeću nakon Krista. Šiva je gospodar života i smrti, bog plodnosti i gospodar razaranja. Višnu je iznimno popularan zbog vjerovanja da se povremeno utjelovljuje u ljudskom obliku. Na taj način Višnu postaje stvaran i živ u mašti Indijaca. Šiva i Višnu kod nekih se smatraju vrhovnima nad svima.
94:4.6 (1031.7) 3. Vedska i postvedska božanstva. Mnogi od drevnih bogova Arijaca, poput Agnija, Indre i Some, opstali su kao podređeni trima članovima Trimurtija. Brojna dodatna božanstva pojavila su se još od ranih dana vedske Indije, a i ona su uključena u hinduistički panteon.
94:4.7 (1031.8) 4. Polubožanstva: nadljudi, polubogovi, junaci, demoni, utvare, zli duhovi, vile, čudovišta, goblini i sveci kasnijih kultova.
94:4.8 (1031.9) Iako hinduizam već dugo nije uspio oživjeti indijski narod, istodobno je obično bio tolerantna religija. Njegova velika snaga leži u tome što se pokazao kao najprilagodljivija, amorfna religija koja se pojavila na Urantiji. Sposoban je za gotovo neograničene promjene i posjeduje neobičan raspon prilagodljivosti, od visokih i polumonoteističkih spekulacija intelektualnog Brahmana do otvorenog fetišizma i primitivnih kultnih praksi potlačenih i neukih slojeva.
94:4.9 (1032.1) Hinduizam je opstao jer je u biti sastavni dio temeljnog društvenog tkiva Indije. Nema veliku hijerarhiju koja bi se mogla poremetiti ili uništiti; utkan je u životni obrazac naroda. Njegova prilagodljivost promjenjivim okolnostima nadmašuje sve druge kultove, a pokazuje i tolerantan stav prihvaćanja prema mnogim drugim religijama, pri čemu se Gautama Buda pa čak i sam Krist smatraju inkarnacijama Višnua.
94:4.10 (1032.2) Danas je u Indiji velika potreba za objavom Isusovog evanđelja—da je Bog Otac, da je čovjek njegov sin i da su svi ljudi braća; stvarnosti koja se osobno ostvaruje kroz služenje iz ljubavi i društvenu službu. U Indiji filozofski okvir već postoji, kultna struktura je prisutna; sve što nedostaje jest oživljujuća iskra dinamične ljubavi prikazane u izvornom evanđelju Sina Čovječjeg, oslobođenom zapadnjačkih dogmi i doktrina koje su pridonijele tome da se Mihaelovo darivanje života shvati kao religija bijelog čovjeka.
5. BORBA ZA ISTINU U KINI
94:5.1 (1032.3) Dok su salemski misionari prolazili Azijom, šireći učenje o Svevišnjem Bogu i spasenju kroz vjeru, usvajali su mnogo filozofije i religijske misli različitih zemalja kroz koje su prolazili. No, učitelji koje su Melkizedek i njegovi nasljednici obučili i poslali u svijet nisu podbacili u ispunjenju svojih dužnosti; prodrli su do svih naroda euroazijskog kontinenta, i sredinom drugog tisućljeća prije Krista stigli su u Kinu. U See Fuchu su više od stotinu godina održavali svoje sjedište, gdje su obučavali kineske učitelje koji su zatim poučavali diljem svih područja žute rase.
94:5.2 (1032.4) Upravo kao izravna posljedica tog učenja nastao je najraniji oblik taoizma u Kini, religija znatno različita od one koja danas nosi to ime. Rani ili proto-taoizam bio je spoj sljedećih čimbenika:
94:5.3 (1032.5) 1. Preostala učenja Singlangtona, koja su se održala u pojmu Shang-tija, Boga Neba. U vrijeme Singlangtona kineski je narod bio gotovo monoteistički; usredotočili su svoje štovanje na Jednu Istinu, kasnije poznatu kao Duh Neba, vladar svemira. I žuta rasa nikada nije u potpunosti izgubila taj rani pojam Božanstva, premda su se u kasnijim stoljećima mnogi podređeni bogovi i duhovi potajno uvukli u njihovu religiju.
94:5.4 (1032.6) 2. Salemska religija Svevišnjeg Stvoritelja koji daruje svoju naklonost čovječanstvu kao odgovor na čovjekovu vjeru. No posve je točno da je, do vremena kada su Melkizedekovi misionari prodrli u zemlje žute rase, njihova izvorna poruka bila znatno izmijenjena u odnosu na jednostavna učenja Salema iz vremena Makivente.
94:5.5 (1032.7) 3. Brahmanski pojam Apsoluta indijskih filozofa, povezan sa željom za bijegom od svakog zla. Možda su najveći vanjski utjecaj u širenju salemske religije na istoku imali indijski učitelji vedske vjere, koji su u salemske ideje spasenja unijeli svoje poimanje Brahmana — Apsoluta.
94:5.6 (1033.1) Ovo složeno vjerovanje širilo se zemljama žute i smeđe rase kao temeljni utjecaj u religijsko-filozofskoj misli. U Japanu je ovaj proto-taoizam bio poznat kao šinto, i u toj zemlji, dalekoj od Salema u Palestini, narodi su doznali za inkarnaciju Makivente Melkizedeka, koji je boravio na zemlji kako ime Boga ne bi bilo zaboravljeno među ljudima.
94:5.7 (1033.2) U Kini su sva ta vjerovanja kasnije bila izmiješana i sjedinjena s neprestano rastućim kultom štovanja predaka. No još od vremena Singlangtona Kinezi nikada nisu pali u bespomoćno ropstvo svećeništva. Žuta rasa bila je prva koja se uzdigla iz barbarskog ropstva u uređenu civilizaciju jer je prva postigla određeni stupanj slobode od ponižavajućeg straha od bogova, ne bojeći se čak ni duhova mrtvih kao što su se druge rase bojale. Kina je doživjela svoj poraz jer nije napredovala dalje od svog ranog oslobođenja od svećenika; pala je u gotovo jednako pogubnu pogrešku time što je prihvatila štovanje predaka.
94:5.8 (1033.3) Ali salemski učitelji nisu se trudili uzalud. Upravo su na temeljima njihova evanđelja veliki filozofi Kine iz šestog stoljeća izgradili svoja učenja. Moralno ozračje i duhovni osjećaji vremena Lao-tsea i Konfucija izrasli su iz učenja salemskih misionara ranijeg doba.
6. LAO-TSE I KONFUCIJE
94:6.1 (1033.4) Otprilike šest stotina godina prije dolaska Mihaela, činilo se Melkizedeku, odavno već otišlom iz tijela, da je čistoća njegova učenja na zemlji ozbiljno ugrožena općim utapanjem u starija vjerovanja Urantije. Neko je vrijeme izgledalo da bi njegova misija kao preteče Mihaela mogla biti dovedena u pitanje. I u šestom stoljeću prije Krista, kroz neobičnu koordinaciju duhovnih djelatnika, od kojih mnogi nisu shvatljivi čak ni planetarnim nadzornicima, Urantija je svjedočila jedinstvenom očitovanju raznolikih religijskih istina. Posredstvom više ljudskih učitelja, salemsko evanđelje bilo je ponovno izneseno i oživljeno, i kako je tada bilo predstavljeno, mnogo toga se održalo sve do vremena ovog zapisa.
94:6.2 (1033.5) Ovo jedinstveno stoljeće duhovnog napretka obilježili su veliki religijski, moralni i filozofski učitelji diljem civiliziranog svijeta. U Kini su se posebno istaknula dvojica učitelja: Lao-Tse i Konfucije.
94:6.3 (1033.6) Lao-Tse se izravno nadovezao na pojmove salemskih tradicija kada je proglasio Tao Jedinim Prvim Uzrokom sveukupnog stvaranja. Lao je bio čovjek velikog duhovnog uvida. Učio je da je čovjekova vječna sudbina „vječno sjedinjenje s Taom, Vrhovnim Bogom i Univerzalnim Vladarom.” Njegovo razumijevanje krajnje uzročnosti bilo je iznimno pronicljivo, jer je pisao: „Jedinstvo proizlazi iz Apsolutnog Taoa, a iz Jedinstva se pojavljuje kozmička Dvojnost, i iz te Dvojnosti nastaje Trojstvo, a Trojstvo je izvor sve stvarnosti.” „Cjelokupna stvarnost uvijek je u ravnoteži između potencijalnog i aktualnog u svemiru, a to dvoje vječno je usklađeno duhom božanstvenosti.”
94:6.4 (1033.7) Lao-Tse je također dao jedno od najranijih izlaganja doktrine uzvraćanja dobra za zlo: „Dobrota rađa dobrotu, ali onome tko je uistinu dobar, i zlo rađa dobrotu.”
94:6.5 (1033.8) Učio je povratak stvorenog bića Stvoritelju i prikazivao život kao izranjanje ličnosti iz kozmičkih potencijala, dok je smrt bila poput povratka kući ličnosti tog stvorenog bića. Njegov pojam istinske vjere bio je neobičan, i on ju je također uspoređivao sa „stavom malog djeteta.”
94:6.6 (1034.1) Njegovo razumijevanje vječne svrhe Boga bilo je jasno, jer je rekao: „Apsolutno Božanstvo ne teži, ali uvijek pobjeđuje; ne prisiljava ljude, ali je uvijek spremno odgovoriti na njihove istinske želje; volja Boga vječna je u strpljenju i vječna u neizbježnosti svojeg očitovanja.” A o istinskom religioznom čovjeku rekao je, izražavajući istinu da je blaženije davati nego primati: „Dobar čovjek ne nastoji zadržati istinu za sebe, nego nastoji podijeliti ta bogatstva sa svojim bližnjima, jer to je ostvarenje istine. Volja Apsolutnog Boga uvijek koristi, nikada ne razara; svrha istinskog vjernika jest djelovati, ali nikada prisiljavati.”
94:6.7 (1034.2) Laovo učenje o nenasilju i naglašavanje razlike između djelovanja i primoravanja kasnije su izopačeni u vjerovanje da čovjek „ne vidi, ne čini i ne misli ništa.” No Lao nikada nije učio takvu pogrešku, premda je njegovo učenje o nenasilju igralo ulogu u daljnjem razvoju pacifističkih sklonosti kineskih naroda.
94:6.8 (1034.3) No popularni taoizam dvadesetog stoljeća na Urantiji ima vrlo malo zajedničkog s uzvišenim mislima i kozmičkim pojmovima starog filozofa koji je poučavao istinu onako kako ju je spoznao: da je vjera u Apsolutnog Boga izvor one božanske energije koja preinačuje svijet i pomoću koje se čovjek uzdiže do duhovnog sjedinjenja s Taom, Vječnim Božanstvom i Apsolutnim Stvoriteljem svemira.
94:6.9 (1034.4) Konfucije (Kung Fu-tze) bio je mlađi suvremenik Laoa u Kini šestog stoljeća. Konfucije je svoja učenja temeljio na boljim moralnim tradicijama duge povijesti žute rase, a bio je i donekle pod utjecajem preostalih tradicija salemskih misionara. Njegovo se glavno djelo sastojalo u prikupljanju mudrih izreka drevnih filozofa. Tijekom života bio je odbačen kao učitelj, ali su njegova djela i učenja od tada imala velik utjecaj u Kini i Japanu. Konfucije je postavio novi standard za šamane time što je moralnost postavio na mjesto magije. No previše je dobro izgradio svoja učenja; od poretka je načinio novi fetiš i utemeljio štovanje predaka koje Kinezi još uvijek njeguju u vrijeme pisanja ovog teksta.
94:6.10 (1034.5) Konfucijansko propovijedanje moralnosti temeljilo se na teoriji da je zemaljski put iskrivljena sjena nebeskog puta; da je pravi obrazac vremenske civilizacije zrcalni odraz vječnog poretka neba. Potencijalni pojam Boga u konfucijanizmu bio je gotovo potpuno podređen naglasku na Putu Neba, obrascu kozmosa.
94:6.11 (1034.6) Učenja Laoa izgubljena su za gotovo sve, osim za nekolicinu na Istoku, ali su spisi Konfucija od tada činili temelj moralnog tkiva kulture gotovo trećine stanovnika Urantije. Ovi konfucijanski propisi, iako su očuvali najbolje iz prošlosti, bili su donekle nepovoljni za sam kineski duh istraživanja koji je proizveo ta visoko štovana postignuća. Utjecaj tih doktrina bezuspješno su pokušali suzbiti carski napori Ch’in Shih Huang Tija te učenja Mo Tija, koji je proglasio bratstvo utemeljeno ne na etičkoj dužnosti nego na ljubavi prema Bogu. Nastojao je ponovno rasplamsati drevnu potragu za novom istinom, ali su njegova učenja pokleknula pred snažnim otporom Konfucijevih sljedbenika.
94:6.12 (1034.7) Kao i mnogi drugi duhovni i moralni učitelji, i Konfucije i Lao-Tse na kraju su bili obožavani od svojih sljedbenika u onim duhovno mračnim razdobljima Kine koja su nastupila između opadanja i izopačenja taoističke vjere i dolaska budističkih misionara iz Indije. Tijekom tih duhovno dekadentnih stoljeća religija žute rase izrodila se u jadnu teologiju u kojoj su vrvjeli demoni, zmajevi i zli duhovi, sve to odražavajući povratak strahova neprosvijećenog smrtnog uma. I Kina, nekoć na čelu ljudskog društva zahvaljujući naprednoj religiji, potom je zaostala zbog privremenog neuspjeha da napreduje na pravom putu razvoja one svijesti o Bogu koja je neophodna za istinski napredak, ne samo pojedinačnog smrtnika, nego i složenih civilizacija koje obilježavaju razvoj kulture i društva na evolucijskom planetu vremena i prostora.
7. GAUTAMA SIDDHARTHA
94:7.1 (1035.1) Suvremenik Lao-Tsea i Konfucija u Kini, još jedan veliki učitelj istine pojavio se u Indiji. Gautama Siddhartha rođen je u šestom stoljeću prije Krista u sjevernoindijskoj pokrajini Nepalu. Njegovi su sljedbenici kasnije prikazivali da je bio sin nevjerojatno bogatog vladara, ali je u stvarnosti bio prijestolonasljednik jednog manjeg poglavara koji je, uz dopuštenje viših vlasti, vladao malom i zabačenom planinskom dolinom u južnim Himalajama.
94:7.2 (1035.2) Gautama je oblikovao teorije koje su, nakon šest godina uzaludnog prakticiranja joge, prerasle u filozofiju budizma. Siddhartha se odlučno, ali bez uspjeha, suprotstavio rastućem kastinskom sustavu. Ovaj mladi proročki knez odlikovao se uzvišenom iskrenošću i jedinstvenom nesebičnošću koje su snažno privlačile ljude toga vremena. Odvraćao je od prakse traženja osobnog spasenja kroz tjelesno mučenje i osobnu patnju. I poticao je svoje sljedbenike da njegovo evanđelje nose cijelom svijetu.
94:7.3 (1035.3) Usred zbrke i ekstremnih kultnih praksi u Indiji, razumnija i umjerenija učenja Gautame djelovala su kao osvježavajuće olakšanje. On je osuđivao bogove, svećenike i prinošenje žrtava, ali ni on nije uspio spoznati ličnost Jednoga Univerzalnog. Ne vjerujući u postojanje pojedinačnih ljudskih duša, Gautama je, naravno, hrabro ustao protiv dugotrajne predaje o transmigraciji duše. Uložio je plemenit napor da oslobodi ljude od straha, da im omogući da se osjećaju spokojno i kao kod kuće u velikom svemiru, ali im nije pokazao put prema onom stvarnom i uzvišenom domu uzlaznih smrtnika—Raju—niti prema sve širem služenju vječnog postojanja.
94:7.4 (1035.4) Gautama je bio pravi prorok, i da je poslušao upute pustinjaka Godada, mogao je nadahnuti čitavu Indiju poticajem obnove salemskog evanđelja spasenja kroz vjeru. Godad je potjecao iz obitelji koja nikada nije izgubila tradicije Melkizedekovih misionara.
94:7.5 (1035.5) U Benaresu je Gautama osnovao svoju školu, i tijekom druge godine jedan je učenik, Bautan, prenio svom učitelju predaje salemskih misionara o savezu Melkizedeka s Abrahamom; i iako Siddhartha nije imao vrlo jasan pojam Oca Svih, zauzeo je napredno stajalište o spasenju kroz vjeru—jednostavno vjerovanje. Tako se izjasnio pred svojim sljedbenicima i počeo slati svoje učenike u skupinama od šezdeset da narodu Indije objavljuju „radosnu vijest o besplatnom spasenju; da svi ljudi, visoki i niski, mogu postići blaženstvo vjerom u pravednost i pravičnost.”
94:7.6 (1035.6) Gautamina supruga vjerovala je u evanđelje svoga muža i bila je osnivačica reda redovnica. Njegov sin postao je njegov nasljednik i znatno proširio kult; shvatio je novu ideju spasenja kroz vjeru, ali se u kasnijim godinama počeo kolebati u vezi sa salemskim evanđeljem božanske naklonosti kroz samu vjeru, i u starosti su njegove posljednje riječi bile: „Radite na vlastitom spasenju.”
94:7.7 (1036.1) Proglašeno u svom najboljem obliku, Gautamino evanđelje sveopćeg spasenja, bez prinošenja žrtava, mučenja, obreda i svećenika, bilo je revolucionarna i zadivljujuća doktrina za svoje vrijeme. I zapanjujuće se približio obnovi salemskog evanđelja. Donio je utjehu milijunima očajnih duša i, unatoč njegovim kasnijim grotesknim izopačenjima, i dalje opstaje kao nada milijuna ljudi.
94:7.8 (1036.2) Siddhartha je poučavao mnogo više istine nego što je sačuvano u modernim kultovima koji nose njegovo ime. Suvremeni budizam nije ništa više učenja Gautame Siddharthe nego što je kršćanstvo učenja Isusa iz Nazareta.
8. BUDISTIČKA VJERA
94:8.1 (1036.3) Da bi netko postao budist, bilo je dovoljno javno ispovjediti vjeru izgovaranjem Zaklona: „Uzimam utočište u Budi; uzimam utočište u Nauku; uzimam utočište u Bratstvu.”
94:8.2 (1036.4) Budizam potječe od povijesne osobe, a ne iz mita. Gautamini sljedbenici nazivali su ga Sasta, što znači učitelj ili gospodar. Iako nije iznosio nikakve nadljudske tvrdnje ni o sebi ni o svojim učenjima, njegovi su ga učenici već rano počeli nazivati prosvijetljenim, Budom; kasnije Šakjamuni Buda.
94:8.3 (1036.5) Izvorno Gautamino evanđelje temeljilo se na četiri plemenite istine:
94:8.4 (1036.6) 1. Plemenita istina o patnji.
94:8.5 (1036.7) 2. Podrijetlo patnje.
94:8.6 (1036.8) 3. Prestanak patnje.
94:8.7 (1036.9) 4. Put koji vodi do prestanka patnje.
94:8.8 (1036.10) Usko povezana s doktrinom patnje i oslobođenja od nje bila je filozofija Osmerostrukog puta: ispravna gledišta, težnje, govora, ponašanja, način života, napora, svjesnosti i kontemplacije. Nije bila Gautamina namjera da pokuša uništiti svaki napor, želju i privrženost u nastojanju bijega od patnje; naprotiv, njegovo je učenje imalo za cilj pokazati smrtnom čovjeku uzaludnost polaganja svih nada i težnji isključivo u prolazne ciljeve i materijalne svrhe. Nije toliko riječ o tome da bi trebalo odbaciti ljubav prema bližnjima, koliko o tome da istinski vjernik treba gledati dalje od veza ovog materijalnog svijeta prema stvarnostima vječne budućnosti.
94:8.9 (1036.11) Moralne zapovijedi Gautaminog propovijedanja bile su petorostruke:
94:8.10 (1036.12) 1. Ne ubij.
94:8.11 (1036.13) 2. Ne kradi.
94:8.12 (1036.14) 3. Ne čini blud.
94:8.13 (1036.15) 4. Ne laži.
94:8.14 (1036.16) 5. Ne pij opojna pića.
94:8.15 (1036.17) Postojalo je i nekoliko dodatnih ili sporednih zapovijedi, čije je pridržavanje bilo prepušteno izboru vjernika.
94:8.16 (1036.18) Siddhartha jedva da je vjerovao u besmrtnost ljudske ličnosti; njegova je filozofija dopuštala tek neku vrstu funkcionalnog kontinuiteta. Nikada nije jasno definirao što podrazumijeva pod doktrinom Nirvane. Činjenica da se ona, barem teoretski, mogla iskusiti tijekom smrtnog života upućuje na to da nije bila shvaćena kao stanje potpunog nestajanja. Podrazumijevala je stanje vrhunskog prosvjetljenja i uzvišenog blaženstva u kojem su sve spone koje vežu čovjeka za materijalni svijet bile raskinute; oslobođenje od želja smrtnog života i izbavljenje od svake opasnosti ponovnog utjelovljenja.
94:8.17 (1037.1) Prema izvornim Gautaminim učenjima, spasenje se postiže ljudskim naporom, bez božanske pomoći; nema mjesta spasonosnoj vjeri ni molitvama nadljudskim silama. Gautama je, nastojeći umanjiti praznovjerja Indije, pokušao odvratiti ljude od očitih tvrdnji o magijskom spasenju. No u tom je nastojanju ostavio širom otvorena vrata svojim nasljednicima da pogrešno protumače njegovo učenje i da proglase kako je svaki ljudski napor za postignućem neugodan i bolan. Njegovi su sljedbenici previdjeli činjenicu da je najviše blaženstvo povezano s razumnim i oduševljenim težnjama za vrijednim ciljevima, te da takva postignuća predstavljaju pravi napredak u kozmičkom samoostvarenju.
94:8.18 (1037.2) Velika istina Siddharthinog učenja bila je njegova objava svemira apsolutne pravde. Poučavao je najbolju bezbožnu filozofiju koju je smrtni čovjek ikada razvio; bila je to idealna humanistička misao i vrlo je učinkovito uklonila sve temelje za praznovjerje, magijske obrede i strah od duhova ili demona.
94:8.19 (1037.3) Velika slabost izvornog evanđelja budizma bila je u tome što nije proizvelo religiju nesebične društvene službe. Budističko bratstvo dugo vremena nije bilo zajedništvo vjernika, nego prije zajednica učitelja i učenika. Gautama im je zabranio primanje novca i time nastojao spriječiti razvoj hijerarhijskih sklonosti. Sam Gautama bio je izrazito društven; uistinu, njegov je život bio mnogo veći od njegova propovijedanja.
9. ŠIRENJE BUDIZMA
94:9.1 (1037.4) Budizam je napredovao jer je nudio spasenje kroz vjeru u Budu, prosvijetljenoga. Bio je bliži Melkizedekovim istinama nego ijedan drugi religijski sustav u istočnoj Aziji. No budizam nije postao široko rasprostranjen kao religija sve dok ga, iz samoodržanja, nije prihvatio monarh niže kaste Ašoka, koji je, uz Ehnatona u Egiptu, bio jedan od najznačajnijih svjetovnih vladara između Melkizedeka i Mihaela. Ašoka je izgradio veliko indijsko carstvo putem propagande svojih budističkih misionara. Tijekom razdoblja od dvadeset i pet godina obučio je i poslao više od sedamnaest tisuća misionara na najudaljenije granice tada poznatog svijeta. U jednoj je generaciji učinio budizam dominantnom religijom polovice svijeta. Ubrzo se učvrstio u Tibetu, Kašmiru, Cejlonu, Burmi, Javi, Sijamu, Koreji, Kini i Japanu. I općenito govoreći, bio je to religijski sustav daleko nadmoćniji od onih koje je zamijenio ili uzvisio.
94:9.2 (1037.5) Širenje budizma iz njegove domovine u Indiji po čitavoj Aziji jedna je od najuzbudljivijih priča duhovne predanosti i misionarske ustrajnosti iskrenih religioznih ljudi. Učitelji Gautaminog evanđelja nisu samo prkosili opasnostima kopnenih karavanskih putova nego su se suočavali i s opasnostima kineskih mora dok su provodili svoju misiju diljem azijskog kontinenta, donoseći svim narodima poruku svoje vjere. No taj budizam više nije bio jednostavna doktrina Gautame; bio je to čudotvorno obogaćen nauk koji ga je pretvorio u božanstvo. I što se budizam više udaljavao od svoje planinske postojbine u Indiji, to je sve manje nalikovao učenjima Gautame, a sve više religijama koje je zamjenjivao.
94:9.3 (1038.1) Budizam je kasnije bio snažno pod utjecajem taoizma u Kini, šintoizma u Japanu i kršćanstva u Tibetu. Nakon tisuću godina, u Indiji je budizam jednostavno uvenuo i nestao. Bio je brahmaniziran, a potom se ponizno podčinio islamu, dok se u velikom dijelu ostatka Istoka izrodio u ritual koji Gautama Siddhartha nikada ne bi prepoznao.
94:9.4 (1038.2) Na jugu se zadržao fundamentalistički oblik učenja Siddharthe u Cejlonu, Burmi i na indokineskom poluotoku. To je hinajanska grana budizma koja se drži ranog, odnosno asocijalnog učenja.
94:9.5 (1038.3) No čak i prije raspada u Indiji, kineske i sjevernoindijske skupine Gautaminih sljedbenika započele su razvoj mahajanskog učenja o „Velikom putu” spasenja, za razliku od južnih purista koji su se držali hinajane, odnosno „Manjeg puta.” Ovi su mahajanisti odbacili društvena ograničenja svojstvena budističkom nauku, i od tada se ta sjeverna grana budizma nastavila razvijati u Kini i Japanu.
94:9.6 (1038.4) Budizam je i danas živa, rastuća religija jer uspijeva očuvati mnoge od najviših moralnih vrijednosti svojih sljedbenika. On potiče smirenost i samokontrolu, povećava unutarnji mir i sreću te uvelike sprječava tugu i žalost. Oni koji vjeruju ovoj filozofiji žive bolje živote od onih koji ne vjeruju.
10. RELIGIJA U TIBETU
94:10.1 (1038.5) U Tibetu se može naći najneobičnije povezivanje učenja Melkizedeka s budizmom, hinduizmom, taoizmom i kršćanstvom. Kada su budistički misionari ušli u Tibet, zatekli su stanje primitivne divljine vrlo slično onome s kojim su se susreli rani kršćanski misionari među sjevernim plemenima Europe.
94:10.2 (1038.6) Ovi prostodušni Tibetanci nisu u potpunosti napustili svoju drevnu magiju i amajlije. Proučavanje religijskih obreda današnjih tibetanskih rituala otkriva prenapuhano bratstvo svećenika obrijanih glava koji prakticiraju složen obredni sustav koji uključuje zvona, pjevanje, tamjan, procesije, krunice, slike, amajlije, prikaze, svetu vodu, raskošna odijela i razrađene zborove. Imaju krute dogme i učvršćena vjerovanja, mistične obrede i posebne postove. Njihova hijerarhija obuhvaća redovnike, redovnice, opate i Velikog Lamu. Mole se anđelima, svecima, Svetoj Majci i bogovima. Prakticiraju ispovijed i vjeruju u čistilište. Njihovi su samostani prostrani, a njihove katedrale veličanstvene. Održavaju beskrajno ponavljanje svetih obreda i vjeruju da takvi ceremonijali donose spasenje. Molitve se pričvršćuju na kotač, i okretanjem vjeruju da molbe postaju djelotvorne. Ni kod jednog drugog naroda suvremenog doba ne može se naći tako mnogo praksi iz tolikog broja religija; i neizbježno je da takva kumulativna liturgija postaje pretjerano složena i nepodnošljivo opterećujuća.
94:10.3 (1038.7) Tibetanci imaju ponešto od svih vodećih svjetskih religija osim jednostavnih učenja Isusovog evanđelja: da je čovjek sin Boga, da su svi ljudi braća i da ostvaruju sve uzlaznije građanstvo u vječnom svemiru.
11. BUDISTIČKA FILOZOFIJA
94:11.1 (1038.8) Budizam je ušao u Kinu u prvom tisućljeću nakon Krista i dobro se uklopio u religijske običaje žute rase. U štovanju predaka već su se dugo molili mrtvima; sada su se mogli moliti i za njih. Budizam se ubrzo stopio s preostalim ritualnim praksama raspadajućeg taoizma. Ova nova sinkretička religija sa svojim hramovima štovanja i određenim religijskim obredima uskoro je postala općeprihvaćen kult naroda Kine, Koreje i Japana.
94:11.2 (1039.1) Iako je u nekim pogledima šteta što budizam nije donesen svijetu prije nego što su Gautamini sljedbenici toliko izopačili tradicije i učenja kulta da su od Gautame načinili božansko biće, ipak se taj mit o njegovu ljudskom životu, ukrašen mnoštvom čuda, pokazao vrlo privlačnim slušateljima sjevernog, odnosno mahajanskog evanđelja budizma.
94:11.3 (1039.2) Neki od njegovih kasnijih sljedbenika poučavali su da se duh Šakjamuni Bude povremeno vraća na zemlju kao živi Buda, čime je otvoren put neodređenom umnožavanju budinih likova, hramova, obreda i lažnih „živih Buda”. Tako se religija velikog indijskog protestanta naposljetku našla okovana upravo onim ceremonijalnim praksama i ritualnim zazivima protiv kojih se on tako neustrašivo borio i koje je tako hrabro osuđivao.
94:11.4 (1039.3) Veliki napredak budističke filozofije sastojao se u njezinu shvaćanju relativnosti svake istine. Putem tog misaonog okvira budisti su uspjeli uskladiti i povezati razlike unutar vlastitih religijskih spisa, kao i razlike između svojih i mnogih drugih. Učilo se da je mala istina za male umove, a velika istina za velike umove.
94:11.5 (1039.4) Ova filozofija također je držala da se Budina (božanska) narav nalazi u svim ljudima; da čovjek, vlastitim naporima, može doseći ostvarenje tog unutarnjeg božanskog. I ovo je učenje jedno od najjasnijih izlaganja istine o unutarnjem prebivanju Ispravljača ikada iznesenih u nekoj urantijskoj religiji.
94:11.6 (1039.5) No veliko ograničenje izvornog Siddharthinog evanđelja, kako su ga tumačili njegovi sljedbenici, bilo je to što je pokušavalo potpuno osloboditi ljudsko sebstvo od svih ograničenja smrtne naravi tehnikom izdvajanja sebstva iz objektivne stvarnosti. Istinska kozmička samoostvarenost proizlazi iz poistovjećenja s kozmičkom stvarnošću i s konačnim kozmosom energije, uma i duha, koji je ograničen prostorom i uvjetovan vremenom.
94:11.7 (1039.6) No premda su ceremonije i vanjska obilježja budizma bila uvelike onečišćena utjecajima zemalja u koje se proširio, to nije u potpunosti bio slučaj u filozofskom životu velikih mislilaca koji su s vremena na vrijeme prihvaćali ovaj sustav mišljenja i vjerovanja. Tijekom više od dvije tisuće godina mnogi od najboljih umova Azije usredotočili su se na problem utvrđivanja apsolutne istine i istine Apsoluta.
94:11.8 (1039.7) Razvoj uzvišenog pojma Apsoluta ostvaren je kroz mnoge misaone tokove i zaobilazne putove razmišljanja. Uzlazni napredak ove doktrine beskonačnosti nije bio tako jasno definiran kao što je bila evolucija pojma Boga u hebrejskoj teologiji. Ipak, postojale su određene široke razine koje su umovi budista dosezali, na njima se zadržavali i kroz njih prolazili na svom putu prema poimanju Prvotnog Izvora svemira:
94:11.9 (1039.8) 1. Legenda o Gautami. U temelju ovog pojma nalazila se povijesna činjenica života i učenja Siddharthe, proroka i kneza Indije. Ta je legenda, kako je prolazila kroz stoljeća i širila se prostranim područjima Azije, prerasla u mit i nadmašila pojam Gautame kao prosvijetljenoga, počevši poprimati dodatna obilježja.
94:11.10 (1040.1) 2. Mnogi Bude. Zaključivalo se da, ako je Gautama došao narodima Indije, tada su u dalekoj prošlosti, a i u dalekoj budućnosti, ljudske rase morale biti, i zasigurno će biti, blagoslovljene drugim učiteljima istine. To je dovelo do učenja da postoji mnogo Buda, neograničen i beskonačan broj, pa čak i da svatko može težiti tome da postane jedan od njih—da postigne božanstvenost Bude.
94:11.11 (1040.2) 3. Apsolutni Buda. Kada se broj Buda počeo približavati beskonačnosti, umovi toga vremena nastojali su ponovno ujediniti ovaj nezgrapni pojam. Tako se počelo učiti da su svi Bude samo očitovanja neke više biti, nekog Vječnog Bića beskonačnog i neuvjetovanog postojanja, nekog Apsolutnog Izvora sve stvarnosti. Od tog trenutka, pojam Božanstva u budizmu, u svom najvišem obliku, odvaja se od ljudske ličnosti Gautame Siddharthe i oslobađa antropomorfnih ograničenja koja su ga držala sputanim. Ova konačna koncepcija Vječnog Bude može se s pravom poistovjetiti s Apsolutom, ponekad čak i s beskonačnim „JA JESAM.”
94:11.12 (1040.3) Iako ova ideja Apsolutnog Božanstva nikada nije stekla veliku popularnost među narodima Azije, ipak je omogućila intelektualcima tih zemalja da ujedine svoju filozofiju i usklade svoju kozmologiju. Pojam Apsolutnog Bude ponekad je bio kvazi-osoban, a ponekad posve neosoban—čak jedna beskonačna stvaralačka sila. Takvi pojmovi, premda korisni filozofiji, nisu od presudne važnosti za religijski razvoj. Čak je i antropomorfni Jahve veće religijske vrijednosti nego beskonačno udaljeni Apsolut budizma ili brahmanizma.
94:11.13 (1040.4) Ponekad se Apsolut čak zamišljao kao sadržan unutar beskonačnog „JA JESAM.” No takva su razmišljanja bila slaba utjeha gladnim mnoštvima koja su čeznula čuti riječi obećanja, čuti jednostavno evanđelje Salema: da će vjera u Boga osigurati božansku naklonost i vječni opstanak.
12. POJAM BOGA U BUDIZMU
94:12.1 (1040.5) Velika slabost budističke kozmologije bila je dvostruka: njezino onečišćenje brojnim praznovjerjima Indije i Kine te njezino uzdizanje Gautame, najprije kao prosvijetljenoga, a zatim kao Vječnog Bude. Kao što je kršćanstvo patilo zbog upijanja mnogih pogrešnih ljudskih filozofija, tako i budizam nosi svoj biljeg ljudskog porijekla. No učenja Gautame nastavila su se razvijati tijekom protekla dva i pol tisućljeća. Pojam Bude, za prosvijećenog budista, više nije istovjetan ljudskoj ličnosti Gautame nego što je za prosvijećenog kršćanina pojam Jahve istovjetan demonskom duhu Horeba. Oskudnost terminologije, zajedno sa sentimentalnim zadržavanjem starih naziva, često dovodi do nerazumijevanja stvarnog značenja evolucije religijskih pojmova.
94:12.2 (1040.6) Postupno se u budizmu počeo pojavljivati pojam Boga, nasuprot Apsolutu. Njegovi izvori sežu u rane dane razdvajanja sljedbenika Manjeg puta i Velikog puta. Upravo je u potonjoj grani budizma konačno sazrelo dvostruko poimanje Boga i Apsoluta. Korak po korak, stoljeće po stoljeće, pojam Boga razvijao se sve dok, kroz učenja Ryonina, Honena Šonina i Shinrana u Japanu, nije naposljetku dosegnuo svoj puni izraz u vjerovanju u Amida Budu.
94:12.3 (1041.1) Među tim vjernicima uči se da duša, nakon iskustva smrti, može izabrati boraviti neko vrijeme u Raju prije ulaska u Nirvanu, konačni stupanj postojanja. Proglašava se da se to novo spasenje postiže vjerom u božansku milost i brižnu skrb Amide, Boga Raja na zapadu. U svojoj filozofiji amidisti se drže Beskonačne Stvarnosti koja nadilazi svako konačno smrtničko razumijevanje; u svojoj religiji čvrsto se drže vjere u svemilosnog Amidu, koji toliko ljubi svijet da neće dopustiti da ijedan smrtnik koji zaziva njegovo ime s istinskom vjerom i čistim srcem ne uspije dosegnuti uzvišenu sreću Raja.
94:12.4 (1041.2) Velika snaga budizma jest u tome što su njegovi sljedbenici slobodni birati istinu iz svih religija; takva sloboda izbora rijetko je obilježavala neku urantijsku vjeru. U tom je pogledu japanska sekta Shin postala jedna od najnaprednijih religijskih skupina na svijetu; oživjela je drevni misionarski duh Gautaminih sljedbenika i počela slati učitelje drugim narodima. Ta spremnost da se usvaja istina iz bilo kojeg izvora doista je hvalevrijedna tendencija koja se pojavljuje među religijskim vjernicima u prvoj polovici dvadesetog stoljeća nakon Krista.
94:12.5 (1041.3) Sam budizam prolazi kroz preporod u dvadesetom stoljeću. U dodiru s kršćanstvom društveni su aspekti budizma znatno unaprijeđeni. Želja za učenjem ponovno je rasplamsana u srcima redovnika i svećenika bratstva, a širenje obrazovanja unutar ove vjere zasigurno će potaknuti nove napretke u religijskoj evoluciji.
94:12.6 (1041.4) U vrijeme pisanja ovog teksta, velik dio Azije polaže svoju nadu u budizam. Hoće li ova plemenita vjera, koja je tako hrabro opstala kroz mračna razdoblja prošlosti, ponovno prihvatiti istinu proširenih kozmičkih stvarnosti, kao što su učenici velikog učitelja u Indiji nekoć slušali njegovo proglašenje nove istine? Hoće li ova drevna vjera još jednom odgovoriti na oživljujući poticaj predstavljanja novih pojmova Boga i Apsoluta za kojima je tako dugo tragala?
94:12.7 (1041.5) Cijela Urantija iščekuje objavu oplemenjujuće poruke Mihaela, neopterećene nagomilanim doktrinama i dogmama devetnaest stoljeća dodira s religijama evolucijskog porijekla. Došao je čas da se budizmu, kršćanstvu, hinduizmu, pa i narodima svih vjera, predstavi ne evanđelje o Isusu, nego živu, duhovnu stvarnost evanđelja Isusa.
94:12.8 (1041.6) [Izložio Melkizedek iz Nebadona.]