Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 95 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA LEVANTU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 95 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA LEVANTU



POGLAVLJE 95 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA LEVANTU

95:0.1 JEDNAKO KAO što više istočnoazijskih religija i filozofija vuku porijeklo iz Indije, Levant je tako bio izvorište više vjera Zapadnog svijeta. Salemski misionari su se razišli širom jugozapadne Azije, kroz Palestinu, Mezopotamiju, Egipat, Iran i Arabiju, svugdje promičući radosnu vijest evanđelja Makivente Melkizedeka. Njihova učenja su u nekim zemljama urodila plodom; u drugima su imala jedino djelomičan uspjeh. Nekom prilikom su činili greške zahvaljujući vlastitoj nerazboritosti, dok drugim slučajevima ove greške proizlaze iz okolnosti koje su bile izvan njihove kontrole.

1. SALEMSKA RELIGIJA U MEZOPOTAMIJI

95:1.1 U razdoblju oko 2000 godina p.K., mezopotamijske religije su gotovo posve izgubile hetitska učenja, te su se našle pod snažnim utjecajem primitivnih učenja dvaju uljezničkih grupa, beduinskih Semita koji su prodirali iz pustinje na zapadu i barbarskih konjanika koji su se spuštali iz sjevernih područja.

95:1.2 Ali u Mezopotamiji nikad nije posve iščezao običaj ranih adamitskih naroda koji se sastojao u iskazanju poštovanja sedmom danu tjedna. Međutim, tijekom melkizedeškog razdoblja, sedmi dan je smatran danom najveće nesreće. Počivao je pod okovima tabua; tijekom ovog zlog sedmog dana, bilo je protuzakonito putovati, pripravljati hranu ili paliti vatru. Židovi su sa sobom donijeli u Palestinu mnoge mezopotamijske tabue koji predstavljaju dio babilonskih običaja poštovanja subote ili sedmog dana.

95:1.3 Unatoč tome što su salemski učitelji bitno doprinijeli pročišćenju i uzvišenju mezopotamijskih religija, oni nisu uspjeli navesti različite narode ovog podneblja na trajno prihvaćanje jednog Boga. Popularnost jednobožačkih učenja raste tijekom više od stotinu pedeset godina, nakon čega postupno gubi na snazi pod utjecajem starijih mnogobožačkih vjerovanja.

95:1.4 Salemski učitelji su bitno umanjili brojnost mezopotamijskih bogova koje su u jednom razdoblju uspjeli svesti na sedam glavnih božanstava; bili su to: Bel, Samas, Nabu, Anu, Ea, Marduk i Sin. Uoči samog vrhunca ovih novih učenja, salemski učitelji su postavili tri boga iznad svih ostalih; tako je nastala babilonska trojka--Bel, Ea i Anu--bogovi zemlje, mora i neba. U drugim oblastima su se javile druge trojke, uveliko nalik anditskim i sumerskim učenjima o trojstvu, utemeljene na salemitskom vjerovanju u melkizedeški simbol triju koncentričnih kružnica.

95:1.5 Salemska učenja nikad nisu posve nadišla popularnost Ištara, majke bogova i duha spolne plodnosti. Dok su bitno doprinijeli pročišćenju obožavateljskog procesa ove boginje, babilonjali i njihovu susjedi nikad nisu u cjelosti prevazišli zamaskirane oblike obožavanja spolnosti. Širom cijele Mezopotamije je vladao običaj da se svaka djevojka najmanje jednom prilikom prepusti naručju nepoznatog muškarca; ljudi su vjerovali da je ova odanost bila nešto što je od njih zahtijevala boginja Ištar i da je na ovom spolnom žrtvovanju počivala njihova plodnost.

95:1.6 Rani napredak melkizedekovih učenja je bio jako povoljan sve dok Nabodad, upravitelj škole u Kišu nije odlučio poduzeti organiziran napad na široko rasprostranjeni običaj hramskog bludništva. Ali Salemski misionari nisu uspjeli postići društvenu preobarazbu i prilikom ovog neuspjeha i poraza, izgubljena su sva njihova bitnija duhovna i filozofska učenja.

95:1.7 Neposredno za ovoim porazom Salemskog evanđelja slijedi uvećanje popularnosti ištarskog kulta, rituala koji se već proširio Palestinom kao Astora, Egiptom kao Izida, Grčkom kao Afrodita i sjevernim plemenima kao Astarta. I upravo u vezi s ovim buđenjem obožavanja Ištara, Babilonski svećenici nanovo posvećuju pažnju promatranju zvijezda; astrologija doživljava svoj posljednji veliki procvat u Mezopotamiji, gatanje poprima na popularnosti, dok naredna stoljeća svjedoče sve veću deterioraciju svećenstva.

95:1.8 Melkizedek je upozorio svoje učenike da šire učenje o jednom Bogu, univerzalnom Ocu i Stvoritelju, i da poučavaju evanđelje o postignuću božanske naklonosti jedino putem vjere. Ali učitelji nove istine često griješe nastojeći postići previše, nastojeći postaviti ubrzano otkrivenje na mjesto usporene evolucije. U Mezopotamiji malkizedeški misionari podižu moralni standard na razinu koja je bila neprihvatljiva ondašnjem svijetu; oni pokušavaju postići previše i njihove plemenite namjere doživljavaju poraz. Dok su prema uputi trebali širiti jasno i jednostavno evanđelje, proglasiti istinitost stvarnosti Oca Svih, oni su upuštaju u naočigled vrijedne pokušaje reformacije društvenih običaja, mijenjajući smijer misije i susrećući frustraciju i zaborav.

95:1.9 Nije trebalo više od jedne generacije da se ukine salemsko sjedište u Kišu i da se doslovce okonča vjerovanje u jednog Boga širom cijele Mezopotamije. Ali pri tome nisu uništeni ostaci salemskih škola. I dalje postoje manje raštrkane grupe koje vjeruju u jednog Stvoritelja protiveći se idolopoklonstvu i nemoralnosti mezopotamijskih svećenika.

95:1.10 Nakon što je svijet odbacio njihova učenja, salemski misionari iz ovog razdoblja pišu mnogobrojne psalme iz Starog Zavjeta koje su kasniji porobljeni židovski svećenici imali prilike otkriti urezane u kamen i uključiti u sastav zbirke pjesama koje navodno imaju židovsko porijeklo. Ovi lijepi psalmi iz Babilona nisu bili napisani u hramovima Bel-Marduka; oni predstavljaju djela ranijih salemskih misionara, uveliko se razlikujući od magičnih zbirki koje su pisali babilonski svećenici. Knjiga o Jobu predstavlja prilično vjeran odraz salemskih učenja koja su prevladavala u kiškoj školi kao i širom cijele Mezopotamije.

95:1.11 Velik dio mezopotamijske religiozne kulture prodire u židovsku književnost i liturgiju putem Egipta i radom Amenotepa i Iknatona. Egipćani odlično uspijevaju očuvati učenja o društvenim obvezama koja vuku porijeklo od ranijih anditskih žitelja Mezopotamije i koja se najvećim dijelom gube u učenjima kasnijih babilonskih okupatora eufratske doline.

2. RANA EGIPATSKA RELIGIJA

95:2.1 Izvorna Melkizedekova učenja ustvari pružaju najdublje korijene u Egiptu, odakle su se zatim šire cijelom Evropom. Evolutivna religija koja je postojala u dolini Nila s vremenom postaje uzvišena s dolaskom nadmoćnih loza noditskih, adamitskih te nešto kasnije anditskih naroda u dolinu Eufrata. Sumeri s vremena na vrijeme djeluju u ulozi više egipatskih civilnih administratora. Jednako kao što Indija u ovo doba predstavlja najveću mješavinu ljudskih rasa, Egipat tako nosi najveću mješavinu religiozne filozofije koja postoji na Urantiji i koja se širi iz doline Nila mnogim drugim dijelovima svijeta. Židovi su primili većinu svojih ideja o postanku svijeta od Babilonaca, dok su od Egipćana primili koncept božanske Providencije.

95:2.2 Političke i moralne--a ne filozofske ili religiozne--tendencije predstavljaju to što čini Egipat pogodnijim za salemska učenja od Mezopotamije. Čim se domogao prijestolja, svaki plemenski vođa Egipta je nastojao ovjekovječiti svoju vlast postavkom svog plemenskog boga za izvorno božanstvo i stvoritelja svih drugih bogova. Egipćani su se tako s vremenom navikli na ideju o postojanju nadboga koja je poslužila kao osnova kasnijoj doktrini univerzalnog stvaralačkog Božanstva. Tijekom mnogih stoljeća, jednobožačka shvaćanja Egipta su primala i gubila snagu; unatoč svom neprestanom napretku, vjerovanje u jednog Boga nikad nije uspjelo posve nadvladati evolutivne mnogobožačke ideje.

95:2.3 Egipatski narodi su stolječima bili odani obožavanju bogova prirode; ustvari, svakih četrdesetak plemena je imalo svog boga; jedni su obožavali bika, drugi lava, treći ovna i tako dalje. Ranije su svi imali plemenske toteme, uglavnom kao što je bio slučaj s američkim Indijancima.

95:2.4 Egipćani su s vremenom primijetili da su mrtva tijela pohranjena u neozidane grobnice bolje čuvala obličje--zahvaljujući balzamiranju--djelovanjem sode iz pijeska, dok su se tijela ozidana opekom brže raspadala. Iz ovih opservacija slijede kasnija nastojanja na očuvanju tijela balzamiranjem. Egipćani su vjerovali da je očuvanje tijela olakšavalo prolaz mrtve osobe kroz zagrobni život. Kako bi po raspadu tijela bili u stanju pravilno identificirati pokojnika, Egipćani su s truplom obično polagali posmrtnu statuu, urezujući pokojnikove crte na lijes. Izgradnja ovih posmrtnih statua bitno doprinosi napretku Egipatske umjetnosti.

95:2.5 Egipćani su stoljećima vjerovali da je grobnica pružala zaštitu tijelu doprinoseći prijatnom životu poslije smrti. KIako kasnija evolucija magičnih postupaka djeluje na teret ljudima od kolijevke do groba, ona uspješno uspijeva izbaviti Egipćane od religije utemeljene na grobnicama. Svećenici su urezivali magične riječi na ove lijesove koje su navodno pružale sigurnost da "čovjekovo srce neće biti ukradeno u podzemnom svijetu." Takve magične riječi su s vremenom sabrane i očuvane u Knjizi Mrtvih. Ali u dolini Nila, magični rituali rano poprimaju povezanost s domenama svijesti i karaktera, i to do mjere koja je rijetko svojstvena ondašnjim ritulima. Upravo ovi etički i moralni ideali, a ne bogato izrađene i ukrašene grobnice, predstavlja to što je pružilo oslonac ljudima pri postignuću opstanka.

95:2.6 Predrasude ovog razdoblja najbolje ilustrira općeprihvaćeno vjerovanje u djelotvornost pljuvačke kao ljekovitog sredstva, i ova ideja egiptskog porijekla nedugo zatim zahvaća cijelu Arabiju i Mezopotamiju. Prilikom legendarnog boja između Horusa i Seta gdje mladi bog gubi oko, nakon Setovog poraza mudri bog Tot povraća njegovo oko ljekovitim djelovanjem pljuvačke.

95:2.7 Egipćani su dugo vjerovali da su zvijezde na noćnom svodu predstavljale preživjele duše zaslužnijih pokojnika; sunce je navodno absorbiralo sve druge žitelje posmrtnog svijeta. Obožavanje sunca u određenom razdoblju poprima oblik obožavanja predaka. Strmina na ulazu u velike piramide pokazuje prema zvijezdi Sjevernjači kako bi kraljeva duša po izlasku iz grobnice našla put prema nepokretnim i utemeljenim zviježđima koja su navodno predstavljala prebivalište kraljeva.

95:2.8 Kad su imali prilike vidjeti prodor kosih sunčevih zraka kroz otvor u oblacima, ljudi su vjerovali da ove zrake predstavljaju nebeske ljestvice spuštene s visina kako bi se kralj i sve druge ispravne duše mogle uspeti na nebo. "Kralj Pepi je spustio svoj sjaj u vidu ljestvica po kojima kroči i na kojima se uspinje k svojoj majci."

95:2.9 Prilikom Melkizedekove pojave u ljudskom obličju, Egipćani su imali religiju koja je bila daleko naprednija od vjerovanja okolnih naroda. Vjerovali su da ispravnim magičnim riječima duša koja napusti tijelo može izbjeći zle duhove na svom putu i uspeti se do sudskih dvorana Ozirisa i ako se tu pokaže nedužna u pogledu "ubojstva, razbojstva, nepoštenja, preljube, krađe i sebičnosti," biti primljena u svijet blaženstva. Ako se ovim procesom duša pokaže nedostatnom, otprema se Devori u pakao. I bio je to relativno napredan koncept u usporedbi s vjerovanjima mnogih okolnih naroda.

95:2.10 Ideja da pri prijelazu u naredni svijet čovjeku mora biti suđeno radi grijeha koje je počinio u ljudskom obličju ulazi u židovsku teologiju iz Egipta. U cijeloj Knjizi Židovskih Psalma samo se jednom pominje riječ "sud" i ovaj psalm predstavlja djelo određenog Egipćana.

3. EVOLUCIJA MORALNIH PREDODŽBI

95:3.1 Iako egipatska kultura i religija uglavnom vuku porijeklo iz anditske Mezopotamije odakle u velikoj mjeri ulaze u sastav kasnijih civilizacija zahvaljujući utjecaju Židova i Grka, velik dio društvenog i etičkog idealizma ranih Egipćana koji se javlja u dolini Nila predstavlja rezultat posve evolutivnog razvoja. Unatoč primjesi velikog dijela istine i kulture anditskog porijekla, veći dio moralne kulture Egipta predstavlja rezultat evolucije ljudskim metodama razvoja nego što je slučaj s rezultatima sličnih prirodnih vještina u bilo kom drugom ograničenom području prethodno podarenju Mihaela.

95:3.2 Moralna evolucija nije posve uvjetovana otkrivenjem. Visoki moralni koncepti mogu nastati iz čovjekovog vlastitog iskustva. Čovjek štoviše može evoluirati duhovne vrijednosti i kozmički uvid iz osobnog iskustvenog življenja zahvaljujući unutarnjem božanskom duhu. Takve prirodne evolucije svijesti i karaktera primaju uzvišenje periodičnim dolaskom učitelja istine, u staro doba iz drugog Vrta, a kasnije iz Melkizedekovog centra u Salemu.

95:3.3 Više tisuća godina prije prodora Salemskog evanđelja u Egipat, moralni učitelji ovog evanđelja su propovjedali pravdu, poštenje i izbjegavanje škrtosti. Tri tisuće godina prethodno pisanju židovskih spisa, Egipćani su govorili: "Siguran je čovjek ispravnog standarda; onaj koji slijedi ovaj putov." Poučavali su blagost, umjerenosti i razboritosti. Poruka određenog velikog učitelja ovog doba glasi: "Čini pravdu i prema se svima se pošteno odnosi." Egipatska trojka ovog doba počiva u Istini--Pravdi--Ispravnosti. Ni jedna posve ljudska religija Urantije nikad nije prevazišla društveni idealizam i moralnu grandioznost humanizma koji je postojao u ondašnjoj dolini Nila.

95:3.4 U podlozi ovih evolutivnih etičkih ideja i moralnih ideala, razviji su se ostaci doktrine Salemske religije. Koncepti dobra i zla su spremno ušli u sastav ideja ljudi koji su vjerovali da se "Život daje miroljubivoj, a smrt krivoj osobi." "Miroljubiv je onaj koji čini što ljudi vole; kriv je onaj koji čini što ljudi mrze." Još prije nego što su uobličene ideje ispravnog i neispravnog--dobra i zla--žitelji doline već Nila stoljećima žive u skladu s ovim ranim etičkim i društvenim standardima.

95:3.5 Egipat je nosio intelektualna i moralna, ali ne i bitnija duhovna obilježja. Tijekom šest tisuća godina, među Egipćanima su se podigla jedino četiri velika proroka. Amenotep je djelovao kao vođa kraće vrijeme; Okbana su umorili; Iknatona su prihvatili, ali jedino malodušno i u jednoj jedinoj generaciji; Mojsiju su odbacili. I ponavljamo, političke a ne religiozne okolnosti predstavljaju to što je omogućilo Abrahamu a poslije njega i Jakovu, da ispolje bitniji utjecaj širom cijelog Egipta u korist salemskih učenja o jednom Bogu. Još pri prvom ulasku u Egipat, salemski misionari su našli ovu jako etičnu evolutivnu kulturu izmiješanu s modificiranim standardima mezopotamijskih doseljenika. Ovi rani učitelji iz doline Nila prvi tvrde da čovjekova savjest predstavlja Božji nalog, glas Božanstva.

4. AMENEMOPOVA UČENJA

95:4.1 U Egiptu je pravovremeno odrastao učitelj koji je često nazivan "sin čovjeka," dok je bio poznat i kao Amenemop. Ovaj je mudrac uzvisio savjest kao presudni faktor u procesu odlučivanja između dobra i zla, dok je istovremeno učio o kažnjavanju grijeha i spasenju prizivanjem solarnog božanstva.

95:4.2 Amenotep je poučavao da bogatstvo i imanje predstavlja dar Božji i ovaj je koncept bitno utjecao na kasniju židovsku filozofiju. Prema vjerovanju ovog plemenitog učitelja, poznavanje Boga predstavlja osnovu koja odlučuje o svim čovjekovim djelima; čovjek treba živjeti svaki trenutak života u spoznaji Božje prisutnosti i odgovornosti prema Bogu. Kasniji prijevod učenja ovog mudraca na hebrejski ulazi u sastav židovskih svetih knjiga odveć prethodno pisanju Starog Zavjeta. Osnovno učenje ovog dobrog čovjeka počiva u savjetu koji je uputio svom sinu u pogledu poštenja i časnosti pri djelovanju na povjerljivim vlastodržačkim pozicijama i ovi plemeniti ali drevni nazori mogu biti na čast svakom suvremenom državniku.

95:4.3 Ovaj mudri čovjek iz doline Nila govori da "bogatstva sebi prave krila da odlete kao orao"--da su sve zemaljske stvari prolazne. U svojoj najvećoj molitvi traži "spasenje od straha." Sviju opominje da se okane "ljudskih riječi" i da prihvate "Božja djela." U biti poučava da: Čovjek preporučuje, a Bog odlučuje. Njegova učenja, prevedena na hebrejski, bitno oblikuju filozofiju Mudrosne Knjige iz Starog Zavjeta. Prevedena na grčki, bitno utječu na cjelokupnu kasniju religioznu filozofiju Helenizma. U skorije doba, aleksandrijski filozof Philon je imao prijepis Mudrosne Knjige.

95:4.4 Amenemop je svojim radom očuvao evolutivnu etiku i moralnost otkrivenja, dok ih je u svojim pisanim djelima ostavio u nasljedje Židovima i Grcima. Dok Amenemop nije bio najveći religiozni učitelj ovog doba, bio je najutjecajniji u oblikovanju kasnije filozofije dvaju vezivnih elemenata u razvoju Zapadne civilizacije--Židova među kojima se razvio najviši stupanj Zapadne religiozne vjere i Grka koji su zaslužni za razvoj čisto filozofske misli do najviših razina Evropske filozofije.

95:4.5 Petnaesto, sedamnaesto, dvadeseto i dvadeset drugo poglavlje (sedamnaesti stih), sve do dvadeset drugog stiha u dvadeset četvrtom poglavlju židovske knjige Mudrosnih izreka, predstavljaju gotovo doslovan prijepis Amenemopove Knjige Mudrosti. Amenemop je napisao prvi u sastavu židovskih Psalma koji predstavlja samo srce Iknatonovih učenja.

5. ZNAMENITI IKNATON

95:5.1 Dok su Amenemopova učenja polako gubila utjecaj među Egipćanima, zahvaljujući određenom egipatskom liječniku iz Salema, određena pripadnica kraljevske obitelji je upoznata o Melkezidekovim učenjima. Ova je žena ispoljila bitan utjecaj na svog sina Iknatona, egipatskog faraona, da prihvati doktrinu Jednog Boga.

95:5.2 Od Melkizedekovog nestanka u tjelesnom obličju, ni jedno ljudsko biće nije imalo tako začuđujuće jasan koncept Salemove obznanjene religije kao što je to slučaj s Iknatonom. Ovaj mladi egipatski kralj na određene načine predstavlja jednu od najizvanrednijih osoba ljudske povijesti. Tijekom ovog razdoblja koje je u Mezopotamiji obilježeno sve većom duhovnom depresijom, Iknaton je u Egiptu nastavio održavati učenje o El Elionu, Jednom Bogu, tako održavajući jednobožački kanal monoteizma koji počiva u osnovi religioznog temelja tada budućeg Mihaelovog darivanja. I u čast njegovom izvanrednom radu kao i ostalim pratećim razlozima, Isus je doveden u Egipat gdje je upoznat s određenim Iknatonovim učenicima koji su djelomično shvaćali određene faze njegove božanske misije u korist Urantije.

95:5.3 Mojsije, najznačajnija osoba između Melkizedeka i Isusa, predstavlja spojeni dar koji je svijet primio od židovske rase i egipatska kraljevske obitelji; i da je Iknaton imao Mojsijevu sposobnost i svestranost, da je očitovao politički dar koje se mogao usporediti s Mojsijevom izvanrednom religioznom upravom, Egipat je mogao postati najveća jednobožačka nacija ovog doba; i u ovom slučaju, Isus bi najvjerojatnije proveo najveći dio svog smrtničkog života u Egiptu.

95:5.4 Nikad u cijeloj povijesti ni jedan kralj nije tako metodično okrenuo cijelu naciju od višeboštva u jednoboštvo kao što je učinio ovaj izvanredni Iknaton. Sa zapanjujućom odlučnošću mladi vladar se oprostio od prošlosti, promijenio ime, odbacio bogatstvo, sazidao cijeli grad i stvorio novu umjetnost i književnost cijelog naroda. Ali pri tome je prebrzo napredovao; gradio je previše, više nego je moglo opstati nakon njegove smrti. Ponovo, nije vodio računa o materijalnoj stabilnosti i prosperitetu svog naroda, što se nepovoljno odrazilo na njegova religiozna učenja u kasnijim godinama kad je Egipat preplavljen vodama nedaće i tlačenja.

95:5.5 Da je ovaj čovjek iznenađujuće jasnog gledišta i izvanrednog usredotočenja imao Mojsijevu političku oštroumnost, mogao je promijeniti cjelokupnu povijest evolutivne religije i otkrivenja istine u Zapadnom svijetu. Za svoje životne dobi uspio je osujetiti aktivnosti svećenika koje uglavnom nije visoko držao, a koji su se potajno nastavili držati svojih kultova nastojeći osujetiti njegovu baštinu istog časa kad je mladi kralj ostao bez vlasti; i spretno su pripisali sve buduće nevolje koje su snašle ovu zemlju utemeljenju jednoboštva za vrijeme njegove vlasti.

95:5.6 Iknaton je vrlo mudro nastojao uspostaviti jednoboštvo pod krinkom boga-sunca. Ovaj prilaz koji se temelji na usmjerenju obožavanja Oca Svih na apsorpciju svih bogova u obožavanje sunca, treba zahvaliti savjetu određenog salemskog liječnika. Iknaton je primio uopćene upute od ondašnje atonske vjere, učenja o očinstvu i majčinstvu Božanstva, stvorivši religiju koja je priznavala blisku povezanost čovjeka i Boga prilikom obožavanja.

95:5.7 Iknaton je imao dovoljno mudrosti da spolja očuva obožavanje Atona, boga-sunca, dok je svoje suradnike poveo u zamaskirano obožavanje Jednog Boga, Atonovog stvoritelja i najvišeg Oca svih. Ovaj mladi kralj i učitelj je bio jako produktivan kao autor; napisao je knjigu pod nazivom "Jedan Bog" sastavljenu od trideset jednog poglavlja, koju su svećenici po povratku na vlast doslovno uništili. Iknaton je pored toga napisao stotinu trideset sedam pjesama od kojih je dvanaest očuvano u Starom Zavjetu u knjizi Psalma kao židovski rukopis.

95:5.8 Najviše moto Iknatonove religije u svakodnevnom životu počiva u "ispravnosti" i brzo je uspio proširiti koncept ispravnosti ne samo na pitanja nacionalne, već i na pitanja međunacionalne etike. Ova generacija je bila obilježena nevjerojatnom osobnom pobožnosti dok se među inteligentnijim muškarcima i ženama moglo naći iskreno nastojanje da nađu i upoznaju Boga. U ovo doba u Egiptu, duštveni položaj i imetak nisu davali ljudima prednost u očima zakona. Egipatski obiteljski život je uveliko čuvao i veličao moralnu kulturu, djelujući kao nadahnuće kasnijem izvanrednom obiteljskom životu palestinskih Židova.

95:5.9 Kobna slabost Iknatonovog evanđelja počiva u njegovoj najvećoj istini, učenju da Aton nije stvorio jedino Egipat, već i "cijeli svijet, ljude i zvijeri i sve tuđe zemlje, čak i Siriju i Kuš, ne samo zemlju egiptsku. On svakog na njegovo mjesto postavlja i svačije potrebe udovoljava." Bili su to veliki i visoki, ali ne i nacionalistički koncepti Božanstva. Takvi nazori religioznog internacionalizma nisu mogli povisiti moralnu spremnost egipatske vojske na bojnom polju, dok su istodobno pružili djelotvorno oružje svećenicima protiv mladog kralja i njegove nove religije. Dok je njegov koncept Božanstva bio daleko iznad kasnijeg židovskog koncepta, bio je suviše napredan i nije mogao poslužiti gradnji nacije.

95:5.10 Iako je jednobožački ideal patio prilikom Iknatonovog pada, ideja jednog Boga nastavlja djelovati u umovima mnogih grupa. Iknatonov zet je prihvatio učenja svećenika, vrativši se obožavanju starih bogova i promijenivši ime u Tutankamon. Teba je ponovo postala prijestolnica i svećenstvo je cvalo, s vremenom ostvarujući kontrolu nad sedminom egipatske zemlje; određeni svećenik koji iz ovog reda je s vremenomimao hrabrosti da si prigrabi vlast.

95:5.11 Ali svecenici nisu mogli posve prevazići val jednoboštva. Sve više su bili primorani spojiti dva božanstva u jedno; božanska obitelj se sve više smanjivala. Iknaton je povezao Boga stvoritelja s nebeskom plamenom kuglom i ova je ideja nastavila plamtjeti u srcima ljudi, čak i svećenika, dugo nakon svrgnuća ovog mladog reformatora. Jednobožačka ideja nikad nije preminula u srcima egipćana i ostalog svijeta. Štoviše se održala sve do dolaska Sina Stvoritelja istog ovog božanskog Oca, jednog Boga koji je tako gorljivo predočen u Iknatonovim učenjima kao predmet obožavanja cijelog Egipta.

95:5.12 Slabost Iknatonove doktrine počiva u tome što je njegova religija bila toliko napredna da su jedino obrazovani egipćani mogli shvatiti njegova učenja. Svagdašnji svijet koji se sastojao od zemljoradnika, nikad nije u cjelosti uspio shvatiti njegovo evanđelje i tako se spremno pridružio svećenicima pri pokušaju povratka starom obožavanju Izide i njezinog supruga Ozirisa koji se navodno čudom podigao iz okrutne smrti u rukama Seta, boga tame i zla.

95:5.13 Učenje o produženju života svih ljudi se pokazalo jednako prenaprednim za ove Egipćane. Po njima su jedino kraljevi i bogataši mogli preživjeti smrt; Egipćani su upravo iz ovog razloga tako pažljivo balzamirali tijela kraljeva, kako bi spriječili raspad do sudnjeg dana. Ali s vremenom je pobijedila demokratičnost Iknatonovog spasenja, čak do te mjere da su egipćani kasnije počeli vjerovati u opstanak nijemih životinja.

95:5.14 Iako je nastojanje ovog egipatskog vladara da nametne svom narodu obožavanje jednog Boga naizgled pretrpjelo neuspjeh, bitno je zabilježiti da su odjeci njegovog rada nastavili postojati u Palestini i Grčkoj kroz više stoljeća i da je zahvaljujući njihovom utjecaju Egipat postao kanal prijenosa spojenog djelovanja evolutivne kulture iz doline Nila i obznanjene religije iz Eufratove doline svim kasnijim narodima Zapada.

95:5.15 Veličanstvenost ovog znamenitog razdoblja moralnog razvoja i duhovnog rasta koji se odigrao u dolini Nila ubrzano gubi utjecaj otprilike u razdbolju koje je obilježeno početkom razvoja židovskog nacionalnog života i po odlasku iz Egipta ovi beduini sa sobom nose velik dio ovih učenja i ovjekovječuju u svojoj rasnoj religiji mnoge Iknatonove doktrine.

6. SALEMSKA RELIGIJA U IRANU

95:6.1 Određeni melkizedeški misionari putuju iz Palestine kroz Mezopotamiju gdje stižu na prostranu Iransku visoravan. Kroz više od pet stotina godina, salemski učitelji šire svoja učenja u Iranu i cjela nacija počinje naginjati u smjeru melkizedeške religije, kad određena smjena vlasti vodi k ljutom progonu koji praktično uništava jednobožačka učenja salemskog kulta. Učenja o Abrahamovom zavjetu gotovo posve iščezavaju u Perziji kad se tijekom ovog bitnog stoljeća, šest tisuća godina prije Krista, javlja Zaratustra koji nanovo oživljava tinjajuće ugarke salemskog evanđelja.

95:6.2 Ovaj osnivač nove religije, muževni i pustolovni mladić koji je na svom prvom hodočašću u mezopotamijskom Uru čuo o Kaligastijinim tradicijama i Luciferovoj pobuni--kao i mnogim drugim tradicijama--koje su zajednički ispoljile snažan utjecaj na njegovu religioznu prirodu. Zaratustra se tako nakon određenog sna koji je doživio u Uru, odlučio posvetiti preobrazbi religije svog naroda po povratku u svoju zemlju sjeverno od Ura. Usvojio je židovsku ideju o Bogu pravde koja predstavlja Mojsijev koncept božanstvenosti. Imao je jasnu ideju o jednom vrhovnom Bogu i proglasio je sve druge bogove đavlima, demonima o kojima je čuo u Mezopotamiji. Bio je upoznat s idejom o Sedam Glavnih Duhova, predanjem koje se očuvalo u Uru, i tako je stvorio sustav od sedam vrhovnih bogova s Ahurom-Mazdom na čelu. Uspio je povezati ove podređene bogove idealizacijom Ispravnog Zakona, Dobre Misli, Plemenite Vlade, Svetog Karaktera, Zdravlja i Besmrtnosti.

95:6.3 I ova nova religija nosi obilježje djelovanja--akcije--a ne samo molitve i rituala. Njezin Bog je pokrovitelj civilizacije i biće najviše mudrosti; ova se militantna religiozna filozofija usudila uhvatiti u koštac sa zlom, neaktivnošću i nazadnošću.

95:6.4 Zaratustra nije poučavao obožavanje vatre, već je nastojao iskoristiti plamen kao simbol čistog i mudrog Duha univerzalne i uzvišene dominacije. (U cjelosti je istina da su njegovi kasniji sljedbenici obožavali ovu simboličku vatru.) Konačno, nakon što je određeni iranski princ prihvatio ovu novu religiju, njezino je promicanje počelo napredovati pomoću sablje. I Zaratustra je herojski izgubio život u borbi za ono što je smatrao "istinom Boga svjetla."

95:6.5 Zaratustranizam je jedina vjera Urantije koja ovjekovječuje dalamatijska i edenska učenja o Sedam Glavnih Duhova. Dok ne uspijeva razviti koncept Trojstva, na određeni način prilazi ideji Sedmostrukog Boga. Izvorni oblik zaratustranizma nije posve dualistički; iako rana učenja govore o vremenski ravnopravnom statusu dobra i zla, jasno su prožeta idejom vječnosti u najvišoj stvarnosti dobrog. Jedino u kasnijem razdoblju prevladava vjerovanje u ravnopravnost statusa prilikom borbe dobra i zla.

95:6.6 Dok se tradicionalna židovska učenja o nebu i paklu kao i doktrine o postojanju đavla koje su zabilježene u židovskim spisima, temelje na ostacima predanja o Luciferu i Kaligastiji, ona u principu vuku porijeklo iz Zaratustrinih učenja, iz razdoblja koje je obilježeno političkom i kulturnom dominacijom Perzijanaca nad Židovima. Dok je je poput Egipćana Zaratustra poučavao o "sudnjem danu," on je povezivao ovaj događaj s koncem svijeta.

95:6.7 Zaratustrina učenja ispoljavaju snažan utjecaj čak i na slijedeću bitnu perzijsku religiju. Nastojeći oboriti Zaratustrina učenja, iranski svećenici nanovo oživljavaju obožavanje Mitre. I mitraizam se tako širi levantskim i mediteranskim oblastima i na određeno vrijeme postaje suvremenik judaizma i kršćanstva. Zaratustrina učenja tako sukcesivno ispoljavaju bitan utjecaj na tri znamenite religije, prvo na judaizam i kršćanstvo, a kroz njih i na Islam.

95:6.8 Ali bitno je naglasiti veliku razliku između uzvišenih učenja i plemenitih psalmi Zaratustre na jednoj i suvremenih izopačenja njegovog evanđelja na drugoj strani; ova su izopačenja djelo farizeja koji su bili obuzeti strahom od smrti i vjerovanjem u sofisterije koje Zaratustra nikad ne bi odobrio.

95:6.9 Ovaj veliki čovjek predstavlja dio jedinstvene grupe koja se javlja u šestom stoljeću prije Krista i koja čuva od potpunog i konačnog uništenja salemsko svjetlo koje za ovog razdoblja plamti teško primjetnim svjetlom ukazujući ljudima ovog tamnog svijeta na put koji vodi k vječnom životu.

7. SALEMSKI MISIONARI U ARABIJI

95:7.1 Melkizedeška učenja o jednom Bogu prilično kasno nalaze utemeljenje u Arabijskoj pustinji. Kako u Grčkoj tako i u Arabiji, salemski misionari podbacuju pri svojim nastojanjima zahvaljujući neuspjehu razmijevanja Makiventine opomene u pogledu pretjerane organizacije. Ali oni se nisu jednako dali sputati tumačenjem Melkizedekovih opomena da se okane svakog nastojanja da promaknu evanđelje bilo vojnom silom ili civilnom prinudom.

95:7.2 Ali čak ni u Kini ili Rimu, melkizedeška učenja ne doživljavaju tako cjelovit neuspjeh kao u ovoj pustinjskoj oblasti u neposrednoj blizini Salema. Dugo nakon što većina naroda Istoka i Zapada prihvaća bilo budizam ili kršćanstvo, Arabijska pustinja ostaje neprimijenjena tisućama godina. Svako pleme obožava svoj drevni fetiš i mnoga individualna domaćinstva imaju svoje obiteljske bogove. Dugo se nastavlja borba između babilonskog Ištara, židovskog Jahve, iranskog Ahure i kršćanskog Oca Gospodina Isusa Krista. Ni jedan koncept ne uspijeva postići potpunu prevlast.

95:7.3 Ovdje i ondje širom cijele Arabije, određene obitelji i klanovi imaju nejasnu ideju jednoboštva. Ove grupe temelje svoja vjerovanja na tradicijama Melkizedeka, Abrahama, Mojsija i Zaratustre. Dok su postojali brojni centri koji su bili spremni prihvatiti Isusovsko evanđelje, kršćanski misionari koji djeluju u ovim pustinjskim oblastima predstavljaju oporu i nepopustljivu grupu u usporedbi s kompromisnim inovatorima koji djeluju u Mediteranskim zemljama. Da su Isusovi učenici ozbiljnije prihvatili uputu da "idu po cijelom svijetu promičući evanđelje" i da su ovo činili s nešto više dostojanstva, bili bi manje nepopustljivi u pogledu samostvorenih i popratnih društvenih obveza tako da bi mnoge zemlje spremno prihvatile jednostavno evanđelje tesarevog sina, uključujući i samu Arabiju.

95:7.4 Unatoč činjenici da znameniti levantinski pokreti jednoboštva nisu uspjeli pustiti korijen u Arabiji, ova pustinjska zemlja uspješno proizvodi vjeru koja je unatoč nešto nižim društvenim zahtijevima, svejedno bila jednobožačka.

95:7.5 U ovo vrijeme postoji samo jedan činitelj plemenskog, rasnog ili nacionalnog obilježja primitivnih i neorganiziranih vjerovanja pustinjskih naroda, i to je neuobičajeno i univerzalno poštovanje gotovo svih arabijskih plemena prema određenom fetišu, kamenu u određenom hramu u Meki. Ova točka zajedničkog kontakta i poštovanja kasnije rezultira uspostavom islamske religije. Isto što Jahva, duh vulkana, predstavlja židovskim Semitima, to kamen u Kabi postaje njihovim arapskim rođacima.

95:7.6 Snaga Islama počiva u jasnoj i potanko definiranoj predstavi Alaha kao jednog i jedinog Božanstva; njegova slabost počiva u upotrebi militarne sile prilikom promicanja, kao i u degradaciji žena. Ali Islam se čvrsto drži svog koncepta Jednog Univerzalnog Božanstva svih ljudi, "onog koji poznaje nevidljivo kao i vidljivo. Onog koji je svemilosan i samilosan." "Obilna je dobrota istinskog Boga prema svim ljudima." " I kad sam bolestan, on je taj koji me liječi." "Jer kad god se trojica zajedno nađu, Bog je prisutan kao četvrti," jer zar on nije "prvi i posljednji, viđeni i nevidljivi?"

95:7.7 [Predsatvio Melkizedek od Nebadona.]





Back to Top