Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 92 : KASNIJA EVOLUCIJA RELIGIJE
Sekcije
POGLAVLJE 92 : KASNIJA EVOLUCIJA RELIGIJE
92:0.1 (1003.1) ČOVJEK je posjedovao religiju prirodnog porijekla kao dio evolucijskog iskustva mnogo prije nego što je Urantija primila ikakva sustavna otkrivenja. Ali ta religija prirodnog porijekla sama je po sebi bila proizvod čovjekovih nadživotinjskih obdarenja. Evoluirajuća religija razvijala se polako tijekom tisućljeća iskustvene karijere čovječanstva kroz službu sljedećih utjecaja koji su djelovali iznutra i izvana na divljeg, barbarskog te civiliziranog čovjeka:
92:0.2 (1003.2) 1. Ađutant štovanja — pojava nadživotinjskih potencijala za opažanje stvarnosti u životinjskoj svijesti. To bi se moglo nazvati iskonskim ljudskim nagonom za Božanstvom.
92:0.3 (1003.3) 2. Ađutant mudrosti — očitovanje u umu prožetom štovanjem sklonosti da svoje obožavanje usmjerava u više kanale izražavanja i prema sve širim pojmovima stvarnosti Božanstva.
92:0.4 (1003.4) 3. Sveti Duh — ovo je početni nadumni dar koji se neminovno javlja u svim istinskim ljudskim ličnostima. U umu koji čezne za štovanjem i mudrošću ova služba stvara sposobnost za samospoznaju postulata o ljudskom opstanku, kako u obliku teološke koncepcije tako i kao stvarnog i činjeničnog iskustva ličnosti.
92:0.5 (1003.5) Usklađeno djelovanje ove tri božanske službe sasvim je dostatno da započne i unaprijedi rast evolucijske religije. Ovi utjecaji kasnije bivaju pojačani Ispravljačima Misli, serafinima i Duhom Istine, a svi oni ubrzavaju tempo religijskog razvoja. Ove su službe već dugo djelatne na Urantiji i nastavit će djelovati sve dok ovaj planet ostane nastanjena sfera. Velik dio potencijala ovih božanskih službi još nikada nije imao priliku za izražavanje; mnogo će toga biti otkriveno u vremenima koja dolaze dok se religija smrtnika bude uzdizala, razinu po razinu, prema nadzemaljskim visinama morontija vrijednosti i istine duha.
1. EVOLUCIJSKA PRIRODA RELIGIJE
92:1.1 (1003.6) Evolucija religije može se pratiti od ranog straha i duhova kroz mnoge uzastopne stupnjeve razvoja, uključujući nastojanja da se duhove najprije prisili, a zatim umilostivi. Plemenski fetiši razvili su se u toteme i plemenske bogove; magijske formule postale su moderne molitve. Obrezanje, koje je u početku bilo žrtva, postalo je higijenski zahvat.
92:1.2 (1003.7) Religija je napredovala od štovanja prirode preko štovanja duhova do fetišizma tijekom divljeg djetinjstva ljudskih rasa. S pojavom civilizacije ljudski rod prihvatio je mističnija i simboličnija vjerovanja, dok sada, s približavanjem zrelosti, čovječanstvo sazrijeva za shvaćanje stvarne religije, pa čak i za početak otkrivenja same istine.
92:1.3 (1004.1) Religija nastaje kao biološka reakcija uma na duhovna vjerovanja i na okruženje; ona je posljednja stvar koja nestaje ili se mijenja u nekoj rasi. Religija je prilagodba društva, u svakom razdoblju, onome što je tajanstveno. Kao društvena ustanova ona obuhvaća obrede, simbole, kultove, spise, oltare, svetišta i hramove. Sveta voda, relikvije, fetiši, amajlije, svećeničke odore, zvona, bubnjevi i svećenstva zajednički su svim religijama. A nije moguće u potpunosti odvojiti čisto evoluiranu religiju ni od magije ni od čarobnjaštva.
92:1.4 (1004.2) Tajnovitost i moć oduvijek su poticale religiozne osjećaje i strahove, dok je emocija uvijek djelovala kao snažan čimbenik u njihovu razvoju. Strah je oduvijek bio temeljni poticaj religije. Strah oblikuje bogove evolucijske religije i potiče religijske obrede primitivnih vjernika. Kako civilizacija napreduje, strah postupno ustupa mjesto strahopoštovanju, divljenju, poštovanju i naklonosti.
92:1.5 (1004.3) Jedan azijski narod učio je da je “Bog veliki strah”; to je plod čisto evolucijske religije. Isus, otkrivenje najvišeg tipa religijskog življenja, objavio je da je “Bog ljubav”.
2. RELIGIJA I DRUŠTVENI OBIČAJI
92:2.1 (1004.4) Religija je najkrutija i najnepopustljivija od svih ljudskih institucija, ali se ipak sporo prilagođava društvenim promjenama. Evolucijska religija s vremenom počinje odražavati promjene društvenih običaja, koji su pak mogli biti pod utjecajem religije otkrivenja. Polako, sigurno, ali nevoljko religija (štovanje) slijedi stopama mudrosti — znanja koje usmjerava iskustveni razum i koje prosvjetljuje božansko otkrivenje.
92:2.2 (1004.5) Religija se čvrsto drži društvenih običaja; ono što je bilo smatra se drevnim i navodno svetim. Upravo iz tog razloga kameni su se alati zadržali dugo u razdoblju bronce i željeza. Zabilježena je ova izjava: “Ako mi načiniš kameni oltar, nemoj ga graditi od tesanog kamena, jer ako pri njegovoj izradi upotrijebiš svoje oruđe, oskvrnut ćeš ga.” Hindusi i danas pale svoje oltarske vatre primitivnim vatrenim svrdlom. Tijekom evolucijske religije novina se uvijek smatrala svetogrđem. Sakrament se nije smio sastojati od nove i proizvedene hrane, nego od najprimitivnijih jela: “Meso pečeno na vatri i beskvasni kruh s gorkim travama.” Sve vrste društvenih običaja pa čak i pravni postupci drže se starih oblika.
92:2.3 (1004.6) Kad se suvremeni čovjek čudi što u svetim spisima različitih religija ima toliko toga što se može smatrati opscenim, trebao bi zastati i razmisliti da su naraštaji koji su prolazili oklijevali ukloniti ono što su njihovi preci smatrali svetim i posvećenim. Mnogo toga što jedna generacija može smatrati opscenim, prethodne su generacije smatrale dijelom svojih prihvaćenih društvenih običaja, pa čak i odobrenih religijskih obreda. Znatan dio religijskih rasprava proizašao je iz neprestanih pokušaja da se stariji prijekorni običaji pomire s novijim i naprednijim razumijevanjem, da se pronađu uvjerljive teorije koje bi opravdale vjersko održavanje drevnih i zastarjelih običaja.
92:2.4 (1004.7) Ali doista je nerazumno pokušavati previše naglo ubrzati rast religije. Određena rasa ili nacija može usvojiti iz bilo koje napredne religije jedino ono što se poklapa s njezinim trenutačnim evolucijskim stanjem i sposobnošću prilagodbe. Društveni, klimatski, politički i gospodarski uvjeti svi imaju utjecaj u određivanju tijeka i napretka religijske evolucije. Religija, to jest evolucijska religija, ne određuje društvenu moralnost; naprotiv, oblici religije određeni su moralnošću određene rase.
92:2.5 (1005.1) Ljudske rase samo površno prihvaćaju novu i njima stranu religiju; u stvarnosti je prilagođavaju svojim društvenim običajima i starim načinima vjerovanja. To se dobro vidi na primjeru jednoga novozelandskog plemena čiji su svećenici, nakon što su formalno prihvatili kršćanstvo, tvrdili da su primili izravna otkrivenja od Gabrijela prema kojima je upravo to pleme postalo izabrani narod Božji, te da im se dopušta slobodno upuštati u razuzdane spolne odnose i u mnoge druge stare i prijekorne običaje. I odmah su svi novopečeni kršćani prešli na tu novu i manje zahtjevnu verziju kršćanstva.
92:2.6 (1005.2) U raznim razdobljima religija je odobravala mnoge proturječne i nedosljedne postupke; u nekim je vremenima odobravala gotovo sve što se danas smatra nemoralnim ili grešnim. Savjest, nepoučena iskustvom i bez pomoći razuma, nikada nije bila, niti može biti, siguran i nepogrešiv vodič ljudskog ponašanja. Savjest nije božanski glas koji govori ljudskoj duši. Ona je samo zbroj cjelokupnog moralnog i etičkog sadržaja društvenih običaja na bilo kojem trenutačnom stupnju postojanja; ona jednostavno predstavlja ono što smrtnik smatra idealnim načinom reagiranja u bilo kojem spletu okolnosti.
3. PRIRODA EVOLUCIJSKE RELIGIJE
92:3.1 (1005.3) Proučavanje ljudske religije nije ništa drugo nego proučavanje fosilnih društvenih slojeva iz prošlih vremena. Antropomorfni bogovi predstavljaju vjeran odraz morala ljudi koji su prvi zamislili takva božanstva. Drevne religije i mitologije vjerno prikazuju vjerovanja i predaje naroda koji su odavno nestali u tami zaborava. Ti stari kultni običaji opstaju usporedno s novijim gospodarskim navikama i društvenim promjenama i nije čudo što djeluju izrazito nedosljedno. Ostaci kulta pružaju istinsku sliku rasnih religija prošlosti. Uvijek imajte na umu da se kultovi ne oblikuju kako bi otkrili istinu, nego kako bi širili svoja vjerovanja.
92:3.2 (1005.4) Religija je oduvijek u velikoj mjeri bila stvar obreda, rituala, običaja, ceremonija i dogmi. Obično je bila narušena tom tvrdokornom i štetnom zabludom — zabludom o izabranom narodu. Glavne religiozne ideje zazivanja, nadahnuća, otkrivenja, umilostivljenja, pokajanja, okajanja, posredovanja, žrtve, molitve, ispovijedi, štovanja, opstanka nakon smrti, sakramenta, rituala, otkupa, spasenja, otkupljenja, saveza, nečistoće, pročišćenja, proroštva i naslijeđenog grijeha — sve sežu porijeklom u najranija vremena iskonskog straha od duhova.
92:3.3 (1005.5) Primitivna religija nije ništa više ni manje nego borba za materijalni opstanak proširena i na život nakon smrti. Obredi takvoga vjerovanja predstavljali su proširenje borbe za samoodržanje na područje zamišljenoga svijeta duhova i utvara. Ali pazite da ne dođete u iskušenje kritizirati evolucijsku religiju. Imajte na umu da ona predstavlja ono što je bilo; ona je povijesna činjenica. Nadalje se sjetite da moć bilo koje ideje ne počiva u njezinoj izvjesnosti ili istinitosti, nego u sposobnosti da ostavi živ i upečatljiv dojam.
92:3.4 (1006.1) Evolucijska religija ne ostavlja prostora promjeni ili reviziji; za razliku od znanosti, ona ne ostavlja prostora progresivnoj samokorekciji. Evoluirana religija nameće poštovanje zahvaljujući tome što se svojim sljedbenicima nameće kao Istina; “vjera jednom predana svetima” mora, barem u teoriji, biti i konačna i nepogrešiva. Kult se opire stvarnom razvoju jer će ga stvarni razvoj neminovno izmijeniti ili uništiti; kult se mijenja jedino pod velikim pritiskom izvana.
92:3.5 (1006.2) Samo dva utjecaja mogu izmijeniti i uzdići dogme prirodne religije: pritisak polako napredujućih društvenih običaja i povremeno prosvjetljenje epohalnog otkrivenja. I nije čudno što je napredak bio spor; u drevna vremena biti napredan ili domišljat značilo je biti pogubljen kao čarobnjak. Kult napreduje sporo kroz naraštaje i dugovječne cikluse vremena. Ali ipak napreduje. Evolucijsko vjerovanje u duhove postavilo je temelj filozofiji religije otkrivenja koja će naposljetku uništiti praznovjerje iz kojega je potekla.
92:3.6 (1006.3) Religija je na mnoge načine kočila društveni razvoj, ali bez religije ne bi bilo trajne moralnosti ni etike, niti vrijedne civilizacije. Religija je potaknula mnogo nereligiozne kulture: kiparstvo se javilo iz izrade idola, arhitektura iz gradnje hramova, poezija iz čarobnih formula, glazba iz religioznih napjeva, drama iz uprizorenja radi traženja vodstva duhova, a ples iz sezonskih festivala štovanja.
92:3.7 (1006.4) Ali dok treba istaknuti činjenicu da je religija bila bitna za razvoj i očuvanje civilizacije, valja također zabilježiti da je prirodna religija isto tako uvelike sputavala i kočila upravo onu civilizaciju koju je inače poticala i održavala. Religija je kočila industrijske djelatnosti i gospodarski razvoj; rasipala je rad i razmetala se kapitalom; nije uvijek bila od pomoći obitelji; nije dovoljno poticala mir i dobru volju; ponekad je zanemarivala obrazovanje i usporavala znanost; nerazmjerno je osiromašivala život radi navodnog obogaćivanja smrti. Evolucijska religija, ljudska religija, doista je bila kriva za sve te i mnoge druge pogreške, zablude i promašaje; ipak je održavala kulturnu etiku, civilizirani moral i društvenu povezanost te je omogućila da kasnija religija otkrivenja nadoknadi te mnoge evolucijske nedostatke.
92:3.8 (1006.5) Evolucijska religija bila je čovjekova najskuplja, ali neusporedivo djelotvorna institucija. Ljudska religija može se opravdati jedino u svjetlu evolucijske civilizacije. Kad čovjek ne bi bio uzlazni proizvod životinjske evolucije, takav bi tijek religijskog razvoja ostao bez opravdanja.
92:3.9 (1006.6) Religija je olakšala akumulaciju kapitala; poticala je određene vrste rada; dokolica svećenika promicala je umjetnost i znanje; ljudski je rod na kraju izvukao veliku korist iz svih tih ranih pogrešaka u etičkoj tehnici. Šamani, i pošteni i nepošteni, bili su strašno skupi, ali su vrijedili svega što su stajali. Učene profesije, pa i sama znanost, najprije su se pojavile među parazitskim svećenstvom. Religija je poticala razvoj civilizacije time što je osiguravala društveni kontinuitet; bila je moralna policija svih vremena. Ona je stvorila disciplinu i samokontrolu koje su omogućile postignuće mudrosti. Religija je djelotvorni evolucijski bič koji nemilosrdno tjera lijeno i napaćeno čovječanstvo iz njegova prirodnog stanja intelektualne tromosti prema višim razinama razuma i mudrosti.
92:3.10 (1006.7) I ta sveta baština životinjskog uspona, evolucijska religija, mora uvijek biti pročišćavana i oplemenjivana stalnom cenzurom religije otkrivenja i ognjenom peći istinske znanosti.
4. DAR OTKRIVENJA
92:4.1 (1007.1) Otkrivenje je evolucijsko, ali uvijek ide naprijed. Kroz mnoga stoljeća povijesti jednoga svijeta otkrivenja religije neprestano su se širila i postajala sve prosvjetljujuća. Misija otkrivenja počiva u probirci i cenzuri niza evolucijskih religija. Ali ako otkrivenje treba uzvisiti i unaprijediti evolucijske religije, tada takva božanska očitovanja moraju predočiti učenja koja nisu suviše udaljena od misli i reakcija vremena u kojem se pojavljuju. Otkrivenje se stoga nalazi, i uvijek se mora nalaziti, u dodiru s evolucijom. Religija otkrivenja stoga uvijek mora biti ograničena čovjekovom sposobnošću primanja.
92:4.2 (1007.2) Ali bez obzira na očiglednu povezanost ili porijeklo, religije otkrivenja uvijek uključuju vjerovanje u neko Božanstvo konačne vrijednosti i predodžbu o opstanku identiteta ličnosti nakon smrti.
92:4.3 (1007.3) Evolucijska religija je sentimentalna, a ne logična. Ona je čovjekova reakcija na vjerovanje u hipotetski svijet duhova — ljudski refleks vjerovanja pobuđen spoznajom i strahom od nepoznatog. Religija otkrivenja potječe iz stvarnog duhovnog svijeta; ona je odgovor nadintelektualnog kozmosa na smrtnikovu glad da vjeruje u sveopća Božanstva i da se na njih osloni. Evolucijska religija prikazuje zaobilazna lutanja čovječanstva u potrazi za istinom; religija otkrivenja jest ta sama istina.
92:4.4 (1007.4) Bilo je mnogo religijskih otkrivenja, ali samo je sljedećih pet imalo epohalni značaj:
92:4.5 (1007.5) 1. Dalamatijska učenja. Stotinu tjelesnih članova osoblja princa Kaligastije prvi su na Urantiji proglasili istinski pojam Prvog Izvora i Središta. Ovo šireće otkrivenje Božanstva trajalo je više od tristo tisuća godina, sve dok ga nije iznenada prekinula planetarna pobuna i poremećaj učiteljskog poretka. Osim djelovanja Vana, utjecaj dalamatijskog otkrivenja bio je gotovo potpuno izgubljen za cijeli svijet. Čak su i Noditi zaboravili tu istinu prije Adamova dolaska. Od svih koji su primili učenja stotine, crveni su ljudi najdulje zadržali ta učenja, ali ideja Velikog Duha bila je tek nejasan pojam u religiji američkih Indijanaca sve dok dodir s kršćanstvom nije znatno razjasnio i ojačao tu predodžbu.
92:4.6 (1007.6) 2. Edenska učenja. Adam i Eva ponovno su predstavili pojam Oca Svih evolucijskim narodima. Prekid prvoga Edena zaustavio je tijek adamskog otkrivenja prije nego što je ono uopće bilo potpuno započelo. Ali prekinuta Adamova učenja nastavili su setitski svećenici, a neke od tih istina svijet nije nikada u potpunosti izgubio. Cijeli tijek religijske evolucije Levanta bio je izmijenjen učenjima Setita. No oko 2500. godine prije Krista čovječanstvo je većinom izgubilo iz vida otkrivenje pokrenuto u danima Edena.
92:4.7 (1007.7) 3. Melkizedek iz Salema. Ovaj izvanredni Sin Nebadona započeo je treće otkrivenje istine na Urantiji. Temeljna načela njegovih učenja bila su povjerenje i vjera. Učio je povjerenju u svemoguću blagotvornost Boga i proglasio da je vjera čin kojim ljudi stječu Božju naklonost. Njegova su se učenja postupno pomiješala s vjerovanjima i praksama raznih evolucijskih religija te su se naposljetku razvila u one teološke sustave koji su bili prisutni na Urantiji početkom prvog tisućljeća nakon Krista.
92:4.8 (1008.1) 4. Isus iz Nazareta. Krist Mihael četvrti je put na Urantiji predstavio pojam Boga kao Oca Svih, a to se učenje uglavnom održalo sve do danas. Bit njegova učenja bila je ljubav i služenje: štovanje utemeljeno na ljubavi koje stvoreni sin dragovoljno iskazuje u priznanju i kao odgovor na službu Boga Oca, koji je izvor ljubavi; te služenje koje takvi stvoreni sinovi slobodnom voljom daruju svojoj braći u radosnoj spoznaji da u toj službi također služe Bogu Ocu.
92:4.9 (1008.2) 5. Urantijski spisi. Spisi, među kojima je i ovo poglavlje, predstavljaju najnovije izlaganje istine smrtnicima Urantije. Ovi se spisi razlikuju od svih prethodnih otkrivenja jer nisu djelo jedne ličnosti svemira, nego složeno izlaganje mnogih bića. Ali nijedno otkrivenje, osim postizanja Oca Svih, ne može biti potpuno. Sve druge nebeske službe nisu ništa više nego djelomične, prolazne i praktično prilagođene lokalnim uvjetima vremena i prostora. Premda ovakva priznanja mogu donekle umanjiti neposrednu snagu i autoritet svih otkrivenja, na Urantiji je došlo vrijeme kada je razborito iznijeti takve iskrene izjave, čak i uz opasnost da se oslabi budući utjecaj i autoritet ovoga, najnovijeg među otkrivenjima istine smrtnim rasama Urantije.
5. VELIKI RELIGIJSKI VOĐE
92:5.1 (1008.3) U evolucijskoj religiji bogovi se zamišljaju na sliku čovjeka; u religiji otkrivenja ljude se poučava da su sinovi Boga — čak oblikovani po konačnoj slici božanstva; u složenim vjerovanjima nastalim iz učenja otkrivenja i plodova evolucije pojam Boga predstavlja spoj sljedećega:
92:5.2 (1008.4) 1. Prethodno postojećih ideja evolucijskih kultova.
92:5.3 (1008.5) 2. Uzvišenih ideala religije otkrivenja.
92:5.4 (1008.6) 3. Osobnih gledišta velikih religijskih vođa, proroka i učitelja čovječanstva.
92:5.5 (1008.7) Većina velikih religijskih razdoblja započela je životom i učenjima neke izvanredne ličnosti; tijekom povijesti, istaknute vođe su pokrenule većinu vrijednih moralnih pokreta. A ljudi su oduvijek imali sklonost štovati vođu, čak i na štetu njegovih učenja; poštovati njegovu ličnost, čak i kad izgube iz vida istine koje je on naviještao. I to nije bez razloga; u srcu evolucijskog čovjeka postoji instinktivna čežnja za pomoći odozgo i izvan njega samoga. Ta je žudnja osmišljena kako bi preduhitrila pojavu Planetarnog Princa na zemlji i kasnijih Materijalnih Sinova. Na Urantiji je čovjek bio lišen tih nadljudskih vođa i vladara te stoga stalno nastoji nadoknaditi taj gubitak obavijajući svoje ljudske vođe legendama o nadnaravnom porijeklu i čudesnim djelima.
92:5.6 (1008.8) Mnoge su rase zamišljale svoje vođe kao rođene od djevica; njihove su životne priče obilato prožete čudesnim događajima, a njihov se povratak uvijek očekuje među njihovim narodima. U središnjoj Aziji plemena još uvijek očekuju povratak Džingis-kana; u Tibetu, Kini i Indiji Buddhe; u islamu Muhameda; među američkim Indijancima Hesunanina Onamonalontona; a među Hebrejima, općenito, povratak Adama kao materijalnog vladara. U Babilonu je bog Marduk bio nastavak Adamove legende, ideja sina Božjega, povezujuća karika između čovjeka i Boga. Nakon Adamove pojave na zemlji takozvani sinovi Božji bili su česti među ljudskim rasama.
92:5.7 (1009.1) Ali bez obzira na praznovjerno strahopoštovanje kojim su često bili okruženi, ostaje činjenica da su ti učitelji bili vremenske ličnosti koje su služile kao oslonci polugama obznanjene istine u napredovanju ljudske moralnosti, filozofije i religije.
92:5.8 (1009.2) U milijunskoj povijesti čovječanstva na Urantiji, od Onagara do Gurua Nanaka, bilo je na stotine i stotine religijskih vođa. Tijekom tog vremena bilo je mnogih oseka i plima religijske istine i duhovne vjere, a svaka obnova urantijske religije u prošlosti bila je povezana sa životom i učenjima nekog religijskog vođe. Pri razmatranju učitelja novijega vremena može biti korisno svrstati ih u sedam glavnih religijskih razdoblja postadamske Urantije:
92:5.9 (1009.3) 1. Setitsko razdoblje. Setitski svećenici, obnovljeni pod vodstvom Amosada, postali su veliki postadamski učitelji. Djelovali su diljem zemalja Andita, a njihov je utjecaj najdulje opstao među Grcima, Sumeranima i Hindusima. Među potonjima su se održali sve do današnjeg vremena kao brahmani hinduističke vjere. Setiti i njihovi sljedbenici nikada nisu u potpunosti izgubili Adamovo otkrivenje pojma Trojstva.
92:5.10 (1009.4) 2. Razdoblje Melkizedekovih misionara. Religija koja postoji na Urantiji bila je u znatnoj mjeri obnovljena naporima onih učitelja koje je poslao Makiventa Melkizedek kada je živio i poučavao u Salemu gotovo dvije tisuće godina prije Krista. Ovi su misionari naviještali vjeru kao cijenu Božje naklonosti, a njihova učenja, premda nisu odmah dovela do pojave novih religija, ipak su postavila temelje na kojima su kasniji učitelji istine gradili religije Urantije.
92:5.11 (1009.5) 3. Razdoblje poslije Melkizedeka. Iako su Amenemope i Ehnaton poučavali u ovom razdoblju, najistaknutiji religijski genij razdoblja poslije Melkizedeka bio je vođa skupine levantinskih beduina i utemeljitelj hebrejske religije — Mojsije. Mojsije je poučavao monoteizmu. Govorio je: „Čuj, Izraele, Gospodin, Bog naš, jedan je Bog.“ „Gospodin, on je Bog; nema drugoga osim njega.“ Ustrajno je nastojao iskorijeniti ostatke kulta duhova među svojim narodom, čak je propisivao i smrtnu kaznu za njegove sljedbenike. Mojsijevi nasljednici iskrivili su njegov monoteizam, ali su se u kasnijim vremenima ipak vratili mnogim njegovim učenjima. Mojsijeva veličina leži u njegovoj mudrosti i pronicavosti. Drugi su ljudi imali uzvišenije predodžbe o Bogu, ali nijedan čovjek nikada nije bio tako uspješan u poticanju velikog broja ljudi da prihvate tako napredna vjerovanja.
92:5.12 (1009.6) 4. Šesto stoljeće prije Krista. Mnogi su se ljudi pojavili kako bi naviještali istinu u ovom, jednom od najvećih stoljeća religijskog buđenja ikada zabilježenih na Urantiji. Među njima treba spomenuti Gautamu, Konfucija, Lao-cea, Zaratustru i džainističke učitelje. Gautamina su se učenja raširila po Aziji, i milijuni ga štuju kao Budu. Konfucije je za kineski moral bio ono što je Platon bio za grčku filozofiju, i premda su učenja obojice imala religijske odjeke, strogo govoreći, nijedan nije bio religijski učitelj. Lao-ce je u Tao-u nazirao više Boga nego što je Konfucije vidio u čovječnosti ili Platon u idealizmu. Zaratustra, premda snažno pod utjecajem tada raširenog shvaćanja dualizma — duha dobra i duha zla — u isto je vrijeme jasno uzdigao ideju jednoga vječnog Božanstva i konačne pobjede svjetla nad tamom.
92:5.13 (1010.1) 5. Prvo stoljeće nakon Krista. Kao religijski učitelj, Isus iz Nazareta započeo je u okviru pokreta koji je uspostavio Ivan Krstitelj i nastavio koliko je god mogao udaljavati se od posta i formalnosti. Osim Isusa, Pavao iz Tarza i Filon iz Aleksandrije bili su najveći učitelji ovog razdoblja. Njihova shvaćanja religije odigrala su dominantnu ulogu u razvoju vjere koja nosi Kristovo ime.
92:5.14 (1010.2) 6. Šesto stoljeće nakon Krista. Muhamed je utemeljio religiju koja je bila nadmoćna mnogim vjerovanjima njegova vremena. Njegova je religija bila protest protiv društvenih zahtjeva religija stranaca i protiv nedosljednosti religijskog života njegovog vlastitog naroda.
92:5.15 (1010.3) 7. Petnaesto stoljeće nakon Krista. Ovo je razdoblje svjedočilo dvama religijskim pokretima: razbijanju jedinstva kršćanstva na Zapadu i sintezi nove religije na Istoku. U Europi je institucionalizirano kršćanstvo doseglo takav stupanj nepopustljivosti da je daljnji razvoj postao nespojiv s jedinstvom. Na Istoku su Nanak i njegovi sljedbenici sintetizirali združena učenja islama, hinduizma i budizma u sikhizam, jednu od najnaprednijih religija Azije.
92:5.16 (1010.4) Budućnost Urantije nesumnjivo će biti obilježena pojavom učitelja religijske istine — Očinstva Boga i bratstva svih stvorenih bića. No valja se nadati da će gorljivi i iskreni napori tih budućih proroka biti manje usmjereni na jačanje međureligijskih prepreka, a više na povećanje religijskog bratstva duhovnog štovanja među mnogim sljedbenicima različitih intelektualnih teologija koje tako snažno obilježavaju Urantiju Satanije.
6. SLOŽENE RELIGIJE
92:6.1 (1010.5) Religije koje se mogu naći na Urantiji u dvadesetom stoljeću omogućuju zanimljivu analizu društvene evolucije čovjekova poriva za štovanjem. Mnoge su vjere vrlo malo napredovale od vremena kulta duhova. Pigmeji Afrike kao skupina nemaju religijskih reakcija, premda neki od njih donekle vjeruju u svijet duha. Oni su danas upravo ondje gdje je bio primitivni čovjek kada je započela evolucija religije. Temeljno vjerovanje primitivne religije bilo je preživljenje nakon smrti. Ideja štovanja osobnog Boga označava napredan evolucijski razvoj, čak i prvi stupanj otkrivenja. Dajaci su razvili tek najprimitivnije religijske prakse. Eskimi i američki Indijanci relativno su nedavno imali vrlo oskudne predodžbe o Bogu; vjerovali su u duhove i imali neodređenu ideju nekakva preživljenja nakon smrti. Današnji starosjedilački Australci imaju samo strah od duhova, bojazan od tame i grubo štovanje predaka. Zulusi tek razvijaju religiju obilježenu žrtvovanjem i strahom od duhova. Mnoga afrička plemena, osim ondje gdje su djelovali kršćanski i muhamedanski misionari, još nisu izašla iz fetišističkog stupnja religijske evolucije. No neke su skupine odavno držale ideju monoteizma, poput drevnih Tračana, koji su također vjerovali u besmrtnost.
92:6.2 (1010.6) Na Urantiji evolucijska i otkrivena religija napreduju usporedno, istodobno se prožimajući i stapajući u raznolike teološke sustave prisutne u svijetu u vrijeme sastavljanja ovih spisa. Te religije, religije Urantije dvadesetog stoljeća, mogu se nabrojiti kako slijedi:
92:6.3 (1011.1) 1. Hinduizam — najstariji.
92:6.4 (1011.2) 2. Hebrejska religija.
92:6.5 (1011.3) 3. Budizam.
92:6.6 (1011.4) 4. Konfucijeva učenja.
92:6.7 (1011.5) 5. Taoistička vjerovanja.
92:6.8 (1011.6) 6. Zaratustrizam.
92:6.9 (1011.7) 7. Šintoizam.
92:6.10 (1011.8) 8. Džainizam.
92:6.11 (1011.9) 9. Kršćanstvo.
92:6.12 (1011.10) 10. Islam.
92:6.13 (1011.11) 11. Sikhizam — najnoviji.
92:6.14 (1011.12) Najnaprednije religije drevnih vremena bile su hinduizam i judaizam, i svaka je od njih snažno utjecala na tijek religijskog razvoja na Istoku i na Zapadu. I hindusi i Hebreji vjerovali su da su njihove religije nadahnute i objavljene, te su sve druge smatrali dekadentnim oblicima jedne istinske vjere.
92:6.15 (1011.13) Indija je podijeljena između hindusa, sikha, muhamedanaca i džaina, od kojih svaki prikazuje Boga, čovjeka i svemir prema vlastitom razumijevanju. Kina slijedi taoistička i konfucijanska učenja; šintoizam se štuje u Japanu.
92:6.16 (1011.14) Velike međunarodne, međurasne religije jesu hebrejska, budistička, kršćanska i islamska. Budizam se proteže od Cejlona i Burme preko Tibeta i Kine sve do Japana. Pokazao je prilagodljivost običajima mnogih naroda kakva je nadmašena jedino kršćanstvom.
92:6.17 (1011.15) Hebrejska religija obuhvaća filozofski prijelaz od politeizma prema monoteizmu; ona je evolucijska poveznica između religija evolucije i religija otkrivenja. Hebreji su bili jedini zapadni narod koji je svoje rane evolucijske bogove pratio sve do Boga otkrivenja. No ta istina nije bila široko prihvaćena sve do vremena Izaije, koji je ponovno poučavao sjedinjenu ideju narodnog božanstva i Univerzalnog Stvoritelja: „Gospode nad Vojskama, Bože Izraelov, ti si Bog, ti jedini; ti si stvorio nebo i zemlju.” U jednom je razdoblju nada opstanka zapadne civilizacije počivala na uzvišenim hebrejskim pojmovima dobrote i naprednim helenskim pojmovima ljepote.
92:6.18 (1011.16) Kršćanska religija jest religija o životu i učenjima Krista, utemeljena na teologiji judaizma, dodatno oblikovana usvajanjem određenih zoroastrijskih učenja i grčke filozofije, te ponajprije formulirana od strane trojice pojedinaca: Filona, Petra i Pavla. Od Pavlova vremena prošla je kroz mnoge faze evolucije i postala toliko temeljito zapadnjačka da mnogi neeuropski narodi sasvim prirodno gledaju na kršćanstvo kao na čudno otkrivenje čudnog Boga, namijenjeno strancima.
92:6.19 (1011.17) Islam je religijsko-kulturna poveznica sjeverne Afrike, Levanta i jugoistočne Azije. Upravo je židovska teologija, u povezanosti s kasnijim kršćanskim učenjima, učinila islam monoteističkim. Sljedbenici Muhameda spotaknuli su se o napredno učenje o Trojstvu; nisu mogli shvatiti nauk o trima božanskim ličnostima i jednom Božanstvu. Uvijek je teško navesti evolucijske umove da iznenada prihvate naprednu otkrivenu istinu. Čovjek je evolucijsko biće i u pravilu mora svoju religiju stjecati evolucijskim putem.
92:6.20 (1012.1) Štovanje predaka nekoć je predstavljalo jasan napredak u religijskoj evoluciji, ali je i začuđujuće i žalosno što se ovaj primitivni pojam održava u Kini, Japanu i Indiji usred toliko toga što je razmjerno naprednije, poput budizma i hinduizma. Na Zapadu se štovanje predaka razvilo u štovanje nacionalnih bogova i poštovanje rasnih junaka. U dvadesetom stoljeću ova se religija štovanja junaka pojavljuje u raznim radikalnim i nacionalističkim sekularizmima koji obilježavaju mnoge rase i narode Zapada. Velik dio istog stava nalazi se i na velikim sveučilištima i u većim industrijskim zajednicama engleskog govornog područja. Nedaleko od tih shvaćanja stoji i ideja da je religija tek „zajednička potraga za dobrim životom.” „Nacionalne religije” nisu ništa drugo nego povratak ranom rimskom štovanju cara i šintoizmu — štovanju države u carskoj obitelji.
7. DALJNJA EVOLUCIJA RELIGIJE
92:7.1 (1012.2) Religija nikada ne može postati znanstvena činjenica. Filozofija se, doduše, može temeljiti na znanstvenoj osnovi, ali religija će uvijek ostati ili evolucijska ili otkrivena, ili moguća kombinacija obiju, kao što je to u svijetu danas.
92:7.2 (1012.3) Nove religije ne mogu se izumiti; one se ili razvijaju, ili bivaju iznenada objavljene. Sve nove evolucijske religije samo su napredni izrazi starih vjerovanja, nove prilagodbe i usklađivanja. Staro ne prestaje postojati; ono se stapa s novim, baš kao što je sikhizam iznikao i procvjetao iz tla i oblika hinduizma, budizma, islama i drugih suvremenih kultova. Primitivna religija bila je vrlo demokratska; divljak je bio brz u posuđivanju i davanju. Tek se s objavljenom religijom pojavljuje autokratski i netolerantni teološki egoizam.
92:7.3 (1012.4) Mnoge religije Urantije sve su dobre u onoj mjeri u kojoj čovjeka približavaju Bogu i čovjeku donose spoznaju Oca. Zabluda je da bilo koja skupina vjernika svoju vjeru smatra Istinom; takvi stavovi više odražavaju teološku oholost nego sigurnost vjere. Ne postoji religija Urantije koja ne bi mogla s koristi proučiti i usvojiti najbolje istine sadržane u svakoj drugoj vjeri, jer sve sadrže istinu. Vjernici bi učinili bolje da posuđuju ono najbolje iz žive duhovne vjere svojih bližnjih nego da osuđuju ono najgore u njihovim zaostalim praznovjerjima i zastarjelim obredima.
92:7.4 (1012.5) Sve su te religije nastale kao rezultat čovjekova različitog intelektualnog odgovora na isto duhovno vodstvo. One nikada ne mogu postići jednolikost vjerovanja, dogmi i rituala — to su intelektualni aspekti; ali one mogu i jednog dana hoće, ostvariti jedinstvo u istinskom štovanju Oca Svih, jer to je duhovno, a u duhu su svi ljudi zauvijek jednaki.
92:7.5 (1012.6) Primitivna religija bila je uvelike svijest o materijalnim vrijednostima, ali civilizacija uzdiže religijske vrijednosti, jer istinska religija jest predanje sebstva službi smislenih i vrhovnih vrijednosti. Kako religija evoluira, etika prerasta u filozofiju morala, a moralnost postaje disciplina sebstva prema mjerilima najviših značenja i vrhovnih vrijednosti — božanskih i duhovnih ideala. Religija tako prerasta u spontanu i profinjenu odanost, živo iskustvo predane ljubavi.
92:7.6 (1013.1) Kvaliteta religije očituje se u:
92:7.7 (1013.2) 1. Razini vrijednosti — odanostima.
92:7.8 (1013.3) 2. Dubini značenja — profinjenosti osjetljivosti pojedinca za idealističko cijenjenje tih najviših vrijednosti.
92:7.9 (1013.4) 3. Intenzitetu posvećenja — stupnju predanosti tim božanskim vrijednostima.
92:7.10 (1013.5) 4. Nesputanom napretku ličnosti na ovom kozmičkom putu idealističkog duhovnog življenja, ostvarenju sinovstva s Bogom i beskrajnom napredovanju u građanstvu svemira.
92:7.11 (1013.6) Religijska značenja napreduju u samosvijesti kada dijete svoje predodžbe o svemoći prenese s roditelja na Boga. Cjelokupno religijsko iskustvo takva djeteta uvelike ovisi o tome je li odnos roditelja i djeteta bio obilježen strahom ili ljubavlju. Robovi su oduvijek imali velikih poteškoća u prenošenju straha od gospodara u pojam ljubavi prema Bogu. Civilizacija, znanost i napredne religije moraju osloboditi čovječanstvo onih strahova koji proizlaze iz bojazni pred prirodnim pojavama. Tako bi i veće prosvjetljenje trebalo osloboditi obrazovane smrtnike svake ovisnosti o posrednicima u duhovnom zajedništvu s Božanstvom.
92:7.12 (1013.7) Ove se međufaze idolopokloničke kolebljivosti u prenošenju štovanja s ljudskog i vidljivog na božansko i nevidljivo ne mogu izbjeći, premda bi njihovo trajanje trebalo biti skraćeno sviješću o pomoćnoj službi prebivajućeg božanskog duha. Unatoč tome, na čovjeka su snažno utjecale ne samo njegove predodžbe o Božanstvu, nego i osobine junaka koje je odabrao štovati. Vrlo je žalosno što su oni koji su počeli štovati božanskog i uskrslog Krista previdjeli čovjeka — smionog i hrabrog junaka — Jošuu, sina Josipa.
92:7.13 (1013.8) Suvremeni čovjek posjeduje dostatnu samosvijest o religiji, ali su njegovi oblici štovanja zbunjeni i diskreditirani ubrzanom društvenom preobrazbom i neviđenim znanstvenim razvojem. Razboriti muškarci i žene traže redefiniranje religije, i taj će zahtjev prisiliti religiju da ponovno procijeni samu sebe.
92:7.14 (1013.9) Suvremeni čovjek suočen je sa zadaćom da u jednoj generaciji izvrši više prilagodbi ljudskih vrijednosti nego što ih je učinjeno u dvije tisuće godina. Sve to utječe na društveni odnos prema religiji, jer religija predstavlja način življenja kao i tehniku razmišljanja.
92:7.15 (1013.10) Istinska religija mora uvijek biti, u isto vrijeme, vječni temelj i zvijezda vodilja svih trajnih civilizacija.
92:7.16 (1013.11) [Prikazao Melkizedek iz Nebadona.]