Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 92 : KASNIJA EVOLUCIJA RELIGIJE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 92 : KASNIJA EVOLUCIJA RELIGIJE



POGLAVLJE 92 : KASNIJA EVOLUCIJA RELIGIJE

92:0.1 ČOVJEK je imao religiju prirodnog porijekla koja je bila dio njegovog evolutivnog iskustva mnogo prije nego su na Urantiji obznanjena bilo kakva sistematska otkrivenja. Ali ova religija prirodnog porijekla je sama po sebi proizvod čovjekovih nadživotinjskih obdarenja. Evolutivna religija izrasta vrlo polako tijekom više tisućljeća iskustvenog života ljudskog roda zahvaljujući sljedećim utjecajima koji djeluju unutar i iznad samog divljeg, primitivnog i civiliziranog čovjeka:

92:0.2 1. Pomoćnika obožavanja – u životinjskoj se svijesti javljaju nadživotinjski potencijali za poimanje stvarnosti. Ovo se može nazvati praiskonskim ljudskim čuvstvom za instinktivnu spoznaju Božanstva.

92:0.3 2. Pomoćnika mudrosti – u umu čovjeka koji obožava javlja se ispoljenje sklonosti k usmjerenju poštovanja prema višim kanalima izražaja i prema sve naprednijim koncepcijama o stvarnosti Božanstva.

92:0.4 3. Svetog Duha – ovo je početni nadumni dar koji se neminovno javlja u svim iskrenim ljudskim ličnostima. U umu čovjeka koji naginje mudrosti i obožavanju, ova služba stvara sposobnost za samoostvarenje teorije o nastavku ljudskog života u vidu teološke koncepcije kao i stvarnog iskustva ličnosti.

92:0.5 Usaglašeno djelovanje ovih triju božanskih službi predstavlja prilično dovoljnu garanciju kako početku tako i nastavku razvoja evolutivne religije. Ovim utjecajima kasnije pomažu Misaoni Ispravljači, serafim i Duh Istine, što sve zajednički ubrzava stopu religioznog razvoja. Ovi su utjecaji dugo djelovali na Urantiji i tu će se nastaviti sve dok ljudi ovdje žive. Veliki se dio potencijala ovih božanskih utjecaja još uvijek nije imao priliku ispoljiti; veliki će dio biti obznanjen u budućim stoljećima kako se, korak po korak, smrtnička religija bude uspinjala prema nadzemaljskim visinama morontija vrijednosti i istine duha.

1. EVOLUTIVNA PRIRODA RELIGIJE

92:1.1 Evolucija religije prolazi od ranog straha i duhova kroz niz stadija razvoja, uključujući i čovjekova nastojanja prvo da prinudi a zatim da primami duhove. Plemenski fetiši su prerasli u toteme i plemenske bogove; magične formule su prerasle u suvremene molitve. Obrezivanje, isprva čin žrtvovanja, je s vremenom preraslo u higijenski zahvat.

92:1.2 Religija je napredovala od obožavanja prirode kroz obožavanje duhova do fetišizma za divljačkih stadija ranog ljudskog društva. Na početku civilizacije ljudski rod je prihvatio mističnija i simboličnija vjerovanja, dok u svom trenutnom stadiju postignuća zrelosti suvremeno čovječanstvo razvija sve veću sposobnost za poštovanje istinske religije, dostižući početke samog otkrivenja istine.

92:1.3 Religija se rađa kao biološka reakcija uma na čovjekova duhovna vjerovanja kao i na njegovo okružje; od svih posjeda bilo koje rase religija je posljednje što nestaje i što se mijenja. Religija je prilagođenje društva tajanstvenom. Kao društvena institucija ona obuhvaća obrede, simbole, kultove, svete knjige, oltare, svetilišta i hramove. Sveta voda, relikvije, fetiši, amajlije, odjeća, zvona, bubnjevi i svećenstvo ulaze u sastav svih religija. Nije moguće posve odvojiti evolutivnu religiju od bilo magije ili vračanja.

92:1.4 Tajnovitost i moć su uvijek poticali religiozni strah i osjećaje, dok su emocije uvijek djelovale kao moćan uvjetni činitelj pri njihovom razvoju. Strah je uvijek bio osnovni religiozni podražaj. Strah stvara bogove evolutivne religije i daje povoda religioznim ritualima primitivnih vjernika. Tijekom daljeg civilizacijskog napretka, na mjesto straha dolazi strahopoštovanje, divljenje, duboko cijenjenje i osjećaj nakolnosti, kao i dodatni utjecaji pokajanja i grižnje savjesti.

92:1.5 Kako je učio jedan azijski narod: "Bog je veliki strah"; ovo u cjelosti predstavlja rezultat evolutivne religije. Isus, otkrivenje najvišeg oblika religioznog življenja, je proglasio: "Bog je ljubav."

2. RELIGIJA I DRUŠTVENI OBIČAJI

92:2.1 Religija je najkruća ljudska institucija koja se najteže mijenja, ali koja se svejedno polako prilagođava društvenoj promjeni. Evolutivna religija s vremenom počinje odražavati promjenu društvenih običaja koja je u većini slučajeva rezultat religije otkrivenja. Polako ali sigurno i s puno otpora, religija (obožavanje) slijedi za stopama mudrosti – znanja kojim upravlja iskustveni razum i koje se prosvjetljuje božanskim otkrivenjem.

92:2.2 Religija se drži društvenih običaja, onog što je prastaro i tobože sveto. Iz ovog i ni jednog drugog razloga kameno se oruđe dugo održalo u razdoblju bronzanog i željeznog doba. Zabilježene su riječi: "Ako mi budeš gradio kameni žrtvenik, nemoj ga graditi od klesanoga kamena, jer čim na nj spustiš svije dlijeto, oskvrnit ćeš ga." Hindusi i danas pale oltarne vatre jedino primitivnim svrdlom. Tijekom religiozne evolucije, svaki je novitet uvijek smatran svetogrđem. Pričest se mora sastojati ne od nove i proizvedene hrane, već od najprimitivnijih jela: "Mesa, pečenog na vatri, s beskvasnim kruhom i gorkim zeljem." Svi oblici društvenih običaja i zakonskih postupaka poštuju stare formalnosti.

92:2.3 Čudeći se masi bestidnih radnji koje su zabilježene u svetim knjigama različitih religija, suvremeni čovjek treba razmotriti činjenicu da su se prošle generacije bojale odstraniti iz svojih zapisa učenja koja su njihovi preci smatrali uzvišenim i svetim. Veliki dio onoga što jedna generacija može smatrati bestidnim, prošle su generacije smatrale dijelom svojih prihvatljivih društvenih običaja, ako ne i priznatih religioznih rituala. Značajna mjera religioznog proturječja proizlazi iz beskrajnih nastojanja da se pomire stariji bestidni običaji s novijim i naprednijim shvaćanjima, te da se nađu uvjerljive teorije koje će opravdati ovjekovječenje zastarjelih radnji iz daleke prošlosti.

92:2.4 Međutim, ludost je pokušati naglo ubrzati religiozni rast. Određena rasa ili nacija može usvojiti iz bilo koje napredne religije jedino ono što se više-manje poklapa s njezinim tekućim evolutivnim statusom i sposobnošću za prilagođenje. Društveni, klimatski, politički i ekonomski uvjeti određuju tijek i napredak religiozne evolucije. Religija, ili preciznije evolutivna religija, nije ta koja određuje društvenu moralnost; prije treba reći da moralnost određene rase predstavlja to što propisuje njezine religiozne forme.

92:2.5 Ljudske rase jedino mogu površno prihvatiti novu i čudnovatu religiju; one zapravo usklađuju ovu novu religiju prema svojim društvenim običajima i starim vjerovanjima. Ovo se može vidjeti u primjeru određenog novozelandskog plemena čiji su svećenici, nakon što su naočigled prihvatili kršćanstvo, izjavili da su primili izravna otkrivenja od Gabrijela koja su ih učinila izabranim Božjim narodom i koja su im dopustila da se upuste u labave seksualne odnose i brojne druge prekorljive radnje iz svoje prošlosti. I svi su ovi novi kršćani odmah zatim prešli na ovu novu i manje zahtjevnu verziju kršćanstva.

92:2.6 U ovo ili ono doba religija je odobravala različite proturječne i nedosljedne postupke i odobrila praktično sve što se danas smatra nemoralnim ili grešnim. Bez pouke iskustva i uprave razuma, savjest nikada nije bila i nikada ne može biti, siguran i pouzdan upravitelj ljudskih postupaka. Savjest nije božanski glas koji govori ljudskoj duši. Ona nije ništa drugo nego ukupna suma moralne i etičke sadržine društvenih pravila određenog egzistencijskog stadija; ona jednostavno predstavlja to što smrtnik može smatrati idealnim načinom reagiranja na bilo koji splet okolnosti.

3. PRIRODA EVOLUTIVNE RELIGIJE

92:3.1 Proučavanje ljudske religije nije ništa drugo nego proučavanje fosilnih društvenih slojeva prošlih stoljeća. Antropomorfični bogovi predstavljaju vjeran odraz morala ljudi koji su prvi izmislili takva božanstva. Prastare religije i mitologije vjerno oslikavaju vjerovanja i tradicije davno zaboravljenih naroda. Ovi su se stariji kultni postupci zadržali uporedo s novijim ekonomskim običajima i društevnim unaprijeđenjima i nije čudo što se čine jako nedosljednim. Ostaci različitih kultova predstavljaju istinsku sliku negdašnjih rasnih religija. Ne zaboravite da kultovi nisu osnivani kako bi otkrili istinu već kako bi proširili svoja vjerovanja.

92:3.2 Religija je uvijek najvećim dijelom bila stvar obreda, rituala, blagdana, ceremonija i dogmi. Obično je unižavana tako što bi se ljudi počeli obmanjivali mišlju da su izabrani narod. Glavne religiozne ideje vračanja, nadahnuća, otkrivenja, pomirenja, pokajanja, iskupljenja, posredovanja, žrtvovanja, molitve, ispovijedi, obožavanja, života nakon smrti, pričesti, rituala, iskupljenja, spasenja, isplate dugova, sklapanja zavjeta, nečistoće, očišćenja, proročanstva, nasljedjenog grijeha – sve vuku porijeklo od najranijeg praiskonskog straha od duhova.

92:3.3 Primitivna religija nije ništa više ili manje nego borba za materijalnu egzistenciju kojom se čovjek nastoji osigurati u ovom kao i u narednom životu. U skladu s ovim vjerovanjima čovjek je preveo borbu za samoodržanje u domene izmišljenog svijeta utvara-duhova. Ali pazite da ne dođete u iskušenje da kritizirate evolutivnu religiju. Imajte na umu da ona predstavlja ono što je bilo; ona je povijesna činjenica. Dalje se sjetite da moć bilo koje ideje ne počiva u njezinoj vjerodostojnosti ili istinitosti, već prije u sposobnosti da ostavi živ i upečatljiv dojam.

92:3.4 Evolutivna religija ne ostavlja prostora promjeni ili reviziji; za razliku od znanosti, ona ne ostavlja prostora progresivnoj samokorekciji. Evolutivna religija nameće poštovanje zahvaljujući toma da se svojim učenicima nameće kao Istina; teoretski, "vjera koja je izručena svecima" mora biti konačna i nepogrešiva. Kult se opire stvarnom razvoju zbog toga što će ga stvarni razvoj neminovno izmijeniti ili uništiti; kult se mijenja jedino pod velikim pritiskom.

92:3.5 Jedino dva utjecaja mogu izmijeniti i unaprijediti dogmatičnost prirodne religije: pritisak sporo napredujućih nepisanih društvenih običaja i periodično prosvjetljenje epohalnog otkrivenja. Nije čudo što je napredak bio spor; stari su ljudi smatrali sve napredne i dosjetljive osobe vješcima, te su ih kao takve odmah ubijali. Kult napreduje vrlo sporo kroz više generacija i kroz stoljećne cikluse, ali svejedno napreduje. Evolutivno vjerovanje u duhove polaže temelje filozofiji obznanjene religije koja će s vremenom uništiti sujevjerja od kojih vuče svoje porijeklo.

92:3.6 Točno je da je religija umnogome sputala društveni razvoj, ali bez religije nisu mogle opstati trajna moralnost i etika, niti je mogla postojati vrijedna civilizacija. Religija je potakla veliko bogatstvo nereligiozne kulture: Kiparstvo se javilo iz idolopoklonstva, arhitektura iz gradnje hramova, poezija iz čarobnih formula, glazba iz religioznih napjeva, drama iz glumatske komunikacije s duhovima, a ples iz periodičnih festivala obožavanja.

92:3.7 Ali dok religija igra bitnu ulogu pri razvoju i očuvanju civilizacije, treba naglasiti da je prirodna religija isto tako značajno sputala i paralizirala istu onu civilizaciju koju je inače njegovala i održavala. Religija je stala na put industrijskim aktivnostima i ekonomskom razvoju; rastrošno se koristila ljudskim radom potrošivši silan kapital; često nije bila od pomoći obitelji; nije čuvala mir i dobronamjernost; često je zanemarivala obrazovanje i unazađivala znanost; nije imala pravo osiromašiti ovaj život kako bi tobože obogatila budući. Evolutivna religija, ljudska religija, je uistinu kriva svemu tome i mnogim drugim manjim i većim propustima i greškama; no unatoč tome, održala je kulturnu etiku, civiliziranu moralnost i društveni sklad, stvorivši uvjete koji su omogućili da skorija religija otkrivenja nadomjesti ove višestruke evolutivne promašaje.

92:3.8 Evolutivna religija je bila čovjekova najskuplja ali daleko najdjelotvornija institucija. Ljudska se religija može opravdati jedino u svjetlu evolutivne civilizacije. Takav tijek religioznog razvoja ne bi imao opravdanja da čovjek ne predstavlja uspinjući proizvod životinjske evolucije.

92:3.9 Religija je olakšala nakupljanje kapitala; potakla je razvoj određenih djelatnosti; svećenička dokolica je dala podstreka znanju i umjetnosti; ljudski rod je na koncu izvukao veliku korist iz svih ovih ranih propusta u djelovanju etike. Ljudi su platili ogromnu cijenu u prilog svojih šamana, poštenih i nepoštenih, koji su na koncu bili vrijedni ovog ulaganja. Učene profesije uključujući i samu znanost su se prvo javile među parazitskim svećenstvom. Religija je dala podstreka razvoju civilizacije tako što je obezbijedila društveni continuitet; bila je policija koja je čuvala moralnost. Stvorila je disciplinu i samokontrolu koje su omogućile postignuće mudrosti. Religija je djelotvoran evolutivni bič koji nemilosrdno prisiljava lijene i napaćene ljude da se odrekne svog prirodnog stanja intelektualne inercije i da posegne prema visinama razuma i mudrosti.

92:3.10 Pod budnom cenzurom religije otkrivenja i zahuktale peći istinske znanosti, ovo sveto nasljeđe životinjskog uspona – evolucijska religija – zauvijek mora ići procesom profinjenja i oplemenjenja.

4. DAR OTKRIVENJA

92:4.1 Otkrivenje je evolutivno ali uvijek progresivno. Kroz mnoga stoljeća svjetske povijesti neprestano su se širila i unaprijeđivala religiozna otkrivenja. Misija otkrivenja počiva u probirci i cenzuri niza evolutivnih religija. Ali kako bi uzvisile i unaprijedile evolutivne religije, božanske vizije otkrivenja moraju predočiti učenja koja nisu suviše udaljena od misli i reakcija tekućih stoljeća. Otkrivenje se stoga nalazi i uvijek se mora nalaziti u dodiru s evolucijom. Obznanjena religija uvijek mora biti ograničena čovjekovom prijemnom sposobnošću.

92:4.2 Ali unatoč očiglednoj povezanosti ili derivaciji, religije otkrivenja su uvijek obilježene vjerovanjem u neko Božanstvo najviše vrijednosti i neku koncepciju o opstanku identiteta ličnosti nakon smrti.

92:4.3 Evoluctivna religija je sentimentalna, a ne logična. Ona je čovjekova reakcija na vjerovanje u tobožnji svijet utvara-duhova – čovjekovo refleksno vjerovanje koje prima podražaj od njegove spoznaje i straha od nepoznatog. Čovjek prima otkrivenje od stvarnog duhovnog svijeta; ono je odgovor nadintelektualnog kozmosa na smrtničku žudnju koja vodi k vjeri i uzdanju u univerzalna Božanstva. Evolutivna religija pokazuje cikličnu potragu čovječanstva za istinom; obznanjena religija je ta istina.

92:4.4 Svijet je primio veći broj religioznih otkrivenja, dok je jedino sljedećih pet imalo epohalni značaj:

92:4.5 1. Dalamatijska učenja. Stotinu tjelesnih pripadnika osoblja Princa Kaligastije su bili prvi koji su Urantiji objavili istinsku koncepciju o Prvom Izvoru i Centru. Ovo se djelotvorno otkrivenje Božanstva nastavilo širiti kroz više od tri stotine tisuća godina, dok nije iznenada prekinuto planetarnom pobunom i poremećajem obrazovnog sustava. Izuzev Vanovog utjecaja, svijet je praktično izgubio učenja dalamatijskog otkrivenja. Čak su i Noditi zaboravili ove istine prije Adamovog dolaska. Od svih naroda koji su primili učenja stotinke, najduže ih je zadržala crvena rasa, premda je ideja Velikog Duha predstavlja jedino slabu i mutnu predstavu u religiji američkih Indijanaca u doba kad je uspostavljen dodir s kršćanstvom koje je značajno pojasnilo i osnažilo ovaj koncept.

92:4.6 2. Edenička učenja. Adam i Eva su po drugi put predstavili ideju o Ocu svih evolutivnih naroda. S poremećajem prvog Edena, nastupio je zastoj u procesu Adamičkog otkrivenja prije nego što je zapravo i počelo djelovati. Ali zahvaljujući setitskim svećenicima, nastavljena su Adamova prekinuta učenja, i neke od ovih istina svijet nikada nije posve izgubio. Setitska su učenja izmijenila cijeli pokret levantske religiozne evolucije. Ali oko 2500 godine pr.K., čovječanstvo je uveliko izgubilo iz vida otkrivenje koje je objavljeno u doba Edena.

92:4.7 3. Melkizedek od Salema. Ovaj je Sin koji normalno djeluje u vanrednim i kritičnim situacijama Nebadona, uveo treće otkrivenje istine na Urantiji. Glavne poruke njegovog učenja su bile povjerenje i vjera. Učio je da ljudi trebaju imati povjerenja u Božju svemoguću blagotvornost i proglasio da čovjek vjerom prima Božju naklonost. Njegova su se učenja dosta izmiješala s vjerovanjima i običajima različitih evolutivnih religija i s vremenom su poprimila oblik teoloških sustava koji su postojali na Urantiji na početku prvog tisućljeća poslije Krista.

92:4.8 4. Isus iz Nazareta. Krist Mihael je po četvrti put Urantiji predstavio ideju o Bogu kao Ocu Svih i njegova su se učenja općenito održala do danas. Bit njegovog učenja počiva u ljubavi i službi, u obožavanju utemeljenom na ljubavi koje sin Boga dobrovoljno daje u znak priznanja službe ljubavi Boga, svoga Oca; ono počiva u dobrovoljnoj službi koju stvorena bića koja su Božji sinovi ukazuju svojoj braći u radosnoj spoznaji da ovim služenjem služe Boga Oca.

92:4.9 5. Knjiga Urantije. Poglavlja knjige koju čitate predstavljaju najnoviju predstavu istine smrtnicima Urantije. Ova se poglavlja razlikuju od svih prethodnih otkrivenja po tome što ne predstavljaju djelo samo jedne kozmičke ličnosti, već nastaju kao rezultat usklađenog djelovanja mnogih bića. Ali ni jedno otkrivenje kojim biće ne nalazi Oca Svih ne može biti potpuno. Sve su druge nebeske službe jedino djelomične, prolazne i praktično prilagođene lokalnim uvjetima vremena i prostora. Dok ove riječi mogu umanjiti trenutnu snagu i autoritet svih otkrivenja, došlo je vrijeme kad se žiteljima Urantije mogu i trebaju predočiti tako iskrene tvrdnje, čak i ako to može oslabiti budući utjecaj i autoritet ovih poglavlja, najskorijeg otkrivenja istine smrtničkim rasama Urantije.

5. VELIKE RELIGIOZNE VOĐE

92:5.1 U evolutivnoj religiji ljudi vjeruju da bogovi sliče ljudima; u obznanjenoj religiji, ljudi imaju priliku naučiti da su sinovi Boga – da su štoviše načinjeni u konačnom obličju božanstvenosti; u spojenim vjerovanja koja predstavljaju kombinaciju otkrivenja s učenjima evolucije, koncepcija o Bogu podrazumijeva mješavinu sljedećeg:

92:5.2 1. Prapostojećih ideja evolutivnih kultova.

92:5.3 2. Uzvišenih ideala religije otkrivenja.

92:5.4 3. Osobnih pogleda velikih religioznih vođa, proroka i učitelja ljudskog roda.

92:5.5 Većina velikih religioznih epoha započinje s životom i učenjima neke izuzetne ličnosti; tijekom povijesti, istaknute vođe su pokrenule većinu vrijednih moralnih pokreta. Ljudi su uvijek bili skloni ukazanju poštovanja, ako ne i obožavanja, svojim vođama na štetu njihovih učenja; imali su običaj duboko poštovati učiteljevu ličnost I izgubiti iz vida istinu kojoj ih je učio. Ovo nije bilo bez razloga; u srcu evolutivnog čovjeka počiva instinktivna težnja za pomoći iz domena koji se nalaze iznad i izvan njega samoga. Ova se težnja trebala javiti prethodno dolasku Planetarnog Princa i kasnijem dolasku Materijalnih Sinova. Na Urantiji ljudi nisu imali priliku primiti ove nadljudske vođe i vladare, radi čega neprestano nastoje nadoknaditi ovaj gubitak tako što predu predanja o legendama o nadprirodnom porijeklu i čudesnim životima svojih ljudskih vođa.

92:5.6 Mnoge rase su vjerovale da su njihovi vladari bili sinovi djevica; bogato su kitile živote svojih vođa mnogim izmišljenim čudima, uvijek očekujujući njihov kasniji povratak. Centralnoazijska plemena još uvijek očekuju povratak Džingis-kana; na Tibetu, u Kini i Indiji, očekuje se povratak Bude; u Islamu, Muhameda; među američkim Indijancima, Hesunanina Onamonalontona; Židovi uopćeno očekuju povratak Adama kao materijalnog vladara. U Babilonu, bog Marduk je bio ovjekovječenje legende o Adamu, ideje Božjeg sina, spojne veze između čovjeka i Boga. Nakon Adamove pojave na zemlji, među svim ljudskim rasama proširile su se ideje o takozvanim sinovima Božjim.

92:5.7 Ali unatoč praznovjernom strahopoštovanju s kojim su često promatrani, ostaje činjenica je da su ovi učitelji bili zemaljske ličnosti koje su poslužile kao oslonci poluzi obznanjene istine pri unaprijeđenju ljudske moralnosti, filozofije i religije.

92:5.8 Tijekom milijun godina svoje povijesti, Urantija je imala stotine i stotine religioznih vođa, od Onagara to guru Nanaka. Za ovog razdoblja nastupile su mnoge plime i oseke u struji religiozne istine i duhovne vjere i svaki se prošli preporod Urantija religije mogao poistovijetiti sa životom i učenjima nekog religioznog vođe. Pri razmatranju suvremenih učitelja, najbolje ih je svrstati u sedam glavnih religioznih epoha poslijeadamičkog razdoblja na Urantiji:

92:5.9 1. Setitski period. Setitski svećenici, čiji je pokret oživjeo pod vodstvom Amosada, su postali velikim poslijeadamičkim učiteljima. Djelovali su širom anditskih zemalja, dok se njihov utjecaj najdulje zadržao među Grcima, Sumeranima i Hindusima. Među Hindusima su se održali do danas kao hramani hindu vjere. Setiti i njihovi učenici nikada nisu u cjelosti izgubili Adamovo otkrivenje koncepta o Trojstvu.

92:5.10 2. Eru Melkizedekovih misionara. Religija koja postoji na Urantiji bitno je obnovljena zahvaljujući naporima onih učitelja koje je odaslao Makiventa Melkizedek za svog života i rada u Salemu skoro dvije tisuće godina prije Krista. Ovi misionari su proglasili vjeru kao cijenu Božje naklonosti i unatoč tome što njihova učenja nisu urodila neposrednim formiranjem novih religija, položila su temelje na kojima su kasniji učitelji istine izgradili nove religije Urantije.

92:5.11 3. Razdoblje poslije Melkizedeka. Premda su u ovom razdoblju djelovali Amenofis i Ehnaton, najistaknutiji religiozni genij poslijemelkizedeške ere je bio vođa levantinskih beduina i osnivač židovske religije – Mojsije. Mojsije je učio jednoboštvo. Rekao je: "Čuj, Izraele! Gopsodin je Bog naš, Gospodin jedini." "Gospod je Bog. Nema drugog osim njega." Iz svog je naroda ustrajno nastojao iskorijeniti ostatke kulta duhova, štoviše dosuđujući smrtnu kaznu onima koji ga se nisu htjeli odreći. Mojsijevi učenici su iskrivili njegovo jednoboštvo, premda su se u kasnijim vremenima vratili mnogim njegovim učenjima. Mojsijeva veličina počiva u njegovoj mudrosti i pronicavosti. I drugi su ljudi imali jednako velike koncepcije o Boga, ali nikada ni jedan čovjek nije bio u stanju navesti tako velik broj ljudi da prihvate njegova napredna vjerovanja.

92:5.12 4. Šesto stoljeće prije Krista. Mnogi ljudi su se podigli da objave istinu u ovom, jednom od najvećih stoljeća religioznog preporoda koji je vladalo na Urantiji. Među njima treba pomenuti Gvatamu, Konfucija, Lao-Cea, Zaratustru, kao i učitelje džinizma. Gvatamina učenja su se proširila po Aziji, gdje ga milijuni poštuju kao Budu. U kineskoj moralnosti Konfucije igra jednaku bitnu ulogu koju Plato igra u grčkoj filozofiji i dok su učenja ova dva čovjeka stvorila određene religiozne odjeke, strogo rečeno, ni jedan nije bio religiozni učitelj; Lao-Ce je predočio više Boga u Tau nego je Konfucije uspio predočiti u humanosti ili Plato u idealizmu. Premda je bio pod snažnim utjecajem koncepta dualnog spiritizma – dobrog kao i lošeg – Zaratustra je nesumnjivo uzvisio ideju o jednom vječnom Božanstvu I o konačnoj pobjedi svjetla nad tamom.

92:5.13 5. Prvo stoljeće poslije Krista. Kao relgiozni učitelj, Isus od Nazareta je započeo djelovati uporedo s kultom koji je utemeljio Ivan Krstitelj, dok se s vremenom udaljio koliko god je to bilo moguće od posta i formalnosti. Pored Isusa, Pavao iz Tarsusa i Filo iz Aleksandrije su bili najveći učitelji ove ere. Njihove koncepcije religije su igrale značajnu ulogu u evoluciji vjere koja nosi Kristovo ime.

92:5.14 6. Šesto stoljeće poslije Krista. Muhamed je osnovao religiju koja je bila nadmoćnija od mnogih vjerovanja njegovog vremena. Pobunio se protiv društvenih zahtjeva stranih vjera i protiv nedosljednosti u religioznom životu svog naroda.

92:5.15 7. Petnaesto stoljeće poslije Krista. Ovaj je period posvjedočio dva religiozna pokreta: poremećaj u jedinstvu kršćanstva na Zapadu i sintezu nove religije na Istoku. U Europi, institucionalizirano kršćanstvo je dostiglo stupanj neelastičnosti koji je zahtijevao bilo raspad ili razvoj. Na Istoku, Nanak i njegovi sljedbenici su ujedinili spojena učenja islama, hinduizma i budizma u sikizam, jednu od najnaprednijih religija Azije.

92:5.16 Budućnost Urantije će nesumnjivo biti obilježena pojavom učitelja religiozne istine – Božjeg Očinstva i bratstva svih stvorenih bića. Ali nadamo se je da će žustri i iskreni napori ovih budućih proroka biti manje usmjereni k jačanju međuvjerskih prepreka, a više prema unaprijeđenju religioznog bratstva duhovnog obožavanja među sljedbenicima različitih intelektualnih teologija koje su postale obilježjem Urantije u Sataniji.

6. SLOŽENE RELIGIJE

92:6.1 Religije koje se mogu naći na Urantiji u dvadesetom stoljeću omogućuju zanimljivu analizu društvene evolucije čovjekovog poriva k obožavanju. Mnoge vjere su se tek neznatno udaljile od kulta duhova. Kao klasa, afrički Pigmeji nemaju nikavih religioznih reakcija, premda neki površno vjeruju u okružje duhova. Oni su danas upravo tamo gdje je primitivni čovjek bio na početku svoje religiozne evolucije. Posmrtni život predstavlja osnovno vjerovanje primitivne religije. Ideja o obožavanju osobnog Boga označava napredan evolutivni razvoj, ako ne prvi stadij otkrivenja. Dajaci posjeduju jedino najprimitivnije religiozne običaje. Eskimi i američki Indijanci su doskora imali vrlo blijede koncepcije o Bogu; vjerovali su u duhove i imali su neodređenu ideju o nekoj vrsti života poslije smrti. Suvremeni urođenici Australije znaju jedino za strah od tame i duhova i grubi oblik obožavanja predaka. Zulu pleme upravo razvija religiju žrtvovanja i straha od duhova. Izuzev kroz misionarsko djelovanje kršćana i muslimana, mnoga afrička plemena još uvijek nisu prerasla fetišni stadij religiozne evolucije. Ali neke su se grupe dugo držale jednobožačkih ideja, kao recimo negdašnji Tračani, koji su vjerovali i u besmrtnost.

92:6.2 Na Urantiji, evolutivna religija napreduje uporedo s otkrivenjem, dok se miješa i srasta u različite teološke sustave koji vladaju na svijetu za vrijeme pisanja ovih poglavlja. Ove se religije, religije Urantije dvadesetog stoljeća, mogu sabrati na sljedeći način:

92:6.3 1. Hinduizam--najstarija.

92:6.4 2. Hebraizam.

92:6.5 3. Budizam.

92:6.6 4. Učenja Konfucija.

92:6.7 5. Vjerovanja taoizma.

92:6.8 6. Učenja Zaratustre.

92:6.9 7. Šintoizam.

92:6.10 8. Džainizam.

92:6.11 9. Kršćanstvo.

92:6.12 10. Islam.

92:6.13 11. Sikizam--najnovija.

92:6.14 U staro doba, judaizam i hinduizam su predstavljali najnaprednije religije koje su ispoljile snažan utjecaj na tijek religioznog razvoja Istoka i Zapada. Hindusi i židovi su vjerovali da su njihove religije bile nadahnute i obznanjene, te su dalje vjerovali da su sve druge religije predstavljale dekadentne oblike jedne istinske vjere.

92:6.15 Indija je podjeljena između hindusa, sika, muslimana i pripadnika džainizma, od kojih svi prikazuju svemir, čovjeka i Boga prema svom vlastitom razumijevanju. Kina slijedi učenja taoizma i konfucijanizma; šintoizam prevladava Japanom.

92:6.16 Velike internacionalne, međurasne vjere su hebraizam, budizam, kršćanstvo i islam. Budizam se prostire od Cejlona i Burme kroz Tibet i Kinu, do Japana. Pokazao je prilagodljivost društvenim običajima mnogih naroda po kojoj se može usporediti jedino s kršćanstvom.

92:6.17 Hebrejstvo obuhvaća filozofski prijelaz od višeboštva u jednoboštvo; ono predstavlja evolutivnu sponu između religija evolucije i religija otkrivenja. Židovi su bili jedini zapadni narod koji je izravno slijedio svoje rane evolutivne bogove sve do Boga otkrivenja. Ali ova istina nikada nije postala široko prihvaćena sve do doba Izaije, koji je iznova propovijedao spojenu ideju rasnog božanstva i Univerzalnog Stvoritelja: "O Gospodine nad vojskama, Bože Izraelov, ti si Bog jedini; ti si stvorio nebo i zemlju." U određenom razdoblju povijesti, nada u opstanak Zapadne civilizacije je počivala u uzvišenim hebrejskim konceptima o dobroti i naprednim helenističkim idejama o ljepoti.

92:6.18 Kršćanska religija govori o životu i učenjima Krista utemeljim na teologiji Judaizma, dok je dalje izmijenjena usvajanjem određenih učenja Zaratustre kao i Grčke filozofije i koju su prvenstveno formirali Filo, Petar i Pavle. Od Pavlovog je doba kršćanstvo prošlo kroz mnoge faze evolucije toliko poprimivši zapadnjačka svojstva da mnogi neeuropski narodi vrlo prirodno promatraju kršćanstvo čudnim i stranim otkrivenjem čudnog Boga koji je jedino za strance.

92:6.19 Islam je religijsko-kulturna spona koja povezuje sjevernu Afriku, Levant i jugoistočnu Aziju. Islam je jednobožačka vjera zahvaljujući utjecaju židovske teologije i kasnijih kršćanskih učenja. Muhamedovi učenici su se spotakli o napredna učenja o Trojstvu; nisu mogli shvatiti doktrinu o trima božanskim ličnostima i jednom Božanstvu. Uvijek je teško u kratkom vremenskom razdoblju navesti evolutivne umove da prihvate istinu otkrivenja. Čovjek je evolutivno stvoreno biće i kao takav najvećim dijelom mora primiti svoju religiju evolutivnim metodama.

92:6.20 U određenom povijesnom razdoblju, obožavanje predaka je predstavljalo značajan napredak religiozne evolucije, premda je jako čudno i žalosno da ovaj primitivni koncept još uvijek vlada u Kini, Japanu i Indiji, pored toliko relativno naprednijih učenja kakva su budizam i hinduizam. Obožavanje predaka je na Zapadu poprimilo oblik obožavanja nacionalnih bogova i poštovanja rasnih heroja. U dvadesetom stoljeću ova nacionalistička religija obožavanja heroja postoji u različitim radikalnim i nacionalističkim svjetovnim pokretima koji obilježavaju mnoge zapadne nacije i rase. Isti ovaj stav uveliko vlada na velikim sveučilištima i u većim industrijskim zajednicama engleskog govornog područja. Ove se predodžbe neznatno razlikuju od ideje da religija ne predstavlja ništa drugo nego "zajednički zahtijev za boljim životom". "Nacionalne religije" znače povratak ranom rimskom obožavanju imperatora i šintoizmu – obožavanju države u vidu vladarske obitelji.

7. NASTAVAK EVOLUTIVNE RELIGIJE

92:7.1 Religija nikada ne može biti znanstvena činjenica. Dok filozofija može počivati na znanstvenim temeljima, religija zauvijek mora biti bilo evolutivna, objavljena ili mješavina ovih dvaju, kao što je religija koja danas postoji na svijetu.

92:7.2 Nove religije ne mogu biti izmišljene; one moraju bilo evoluirati ili biti iznenada objavljene. Sve nove evolutivne religije predstavljaju jedino napredujuće izražaje starih vjerovanja, nova prilagođenja i usklađenja. Staro ne umire; ono se stapa s novim, upravo kao što je sikizam nikao i procvao iz tla i formi hinduizma, budizma, islama i drugih suvremenih kultova. Primitivna religija je bila vrlo demokratska; divljak je bez problema posuđivao i iznajmljivao. Jedino se u slučaju otkrivenja pojavio autokratski i netrpeljiv egotizam.

92:7.3 Kvaliteta mnogobrojnih religija koje danas postoje na Urantiji ovisi o tome u kolikoj mjeri one vode čovjeka k Bogu i u kolikoj mjeri ljudima donose spoznaju Oca. Svaka grupa koja proglasi svoje vjerovanje jedinom Istinom čini veliku grešku; takvi stavovi prije označavaju teološku aroganciju nego čvrstinu vjere. Na Urantiji ne postoji religija koja ne bi izvukla korist iz proučavanja i usvajanja najviše istine bilo koje druge vjere, kako sve sadrže istinu. Religioznim ljudima bi bilo bolje posuditi najbolje aspekte živuće duhovne vjere svojih susjeda nego optuživati najgore aspekte njihovih zaostalih predrasuda i zastarjelih rituala.

92:7.4 Sve religije su nastale kao rezultat varijacija u čovjekovom načinu reagiranja na jednolika duhovna vodstva. One se nikada ne mogu nadati da će postići jednolikost vjerovanja, dogmi i rituala – intelektualnih aspekata; ali one mogu i jednog dana hoće, uvidjeti jedinstvo koje počiva u istinskom obožavanju Oca svih, jer ono je duhovno a zauvijek je istina da su u duhu svi ljudi jednaki.

92:7.5 Primitivna religija je najvećim dijelom bila usmjerena na materijalne vrijednosti, ali civilizacija povisuje religiozne vrijednosti, kako istinska religija nije ništa drugo nego odanost čovjekovog "ja" služenju smislenim i uzvišenim vrijednostima. Tijekom religiozne evolucije, etika prerasta u filozofiju morala, dok moralnost postaje disciplinom čovjekovog "ja" koju određuju mjerila najviših značenja i uzvišenih vrijednosti – božanskih i duhovnih ideala. Religija tako prerasta u spontanu i veličanstvenu odanost, živuće iskustvo predane ljubavi.

92:7.6 Kvaliteta religije počiva na:

92:7.7 1. Razini vrijednosti – lojalnosti.

92:7.8 2. Dubini značenja – profinjenju individualne osjetljivosti prema idealističnom cijenjenju ovih najviših vrijednosti.

92:7.9 3. Snazi posvećenja – stupnjuodanosti ovim božanskim vrijednostima.

92:7.10 4. Nesputanom napretku ličnosti na ovoj kozmičkoj stazi idealističkog duhovnog življenja, spoznaji statusa Božjeg sina i beskrajnog progresivnog državljanstva u svemiru.

92:7.11 Religiozna značenja nepreduju u ljudskoj samosvijesti kad dijete prenese ideje o svemoći sa svojih roditelja na Boga. Cjelokupno religiozno iskustvo takvog djeteta uveliko ovisi o tome da li je odnosom između njega i roditelja dominirao strah ili ljubav. Robovima je uvijek bilo teško prenijeti strah od gospodara u ideje o Božjoj ljubavi. Civilizacija, znanost i napredne religije moraju izručiti čovječanstvo od straha od prirodnih pojava. Viša prosvjetljenosti tako oslobađa obrazovane smrtnike svake ovisnosi o posrednicima pri uspostavi duhovnog zajedništva s Božanstvom.

92:7.12 Ove se međufaze idolopokloničke neodlučnosti pri prenosu obožavanja od ljudskog i vidljivog u božansko i nevidljivo ne mogu izbjeći, premda bi njihova duljina trebala biti umanjena čovjekovom sviješću o pomoćnoj službi unutarnjeg božanskog duha. Unatoč tome, na čovjeka su snažno utjecali ne samo njegovi koncepti o Božastvu, već i karakter junaka koje je izabrao poštovati. Velika je žalost da su oni koji su izabrali poštovati božanskog i uskrslog Krista previdjeli čovjeka – smionog i hrabrog heroja – Jozinog sina Isusa.

92:7.13 Suvremeni čovjek je ovladao prihvatljivom religioznom samosviješću, premda su njegovi običaji obožavanja uskomešani i diskreditirani ubrzanom društvenom preobrazbom i neviđenim napretkom znanosti. Razboriti muškarci i žene traže novu definiciju religije i ovaj će zahtijev prisiliti religiju na samoprocjenu.

92:7.14 U jednoj jedinoj generaciji, suvremeni čovjek je primoran postići veće prilagođenje ljudskih vrijednosti nego je učinjeno kroz dvije tisuće godina. Ovo ispoljava bitan utjecaj na društveni stav prema religiji, kako religija predstavlja način življenja kao i vještinu razmišljanja.

92:7.15 Istodobno, istinska religija uvijek mora biti vječni temelj i zvijezda vodilja svih trajnih civilizacija.

92:7.16 [Predstavio Melkizedek iz Nebadona.]





Back to Top