Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 91 : EVOLUCIJA MOLITVE
Sekcije
POGLAVLJE 91 : EVOLUCIJA MOLITVE
91:0.1 (994.1) MOLITVA je, kao sredstvo religije, evoluirala iz ranijih nereligijskih izraza monologa i dijaloga. S postizanjem samosvijesti kod primitivnog čovjeka javila se i neizbježna svijest o drugima, dvojni potencijal društvene reakcije i prepoznavanja Boga.
91:0.2 (994.2) Najraniji oblici molitve nisu bili upućeni Božanstvu. Ti su izrazi bili nalik onome što bi čovjek rekao prijatelju kada se upušta u neki važan pothvat: “Poželi mi sreću.” Primitivni čovjek bio je podložan magiji; sreća, dobra i loša, ulazila je u sve domene njegova života. Ove molbe za sreću isprva su bile monolozi — tek neka vrsta razmišljanja naglas poklonika magije. Zatim su ti vjernici u sreću počeli tražiti potporu svojih prijatelja i obitelji, a uskoro bi se izvodio i neki oblik obreda koji je uključivao cijeli klan ili pleme.
91:0.3 (994.3) Kada su se razvili pojmovi duhova i sablasti, te su molbe postale upućene nadljudskim bićima, a s pojavom svijesti o bogovima takvi su izrazi dosegnuli razine prave molitve. Kao primjer mogu poslužiti neka australska plemena kod kojih su primitivne religijske molitve prethodile vjerovanju u duhove i nadljudske ličnosti.
91:0.4 (994.4) Indijsko pleme Toda i danas upućuje molitve nikome posebno, baš kao što su činili rani ljudi prije pojave religijske svijesti. Samo što kod Toda to predstavlja regresiju njihove degenerirajuće religije na ovu primitivnu razinu. Današnji obredi svećenika mljekara kod Toda ne predstavljaju religijsku ceremoniju, budući da te neosobne molitve ne doprinose očuvanju niti unapređenju ikakvih društvenih, moralnih ili duhovnih vrijednosti.
91:0.5 (994.5) Predreligijska molitva bila je dio mana-praksi Melanežana, oudah vjerovanja afričkih Pigmeja i manitou praznovjerja sjevernoameričkih Indijanaca. Plemena Baganda u Africi tek su nedavno izišla iz mana-razine molitve. U toj ranoj evolucijskoj zbrci ljudi su se molili bogovima—lokalnim i nacionalnim—fetišima, amajlijama, sablastima, vladarima i običnim ljudima.
1. PRIMITIVNA MOLITVA
91:1.1 (994.6) Funkcija rane evolucijske religije jest očuvati i uvećati bitne društvene, moralne i duhovne vrijednosti koje se polako oblikuju. Tu misiju religije čovječanstvo ne opaža svjesno, ali se ona ponajviše ostvaruje kroz funkciju molitve. Praksa molitve predstavlja nenamjeran, ali ipak osoban i kolektivan napor svake skupine da osigura (da aktualizira) očuvanje tih viših vrijednosti. Kad ne bi bilo zaštitnog djelovanja molitve, svi bi se sveti dani brzo vratili na razinu običnih praznika.
91:1.2 (995.1) Religija i njezina sredstva, od kojih je glavno molitva, povezani su samo s onim vrijednostima koje imaju opće društveno priznanje i odobravanje skupine. Stoga, kada je primitivni čovjek pokušavao zadovoljiti svoje niže emocije ili ostvariti neobuzdane sebične ambicije, bio je lišen utjehe religije i pomoći molitve. Ako je pojedinac želio postići nešto antisocijalno, bio je prisiljen potražiti pomoć nereligijske magije, pribjeći vračevima i tako ostati bez pomoći molitve. Molitva je stoga vrlo rano postala snažan poticaj društvenoj evoluciji, moralnom napretku i duhovnom postignuću.
91:1.3 (995.2) Ali primitivni um nije bio ni logičan ni dosljedan. Rani ljudi nisu uviđali da materijalne stvari ne spadaju u područje molitve. Te jednostavne duše zaključivale su da hrana, sklonište, kiša, divljač i druga materijalna dobra unapređuju društveno blagostanje, pa su stoga počele moliti za te fizičke blagodati. Iako je to predstavljalo izopačenje molitve, poticalo je nastojanje da se ti materijalni ciljevi ostvare društvenim i etičkim djelovanjem. Takvo izopačenje molitve, premda je snižavalo duhovne vrijednosti, ipak je izravno uzdizalo ekonomske, društvene i etičke običaje.
91:1.4 (995.3) Molitva ima oblik monologa samo u najprimitivnijem tipu uma. Ona ubrzo postaje dijalog i brzo se razvija do razine skupnog štovanja. Molitva znači da su predmagijske inkantacije primitivne religije evoluirale do stupnja na kojem ljudski um prepoznaje stvarnost dobrohotnih blagotvornih moći ili bića koja mogu unaprijediti društvene vrijednosti i uvećati moralne ideale, te da su ti utjecaji nadljudski i različiti od ega samosvjesnog čovjeka i njegovih bližnjih smrtnika. Stoga se prava molitva ne pojavljuje sve dok se djelovanje religijske službe ne zamisli kao osobno.
91:1.5 (995.4) Molitva je malo povezana s animizmom, premda takva vjerovanja mogu postojati usporedo s nastajućim religioznim osjećajima. U mnogim su slučajevima religija i animizam imali posve odvojena porijekla.
91:1.6 (995.5) Kod onih smrtnika koji nisu oslobođeni primitivnog ropstva straha postoji stvarna opasnost da svaka molitva može dovesti do morbidnog osjećaja grijeha, neopravdanih uvjerenja o krivnji, stvarnih ili umišljenih. Ali u suvremenim vremenima nije vjerojatno da će mnogi provoditi dovoljno vremena u molitvi da bi došli do takvog štetnog razmišljanja o vlastitoj nedostojnosti ili grešnosti. Opasnosti koje prate izopačenje i izvitoperenje molitve sastoje se u neznanju, praznovjerju, kristalizaciji, devitalizaciji, materijalizmu i fanatizmu.
2. EVOLUCIJA MOLITVE
91:2.1 (995.6) Prve molitve nisu bile ništa drugo nego usmene želje, izrazi iskrenog priželjkivanja. Molitva je zatim postala tehnika kojom je čovjek nastojao pridobiti suradnju duha. A potom je dosegnula višu funkciju pomaganja religiji u očuvanju svih vrijednosti dostojnih čuvanja.
91:2.2 (995.7) I molitva i magija nastale su kao posljedica čovjekovih prilagodbenih reakcija na urantijsko okruženje. No osim te opće povezanosti imaju malo zajedničkoga. Molitva je oduvijek označavala pozitivno djelovanje ega onoga koji moli; uvijek je bila psihička, a ponekad i duhovna. Magija je obično značila pokušaj manipuliranja stvarnošću bez utjecaja na ego manipulatora, onoga koji prakticira magiju. Unatoč svojim neovisnim izvorima, magija i molitva često su bile međusobno povezane u kasnijim stadijima razvoja. Magija se ponekad uzdizala uzvišenjem ciljeva, od formula preko rituala i zaklinjanja do praga istinske molitve. Molitva je ponekad postajala toliko materijalistička da se izopačivala u pseudomagijsku tehniku izbjegavanja ulaganja napora koji je nužan za rješavanje urantijskih problema.
91:2.3 (996.1) Kada je čovjek naučio da molitva ne može prisiliti bogove, ona je postala više molba, traženje naklonosti. Ali najistinitija molitva u stvarnosti je duhovno zajedništvo između čovjeka i njegova Stvoritelja.
91:2.4 (996.2) Pojava ideje žrtve u bilo kojoj religiji nepogrešivo umanjuje višu učinkovitost istinske molitve, jer čovjek nastoji prinositi materijalne stvari umjesto da posveti vlastitu volju izvršenju Božje volje.
91:2.5 (996.3) Kada je religija lišena osobnog Boga, njezine se molitve prevode na razine teologije i filozofije. Kada je najviši pojam Boga u nekoj religiji pojam neosobnog Božanstva, kao u panteističkom idealizmu, premda to pruža osnovu za određene oblike mističnog zajedništva, pokazuje se pogubnim za snagu istinske molitve, koja uvijek predstavlja čovjekovo duhovno zajedništvo s osobnim i nadređenim bićem.
91:2.6 (996.4) Tijekom ranijih razdoblja rasne evolucije, pa čak i u današnje vrijeme, u svakodnevnom iskustvu prosječnog smrtnika molitva je uvelike pojava čovjekova općenja s vlastitom podsviješću. No postoji i područje molitve u kojem intelektualno budna i duhovno napredujuća osoba postiže u većoj ili manjoj mjeri dodir s nadsvjesnim razinama ljudskog uma, područjem u kojem prebiva unutarnji Ispravljač Misli. Osim toga, postoji i određena duhovna faza istinske molitve koja se odnosi na njezino primanje i prepoznavanje od strane duhovnih sila svemira, a koja je posve različita od svake ljudske i intelektualne povezanosti.
91:2.7 (996.5) Molitva uvelike pridonosi razvoju religioznog osjećaja u evoluirajućem ljudskom umu. Ona je snažan utjecaj koji djeluje kako bi spriječio izolaciju ličnosti.
91:2.8 (996.6) Molitva je tehnika prirodnih religija rasne evolucije koja ulazi u sastav iskustvenih vrijednosti viših religija etičke izvrsnosti — religija otkrivenja.
3. MOLITVA I ALTER EGO
91:3.1 (996.7) Djeca, kada prvi put uče služiti se jezikom, sklona su razmišljati naglas, izražavati svoje misli riječima čak i kada nema nikoga tko bi ih mogao čuti. S pojavom stvaralačke mašte djeca često počinju razgovarati s izmišljenim drugovima. Na taj način ego u nastajanju nastoji uspostaviti zajedništvo s izmišljenim alter egom. Ovom tehnikom dijete rano uči pretvarati svoje monologe u pseudo-dijaloge u kojima taj alter ego daje odgovore na njegovo verbalno razmišljanje i izražavanje želja. Velik dio razmišljanja odraslog čovjeka mentalno se odvija u razgovornom obliku.
91:3.2 (996.8) Rani i primitivni oblik molitve bio je vrlo sličan polumagijskim recitacijama današnjeg plemena Toda, molitvama koje nisu bile upućene nikome osobito. Ali takve tehnike molitve imaju sklonost razvijati se u dijaloški oblik komunikacije pojavom ideje alter ega. S vremenom se pojam alter ega uzdiže do uzvišenijeg statusa božanskog dostojanstva, i molitva se pojavljuje kao sredstvo religije. Kroz mnoge faze i tijekom dugih razdoblja ova primitivna vrsta molitve predodređena je razvijati se prije nego što dosegne razinu inteligentne i uistinu etičke molitve.
91:3.3 (997.1) Kako ga poimaju uzastopne generacije smrtnika koji mole, alter ego evoluira kroz duhove, fetiše i duhove prirode, preko politeističkih bogova, i naposljetku do Jednog Boga — božanskog bića koje utjelovljuje najviše ideale i najuzvišenije težnje ega koji moli. Molitva tako djeluje kao najmoćnije sredstvo religije u očuvanju najviših vrijednosti i ideala onih koji mole. Od trenutka začeća ideje alter ega pa sve do pojave koncepcije božanskog i nebeskog Oca, molitva je uvijek podruštvljujuća, moralizirajuća i produhovljujuća praksa.
91:3.4 (997.2) Jednostavna molitva vjere svjedoči o snažnoj evoluciji u ljudskom iskustvu, pri čemu su se drevni razgovori s izmišljenim simbolom alter ega primitivne religije uzdigli do razine duhovnog zajedništva s duhom Beskonačnog i do istinske svijesti o stvarnosti vječnog Boga i Rajskog Oca svega inteligentnog stvaranja.
91:3.5 (997.3) Ostavljajući po strani sve ono u iskustvu molitve što nadilazi čovjekovo sebstvo, treba imati na umu da je etička molitva izvrstan način uzdizanja vlastitog ega i jačanja sebstva za bolji život i viša postignuća. Molitva potiče ljudski ego da traži pomoć na dvije strane: za materijalnu pomoć u podsvjesnom spremištu smrtnog iskustva, a za nadahnuće i vodstvo na nadsvjesnim granicama dodira materijalnog i duhovnog, kod Tajanstvenog Monitora.
91:3.6 (997.4) Molitva je oduvijek bila i uvijek će biti dvostruko ljudsko iskustvo: psihološki postupak uzajano povezan s duhovnom tehnikom. A te dvije funkcije molitve nikada se ne mogu potpuno razdvojiti.
91:3.7 (997.5) Prosvijetljena molitva mora priznati ne samo vanjskog i osobnog Boga nego i unutarnje i neosobno Božanstvo — Ispravljača koji prebiva u čovjeku. Posve je prikladno da čovjek, kada moli, nastoji obuhvatiti pojam Oca Svih na Raju; ali za većinu praktičnih svrha djelotvornija je tehnika vratiti se pojmu bliskog alter ega, kao što je to činila primitivna svijest, a zatim uvidjeti da se ideja tog alter ega razvila od puke fikcije do istine o Božjem prebivanju u smrtnom čovjeku u stvarnoj prisutnosti Ispravljača, tako da čovjek može, takoreći, razgovarati licem u lice sa stvarnim, istinskim i božanskim alter egom koji prebiva u njemu i koji je sama prisutnost i bit živoga Boga, Oca Svih.
4. ETIČKA MOLITVA
91:4.1 (997.6) Nijedna molitva ne može biti etička kada onaj koji moli traži sebičnu prednost nad svojim bližnjima. Sebična i materijalistička molitva nespojiva je s etičkim religijama koje se temelje na nesebičnoj i božanskoj ljubavi. Sve takve neetičke molitve vraćaju se na primitivne razine pseudomagije i nedostojne su napredujućih civilizacija i prosvijetljenih religija. Sebična molitva krši duh svake etike utemeljene na pravednosti i prožete ljubavlju.
91:4.2 (997.7) Molitva se nikada ne smije toliko izopačiti da postane zamjena za djelovanje. Svaka etička molitva daje poticaj djelovanju i vodi naprednoj težnji za idealističkim ciljevima koji nadilaze vlastito sebstvo.
91:4.3 (998.1) U svim svojim molitvama budite pravedni; ne očekujte da Bog pokazuje pristranost, da vas voli više nego svoju drugu djecu, vaše prijatelje, susjede, pa čak i neprijatelje. Ali molitva prirodnih ili evoluiranih religija u početku nije etička, kao što je to u kasnijim religijama otkrivenja. Svaka molitva, bilo pojedinačna bilo zajednička, može biti ili egoistična ili altruistična. To jest, molitva može biti usmjerena na sebstvo ili na druge. Kada molitva ne traži ništa ni za onoga koji moli ni za njegove bližnje, tada takva stanja duše teže razinama istinskog štovanja. Egoistične molitve uključuju ispovijedi i molbe često obiluju zahtjevima za materijalne blagodati. Molitva je etičnija kada traži oproštenje i mudrost za postizanje veće samokontrole.
91:4.4 (998.2) Dok nesebična molitva jača i tješi, u materijalističkoj molitvi čovjek je osuđen na razočaranje i konačno otrježnjenje, kako napredujuća znanstvena otkrića pokazuju da čovjek živi u fizičkom svemiru zakona i reda. Jedino je djetinjstvo pojedinca ili rase obilježeno primitivnim, sebičnim i materijalističkim molitvama. I, do određene mjere, sve su takve molbe djelotvorne jer neizostavno vode naporima i nastojanjima koja doprinose postizanju odgovora na takve molitve. Prava molitva vjere uvijek doprinosi unapređenju tehnike življenja, čak i kada takve molbe nisu vrijedne duhovnog priznanja. Ali duhovno napredna osoba mora biti vrlo oprezna kada pokušava obeshrabriti primitivni i nezreli um u pogledu takvih molitava.
91:4.5 (998.3) Zapamtite, čak i ako molitva ne mijenja Boga, ona vrlo često donosi velike i trajne promjene u onome koji moli u vjeri i s pouzdanim očekivanjem. Molitva je donijela mnogo duševnog mira, vedrine, smirenosti, hrabrosti, samosvladavanja i pravednog rasuđivanja među muškarcima i ženama evoluirajućih rasa.
5. DRUŠTVENI ODJECI MOLITVE
91:5.1 (998.4) U štovanju predaka molitva vodi njegovanju predačkih ideala. Ali molitva, kao obilježje štovanja Božanstva, nadilazi sve takve prakse jer vodi njegovanju božanskih ideala. Kako pojam molitve kao svojevrsnog alter ega postaje uzvišen i božanski, tako se i čovjekovi ideali uzdižu od pukih ljudskih prema nadljudskim i božanskim razinama, a rezultat svih takvih molitava jest unapređenje ljudskog karaktera i duboko ujedinjenje ljudske ličnosti.
91:5.2 (998.5) Ali molitva ne mora uvijek biti pojedinačna. Grupna ili zajednička molitva vrlo je djelotvorna jer je njezin društveni učinak snažno povezujući. Kada se skupina uključi u zajedničku molitvu za moralno uzdizanje i duhovni napredak, takva pobožna djela povratno djeluju na pojedince koji čine tu skupinu; svi postaju bolji zbog sudjelovanja. Čak i cijelom gradu ili čitavom narodu može pomoći takva molitvena pobožnost. Ispovijedi, pokajanja i molitve potaknuli su pojedince, gradove, narode i čitave rase na snažne napore reforme i na hrabra djela odvažnih postignuća.
91:5.3 (998.6) Ako iskreno želiš nadvladati naviku kritiziranja nekog prijatelja, najbrži i najsigurniji način da postigneš takvu promjenu stava jest uspostaviti naviku da se moliš za tu osobu svaki dan svoga života. Ali društveni odjeci takvih molitava uvelike ovise o dva uvjeta:
91:5.4 (998.7) 1. Osoba za koju se moli treba znati da se za nju moli.
91:5.5 (999.1) 2. Osoba koja se moli treba stupiti u bliski društveni kontakt s osobom za koju se moli.
91:5.6 (999.2) Molitva je tehnika kojom se, prije ili kasnije, svaka religija institucionalizira. S vremenom se molitva povezuje s brojnim sporednim sredstvima, od kojih su neka korisna, a druga izrazito štetna, poput svećenstva, svetih knjiga, obreda štovanja i raznih ceremonija.
91:5.7 (999.3) Ali umovi većeg duhovnog prosvjetljenja trebaju biti strpljivi i tolerantni prema onim manje obdarenim intelektima koji žude za simbolizmom kako bi mobilizirali svoj slabi duhovni uvid. Snažni ne smiju s prijezirom gledati na slabe. Oni koji su svjesni Boga bez simbolizma ne smiju uskraćivati milosnu službu simbola onima kojima je teško štovati Božanstvo i poštovati istinu, ljepotu i dobrotu bez vanjskih oblika i rituala. U molitvenom štovanju većina smrtnika predočuje neki simbol cilja svojih pobožnosti.
6. PODRUČJE MOLITVE
91:6.1 (999.4) Molitva, osim ako je u vezi s voljom i djelovanjem osobnih duhovnih sila i materijalnih nadzornika nekog područja, ne može imati izravan učinak na čovjekovu fizičku okolinu. Premda područje molitvenih prošnji ima jasna i određena ograničenja, ta se ograničenja ne odnose na vjeru onih koji se mole.
91:6.2 (999.5) Molitva nije tehnika za liječenje stvarnih i organskih oboljenja, ali značajno pridonosi zdravlju i iscjeljenju mnogih mentalnih, emocionalnih i živčanih bolesti. Čak i kod bakterijskih oboljenja molitva često povećava djelotvornost drugih ljekovitih postupaka. Molitva često pretvara razdražljivog i osornog bolesnika u uzor strpljenja i nadahnuće svim drugim napaćenim ljudima.
91:6.3 (999.6) Bez obzira na to koliko može biti teško uskladiti znanstvene sumnje u djelotvornost molitve s trajnim porivom da se traži pomoć i vodstvo iz božanskih izvora, nikada ne zaboravi da je iskrena molitva vjere moćna sila za promicanje osobne sreće, individualne samokontrole, društvene harmonije, moralnog napretka i duhovnog postignuća.
91:6.4 (999.7) Molitva, čak i kao čisto ljudska praksa, dijalog s vlastitim alter egom, predstavlja tehniku najučinkovitijeg pristupa ostvarenju onih rezervnih snaga ljudske prirode koje su pohranjene i očuvane u nesvjesnim područjima ljudskog uma. Molitva je zdrava psihološka praksa, neovisno o njezinim religijskim implikacijama i duhovnom značenju. Činjenica je ljudskog iskustva da će većina ljudi, ako su dovoljno pritisnuti nevoljama, na neki način moliti nekom izvoru pomoći.
91:6.5 (999.8) Ne budi toliko lijen da od Boga tražiš da riješi tvoje poteškoće, ali nikada ne oklijevaj tražiti od njega mudrost i duhovnu snagu koja će te voditi i poduprijeti dok se sam odlučno i hrabro suočavaš s problemima koji su pred tobom.
91:6.6 (999.9) Molitva je bila neizostavan čimbenik u napretku i očuvanju religijske civilizacije, i još uvijek može snažno pridonijeti daljnjem unapređenju i produhovljenju društva ako se oni koji mole budu molili u svjetlu znanstvenih činjenica, filozofske mudrosti, intelektualne iskrenosti i duhovne vjere. Molite onako kako je Isus učio svoje učenike—iskreno, nesebično, pravedno i bez sumnje.
91:6.7 (1000.1) Ali djelotvornost molitve u osobnom duhovnom iskustvu onoga koji se moli ni na koji način ne ovisi o intelektualnom razumijevanju takvog štovatelja, njegovoj filozofskoj pronicljivosti, društvenom položaju, kulturnom statusu ili drugim smrtnim postignućima. Psihički i duhovni prateći učinci molitve vjere neposredni su, osobni i iskustveni. Ne postoji druga tehnika kojom svaki čovjek, bez obzira na sva druga smrtna postignuća, može tako učinkovito i neposredno pristupiti pragu onog područja u kojem može komunicirati sa svojim Stvoriteljem, gdje stvorenje dolazi u dodir sa stvarnošću Stvoritelja, s unutarnjim Ispravljačem Misli.
7. MISTICIZAM, EKSTAZA I NADAHNUĆE
91:7.1 (1000.2) Misticizam, kao tehnika njegovanja svijesti o prisutnosti Boga, posve je hvalevrijedan, ali kada takve prakse vode u društvenu izolaciju i završavaju religijskim fanatizmom, tada postaju gotovo za osudu. Prečesto ono što prenapregnuti mistik smatra božanskim nadahnućem zapravo predstavlja uzdizanja vlastitog dubokog uma. Dodir smrtnog uma s njegovim unutarnjim Ispravljačem, premda je često potaknut posvećenom meditacijom, još se češće olakšava predanom i ljubavlju ispunjenom službom u nesebičnom služenju svojim bližnjima.
91:7.2 (1000.3) Veliki religijski učitelji i proroci prošlih vremena nisu bili krajnji mistici. Bili su to muškarci i žene koji su poznavali Boga i koji su mu najbolje služili nesebičnim služenjem svojim bližnjima. Isus je često vodio svoje apostole na kratka razdoblja osame kako bi se posvetili meditaciji i molitvi, ali većinom ih je držao u službenom dodiru s mnoštvom. Čovjekova duša treba duhovnu vježbu jednako kao i duhovnu hranu.
91:7.3 (1000.4) Religijska ekstaza je dopuštena kada proizlazi iz razboritih prethodnih stanja, ali su takva iskustva češće plod čisto emocionalnih utjecaja nego očitovanje dubokog duhovnog karaktera. Religiozne osobe ne bi smjele smatrati svako živopisno psihološko predosjećanje i svako snažno emocionalno iskustvo božanskim otkrivenjem ili duhovnom komunikacijom. Istinska duhovna ekstaza obično je povezana s velikom vanjskom smirenošću i gotovo potpunom emocionalnom samokontrolom. Ali istinska proročka vizija jest nadpsihološko predosjećanje. Takvi doživljaji nisu pseudohalucinacije niti ekstaze nalik transu.
91:7.4 (1000.5) Ljudski um može reagirati na takozvano nadahnuće kada je osjetljiv bilo na uzdizanja podsvjesnog bilo na poticaje nadsvjesnog. U oba slučaja pojedincu se čini da su takva proširenja sadržaja svijesti više ili manje strana njemu samome. Neobuzdani mistički entuzijazam i snažna religiozna ekstaza nisu dokaz nadahnuća navodno božanskog porijekla.
91:7.5 (1000.6) Praktični test svih tih neobičnih religijskih iskustava misticizma, ekstaze i nadahnuća jest promatrati dovode li ti fenomeni pojedinca do toga da:
91:7.6 (1000.7) 1. Uživa bolje i potpunije tjelesno zdravlje.
91:7.7 (1000.8) 2. Djeluje učinkovitije i praktičnije u svom mentalnom životu.
91:7.8 (1000.9) 3. Potpunije i radosnije dijeli svoje religijsko iskustvo s drugima.
91:7.9 (1000.10) 4. Potpunije produhovljuje svoj svakodnevni život dok vjerno izvršava uobičajene dužnosti rutinskog smrtnog postojanja.
91:7.10 (1001.1) 5. Povećava svoju ljubav prema istini, ljepoti i dobroti te svoje uvažavanje tih vrijednosti.
91:7.11 (1001.2) 6. Čuva trenutno priznate društvene, moralne, etičke i duhovne vrijednosti.
91:7.12 (1001.3) 7. Povećava svoj duhovni uvid — svijest o Bogu.
91:7.13 (1001.4) Ali molitva nema stvarne veze s tim iznimnim religijskim iskustvima. Kada molitva postane previše estetska, kada se gotovo u potpunosti sastoji od lijepog i blaženog promatranja rajske božanstvenosti, tada gubi velik dio svojeg društvenog utjecaja i naginje misticizmu te izolaciji svojih sljedbenika. Postoji određena opasnost povezana s pretjeranom privatnom molitvom, a ona se ispravlja i sprječava zajedničkom molitvom i skupnim pobožnostima.
8. MOLITVA KAO OSOBNO ISKUSTVO
91:8.1 (1001.5) Postoji doista spontani aspekt molitve, jer se primitivni čovjek počeo moliti mnogo prije nego što je imao jasnu predodžbu o Bogu. Rani čovjek imao je običaj moliti u dvije različite situacije: Kad je bio u prijekoj potrebi, doživio bi impuls da potraži pomoć; a kad bi bio ushićen, prepuštao bi se impulsivnom izražavanju radosti.
91:8.2 (1001.6) Molitva nije evoluirala iz magije; one su nastale neovisno jedna o drugoj. Magija je bila pokušaj prilagoditi Božanstvo okolnostima; molitva je nastojanje prilagoditi ličnost volji Božanstva. Istinska molitva je i moralna i religijska; magija nije ni jedno ni drugo.
91:8.3 (1001.7) Molitva može postati ustaljeni običaj; mnogi se mole zato što se i drugi mole. Drugi se pak mole jer se boje da bi se moglo dogoditi nešto strašno ako ne prinesu svoje redovite molitve.
91:8.4 (1001.8) Nekima je molitva smireni izraz zahvalnosti; drugima je skupni izraz hvale, društvenog bogoslužja; ponekad je oponašanje tuđe religije, dok je u istinskoj molitvi riječ o iskrenoj i povjerljivoj komunikaciji duhovne naravi stvorenog bića sa sveprisutnošću duha Stvoritelja.
91:8.5 (1001.9) Molitva može biti spontani izraz svijesti o Bogu ili besmisleno ponavljanje teoloških formula. Može biti zanosna hvala duše koja poznaje Boga ili ropska pokornost ustrašenog smrtnika. Ponekad je dirljiv izraz duhovne težnje, a ponekad otvoreno izvikivanje pobožnih fraza. Molitva može biti radosna hvala ili skrušena molba za oprost.
91:8.6 (1001.10) Molitva može biti djetinji vapaj za nemogućim ili zrela molba za moralni rast i duhovnu snagu. Molitvena prošnja može biti za svagdašnji kruh ili može utjeloviti svesrdnu čežnju da se pronađe Bog i vrši njegova volja. Može biti posve sebičan zahtjev ili istinski i veličanstven čin usmjeren prema ostvarenju nesebičnog bratstva ljudi.
91:8.7 (1001.11) Molitva može biti gnjevni vapaj za osvetom ili milosrdni zagovor za vlastite neprijatelje. Može biti izraz nade da će se promijeniti Bog ili snažna tehnika promjene samoga sebe. Može biti ponizna molba izgubljenog grešnika pred tobože neumoljivim Sucem ili radosni izraz oslobođenog sina živućeg i milosrdnog nebeskog Oca.
91:8.8 (1001.12) Suvremeni je čovjek zbunjen mišlju da bi s Bogom mogao razgovarati na posve osoban način. Mnogi su napustili redovitu molitvu; mole samo kad su pod neobičnim pritiskom—u izvanrednim prilikama. Čovjek se ne bi trebao bojati razgovarati s Bogom, ali samo bi duhovno dijete pokušalo nagovoriti ili umišljalo da može promijeniti Boga.
91:8.9 (1002.1) Ali stvarna molitva doista doseže stvarnost. Kao što ni ptica ne može uzletjeti bez raširenih krila, čak ni kada su zračne struje uzlazne, tako se ni čovjek ne može uzdići bez molitve. Molitva uzdiže čovjeka jer je tehnika napredovanja korištenjem uzlaznih duhovnih struja svemira.
91:8.10 (1002.2) Istinska molitva pridonosi duhovnom rastu, mijenja stavove i donosi ono zadovoljstvo koje proizlazi iz zajedništva s božanstvenošću. Ona je spontani izljev svijesti o Bogu.
91:8.11 (1002.3) Bog odgovara na čovjekovu molitvu dajući mu povećano otkrivenje istine, produbljeno uvažavanje ljepote i prošireni pojam dobrote. Molitva je subjektivna gesta, ali dolazi u dodir s moćnim objektivnim stvarnostima na duhovnim razinama ljudskog iskustva; ona je smislen poseg čovjeka za nadljudskim vrijednostima. Ona je najsnažniji poticaj duhovnog rasta.
91:8.12 (1002.4) Riječi su nevažne za molitvu; one su tek intelektualni kanal kojim rijeka duhovne prošnje može poteći. Vrijednost riječi u privatnoj molitvi je čisto autosugestivna, a u skupnoj sociosugestivna. Bog odgovara na stav duše, a ne na riječi.
91:8.13 (1002.5) Molitva nije tehnika bijega od sukoba, nego poticaj rastu usred sukoba. Molite samo za vrijednosti, ne za stvari; za rast, ne za zadovoljavanje želja.
9. UVJETI DJELOTVORNE MOLITVE
91:9.1 (1002.6) Ako želite moliti djelotvorno, trebate imati na umu zakone djelotvorne molitve:
91:9.2 (1002.7) 1. Morate se kvalificirati kao snažan molitelj iskrenim i smionim suočavanjem s problemima stvarnosti svemira. Morate posjedovati kozmičku postojanost.
91:9.3 (1002.8) 2. Morate pošteno iscrpiti ljudsku sposobnost prilagodbe. Morate biti marljivi.
91:9.4 (1002.9) 3. Morate predati svaku želju uma i svaku čežnju duše preobražavajućem zagrljaju duhovnog rasta. Morate iskusiti produbljenje značenja i uzvišenje vrijednosti.
91:9.5 (1002.10) 4. Morate cijelim srcem izabrati božansku volju. Morate ukloniti mrtvo središte neodlučnosti.
91:9.6 (1002.11) 5. Ne samo da prepoznajete Očevu volju i birate je vršiti, nego ste ostvarili bezuvjetno posvećenje i dinamičnu predanost stvarnom vršenju Očeve volje.
91:9.7 (1002.12) 6. Vaša će molitva biti usmjerena isključivo na božansku mudrost za rješavanje određenih ljudskih problema s kojima se susrećete pri usponu prema Raju—postizanju božanskog savršenstva.
91:9.8 (1002.13) 7. I morate imati vjeru—živu vjeru.
91:9.9 (1002.14) [Predstavio Poglavar srednjih bića Urantije.]