Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 91 : EVOLUCIJA MOLITVE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 91 : EVOLUCIJA MOLITVE



POGLAVLJE 91 : EVOLUCIJA MOLITVE

91:0.1 KAO religiozno sredstvo, molitva je evoluirala iz starijih nereligioznih monoloških i dijaloških izraza. Po postignuću samosvijesti, primitivni čovjek je neminovno postao svjestan drugih ljudi, stekavši dvojni potencijal društvene reaktivnosti i spoznaje Boga.

91:0.2 Najraniji oblici molitve nisu bili upućeni Božanstvu. Ovi izrazi su više nalikovali onome što suvremeni ljudi kažu prije važnih poduzeća: "Poželi mi sreću." Primitivni čovjek je bio rob magije; dobra i loša sreća je zalazila u sve domene njegovog života. Ove molbe za sreću su isprva imale oblik monologa--nisu bile ništa drugo nego vrsta glasnog razmišljanja čovjeka koji je bio poklonik magije. Ovi vjernici u sreću su nedugo zatim zadobili podršku svojih obitelji i prijatelja, čemu je s vremenom pripojen neki oblik ceremonije u kojoj je sudjelovao cijeli klan ili pleme.

91:0.3 Nakon evolucije ideja o duhovima i utvarama, ljudi su počeli upućivati molbe nadljudima, dok su po razvoju svijesti o bogovima takvi izrazi dostigli razine istinske molitve. Kao primjer mogu poslužiti određena australska plemena, gdje je pojava primitivnih religioznih molitvi prethodila vjerovanju u duhove i nadljudske ličnosti.

91:0.4 Indijsko pleme Toda ni danas ne moli nitkom određenom, upravo kao što su činili rani ljudi prije pojave religiozne svjesnosti. Jedino treba naglasiti da u slučaju Toda plemena ovo predstavlja regresiju njihove sve nazadnije religije do ove primitivne razine. Suvremeni rituali mljekara-svećenika Toda plemena ne predstavljaju religioznu ceremoniju zato što ove neosobne molitve ni na koji način ne doprinose očuvanju ili uzvišenju njihovih društvenih, moralnih ili duhovnih vrijednosti.

91:0.5 Predreligiozne molitve predstavljaju dio melanezijskih mana rituala, ouda vjerovanja afričkih Pigmeja i manitu sujevjerja sjevernoameričkih Indijanaca. Afrička Baganda plemena su tek odnedavno prevazišla mana razinu molitve. Za ovog ranog evolucijskog meteža, ljudi mole bogovima--lokalnim i nacionalnim--kao i fetišima, amajlijama, duhovima, vladarima i običnim ljudima.

1. PRIMITIVNA MOLITVA

91:1.1 Uloga rane evolucijske religije počiva u očuvanju i uzvišenju bitnih društvenih, moralnih i duhovnih vrijednosti koje u ovo doba podilaze spori proces oblikovanja. Premda čovječanstvo nije u stanju svjesno primijetiti ovu misiju religije, ona najvećim dijelom ovisi o djelovanju molitve. Molitva predstavlja nenamjerno, ali svejedno osobno i kolektivno nastojanje određene grupe da osigura (ostvari) takvo očuvanje viših vrijednosti. Bez okrilja molitve, sve svetkovine bi vrlo brzo nazadovale do statusa pukih blagdana.

91:1.2 Religija i njezina sredstva, glavno od kojih je molitva, podržavaju jedino općepriznate vrijednosti koje uživaju odobrenje cijele zajednice. Stoga, kad je primitivni čovjek nastojao udovoljiti svojim nižim emocijama ili kad je htio ostvariti svoje sebične osobne ambicije, nije mogao tražiti utjehu religije i pomoć molitve. Ako je težio protudruštvenim ciljevima, pojedinac je morao potražiti pomoć nereligiozne magije--pribjeći vračanju--čime je gubio službu molitve. Molitva je stoga, vrlo rano počela snažno unaprijeđivati društvenu evoluciju, moralni napredak i duhovno postignuće.

91:1.3 Ali primitivni um nije bio bilo logičan ili dosljedan. Rani ljudi nisu shvaćali da materijalne stvari ne pripadaju domenu molitve. Kad su ove prostoumne duše spoznale da hrana, zaklon, kiša, stoka i druga materijalna dobra uvećavaju društveno blagostanje, počele se moliti za ove fizičke blagodati. Dok je ovo predstavljao izopačenje molitve, ohrabrilo je ljude da se pri ostvarenju ovih ciljeva posluže društveno prihvatljivim i etičkim djelima. Dok je takva prostitucija religije unizila duhovne vrijednosti određenog naroda, ona je svejedno neposredno uzvisila njegove ekonomske, društvene i etičke aktivnosti.

91:1.4 Molitva ima oblik monologa jedino u najprimitivnijem tipu uma. Ona rano poprima oblik dijaloga, brzo se razvijajući do razine grupnog obožavanja. Molitva svjedoči da su predmagijska vračanja primitivne religije evoluirala do razine gdje ljudski um prepoznaje stvarnost blagotvornih snaga i bića koja su u stanju uvećati društvene vrijednosti i uzvisiti moralne ideale, te da ovi utjecaji imaju nadljudsku narav i da ne vuku porijeklo od dotičnog samosvjesnog čovjeka ili njegovih bližnjih smrtnika. Istinska molitva stoga, ne može postojati prethodno čovjekovoj spoznaji osobne naravi religiozne službe.

91:1.5 Molitva nije značajnije vezana uz animizam, premda takva vjerovanja mogu postojati uporedo s pojavom religioznih osjećaja. Vrlo često, religija i animizam vuku porijeklo iz potpuno različitih izvora.

91:1.6 U slučaju onih smrtnika koji se još nisu oslobodili primitivnih okova straha, cijeli molitveni proces može stvoriti morbidni osjećaj grijeha, neopravdano uvjerenje u vlastitu krivicu, stvarnu ili uobraženu. Ali u suvremeno doba, malo je vjerojatno da će veći broj ljudi provesti dovoljno vremena moleći da bi podlijegao štetnom predavanju mračnih misli o vlastitoj bezvrijednosti ili grešnosti. Opasnosti koje prijete od iskrivljenja i izopačenja molitve počivaju u neukosti, sujevjerju, kristalizaciji, umrtvljenju, materijalizmu i fanatizmu.

2. EVOLUCIJA MOLITVE

91:2.1 Prve molitve nisu bile ništa drugo nego usmene želje, izrazi iskrenog priželjkivanja. Molitva je zatim postala način ostvarenja suradnje s duhovima. I nakon što je počela pomagati religiji pri očuvanju svih bitnih vrijednosti, ostvarila je svoju višu ulogu.

91:2.2 I moliva i magija su se javile kao rezultat čovjekovih adaptivnih reakcija na okruženje Urantije. Ali neovisno od ovog uopćenog odnosa, one imaju vrlo malo zajedničkog. Molitva je uvijek obilježavala čovjekovo pozitivno djelovanje; uvijek je imala psihičku, ako ne i duhovnu ulogu. Magija je obično označavala pokušaj manipuliranja stvarnosti koji nije utjecao na samog manipulatora-magičara. Unatoč različitom porijeklu, magija i molitva su u svojim kasnijim razvojnim stadijima često dolazile u usku vezu. Magija bi se ponekad uzdigla ako bi ljudi uzvisili svoje ciljeve od vračarskih formula do rituala i čarolija, a zatim i do praga istinske molitve. Molitva je ponekad bila tako materijalistična da bi nazadovala do pseudomagijske vještine kojom je čovjek nastojao izbjeći potrebu za ulaganjem vlastitih napora pri rješenju životnih problema na Urantiji.

91:2.3 Nakon što je čovjek naučio da molitva ne može primorati bogove, više je poprimila oblik molbe-- traženja naklonosti. Ali u stvarnosti, najistinitija molitva je duhovno zajedništvo između čovjeka i njegovog Stvoritelja.

91:2.4 U svakoj religiji, viša djelotvornosti istinske molitve uvijek opada s pojavom ideje žrtvovanja zbog toga što pri žrtvovanju čovjek nastoji ponuditi materijalne stvari umjesto što će posvetiti volju izvršenju Božje volje.

91:2.5 Kad religija izgubi osobnog Boga, molitva poprima razinu teologije i filozofije. Kad u određenoj religiji najviša predodžba Boga poprimi oblik neosobnog Božanstva kakvo postoji u panteističkom idealizmu, premda pruža osnovu određenim oblicima mističkog duhovnog zajedništva, ona uništava snagu istinske molitve koja uvijek mora biti stvar čovjekovog duhovnog zajedništva s osobnim i nadmoćnim bićem.

91:2.6 Za ranijih vremena rasne evolucije, pa i u svakodnevnom iskustvu prosječnog suvremenog smrtnika, molitva uveliko predstavlja stvar čovjekovog saobraćanja s vlastitom podsviješću. Ali unatoč tome postoji molitvena domena u okviru koje intelektualno budne i duhovno progresivne individue mogu postići manji ili veći kontakt s nadsvjesnim razinama ljudskog uma--domenom unutarnjeg Misaonog Ispravljača. Pored toga, istinska molitva posjeduje jasno uočljivu duhovnu fazu koja ne ovisi o bilo kakvoj ljudskoj ili intelektualnoj vezi i upravo zahvaljujući ovoj duhovnoj fazi molitve, duhovne snage svemira mogu primiti i prepoznati njezinu poruku.

91:2.7 Molitva značajno doprinosi razvoju religioznog osjećaja evoluirajućeg ljudskog uma. Ona je moćan utjecaj koji spriječava izolaciju ličnosti.

91:2.8 Molitva predstavlja vještinu vezanu uz prirodne religije rasne evolucije koja ulazi u sastav iskustvenih vrijednosti viših religija najviše etičnosti--religija otkrivenja.

3. RELIGIJA I ČOVJEKOVO "DRUGO JA"

91:3.1 Dok se tek uče koristiti jezikom, djeca često koriste glasno razmišljanje, usmeni izražaj misli, i kad ih nitko ne može čuti. S pojavom stvaralačke mašte djeca često počinju voditi razgovore s izmišljenim prijateljima. Na taj način, čovjekovo novostvoreno "ja" teži duhovnom zajedništvu s izmišljenim "drugim ja." Ovom vještinom djete rano uči pretvoriti svoje monologe u pseudodijaloge u kojima "drugo ja" odgovara na njegove misli i želje. Velik dio razmišljanja odraslih osoba mentalno teče u konverzacijskom obliku.

91:3.2 Rani i primitivni oblik molitve uveliko naliči polumagičnim recitacijama suvremenog Toda plemena koje nisu upućuje nikom određenom. No s pojavom ideje "drugog ja," takve molitve često poprimaju oblik dijaloga. S vremenom, predodžba "drugog ja" izrasta do naprednije razine božanskog dostojanstva, što svjedoči o pojavi molitve kao religiozne djelatnosti. Kroz mnoge faze i kroz duga stoljeća, ovaj primitivni oblik molitve nastavlja evoluirati prije nego što će dostići razinu inteligentne i istinski etičke molitve.

91:3.3 Kako su brojne generacije aktivnih molitelja ispravno shvatile, "drugo ja" evoluira kroz duhove, fetiše i utvare do politeističkih bogova, konačno dostižući ideju Jednog Boga, božanskog bića koje utjelovljuje najviše ideale i najplemenitije težnje čovjeka koji moli. Molitva tako djeluje kao najmoćnije religiozno sredstvo u pogledu očuvanja najviših vrijednosti i ideala ljudi koji mole. Od začeća "drugog ja" pa sve do pojave predodžbe božanskog i nebeskog Oca, molitva ima podruštvljujuću, pokretačku i produhovljujuću ulogu.

91:3.4 Jednostavna molitva vjere svjedoči o moćnoj evoluciji koja se odigrala u ljudskom iskustvu, kojom su prastari razgovori s izmišljenim simbolom primitivne religije, "drugim ja," postali uzdignuti do razine duhovnog zajedništva s duhom Beskonačnog i kojom je čovjek postigao iskrenu svjesnost stvarnosti vječnog Boga i Rajskog Oca svih inteligentnih bića.

91:3.5 Na stranu od svakog aspekta molitve koji nadilazi samog čovjeka, ne smijete zaboraviti da etička molitva predstavlja odličan način da se uzvisi čovjekovo "ja" i da se osnaži ljudska narav za bolje življenje i više postignuće. Moliva navodi čovjekovo "ja" da potraži pomoć od obje strane--materijalnu pomoć od podsvjesnih zaliha smrtničkog iskustva, a nadahnuće i vodstvo od nadsvjesnih granica kontakta materijalnog s duhovnim, s Tajnovitim Osmatračem.

91:3.6 Molitva je uvijek bila i uvijek će biti dvostruko ljudsko iskustvo: psihološki postupak povezan s duhovnom vještinom. I ove dvije uloge molitve nikad ne mogu biti posve razdvojene.

91:3.7 Prosvjetljena molitva mora prepoznati ne samo vanjskog i osobnog Boga već i unutarnje i neosobno Božanstvo--unutarnjeg Ispravljača. Sasvim je prikladno da čovjek pri molitvi nastoji pojmiti predodžbu Oca Svih koji se nalazi na Raju; ali s praktičnog stanovišta, bilo bi se djelotvornije vratiti predodžbi obližnjeg "drugog ja," upravo kako je to činio primitivni um, te zatim prepoznati da se ideja ovog "drugog ja" evolucijski razvila od puke izmišljotine do istine da Bog živi unutar čovjeka u vidu istinske prisutnosti Ispravljača tako da čovjek može, tako reći, govoriti licem u lice sa stvarnim, istinskim i božanskim "drugim ja" koje u njemu živi i koje predstavlja samu bit i prisutnost živućeg Boga, Oca Svih.

4. ETIČKA MOLITVA

91:4.1 Ni jedna molitva ne može biti etička kad molitelj teži sebičnoj prednosti nad svojim bližnjima. Sebična i materijalistička molitva je nespojiva s etičkim religijama utemeljenim na nesebičnoj i božanskoj ljubavi. Svaka takva neetička molitva predstavlja povratak primitivnim razinama pseudomagije i nije vrijedna napredujućih civilizacija i prosvjetljenih religija. Sebične molitve krše duh etičnosti koji je utemeljen na ljubavi i pravdi.

91:4.2 Molitva se nikad ne smije tako uniziti da postane zamjena za djelovanje. Svaka etička molitva daje podražaj djelovanju i vodi k naprednoj težnji idealističkim ciljevima postignuća koji nadilaze samog čovjeka.

91:4.3 Kad moliš budi pošten; ne očekuj da Bog pokaže pristrasnost, da te voli više nego svoju ostalu djecu--tvoje prijatelje, susjede, pa i neprijatelje. Ali isprva, molitva prirodnih ili evolucijskih religija nije etička; etičnost se javlja jedino u kasnijim religijama otkrivenja. Svaka molitva, bilo pojedinačna ili grupna, može biti obilježena bilo egoizmom ili altruizmom. To jest, molitva može biti usmjerena bilo na samog molitelja ili na druge ljude. Ako molitelj ne traži ništa bilo za sebe ili za svoje bližnje, takav duševni stav naginje razinama istinskog obožavanja. Egoistične molitve podrazumijevaju ispovjedi i molbe i često obiluju zahtjevima za materijalne usluge. Molitva je etičnija ako traži oproštenje i mudrost u cilju postignuća veće samokontrole.

91:4.4 Dok nesebični oblik molitve pruža snagu i utjehu, pri materijalističnoj molitvi čovjek je osuđen na razočaranje i konačno otriježnjenje, kako napredujuća znanstvena otkrića pokazuju da čovjek živi u fizičkom svemiru reda i zakona. Jedino je rano doba nezrelosti određenog čovjeka ili rase obilježeno primitivnim, sebičnim i materijalističnim molitvama. I do određenog stupnja, sve su takve molbe djelotvorne po tome što čovjeka neminovno navode da uloži napor i poduzme nastojanja kojima će sam postići odgovor na takve molitve. Stvarna molitva vjere uvijek doprinosi poboljšanju vještine življenja, čak i ako takve molbe ne zaslužuju duhovno priznanje. Ali duhovno naprednija osoba treba biti jako oprezna ako namjerava odvratiti primitivan i nezreo um od takvih molitvi.

91:4.5 Ne zaboravite da, unatoč tome što ne može promijeniti Boga, molitva vrlo često izaziva velike i trajne promjene u osobi koja moli s vjerom i nadom u uslišenje. Mnogim muškarcima i ženama evolucijskih rasa, molitva je pružila značajan duševni mir, vedrinu, spokoj, hrabrost, samokontrolu i poštenje.

5. DRUŠTVENE POSLJEDICE MOLITVE

91:5.1 Pri obožavanju predaka, molitva vodi njegovanju predačkih ideala. Ali kao čin obožavanja Božanstva, molitva prevazilazi sve druge radnje zahvaljujući tome što vodi njegovanju božanskih ideala. Kako ideja "drugog ja" postaje sve viša i sve izrazitije božanska, čovjekovi ideali napreduju od posve ljudskih prema nadzemaljskim i božanskim razinama, dok svaka takva molitva vodi uzvišenju ljudskog karaktera i čvrstom ujedinjenju ljudske ličnosti.

91:5.2 Ali molitva ne mora uvijek biti pojedinačna. Grupna ili zajednička molitva je jako djelotvorna zahvaljujući svojim izrazito podruštvljujućim posljedicama. Kad se određena grupa posveti grupnoj molitvi koja teži k moralnom uzvišenju i duhovnom unaprijeđenju, takve se odanosti odražavaju na njezinim pojedinačnim članovima; sudjelovanje ih sviju čini boljima. Čak se i cijelom gradu ili naciji može pomoći takvim odanim molitvama. Ispovijedi, pokajanja i molitve su navele pojedince, gradove, nacije i cijele rase da se posvete snažnim reformnim nastojanjima i hrabrim djelima odvažnih postignuća.

91:5.3 Ako iskreno želite prevazići običaj kritiziranja nekog prijatelja, najbrži i najsigurniji način da postignete takvu promjenu stava počiva u tome što ćete formirati naviku da svakodnevno molite za tu osobu. Ali društvena djelotvornost takvih molitvi uveliko ovisi o dva uvjeta:

91:5.4 1. Osoba za koju molite treba za to znati.

91:5.5 2. Molitelj treba biti u bliskom društvenom kontaktu s osobom za koju moli.

91:5.6 Molitva je vještina kojom, prije ili kasnije, svaka religija postaje institucionalizirana. I religija s vremenom postaje povezana s mnogim drugorazrednim aktivnostima, od kojih su neke jako korisne dok su druge vrlo štetne, kao na primjer: svećenstvo, svete knjige, ceremonije i rituali obožavanja.

91:5.7 Ali duhovno prosvjetljeniji umovi trebaju biti strpljivi i trpeljivi naspram svakog slabije obdarenog intelekta čiji manji duhovni uvid reagira jedino na pokretačku snagu simbolizma. Jaki ne smije prezirati slaboga. Oni koji su svjesni Boga bez simbolizma ne smiju uskratiti milostivu pomoć simboličnosti onima koji nisu u stanju obožavati Božanstvo i poštovati istinu, ljepotu i dobrotu bez formalnosti i rituala. Pri molitvenom obožavanju, većina smrtnika si predoči neki simbol cilja ili svrhe svoje odanosti.

6. DOMENA MOLITVE

91:6.1 Ako nije vezana uz volju i djela osobnih duhovnih sila i materijalnih nadglednika određenog svijeta, molitva ne može neposredno utjecati na čovjekovo fizičko okruženje. Premda molitvena domena ima uske i jasne granice, takva se ograničenja ne odnose na vjeru onih koji mole.

91:6.2 Premda ne predstavlja vještinu za liječenje stvarnih i organskih oboljenja, molitva značajno doprinosi čovjekovom zdravlju i iscjeljenju mnogih mentalnih, emocionalnih i nervnih oboljenja. I čak i u slučaju stvarnih bakterijskih oboljenja, molitva je mnogo puta doprinijela djelotvornosti drugih ljekovitih postupaka. Molitva često pretvara razdražljivog i osornog invalida u uzor strpljenja i nadahnuće svim drugim napaćenim ljudima.

91:6.3 Premda je teško pomiriti sumnjičavost s kojom znanost promatra pitanje molitvene djelotvornosti s čovjekovim neumoljivim porivom da potraži pomoć i vodstvo od božanskih izvora, nikad ne zaboravite da iskrena molitva vjere predstavlja snažnu silu koja unaprijeđuje osobnu sreću, samokontrolu, društveni sklad, moralni napredak i duhovno postignuće.

91:6.4 I kao posve ljudska radnja--dijalog s vlastitim "drugim ja"-- molitva predstavlja vještinu najdjelotvornijeg pristupa spoznaji onih rezervnih snaga ljudske naravi koje postoje i počivaju u nesvjesnim domenama ljudskog uma. I neovisno o svakoj vezi s religijom i zasebno od svakog duhovnog značaja, molitva predstavlja zdravu psihološku vještinu. Kao što se može vidjeti u primjeru ljudskog iskustva, većina ljudi počinje moliti nekom izvoru pomoći kad se nađe pod dovoljno snažnim pritiskom.

91:6.5 Ne budite lijeni tražiti od Boga da riješi vaše probleme, ali ga nikad ne oklijevajte zamoliti za mudrost i duhovnu snagu koji će vas voditi i snažiti dok se sami hrabro i odlučno budete hvatali u koštac sa svojim problemima.

91:6.6 Molitva je bila neodvojiv činitelj pri napretku i očuvanju religiozne civilizacije i još uvijek može značajno doprinijeti daljem društvenom uzvišenju i produhovljenju, i to jedino ako ljudi budu molili u svijetlu znanstvenih činjenica, filozofske mudrosti, intelektualne iskrenosti i duhovne vjere. Molite onako kako je Isus učio svoje apostole da mole--časno, nesebično, pošteno i bez sumnji.

91:6.7 Ali djelotvornost molitve u osobnom duhovnom iskustvu molitelja nikako ne ovisi o intelektualnom shvaćanju, filozofskoj dubini, društvenoj razini, kulturnom statusu ili drugim smrtničkim postignućima obožavatelja. Fizičke i duhovne pojave koje prate molitvu vjere imaju neposrednu, osobnu i iskustvenu narav. Bez obzira na sva druga smrtnička postignuća, ne postoji ni jedna druga vještina kojom se svaki čovjek može tako djelotvorno i neposredno približiti pragu tog stadija koji omogućuje komunikaciju sa Stvoriteljem, stadija gdje stvoreno biće postiže kontakt sa stvarnošću Stvoritelja, unutarnjeg Misaonog Ispravljača.

7. MISTICIZAM, EKSTAZA I NADAHNUĆE

91:7.1 Misticizam je vrijedan svake hvale kad se promatra kao vještina koja njeguje čovjekovu svjesnost Bože prisutnosti, ali takve radnje zaslužuju svaku osudu u slučaju društvene izolacije i religioznog fanatizma. Vrlo često, to što premoreni mistik smatra božanskim nadahnućem ustvari predstavlja površinski proizvod njegovog dubokog uma. Premda odana meditacija pogoduje uspostavi kontakta između smrtnikovog uma i unutarnjeg Ispravljača, ovom dodiru mnogo češće pogoduju svesrdna i brižna djela nesebične službe čovjekovim bližnjima.

91:7.2 Veliki religiozni učitelji i proroci prošlih stoljeća nisu bili ekstremni mistici. Bili su to muškarci i žene koji su poznavali Boga i koji su dobro služili svome Bogu tako što su nesebično služili bližnjim smrtnicima. Dok je Isus često vodio svoje apostole na osamu kako bi molili i meditirali, on ih je najvećim dijelom držao u služiteljskom dodiru s masama. Čovjekovoj duši treba duhovna praksa kao i duhovna hrana.

91:7.3 Religiozna ekstaza je prihvatljiva jedino ako izrasta iz zdravih okolnosti, premda takva iskustva mnogo češće predstavljaju proizvod čisto emocionalnih utjecaja, a ne ispoljenje dubokog duhovnog karaktera. Religiozne osobe ne smiju smatrati svaku živu psihološku slutnju i svako snažno emocionalno iskustvo božanskim otkrivenjem ili duhovnom komunikacijom. Istinska duhovna ekstaza je obično neodojiva od dubokog spoljašnjeg spokoja i gotovo savršene emocionalne kontrole. Ali istinska proročka vizija predstavlja nadpsihičku slutnju. Takva ukazanja nisu pseudohalucinacije ili ekstaze koje nalikuju transu.

91:7.4 Djelovanje ljudskog uma može biti rezultat takozvanog nadahnuća ako je um osjetljiv bilo na površinske proizvode podsvijesti ili na podražaj nadsvijesti. U obadva slučaja, individua ima dojam da svako takvo uvećanje sadržaja svijesti više-manje dolazi izvana. Neobuzdano mističko oduševljenje i snažna religiozna ekstaza nisu dokaz nadahnuća, tobožnje svjedočanstvo božanskog djelovanja.

91:7.5 Praktičan test kojim se mogu ispitati sva ova nesvakidašnja mistička religiozna iskustva, ekstaze i nadahnuća počiva u analizi posljedica koje ovi događaji ispoljavaju na čovjeka, u tome da li čovjek:

91:7.6 1. Uživa bolje i cjelovitije fizičko zdravlje.

91:7.7 2. Djeluje efektivnije i praktičnije u svom mentalnom životu.

91:7.8 3. Cjelovitije i radosnije podruštvljuje svoje religiozno iskustvo.

91:7.9 4. Potpunije produhovljuje svoj svakodnevni život dok vjernije podmiruje svakodnevne dužnosti rutinske smrtničke egzistencije.

91:7.10 5. Uvećava svoju ljubav i cijenjenje istine, ljepote i dobrote.

91:7.11 6. Čuva priznate društvene, moralne, etičke i duhovne vrijednosti svoga doba.

91:7.12 7. Uvećava svoj duhovni uvid--svjesnost Boga.

91:7.13 Ali molitva nije istinski vezana uz ova neuobičajena religiozna iskustva. Kad molitva postane pretjerano estetska, kad se gotovo u cjelosti svede na lijepe i blažene misli o rajskoj božanstvenosti, ona gubi velik dio svog podruštvljujućeg utjecaja i vodi misticizmu i izolaciji svojih odanika. Čovjeku prijeti određena opasnost od prekomjerne izolirane molitve, što se može ispraviti i spriječiti grupnom molitvom--zajedničkim odanostima.

8. MOLITVA KAO OSOBNO ISKUSTVO

91:8.1 Molitva ima određene istinski spontane aspekte, budući da je primitivni čovjek počeo moliti mnogo prije nego što će razviti bilo kakvu jasnu predodžbu Boga. Rani čovjek je imao običaj moliti u dvije različite situacije: Kad je bio suočen sa smrtnom opasnošću doživio bi impuls da potraži pomoć, dok bi pri ushićenju impulsivno bio ponukan izraziti radost.

91:8.2 Molitva nije evolucijsko produženje magije; magija i religija su se javile iz različitih izvora. Magija je bila čovjekov pokušaj da navede Božanstvo da se prilagodi uvjetima; molitva je nastojanje ličnosti da se prilagodi volji Božanstva. Istinska molitva je moralna i religiozna; magija nije ni jedno ni drugo.

91:8.3 Molitva može postati formirani običaj; mnogi mole zato što to drugi čine. Drugi opet mole zato što se boje da će ih snaći zlo ako ne budu redovno nudili skrušene molitve.

91:8.4 Molitva je nekim osobama izraz tihe zahvalnosti; drugima je grupna hvala, društveni izraz odanosti; u nekim slučajevima, molitva nije ništa drugo nego imitacija tuđe religije, dok istinska molitva predstavlja iskrenu i pouzdanu komunikaciju kojom duhovna narav stvorenog bića uspostavlja kontakt s posvudašnjom prisutnošću duha Stvoritelja.

91:8.5 Molitva može biti spontani izraz čovjekove svjesnosti Boga ili besmislena recitacija teoloških definicija. Ona može biti zanosna hvala duše koja poznaje Boga ili ropska pokornost ustrašenog smrtnika. U nekim slučajevima, ona je patetični izraz duhovne težnje, dok je u drugim vulgarno ponavljanje pobožnih fraza. Molitva može biti radosna hvala ili skrušena molba za oproštenje.

91:8.6 Molitva može biti djetinjasto zalaganje za nemoguće ili zrela molba za moralni rast i duhovnu snagu. Čovjek može tražiti kruh svoj svagdašnji ili izraziti svoju svesrdnu težnju da nađe Boga i da izvrši njegovu volju. Ona može biti posve sebičan zahtijev ili istinski i veličanstven čin koji teži ostvarenju nesebičnog bratstva.

91:8.7 Molitva može biti ljuti poziv na osvetu ili milostivo zauzimanje za čovjekove naprijatelje. Ona može biti izraz čovjekove nade da će promijeniti Boga ili moćna vještina kojom čovjek može promijeniti samoga sebe. Molitva može biti ponizna molba izgubljenog grešnika pred tobože neumoljivim Sucem ili radostan izraz oslobođenog sina živućeg i milostivog nebeskog Oca.

91:8.8 Suvremeni čovjek je zbunjen pri pomisli da treba raspraviti stvari s Bogom na posve osoban način. Mnogi su odbacili redovnu molitvu; oni mole jedino kad su pod izuzetnim pritiskom--u izvanrednim slučajevima. Čovjek se ne treba bojati da govori s Bogom, ali jedino duhovno nedorasla osoba može pokušati da nagovori ili promijeni Boga.

91:8.9 Ali stvarna molitva uistinu dostiže stvarnost. I kada se zračni talasi uspinju, ni jedna se ptica ne može vinuti u visinu izuzev ako raširi krila. Molitva uzvisuje čovjeka zbog toga što predstavlja vještinu napredovanja koja se služi uspinjućim duhovnim strujama svemira.

91:8.10 Istinska molitva vodi k duhovnom rastu, promjeni stava i zadovoljstvu koje proizilazi iz duhovnog zajedništva s božanstvenošću. Ona predstavlja spontani izražaj svjesnosti Boga.

91:8.11 Bog odgovara na čovjekovu molitvu tako što mu daje uvećano otkrivenje istine, dublje cijenjenje ljepote i proširenu predodžbu dobrote. Premda predstavlja subjektivan čin, molitva svejedno ostvaruje kontakt s moćnim objektivnim stvarnostima duhovnih razina ljudskog iskustva; ona je smislen poseg čovjeka za nadljudskim vrijednostima. Ona je najmoćnija pobuda duhovnog rasta.

91:8.12 Riječi su nebitne pri molitvi; one nisu ništa drugo nego intelektualni kanal u koji može uploviti rijeka duhovne molitve. Molitvene riječi su posve samosugestivne pri osobnim molitvama i društveno sugestivne pri grupnim. Bog odgovara na stav duše, a ne na riječi.

91:8.13 Molitva nije vještina kojom čovjek može izbjeći sukobe, već je prije stimulus rastu usred sukoba. Moli jedino za vrijednosti, a ne za stvari; moli za rast, a ne za nasladu.

9. UVJETI KOJI OMOGUĆUJU DJELOTVORNOST MOLITVE

91:9.1 Ako želite moliti djelotvorno, vodite računa o zakonima koji daju prevagu čovjekovim molitvama:

91:9.2 1. Morate se pokazati uvjerljivim moliteljem tako što ćete iskreno i smiono pogledati u lice problemima kozmičke stvarnosti. Morate imati kosmičku žilavost i ustrajnost.

91:9.3 2. Morate časno iskoristiti svaku ljudsku moć prilagođenja. Morate biti marljivi.

91:9.4 3. Morate predati svaku želju uma i svaku težnju duše preobražajnom zagrljaju duhovnog rasta. Morate doživjeti uzvišenje značenja i povišenje vrijednosti.

91:9.5 4. Morate svesrdno izabrati božansku volju. Morate uništiti mrtvi centar neodlučnosti.

91:9.6 5. Ne samo što morate prepoznati i izabrati Očevu volju, već pored toga morate postići bezuvjetno posvećenje i dinamičnu predanost stvarnom vršenju Božje volje.

91:9.7 6. Vaša molitva isključivo mora tražiti božansku mudrost kako bi riješila određene ljudske probleme s kojima se susrećete pri usponu prema Raju--pri postignuću božanskog savršenstva.

91:9.8 7. I morate imati vjeru--živuću vjeru.

91:9.9 [Predstavio Glavni Posrednik Urantije.]





Back to Top