Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 83 : BRAČNA INSTITUCIJA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 83 : BRAČNA INSTITUCIJA



POGLAVLJE 83 : BRAČNA INSTITUCIJA

83:0.1 OVO je pripovijed o ranim počecima bračne institucije. Brak je polako napredovao od raspuštenih i promiskuitetnih spolnih odnosa većih zajednica kroz mnoge varijacije i prilagođenja, sve do pojave bračnih normi koje su s vremenom dostigle vrhunac u ostvarenju zajednice između jednog muškarca i jedne žene i utemeljenju najvišeg društvenog oblika doma.

83:0.2 Brak se više puta nalazio pred uništenjem, te su društvena pravila tako morala uveliko zatražiti potporu od imovinskih i religioznih zakona; no jednostavna i prirođena biološka činjenica da, bilo da se radi o najprimitivnijim divljacima ili najkulturnijim smrtnicima, muškarac i žena ne žele živjeti jedno bez drugog, zauvijek osigurava očuvanje braka i na njemu utemeljene obitelji.

83:0.3 Seksualni poriv je nagon koji mami sebičnog čovjeka da postane nešto više od životinje. Seksualni odnos, koji počiva na egoizmu i samozadovoljenju, za sobom povlači određene posljedice koje nalažu samoodricanje i prihvaćanje altruističkih dužnosti i brojnih obiteljskih obveza koje djeluju u korist cijele rase. U ovom pogledu, seks predstavlja neprimijetnu i tajnovitu silu koja je civilizirala divljaka; isti ovaj seksualni poriv automatski i nepogrešivo nagoni čovjeka na razmišljanje i s vremenom ga navodi na ljubav.

1. BRAK KAO DRUŠTVENA INSTITUCIJA

83:1.1 Brak je društveni mehanizam koji regulira i kontrolira mnogobrojne ljudske odnose utemeljene na fizičkoj činjenici dvospolnosti. I kao takva institucija, brak djeluje u dva smijera:

83:1.2 1. On upravlja osobnim seksualnim odnosima.

83:1.3 2. Određuje liniju krvnog srodstva, prijenosa imovine, naslijeđenog položaja i društvenog poretka, što je njegova starija i izvorna uloga.

83:1.4 To što daje stabilnost bračnoj instituciji je obitelj koja izrasta iz braka, kao i društvena pravila koja reguliraju imovinska pitanja. Drugi značajni faktori koji jačaju bračnu stabilnost su ponos, taština, kavalirstvo, dužnost i religiozna uvjerenja. No unatoč tome što svećenici mogu odobriti ili osuditi brak, teško se može reći da su brakovi sklopljeni na nebu. Ljudska obitelj predstavlja posve ljudsku instituciju-- evolucijsku tvorevinu. Brak je institucija društva, a ne crkve. Istina, religija bi trebala snažno utjecati na brak, ali se ne bi smjela usuditi isključivo njime upravljati.

83:1.5 Primitivni brak je imao prvenstveno proizvodnu narav; i čak i u suvremeno doba, brak često ima društveni ili poslovni karakter. Zahvaljujući rasnom miješanju s anditskom lozom i povoljnom utjecaju društvenih pravila napredujuće civilizacije, brak sve više poprima uzajamnu, romantičnu, roditeljsku, poetičnu, srdačnu, etičnu pa čak i idealističnu narav. Međutim, teško se može reći da su pravo na izbor i takozvana romantična ljubav bili dio primitivnih veza. U rano doba, supružnici su zajedno provodili vrlo malo vremena; čak su vrlo rijetko zajedno blagovali. Među starim narodima, osobna ljubav nije bila usko vezana uz seksualnu privlačnost; dvoje ljudi bi se naučilo voljeti najvećim dijelom zahvaljujući zajedničkom životu i radu.

2. UDVARANJE I VJERIDBA

83:2.1 Primitivne brakove su uvijek planirali roditelji mladića i djevojke. U prijelazu od ovog običaja u doba kad je izbor supružnika postao pitanjem slobodne volje mladih ljudi, javili su se profesionalni bračni posrednici ili provodadžije. Provodadžije su isprava bili brijači; njihovu ulogu su zatim preuzeli svećenici. Brak je isprva bio grupno, zatim obiteljsko, dok tek odskora postaje individualnim pitanjem.

83:2.2 Primitivni brak je počivao na prinudi, ne na privlačnosti. U rano doba, društvena pravila nisu držala da je žena bila seksualno uzdržljiva već da je bila seksualno inferiorna. Jednako kako je pljačka prethodila trgovini, tako je otmica nevjesti prethodila sklapanju braka ugovorom. Nekom prilikom, žene bi pristale na otmicu kako bi se oslobodile kontrole starijih muškaraca svoga plemena; radije bi pale u ruke mlađih muškaraca iz drugog plemena. Ovakva tobožnja krađa--zapravo bijeg--obilježava prijelaz iz perioda prisilne otmice u doba udvaranja.

83:2.3 Rani oblik bračne ceremonije je bio imitacija borbe--oponašanje bijega koji je za izvjesno vrijeme bio normalna pojava. Kasnije, tobožnje otmice su postale dio redovne bračne ceremonije. Suvremeno ženino pretvaranje da se opire "otmici" nerado pristajući na brak, predstavlja ostatak ovih starih običaja. Običaj da se žena prenese preko praga podsjeća na niz starih radnji, između ostalog otmicu nevjesti.

83:2.4 Ženi je dugo uskraćivana puna sloboda da odluči o bračnim pitanjima, premda su inteligentnije žene uvijek bile u stanju lukavo izigrati ovo ograničenje. Muškarci su obično pokazivali incijativu pri udvaranju, premda ne uvijek. Bilo zvanično ili nezvanično, žene su često činile prvi korak pri sklapanju braka. I kako je civilizacija sve više napredovala, žena je dobila priliku sve značajnije učestvovati u svim fazama braka i udvaranja.

83:2.5 To što se danas sve veći broj brakova temelji na ljubavi, romantičnoj vezi, osobnom izboru i predbračnom udvaranju, predstavlja anditski doprinos svjetskim rasama. Odnosi među spolovima evoluiraju povoljno; mnogi napredujući narodi sve češće zamijenjuju starija pitanja praktičnosti i imovine ponešto idealiziranim idejama o seksepilu. Seksualni poriv i ljubav zauzimaju mjesto hladnih proračuna pri izboru životnih partnera.

83:2.6 Zaruke su isprva bile jednake braku; i među mnogim ranim narodima, zaručnici su imali pravo na seksualni odnos. U skorije doba, religija je stavila tabu na ideju o predbračnom seksu zaručnika.

3. KUPOVINA I MIRAZ

83:3.1 Stari narodi nisu vjerovali u ljubav i obećanja; smatrali su da trajne veze moraju biti zapečaćene nekom čvrstom garancijom--imovinom. Stoga su držali da je kupovna cijena koju je muž plaćao za mladu bila zalog ili jamčevina koju bi muž izgubio ako razvede ili napusti svoju ženu. Nakon što bi isplatio kupovnu cijenu za mladu, muž je u mnogim plemenima mogao na nju utisnuti svoj žig. Afrikanci još uvijek kupuju svoje žene. Oni uspoređuju voljene žene bijelog čovjeka s mačkama, kako ništa ne koštaju.

83:3.2 Kako bi se mogle skuplje prodati, nakićene nevjeste su predstavljane na paradama obučene u najfinije ruho. Ali one nisu prodavane kako se stoka prodaje--među suvremenijim plemenima prodata žena nije mogla promijeniti vlasnika. Kupovina nevjesti nije bila hladnokrvna kupovna transakcija; mladić je mogao bilo isplatiti ili odraditi svoj dug. Ako inače poželjan mladoženja nije bio u stanju platiti za ženu, njen bi ga otac prvo usvojio kao sina prije nego bi mu dao ženu. U slučajevima gdje je otac tražio previsoku cijenu koju siroti mladić nije mogao platiti, mjesne stariješine bi zajednički nastojale ponukati oca da snizi cijenu; u protivnom, moglo se dogoditi da mlada pobjegne od kuće.

83:3.3 Kako je civilizacija sve više nepredovala, očevi su htjeli zamaskirati činjenicu da su prodavali svoje kćerke te su tako, dok su još uvijek tražili novac za mladu, počeli mladencima poklanjati vrijedne darove koji su bili približno jednaki kupovnoj cijeni. I kad je kasnije ukinut običaj kupovine nevjesti, ovi su darovi poprimili oblik miraza.

83:3.4 Mirazom se nastojao stvoriti dojam djevojčine samostalnosti i napretka društvenih shvaćanja od doba kad su žene bile ropkinje ili životne družice koje su bile imovina svojih muževa. Muškarac se jedino mogao razvesti od žene koja je imala miraz ako bi isplatio punu vrijednost miraza. U izvjesnim plemenima, roditelji mladenaca bi položili uzajamno učešće--bračnu obveznicu--kao jamstvo u slučaju da jedno odluči prekinuti brak. U prijelazu iz doba kupovine nevjesti u doba miraza, ako je žena bila kupljena, djeca su pripadala ocu, ako ne, pripadala su ženinoj obitelji.

4. VJENČANA CEREMONIJA

83:4.1 Vjenčana ceremonija proizlazi iz činjenice da se brak isprva ticao cijele zajednice, a ne samo dvaju osoba. Reproduktivni čin ima grupni, a ne samo osobni interes.

83:4.2 Kako su magija, rituali i ceremonije zadirali u sve dijelove života starih ljudi, isto se odnosilo i na brak. Što je civilizacija više napredovala, to su ljudi ozbiljnije počeli promatrati brak, i bračne ceremonije su tako postajale sve pretencioznije. Brak je isprva štitio imovinske interese, kako to i danas čini, i ovo je nalagalo zakonsku ceremoniju, dok je društveni status djece ovisio o što većem društvenom publicitetu. Primitivni čovjek nije imao rodoslovne registre; stoga je bilo bitno da što veći broj ljudi prisustvuje ceremoniji vjenčanja.

83:4.3 Needs to be translated---At first the wedding ceremony was more on the order of a betrothal and consisted only in public notification of intention of living together; later it consisted in formal eating together. Among some tribes the parents simply took their daughter to the husband; in other cases the only ceremony was the formal exchange of presents, after which the bride’s father would present her to the groom. Among many Levantine peoples it was the custom to dispense with all formality, marriage being consummated by sex relations. The red man was the first to develop the more elaborate celebration of weddings.

83:4.4 Ljudi su se jako bojali da neće imati djece i kako su vjerovali da je neplodnost rezultat djelovanja duhova, stvorili su brojne magijske ili religiozne ceremonije kojima su nastojali osigurati plodnost. I u ovom su nastojanju da osiguraju sretan i plodan brak koristili brojne talismane; čak su se znali savjetovati s astrolozima kako bi utvrdili položaj zvijezda pri rođenju mladenaca. Svojevremeno je bio običaj imućnijih ljudi da prinose ljudske žrtve prilikom svojih vjenčanja.

83:4.5 Brakovi su obično sklapani sretnim danima (četvrtak je smatran najsretnijim), dok se održavanje vjenčane gozbe za vrijeme punog mjeseca smatralo osobito povoljnim. Među mnogim narodima s Bliskog Istoka, na mladence bi se obično posuo kukuruz; ovaj je magijski ritual tobože obećavao plodnost. Određeni Istočni narodi su koristili rižu.

83:4.6 Voda i vatra su obično smatrane najboljom zaštitom protiv utvara i zlih duhova; stoga su ljudi prije vjenčanja obično palili oltarne svijeće ili vatre, te su krstili mladence svetom vodom. Dugo je bio običaj odrediti krivi dan vjenčanja i onda iznenada odgoditi vjenčanje kako bi se zavarale utvare i duhovi.

83:4.7 Zadirkivanje mladenaca i šaljive podvale za medenog mjeseca predstavljaju ostatak starog vjerovanja da duhovi neće biti ljubomorni ako steknu dojam da mladenci izgledaju jadno i nelagodno. To što nevjeste obično nose veo predstavlja ostatak vjerovanja da mladu treba zamaskirati kako je duhovi ne bi prepoznali, te da treba sakriti njezinu ljepotu od njihovog ljubomornog i zavidnog pogleda. Neposredno prije ceremonije vjenčanja, nevjestina stopala ne smiju dirnuti tlo. Čak i u dvadesetom stoljeću kršćanski običaji još uvijek nalažu da mladenci gaze po sagu od kola do crkvenog oltara.

83:4.8 Prema jednom od najstarijih oblika ceremonije vjenčanja, svećenik bi blagoslovio bračnu postelju kako bi osigurao plodnost; ovaj se običaj javio mnogo prije bilo kakvog formalnog vjenčanog rituala. Tijekom ovog evolucijskog razdoblja, društvena pravila su nalagala da vjenčani uzvanici navečer promarširaju kroz spavaću sobu kako bi bili zakonski svjedoci konzumacije braka.

83:4.9 Spoznavši važnost sreće, činjenice da bi se unatoč svim predbračnim ritualima određeni brakovi pokazali neuspješnima, primitivni ljudi su tražili načina da osiguraju uspjeh braka; tako su se okrenuli svećenicima i magiji. I ovaj je pokret dosegao vrhunac u suvremenim crkvenim vjenčanjima. Ali dugo vremena je brak uopćeno smatran sporazumom roditelja--tek odskora sporazumom bračnog para, dok su u posljednjih pet stotina godina crkva i država preuzele sudbenu nadležnost i pravo na sklapanje brakova.

5. VIŠEBRAČJE

83:5.1 U ranoj povijesti braka, neudate žene su pripadale muškim članovima plemena. Kasnije, žena je mogla imati samo jednog muža. Ovo pravilo da svaka žena može imati samo jednog muškarca predstavlja prvi korak kojim se društvo udaljilo od promiskuiteta većih zajednica. Dok je ženi uvijek bilo dozvoljeno da ima samo jednog muškarca, njen muž je mogao prekinuti takav privremeni odnos kad god je htio. Ali čak i ovakve raspuštene veze predstavljaju prvi korak prema uspostavi veze između jednog muškarca i jedne žene, nasuprot odnosima velikih grupa. U ovom stadiju bračnog razvoja, djeca su obično pripadala majci.

83:5.2 Grupni brak predstavlja slijedeći korak u evoluciji bračnih odnosa. Kako u to doba društvena pravila još uvijek nisu bila dovoljno snažna da osiguraju postojanost veze između muškarca i žene, ova je općinska faza bračne evolucije bila neminovan dio evolucije bračnog života. Brakovi između braće i sestara pripadaju ovoj kategoriji; petero braće iz jedne obitelji oženilo bi pet sestara iz druge. Širom cijelog svijeta, labaviji oblici općinskog braka postupno su prerastali u različite tipove grupnog braka. Društvena pravila koja su se javila pod totemizmom snažno su utjecala na ovakve grupne veze. Kako su seksualni i bračni zakoni pogodovali opstanku samog plemena time što su rezultirali većim brojem djece, ovo je polako ali sigurno vodilo evoluciji obiteljskog života.

83:5.3 Među naprednijim plemenima, grupni brak je postupno iščezao i na njegovo mjesto je došao novi običaj--višeženstvo i višemuštvo. Međutim, višemuštvo nikad nije postalo općeprihvaćeno i prakticirale su ga jedino kraljice i bogate žene; pored toga, višemuštvo je često bilo obiteljska pojava, kao recimo kad bi braća dijelila jednu ženu. Kastna i ekonomska ograničenja su isto tako nekom prilikom nalagala da se više muškaraca zadovolji jednom ženom. Čak se i tada žena mogla udati samo za jednog muškarca, dok bi ostale njen muž trpeljivo prozvao "ujacima" njihove djece.

83:5.4 Židovski običaj koji je nalagao da muškarac spava s udovicom svoga brata kako bi "očuvao lozu svome bratu," predstavlja običaj koji je prakticiralo više od polovice svjetskog pučanstva. Ovaj se običaj zadržao iz doba kad je brak bio obiteljska, a ne osobna stvar.

83:5.5 U različitim razdobljima, institucija višeženstva je priznavala četiri vrste žena:

83:5.6 1. Ceremonijalne ili zakonske žene.

83:5.7 2. Žene po ljubavi i suglasju.

83:5.8 3. Priležnice, žene po ugovoru.

83:5.9 4. Žene-ropkinje.

83:5.10 Istinsko višeženstvo, gdje su sve žene imale jednak status i gdje su sva djeca bila jednaka, je rijetka pojava. Obično, čak i u slučaju višebračja, domom je upravljala glavna žena, koja je bila muškarčeva zvanična supruga. Ona je bila jedina koja je imala ceremonijalno vjenčanje, bilo da je bila kupljena ili udata s mirazom i osim s odobrenjem ove žene, jedino su njezina djeca mogla naslijediti imovinu.

83:5.11 Zvanična žena nije uvijek bila muškarčeva ljubav; u rano doba, to obično nije bio slučaj. Muškarci isprva nisu imali voljene žene ili drage, ono bar dok rase nisu prilično uznapredovale ili preciznije dok evolucijska plemena nisu izmiješana s Noditima i Adamitima.

83:5.12 Priležnice predstavljaju rezultat tabua koji je zahtijevao da muškarac ima samo jednu zakonsku ženu. Kako su ondašnja društvena pravila nalagala, muškarac je smio imati samo jednu ženu, premda je mogao imati odnose s više priležnica. Priležništvo je predstavljalo korak prema jednoženstvu, prvi korak kojim se brak udaljio od pravog višeženstva. Priležnice židova, rimljana i kineza su obično bile sluškinje njihovih žena. Kasnije, kako je to bio slučaj među židovima, zakonska žena je smatrana majkom sve djece koja su rođena u domaćinstvu.

83:5.13 Zastarjeli tabui koji su zabranjivali seksualne odnose s trudnom ženom ili dojiljom uveliko su pogodovali razvoju višeženstva. Radi teškog rada i velikog broja djece, primitivne žene su vrlo rano starile. (Takve preopterećene žene su mogle opstati jedino tako što su, osim tijekom trudnoće, svakog mjeseca provodile cijeli tijedan u izolaciji.) Premorena nakon više poroda, takva bi žena često tražila od muža da uzme drugu, mlađu ženu, koja bi mogla preuzeti ne samo porode već i obveze u domaćinstvu. Starije žene su stoga obično prihvaćale mlađe žene s velikom radošću; nije se moglo naći ni traga seksualnoj ljubomori.

83:5.14 Broj žena je bio ograničen jedino muškarčevom sposobnošću da se o njima brine. Bogatiji i sposobniji muškarci su htjeli imati mnogo djece i kako je smrtnost dojenčadi bila vrlo visoka, bio je potreban velik broj žena kako bi se izgradila velika obitelj. Mnoge od ovih dodatnih žena nisu bile ništa drugo nego radnice, ropkinje.

83:5.15 Ljudski običaji evoluiraju, ali evoluiraju vrlo sporo. Harem je stvoren s namjerom da se osigura snažno i mnogobrojno tijelo povezano krvnim vezama koje bi ojačalo vladarevu moć. Jednom je prilikom izvjesni vladar odlučio ukinuti harem i zadovoljiti se jednom ženom; raspustio je sve žene iz harema. Nezadovoljne, žene su otišle svojim kućama i njihovi uvrijeđeni rođaci su bijesno napali vladara na mjestu ga usmrtivši.

6. ISTINSKO JEDNOžENSTVO -- ZAJEDNICA MUŠKARCA I ŽENE

83:6.1 Jednoženstvo podrazumijeva isključivu vlast; ono je dobro za one koji su postigli ovu poželjnu poziciju, dok obično nameće biološke teškoće onima koji nisu tako sretni. Ali neovisno o tome kako se odražava na pojedince, jednoženstvo je daleko najbolje za djecu.

83:6.2 Najranije jednoženstvo je bilo rezultat prisilne nužde, siromaštva. Jednoženstvo je kulturna i društvena pojava umjetne i neprirodne naravi--neprirodne kad se radi o evolucijskom čovjeku. Ono je bilo posve prirodno u slučaju nemiješanih Nodita i Adamita, dok je donijelo veliku kulturnu vrijednost svim napredujućim rasama.

83:6.3 Kaldejska plemena su priznavala pravo žene da zahtijeva muževo obećanje da neće uzeti drugu ženu ili priležnicu; Grcima i Rimljanima je najbolje odgovaralo jednoženstvo. Obožavanje predaka je uvijek pogodovalo jednoženstvu, a isto je bio slučaj i s kršćanskom zabludom da brak predstavlja svetinju. Čak se i unaprijeđenje životnog standarda urotilo protiv višeženstva. U vrijeme Mihaelovog dolaska na Urantiju, praktično je sav civilizirani svijet dostigao razinu teoretskog jednoženstva. Ali ovakvo pasivno jednoženstvo nije značilo da je zajednica između jednog muškarca i jedne žene postala ustaljenim običajem cijelog čovječanstva.

83:6.4 Nastojeći ostvariti jednobračni cilj idealnog zajedničkog života koji je, naposljetku, ponešto isključiv u pogledu regulacije seksualnih odnosa, društvo ne smije previdjeti nezavidan položaj onih nesretnih muškaraca i žena koji nisu postali dijelom ovog novog i naprednijeg društvenog uređenja čak i nakon što su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da zadovolje i ostvare njegove zahtijeve. Čovjekov neuspjeh da stekne partnera u kompetitivnom društvenom domenu može biti rezultat neumoljivih teškoća i brojnih ograničenja suvremenih društvenih pravila. Istina, jednoženstvo je idealno za one koji su dio ovog sistema, dok neminovno predstavlja veliku teškoću onima koji su prepušteni hladnoći usamljeničkog života.

83:6.5 Pod okriljem napredujućih društvenih pravila evoluirajuće civilizacije, uvijek je bio slučaj da je nesretna manjina morala patiti kako bi omogućila napredak većine; ali sretna većina bi se uvijek trebala ljubazno i obzirno odnositi prema manje sretnoj manjini koja mora skupo platiti svoju nesposobnost da se pridruži onima čiji idealni supružnički odnos zadovoljava njihove biološke porive istodobno im pružajući priliku da uživaju u okrilju najviših običaja napredujuće društvene evolucije.

83:6.6 Jednobračje je uvijek bilo, sada jeste i uvijek će biti, idealistični cilj spolne evolucije čovječanstva. Ovaj ideal istinskog bračnog života zahtijeva samoodricanje i stoga često doživljava neuspjeh, jer bilo jednoj ili objema stranama može nedostajati ta najviša ljudska vrlina--surova samokontrola.

83:6.7 Jednobračje je mjera koja označava napredak društvene nasuprot čisto biološkoj evoluciji. Jednobračje ne mora biti biološka ili prirodna pojava, ali ono leži u biti neposrednog samoodržanja i daljeg razvoja društvene civilizacije. Ono pogoduje profinjenju osjećajnosti, poboljšanju moralnog karaktera i duhovnog rasta--osobinama koje je nemoguće dostići višebračjem. Žena ne može postati idealnom majkom ako se istodobno mora natjecati za muževu ljubav.

83:6.8 Zajednički bračni život jednog muškarca i jedne žene pogoduje intimnom razumijevanju i djelotvornoj suradnji koji vode ostvarenju roditeljske sreće, dobrobiti djeteta i društvene uspješnosti. Brak, koji je isprva bio rezultat grube prisile, postupno evoluira u veličanstvenu instituciju samokulture, samokontrole i samoproduženja.

7. RASKID BRAKA

83:7.1 Tijekom rane evolucije bračnih pravila, brak je bio labava zajednica koju su ljudi mogli prekinuti kad god su to htjeli, dok su djeca uvijek pripadala majci; veza između majke i djeteta je instinktivna i djeluje neovisno o razvojnom stadiju društvenih pravila.

83:7.2 Među primitivnim se narodima samo polovica brakova pokazala uspješnom. Najčešći uzrok razvoda bio je to što supružnici ne bi mogli imati djece, za što je uvijek krivljena žena; ljudi su vjerovali da će u narednom životu žene nerotkinje postati zmije. Primitivnija društvena pravila su dozvoljavala razvod na muškarčev zahtijev i među nekim narodima ove norme postoje i u dvadesetom stoljeću.

83:7.3 Kako su društvena pravila evoluirala, određena plemena su razvila dva oblika braka: obični brak koji je dozvoljavao razvod, i posebni brak koji bi posvetio svećenik, a koji nije dozvoljavao razvod. Kada je evoluirao običaj kupovine žena i miraza, činjenica da je imovinska kazna pratila bračni neuspijeh djelotvorno je umanjila broj razvoda. I ovaj prastari imovinski činitelj pruža stabilnost i mnogćim suvremenim zajednicama.

83:7.4 Strah od gubitka društvenog položaja i imovinskih povlastica uvijek je jačao društvena pravila i tabue koji upravljaju brakom. Kako su prolazila stoljeća, brak je sve više napredovao, i u suvremenom svijetu on stoji na dosta naprednom tlu, unatoč tome što se među onim narodima, gdje novostečena privilegija osobnog izbora igra najveću ulogu pri sklapanju braka, nad njega nadvila ozbiljna prijetnja sve šireg vala nezadovoljstva. Dok se radi iznenadnog napretka društvene evolucije među naprednijim rasama javljaju teškoće vezane uz proces prilagođenja, među manje naprednim narodima brak nije izgubio svoju stabilnost, dok pod utjecajem starijih društvenih običaja njegova kvaliteta iz dana u dan sve više napreduje.

83:7.5 To što je stariji i duboko usađeni imovinski motiv tako iznenadno zamijenjen novim i idealnijim premda visoko individualističnim motivom ljubavi, neminovno je prouzrokovalo privremenu nestabilnost bračne institucije. Motivi koji su čovjeka navodili na sklapanje braka uvijek su daleko nadmašivali istinska društvena pravila koja su upravljala brakom i u devetnaestom stoljeću Zapadni bračni ideal je iznenada prevazišao egoistične premda djelomično obuzdane seksualne porive rasa. U bilo kojem društvu, prisutnost velikog broja nevjenčanih osoba označava da su se društvena pravila bilo privremeno raspala ili da prolaze prijelaznim stadijem.

83:7.6 Stoljeće za stoljećem, istinski ispit braka počiva u održanju intimnosti koja je neizostavan dio bračnog života. Dvoje razmaženih ljudi kojima se cijelog života ugađalo i koji su naučili od braka očekivati svaku nasladu i puno zadovoljenje taštine i ega, teško mogu postići bračni i obiteljski uspjeh--dugoročnu suradnju utemeljenu na poniznosti, kompromisu, odanosti i nesebičnoj predanosti podizanju djece.

83:7.7 To što su na samom početku veze mladi prepuni mašte i romantičnih snova uveliko uvećava stopu razvoda koja je postala tako očigledna među Zapadnim narodima, čemu dalje doprinosi ženina sve viša sloboda i ekonomska neovisnost. Kad mladi lako mogu dobiti razvod braka i kad se brak raspadne radi toga što je supružnicima nedostajala samokontrola i što nisu uspjeli postići normalno usklađenje ličnosti, društvo izravno nazaduje u nerazvijeni rani stadij iz kojeg je čovjek tek nedavno uznapredovao kao rezultat neizrecive duševne tjeskobe i rasne patnje.

83:7.8 Ali dokle god društvo ne bude u stanju prikladno odgajati djecu i mladež, dokle god društveno ustrojstvo ne bude u stanju pružiti prihvatljivo predbračno obrazovanje i dokle god nepromišljen i nezreo idealizam mladih ljudi bude odlučivao o sklapanju braka, stopa razvoda će i dalje ostati visoka. I dokle god društvena grupa ne bude u stanju mladima pružiti predbračnu obuku, razvod braka će djelovati kao mehanizam koji za ovih stoljeća ubrzane evolucije i razvoja društvenih običaja treba spriječiti izbijanje još gorih društvenih situacija.

83:7.9 Stari narodi su se odnosili prema braku jednako ozbiljno kao što to čine neki suvremeni narodi. I čini se da mnogi neuspješni i nepromišljeni brakovi suvremenog doba nisu ništa napredniji od prastarih običaja koji su zahtijevali dokaz spremnosti mladih ljudi da stupe u brak. Velika nedosljednost suvremenog društva počiva u tome što veliča ljubav i idealizira brak dok istodobno ne dopušta njihovu punu analizu i razumijevanje.

8. IDEALIZACIJA BRAKA

83:8.1 Brak koji dostiže vrhunac u izgradnji doma je uistinu čovjekova najviša institucija, ali u svojoj biti ima ljudsku narav; nikad ne smatrajte brak svetim. Dok su Šetitski svećenici pretvorili brak u religiozni ritual, tisućama godina nakon Edena, brak i spolni odnosi su ostali jedino društvenim i građanskim institucijama.

83:8.2 Jako je žalosno što se ljudske veze poistovijećuju s božanskim vezama. Bračno-obiteljski odnos između muža i žene predstavlja materijalnu ulogu smrtnika koji žive na evolucijskim svjetovima. Istina, velik duhovni napredak može proisteći iz iskrenih ljudskih nastojanja muža i žene da postignu napredak, ali ovo ne znači da je brak svetinja. Duhovni napredak proizlazi i iz iskrenih nastojanja u drugim područjima ljudskog života.

83:8.3 Brak se, također, ne može posve usporediti bilo s Ispravljačevim odnosom prema čovjeku ili s bratskim odnosom između Krista Mihaela i njegove zemaljske braće. Skoro ni po jednom pitanju ovi odnosi ne nalikuju vezi između muža i žene. I vrlo je žalosno što je čovjekova nesposobnost da razumije ove odnose proizvela toliku pomutnju u bračnom statusu.

83:8.4 Jednako je žalosno što određene grupe vjeruju da je sklapanje braka rezultat božanskog čina. Takva vjerovanja su izravno vodila ideji da se brak ne smije raspasti neovisno o okolnostima ili željama dvaju supružnika. Ali sama činjenica da se brakovi svejedno raspadnu pokazuje da Božanstvo ne sudjeluje u njihovom sklapanju. Da je Bog ikad sjedinio dvije stvari ili osobe, one bi ostale zajedno sve dok božanska volja ne odluči o njihovom razvodu. Međutim, kad je riječ o braku, koji je u cjelosti ljudska institucija, tko će se usuditi reći koje bračne zajednice mogu imati suglasnost kozmičkih vladara, a koje imaju čisto ljudsku narav i porijeklo?

83:8.5 Međutim, na nebu uistinu postoji idealan brak. Na glavnom centru svih lokalnih sistema, Božji Materijalni Sinovi i Kćeri pružaju svjedočanstvo o najvišim idealima zajednice između muškarca i žene koja je ozvaničena brakom i koja služi stvaranju i podizanju potomstva. Naposljetku, idealan smrtnički brak je svet u ljudskom smislu riječi.

83:8.6 Brak je uvijek bio i još uvijek jest čovjekov najviši san zemaljske idealnosti. Premda su rijetke situacije gdje se ovaj predivni san u cjelosti ostvari, on nastavlja postojati kao visoki i veličanstveni ideal koji će vječno mamiti napredujuće čovječanstvo da postigne višu i višu ljudsku sreću. Ali mladi muškarci i žene trebaju naučiti o bračnim stvarnostima prije nego ih preplave teški zahtijevi međuodnosa obiteljskog života; mladenačku idealizaciju treba ublažiti izvjesnim stupnjem predbačne realističnosti.

83:8.7 No unatoč svemu tome, nemojte obeshrabriti mladenačku idealizaciju braka; takvi snovi predstavljaju predodžbe budućeg cilja obiteljskog života. Izuzev mogućnosti da navede čovjeka da zatvori oči pred praktičnim zahtijevima braka i rezultirajućeg obiteljskog života, takav će se stav pokazati vrlo stimulativnim i korisnim.

83:8.8 Bračni ideali su odnedavno neizrecivo napredovali; među nekim narodima, žena uživa skoro jednaka prava kao njen suprug. Teoretski, obitelj poprima oblik odane zajednice u kojoj muškarac i žena surađuju pri podizanju potomstva, a obilježena je spolnom vjernošću. Ali čak ni ova novija verzija braka ne treba otići u krajnost time što će nametnuti isklučivu vlast nad cjelokupnom ličnošću i individualnošću dvaju supružnika. Brak nije jedino individualistički ideal; on je evoluirajuća društvena zajednica obilježena suradnjom između muškarca i žene koja počiva pod upravom taba kao i društvenih odredbi i zakona.

83:8.9 U dvadesetom stoljeću, brakovi su daleko napredniji od onih koji su sklapani za prošlih doba unatoč tome što je dom kao institucija suočen s ozbiljnim teškoćama koje su tako naglo zahvatile društvenu organizaciju nakon što su žene iznenada primile prava i slobode koje su im generacijama uskraćivane za vrijeme duge i spore evolucije društvenih pravila.

83:8.10 [Predstavio Starješina Serafima koji se nalazi na Urantiji.]





Back to Top