Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO I: Središnji Svemir i Supersvemiri

POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU



POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU

4:0.1 OTAC Svih ima vječnu namjeru vezanu uz materijalne, intelektualne i duhovne pojave svemira nad svemirima koju provodi širom cijelog vremenskog prostranstva. Bog je stvorio svemire vlastitom slobodnom i suverenom voljom i prema svojoj svemudroj i vječnoj namjeri. Neizvjesno je da li je osim Rajskih Božanstava i njihovih najviših suradnika, itko drugi odveć upoznat s Božjom vječnom namjerom. Čak i uzvišeni državljani Raja imaju vrlo različita mišljenja o prirodi vječne namjere Božanstava.

4:0.2 Lako je zaključiti da je namjera pri stvaranju savršenog centralnog svemira Havone bilo puko zadovoljstvo božanske prirode. Havona može služiti bilo kao uzorak za stvaranje svih drugih svemira ili kao završna škola hodočasnika vremena na njihovom putovanju prema Raju; unatoč tome, takva uzvišena tvorevina mora postojati prije svega kako bi pružila užitak i zadovoljstvo savršenim i beskonačnim Stvoriteljima.

4:0.3 Čini se da trenutno zadivljujući plan usavršavanja evolutivnih smrtnika te nakon njihovog postignuća Raja i Zbora finalista, stvaranje uvjeta za daljnju obuku za neki nepoznati budući rad, predstavljaju jednu od glavnih preokupacija sedam nadsvemira i njihovih brojnih podgrupa; ali ovaj plan uspinjanja koji vodi k produhovljenju i obuci smrtnika vremena i prostora, nikako nije isključiva preokupacija svemirskih inteligencija. Vrijeme i energije nebeskog mnoštva zaokupljaju mnoga druga zadivljujuća nastojanja.

1. OČEV STAV PREMA SVEMIRU

4:1.1 Žitelji Urantije su stoljećima pogrešno shvaćali Božju providnost. Na vašem svijetu djeluje providnost koja je djelo božanstva i koja nije djetinjasta, svojevoljna i materijalna služba kakvom je mnogi smrtnici smatraju. Božja providnost počiva u uzajamno usklađenim i povezanim djelatnostima nebeskih bića i božanskih duhova koji u skladu s kozmičkim zakonom, neumorno rade u čast Bogu i u interesu duhovnog napretka djece svemira.

4:1.2 Zar vaše shvaćanje Božjeg odnosa prema čovjeku ne može uznapredovati do razine gdje možete razumjeti da je napredak parola svemira? Kroz duga stoljeća, ljudska rasa se borila da dostigne svoj sadašnji status. Kroz sva ova tisućljeća, Providnost je razrađivala i sprovodila plan progresivne evolucije. Praktično ova dva pojma nisu suprotna i čovjek griješi kad ih smatra proturiječnim. Božanska providnost se nikad nije usprotivila stvarnom ljudskom napretku, bilo svjetovnom ili duhovnom. Providnost uvijek djeluje u skladu s nepromjenljivom i savršenom prirodom najvišeg Zakonodavca.

4:1.3 Vjeran je Bog" i "sve su zapovijedi njegove pravedne." "Njegova vjernost je ustanovljena na nebu samom." "Do vijeka, Gospodine, riječ tvoja ostaje stalna poput nebesa. Od koljena do koljena tvoja je vjernost, učvrstio si zemlju i ona stoji." "On je vjeran Stvoritelj."

4:1.4 Neograničene su sile i ličnosti koje Otac može upotrijebiti kako bi utvrdio svoju namjeru i održao svoja stvorena bića. "Bog viječni tvoje je utočište a na zemlji drevna mišica njegova." "Ti što prebivaš pod zaštitom Višnjega, što počivaš u sjeni Svemogućega." "Gle, ne dremlje i ne spava čuvar naš." "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube," "jer Gospodin ima oči na pravednicima i uši svoje priklanja molitvama njihovim."

4:1.5 Bog "svemir uzdržava svojom silnom riječi." I pri rođenju novih svjetova, on "šalje svoje Sinove i oni ih stvaraju." Bog ne samo što stvara, već "sviju sačuva." Bog neprestano održava sve materijalne stvari i sva duhovna bića. Svemiri su vječno postojani. Stabilnost postoji unatoč prividnoj nestabilnosti. Red i sigurnost vladaju u pozadini energetskih uskomešanosti i fizičkih kataklizmi zvijezdanih carstava.

4:1.6 Otac Svih se nije povukao od uprave nad svemirima; on nije neaktivno Božanstvo. Ako bi se Bog povukao s položaja nazočnog održavatelja cijele tvorevine, smjesta bi nastupio opći kolaps. Da nije Boga, ne bi postojalo to što zovemo stvarnošću. Upravo sada kao i kroz daleka stoljeća prošlosti ili tijekom vječne budućnosti, Bog nastavlja održavati svemir. Božanski domet obujmljuje kružnicu vječnosti. Svemir nije navijen kao sat na određeno vrijeme kako bi nedugo zatim prestao funkcionirati; sve se neprestano obnavlja. Otac neprestano izlijeva energiju, svjetlost i život. Božja djela su doslovna kao i duhovna. "On povrh praznine Sjever razapinje, drži zemlji o ništa obješenu."

4:1.7 Svako biće moje vrste ima sposobnost opažanja vrhunskog sklada i dalekosežne i temeljne koordinacije rutinskih administrativnih poslova svemira. Mnogo toga što smrtničkom umu djeluje nepovezano i nasumično meni djeluje sređeno i konstruktivno. Ali velik dio onoga što se događa u svemirima ni ja posve ne razumijem. Dugo sam se bavio izučavanjem i više-manje sam upoznat s poznatim silama, energijama, umovima, morontijama, duhovima i ličnostima lokalnih svemira i nadsvemira. Uopćeno razumijem metode djelovanja ovih činitelja i ličnosti i blisko sam upoznat s djelovanjima opunomoćenih inteligencija duha velikog svemira. Ali unatoč svojoj upoznatosti s kozmičkim pojavama, neprestano susrećem kozmičke reakcije koje ne mogu u cjelosti objasniti. Neprestano nalazim naizgled slučajne zavjere međupovezanosti sila, energija, intelekta i duhova koje ne mogu zadovoljavajuće objasniti.

4:1.8 Stručno sam sposoban ustanoviti i analizirati djelovanja svih pojava koje predstavljaju neposredan rezultat djelovanja Oca Svih, Vječnog Sina, Beskonačnog Duha i u velikoj mjeri, Rajskog Otoka. Moju zbunjenost izazivaju susreti s pojavama koje djeluju kao ispoljenja triju Absoluta potencijalnosti, koji su ravnopravni osobama Rajskog Trojstva. Čini se da ovi Apsoluti nadomiještaju materiju, prevazilaze um i nadilaze duh. Neprestano sam zbunjen i često zapanjen vlastitom nasposobnošću shvaćanja ovih složenih djelovanja koja pripisujem prisutnostima i djelovanjima Neograničenog Apsoluta, Božanskog Apsoluta i Univerzalnog Apsoluta.

4:1.9 Ovi Apsoluti moraju biti te nepotpuno obznanjene prisutnosti u svemirima koje, kad se radi o ispoljenjima prostorne potencije i dejstvu drugih nadultimata, spriječavaju uspjeh fizičara, filozofa pa čak i religioznih ljudi, pri njihovim nastojanjima da sa sigurnošću predvide način na koji praiskoni sile, koncepta ili duha odgovoraju na zahtijeve složenih situacija stvarnosti koje nameću najviša usklađenja i ultimne vrijednosti.

4:1.10 U svemirima vremena i prostora pored toga vlada organsko jedinstvo i čini se da ovo jedinstvo predstavlja podlogu cjelokupnog tkiva kozmičkih događaja. Ova se živuća prisutnost evolutivnog Vrhovnog Bića, Imanentnost Projiciranog Nepotpunog, tako često neobjašnjivo ispoljava u vidu onoga što djeluje kao zapanjujuće slučajna i nepredvidiva koordinacija naizgled nepovezanih kozmičkih događaja. Ovo mora biti djelo Providnosti--domena Vrhovnog Bića i Združenog Činitelja.

4:1.11 Sklon sam vjerovati da je upravo ova rasprostranjena i uopćeno neprepoznatljiva kontrola nad koodrinacijom i međupovezanosti svih faza i oblika kozmičke aktivnosti to što omogućuje da takva raznovrsna i prividno beznadežno zbrkana mješavina fizičkih, mentalnih, moralnih i duhovnih pojava može funkcionirati tako nepogrešivo u slavu Bogu i u cilju dobrobiti ljudi i anđela.

4:1.12 Ali u širem smislu riječi, takozvane kozmičke "slučajnosti" su nesumnjivo dio konačne drame vremensko-prostorne pustolovine Beskonačnog pri njegovoj vječnoj manipulaciji nad Absolutima.

2. BOG I PRIRODA

4:2.1 Priroda u ograničenom smislu predstavlja uobičajeni način Božjeg fizičkog ispoljenja. Eksperimentalni planovi i evolutivni uzorci koji djeluju u određenom lokalnom svemiru, zviježđu, sistemu ili planetu uvjetuju i mijenjaju Božje ponašanje. Širom prostranog glavnog svemira, Bog djeluje u skladu s čvrsto utvrđenim, nemijenjajućim i nepromjenljivim zakonom; ali on isto tako mijenja uzorke djelovanja kako bi bilo koji svemir, zviježđe, sistem, planet ili ličnost mogli djelovati koordinirano i uravnoteženo i u skladu s lokalnim poslovima, ciljevima i planovima evolutivnog razvoja konačnih bića.

4:2.2 Priroda, stoga, onakva kakvom je smrtni čovjek shvaća, predstavlja osnovni temelj i fundamentalnu podlogu nemijenjajućeg Božanstva i njegovih nepromijenljivih zakona; lokalni planovi, namjere, uzorci i uvjeti koje uvode i sprovode lokalni svemiri, zviježđa, sistemi i planetarne sile i ličnosti ponekad modificiraju, remete ili mijenjaju ove Božje planove. Na primjer: Nakon što se postave i utvrde u Nebadonu, Božji zakoni podilaze promjenu ovisno o planovima Sina Stvoritelja i Stvaralačkog Duha vašeg lokalnog svemira; na njih pored toga utječu greške, propusti i pobune određenih bića koja žive bilo na vašem svijetu ili Sataniji, vašem planetarnom sistemu.

4:2.3 Priroda je vremensko-prostorna rezultanta dvaju kozmičkih faktora: kao prvo nepromjenljivosti, savršenstva i pravičnosti Rajskog Božanstva, a zatim eksperimentalnih planova, izvršnih omaški, pobunjeničkih grešaka, nepotpunog razvoja i nesavršene mudrosti izvan-Rajskih bića, od najviših do najnižih. Jasno je stoga da priroda nosi jednoliku, nepromjenljivu, veličanstvenu i izvanredanu nit savršenstva koja vuče porijeklo iz kružnice vječnosti; ali da je zahvaljujući djelima, greškama i nelojalnosti stvorenih bića evolutivnih sistema i svemira u svakom svemiru, na svakom planetu i u svakom individualnom životu, ista ova priroda izmijenjena, uvjetovana i eventualno nagrđena; i tako, premda je ispod površine stabilna, priroda zauvijek mora imati promjenljivo raspoloženje i čak biti hirovita, varirajući s operativnim postupcima određenog lokalnog svamira.

4:2.4 Priroda je Rajsko savršenstvo podijeljeno nepotpunošću, zlom i grijehom nedovršenih svemira. Ovaj količnik stoga govori kako o savršenom tako i o djelomičnom, kako o vječnom tako i o vremensko-zemaljskom. U svom tijeku, evolucija mijenja prirodu uvećavajući mjeru Rajskog savršenstva i umanjujući mjeru zla, greške i nesklada relativne stvarnosti.

4:2.5 Bog nije osobno prisutan u prirodi niti u bilo kojoj prirodnoj sili, jer priroda predstavlja rezultat dodavanja nesavršenosti progresivne evolucije a nekom prilikom i nesavršenosti posljedica ustaničke pobune, na Rajske temelje univerzalnog Božjeg zakona. Onakva kakva se javlja na svijetu poput Urantije, priroda nikako ne može biti prihvatljiv izražaj, istinsko predočenje ili vjerna predstava svemudrog i beskonačnog Boga.

4:2.6 Na vašem svijetu, priroda je nastala tako što su zakoni savršenstva uvjetovani i ograničeni evolutivnim planovima lokalnog svemira. Kakva je greška obožavati prirodu zbog toga što je u ograničenom, uvjetovanom smislu prožeta Bogom, što predstavlja fazu univerzalne i stoga božanske moći! Priroda pored toga predstavlja ispoljenje nezavršenih, neupotpunjenih i nesavršenih tokova razvoja, rasta i napretka svemirskog eksperimenta kozmičke evolucije.

4:2.7 Prividni nedostaci prirodnog svijeta ne govore o istovjetnim nedostacima Božjeg karaktera. Kad god posvjedočite takve nedostatke, znajte da oni nisu ništa drugo nego neminovni zastoji u ispoljenju stalno pokretnog vrtla slikovne predstave beskonačnosti. Upravo zahvaljujući ovim nedostacima, prekidima u ispoljenju savršenosti-neprekidnosti, konačni um materijalnog čovjeka može povremeno uhvatiti u vremenu i prostoru letimični tračak božanske stvarnosti. Čovjekovom evolutivnom umu materijalna ispoljenja božanstvenosti djeluju defektivna jedino zato što čovjek neprestano promatra prirodne pojave materijalnim očima, ljudskom vizijom koja nije pojačana bilo morontija motom ili otkrivenjem, koje je zamjena mote na svjetovima vremena.

4:2.8 I priroda je nagrđena, njeno lijepo lice nosi ožiljke, njeno obličje je unakaženo pobunom, nadoličnim ponašanjem i nepromišljenošću ogromnog broja stvorenih bića koja su dio prirode, ali koja su izazvala njeno razobličenje u vremenu. Ne, priroda nije Bog. Priroda ne može biti predmet obožavanja.

3. BOŽJI NAPROMJENLJIVI KARAKTER

4:3.1 Čovjek je tako dugo držao da je Bog poput njega. Bog nije, nikada nije bio niti će ikad biti ljubomoran na čovjeka ili na bilo koje drugo biće u svemiru nad svemirima. Budući da znate da je Sin Stvoritelj namjeravao učiniti čovjeka vladarom zemlje i remek-djelom planetarne tvorevine, možete zamisliti kako je bijedno i ništavno vidjeti čovjeka opsjednutog vlastitim niskim strastima ili pogetog pred idolima od drveta, kamena, zlata i sebične ambicije--takvi prizori navode Boga i njegove Sinove na ljubomoru ne na čovjeka, već prije zbog čovjeka.

4:3.2 Vječni Bog nije u stanju biti ljut i gnjevan onako kako ljudi doživljavaju ove emocije i shvaćaju ove reakcije. Ovi osjećaji su bijedni i prezreni; oni gotovo nisu vrijedni da ih se nazove ljudskim, a kamoli božanskim; i takvi stavovi su posve strani savršenoj prirodi i milostivnom karakteru Oca Svih.

4:3.3 Mnoge, mnoge teškoće smrtnika Urantije pri pokušaju razumijevanja Boga proizlaze iz dalekosežnih posljedica Luciferove pobune i Kaligastijinog izdajstva. Na svjetovima koji nisu bili izolirani grijehom, evolutivne rase imaju sposobnost izgradnje boljih ideja o Ocu Svih; one pate od manje pojmovne zbrke, iskrivljenosti i izopačenja.

4:3.4 Bog ne žali ni zbog čega što je ikad učinio, ikad čini ili će ikad učiniti. On je svemudar i svemoćan. Čovjekova mudrost proizrasta iz teškoća i grešaka ljudskog iskustva; Božja mudrost se sastoji od bezuvjetnog savršenstva njegovog beskonačnog kozmičkog uvida i ovo božansko predznanje uspješno usmjerava stvaralačku slobodnu volju.

4:3.5 Dok ni jedno djelo Oca Svih ne izaziva patnju i kajanje, stvorena bića obdarena voljom koja predstavljaju rezultat planova i stvaralačkog čina Božjih Stvaralačkih ličnosti prostranih svemira, svojim nesrećnim izborom često izazivaju emocije božanske patnje u ličnostima svojih Stvaralačkih roditelja. Ali premda Otac ne činiti greške, premda ništa ne žali i ne doživljava patnju, on svejedno predstavlja biće puno roditeljske brižnosti i nesumnjivo žalosnog srca kad njegova djeca ne uspiju dostići duhovne razine koje su u stanju doći koristeći darežljivu pomoć planova za duhovno postignuće i utvrđenih metoda smrtničkog uspona svemirima.

4:3.6 Konačni um vremena ne može shvatiti Očevu beskonačnu dobrotu; stoga se ovom umu uvijek mora ponudi kontrast između dobrog i komparativno zlog (ne grijeha), kako bi se djelotvorno predočile sve faze relativne dobrote. Nesavršeni smrtnički uvid može prepoznati savršenstvo božanske dobrote jedino zato što u odnosima vremena i materije koji vladaju u kretnjama prostora, ovo savršenstvo stoji u kontrastivnom odnosu s relativnim nesavršenstvom.

4:3.7 Božji karakter je beskonačno nadljudski; stoga se ova priroda božanstvenosti prvo mora personificirati, upravo kako je personificirana u božanskim Sinovima, kako bi je čovjekov konačni um mogao vjerom shvatiti.

4. SPOZNAJA BOGA

4:4.1 Bog je jedino nepokretno, samosadržano i nemijenjajuće biće u cijelom kozmosu nad kozmosima, koje nema spoljašnjosti, vanjštine, prošlosti ili budućnosti. Bog je svrsishodna energija (stvaralački duh) i apsolutna volja-- samopostojeći i univerzalni.

4:4.2 Kako je samopostojeći, Bog je apsolutno neovisan. Sam Božji identitet se protivi promjeni. "Ja, Bog, ne mijenjam se." Bog je nepromjenljiv; ali dok ne dostignete Rajski status, nećete ni izdaleka razumjeti kako Bog može proći od jednostavnosti do složenosti, od očuvanja identiteta do varijacije, od nepomičnosti do kretanja, od beskonačnog do konačnog, od božanskog do ljudskog i od jedinstva do dualiteta i trojedinstva. I Bog može ovako izmijeniti ispoljenja svoje apsolutnosti zbog toga što božanska nepromjenljivost ne podrazumijeva nepokretnost; Bog ima volju--on je volja.

4:4.3 Bog je biće apsolutnog samoopredjeljenja; nad njegovim kozmičkim reakcijama vladaju jedino ograničenja koja je sam nametnuo i na njegova djela koja su rezultat slobodne volje, utječu jedino ona božanska svojstva i savršene osobine koje su neodvojiv dio njegove vječne prirode. Bog se stoga odnosi prema svemiru kao biće vrhunske dobrote koje posjeduje slobodnu volju stvaralačke beskonačnosti.

4:4.4 Otac-Absolut je stvoritelj centralnog i savršenog svemira i Otac svih drugih Stvoritelja. Dok Bog dijeli ličnost, dobrotu i brojne druge osobine s ljudima i drugim bićima, beskonačnost volje pripada jedino njemu. Bog je ograničen u svojim stvaralačkim djelima jedino nazorima svoje vječne prirode i odlukama svoje beskonačne mudrosti. Bog osobno bira jedino to što je beskonačno savršeno, što objašnjava visoko savršenstvo centralnog svemira; i dok Sinovi Stvoritelji u potpunosti dijele njegovu božanstvenost, pa čak i neke faze njegove absolutnosti, oni nisu u cjelosti ograničeni najvišom mudrošću koja upravlja beskonačnošću Očeve volje. Stoga, u slučaju sinova Mihaelovog reda, stvaralačka slobodna volja postaje još aktivnija, potpuno božanska i gotovo ultimna, ako ne i apsolutna. Otac je beskonačan i vječan, ali oporeći da mu to daje mogućnost svojevoljnog ograničenja vlastitog djelovanja znači oporeći sam koncept apsolutnosti njegove volje.

4:4.5 Božja absolutnost prožima svih sedam razina kozmičke stvarnosti. I sva je ova absolutna priroda podređena odnosu Stvoritelja prema njegovoj kozmičkoj obitelji stvorenih bića. Dok preciznost može biti svojstvena trinitarnoj pravdi svemira nad svemirima, pri cijelom Božjem opsežnom obiteljskom odnosu naspram stvorenih bića vremena, Bog svemira slijedi božansku emociju. Na početku i na kraju--vječno--beskonačni Bog je Otac. Od svih mogućih prikladnih naziva, primio sam uputu da govorim o Bogu sve tvorevine kao Ocu Svih.

4:4.6 Ispoljenjima slobodne volje u Bogu Ocu ne upravljaju bilo moć ili puki intelekt; božanska ličnost je definirana kao biće duha koje sebe ispoljava u svemirima u vidu ljubavi. Stoga, pri svim svojim osobnim odnosima sa stvaralačkim ličnostima svemira, Prvi Izvor i Centar je uvijek i dosljedno brižni Otac. Bog je Otac u najvišem smislu riječi. On je vječno motiviran savršenim idealizmom božanske ljubavi i ova se nježna priroda najsnažnije ispoljava i nalazi najveće zadovoljstvo pružajući i primajući ljubav.

4:4.7 U znanosti, Bog je Prvi Uzrok; u religiji je sveopći i brižni Otac; u filozofiji je jedino biće koje postoji samo po sebi, koje zbog vlastite egzistencije ne ovisi o bilo kom drugom biću, ali koje dobrotvorno prenosi stvarnost egzistencije na sve druge stvari i sva druga bića. Ali jedino otkrivenje može pokazati da su Prvi Uzrok znanosti i samopostojeće Jedinstvo filozofije jedan te isti Boga religije koji je pun milosti i dobrote i koji je garancija vječnog života njegove zemaljske djece.

4:4.8 Dok žudno težimo konceptu Beskonačnog, to što obožavamo je doživljaj-ideja Boga, naša sposobnost posvudašnjeg i svakovremenog shvaćanja ličnosti i božanskih osobina našeg najvišeg koncepta Božanstva.

4:4.9 Svijest pobjedničkog ljudskog života na zemlji izrasta iz te vjere stvorenog bića koja se, suočena s bolnom spoznajom ljudskih ograničenja, usuđuje prkositi svakoj novoj epizodi egzistencije tom čvrstom i pouzdanom izjavom: I ako ja to nisam u stanju učiniti, u meni živi onaj koji može i hoće, dio Oca-Absoluta svemira nad svemirima. I to je "ono što pobjeđuje svijet, čak i vašu vjeru."

5. ZABLUDE O BOGU

4:5.1 Dok religiozna tradicija predstavlja nasavršeno očuvanu zabilješku drevnih iskustava ljudi koji su poznavali Boga, takvi zapisi nisu pouzdani kao vodiči religioznog življenja ili izvor istinske informacije o Ocu Svih. Na takva je prastara vjerovanja bez izuzetka utjecala činjenica da je primitivni čovjek bio sklon mitološkim sanjarenjima.

4:5.2 Jedan od najbitnijih izvora pometnje koja vlada Urantijom vezano uz pitanje Božje prirode proizlazi iz činjenice da vaše svete knjige ne uviđaju jasnu razliku između individualnih ličnosti Rajskog Trojstva, kao ni razliku između Rajskog Božanstva i stvoritelja i administrativnih upravitelja lokalnog svemira. Za prošlih dispenzacija koje su vodile djelomičnom razumijevanju, vaši svećenici i proroci nisu uspjeli uočiti jasnu razliku između Planetarnih Knezova, Suverenih Vladara Sistema, Očeva Zviježđa, Sinova Stvoritelja, Vladara Nadsvemira, Vrhovnog Bića i Oca Svih. Mnoge poruke podređenih ličnosti, kao recimo Nositelja Života i različitih redova anđela, su u vašim zapisima protumačene kao Božje. U svojim religioznim shvaćanjima, žitelji Urantije su dalje zamijenili Oca Svih s ličnostima Božjih suradnika, tako da su svi uključeni pod jedan naziv.

4:5.3 Žitelji Urantije još uvijek pate od utjecaja primitivnih ideja o Bogu. Bogovi koji bijesne kao oluja, koji tresu zemlju u srdžbi i obaraju čovjeka u bijesu, koji dosuđuju muke u vremenima gladi i poplava--ovo su bogovi primitivne religije; ovo nisu Bogovi koji žive i upravljaju u svemirima. Takvi koncepti su ostavštine iz vremena kad je čovjek vjerovao da svemirom upravljaju i vladaju hirovi takvih izmišljenih bogova. Ali smrtni čovjek počinje spoznavati da živi u svijetu kojim vlada određena mjera zakonitosti i reda u pogledu utvrđenih administrativnih metoda i djelovanja Vrhovnih Stvoritelja i Vrhovnih Upravitelja.

4:5.4 Čovjekova primitivna ideja da je potrebno umiriti ljutog Boga, odobrovoljiti uvrijeđenog Boga ili pridobiti naklonost Božanstva polaganjem žrtava, samokažnjavanjem ili čak prolijevanjem krvi, predstvalja primitivnu i djetinjastu religiju, filozofiju koja nije vrijedna prosvijetljenog doba znanosti i istine. Takva vjerovanja su doslovce ogavna nebeskim bićima i božanskim vladarima koji služe i vladaju u svemirima. Vjerovanje, držanje ili učenje da se mora proliti nevina krv kako bi se stekla naklonost ili odvratio navodni božanski gnijev, predstavljaju uvredu Bogu.

4:5.5 Židovi su vjerovali da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja." Postali su žrtve stare poganske ideje da čovjek može umiriti Bogove jedino prolijevanjem krvi, unatoč tome što je Mojsije postigao značajan korak naprijed kad je zabranio žrtvovanje ljudi i kad je u primitivnim umovima svojih djetinjastih beduinskih učenika, na njegovo mjesto postavio ceremonijalno žrtvovanje životinja.

4:5.6 Darivanje Rajskog Sina je bilo dio završetka jednog planetarnog doba; bilo je neizbiježno i nije služilo kao način da se zadobije Božja naklonost. Ovo darivanje je pored toga bilo zaključni osobni čin Sina Stvoritelja u njegovoj dugoj pustolovini kojom je zaslužno stekao iskustvenu vlast nad svojim svemirom. Kakvo je to skrnavljenje Božjeg beskonačnog karaktera (!) učiti da je njegovo očinsko srce u svojoj okorjeloj hladnoći i tvrdoći bilo tako neumoljivo da ga se nisu dojmile nesreće i patnje njegovih stvorenja i da ništa nije probudilo njegovu nježnu milost sve dok nije vidio kako njegov nevini Sin krvari i umire na kalvarskom križu!

4:5.7 Ali žitelji Urantije se trebaju riješiti ovih prastarih grešaka i poganskih predrasuda u vezi prirode Oca Svih. Otkrivenje istine o Bogu još uvijek traje i ljudskoj rasi je suđeno da upozna Oca Svih i svu ljepotu karaktera i nježnost osobina koje je Sin Stvoritelj tako veličanstveno predočio za svog boravka na Urantiji u liku Sina Čovječjeg i Sina Božjeg.

4:5.8 [Predstavio Božanski Savjetnik Uverse.]





Back to Top