Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo   

DIO I: Središnji Svemir i Supersvemiri

POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU



POGLAVLJE 4 : BOŽJI ODNOS PREMA SVEMIRU

4:0.1 OTAC Svih ima vječnu namisao u vezi materijalnih, intelektualnih i duhovnih pojava svemira nad svemirima, koju sprovodi širom svih domena vremena. Bog je stvorio svemire vlastitom slobodnom i suverenom voljom, i stvorio ih je u skladu sa svojom svemudrom i vječnom namisli. Upitno je da li je osim Rajskih Božanstava i njihovih najviših suradnika zapravo itko drugi odveć upućen u vječnu namisao Boga. Čak i uzvišeni državljani Raja imaju vrlo različita mišljenja o prirodi vječne namisli Božanstava.

4:0.2 Lako je zaključiti da je namisao u stvaranju savršenog središnjeg svemira Havone bila puko zadovoljstvo božanske prirode. Havona može poslužiti bilo kao uzorak za stvaranje svih drugih svemira ili kao završna škola hodočasnika vremena na njihovu putu prema Raju; međutim, tako uzvišeno stvaranje mora postojati prije svega radi užitka i zadovoljstva savršenih i beskonačnih Stvoritelja.

4:0.3 Zadivljujući plan usavršavanja evolucijskih smrtnika, te nakon njihova postignuća Raja i Zbora finalista, stvaranje uvjeta za daljnju obuku za neki nepoznati budući rad, čini se da je u ovom trenutku, jedna od glavnih preokupacija sedam nadsvemira i njihovih brojnih podgrupa; ali ovaj plan uzašašća u cilju produhovljenja i obuke smrtnika vremena i prostora nipošto nije isključiva preokupacija svemirskih inteligencija. Doista postoje i mnoge druge fascinantne aktivnosti koje zaokupljaju vrijeme i koriste energije nebeskog mnoštva.

1. STAV OCA PREMA SVEMIRU

4:1.1 Žitelji Urantije su stoljećima pogrešno shvaćali Božju providnost. Na vašem svijetu doista djeluje božanska providnost, ali to nije djetinjasta, proizvoljna i materijalna služba kakvom je mnogi smrtnici smatraju. Božja se providnost sastoji u isprepletenim aktivnostima nebeskih bića i božanskih duhova koji u skladu s kozmičkim zakonom, neprestano rade u čast Boga i u interesu duhovnog napretka svemirske djece.

4:1.2 Zar ne možete uznapredovati u svom konceptu Božjeg odnosa prema čovjeku do razine gdje možete prepoznati da je parola svemira napredak? Ljudska rasa se kroz duga stoljeća borila da dostigne svoj trenutni status. Kroz sva ova tisućljeća Providnost je sprovodila plan progresivne evolucije. Ova dva pojma nisu protivna u praksi, već samo u čovjekovim pogrešnim koncepcijama. Božanska se providnost nikada nije usprotivila stvarnom ljudskom napretku, svjetovnom ili duhovnom. Providnost je uvijek u skladu s nepromjenjivom i savršenom prirodom vrhovnog Zakonodavca.

4:1.3 "Bog je vjeran" i "sve su njegove zapovijedi pravedne." "Njegova je vjernost ustanovljena na samom nebu." "Dovijeka, Gospodine, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. Od koljena do koljena je tvoja vjernost; učvrstio si zemlju i ona stoji." "On je vjeran Stvoritelj."

4:1.4 Ne postoje ograničenja nad silama i ličnostima koje Otac može upotrijebiti u sprovedbi svoje namisli i održavanju svojih stvorenja. "Bog je vječni tvoje utočište, a na zemlji drevna mišica njegova." "Tko prebiva u tajnom mjestu Svevišnjega, počiva u sjeni Svemogućega." "Gle, ne dremlje i ne spava čuvar naš." "Znamo da Bog u svemu doprinosi dobru onih koji ga ljube," "jer Gospodin ima oči na pravednicima i uši svoje priklanja molitvama njihovim."

4:1.5 Bog podupire "sve po riječi moći svoje." A kad se novi svjetovi rode, on "šalje svoje Sinove i oni ih stvaraju." Bog ne samo da stvara, on ih "sviju čuva." Bog neprestano podupire sve materijalne stvari i sva duhovna bića. Svemiri su vječno stabilni. Ta stabilnost postoji usred prividne nestabilnosti. Red i sigurnost vladaju u pozadini energetskih preokreta i fizičkih kataklizmi zvjezdanih carstava.

4:1.6 Otac Svih se nije povukao iz upravljanja svemirima; on nije neaktivno Božanstvo. Ako bi se Bog povukao kao nazočni održavatelj sveukupnog stvaranja, smjesta bi nastupio sveopći kolaps. Bez Boga ne bi postojalo to što zovemo stvarnošću. U ovom trenutku, kao i kroz daleka doba prošlosti i vječne budućnosti, Bog nastavlja podupirati. Božanski se doseg proteže oko kruga vječnosti. Svemir nije navijen kao sat da radi neko vrijeme, pa da onda prestane funkcionirati; sve se stvari neprestano obnavljaju. Otac neprestano izlijeva energiju, svjetlost i život. Božja djela su doslovna kao i duhovna. "On povrh praznine sjever razapinje, drži zemlji o ništa obješenu."

4:1.7 Moj red bića ima sposobnost opaziti vrhunski sklad i dalekosežnu i duboku koordinaciju u rutinskim administrativnim poslovima svemira. Mnogo toga što smrtnom umu djeluje nepovezano i nasumično, meni izgleda uredno i konstruktivno. Ali puno toga što se događa u svemirima ni ja posve ne razumijem. Dugo sam se bavio izučavanjem i više ili manje sam upoznat s priznatim silama, energijama, umovima, morontijama, duhovima i ličnostima lokalnih svemira i nadsvemira. Imam uopćeno razumijevanje toga kako ovi činitelji i ličnosti djeluju, i blisko sam upoznat s djelovanjem akreditiranih inteligencija duha u velikom svemiru. Ali bez obzira na svoju upoznatost s fenomenima svemira, stalno sam suočen s kozmičkim reakcijama koje ne mogu u potpunosti shvatiti. Neprestano susrećem naizgled slučajne zavjere međupovezanosti sila, energija, intelekata i duhova koje ne mogu prihvatljivo objasniti.

4:1.8 U potpunosti sam sposoban ustanoviti i analizirati djelovanja svih pojava koje proizlaze izravno iz djelovanja Oca Svih, Vječnog Sina, Beskonačnog Duha i, do velike mjere, Rajskog Otoka. Moju zbunjenost izazivaju susreti s pojavama koje djeluju kao ispoljenja njihovih tajansvenih istovjetnika, triju Absoluta potencijalnosti. Ovi Apsoluti naočigled nadomiještaju materiju, transcendiraju um i nadilaze duh. Neprestano sam zbunjen i često zapanjen vlastitom nasposobnošću shvaćanja ovih složenih djelovanja koja pripisujem prisutnostima i djelovanjima Neograničenog Apsoluta, Božanstva Apsoluta i Sveopćeg Apsoluta.

4:1.9 Ovi Apsoluti moraju biti te nepotpuno obznanjene prisutnosti u svemiru koje, u pojavama prostorne potencije i funkciji drugih super-krajnosti, onemogućuju fizičarima, filozofima pa čak i praktikantima religije sa sigurnošću predvidjeti upravo kako praiskoni sile, koncepta ili duha mogu odgovoriti na zahtjeve složenih situacija stvarnosti koje podrazumijevaju najviša usklađenja i krajnje vrijednosti.

4:1.10 U svemirima vremena i prostora postoji organsko jedinstvo koje je naočigled podloga cjelokupnog tkiva kozmičkih događaja. Ova se živa prisutnost evoluirajućeg Vrhovnog Bića, ova Imanentnost Projiciranog Nepotpunog, neprestano neobjašnjivo ispoljava kao naočigled nevjerojatno slučajna koordinacija naizgled nepovezanih kozmičkih događaja. Ovo mora biti djelo Providnosti - domena Vrhovnog Bića i Združenog Činitelja.

4:1.11 Sklon sam vjerovati da je upravo ova dalekosežna i općenito neprepoznatljiva kontrola koodrinacije i međupovezanosti svih faza i oblika svemirske aktivnosti to što omogućuje da tako šarolika i naizgled beznadno zbrkana mješavina fizičkih, mentalnih, moralnih i duhovnih pojava tako nepogrešivo djeluje u slavu Bogu i za dobro ljudi i anđela.

4:1.12 No u širem su smislu, naočite "nezgode" kozmosa nedvojbeno dio konačne drame vremensko-prostorne avanture Beskrajnog u njegovoj vječnoj manipulaciji Apsoluta.

2. BOG I PRIRODA

4:2.1 Priroda je u užem smislu uobičajeni način fizičkog ispoljenja Boga. Djela ili ponašanje Boga su uvjetovani i privremeno modificirani eksperimentalnim planovima i evolucijskim uzorcima lokalnog svemira, zviježđa, sustava ili planeta. Bog djeluje u skladu s jasno definiranim, nemijenjajućim i nepromjenljivim zakonom diljem široko rasprostranjenog glavnog svemira; ali on mijenja uzorke svog djelovanja u cilju koordinog i uravnoteženog upravljanja svakim svemirom, zviježđem, sustavom, planetom i ličnosti u skladu s lokalnim namislima, ciljevima i planovima konačnih projekata evolucijskog odvijanja.

4:2.2 Priroda, dakle, kako je smrtni čovjek shvaća, predstavlja osnovni temelj i fundamentalnu podlogu nemijenjajućeg Božanstva i njegovih nepromjenjivih zakona koji se modificiraju i podilaze varijacije i prevrate djelovanjem lokalnih planova, ciljeva i uvjeta koje otvaraju i sprovode sile i ličnosti lokalnog svemira zviježđa, sustava i planeta. Na primjer: Nakon njihove uredbe u Nebadonu, Božji se zakoni modificiraju planovima koje utvrđuju Sin Stvoritelj i Stvaralački Duh ovog lokalnog svemira; a pored svega toga, na djelovanje tih zakona dalje utječu pogreške, propusti i pobune određenih bića s boravištem na vašoj planeti koja pripadaju vašem neposrednom planetarnom sustavu Satanije.

4:2.3 Priroda je vremensko-prostorna rezultanta dviju kozmičkih faktora: prvo, nepromjenjivosti, savršenstva i pravičnosti Rajskog Božanstva, te drugo, eksperimentalnih planova, izvršnih omaški, pobunjeničkih pogrešaka, nepotpunog razvoja i nesavršene mudrosti izvan-Rajskih bića, od najviših do najnižih. Stoga je jasno da priroda nosi jednoliku, nepromjenjivu, veličanstvenu i čudesnu nit savršenstva iz kružnice vječnosti; ali u svakom svemiru, na svakom planetu i u svakom pojedinom životu, tu prirodu mijenjaju, uvjetuju i eventualno narušavaju djela, pogreške i neloj alnosti stvorenih bića evolucijskih sustava i svemira; i tako, premda je ispod površine stabilna, priroda zauvijek mora odražavati promjenjivo raspoloženje, te štoviše biti hirovita, varirajući u skladu s operativnim postupcima lokalnog svemira.

4:2.4 Priroda je savršenstvo Raja podijeljeno nepotpunošću, zlom i grijehom nedovršenih svemira. Taj kvocijent postaje pokazatelj savršenog kao i djelomičnog, vječnog kao i vremenskog. Evolucija u svom tijeku mijenja prirodu povećavajući sadržaj Rajskog savršenstva i umanjujući mjeru zla, pogreške i nesklada relativne stvarnosti.

4:2.5 Bog nije osobno prisutan u prirodi niti u bilo kojoj prirodnoj sili, jer su fenomeni prirode stvar nadodavanja nesavršenosti progresivne evolucije, a ponekad i posljedica ustaničke pobune, na Rajske temelje sveopćeg Božjeg zakona. Onakva kakva se javlja na svijetu poput Urantije, priroda nikako ne može biti prihvatljivi izražaj, istinsko predočenje ili vjerni portret svemudrog i beskonačnog Boga.

4:2.6 Priroda je, na vašem svijetu, modifikacija zakona savršenstva putem evolucijskih planova lokalnog svemira. Kakva je lakrdija obožavati prirodu zato što je u ograničenom, uvjetovanom smislu prožeta Bogom; zato što je jedna faza univerzalne i stoga, božanske moći! Priroda je pored toga ispoljenje nedovršenih, nepotpunih i nesavršenih tokova razvoja, rasta i napretka svemirskog eksperimenta u kozmičkoj evoluciji.

4:2.7 Prividne mane prirodnog svijeta ne ukazuju na istovjetne nedostatke u karakteru Boga. Takve su nepravilnosti samo neizbježni zastoji u ispoljenju stalno pokretnog svitka slikovne predstave beskonačnosti. Ovi su nedostaci ili prekidi u kontinuitetu savršenstva to što omogućuje konačnom umu materijalnog čovjeka povremeno uhvatiti kratkotrajni uvid u božanske stvarnosti u vremenu i prostoru. Materijalne manifestacije božanstva djeluju neispravno evolucijskom umu čovjeka samo zato što smrtni čovjek neprestano promatra fenomene prirode kroz prirodne oči, ljudsku viziju koja nije ojačana morontija motom ili otkrivenjem, njezinom kompenzacijskom zamjenom na svjetovima vremena.

4:2.8 Priroda je nagrđena, njezino je lijepo lice puno ožiljaka, njezine su značajke unakažene pobunom, nadoličnim ponašanjem i nepromišljenošću nebrojenih stvorenih bića koja su dio prirode, a koja su doprinijela njezinu unakaženja u vremenu. Ne, priroda nije Bog. Priroda nije predmet obožavanja.

3. NEMIJENJAJUĆI KARAKTER BOGA

4:3.1 Čovjek je predugo držao da je Bog poput njega samoga. Bog nije, nikada nije bio i nikada neće biti ljubomoran na čovjeka ili bilo koje drugo biće u svemiru nad svemirima. Budući da znate da je Sin Stvoritelj namjerio da čovjek bude remek-djelo planetarnog stvaranja, da bude gospodar cijelog svijeta, prizor čovjeka koji j e opsjednut vlastitim niskim strastima ili koji se klanja idolima od drveta, kamena, zlata i sebične ambicije - takvi bijedni prizori navode Boga i njegove Sinove na ljubomoru radi čovjeka, ali nikada na njega.

4:3.2 Vječni Bog nije u stanju biti srdit i ljut u smislu ovih ljudskih emocija i kako čovjek razumije takve reakcije. Ovi su osjećaji bijedni i prezreni; oni su jedva vrijedni da ih se nazove ljudskim, a kamoli božanskim; takvi su stavovi potpuno strani savršenoj prirodi i milostivnom karakteru Oca Svih.

4:3.3 Mnogo, vrlo mnogo, poteškoća smrtnika Urantije pri pokušaju razumijevanja Boga proizlaze iz dalekosežnih posljedica Luciferove pobune i Kaligastijine izdaje. Na svjetovima koji nisu bili izolirani grijehom, evolucijske rase imaju mogućnost izgraditi bolje ideje o Ocu Svih; one manje pate od idejne zbunjenosti, iskrivljenosti i perverzije.

4:3.4 Bog ne žali ni zbog čega što je učinio, sada čini ili će ikada učiniti. On je svemudar kao i svemoćan. Čovjekova mudrost proizrasta iz poteškoća i pogrešaka ljudskog iskustva; Božja mudrost počiva u bezuvjetnom savršenstvu njegova beskonačnog kozmičkog uvida i ovo božansko predznanje učinkovito vodi kreativnu slobodnu volju.

4:3.5 Otac Svih nikada ne čini ništa što izaziva patnju i kajanje, ali stvorena bića obdarena voljom koja proizlaze iz planiranja i izrade ličnosti njegovih Stvoritelja u prostranim svemirima, po svom vlastitom nesretnom izboru, nekom prigodom bude emocije božanske tuge u ličnostima svojih Stvoriteljskih roditelja. No, iako Otac ne činiti pogreške, ne osjeća žaljenje, niti doživljava bol, on je biće puno očinske ljubavi i njegovo srce nedvojbeno žali kad njegova djeca ne uspiju dostići duhovne razine koje su u stanju dostići uz darežljivu pomoć planova duhovnog postignuća i utvrđenih metoda smrtnog uzašašća svemirima.

4:3.6 Beskonačno dobrota Oca je izvan shvaćanja konačnog uma vremena; stoga se uvijek mora nuditi kontrast komparativnog zla (ne grijeha) radi učinkovitog prikaza svih faza relativne dobrote. Nesavršenost smrtnikova uvida može prepoznati savršenstvo božanske dobrote samo zato što ono stoji u kontrastivnoj vezi s relativnom nesavršenosti u odnosima vremena i materije u kretnjama prostora.

4:3.7 Božji karakter je beskonačno nadljudski; stoga ova priroda božanstvenosti mora biti personificirana, kao u božanskim Sinovima, prije nego što je konačni um čovjeka može pojmiti svojom vjerom.

4. SPOZNAJA BOGA

4:4.1 Bog je jedino stacionarno, samosadržano i nemijenjajuće biće u cijelom svemiru nad svemirima, koje nema spoljašnjosti, vanjštine, prošlosti ili budućnosti. Bog je svrhovita energija (kreativni duh) i apsolutna volja, koje su samopostojeće i uopćene.

4:4.2 Budući da je Bog samopostojeći, on je apsolutno neovisan. Sam se Božji identitet protivi promjeni. "Ja, Gospod, ne mijenjam se." Bog je nepromjenjiv; ali dok ne postignete status Raja, ne možete ni izdaleka razumjeti kako Bog može proći od jednostavnosti do složenosti, od identiteta do varijacije, od nepomičnosti do kretanja, od beskonačnosti do konačnosti, od božanskog do ljudskog, te od jedinstva do dualiteta i trojedinstva. A Bog može tako modificirati manifestacije svoje apsolutnosti zbog toga što božanska nepromjenljivost ne podrazumijeva nepokretnost; Bog ima volju - on je volja.

4:4.3 Bog je biće apsolutnog samoopredjeljenja; njegove kozmičke reakcije nemaju ograničenja osim onih samo- nametnutih, dok su djela njegove slobodne volje uvjetovana samo onim božanskim svojstvima i savršenim osobinama koje su neodvojive od njegove vječne prirode. Stoga se Bog odnosi prema svemiru kao biće vrhunske dobrote i slobodne volje kreativne beskonačnosti.

4:4.4 Otac-Absolut je stvoritelj središnjeg i savršenog svemira i Otac svih ostalih Stvoritelja. Ličnost, dobrotu i brojne druge karakteristike, Bog dijeli s čovjekom i drugim bićima, ali beskonačnost volje je samo njegova. Bog je ograničen u svojim stvaralačkim djelima samo nazorima svoje vječne prirode i odlukama svoje beskonačne mudrosti. Bog osobno bira samo ono što je beskonačno savršeno, što objašnjava visoko savršenstvo središnjeg svemira; i dok Sinovi Stvoritelji u potpunosti dijele njegovu božanstvenost, pa čak i neke faze njegove apsolutnosti, oni nisu u cijelosti ograničeni tom najvišom mudrosti koja usmjerava beskonačnost Očeve volje. Dakle, u Mihaelovom redu sinova, kreativna slobodna volja postaje još aktivnija, u potpunosti božanska i gotovo krajnja, ako ne i apsolutna. Otac je beskonačan i vječan, ali oduzeti ovoj slobodnoj volji mogućnost samoograničenja znači zanijekati ovom konceptu njegovu apsolutnost.

4:4.5 Božja absolutnost prožima svih sedam razina kozmičke stvarnosti. A ova je apsolutna priroda podređena odnosu Stvoritelja prema njegovoj svemirskoj obitelji stvorenih bića. Preciznost može biti svojstvena trinitarnoj pravdi u svemiru nad svemirima, ali Bog svemira se povodi za svojim božanskim emocijama u cijelom svom opsežnom obiteljskom odnosu naspram stvorenih bića vremena. Na početku i na kraju - vječno - beskonačni Bog je Otac. Od svih mogućih naziva kojima se može prikladno nazvati, upućen sam prikazati Boga sveukupnog stvaranja kao Oca Svih.

4:4.6 U Boga Oca, djelima slobodne volje ne upravljaju ni snaga ni puki intelekt; božanska se ličnost definira kao biće koje se sastoji u duhu, koje sebe manifestira u svemirima kao ljubav. Dakle, u svim svojim osobnim odnosima sa stvorenim ličnostima svemira, Prvi Izvor i Središte je uvijek i dosljedno Otac koji je ispunjen ljubavlju. Bog je Otac u najvišem smislu te riječi. On je vječno motiviran savršenim idealizmom božanske ljubavi, a ova nježna priroda ispoljava svoj najjači izražaj i svoje najveće zadovoljstvo u davanju i primanju ljubavi.

4:4.7 U znanosti, Bog je Prvi Uzrok; u religiji je sveopći Otac ljubavi; u filozofiji je jedino biće koje postoji samo po sebi, ne oviseći o bilo kom drugom biću za svoju egzistenciju, ali koje blagonaklono prenosi stvarnost postojanja na sve stvari i sva ostala bića. Ali jedino otkrivenje može pokazati da su Prvi Uzrok znanosti i samopostojeće Jedinstvo filozofije jedan te isti Bog religije pun milosti i dobrote i posvećen garantiranju vječnog života njegove djeci na zemlji.

4:4.8 Mi žudimo konceptu Beskonačnog, ali obožavamo doživljaj-ideju Boga, našu sposobnost posvudašnjeg i svakovremenog shvaćanja ličnosti i božanskih osobina našeg najvišeg koncepta Božanstva.

4:4.9 Svijest o pobjedonosnom ljudskom životu na zemlji izrasta iz te vjere stvorenog bića koja se usuđuje prkositi svakoj novoj epizodi egzistencije kad je suočena s bolnom spoznajom ljudskih ograničenja, tom neumoljivom izjavom: Čak i ako ja to ne mogu učiniti, u meni živi onaj koji to može i hoće učiniti, dio Oca-Apsoluta svemira nad svemirima. To je "pobjeda koja nadvladava svijet, pa čak i tvoju vjeru."

5. ZABLUDE O BOGU

4:5.1 Religijska tradicija je nasavršeno sačuvani zapis o iskustvima ljudi koji su poznavali Boga u davnini, ali takvi zapisi nisu pouzdani kao vodiči za religiozno življenje ili kao izvor istinske informacije o Ocu Svih. Ta su drevna vjerovanja bez izuzetka izmijenjena činjenicom da je primitivni čovjek bio kreativan izumitelj mitologije.

4:5.2 Jedan od najvećih izvora pometnje na Urantiji u pogledu Božje prirode izrasta odatle što vaše svete knjige ne uspijevaju uočiti jasnu razliku između triju ličnosti Rajskog Trojstva, te između Božanstva Raja i stvoritelja i administratora lokalnog svemira. Tijekom proteklih upravnih razdoblja djelomičnog razumijevanja, vaši svećenici i proroci nisu uočili razliku između Planetarnih Knezova, Suverenih Vladara Sustava, Očeva Zviježđa, Sinova Stvoritelja, Vladara Nadsvemira, Vrhovnog Bića i Oca Svih. Mnoge poruke podređenih ličnosti, kao primjerice Nositelja Života i raznih redova anđela, vaši zapisi predočuju kao da dolaze od samog Boga. Religiozni mislioci Urantije i dalje brkaju Oca Svih s pomoćnim ličnostima Božanstva, uključujući sviju pod jedan te isti naziv.

4:5.3 Žitelji Urantije još uvijek pate od primitivnih ideja o Bogu. Bogovi koji bjesne poput oluje; koji tresu zemlju u srdžbi i obaraju čovjeka u svojoj ljutnji, koji dosuđuju muke u vremenima gladi i poplava - to su bogovi primitivne religije; oni nisu Bogovi koji žive i upravljaju u svemirima. Takvi su koncepti relikt vremena kad su ljudi vjerovali da svemirom upravljaju i vladaju hirovi takvih izmišljenih bogova. Ali smrtni čovjek počinje shvaćati da živi u svijetu zakonitosti i reda u pogledu utvrđenih administrativnih metoda i djelovanja Vrhovnih Stvoritelja i Vrhovnih Upravitelja.

4:5.4 Primitivna ideja da je potrebno umiriti ljutog Boga, odobrovoljiti uvrijeđenog Boga ili pridobiti naklonost Božanstva kroz žrtve i pokore, čak i prolijevanjem krvi, predstavlja primitivnu i djetinjastu religiju, filozofiju koja nije vrijedna prosvijetljenog doba znanosti i istine. Takva su vjerovanja krajnje odbojna nebeskim bićima i božanskim vladarima koji služe i vladaju u svemirima. To je uvreda Bogu vjerovati, držati ili učiti da nevina krv mora biti prolivena kako bi se pridobila naklonost ili preusmjerio fiktivni božanski gnjev.

4:5.5 Hebreji su vjerovali da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja grijeha." Oni nisu našli izbavljenje od stare poganske ideje da se Bogovi mogu umiriti samo prolijevanjem krvi, iako je Mojsije postigao značajan napredak kada je zabranio žtvovanje ljudi, postavljajući na njegovo mjesto, u primitivnim umovima svojih djetinjastih beduinskih sljedbenika, ceremonijalno žrtvovanje životinja.

4:5.6 Darivanje Rajskog Sina na vašem svijetu dio je završetka jedne planetarne dobi; bilo je neizbiježno, ali nije bilo neophodno radi zadobijanja Božje naklonosti. Ovo je darivanje pored toga bilo zaključni osobni čin Sina Stvoritelja u njegovoj dugoj pustolovini kojom je zaslužno stekao iskustvenu vlast nad svojim svemirom. Kakvo je skrnavljenje Božjeg beskonačnog karaktera učiti da je njegovo očinsko srce u svojoj okorjeloj hladnoći i tvrdoći bilo tako neumoljivo da ga se nisu dirnule nesreće i boli njegovih stvorenja i da ništa nije moglo probuditi njegovo milosrđe dok nije vidio kako njegov besprijekorni Sin krvari i umire na križu Golgote!

4:5.7 Ali žitelji Urantije se trebaju osloboditi ovih prastarih pogrešaka i poganskih predrasuda u vezi prirode Oca Svih. Otkrivenje istine o Bogu još uvijek traje i ljudskoj rasi je suđeno upoznati Oca Svih u sveukupnoj ljepoti karaktera i nježnosti osobina koje je Sin Stvoritelj tako veličanstveno predočio za svoga boravka na Urantiji u liku Sina Čovječjeg i Sina Božjeg.

4:5.8 [Predstavio Božanski Savjetnik Uverse.]





Back to Top