Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 2 : BOŽJA NARAV

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO I: Središnji Svemir i Supersvemiri

POGLAVLJE 2 : BOŽJA NARAV



POGLAVLJE 2 : BOŽJA NARAV

2:0.1 BUDUĆI da se čovjekov najviši koncept Boga sastoji od ljudske ideje i ideala prvotne i beskonačne ličnosti, dopustivo je i može se pokazati korisnim, izbliza razmotriti određene osobine božanske naravi koje tvore karakter Božanstva. Čovjek će najbolje razumjeti Božju narav bude li se vodio prema otkrivenju Oca koje je Mihael od Nebadona predočio u svojim mnogostrukim učenjima i u svom izvanrednom smrtničkom životu u ljudskom obličju. Čovjek će isto tako najbolje razumjeti božansku narav bude li sebe smatrao Božjim djetetom i bude li smatrao Rajskog Stvoritelja kao svog istinskog duhovnog Oca.

2:0.2 Čovjek može proučavati Božju narav u otkrivenju vrhunskih ideja, on si može predočiti božanski karakter kao ispoljenje najviših ideala, no najprosvjetljenije i duhovno najpoučljivije od svih otkrivenja božanske naravi može se naći u razumijevanju religioznog života Isusa od Nazareta, kako prije tako i nakon što je stekao punu svjesnost svoje božanstvenosti. Ako se Mihaelov utjelovljeni život uzme kao podloga Božjeg otkrivenja čovjeku, koristeći se čovjekovim riječnim simbolima, možemo pokušati izraziti određene ideje i ideale koji se odnose na božansku narav, a koji eventualno mogu doprinjeti daljnjem razjašnjenju i ujedinjenju ljudskog koncepta naravi i karaktera ličnosti Oca Svih.

2:0.3 Pri svim nastojanjima da proširimo i produhovimo ljudski koncept Boga, na put nam staje ograničena moć smrtničkog uma. Pored toga pri sprovedbi ovog zadatka, uveliko smo sputani jezičnim ograničenjima i nedostatkom materijala kojim se možemo poslužiti radi ilustracije i usporedbe kada čovjekovom konačnom smrtničkom umu nastojimo predočiti božanske vrijednosti i predstaviti duhovna značenja. Sva naša nastojanja na proširenju ljudskog koncepta Boga bila bi gotovo beznadežna da u smrtničkom umu ne živi Ispravljač koji je dar Oca Svih i da isti ovaj um nije prožet Duhom Istine Sina Stvoritelja. Oslanjajući se, stoga, na prisutnost ovih božanskih utjecaja u ljudskim srcima i vjerujući da će isti pomoći pri proširenju koncepta Boga, rado se prihvaćam zadatka da ljudskom umu predočim Božju narav.

1. BOŽJA BESKONAČNOST

2:1.1 1. "Da, Beskonačnog doseći ne možemo. Tragova njegovih nitko ne vidje." "Nema mjere razumijevanju njegovom i nedokučiva je njegova veličina." Zasljepljujuća svjetlost Očeve prisutnosti je takva da se njegovim niskim stvorenjima čini da on "prebiva u gustom mraku." Ne samo što su njegove misli i planovi nedokučivi, već "nedokučiva on djela silna stvori, čudesa koja se izbrojati ne mogu." "Veći je Bog no što pojmit možemo, nedokučiv je broj ljeta njegovih." "Ali zar će Bog zaista boraviti s ljudima na zemlji? Ta nebesa (svemir) ni nebesa nad nebesima (svemir nad svemirima) ne mogu ga obuhvatit." "Kako su nedokučive njegove odluke i kako neistraživi njegovi zakoni!"

2:1.2 "Mi nemamo nego jednog Boga, beskonačnog Oca, koji je također vjerni Stvoritelj." "Božanski Stvoritelj je također Onaj koji Svima Raspolaže, izvor i sudbina duša. On je Vrhovna Duša, Prvotni Um i Neograničeni Duh svega stvorenog." "Visoki Kontrolor ne čini greške. Velika je njegova veličina i slava." "Stvoritelj Bog ne pati od straha i neprijateljstva. On je besmrtan, vječan, božanski i dobrostiv; on sam od sebe postoji." "Kako je čist i lijep, kako je dubok i nedokučiv najviši Predak svih stvari!" "Beskonačni je veličanstven po tome što čovjeku daje dio sebe. On je početak i svršetak, Otac svake dobre i savršene namjere." "S Bogom je sve moguće; vječni Stvoritelj je uzrok uzroka."

2:1.3 Unatoč beskonačnosti izvanrednih ispoljenja Očeve vječne i univerzalne ličnosti, on je bezgranično svjestan svoje beskonačnosti i vječnosti; on pored toga u cjelosti poznaje svoje savršenstvo i moć. Izuzev njemu ravnopravnih božanskih osoba, Bog je jedino biće svemira koje doživljava savršenu, prikladnu i potpunu ocjenu samog sebe.

2:1.4 Otac neprestano i nepogrešivo zadovoljava potrebu koju njegova bića za njim osjećaju, a koja se mijenja i varira u različitim vremenskim razdobljima i u različitim dijelovima njegovog glavnog svemira. Veliki Bog sebe poznaje i razumije; beskonačna je njegova svjesnost prvotnosti vlastitih osobina savršenstva. Bog se nije slučajno pojavio u svemiru; on ne izvodi eksperimente sa svemirom. Suvereni Vladari Svemira se mogu upustiti u pustolovinu; Očevi Zvijezđa mogu eksperimentirati; poglavari sustava mogu vježbati, dok Otac Svih vidi svršetak od početka i njegov božanski plan i vječna namjera istinski obuhvaćaju i razumiju sve eksperimente i pustolovine njemu podređenih osoba svakog svijeta, sustava i zvijezđa svakog svemira njegovih širokih domena.

2:1.5 Bogu ništa nije novo i niti jedan kozmički događaj mu ne predstavlja iznenađenje; on živi u kružnici vječnosti. On je bez početka i svršetka dana. U Boga nema prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti; svo vrijeme je prisutno u svakom trenutku. On je veliki i jedini JA JESAM.

2:1.6 Otac Svih je apsolutno i neograničeno beskonačan po svim svojim osobinama; sama od sebe, ova činjenica automatski ukida mogućnost uspostave izravnog osobnog kontakta s konačnim materijalnim bićima i drugim niskim stvorenim inteligencijama.

2:1.7 I sve ovo zahtijeva postojanje aranžmana koji će omogućiti Božji kontakt i komunikaciju s njegovim mnogostrukim stvorenim bićima; takav aranžman postoji, prvo, u ličnostima Rajskih Božjih Sinova koji, premda su savršeni po božanstvenosti, mogu poprimiti narav tjelesnog obličja planetarnih rasa i tako postati jedan od vas i jedno s vama; Bog time tako reći postaje čovjek, kako se dogodilo pri darivanju Mihaela koji je istodobno bio Sin Božji i Sin Čovječji. I drugo, taj aranžman je moguć zahvaljujući ličnostima Beskonačnog Duha, različitim vrstama bića koja pripadaju serafinskom mnoštvu, te drugim nebeskim inteligencijama koje se mogu približiti materijalnim bićima niskog porijekla i koje im na tako mnogo načina mogu služiti i pomoći. I treće, tu su nelični Tajnoviti Osmatrači, Misaoni Ispravljači, koje je sam veliki Bog bez najave i objašnjenja poslao da žive u bićima poput ljudi Urantije. U neograničenom izobilju, oni se spuštaju s visina slave kako bi počastili i naselili skromne umove onih smrtnika koji posjeduju sposobnost ili potencijal za svjesnost Boga.

2:1.8 Na ove i na mnoge druge načine, na načine s kojima niste upoznati i koje kao konačna bića niste u stanju shvatiti, Rajski Otac se s puno ljubavi i drage volje spušta i uopćeno modificira, razblažuje i ublažuje svoju beskonačnost kako bi se mogao približiti konačnim umovima svoje djece, stvorenih bića. I tako, distribucijom niza ličnosti koje su s vrha na niže sve manje apsolutne, beskonačni Otac je u stanju uživati u bliskom kontaktu s raznolikim inteligencijama mnogih svjetova svog prostranog svemira.

2:1.9 I ovo je Bog činio, čini i vječno nastavlja činiti i to neće ni u najmanjoj mjeri oduzeti bilo što od njegove beskonačnosti, vječnosti i prvotnosti. I sve ove činjenice su aposolutna istina, unatoč tome što ih je teško shvatiti, što su obavijene tajnovitošću i što ih stvorena bića poput žitelja Urantije ne mogu u cjelosti razumjeti.

2:1.10 Kako su planovi Prvog Oca beskonačni i kako su njegove namjere vječne, konačna bića nisu u stanju u cjelosti razumjeti ove božanske planove i namjere. Jedino povremeno, smrtni čovjek može letimično spoznati Očeve namjere koje se obznanjuju u planu uspona stvorenih bića sve višim razinama kozmičkog napretka. Unatoč tome što čovjek ne može shvatiti značenje beskonačnosti, beskonačni Otac sasvim sigurno i cjelovito razumije i s ljubavlju obuhvaća svu konačnost sve svoje djece svih svemira.

2:1.11 Otac dijeli svoju božanstvenost i vječnost s velikim brojem viših Rajskih bića, no nismo sigurni da li izuzev Bogu ravnopravnih suradnika Rajskog Trojstva, itko drugi dijeli Božju beskonačnost i univerzalnu prvotnost koja proizlazi iz ove beskonačnosti. Beskonačnost ličnosti neminovno obuhvaća svu konačnost ličnosti; dakle iz same ove činjenice proizilazi istina – doslovna istina –učenja da "po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo." Taj fragment čistog Božanstva koji Otac Svih poklanja ljudima i koji živi u smrtnom čovjeku dio je beskonačnosti Prvog Velikog Izvora i Centra, Oca Očeva.

2. OČEVO VJEČNO SAVRŠENSTVO

2:2.1 I vaši su drevni proroci razumjeli vječnu narav Oca Svih, narav koja nema početka niti svršetka, nego je kružna. Bog je doslovno i vječno prisutan u svom svemiru nad svemirima. U cijeloj svojoj apsolutnoj veličanstvenosti i vječnoj veličini, on živi u sadašnjem času. "Otac u sebi ima život i taj je život vječan." Za vječnih stoljeća, Otac je bio taj koji je "svima davao život." U božanskoj cjelovitosti vlada beskonačno savršenstvo. "Ja, Gospod, ne mijenjam se." Naša upoznatnost sa svemirom nad svemirima ukazuje ne samo na to da je on Otac svjetla, već i da u njegovom vođenju međuplanetarnih poslova nema "ni promjene, ni zasjenjenja zbog mjene." On "unaprijed javlja što još se nije zbilo." On kaže: "Moj sud je trajno na snazi; ja ću sprovesti svako svoje zadovoljstvo" "prema vječnom naumu koji ostvarih u mom Sinu." Stoga, namjere i planovi Prvog Izvora i Centra su poput njega samog vječni, savršeni i zauvijek nemijenjajući.

2:2.2 U Očevim nalozima vlada najviša potpunost i savršenstvo prepunosti. "Sve što Bog čini, čini za stalno; tome se ništa dodati ne može, niti mu se može oduzeti." Otac Svih se ne kaje zbog svojih izvornih namjera koje su pune savršenstva i mudrosti. Njegovi planovi su postojani, njegov sud je neopoziv, njegova djela su božanstvena i nepogrešiva. "Tisuću je godina u očima tvojim kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna." Ograničeni um smrtnog čovjeka nikad neće biti u stanju razumjeti savršenstvo božanstvenosti i ogromnih razmjera vječnosti.

2:2.3 U reakcijama nemijenjajućeg Boga, pri sprovođenju njegove vječne namjere, ponekad se može naći prividna promjenljivost stava i nepostojanost umova njegovih stvorenih inteligencija; drugim riječima, ova djela mogu naizgled i na površini varirati, no ispod površine i ispod svih spoljašnjih ispoljenja, još uvijek leži nemijenjajuća namjera, trajni plan vječnog Boga.

2:2.4 Dok u spoljašnjim svemirima savršenstvo uvijek mora biti relativan pojam, u centralnom svemiru, a naročito na Raju, savršenstvo je čisto i nepatvoreno; štoviše, u određenim fazama, ono je i apsolutno. Trojska ispoljenja modificiraju izražaj božanskog savršenstva, premda ga ne umanjuju.

2:2.5 Božje prvotno savršenstvo ne počiva u umišljenoj pravičnosti, već u savršenstvu dobrote njegove božanske naravi. Bog je konačan, potpun i savršen. Ništa ne nedostaje ljepoti i savršenstvu njegovog pravičnog karaktera. I cjelokupna zamisao egzistencije živih bića na svjetovima prostora počiva na božanskoj namjeri da se stvore uvjeti koji će omogućiti uspon stvorenih bića koja posjeduju volju do visoke sudbine, kako bi s Ocem podijelila njegovo Rajsko savršenstvo. Bog nije egocentričan, niti je sam sebi dovoljan; on neprestano daruje samog sebe svim samosvjesnim bićima prostranog svemira nad svemirima.

2:2.6 Bog je vječno i beskonačno savršen i premda ne može poznavati nesavršenstvo kao svoje vlastito iskustvo, on uistinu dijeli svjesnost cjelokupnog iskustva nesavršenosti svih napaćenih živih bića evolucijskih svemira svih Rajskih Sinova Stvoritelja. Osobni i oslobađajući dodir Boga savršenstva nadsjenjuje srca i u svoj krug uključuje naravi svih smrtnih bića koja su se uspela do kozmičke razine na kojoj su u stanju moralno rasuđivati. Na taj način kao i kroz kontakte božanske prisutnosti, Otac Svih uistinu sudjeluje u iskustvu koje je povezano s nezrelošću i nesavršenstvom u evoluirajućem životnom putu svakog moralnog bića cijelog svemira.

2:2.7 Premda ljudska ograničenja i potencijalno zlo nisu dio božanske naravi, smrtnikovo iskustvo sa zlom i svi čovjekovi odnosi prema zlu sasvim sigurno ulaze u sastav Božjeg sve šireg samoostvarenja u djeci vremena--stvorenim bićima koja posjeduju moralnu odgovornost i koja su evolucijski proizvod djela Rajskih Sinova Stvoritelja.

3. PRAVDA I PRAVIČNOST

2:3.1 Bog je pravičan; on je stoga pravedan. "Pravičan si Gospode, na svim putovima svojim." "Ne učinih bez razloga što god poduzeh," kaže Gospod." "Prava je naredba Gospodnja i pravična je zapovijed njegova." Na pravdu Oca Svih ne utječu djela i aktivnosti njegovih stvorenja, "jer u Gospoda, Boga našega, nema nepravde ni osobine pristranosti, niti on prima mita."

2:3.2 Kako je uzaludno i djetinjasto pokušati navesti Boga da promijeni svoje nemijenjajuće odluke kako bi smo izbjegli pravednim posljedicama djelovanja njegovih mudrih prirodnih zakona i pravičnih duhovnih naloga! "Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti." Istina, čak i u slučaju pravedenosti koja zahtijeva da čovjek požanje posljedice svojih prijestupa, ovu božansku pravednost uvijek ublažava milosrđe. Beskonačna mudrost je vječni sudac koji određuje odnos između pravde i milosrđa koji će biti uručeni pri određenim okolnostima. Najveća kazna (ustvari neminovna posljedica) prijestupa i svjesne i namjerne pobune protiv Božje vladavine je gubitak egzistencije koju biće posjeduje kao njezin individualni podanik. Krajnji rezultat svesrdnog činjenja zla je anihilacija. Na koncu konca, individue koje se poistovijete sa zlom same sebe unište tako što prihvativši pokvarenost, postanu u cjelosti nestvarne. Istinsko iščeznuće takvog stvorenog bića se, međutim, neizostavno odgađa sve dok ne primi odobrenje pravičnog sistema tog svemira.

2:3.3 Odluke o prestanku postojanja se obično donose prilikom razdiobene ili epohalne presude nad svijetom ili svjetovima. Na svijetu poput Urantije, one nastupaju po svršetku planetarne razdiobe. Ovom se prilikom svi zakonodavni sudovi, od planetarnih vijeća do sudova Sinova Stvoritelja i pravoriječnih sudova Starih Dana, moraju složiti s odlukom o prestanku postojanja određenog bića. Nalog o raščlanjenju stiže iz viših sudova supersvemira i to nakon što prijestupnikov planet jednoglasno potvrdi takvu osudu; i tada, nakon što se odluka o ukinuću postojanja potvrdi gore na visini, izvršava se izravnim činom sudaca koji žive i djeluju na centrima dotičnog supersvemira.

2:3.4 Po konačnoj potvrdi sudskog rješenja, biće koje se poistovijetilo s grijehom istog časa postaje kao da ga nikad nije bilo. Nakon takve sudbine, biće ne može ponovo oživjeti; ona traje zauvijek i vječno. Preobrazbe vremena i metamorfoze prostora raščlanjuju žive energetske faktore identiteta takvog bića pretvarajući ih u kozmičke potencijale iz kojih su se izvorno javili. Budući da to stvorenje nije uspjelo donijeti konačne odluke koje bi osigurale njegov vječni život, ličnost ove pokvarene osobe gubi nastavak životnog mehanizma. U slučaju da pridruženi um nastavi činiti grijeh za grijehom i nakon što ta grešnost dostigne vrhunac u potpunom poistovijećenju s pokvarenošću, po prestanku života, po kozmičkom raščlanjenju, takvu izoliranu ličnost apsorbira nadduša cijele tvorevine i ona postaje dijelom evoluirajućeg iskustva Vrhovnog Bića. Ona se nikad zatim neće javiti kao ličnost; njezin identitet postaje kao da ga nikad nije bilo. U slučaju ličnosti u kojoj živi Ispravljač, iskustvene vrijednosti duha preživljavaju u stvarnosti vječnog Ispravljača.

2:3.5 U slučaju eventualnog kozmičkog spora između aktualnih razina stvarnosti, ličnost više razine na koncu doživljava pobjedu nad ličnošću niže razine. Ova neminovna posljedica takvog kozmičkog sukoba počiva u činjenici da božanstvenost osobina odgovara stupnju stvarnosti ili aktualnosti određenog stvorenog bića koje je obdareno voljom. Cjelovito zlo, potpuna greška, svjesno i namjerno počinjen grijeh i čista pokvarenost, automatski sami sebe uništavaju. Takvi se stavovi kozmičke nestvarnosti mogu održati jedino zahvaljujući privremenom milosrđu i toleranciji koji traju sve dok pravedni i pošteni mehanizmi kozmičkih sudova ne donesu pravičnu odluku.

2:3.6 U lokalnim svemirima, vladavina Sinova Stvoritelja zrači kreativnošću i produhovljenjem. Ovi Sinovi odano rade kako na djelotvornoj sprovedbi Rajskog plana naprednog smrtničkog uspona, tako i na oporavku pobunjenika i osoba zavedenih neispravnim razmišljanjem, no nakon što takve osobe zauvijek i neopozivo odbace sva ova brižna nastojanja, na snagu stupa konačna odluka o raščlanjenju koju se izvršava silama pod sudskom nadležnosti Starih Dana.

4. BOŽANSKO MILOSRĐE

2:4.1 Milosrđe nije ništa drugo nego pravednost ublažena mudrošću savršenog poznavanja i pune svjesnosti o prirodnim slabostima konačnih stvorenih bića i veličini prepreka koje se kriju u njihovom okruženju. "No ti si, Bože, milosrdan i blag, spor na srdžbu--sama ljubav i milost." Stoga, "tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se," "jer on je velikodušan u praštanju." "Milost Gospodnja je od vječnosti do vječnosti"; zbilja, "vječna je milost njegova." "Ja sam Gospodin koji tvori dobrotu, pravo i pravičnost na zemlji, jer to mi je milo." "Jer samo nerado ja ponižavam i rascvilim sinove čovjeka," jer ja sam "Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe."

2:4.2 Bog je po naravi ljubezan, prirodno suosjećajan i vječno milosrdan. Nije potrebno da čovjek pokuša ispoljiti utjecaj na Oca kako bi stekao Očevu ljubav i ljubeznost. Sama činjenica da stvoreno biće treba Oca dovoljna je da osigura tok Očevih nježnih milosrđa i spasonosne blagosti. Budući da Bog zna sve o svojoj djeci, lako mu je oprostiti. Što bolje čovjek bude razumjeo druge ljude, to će im lakše oprostiti, čak ih i voljeti.

2:4.3 Zahvaljujući sudu njegove beskonačne mudrosti, pravični Bog može istodobno i pri svakoj kozmičkoj situaciji ispoljiti oboje, pravdu i milosrđe. Nebeskog Oca ne raskidaju proturiječni stavovi prema njegovoj kozmičkoj djeci; Bog nikada ne podliježe antagonistističnosti stava. Božje sveznanje nepogrešivo usmjerava njegovu slobodnu volju, birajući kozmički čin koji će savršeno, istodobno i jednako zadovoljiti zahtijeve svih njegovih kozmičkih svojstava i beskonačnih osobina njegove vječne naravi.

2:4.4 Milosrđe je prirodan i neminovan rezultat dobrote i ljubavi. Dobra narav Oca ljubavi nikako ne bi mogla uskratiti mudru službu milosrđa bilo kojem članu bilo koje grupe Božje kozmičke djece. Zajednički, vječna pravda i božansko milosrđe tvore to što bi ljudi nazvali poštenjem.

2:4.5 Božansko milosrđe predstavlja vještinu poštenja kojom se usklađuju kozmičke razine savršenstva i nesavršenstva. Milosrđe je pravda Vrhovnosti koja je prilagođena prilikama evoluirajućeg konačnog svijeta, pravičnost vječnosti koja je modificirana u skladu s najvišim interesima i kozmičkom blagodati djece vremena. Milosrđe nije suprotno pravdi, već je prije suosjećajno tumačenje zahtijeva uzvišene pravde koja se na pošten način primjenjuje na podređena duhovna bića i materijalna stvorenja evoluirajućih svemira. Milosrđe je pravda Rajskog Trojstva koja je mudro i s ljubavlju podarena mnogostrukim inteligencijama tvorevina vremena i prostora, koju je izgradila božanska mudrost i koju su utemeljili sveznajući um i suverena slobodna volja Oca Svih i svih njegovih Stvaralačkih suradnika.

5. BOŽJA LJUBAV

2:5.1 "Bog je ljubav"; stoga se Očev osobni stav, njegova reakcija prema poslovima svemira, uvijek i isljučivo sastoji od božanske ljubavi. Otac nas toliko voli da nam je podario svoj život. "On čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima."

2:5.2 Pogrešno je misliti da žrtvovanje Božjih Sinova ili posredničko zalaganje nižih stvorenja, mogu navesti Boga da voli svoju djecu, "jer vas sam Otac ljubi." Upravo radi takve roditeljske ljubavi, Otac šalje svoje veličanstvene Ispravljače da žive u ljudskim umovima. Božja ljubav je univerzalna; "tko god želi, može doći." On "hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine." On "neće da itko propadne."

2:5.3 Stvoritelji su prvi koji čovjeka nastoje spasti od katastrofalnih rezultata njegovih bezumnih kršenja božanskih zakona. Božja ljubav je po svojoj naravi očinska ljubav; on vas stoga "kara za vaše pravo dobro, da bi ste postali dionicima njegove svetosti." I dok prolazite kroz najteža iskušenja, sjetite se da "u svakoj tuzi vašoj on bješe tužan."

2:5.4 Bog je božanstveno ljubezan prema grešnicima. Kad se pobunjenici vrate k pravičnosti, on ih milostivo prihvaća, "jer naš Bog je velikodušan u praštanju." "A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne pominjem." "Vidi koliko ljubavi nam je Otac darovao, da se zovemo sinovima Božjim."

2:5.5 Naposlije, najviši dokaz Božje dobrote i najveći razlog zbog kojeg trebate voljeti Boga je to što u vama živi Očev dar--Ispravljač koji tako strpljivo čeka na čas kad će se s vama sjediniti, zauvijek postati jedno. Premda traganjem ne možete naći Boga, ako se predate vodstvu ovog unutarnjeg duha, on će vas nepogrešivo voditi, korak po korak, život po život, kroz svemir za svemirom i doba za dobom, dok konačno ne budete stali pred Rajsku ličnost Oca Svih.

2:5.6 Kakva je greška ne obožavati Boga samo zato što ga, zbog ograničenja ljudske naravi i prepreka materijalne tvorevine, niste u stanju vidjeti. Između vas i Boga je nepojmljiva udaljenost (fizički prostor) koji morate prebroditi. Isto tako, između čovjeka i Boga vlada široki jaz duhovne različitosti koji se mora premostiti; no unatoč svemu što vas fizički i duhovno odvaja od Božje osobne Rajske prisutnosti, razmislite o veličanstvenoj činjenici da Bog živi u vama; na svoj način, Bog je već premostio ovu razdaljinu. On je poslao svoj duh, dio sebe, da živi u vama i da s vama surađuje dok idete svojom vječnom kozmičkom stazom.

2:5.7 Meni je tako lako i ugodno obožavati onoga koji je tako veličanstven i istodobno tako srdačno odan službi kojom nastoji unaprijediti svoja niska stvorenja. Ja prirodno volim onog koji je tako moćan u stvaralaštvu i kontroli nad svojom tvorevinom, dok je tako savršen po dobroti i tako vjeran po ljubeznosti i ljubavi kojima nas stalno nadkriljuje. Mislim da bih volio Boga i kad ne bi bio tako velik i veličanstven, zato što je tako dobar i milosrdan. Mi svi volimo Oca više zbog njegove naravi nego zbog njegovih zapanjujućih osobina.

2:5.8 Kad vidim kako se odvažno Sinovi Stvoritelji i njima podređeni administratori bore s mnogostrukim teškoćama vremena koje su svojstvene evoluciji svemira prostora, uviđam da prema ovim nižim vladarima svemira osjećam veliku i duboku ljubav. Naposljetku, mislim da mi svi, uključujući i smrtnike svjetova, volimo Oca Svih i sva druga bića, božanska ili ljudska, zbog toga što uviđamo da nas ove ličnosti istinski vole. To što čovjek osjeća ljubav prema drugima u velikoj mjeri predstavlja izravnu reakciju na njihovu ljubav prema njemu. Budući da znam da me Bog voli, nastavio bih ga neizmjerno voljeti čak i da nema svoje vrhovnosti, krajnosti i apsolutnosti.

2:5.9 Očeva ljubav je s nama ovog časa kao i kroz beskonačnu kružnicu vječnih doba. Dok promišljate o Božjoj naravi koja je puna ljubavi, postoji samo jedna logična i prirodna reakcija na tu ljubav: Sve više ćete voljeti vašeg Stvoritelja, Bogu ćete dati ljubav koja se može usporediti s ljubavlju djeteta prema njegovom zemaljskom roditelju; jer kao što otac, pravi otac, istinski otac, voli svoju djecu, tako Otac Svih voli svoje stvorene sinove i kćeri i zauvijek nastoji doprinjeti njihovom blagostanju.

2:5.10 Ali Očeva ljubav je inteligentna i dalekosežna roditeljska ljubav. Božanska ljubav djeluje zajedno s božanskom mudrošću i svim drugim beskonačnim osobinama savršene naravi Oca Svih. Bog je ljubav, ali ljubav nije Bog. Najveći izražaj božanske ljubavi prema smrtnim bićima počiva u darivanju Misaonih Ispravljača, ali najveće otkrivenje Očeve ljubavi koje možete spoznati leži u idealnom duhovnom životu koji je njegov Sin Mihael darovao Urantiji. Ispravljač koji živi u čovjeku je taj koji individualizira Božju ljubav svakoj ljudskoj duši.

2:5.11 Ponekad se osjećam gotovo ojađen zato što sam pri predstavi božanske ljubavi nebeskog Oca prema njegovoj kozmičkoj djeci, primoran na korištenje ljudskog jezičnog simbola ljubavi. Unatoč tome što izražava čovjekov najviši koncept smrtničkih odnosa poštovanja i odanosti, ovaj izraz tako često obilježava posve nečasne smrtničke odnose koje je doslovno neprikladno nazvati riječju koja označava neusporedivu ljubav živog Boga prema njegovoj djeci, kozmičkim stvorenjima! Kako je nezgodno što ne mogu upotrijebiti neki blaženi izraz koji nema drugog značenja, a koji bi ljudskom umu predstavio istinsku narav i prelijepu veličinu božanske ljubavi Rajskog Oca.

2:5.12 Kad čovjek izgubi iz vida ljubav osobnog Boga, Božje kraljevstvo se svodi na kraljevstvo dobra. Unatoč beskonačnom jedinstvu božanske naravi, ljubav dominira svim Božjim odnosima prema njegovim stvorenjima.

6. BOŽJA DOBROTA

2:6.1 Dok u fizičkom svemiru možemo naći božansku ljepotu i dok u intelektualnom svijetu možemo opaziti vječnu istinu, Božja se dobrota može naći jedino u duhovnom svijetu osobnog religioznog iskustva. U svojoj istinskoj biti, religija je vjera-uzdanje u Božju dobrotu. U filozofiji, Bog može biti velik i apsolutan, pa i na određeni način inteligentan i osoban, ali u religiji, Bog isto tako mora biti moralan; on mora biti dobar. Čovjek se može bojati velikog Boga, ali on može voljeti i pouzdati se jedino u dobrog Boga. Ova Božja dobrota je dio Božje ličnosti i njezino puno otkrivenje može postojati jedino u osobnom religioznom iskustvu Božjih sinova vjernika.

2:6.2 Religija podrazumijeva da nadsvijet duha zna o osnovnim potrebama ljudskog svijeta i da na njih reagira. Evolucijska religija može postati etična, dok jedino religija otkrivenja može postati istinski i duhovno moralna. Isus je uzvisio zastarjeli koncept Boga kao Božanstva vođenog kraljevskom moralnošću, do srdačne i dirljive razine intimne obiteljske moralnosti odnosa između roditelja i djeteta, a u smrtničkom iskustvu ne postoji ni jedan ljepši i nježniji odnos.

2:6.3 "Bogatstvo dobrote Božje želi te voditi k pokajanju." "Svaki dobar dar i svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Oca svjetla." Bog je dobar; on je vječno utočište dušama ljudi." "Gospodin Bog je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom i istinom." "Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin! Blago čovjeku koji se njemu utječe." "Blag je Gospod i milosrdan. On je Bog spasenja." "On liječi one koji su srca skrušena i povija rane njihove. On je čovjekov pomoćnik i dobročinitelj."

2:6.4 Dok je koncept Boga kao kralja-suca vodio tvorbi visokog moralnog standarda i uspostavi grupne poslušnosti zakonu, on nije popravio status individualnog vjernika koji je ostao u jadnom položaju punom neizvjesnosti u pogledu vremena i vječnosti. Kasniji Židovski proroci su proglasili da je Bog bio Otac Izraela; Isus je predočio otkrivenje Boga kao Oca svakog ljudskog bića. Isusov život je transcendentno osvijetlio cjeloukupno smrtničko shvaćanje Boga. Nesebičnost ulazi u sastav roditeljske ljubavi. Bog voli ne poput oca, već kao otac. Bog je Rajski Otac svake ličnosti svemira.

2:6.5 Pravičnost podrazumijeva da je Bog izvor moralnog zakona svemira. Istina predstavlja Boga kao obznanjivača, kao učitelja. Ali ljubav daje i traži ljubav, teži suosjećajnoj zajednici kakva veže roditelja s djetetom. Pravičnost može biti božanska misao, ali ljubav je stav oca. Neispravna pretpostavka da se Božja pravičnost ne može pomiriti s nesebičnom ljubavi nebeskog Oca navela je ljude da pomisle kako Božanstva nema jedinstva, te je dalje vodila izravnom proglašenju doktrine iskupljenja putem muke i smrti Isusove, ideji koja predstavlja filozofsku uvredu ne samo Božjem jedinstvu već i njegovoj slobodnoj volji.

2:6.6 Srdačni nebeski Otac čiji duh živi u njegovoj zemaljskoj djeci, nije podijeljena ličnost--jedna ličnost pravde i druga ličnost milosrđa--niti je potrebno da bilo kakav posrednik osigura Očevu naklonost i oprost. Božanskom pravičnosti ne upravlja kruta osvetnička pravda; Bog kao otac stoji iznad Boga kao suca.

2:6.7 Bog nikad nije bijesan, osvetoljubiv ili ljutit. Točno je da mudrost često obuzdava njegovu ljubav, dok pravda ograničuje njegovo odbačeno milosrđe. Njegova ljubav prema pravičnosti ne može da se ne ispolji kao jednaka mržnja prema zlu. Otac nije nedosljedna ličnost; božansko jedinstvo je savršeno. Unatoč vječnim identitetima Božjih ravnopravnih suradnika, u Rajskom Trojstvu vlada apsolutno jedinstvo.

2:6.8 Bog voli grešnika i mrzi grijeh: takva je izjava filozofski točna, ali Bog je transcendentna ličnost i osobe jedino mogu voljeti ili mrziti druge osobe. Grijeh nije osoba. Bog voli grešnika jer grešnik predstavlja stvarnost ličnosti (koja je potencijalno vječna), dok prema grijehu Bog ne zauzima nikakav osobni stav, jer grijeh nije duhovna stvarnost; on nije osoban; stoga jedino Božja pravda obraća pažnju na njegovo postojanje. Božja ljubav spašava grešnika; Božji zakon uništava grijeh. Ovaj bi se stav božanske naravi očigledno izmijenio ako bi se grešnik potpuno i neopozivo poistovijetio s grijehom, isto kao što bi se isti taj grešnik mogao potpuno i neopozivo poistovijetiti s unutarnjim duhom Ispravljačem. Takav smrtnik koji se odlučio poistovijetiti s grijehom na kraju poprima posve neduhovnu narav (što ga čini osobno nestvarnim), te s vremenom doživljava prestanak postojanja. Nestvarnost, pa i nepotpunost naravi stvorenog bića, ne mogu zauvijek postojati u svemiru koji je svakim danom sve stvarniji i duhovniji.

2:6.9 Promatrajući svijet ličnosti, bića nalaze da je Bog brižna osoba ljubavi; promatrajući duhovni svijet, bića opažaju da je Bog osobna ljubav; u religioznom iskustvu, on je oboje. Božja dobrota počiva u biti slobode božanske volje – univerzalne tendencije prema ispoljenju ljubavi, ukazanju milosrđa, iskazanju stpljenja i službi oproštenja.

7. BOŽANSKA ISTINA I LJEPOTA

2:7.1 Svo konačno znanje i razumijevanje stvorenih bića je relativno. Informacije i obavijesti, sabrane i iz najviših izvora, su jedino relativno potpune, lokalno ispravne i osobno istinite.

2:7.2 Fizičke činjenice su prilično jednolike, dok je istina živ i fleksbilan činitelj u kozmičkoj filozofiji. Između evoluirajućih ličnosti može vladati jedino djelomično mudra i relativno istinita komunikacija. Evoluirajuće ličnosti mogu biti sigurne jedino ukoliko se oslanjaju na vlastito osobno iskustvo. Ono što može djelovati potpuno istinito na jednom mjestu može biti jedino relativno istinito u drugom dijelu svemira.

2:7.3 Dok je Božanska istina--najviša istina, jednolika i univerzalna--prikaz duhovnih stvari promatran sa stanovišta brojnih individua s različitih planeta često varira u pogledu detalja zahvaljujući relativnoj potpunosti njihovog znanja kao i količini, duljini i mjeri osobnog iskustva. Dok su zakoni i odredbe, misli i stavovi, Prvog Izvora i Centra vječno, beskonačno i univerzalno istiniti, njihova primjena i prilagođenje u određenom svemiru, sustavu, svijetu ili stvorenoj inteligenciji, teku u skladu s planovima i metodama Sinova Stvoritelja koji djeluju u svojim svemirima, kao i u skladu s lokalnim planovima i postupcima Beskonačnog Duha i svih drugih pridruženih nebeskih ličnosti.

2:7.4 Lažna znanost materijalizma želi osuditi smrtnog čovjeka na prognanički status u svemiru. Takvo djelomično znanje je potencijalno zlo; to je znanje mješavina dobra i od zla. Istina je lijepa jer je i obilna i simetrična. Kad čovjek traga za istinom, on traži ono što je istinski i božanski stvarno.

2:7.5 Filozofi čine veliku grešku kada skrečući s puta vođeni zabludom apstrakcije, usmjeravaju pažnju na jedan aspekt stvarnosti, proglašavajući takav izolirani aspekt cjelokupnom istinom. Mudar filozof uvijek traži stvaralačku zamisao koja leži u pozadini i koja prethodi svim drugim kozmičkim pojavama. Misao stvoritelja uvijek mora prethoditi njegovom stvaralačkom činu.

2:7.6 Intelektualna samosvjesnost može otkriti ljepotu istine, njezinu duhovnu kvalitetu, ne samo na osnovu filozofske dosljednosti njezinih predodžbi već--što je još pouzdanije i uvjerljivije--na osnovu nepogrešivog djelovanja stalnoprisutnog Duha Istine. Sreća proizlazi iz prepoznavanja istine, jer istinu čovjek može ispoljiti u djelu; čovjek može živjeti istinu. Razočaranje i patnja prate grešku jer, budući da nije stvarnost, greška ne može biti ostvarena u iskustvu. Božanska istina se najbolje može poznati po svoj duhovnoj aromi.

2:7.7 Vječno nastojanje počiva u težnji za ujedinjenjem, za božanskom koherencijom. Centar koherencije prostranog fizičkog svemira je Rajski Otok; centar koherencije intelektualnog svemira je Bog uma, Združeni Činitelj; centar koherencije duhovnog svemira je ličnost Vječnog Sina. Ali izolirani smrtnik vremena i prostora nalazi svoj centar koherencije u Bogu Ocu zahvaljujući neposrednom odnosu između Oca Svih i čovjekovog unutarnjeg Misaonog Ispravljača. Čovjekov Ispravljač je fragment Boga i vječito teži ujedinjenju s Bogom; Ispravljačev centar koherencije je Rajsko Božanstvo Prvog Izvora i Centra.

2:7.8 Opažanje uzvišene ljepote predstavlja otkriće i integraciju stvarnosti: Opažanje božanske dobrote u vječnoj istini, to je vrhunska ljepota. A i dražesnost ljudske umjetnosti počiva u skladu njezinog jedinstva.

2:7.9 Velika greška židovske religije počiva u tome što nije uspjela povezati Božju dobrotu s činjenicama i istinama znanosti i privlačnom ljepotom umjetnosti. Kako je civilizacija sve više napredovala i kako je religija nastavila ići istom nerazboritom stazom prenaglašavajući Božju dobrotu i istodobno relativno isključujući istinu i zanemarujući ljepotu, određeni tipovi ljudi su osjetili odbojnost prema apstraktnim i nepovezanim konceptima izolirane dobrote. Prenaglašena i izolirana moralnost suvremene religije koja ne uspijeva sačuvati odanost i lojalnost mnogih ljudi dvadesetog stoljeća, bi se oporavila ako bi svojim moralnim nalozima dodala istine znanosti, filozofije i duhovnog iskustva, kao i ljepote fizičke tvorevine, privlačnosti intelektualne umjetnosti i veličanstvenosti istinskog karakternog postignuća.

2:7.10 Religiozni izazov ovog stoljeća leži pred onim dalekovidim i naprednim muškarcima i ženama duhovnog uvida, koji će imati hrabrosti da izgrade novu i privlačnu filozofiju življenja utemeljenu na proširenim i čvrsto ujedinjenim suvremenim predodžbama kozmičke istine, ljepote svemira i božanstvene dobrote. Takva nova i pravična vizija moralnosti može privući sve što je dobro u čovjekovom umu i dati podstreka svemu najboljem u ljudskoj duši. Istina, ljepota i dobrota predstavljaju božanske stvarnosti i kako se ljudi budu uspinjali ljestvicom duhovnog življenja, ove uzvišene osobine Vječnoga trebaju postati sve više koordinirane i ujedinjene u Bogu koji je ljubav.

2:7.11 Sva istina--bilo materijalna, filozofska ili duhovna--je lijepa i dobra. Sva stvarna ljepota--materijalna umjetnost ili duhovna simterija--je istinita i dobra. Sva istinska dobrota--bilo osobna moralnost, društvena pravičnost ili božanska služba--je jednako istinita i lijepa. Sreća kao i fizičko i duševno zdravlje, predstavljaju integraciju istine, ljepote i dobrote i njihov spoj u sastavu ljudskog iskustva. Takve razine djelotvornog življenja proizlaze iz ujedinjenja energetskih sustava, idejnih sustava i sustava duha.

2:7.12 Istina je koherentna, ljepota je privlačna, dok dobrota ima stabilizirajući učinak. I koordinirane u iskustvu ličnosti, ove vrijednosti onoga što je stvarno proizvode visoki stupanj ljubavi koji se kreće pod upravom mudrosti i vodstvom lojalnosti. Stvarna namjera koja stoji u podlozi cjelokupnog kozmičkog obrazovanja počiva u ideji da izolirano dijete svjetova treba steći bolju koordinaciju s većim stvarnostima njegovog širećeg iskustva. Stvarnost je konačna na ljudskoj razini, dok je beskonačna i vječna na višim i božanskim razinama.

2:7.13 [Iznio Božanski Savjetnik djelujući prema odobrenju Starih Dana s Uverse.]





Back to Top