Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 160
RODAN IZ ALEKSANDRIJE
Sekcije
POGLAVLJE 160
RODAN IZ ALEKSANDRIJE
160:0.1 (1772.1) U NEDJELJU ujutro18. rujna, Andrija je objavio da predstojećeg tjedna nisu planirali nikakve aktivnosti. Svi su apostoli, osim Natanija i Tome, otišli u posjet svojim obiteljima ili prijateljima. Isus je taj tjedan uživao u razdoblju gotovo potpunog odmora, dok su Natanije i Tomo bili zauzeti raspravama s jednim grčkim filozofom iz Aleksandrije po imenu Rodan. Ovaj je Grk nedavno postao Isusov sljedbenik kroz učenja jednog od Abnerovih suradnika koji je vodio misiju u Aleksandriji. Rodan je trenutno bio ozbiljno zaokupljen nastojanjem da uskladi svoju životnu filozofiju s Isusovim novim religioznim učenjima i on je došao u Magadan u nadi da će s Učiteljem raspraviti ove probleme. Također je želio iz prve ruke osigurati autoritativnu verziju evanđelja od bilo Isusa ili jednog od apostola. Iako je Gospodin odbio ući u raspravu s Rodanom, ljubazno mu se obratio i odmah odredio da Natanije i Tomo saslušaju sve što je ovaj imao reći i da mu zauzvrat kažu o evanđelju.
1. RODANOVA GRČKA FILOZOFIJA
160:1.1 (1772.2) Rano u ponedjeljak ujutro, Rodan je započeo prvo od deset obraćanja Nataniji, Tomi i grupi od nekih dvadesetak vjernika koji su se slučajno našli u Magadanu. Ti su razgovori, sažeti, povezani i izraženi suvremenim jezikom, sadržavali sljedeće ideje za razmatranje:
160:1.2 (1772.3) Ljudski život se sastoji od tri glavna podstreka - poriva, žudnji i primama. Čovjek može izgraditi snažan karakter, dominantnu ličnost, samo ako prevede prirodni nagon života u društveno umijeće življenja, ako pretvori želje sadašnjice u te više čežnje koje su trajno ostvarive i ako u isto vrijeme prenese svakodnevne primame egzistencije iz općeprihvaćenih i duboko uvriježenih ideja u ta viša područja neistraženih ideja i neotkrivenih ideala.
160:1.3 (1772.4) Što je složenija civilizacija, to je teže ovladati umijećem življenja. Što su brže promjene u društvenoj praksi, složeniji postaje rad na izgradnji karaktera. Kako bi se osigurao napredak, čovječanstvo mora iznova ovladati umijećem življenja svakih deset generacija. A ako čovjek postane tako dovitljiv da još više doprinese složenosti društva, bit će potrebno ovladati umijećem življenja u još kraćem vremenu, možda u svakoj pojedinoj generaciji. Ako evolucija umijeća življenja ne uspije održati korak s vještinom egzistencije, čovječanstvo će se ubrzo vratiti prostim porivima življenja - zadovoljenju želja sadašnjice. Čovječanstvo će tako ostati nezrelo; društvo neće uspjeti odrasti u punu zrelost.
160:1.4 (1773.1) Društvena zrelost odgovara stupnju čovjekove spremnosti da se odrekne zadovoljenja posve prolaznih i trenutačnih želja i da se posveti uzvišenijim čežnjama čije ostvarenje donosi obilnija zadovoljstva progresivnog napretka prema trajnim ciljevima. Ali istinsko obilježje društvene zrelosti je spremnost naroda da se odrekne prava na miran i udoban život pod pokrićem lagodnih normi i duboko uvriježenih vjerovanja i konvencija, u ime uznemirujuće i zamorne primame traganja za neistraženim mogućnostima postizanja neotkrivenih ciljeva idealističkih duhovnih stvarnosti.
160:1.5 (1773.2) Životinje plemenito reagiraju na životni nagon, ali samo čovjek može postići umijeće življenja, iako većina ljudi doživi samo životinjski poriv življenja. Životinje poznaju samo ovaj slijepi i instinktivni nagon; čovjek je u stanju nadvladati taj poriv prema prirodnom djelovanju. Čovjek može izabrati da živi na višoj ravnini inteligentnog umijeća, čak i nebeske radosti i duhovne ekstaze. Životinje ne pitaju koja je svrha života; one tako ne brinu, niti počine samoubojstvo. Samoubojstvo među ljudima svjedoči da su se ljudska bića izdigla iz čisto životinjskog stupnja egzistencije, te dalje da istraživački napori takvih ljudi nisu uspjeli dostići umjetničke razine smrtnog iskustva.Životinje ne znaju smisao života; čovjek ne samo da posjeduje kapacitet za opažanje vrijednosti i shvaćanje značenja, on je svjestan značenja značenja - on je svjestan vlastitog uvida.
160:1.6 (1773.3) Kad se ljudi usude odreći života prirodne žudnje u ime pustolovne umjetnosti i neizvjesne logike, oni trebaju očekivati da će postati žrtve emocionalnih rizika - sukoba, nezadovoljstava i nesigurnosti - barem dok ne postignu neki stupanj intelektualne i emocionalne zrelosti.Obeshrabrenost, zabrinutost i lijenost su čvrsti dokaz moralne nezrelosti. Ljudsko društvo je suočeno s dva problema: postizanjem zrelosti pojedinca i postizanjem zrelosti rase. Zrelo ljudsko biće brzo počinje promatrati sve ostale smrtnike s osjećajima nježnosti i emocijama tolerancije. Zreli ljudi promatraju nezreo narod s ljubavi i obzirom roditelja prema djeci.
160:1.7 (1773.4) Uspješno življenje nije ništa drugo nego umijeće ovladavanja pouzdanim vještinama rješavanja svakodnevnih problema. Prvi korak u rješavanju bilo kojeg problema je lociranje poteškoće, izoliranje problema i iskreno priznanje njegove prirode i težine. Velika pogreška je to što mi odbijemo prepoznati životne probleme koji pobude naše duboke strahove. Isto tako, ako priznanje poteškoća podrazumijeva odricanje naše dugo njegovane umišljenosti, priznanje zavisti i odbacivanje duboko ukorijenjenih predrasuda, prosječna osoba se više voli držati starih iluzija sigurnosti i dugo njegovanih lažnih osjećaja sigurnosti.Samo je hrabra osoba spremna iskreno priznati i bez straha se suočiti s otkrićima iskrenog i logičnog uma.
160:1.8 (1773.5) Mudro i učinkovito rješenje svih problema zahtijeva um koji ne pati od predrasuda, strasti i svih drugih posve osobnih pristranosti koje ometaju nepristranu procjenu istinskih činitelja koji ulaze u sklop tog problema. Rješenje životnih problema zahtijeva hrabrost i iskrenost. Samo poštena i hrabra osoba može hrabro ići zamršenim i zbunjujućim labirintom življenja, za logikom neustrašivog uma. A to oslobođenje uma i duše se ne može izvesti bez pokretačke snage snažnog i inteligentnog entuzijazma koji graniči s religioznom gorljivosti. Samo primama visokog ideala može navesti čovjeka u potragu za ciljem koji je opsjednut teškim materijalnim problemima i mnogostrukim intelektualnim opasnostima.
160:1.9 (1774.1) Iako ste učinkovito opremljeni za susret s teškim životnim situacijama, teško da možete očekivati uspjeh osim ako imate tu mudrost uma i šarm ličnosti koji će vam omogućiti da osigurate srdačnu podršku i suradnju svojih bližnjih. Ne možete se nadati velikoj mjeri uspjeha u bilo svjetovnom ili religioznom radu ako ne budete znali pridobiti svoje bližnje, prevladati nad ljudima. Jednostavno morate imati takt i toleranciju.
160:1.10 (1774.2) Ali najbolju metodu za rješavanje problema naučio sam od Isusa, vašeg Učitelja. Govorim o onome što on tako dosljedno prakticira i čemu vas je tako odano učio, osami meditacije i obožavanja. U tom Isusovom običaju čestog traženja osame i duhovnog zajedništva s nebeskim Ocem vidim tehniku za skupljanje snage i mudrosti ne samo za obične sukobe življenja, već i za upijanje energije za rješavanje većih problema moralne i duhovne prirode. No, čak ni ispravne metode rješavanja problema ne mogu nadoknaditi usađene nedostatke ličnosti ili iskupiti čovjeka koji nema gladi i žeđi za istinskom ispravnosti.
160:1.11 (1774.3) Duboko sam impresioniran Isusovim običajem traženja osame u ovim razdobljima tihe i samotne procjene životnih problema; potrage za novim zalihama mudrosti i energije za mnogobrojne zahtjeve društvene službe; revitaliziranja i produbljenja vrhovnog smisla življenja iskrenim podvrgavanjem ukupne ličnosti svijesti kontakta s božanskim; posegom za novim i boljim metodama prilagođavanja mijenjajućim situacijama svakodnevne egzistencije; sprovedbi tih vitalnih rekonstrukcija i prilagodbi osobnih stavova koji su tako bitni za dublji uvid u sve što je vrijedno i stvarno; i sve to težeći slavi Boga - dok iskreno ponavlja omiljenu molitvu vašeg Učitelja: "Ne moja volja, nego tvoja neka bude."
160:1.12 (1774.4) Ovaj običaj obožavanja, kako ga prakticira vaš Učitelj, donosi tu opuštenost koja obnavlja um; to prosvjetljenje koje inspirira dušu; tu hrabrost koja navodi čovjeka da se hrabo suoči sa svojim problemima; to samorazumijevanje koje uništava sputavajući strah; i tu svijest jedinstva s božanskim koja čovjeku daje uvjerenje s kojim se može usuditi da bude poput Boga. Opuštanje obožavanja, to duhovno zajedništvo koje Učitelj prakticira, ublažava napetost, uklanja sukobe i snažno povećava ukupne resurse ličnosti. A sva ta filozofija, plus evanđelje kraljevstva, predstavlja novu religiju kako je ja razumijem.
160:1.13 (1774.5) Predrasuda zasljepljuje dušu u opažanju istine i može se ukloniti samo iskrenom posvetom duše obožavanju nečega što obuhvaća i uključuje sve bližnje. Predrasuda je uvijek vezana za sebičnost. Predrasuda se može ukloniti samo ako se čovjek odrekne sebičnosti i krene u potragu za radostima služenja nečemu što je veće ne samo od njega samoga, već i od cijelog čovječanstva - traganju za Bogom, postizanju božanstvenosti. Dokaz zrelosti ličnosti počiva u preobrazbi ljudske želje koja počinje težiti ostvarenju tih vrijednosti koje su najviše i najbožanstvenije stvarne.
160:1.14 (1774.6) U svijetu neprestane promjene, usred evoluirajućeg društvenog poretka, nemoguće je održati jasno definirane i čvrsto ustanovljene ciljeve sudbine. Stabilnost ličnosti mogu doživjeti samo oni koji su otkrili i prihvatili živog Boga kao vječni cilj beskonačnog postignuća. A kako bi preveo svoje ciljeve od vremena do vječnosti, od zemlje do Raja, od ljudskog do božanskog, čovjek se mora obnoviti, obratiti, nanovno roditi; mora biti iznova stvoren kao dijete božanskog duha; mora ući u bratstvo nebeskog kraljevstva. Sve filozofije i religije koje ne posjeduju ove ideale su nezrele. Filozofija koju ja učim, zajedno s evanđeljem koje vi propovijedate, predstavlja novu religiju zrelosti, ideal svih budućih generacija. To je istina zato što je naš ideal vrhunski, nepogrešiv, vječan, sveopći, apsolutan i beskonačan.
160:1.15 (1775.1) Moja me filozofija navodila na traženje stvarnosti istinskog postignuća, cilj zrelosti. Ali moj je nagon bio nemoćan; moja je potraga patila od nedostatka sigurnosti usmjerenja. Svi ovi nedostaci su obilno nadopunjeni onim novim evanđeljem Isusa, s njegovim unaprijeđenjem spoznaja, povišenjem ideala i ustaljenjem ciljeva. Bez sumnje i bojazni sada svim srcem idem u vječni pothvat.
2. UMIJEĆE ŽIVLJENJA
160:2.1 (1775.2) Postoje samo dva načina na koje smrtnici mogu živjeti zajedno: materijalni ili životinjski i duhovni ili ljudski. Uporabom znakova i zvukova životinje su u mogućnosti uzajamno ograničeno komunicirati. Ali takvi oblici komunikacije ne prenose značenja, vrijednosti ili ideje. Osnovna razlika između čovjeka i životinje je da čovjek može komunicirati sa svojim bližnjima pomoću simbola koji jasno obilježavaju i izražavaju značenja, vrijednosti, ideje, pa čak i ideale.
160:2.2 (1775.3) Budući da životinje ne mogu uzajamno komunicirati ideje, one ne mogu razviti ličnost. Čovjek razvija ličnost zato što može prenijeti svojim bližnjima ideje kao i ideale.
160:2.3 (1775.4) Ta sposobnost kominiciranja i razmjene značenja je to što čini ljudsku kulturu i omogućuje čovjeku da izgradi civilizaciju formiranjem društvenih veza. Znanje i mudrost postala kumulativni zbog čovjekove sposobnosti da komunicira te posjede sljedećim generacijama. I tako ljudske rase razvijaju kulturne aktivnosti: umjetnost, znanost, religiju i filozofiju.
160:2.4 (1775.5) Simbolička veza između ljudskih bića vodi stvaranju društvenih skupina. Najučinkovitija od svih društvenih skupina je obitelj, a posebice dvoje roditelja. Osobna ljubav je duhovna veza koja drži na okupu te materijalne veze. Takav učinkovit odnos je također moguć između dvaju osoba istog spola, što se tako jasno vidi u odanosti iskrenog prijateljstva.
160:2.5 (1775.6) Ove prijateljske veze i uzajamna ljubav vode druženju i oplemenjenju jer potiču i olakšavaju sljedeće bitne činitelje viših razina umijeća življenja:
160:2.6 (1775.7) 1. Uzajamni samoizražaj i samorazumijevanje. Mnogi plemeniti ljudski porivi umiru jer nitko ne čuje njihov izražaj. Uistinu, nije dobro da čovjek bude sam. Neki je stupanj prepoznavanja i određena mjera pažnje bitna za razvoj ljudskog karaktera. Bez istinske ljubavi doma, dijete ne može postići puni razvoj normalnog karaktera. Karakter je više od pukog uma i morala. Od svih društvenih odnosa koji služe razvoju karaktera, najučinkovitije i najidealnije je nježno i obzirno prijateljstvo muškarca i žene u uzajamnom zagrljaju inteligentnog braka. Brak je, za svojim mnogostrukim odnosima, najbolje osmišljen da probudi te dragocjene impulse i više motive koji su neophodni za razvoj snažnog karaktera. Ne ustručavam se tako veličati obiteljski život, jer je vaš Učitelj mudro izabrao odnos oca i djeteta kao kamen temeljac ovog novog evanđelja kraljevstva. A ta nenadmašiva zajednica, muškarac i žena u nježnom zagrljaju najviših ideala vremena, toliko je vrijedno i zadovoljavajuće iskustvo da je vrijedno svake cijene, svake žrtve, koja je uvjet njezinom posjedu.
160:2.7 (1776.1) 2. Ujedinjenje duša - mobilizacija mudrosti.Svako ljudsko biće prije ili kasnije stekne određeni koncept ovog svijeta i određenu viziju sljedećeg. Kroz interakciju između ličnosti, ujedinjuju se ti pogledi vremenske egzistencije i vječne perspektive. Tako se uzvisuju duhovne vrijednosti uma jedne osobe kroz neki dio uvida druge. Na taj način ljudi obogaćuju dušu udruživanjem svojih duhovnih posjeda. Isto tako, čovjek na taj način može izbjeći tu sveprisutnu tendenciju da postane žrtva izobličenog uvida predrasudnog gledišta i uskog suda. Strah, zavist i taština se mogu spriječiti samo kroz intimni kontakt s drugim umovima. Obratite pažnju na činjenicu da vas Učitelj nikada ne šalje da pojedinačno radite na promicanju kraljevstva; uvijek vas šalje dvojicu po dvojicu. A budući da je mudrost superznanje, slijedi da ujedinjenjem mudrosti društvena skupina, mala ili velika, međusobno dijeli svo znanje.
160:2.8 (1776.2) 3. Entuzijazam za življenje. Izolacija iscrpljuje energetski naboj duše. Druženje s bližnjima je bitno za obnovu volje za životom i prijeko potrebno za održavanje hrabrosti za bitke koje slijede za usponom na više razine ljudskog življenja. Prijateljstvo uvećava radosti i slavi pobjede života. Iskrene i intimne ljudske veze imaju moć oduzeti patnjama tugu i nedaćama gorčinu. Prisutnost prijatelja poboljšava svu ljepotu i uzvisuje svaku dobrotu. Inteligentnim simbolima čovjek je u stanju proširiti i produbiti kapacitet za spoznaju zahvalnosti u svojih prijatelja. Jedna od najvećih vrijednosti ljudskog prijateljstva je ta moć i mogućnost međusobnog poticanja mašte. Velika duhovna moć prati svijest svesrdne odanosti zajedničkom cilju, međusobne odanosti kozmičkom Božanstvu.
160:2.9 (1776.3) 4. Bolja obrana od svakog zla. Osobna povezanost i međusobna ljubav su učinkovito osiguranje protiv zla. Poteškoće, patnja, razočaranje i poraz su više bolni i obeshrabrujući kad ih čovjek podnosi sam. Udruga neće preobraziti zlo u pravednost, ali ona ipak pomaže u velikoj mjeri olakšavajući bol. Kako kaže vaš Učitelj, "Blago onima koji pate" - ako je prijatelj pri ruci da utješi. Postoji pozitivna snaga u spoznaji da čovjek živi za dobrobit drugih, i da ti drugi žive za njegovu dobrobit i napredak. Čovjek pati u izolaciji. Ljudska bića bez iznimke postaju obeshrabrena kad vide samo prolazne poslove vremena. Sadašnjica, odvojena od prošlosti i budućnosti, postaje gorko trivijalna. Samo letimičan pogled na krug vječnosti može potaknuti čovjeka da pruži sve od sebe i pobuditi ono najbolje u njemu da učini najviše moguće. A kad je čovjek ono najviše što može biti, on živi najnesebičnije za dobrobit drugih, svojih bližnjih u vremenu i vječnosti.
160:2.10 (1777.1) Ponavljam, takvo nadahnuće i plemenitost nalaze idealne mogućnosti za izražaj u ljudskom bračnom odnosu. Istina, mnogo se može postići izvan braka, a mnogi, mnogi brakovi ne uspiju roditi ovim moralnim i duhovnim plodovima. Vrlo često u brak ulaze oni koji traže vrijednosti niže od tih superiornih plodova ljudske zrelosti. Idealan brak se mora temeljiti na nečemu stabilnijem od nestalnosti raspoloženja i prevrtljivosti puke seksualne privlačnosti; mora se temeljiti na iskrenoj i uzajamnoj osobnoj odanosti. I tako, ako ljudi mogu izgraditi takve pouzdane i učinkovite male ljudske udruge, kad se ove objedine, svijet će ugledati veliku i blaženu društvenu strukturu, civilizaciju smrtne zrelosti. Takva rasa može početi ostvarivati dio ideala vašeg Učitelja o "miru na zemlji i dobroj volji među ljudima." Takvo društvo neće biti savršeno ili potpuno bez zla, ali će se barem približiti stabilizaciji zrelosti.
3. PRIMAME ZRELOSTI
160:3.1 (1777.2) Trud koji vodi zrelosti zahtijeva rad, a rad zahtijeva energiju. Odakle moć da se sve to ostvari? Materijalne stvari se mogu uzeti zdravo za gotovo, ali Učitelj dobro kaže, "Čovjek ne može živjeti samo o kruhu." Ako imamo normalno tijelo i prilično dobro zdravlje, moramo tražiti one privlačnosti koje djeluju kao poticaj za buđenje naših pritajenih duhovnih sila. Isus nas uči da Bog živi u čovjeku; kako onda možemo potaći čovjeka da oslobodi te moći božanstvenosti i beskonačnosti koje su u njegovoj duši? Kako potaći ljude da dopuste Bogu da u svojoj ekspanziji osvježi naše duše, da bi mi zatim služili prosvjetljenju, uzdizanju i blaženju bezbroj drugih duša? Kako najbolje probuditi te latentne moći za dobro koje leže uspavane u vašim dušama? U jedno sam siguran: Emocionalno uzbuđenje nije idealan duhovni poticaj. Uzbuđenje ne povećava energiju; ono prije iscrpljuje moći uma i tijela. Odakle onda dolazi energija za sve ove velike stvari? Pogledajete vašeg Učitelja. On je upravo sada u brdima gdje prikuplja energiju, dok je mi ovdje odajemo. Tajna ovog problema leži u duhovnom zajedništvu, obožavanju. S ljudske točke gledišta to je pitanje kombinirane meditacije i relaksacije. Meditacija čini kontakt uma sa duhom; relaksacija određuje sposobnost duhovne prijemčivosti. A ta razmjena snage za slabost, hrabrosti za strah, Božje volje za čovjekov um, predstavlja obožavanje. Ako ništa drugo, to je perspektiva filozofa.
160:3.2 (1777.3) Kada se ta iskustva često ponavljaju, ona se kristaliziraju u vitalne navike obožavanja koje se s vremenom oblikuju u duhovni karakter, a takav karater čovjekovi bližnji prepoznaju kao zrelu ličnost. Takva je praksa isprva teška i dugotrajna, ali kad preraste u naviku, ona istovremeno daje mir i štedi vrijeme. Kako društvo postane sve složenije i kako se više budu umnožavale draži civilizacije, hitnija će postati nužnost da one individue koje poznaju Boga formiraju takve zaštitne prakse za očuvanje i povećanje svoje duhovne energije.
160:3.3 (1778.1) Drugi uvjet za postizanje zrelosti je kooperativna prilagodba društvenih skupina mijenjujećem okolišu. Nezrela osoba izaziva antagonizme svojih bližnjih; zreo čovjek osvaja srdačnu suradnju svojih suradnika i mnogostruko uvećava plodove svojih životnih napora.
160:3.4 (1778.2) Prema mojoj filozofiji postoji vrijeme kad se trebam boriti, ako je potrebno, za obranu moga koncepta pravednosti, ali ne sumnjam da bi Učitelj, sa zrelijim tipom ličnosti, lako i graciozno ostvario jednaku pobjedu svojom uvjerljivom i dopadljivom tehnikom takta i tolerancije. Prečesto, u borbi za pravednost, i pobjednik i poraženi pretrpe poraz. Čuo sam kako Učitelj jučer kaže da "mudar čovjek, kada traži da uđe kroz zaključana vrata, ne uništava ta vrata, nego traži ključ da ih otključa." Često se upuštamo u borbu samo da bi sebi dokazali da se ne bojimo.
160:3.5 (1778.3) Ovo novo evanđelje kraljevstva čini veliku uslugu umijeću življenja tako što daje novi i bogatiji poticaj za višim življenjem. Ono predstavlja novi i uzvišeni cilj sudbine, vrhovnu životnu svrhu. A ovi su novi koncepti vječnog i božanskog cilja egzistencije sami po sebi trascendentni podražaji koji potiču ono najbolje u čovjekovoj višoj prirodi. Na svakom se planinskom vrhu intelektualane misli može naći odmor za um, snaga za dušu i duhovno zajedništvo za duh. Iz tih je vidikovaca visokog življenja čovjek u stanju nadići materijalne iritacije nižih razina razmišljanja - brigu, ljubomoru, zavist, osvetu,i oholost nezrele ličnosti. Duše koje dostignu takve visine mogu sebe sačuvati od mnoštva poprečnih struja koje su vezane za proturiječnosti životnih sitnica, što im daje slobodu da postignu svijest o višim strujama koncepcije duha i nebeske komunikacije. Ali čovjek mora ljubomorno čuvati svrhu življenja od iskušenja lagodnih i prolaznih postignuća; također je mora njegovati kako bi je zaštitio od katastrofalne prijetnje fanatizma.
4. RAVNOTEŽA ZRELOSTI
160:4.1 (1778.4) Dok težite postizanju vječnih stvarnosti, također morate povesti računa o potrebama zemaljskog življenja. Duh nam je cilj, a tijelo činjenica. Povremeno nam sredstva za življenje mogu pasti u naše ruke slučajno, ali uopćeno moramo za njih inteligentno raditi. Dva glavna problema u životu su: zarada za zemaljski život i postizanje vječnog života. Pa čak i problem zarade za život zahtijeva vjeru za svoje idealno riješenje. To su dva vrlo osobna problema. Istinska religija, u stvari, ne funkcionira odvojeno od individualne osobe.
160:4.2 (1778.5) Ovo je po meni osnova vremenskog života:
160:4.3 (1778.6) 1. Dobro fizičko zdravlje.
160:4.4 (1778.7) 2. Jasno i čisto razmišljanje.
160:4.5 (1778.8) 3. Sposobnost i vještina.
160:4.6 (1778.9) 4. Bogatstvo - blagodati života.
160:4.7 (1778.10) 5. Sposobnost podnošenja poraza.
160:4.8 (1778.11) 6. Kultura - obrazovanje i mudrost.
160:4.9 (1779.1) Čak se i fizički problemi tjelesnog zdravlja i učinkovitosti najbolje mogu riješiti sa religioznog stajališta našeg Učitelja: da su tijelo i um čovjeka prebivalište dara Bogova, gdje Duh Božji postaje duh čovjeka. Čovjekov um tako postaje posrednik između materijalnih stvari i duhovnih stvarnosti.
160:4.10 (1779.2) Čovjek mora imati inteligenciju kako bi osigurao svoj udio poželjnih stvari u životu. U potpunosti je pogrešno pretpostaviti da vjerna sprovedba svakodnevnog rada osigurava nagrade bogatstva. Ljudi ponekad steknu bogatstvo pukim slučajem, ali obratite pozornost da se materijalne nagrade vremenskog življenja ulijevaju u određene organizirane kanale i samo oni koji imaju pristupa tim kanalima mogu očekivati veće nagrade za svoje vremenske napore. Siromaštvo uvijek mora biti sudbina svih koji traže bogatstvo u izoliranim i individualnim kanalima. Mudro planiranje, dakle, postaje to što je bitno za svjetovni prosperitet. Uspjeh zahtijeva ne samo odanost radu, već i sudjelovanje u nekom kanalu materijalnog bogatstva. Ako nema mudrosti, čovjek može podariti vjeran život svojoj generaciji i ostati bez materijalne nagrade; ako slučajno nađe kanal bogatstva, može se valjati u luksuzu iako nije učinio ništa vrijedno za svoje bližnje.
160:4.11 (1779.3) Sposobnost je to što naslijedite, a vještina to što steknete. Život nije stvaran čovjeku koji ne zna obaviti jedno zvanje prihvatljivo, stručno. Vještina je jedan od istinskih izvora životne radosti. Sposobnost podrazumijeva dar predviđanja, dalekovidost. Ne dajte se zavarati primamljivim nagradama nepoštenog postignuća; budite spremni uložiti trud za buduće nagrade iskrenih nastojanja. Mudar čovjek je u stanju razlikovati između sredstava i ciljeva; inače, ponekad pretjerano planiranje za budućnost poražava svoju vrijednu namjeru. Težeći zadovoljstvu, uvijek trebate nastojati biti proizvođač kao i potrošač.
160:4.12 (1779.4) Naučite čuvati u svetom povjerenju vrijedne epizode života koje će poslužiti kao izvor snage i koje možete prizvati u sjećanje radi vlastitog užitka i pouke.Tako ćete izgraditi za sebe i u sebi rezervne galerije ljepote, dobrote i umjetničke raskoši. No, najplemenitija sjećanja su dragocjene uspomene na predivne trenutke iskrenog prijateljstva. Takva raznica sjećanja ispoljava najdragocjeniji utjecaj i nadahnuće kad se aktivira duhovnim obožavanjem.
160:4.13 (1779.5) No, život će postati teret postojanja ako ne naučite dostojanstveno primiti poraz. Prihvaćanje poraza uvijek daje plemenitim dušama određeno umijeće; morate naučiti izgubiti s osmijehom; ne smijete se bojati razočaranja. Nikad se ne ustručavajte priznati neuspjeh. Ne pokušavajte ga sakriti pod varljivim osmjesima i vedrim optimizmom. Dobro zvuči uvijek se hvaliti uspjehom, ali krajnji rezultati su užasni. Takva vještina vodi izravno stvaranju nestvarnosti i neizbježnom slomu najdubljeg razočaranja.
160:4.14 (1779.6) Uspjeh može stvoriti hrabrost i uvećati samopouzdanje, ali mudrost se rađa samo iz iskustva prilagodbe rezultatima vlastitih neuspjeha. Čovjek koji više voli optimističke iluzije nego stvarnost ne može postati mudar. Mudrost mogu postići samo oni koji se suoče s činjenicama i koji prilagode činjenice idealima. Mudrost obuhvaća činjenice kao i ideale i tako štiti svoje poklonike od dva pusta ekstrema filozofije - čovjeka čiji idealizam isključuje činjenice i materijaliste koji nema duhovnog gledišta. Te bojažljive duše koje se mogu boriti u životu samo uz pomoć neprestanog pothranjivanja svojih lažnih iluzija uspjeha moraju biti osuđene na neuspjeh i poraz kad se konačno probude iz svojih maštarija.
160:4.15 (1780.1) Upravo u tom procesu suočavanja s neuspjehom i prilagodbe porazu, dalekosežna vizija religije ispoljava svoj vrhunski utjecaj. Neuspjeh je jednostavno edukativna epizoda - kulturni eksperiment u stjecanju mudrosti - u iskustvu čovjeka koji traga za Bogom i koji je krenuo na vječnu avanturu istraživanja svemira. Za takve ljude poraz je tek nova tehnika za postizanje viših razina kozmičke stvarnosti.
160:4.16 (1780.2) Život čovjeka koji traži Boga može djelovati kao veliki uspjeh u svjetlu vječnosti, iako cijeli vremenski život može djelovati kao jedan ogromni promašaj, pod uvjetom da je takav životni neuspjeh vodio stjecanju kulture mudrosti i postignuća duha. Ne činite grešku brkanjem znanja, kulture i mudrosti. To troje su povezani u životu, ali predstavljaju vrlo različite vrijednosti duha; mudrost uvijek dominira nad znanjem i uvijek iluminira kulturu.
5. RELIGIJA IDEALA
160:5.1 (1780.3) Rekli ste da vaš Učitelj tumači istinsku ljudsku religiju kao iskustvo pojedinca sa duhovnim stvarnostima.Ja sam smatrao religiju čovjekovim iskustvom reagiranja na nešto što on smatra dostojnim poštovanja i odanosti svih ljudi. U tom smislu, religija simbolizira našu vrhovnu odanost onome što predstavlja naš najviši koncept ideala stvarnosti i najdalekosežniji poseg naših umova prema vječnim mogućnostima duhovnog postignuća.
160:5.2 (1780.4) Ljudi reagiraju na religiju u plemenskom, nacionalnom ili rasnom smislu ako gledaju na one izvan njihove skupine kao da nisu posve ljudi. Uvijek smatramo predmet naše religiozne odanosti vrijednim poštovanja svih ljudi. Religija ne može biti stvar pukog intelektualnog uvjerenja ili filozofskog rasuđivanja; religija je uvijek bila i uvijek će biti način reagiranja na životne situacije; ona je način ponašanja. Religija obuhvaća razmišljanje, osjećanje i djelovanje s poštovanjem prema nekoj stvarnosti koju smatramo dostojnom sveopćeg poštovanja.
160:5.3 (1780.5) Ako je nešto postalo religija u vašem iskustvu, samo je po sebi jasno da ste već postali aktivni evangelista te religije budući da smatrate da je najviši koncept vaše religije dostojan obožavanja svih ljudi, svih svemirskih inteligencija. Ako niste pozitivan i glasan evangelista svoje religije, onda sebe zavaravate jer je to što zovete religijom puko tradicionalno vjerovanje ili sustav intelektualne filozofije. Ako je vaša religija duhovno iskustvo, vaš predmet obožavanja mora biti sveopća stvarnost duha i ideal svih vaših produhovljenih ideja. Sve religije koje se temelje na strahu, emocijama, tradiciji i filozofiji nazivam intelektualnim religijama, dok one koje se temelje na istinskom iskustvu duha nazivam pravim religijama.Predmet religiozne odanosti može biti materijalan ili duhovan, istinski ili lažan, stvaran ili nestvaran, ljudski ili božanski. Religije, dakle, mogu biti dobre ili zle.
160:5.4 (1780.6) Moralnost i religija ne moraju biti jedno te isto. Moralni sustav koji usvoji predmet obožavanja može postati religija. Religija, ako izgubi svoj sveopći poziv na posvetu i najvišu odanost, može prerasti u sustav filozofije ili kodeks morala. Ta stvar, biće, stanje, poredak egzistencije ili mogućnost postizanja koja predstavlja vrhovni ideal religioznog posvećenja i predmet religiozne odanosti svojih poklonika, je Bog. Bez obzira na ime koje ljudi daju ovom idealu stvarnosti duha, to je Bog.
160:5.5 (1781.1) Društvene karakteristike istinske religije počivaju u činjenici da religija uvijek teži obraćenju individue i preobrazbi svijeta. Religija podrazumijeva postojanje neotkrivenih ideala koji daleko nadilaze poznate standarde etike i moralnosti čak i najviših društvenih običaja najzrelijih institucija civilizacije. Religija poseže za neotkrivenim idealima, neistraženim stvarnostima, nadljudskim vrijednostima, božanskom mudrosti i istinskim postignućem duha. Istinska religija je sve to; sva ostala vjerovanja nisu dostojna tog imena. Ne možete imati istinsku duhovnu religiju bez vrhovnog nebeskog ideala vječnog Boga. Religija bez tog Boga je izum čovjeka, ljudska institucija beživotnih intelektualnih vjerovanja i besmislenih emocionalnih ceremonija. Religija može tvrditi da ima visoki ideal kao predmet svoje odanosti. No, takvi ideali nestvarnosti nisu ostvarljivi; takav je koncept iluzoran. Jedini ideali koji su ostvarljivi u ljudskom postignuću su božanske stvarnosti beskonačnih vrijednosti koje prebivaju u duhovnoj činjenici vječnog Boga.
160:5.6 (1781.2) Riječ Bog, ideja Boga u suprotnosti s idealom Boga, može postati dijelom bilo koje religije, bez obzira kako djetinjasta ili lažna ona bila. A ova ideja Boga može postati bilo što u što je njezini poklonici pretvore. Niže religije oblikuju svoje ideje Boga da zadovolje prirodno stanje ljudskog srca; više religije zahtijevaju da se ljudsko srce promijeni kako bi zadovoljilo zahtjeve ideala istinske religije.
160:5.7 (1781.3) Isusova religija prevazilazi sve naše prijašnje koncepcije obožavanja jer Isus ne prikazuje svoga Oca samo kao ideal beskonačne stvarnosti, već čvrsto tvrdi da je ovaj božanski izvor vrijednosti i vječno središte svemira uistinu i osobno ostvarljiv u iskustvu svakog smrtnika koji odluči ući u kraljevstvo nebesko na zemlji, čime prihvaća sebe kao Božjeg sina i pripadnika u bratstvu ljudi. To je, moram priznati, najviši koncept religije koji je svijet ikada poznavao i tvrdim da nikada ne može biti većeg jer ovo evanđelje obuhvaća beskonačnost stvarnosti, božanstvo vrijednosti i vječnost sveopćih postignuća. Takav je koncept jednak realizaciji doživljaja idealizma vrhovnog i krajnjeg.
160:5.8 (1781.4) Ne samo što sam zaintrigiran besprijekornim idealima ove religije vašeg Učitelja, već sam tako duboko dirnut da moram priznati svoju vjeru u njegovu tvrdnju da su ti ideali stvarnosti duha ostvarljivi; da svi možemo krenuti na ovu dugu i vječnu pustolovinu s njegovom garancijom da ćemo na koncu doći do portala Raja. Braćo moja, ja sam vjernik, ja sam krenuo; ja sam na putu s vama u ovom vječnom poduhvatu. Učitelj kaže da je došao od Oca i da će nam pokazati put. Ja sam potpuno uvjeren da govori istinu. Ja sam napokon uvjeren da ne postoje bilo koji drugi ostvarljivi ideali stvarnosti ili vrijednosti savršenstva osim vječnog Oca Svih.
160:5.9 (1781.5) Dolazim, dakle, da se poklonim, ne samo Bogu egzistencija, nego i Bogu mogućnosti svih budućih egzistencija. Stoga vaša odanost vrhovnom idealu, ako je taj ideal stvaran, mora biti odanost ovom Bogu prošlih, sadašnjih i budućih svemira stvari i bića. I nema drugog Boga, jer ne može postojati drugi Bog. Svi drugi bogovi su izmišljotine, iluzije smrtnog uma, izobličenja lažne logike i osamoobmanjivi idoli onih koji su ih stvorili. Da, možete imati religiju bez tog Boga, ali ona ne znači ništa. A ako želite zamijeniti riječ Bog za taj ideal Boga živoga, samo se obmanjujete stavljanjem ideje na mjesto ideala, božanske stvarnosti. Takva vjerovanja nisu ništa drugo nego religije samoobmane.
160:5.10 (1782.1) Ja vidim u učenjima Isusa religiju u njezinom najboljem obliku. Ovo nam evanđelje omogućuje da tražimo pravog Boga i da ga pronađemo. No, jesmo li spremni platiti cijenu za ulaz u kraljevstvo nebesko? Jesmo li spremni biti nanovo rođeni? Biti nanovo sazdani? Jesmo li spremni biti predmet ovog strašnog ispita, samouništenja i obnove duše? Nije li Učitelj rekao, "Tko hoće svoj život da sačuva, mora ga izgubiti. Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir već borbu za dušu"? Istina, nakon što platimo cijenu predavanja volji Očevoj, doživjet ćemo duboki mir pod uvjetom da nastavimo ići ovim duhovnim stazama posvećenog življenja.
160:5.11 (1782.2) Sada doista odbacujemo primame poznatog reda postojanja, dok se bezrezervno posvećujemo traženju primama nepoznatog i neistraženog poretka postojanja budućeg života pustolovine u svjetovima duha gdje vlada viši idealizam božanske stvarnosti. Tragamo za simbolima značenja koji prenose našim bližnjima te koncepcije stvarnosti idealizma Isusove religije, dok se neumorno molimo za dan kad će cijelo čovječanstvo biti zaneseno zajedničkom vizijom ove vrhovne istine. U ovom času, naš usredotočeni koncept Oca koji je u našim srcima, je da je Bog duh; prenesen našim bližnjima, da je Bog ljubav.
160:5.12 (1782.3) Isusova religija zahtijeva živo i duhovno iskustvo. Druge religije imaju tradicionalna vjerovanja, emocionalne osjećaje, filozofske svijesti i tako dalje, ali nauk Učitelja zahtijeva postizanje stvarnih razina istinskog napredovanja duha.
160:5.13 (1782.4) Svijest impulsa da budemo poput Boga nije istinska religija. Osjećaji emocija obožavanja Boga nisu prava religija. Spoznaja uvjerenja u samoodricanje i služenje Boga nije prava religija. Mudrost obrazloženja da je ovo najbolja postojeća religija nije religija kao osobno i duhovno iskustvo. Istinska religija usmjerava pažnju na sudbinu i stvarnost postignuća, kao i na stvarnost i idealizam onoga što se vjerom prihvaća od sveg srca. A sve to mora postati naše osobno iskustvo kroz otkrivenje Duha Istine.
160:5.14 (1782.5) I tako se završava disertacija grčkog filozofa, jednog od najvećih iz njegove rase, koji je postao vjernik u evanđelje Isusa.