Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 139 : DVANAEST APOSTOLA
Sekcije
POGLAVLJE 139 : DVANAEST APOSTOLA
139:0.1 (1548.1) RJEČITO je svjedočanstvo o šarmu i pravednosti Isusova zemaljskog života to što ga je, unatoč tome što je toliko puta razbijao nade svojih apostola i razorio svaku njihovu ambiciju za osobnim uzdizanjem, napustio samo jedan od njih.
139:0.2 (1548.2) Apostoli su od Isusa naučili o nebeskom kraljevstvu, dok je Isus od njih mnogo naučio o kraljevstvu ljudi, o naravi ljudi koji žive na Urantiji i na drugim evolucijskim svjetovima vremena i prostora. Ovih dvanaest ljudi predstavljalo je mnoge različite vrste ljudske ćudi i nisu bili oblikovani u isti kalup školovanjem. Mnogi od tih galilejskih ribara nosili su snažnu primjesu nežidovske krvi kao posljedicu prisilnog obraćenja nežidovskog stanovništva Galileje stotinu godina ranije.
139:0.3 (1548.3) Bilo bi pogrešno smatrati apostole posve neukima i neobrazovanima. Osim Alfejevih blizanaca, svi su završili sinagoške škole, gdje su bili temeljito obrazovani u hebrejskim svetim pismima i u velikom dijelu tadašnjeg općeg znanja. Sedmorica su bili završili kafarnaumske sinagoške škole, a u cijeloj Galileji nije bilo boljih židovskih škola.
139:0.4 (1548.4) Kad vaši zapisi opisuju ove glasnike kraljevstva kao „neuke i priproste“, to se odnosi na činjenicu da su bili svjetovnjaci, neupućeni u rabinski nauk i neobrazovani u metodama rabinskog tumačenja pisma. Nisu imali takozvano više obrazovanje. U suvremeno bi ih doba zasigurno smatrali neobrazovanima, a u nekim društvenim krugovima čak i nekulturnima. Jedno je sigurno: nisu svi prošli kroz isti kruti i stereotipni obrazovni program. Od rane mladosti nadalje svaki je od njih imao vlastiti životni put i zasebna iskustva koja su ga učila kako živjeti.
1. ANDRIJA, PRVOIZABRANI APOSTOL
139:1.1 (1548.5) Andrija, predsjedatelj apostolskog zbora kraljevstva, rođen je u Kafarnaumu. Bio je najstarije dijete u obitelji od petero djece — njega, njegova brata Šimuna i triju sestara. Njegov otac, koji je tada već bio preminuo, bio je Zebedejev partner u poslu sušenja ribe u Betsaidi, ribarskoj luci Kafarnauma. Kada je postao apostol, Andrija nije bio oženjen, ali je živio sa svojim oženjenim bratom, Šimunom Petrom. Obojica su bili ribari i poslovni partneri Jakova i Ivana, sinova Zebedejevih.
139:1.2 (1548.6) Godine 26. po Kr., kada je izabran za apostola, Andrija je imao trideset i tri godine; bio je točno godinu dana stariji od Isusa i najstariji među apostolima. Potjecao je iz izvrsne loze predaka i bio je najsposobniji čovjek među dvanaestoricom. Osim u govorništvu, bio je ravan svojim suradnicima u gotovo svakoj zamislivoj sposobnosti. Isus nikada nije dao Andriji nadimak ni bratsku oznaku. Ali kao što su apostoli ubrzo počeli nazivati Isusa Učiteljem, tako su i Andriju označili imenom koje je odgovaralo naslovu Poglavara.
139:1.3 (1549.1) Andrija je bio dobar organizator, ali još bolji administrator. Bio je jedan od četvorice apostola unutarnjeg kruga, ali nakon što ga je Isus imenovao poglavarom apostolske skupine, morao je ostati na dužnosti sa svojom braćom, dok su druga trojica mogla uživati u vrlo bliskom zajedništvu s Učiteljem. Andrija je do samoga kraja ostao poglavar apostolskog zbora.
139:1.4 (1549.2) Iako Andrija nikada nije bio uspješan propovjednik, bio je izvrstan u osobnom radu s ljudima i bio je pionirski misionar kraljevstva jer je, kao prvi izabrani apostol, odmah doveo Isusu svojega brata Šimuna, koji je kasnije postao jedan od najvećih propovjednika kraljevstva. Andrija je bio glavni zagovornik Isusova načela korištenja osobnog rada kao sredstva za obučavanje dvanaestorice za glasnike kraljevstva.
139:1.5 (1549.3) Bilo da je Isus privatno poučavao apostole ili propovijedao mnoštvu, Andrija je obično bio upućen u ono što se događalo; bio je razborit rukovoditelj i sposoban administrator. Brzo je donosio odluke o svakoj stvari koja mu je bila iznesena, osim ako bi smatrao da je problem izvan područja njegove ovlasti; u tom bi ga slučaju izravno iznio Isusu.
139:1.6 (1549.4) Dok su se Andrija i Petar veoma razlikovali po karakteru i temperamentu, treba im zauvijek pripisati na čast da su se izvrsno slagali. Andrija nikada nije bio ljubomoran na Petrovo govorništvo. Rijetko se može naći stariji čovjek Andrijina kova koji bi vršio tako dubok utjecaj na mlađeg i nadarenog brata. Andrija i Petar nikada nisu osjećali ni najmanju uzajamnu ljubomoru, bilo zbog sposobnosti ili postignuća. Kasno navečer na dan Duhova, kada su, najvećim dijelom zahvaljujući Petrovoj energičnoj i nadahnjujućoj propovijedi, dvije tisuće duša bile pridodane kraljevstvu, Andrija je rekao svome bratu: „Ja to nisam mogao učiniti, ali mi je drago što imam brata koji to može.“ Na što je Petar odgovorio: „A da me ti nisi doveo Učitelju i svojom postojanošću zadržao uz njega, ne bih bio ovdje da ovo učinim.“ Andrija i Petar bili su iznimke od pravila, dokazujući da čak i braća mogu živjeti zajedno u miru i djelotvorno surađivati.
139:1.7 (1549.5) Nakon Duhova Petar je postao slavan, ali Andriju nikada nije smetalo što je ostatak života bio predstavljan kao „brat Šimuna Petra“.
139:1.8 (1549.6) Od svih apostola Andrija je najbolje znao prosuditi ljudsku narav. Znao je da se nevolja sprema u srcu Jude Iškariota čak i kada nitko od ostalih nije sumnjao da nešto nije u redu s njihovim blagajnikom, ali svoje sumnje nije povjerio nikome. Andrijin veliki doprinos kraljevstvu bio je u tome što je savjetovao Petra, Jakova i Ivana pri izboru prvih misionara poslanih da naviještaju evanđelje, kao i u savjetovanju tih ranih vođa o organizaciji upravnih poslova kraljevstva. Andrija je imao izvanredan osjećaj za prepoznavanje skrivenih sposobnosti i pritajenih talenata mladih ljudi.
139:1.9 (1549.7) Ubrzo nakon Isusova uzašašća, Andrija je započeo pisati osobni zapis mnogih izreka i djela svojega pokojnog Učitelja. Ovaj privatni zapis kasnije je umnožen nakon Andrijine smrti i slobodno je kružio među ranim učiteljima kršćanske crkve. Ove Andrijine neslužbene bilješke kasnije su uređivane, dorađivane, mijenjane i dopunjavane, sve dok nisu poprimile oblik prilično slijednog prikaza Učiteljeva života na zemlji. Posljednji od tih malobrojnih izmijenjenih i dopunjenih primjeraka uništen je u požaru u Aleksandriji otprilike stotinu godina nakon što je prvoizabrani apostol napisao izvorni zapis.
139:1.10 (1550.1) Andrija je bio čovjek bistrog uvida, logičnog razmišljanja i čvrste odlučnosti, čija se velika snaga karaktera očitovala u njegovoj izvanrednoj postojanosti. Njegova temperamentna slabost bila je nedostatak entuzijazma; često je propuštao ohrabriti svoje suradnike razboritim pohvalama. Ta njegova suzdržanost u hvaljenju vrijednih postignuća svojih prijatelja proizlazila je iz njegova gnušanja prema laskanju i neiskrenosti. Andrija je bio jedan od onih svestranih, uravnoteženih i uspješnih ljudi skromnih životnih prilika čija su postignuća predstavljala rezultat vlastitih zalaganja.
139:1.11 (1550.2) Svaki je od apostola volio Isusa, ali ipak ostaje činjenica da je svakog od dvanaestorice privukla neka određena osobina Isusove ličnosti koja ga je posebno privlačila. Andrija se divio Isusu zbog njegove dosljedne iskrenosti i njegova neusiljenog dostojanstva. Kada bi ljudi jednom upoznali Isusa, obuzimala ih je želja da ga podijele sa svojim prijateljima; uistinu su željeli da ga upozna cijeli svijet.
139:1.12 (1550.3) Kada su kasniji progoni naposljetku raspršili apostole iz Jeruzalema, Andrija je putovao kroz Armeniju, Malu Aziju i Makedoniju te je, nakon što je mnoge tisuće ljudi doveo u kraljevstvo, naposljetku bio uhvaćen i raspet u Patrasu u Ahaji. Ovaj snažni čovjek izdahnuo je tek nakon puna dva dana na križu, a tijekom svih tih tragičnih časova nastavio je djelotvorno naviještati radosnu vijest o spasenju nebeskog kraljevstva.
2. ŠIMUN PETAR
139:2.1 (1550.4) Šimunu je bilo trideset godina kad se pridružio apostolima. Bio je oženjen, imao je troje djece i živio je u Betsaidi blizu Kafarnauma. S njim su živjeli njegova punica i brat Andrija. Petar i Andrija bili su ribarski partneri sinova Zebedejevih.
139:2.2 (1550.5) Učitelj je poznavao Šimuna već neko vrijeme prije nego što ga je Andrija predstavio kao drugog apostola. Kada je Isus dao Šimunu ime Petar, učinio je to sa smiješkom; to je trebala biti neka vrsta nadimka. Svi su njegovi prijatelji dobro poznavali Šimuna kao nepredvidljivog i impulzivnog čovjeka. Istina, kasnije je Isus tom olako danom nadimku pridodao novo i duboko značenje.
139:2.3 (1550.6) Šimun Petar bio je impulsivan čovjek, optimist. Od mladosti nadalje slobodno se prepuštao snažnim osjećajima; stalno je zapadao u teškoće zato što mu je jezik bio brži od pameti. Ova vrsta nepromišljenosti također je neprestano stvarala nevolje svim njegovim prijateljima i suradnicima i bila je razlogom mnogih blagih ukora koje je primio od svojega Učitelja. Jedini razlog što Petar nije upadao u još veće nevolje zbog svojih nepromišljenih riječi bio je taj što je vrlo rano naučio razgovarati o mnogim svojim planovima i zamislima sa svojim bratom Andrijom prije nego što bi se usudio javno ih iznijeti.
139:2.4 (1550.7) Petar je bio rječit govornik, elokventan i dramatičan. Također je bio prirodan i nadahnjujući vođa ljudi, čovjek brzog razmišljanja, ali ne i dubokog rasuđivanja. Postavljao je mnoga pitanja, više nego svi ostali apostoli zajedno, i dok je većina tih pitanja bila dobra i relevantna, mnoga su bila nepromišljena i nerazborita. Petar nije imao dubok um, ali je dobro poznavao vlastiti um. Stoga je bio čovjek brzih odluka i naglih postupaka. Dok su drugi začuđeno razgovarali gledajući Isusa na obali, Petar je skočio u vodu i otplivao do obale kako bi susreo Učitelja.
139:2.5 (1551.1) Osobina kojoj se Petar kod Isusa najviše divio bila je njegova nadzemaljska nježnost. Petar nikada nije prestao razmišljati o Isusovoj strpljivosti. Nikada nije zaboravio lekciju o opraštanju prijestupniku, ne samo sedam puta nego sedamdeset puta sedam. Tijekom onih mračnih i turobnih dana neposredno nakon njegova nepromišljenog i nenamjernog nijekanja Isusa u dvorištu velikog svećenika, mnogo je razmišljao o dojmu koji je na njega ostavio Učiteljev karakter koji je uvijek sve opraštao.
139:2.6 (1551.2) Šimun Petar bio je bolno kolebljiv; iznenada je prelazio iz jedne krajnosti u drugu. Najprije je odbio dopustiti Isusu da mu opere noge, a zatim je, nakon što je čuo Učiteljev odgovor, molio da ga opere svega. Ali Isus je ipak znao da su Petrove mane bile stvar glave, a ne stvar srca. Bio je jedna od najneobjašnjivijih kombinacija hrabrosti i kukavičluka koja je ikada živjela na zemlji. Njegova velika snaga karaktera bila je odanost, prijateljstvo. Petar je stvarno i istinski volio Isusa. Pa ipak, unatoč toj uzvišenoj snazi odanosti, bio je toliko nestabilan i nedosljedan da je dopustio jednoj služavki da ga zadirkivanjem navede da zaniječe svojega Gospodina i Učitelja. Petar je mogao podnijeti progonstvo i svaki drugi oblik izravnog napada, ali je klonuo i ustuknuo pred podsmijehom. Bio je hrabar vojnik kada se suočavao s napadom sprijeda, ali kukavica koja je drhtala od straha kada bi ga napad iznenadio s leđa.
139:2.7 (1551.3) Petar je bio prvi među Isusovim apostolima koji je istupio u obranu Filipova rada među Samarijancima i Pavlova rada među nežidovima; ipak se kasnije u Antiohiji promijenio kada se suočio s podrugljivim judaistima, privremeno se povukavši od nežidova i tako navukavši na sebe Pavlovu neustrašivu osudu.
139:2.8 (1551.4) Petar je bio prvi među apostolima koji je iskreno priznao Isusovo istodobno čovještvo i božanstvo, a prvi — osim Jude — koji ga je zanijekao. Petar nije toliko bio sanjar koliko mu je bilo teško sići iz oblaka zanosa i oduševljenja dramatičnim iskustvima u jednostavan i stvaran svijet svakodnevice.
139:2.9 (1551.5) Slijedeći Isusa, doslovno i preneseno, on je ili predvodio povorku ili se vukao za njom — „slijedeći izdaleka“. Ali Petar je bio najistaknutiji propovjednik među dvanaestoricom; osim Pavla, osobno je učinio više nego ijedan drugi čovjek u jednoj generaciji za uspostavu kraljevstva i slanje njegovih glasnika na četiri strane svijeta.
139:2.10 (1551.6) Petar je ponovno pronašao samoga sebe nakon što se nepromišljeno odrekao Učitelja i pod Andrijinim suosjećajnim i razumijevajućim vodstvom, ponovno predvodio povratak ribarskim mrežama, dok su apostoli čekali da vide što će se dogoditi nakon raspeća. Kada se potpuno uvjerio da mu je Isus oprostio i kada je znao da je ponovno primljen u Učiteljevo stado, vatre kraljevstva gorjele su tako snažno u njegovoj duši da je postao veliko i spasonosno svjetlo tisućama onih koji su bili u tami.
139:2.11 (1551.7) Nakon što je napustio Jeruzalem i prije nego što je Pavao postao vodeći duh među kršćanskim crkvama nežidova, Petar je mnogo putovao, posjećujući sve crkve od Babilona do Korinta. Čak je posjetio i služio mnogim crkvama koje je Pavao osnovao. Iako su se Petar i Pavao veoma razlikovali u pogledu ćudi i obrazovanja, pa čak i u teologiji, tijekom kasnijih su godina skladno surađivali na izgradnji i jačanju crkava.
139:2.12 (1552.1) Nešto od Petrova stila i učenja vidljivo je u propovijedima koje je djelomično zabilježio Luka i u Evanđelju po Marku. Njegov snažan stil još je jasnije izražen u njegovoj poslanici poznatoj kao Prva Petrova poslanica; barem je to vrijedilo prije nego što ju je kasnije izmijenio jedan Pavlov učenik.
139:2.13 (1552.2) Ali Petar je ustrajao u pogrešci pokušavajući uvjeriti Židove da je Isus ipak doista pravi židovski Mesija. Sve do dana svoje smrti, Šimun Petar je nastavio trpjeti zbrku u svom umu između pojmova Isusa kao židovskog Mesije, Krista kao otkupitelja svijeta i Sina Čovječjeg kao objave Boga, Oca punog ljubavi prema cijelom čovječanstvu.
139:2.14 (1552.3) Petrova supruga bila je vrlo sposobna žena. Godinama je predano služila kao članica ženskog zbora; kada je Petar bio prisiljen napustiti Jeruzalem, pratila je svojega muža na svim njegovim putovanjima prema crkvama kao i na svim njegovim misionarskim pohodima. A na dan smrti svojega slavnog supruga bila je bačena među divlje zvijeri u rimskoj areni.
139:2.15 (1552.4) I tako je ovaj čovjek Petar, Isusov bliski prijatelj i član unutarnjeg kruga, izišao iz Jeruzalema objavljujući radosne vijesti kraljevstva sa snagom i slavom sve dok nije dovršio svoju službu; i smatrao je velikom čašću kada su mu njegovi zarobitelji rekli da mora umrijeti kao što je umro njegov Učitelj — na križu. I tako je Šimun Petar bio raspet u Rimu.
3. JAKOV ZEBEDEJEV
139:3.1 (1552.5) Jakov, stariji od dvojice apostolskih sinova Zebedejevih, koje je Isus prozvao “sinovima groma”, imao je trideset godina kada je postao apostol. Bio je oženjen, imao je četvero djece i živio je blizu svojih roditelja u Betsaidi, na periferiji Kafarnauma. Bio je ribar i obavljao je svoj poziv zajedno sa svojim mlađim bratom Ivanom, u partnerstvu s Andrijom i Šimunom. Jakov i njegov brat Ivan imali su prednost u tome što su poznavali Isusa dulje nego ijedan drugi apostol.
139:3.2 (1552.6) Ovaj sposobni apostol bio je proturječne ćudi; uistinu se činilo da je imao dvije prirode koje su pokretali snažni osjećaji. Bio je osobito žestok kada bi mu se jednom probudila srdžba. Imao je plahovitu narav kada bi bio dovoljno izazvan, a kada bi se oluja stišala, uvijek je bio sklon opravdavati i ispričavati svoju ljutnju pod izlikom da je ona bila samo izraz pravednog gnjeva. Ali izuzev tih povremenih izljeva srdžbe, Jakovljeva ličnost bila je veoma slična Andrijinoj. Nije imao Andrijinu razboritost ni uvid u ljudsku narav, ali je bio mnogo bolji javni govornik. Nakon Petra, osim možda Mateja, Jakov je bio najbolji javni govornik među dvanaestoricom.
139:3.3 (1552.7) Iako Jakov nije bio ćudljiv, jednog dana znao je biti vrlo tih i mučaljiv, a već sljedećeg odličan govornik i pripovjedač. Obično je slobodno razgovarao s Isusom, ali bi među dvanaestoricom danima ostajao šutljiv. Njegova jedina velika slabost bila su ta razdoblja neobjašnjive šutnje.
139:3.4 (1552.8) Najistaknutija značajka Jakovljeve ličnosti bila je njegova sposobnost sagledavanja svih strana nekog pitanja. Od svih dvanaestorice, on se najviše približio razumijevanju stvarnog smisla i značaja Isusova nauka. I on je u početku sporo shvaćao Učiteljevo značenje, ali prije nego što su završili svoju obuku, stekao je uzvišen pojam o Isusovoj poruci. Jakov je bio sposoban razumjeti širok raspon ljudske naravi; dobro se slagao sa svestranim Andrijom, naglim Petrom i svojim povučenim bratom Ivanom.
139:3.5 (1553.1) Iako su Jakov i Ivan imali svojih poteškoća nastojeći zajedno surađivati, bilo je inspirativno promatrati kako su se dobro slagali. Nisu bili tako uspješan par kao Andrija i Petar, ali su se slagali mnogo bolje nego što bi se to obično očekivalo od dvojice braće, osobito tako svojeglavih i odlučnih. No, koliko god to neobično zvučalo, ta su dvojica Zebedejevih sinova bila mnogo snošljivija jedan prema drugome nego prema strancima. Vezivala ih je duboka međusobna naklonost; odmalena su bili sretni drugovi u igri. Upravo su ti "sinovi groma" htjeli prizvati vatru s neba da uništi Samarijance koji su se usudili iskazati nepoštovanje njihovu Učitelju. No prerana Jakovljeva smrt uvelike je ublažila žestoku narav njegova mlađeg brata Ivana.
139:3.6 (1553.2) Od svih Isusovih osobina, Jakov se najviše divio Učiteljevoj suosjećajnoj ljubavi. Duboko ga je dojmilo Isusovo razumijevanje i zanimanje puno razumijevanja za neznatne kao i za ugledne, za bogate kao i za siromašne.
139:3.7 (1553.3) Jakov Zebedejev bio je uravnotežen mislilac i planer. Zajedno s Andrijom bio je jedan od najtrijezvenijih u apostolskoj skupini. Bio je energičan čovjek, ali se nikada nije žurio. Bio je izvrsna protuteža Petru.
139:3.8 (1553.4) Bio je skroman i nenametljiv, svakodnevni služitelj i nepretenciozan radnik koji nije tražio nikakvu posebnu nagradu nakon što je barem djelomično shvatio stvarno značenje kraljevstva. Čak i u priči o majci Jakova i Ivana, koja je tražila da njezini sinovi dobiju mjesta s Isusove desne i lijeve strane, valja imati na umu da je taj zahtjev potekao od njihove majke. A kada su oni izrazili spremnost prihvatiti takvu odgovornost, treba naglasiti da su bili svjesni opasnosti koje su pratile Učiteljev navodni ustanak protiv rimske vlasti te da su bili spremni platiti cijenu. Kada ih je Isus upitao jesu li spremni piti čašu, odgovorili su da jesu. A što se Jakova tiče, to se doslovno obistinilo — doista je pio čašu zajedno s Učiteljem, jer je prvi među apostolima podnio mučeništvo, pogubljen mačem po nalogu Heroda Agripe. Tako je Jakov postao prvi od dvanaestorice koji je položio život na novoj bojišnici kraljevstva. Herod Agripa bojao se Jakova više nego ijednoga drugog apostola. Iako je često bio tih i šutljiv, bio je hrabar i nepokolebljiv kad god bi njegova uvjerenja bila osporavana i dovođena u pitanje.
139:3.9 (1553.5) Jakov je živio punim životom, a kada je došao njegov kraj, držao se s takvim dostojanstvom i takvom duševnom snagom da je čak i njegov optužitelj i doušnik, koji je prisustvovao njegovu suđenju i pogubljenju, bio toliko ganut da se žurno udaljio od prizora Jakovljeve smrti kako bi se pridružio Isusovim učenicima.
4. IVAN ZEBEDEJEV
139:4.1 (1553.6) Kad je postao apostol, Ivanu su bile dvadeset i četiri godine i bio je najmlađi od dvanaestorice. Bio je neoženjen i živio je sa svojim roditeljima u Betsaidi; bio je ribar i radio je sa svojim bratom Jakovom u partnerstvu s Andrijom i Petrom. I prije i nakon što je postao apostol, Ivan je djelovao kao Isusov osobni zastupnik u odnosima s Učiteljevom obitelji, a tu je odgovornost nastavio nositi sve do kraja života Isusove majke Marije.
139:4.2 (1553.7) Budući da je Ivan bio najmlađi od dvanaestorice i tako usko povezan s Isusom u obiteljskim poslovima, bio je osobito drag Učitelju, ali ne bi bilo istinito reći da je bio "učenik kojega je Isus ljubio". Teško bi bilo zamisliti da bi tako velikodušna ličnost kao što je Isus bila kriva za pokazivanje pristranosti, za to da jednoga od svojih apostola ljubi više nego ostale. Činjenica da je Ivan bio jedan od trojice Isusovih osobnih pomoćnika dodatno je pridonosila toj pogrešnoj predodžbi, a da i ne spominjemo kako su Ivan i njegov brat Jakov poznavali Isusa dulje od ostalih.
139:4.3 (1554.1) Ubrzo nakon što su postali apostoli, Petar, Jakov i Ivan bili su određeni za Isusove osobne pomoćnike. Nedugo nakon izbora dvanaestorice, u vrijeme kada je Isus postavio Andriju za upravitelja apostolske skupine, rekao mu je: "A sada želim da odrediš dvojicu ili trojicu svojih suradnika da budu sa mnom i da ostanu uz mene, da me krijepe i služe mojim svakodnevnim potrebama." Andrija je smatrao najboljim za ovu posebnu dužnost izabrati sljedeću trojicu među prvima izabranim apostolima. I sam bi se rado ponudio za takvu blagoslovljenu službu, ali Učitelj mu je već bio povjerio njegovu zadaću; stoga je odmah odredio da se Petar, Jakov i Ivan pridruže Isusu.
139:4.4 (1554.2) Ivan Zebedejev imao je mnoge plemenite crte karaktera, ali jedna od manje plemenitih bila je njegova pretjerana, iako obično dobro prikrivena, umišljenost. Njegova duga povezanost s Isusom donijela je mnoge i velike promjene u njegovu karakteru. Ta je umišljenost bila znatno umanjena, ali nakon što je ostario i postao donekle djetinjast, taj se osjećaj vlastite vrijednosti u određenoj mjeri ponovno pojavio. Tako se ostarjeli apostol, dok je usmjeravao Natana u pisanju Evanđelja koje danas nosi njegovo ime, nije ustručavao više puta nazvati "učenikom kojega je Isus ljubio". Imajući na umu da je Ivan bio bliži Isusu kao prisni prijatelj nego ijedan drugi smrtnik na zemlji i da je u mnogim stvarima bio njegov izabrani osobni predstavnik, nije čudno što je počeo sebe smatrati "učenikom kojega je Isus ljubio", jer je zasigurno znao da je bio učenik kojemu je Isus tako često iskazivao povjerenje.
139:4.5 (1554.3) Najizraženija crta Ivanova karaktera bila je njegova pouzdanost; bio je spreman i odvažan, vjeran i odan. Njegova najveća slabost bila je upravo ta karakteristična umišljenost. Bio je najmlađe dijete u obitelji i najmlađi član apostolske skupine. Možda je bio pomalo razmažen; možda mu se malo previše ugađalo. Ali Ivan iz kasnijih godina života bio je vrlo drugačija osoba od samozadovoljnog i svojevoljnog mladića koji se, kad mu je bilo dvadeset i četiri godine, pridružio redovima Isusovih apostola.
139:4.6 (1554.4) Isusove osobine koje je Ivan najviše cijenio bile su Učiteljeva ljubav i nesebičnost; te su crte na njega ostavile takav dojam da je cijelim njegovim kasnijim životom dominirao osjećaj ljubavi i bratske odanosti. Govorio je o ljubavi i pisao o ljubavi. Ovaj "sin groma" postao je "apostol ljubavi"; a u Efezu, kada ostarjeli biskup više nije mogao stajati na propovjedaonici i propovijedati, nego su ga morali nositi u crkvu na stolici, i kada su ga na kraju službe zamolili da vjernicima kaže nekoliko riječi, godinama je njegov jedini izgovor bio: "Dječice, ljubite jedni druge."
139:4.7 (1554.5) Ivan je bio čovjek od malo riječi, osim kada bi mu se uzburkala narav. Mnogo je razmišljao, ali je malo govorio. Kako je stario, njegova je narav postajala blaža i bolje nadzirana, ali nikada nije prevladao svoju nesklonost govoru; nikada nije u potpunosti nadvladao svoju šutljivost. No bio je obdaren izvanrednom i stvaralačkom maštom.
139:4.8 (1555.1) Ivan je imao i drugu stranu, nešto što se ne bi očekivalo od ovog tihog i zamišljenog čovjeka. Bio je pomalo predrasudan i pretjerano netrpeljiv. U tom pogledu bio je vrlo sličan Jakovu — obojica su htjela dozvati oganj s neba da uništi Samarijance koji su iskazali nepoštovanje. Kad god bi naišao na strance koji su poučavali u Isusovo ime, Ivan bi im smjesta zabranio da to čine. Ali on nije bio jedini među dvanaestoricom koji je bio obilježen takvim osjećajem vlastite nadmoći.
139:4.9 (1555.2) Na Ivanov život snažno je utjecalo to što je vidio Isusa kako živi bez vlastitog doma, dok je znao koliko se vjerno pobrinuo za svoju majku i obitelj. Ivan je također duboko suosjećao s Isusom zbog toga što ga njegova obitelj nije razumjela, svjestan da se postupno udaljavala od njega. Cijela ta situacija, zajedno s Isusovim stalnim podređivanjem i najmanje vlastite želje volji Oca na nebu i njegovim svakodnevnim životom prožetim potpunim povjerenjem, ostavila je na Ivana tako dubok dojam da je dovela do značajnih i trajnih promjena u njegovu karakteru, promjena koje su se očitovale tijekom cijelog njegova kasnijeg života.
139:4.10 (1555.3) Ivan je imao staloženu i smionu hrabrost kakvu je posjedovalo malo drugih apostola. Bio je jedini apostol koji je u noći njegova uhićenja ostao uz Isusa i usudio se pratiti svojega Učitelja sve do samih ralja smrti. Bio je prisutan i nadohvat ruke sve do posljednjeg zemaljskog časa te je vjerno ispunjavao svoju zadaću u pogledu Isusove majke, spreman primiti sve dodatne upute koje bi mu mogle biti dane tijekom posljednjih trenutaka Učiteljeva smrtnog života. Jedno je sigurno — Ivan je bio potpuno pouzdan. Kada bi dvanaestorica blagovala, Ivan je obično sjedio Isusu s desne strane. Bio je prvi među dvanaestoricom koji je doista i potpuno povjerovao u uskrsnuće, i prvi koji je prepoznao Učitelja kada im je nakon uskrsnuća prišao na morskoj obali.
139:4.11 (1555.4) Ovaj Zebedejev sin bio je vrlo blisko povezan s Petrom u ranim djelatnostima kršćanskog pokreta te je postao jedan od glavnih oslonaca jeruzalemske crkve. Na dan Duhova bio je Petrova desna ruka.
139:4.12 (1555.5) Nekoliko godina nakon Jakovljeve smrti, Ivan se oženio udovicom svojega brata. Posljednjih dvadeset godina njegova života za njega se brinula njegova ljubljena unuka.
139:4.13 (1555.6) Ivan je više puta bio u zatvoru i bio prognan na otok Patmos na razdoblje od četiri godine, sve dok drugi car nije došao na vlast u Rimu. Da Ivan nije bio taktičan i razborit, nesumnjivo bi bio ubijen kao i njegov otvoreniji brat Jakov. Kako su godine prolazile, Ivan je zajedno s Jakovom, Učiteljevim bratom, naučio primjenjivati mudro pomirenje kada su izlazili pred civilne vlasti. Uvidjeli su da "blag odgovor utišava srdžbu." Također su naučili predstavljati crkvu kao "duhovno bratstvo posvećeno društvenoj službi čovječanstva", a ne kao "kraljevstvo nebesko". Poučavali su služenje iz ljubavi, a ne vladajuću moć — kraljevstvo i kralja.
139:4.14 (1555.7) Dok je bio privremeno prognan na Patmosu, Ivan je napisao Knjigu Otkrivenja, koju danas imate u znatno skraćenom i iskrivljenom obliku. Ova Knjiga Otkrivenja sadrži sačuvane fragmente velikog otkrivenja, čiji su veliki dijelovi izgubljeni, dok su drugi uklonjeni nakon Ivanova pisanja. Očuvana je samo u fragmentarnom i izmijenjenom obliku.
139:4.15 (1555.8) Ivan je mnogo putovao, neumorno radio i nakon što je postao biskup azijskih crkava, nastanio se u Efezu. U Efezu je usmjeravao svojega suradnika Natana u pisanju takozvanog "Evanđelja po Ivanu", kada mu je bilo devedeset i devet godina. Od svih dvanaestorice apostola, Ivan Zebedejev naposljetku je postao najistaknutiji teolog. Umro je prirodnom smrću u Efezu 103. godine poslije Krista, u dobi od sto jedne godine.
5. ZNATIŽELJNI FILIP
139:5.1 (1556.1) Filip je bio peti izabrani apostol; pozvan je dok su Isus i njegova prva četiri apostola bili na putu od mjesta gdje je Ivan djelovao na Jordanu prema Kani Galilejskoj. Kako je živio u Betsaidi, Filip je već neko vrijeme znao za Isusa, ali nije mu palo na pamet da je Isus doista velik čovjek sve do onoga dana u Jordanskoj dolini kada mu je Isus rekao: "Slijedi me!" Na Filipa je također donekle utjecala činjenica da su Andrija, Petar, Jakov i Ivan prihvatili Isusa kao Osloboditelja.
139:5.2 (1556.2) Filipu je bilo dvadeset i sedam godina kada se pridružio apostolima; nedavno se bio oženio, ali tada još nije imao djece. Apostoli su mu dali nadimak koji je značio "znatiželja". Filip je uvijek želio da mu se pokaže. Nikada nije uspijevao duboko proniknuti u neku ideju. Nije bio nužno spor u shvaćanju, ali mu je nedostajala mašta. Taj nedostatak mašte bio je velika slabost njegova karaktera. Bio je običan i praktičan čovjek koji se držao svijeta pukih činjenica.
139:5.3 (1556.3) Kada su apostoli bili organizirani za službu, Filip je postavljen za opskrbitelja; bio je zadužen za održavanje zaliha. I bio je uspješan u toj službi. Njegova najsnažnija osobina počivala je u njegovoj metodičnoj temeljitosti; bio je precizan i metodičan.
139:5.4 (1556.4) Filip je potjecao iz obitelji od sedmero djece, tri dječaka i četiri djevojčice. Bio je drugi po starini, a nakon uskrsnuća krstio je cijelu svoju obitelj u kraljevstvo. Filipovi su bili ribari. Otac mu je bio vrlo sposoban čovjek i dubok mislilac, dok mu je majka bila iz vrlo obične obitelji. Filip nije bio čovjek od kojega su se mogla očekivati velika djela, ali je bio čovjek koji je mogao činiti male stvari na velik način, činiti ih dobro i prihvatljivo. Samo je nekoliko puta tijekom četiri godine propustio imati pri ruci dovoljno hrane da zadovolji potrebe svih. Čak su ga i brojni izvanredni zahtjevi povezani sa životom koji su vodili rijetko zatekli nepripremljenog. Opskrbnim odjelom apostolske obitelji upravljalo se inteligentno i učinkovito.
139:5.5 (1556.5) Filipova jaka strana bila je njegova metodična pouzdanost; slaba točka njegova karaktera bio je potpuni nedostatak mašte, nesposobnost povezivanja činjenica kako bi iz njih izvukao zaključak. Bio je matematičan u apstraktnom smislu, ali nije imao stvaralačke mašte. Gotovo mu je u cijelosti nedostajao određeni oblik maštovitosti. Bio je tipičan svakodnevni i običan prosječan čovjek. Među mnoštvom muškaraca i žena koji su dolazili slušati Isusov nauk i propovijedi bilo je mnogo takvih ljudi, i svi su oni osjećali veliku utjehu promatrajući kako je netko njima sličan uzdignut na počasno mjesto u Učiteljevim vijećima; hrabrila ih je činjenica da je netko poput njih već pronašao visoko mjesto u poslovima kraljevstva. Dok je strpljivo slušao Filipova nerazborita pitanja, Isus je mnogo naučio o načinu funkcioniranja nekih ljudskih umova i mnogo je puta udovoljio molbi svojega opskrbnika: "da mu se pokaže."
139:5.6 (1556.6) Među Isusovim osobinama, Filip se najviše divio Učiteljevoj nepresušnoj darežljivosti. Filip u Isusu nikada nije pronašao ni traga sitničavosti, škrtosti ili uskogrudnosti, i divio se toj uvijek prisutnoj i nepresušnoj širokogrudosti.
139:5.7 (1557.1) U Filipovoj ličnosti nije bilo mnogo toga dojmljivog. Često su ga nazivali "Filipom iz Betsaide, grada u kojem žive Andrija i Petar". Gotovo mu je u cijelosti nedostajala sposobnost pronicljivog sagledavanja; nije bio u stanju pojmiti dramatične mogućnosti određene situacije. Nije bio pesimističan; jednostavno je bio prozaičan. Također mu je uvelike nedostajao duhovni uvid. Nije oklijevao prekinuti Isusa usred jednog od Učiteljevih najdubljih govora kako bi postavio naizgled nerazborito pitanje. Ali Isus ga nikada nije ukorio zbog takve nepromišljenosti; bio je strpljiv prema njemu i obziran prema njegovoj nesposobnosti da shvati dublja značenja nauka. Isus je dobro znao da bi, kada bi jednom ukorio Filipa zbog takvih nespretnih pitanja, ne samo povrijedio ovu iskrenu dušu, nego bi ga takav prijekor toliko pogodio da se Filip više nikada ne bi osjećao slobodnim postavljati pitanja. Isus je znao da na njegovim svjetovima prostora postoje nebrojene milijarde sličnih smrtnika sporijeg shvaćanja, i želio ih je sve ohrabriti da gledaju prema njemu i da se uvijek osjećaju slobodnima pristupiti mu sa svojim pitanjima i problemima. Naposljetku, Isusa su doista više zanimala Filipova nerazborita pitanja nego propovijed koju je upravo držao. Isus je bio krajnje zainteresiran za ljude, za sve vrste ljudi.
139:5.8 (1557.2) Iako apostolski opskrbitelj nije bio dobar javni govornik, bio je vrlo uvjerljiv i uspješan u osobnom radu s ljudima. Nije se lako dao obeshrabriti; bio je ustrajan trudbenik i vrlo uporan u svemu čega se prihvatio. Imao je onaj veliki i rijedak dar da kaže: "Dođi." Kad je njegov prvi obraćenik, Natanael, želio raspravljati o prednostima i nedostacima Isusa i Nazareta, Filipov je učinkovit odgovor bio: "Dođi i vidi." Nije bio dogmatski propovjednik koji je svoje slušatelje poticao riječima: "Idi" — učini ovo i učini ono. Svakoj je situaciji koja bi se pojavila u njegovu radu pristupao riječima: "Dođi" — "dođi sa mnom; pokazat ću ti put." A to je uvijek djelotvorna metoda u svim oblicima i fazama poučavanja. Čak i roditelji mogu od Filipa naučiti bolji način obraćanja svojoj djeci, ne govoreći im: "Idi i učini ovo" i "Idi i učini ono", nego radije: "Pođi s nama dok ti pokazujemo i dijelimo s tobom bolji način."
139:5.9 (1557.3) Filipovu nesposobnost prilagođavanja novim situacijama najbolje ilustrira slučaj kada mu je u Jeruzalemu pristupila grupa Grka govoreći: "Gospodine, želimo vidjeti Isusa." Da je takvu molbu uputio neki Židov, Filip bi rekao: "Dođi." Ali kako su ovi ljudi bili stranci i kako se Filip nije mogao sjetiti uputa svojih nadređenih za takve slučajeve, jedino što mu je palo na pamet bilo je posavjetovati se s glavnim Andrijom, a zatim su obojica odveli ove Grke koji su tražili odgovore k Isusu. Isto tako, kada je otišao u Samariju gdje je, prema Učiteljevim uputama, propovijedao i krstio vjernike, suzdržao se od polaganja ruku na obraćenike kao znaka da su primili Duha Istine. To su učinili Petar i Ivan, koji su uskoro potom došli iz Jeruzalema kao predstavnici matične crkve kako bi nadgledali njegov rad.
139:5.10 (1557.4) Filip je prošao kroz teška vremena Učiteljeve smrti, sudjelovao u reorganizaciji dvanaestorice i bio prvi koji je krenuo pridobivati duše za kraljevstvo izvan neposrednih židovskih krugova. U tome je bio vrlo uspješan među Samarijancima, kao i u svim svojim kasnijim djelima u korist evanđelja.
139:5.11 (1557.5) Filipova žena, koja je bila sposobna članica ženskog zbora, počela je aktivno surađivati sa svojim mužem u njegovu evanđeoskom radu nakon što su ih progoni natjerali da napuste Jeruzalem. Njegova žena bila je neustrašiva. Stajala je podno Filipova križa hrabreći ga da nastavi objavljivati radosnu vijest čak i svojim ubojicama, a kada mu je ponestalo snage, počela je kazivati o spasenju vjerom u Isusa i prestala je tek kada su je razljućeni Židovi napali i kamenovali je do smrti. Njihov je rad nastavila njihova najstarija kći Lea, koja je kasnije postala poznata proročica Hijerapolisa.
139:5.12 (1558.1) Filip, negdašnji opskrbitelj apostolske grupe, bio je moćan čovjek u kraljevstvu; zadobivao je duše kamo god je išao; i naposljetku je zbog svoje vjere bio razapet i pokopan u Hijerapolisu.
6. ČESTITI NATANAEL
139:6.1 (1558.2) Natanaela, šestog i posljednjeg apostola kojeg je sam Učitelj izabrao, njegov prijatelj Filip doveo je k Isusu. Filip i Natanael zajedno su sudjelovali u nekoliko poslovnih pothvata i bili su na putu da posjete Ivana Krstitelja kada su susreli Isusa.
139:6.2 (1558.3) Kada se Natanael pridružio apostolima, bilo mu je dvadeset pet godina i bio je drugi najmlađi u grupi. Bio je najmlađi od sedmero djece, neoženjen i jedina potpora svojim ostarjelim i nemoćnim roditeljima s kojima je živio u Kani; neki od njegove braće i sestara već su bili preminuli, dok su drugi bili oženjeni ili udani, i nitko od njih nije živio u Kani. Natanael i Juda Iškariot bili su dva najobrazovanija čovjeka među dvanaestoricom. Natanael je planirao postati trgovac.
139:6.3 (1558.4) Isus sam nije dao Natanaelu nadimak, ali su ga dvanaestorica uskoro počela opisivati izrazima koji su označavali poštenje i iskrenost. Bio je "bez lukavštine". I to je bila njegova velika vrlina; bio je pošten i iskren. Slabost njegova karaktera bio je njegov ponos; bio je vrlo ponosan na svoju obitelj, svoj grad, svoj ugled i svoj narod, što je sve pohvalno ako se u tome ne pretjera. Ali Natanael je imao sklonost otići u krajnosti u pogledu svojih osobnih predrasuda. Bio je sklon unaprijed prosuđivati ljude prema vlastitim predodžbama. Nije oklijevao postaviti pitanje, čak i prije nego što je susreo Isusa: "Može li što dobro doći iz Nazareta?" Ali Natanael nije bio svojeglav, premda je bio ponosan. Brzo je promijenio mišljenje čim je pogledao Isusovo lice.
139:6.4 (1558.5) Natanael je po mnogo čemu bio neobični genij među dvanaestoricom. Bio je apostolski filozof i sanjar, ali vrlo praktičan sanjar. Izmjenjivao je razdoblja duboke filozofske zaokupljenosti s razdobljima rijetkog i neobičnog humora; kada je bio u pravom raspoloženju, vjerojatno je bio najbolji pripovjedač među dvanaestoricom. Isus je veoma uživao slušati Natanaela kako govori o stvarima koje su bile i ozbiljne i neozbiljne. Natanael je s vremenom sve ozbiljnije shvaćao Isusa i kraljevstvo, ali nikada nije ozbiljno shvaćao samoga sebe.
139:6.5 (1558.6) Svi su apostoli voljeli i poštovali Natanaela i on se s njima izvrsno slagao, s izuzetkom Jude Iškariota. Juda je smatrao da Natanael nije dovoljno ozbiljno shvaćao svoju apostolsku službu i jednom se čak usudio potajno otići k Isusu i požaliti se na njega. Isus je rekao: "Juda, dobro pazi na svoje postupke; ne preuveličavaj svoj položaj. Tko je od nas sposoban suditi svome bratu? Nije Očeva volja da se njegova djeca bave samo ozbiljnim stvarima u životu. Ponavljam: Ja sam došao da moja zemaljska braća imaju radost, veselje i život u izobilju. Idi stoga, Juda, i dobro izvrši ono što ti je povjereno, ali ostavi Natanaela, svoga brata, da sam sebi položi račun pred Bogom." I sjećanje na ovaj događaj, zajedno s mnogim sličnim iskustvima, dugo je živjelo u samoobmanutom srcu Jude Iškariota.
139:6.6 (1559.1) Mnogo puta, kada je Isus bio na gori s Petrom, Jakovom i Ivanom, a stvari bi među apostolima postale napete i zamršene, kada čak ni Andrija ne bi znao što reći svojoj potištenoj braći, Natanael bi ublažio napetost s malo filozofije ili iskrom humora — i to dobrog humora.
139:6.7 (1559.2) Natanaelova je dužnost bila brinuti se za obitelji dvanaestorice. Često nije mogao prisustvovati apostolskim vijećima jer bi, čim bi čuo da je netko od onih koji su mu bili povjereni bolestan ili da se dogodilo nešto neuobičajeno, bez odlaganja odlazio u taj dom. Dvanaestorica su bila spokojna znajući da je dobrobit njihovih obitelji sigurna u Natanaelovim rukama.
139:6.8 (1559.3) Natanael se najviše divio Isusu zbog njegove trpeljivosti. Nikada mu nije dosadilo promišljati o širokoumnosti i velikodušnom suosjećanju Sina Čovječjeg.
139:6.9 (1559.4) Natanaelov otac (Bartolomej) umro je nedugo nakon Duhova, nakon čega je ovaj apostol otišao u Mezopotamiju i Indiju, objavljujući radosnu vijest o kraljevstvu i krsteći vjernike. Njegova braća nikada nisu doznala što se dogodilo s njihovim negdašnjim filozofom, pjesnikom i humoristom. A i on je bio veliki čovjek u kraljevstvu i mnogo je učinio za širenje nauka svoga Učitelja, iako nije sudjelovao u organizaciji kasnije kršćanske crkve. Natanael je umro u Indiji.
7. MATEJ LEVI
139:7.1 (1559.5) Mateja, sedmog apostola, izabrao je Andrija. Matej je potjecao iz obitelji publikana ili carinika, ali je sam radio kao carinik u Kafarnaumu, gdje je živio. Imao je trideset jednu godinu, bio je oženjen i imao četvero djece. Bio je čovjek umjerenog bogatstva, jedini imućniji član apostolske grupe. Bio je dobar poslovni čovjek, lako se snalazio u društvu i imao je dar stjecanja prijateljstava te skladnog ophođenja s najrazličitijim ljudima.
139:7.2 (1559.6) Andrija je postavio Mateja za financijskog predstavnika apostolske grupe. Matej je na određeni način djelovao kao financijski zastupnik i javni predstavnik apostolske organizacije. Bio je pronicljiv poznavatelj ljudske prirode i vrlo djelotvoran promicatelj. Njegovu ličnost nije lako predočiti, ali bio je vrlo ozbiljan učenik i sve više je vjerovao u Isusovo poslanje i izvjesnost kraljevstva. Isus nikada nije dao Leviju nadimak, ali su ga njegovi apostoli obično nazivali "novčarom."
139:7.3 (1559.7) Levijeva jaka strana počivala je u njegovoj svesrdnoj odanosti pokretu kraljevstva. To što je njega, jednog ubirača poreza, Isus prihvatio među svoje apostole, bilo je razlogom silne zahvalnosti ovog negdašnjeg carinskog činovnika. Međutim, ostali apostoli, a naročito Šimun Revnitelj i Juda Iškariot, nisu se odmah mogli pomiriti s prisutnošću carinika među njima. Matejeva slabost počivala je u njegovom kratkovidnom i materijalističkom pogledu na život. Ali kako su mjeseci prolazili, znatno je napredovao u svim ovim pitanjima. Naravno, morao je biti odsutan tijekom mnogih najdragocjenijih razdoblja poduke, jer je njegova dužnost bila brinuti se da apostolska blagajna uvijek bude napunjena.
139:7.4 (1559.8) Učiteljeva spremnost na praštanje bila je ono što je Matej najviše cijenio. Nikada se nije prestao podsjećati da je pri traganju za Bogom čovjeku potrebna samo vjera. Uvijek je volio govoriti o kraljevstvu kao o "ovom poslu nalaženja Boga."
139:7.5 (1560.1) Iako je Matej bio čovjek s prošlošću, pokazao se izvrsnim, a kako je vrijeme prolazilo, njegovi su se suradnici počeli ponositi postignućima ovog carinika. Bio je jedan od apostola koji su vodili opsežne bilješke o Isusovim izjavama, a ove su bilješke poslužile kao temelj kasnijeg Isadorova prikaza Isusovih riječi i djela, koji je postao poznat kao "Evanđelje po Mateju."
139:7.6 (1560.2) Veliki i korisni život Mateja, poslovnog čovjeka i carinika iz Kafarnauma, bio je sredstvo koje je kroz kasnija stoljeća dovelo tisuće i tisuće drugih poslovnih ljudi, javnih službenika i političara da također čuju privlačan glas Učitelja kako govori: "Hajde za mnom." Matej je doista bio snalažljiv političar, ali je bio izuzetno odan Isusu i duboko predan zadatku da se glasnicima nadolazećeg kraljevstva osiguraju dovoljna financijska sredstva.
139:7.7 (1560.3) Matejeva prisutnost među dvanaestoricom bila je sredstvo koje je držalo vrata kraljevstva širom otvorenima za mnoštvo potištenih i odbačenih duša koje su sebe već odavno smatrale izvan dosega vjerske utjehe. Odbačeni i očajni muškarci i žene hrlili su čuti Isusa, a on nikada nije nikoga odbio.
139:7.8 (1560.4) Dok je primao dobrovoljne priloge učenika-vjernika i neposrednih slušatelja Učiteljeva nauka, Matej nikada nije otvoreno tražio novac od mnoštva. Sve svoje financijske poslove obavljao je tiho i osobno, prikupljajući najveći dio sredstava među imućnijim slojem zainteresiranih vjernika. Gotovo cijeli svoj skromni imetak dao je za djelo Učitelja i njegovih apostola, ali oni nikada nisu doznali za ovu njegovu velikodušnost, osim Isusa, koji je za to sve znao. Matej je oklijevao otvoreno prilagati vlastita sredstva apostolskoj blagajni jer se bojao da bi Isus i njegovi suradnici mogli smatrati njegov novac okaljanim; stoga je mnogo davao u ime drugih vjernika. Tijekom ranijih mjeseci, kada je znao da je njegova prisutnost među njima manje ili više predstavljala iskušenje, Matej je često bio u napasti da im otkrije kako su njihovu svakodnevnu hranu često osiguravala njegova sredstva, ali nije popustio. Kad bi postali očiti znakovi prezira prema cariniku, Levi bi gorio od želje da im otkrije svoju velikodušnost, ali je uvijek uspijevao šutjeti.
139:7.9 (1560.5) Kad su sredstva za taj tjedan bila manja od procijenjenih potreba, Levi je često posezao za vlastitim osobnim sredstvima. Ponekad, kad bi ga Isusov nauk posebno zaokupio, radije bi ostao slušati poduku, iako je znao da će osobno morati nadoknaditi sredstva koja nije prikupio. Ali Levi je toliko želio da Isus zna kako je velik dio novca dolazio iz njegovog džepa! Nije ni slutio da je Učitelj sve to znao. Nijedan apostol nikada nije doznao da je Matej u tolikoj mjeri bio njihov dobročinitelj da je, kada je nakon početka progona krenuo naviještati evanđelje kraljevstva, praktično bio bez prebijene pare.
139:7.10 (1560.6) Kad su progoni naveli vjernike da napuste Jeruzalem, Matej se uputio prema sjeveru, propovijedajući evanđelje kraljevstva i krsteći vjernike. Njegovi bivši apostolski suradnici više nisu znali što je s njim, ali on je nastavio propovijedati i krstiti kroz Siriju, Kapadociju, Galaciju, Bitiniju i Trakiju. Upravo su u Trakiji, u Lisimahiji, određeni Židovi nevjernici skovali zavjeru s rimskim vojnicima kako bi prouzročili njegovu smrt. I tako je ovaj preobraženi carinik umro kao pobjednik u vjeri spasenja koju je tako sigurno naučio iz Učiteljeva nauka tijekom njegova nedavnog boravka na zemlji.
8. TOMA BLIZANAC
139:8.1 (1561.1) Toma je bio osmi apostol, a izabrao ga je Filip. Iako je kasnije postao poznat kao "sumnjičavi Toma", njegovi apostolski drugovi jedva da su ga smatrali kroničnim sumnjivcem. Istina je da je imao logičan i skeptičan um, ali je posjedovao oblik hrabre odanosti zbog koje ga oni koji su ga dobro poznavali nisu mogli smatrati površnim skeptikom.
139:8.2 (1561.2) Kad se pridružio apostolima, Toma je imao dvadeset devet godina, bio je oženjen i imao četvero djece. Prije je bio tesar i klesar, ali se kasnije počeo baviti ribarenjem i živio je u Tariheji, smještenoj na zapadnoj obali Jordana, gdje se Jordan izlijeva iz Galilejskog mora, te je bio smatran vodećim građaninom ovog malog mjesta. Imao je malo obrazovanja, ali je posjedovao oštar, pronicav um i bio je sin izvrsnih roditelja koji su živjeli u Tiberijadi. Toma je među dvanaestoricom imao jedini istinski analitički um; bio je pravi znanstvenik među apostolima.
139:8.3 (1561.3) Rani obiteljski život Tome nije bio sretan; njegovi roditelji nisu imali posve sretan bračni život, a to se odrazilo na Tomino iskustvo u odrasloj dobi. Odrastao je s vrlo neugodnom i svadljivom naravi. Čak se i njegova žena radovala što se pridružio apostolima; odahnula je pri pomisli da će njezin pesimistični muž većinu vremena provoditi izvan doma. Toma je također imao izraženu crtu sumnjičavosti zbog koje je s njim bilo vrlo teško mirno živjeti. Petar je isprva bio veoma uzrujan zbog Tome i žalio se svom bratu Andriji da je Toma bio "opak, neugodan i uvijek sumnjičav." Ali što su njegovi drugovi bolje poznavali Tomu, to im se više sviđao. Otkrili su da je bio izvanredno čestit i nepokolebljivo odan. Bio je savršeno iskren i nedvojbeno istinoljubiv, ali je po prirodi bio sklon traženju mana i s vremenom je postao pravi pesimist. Njegov analitički um postao je opterećen sumnjom. Kad se pridružio dvanaestorici i tako došao u dodir s plemenitim karakterom Isusa, Toma je već počeo gubiti vjeru u svoje bližnje. Ovaj kontakt s Učiteljem odmah je počeo preobražavati cijelu Tominu narav i donositi velike promjene u njegovim mentalnim reakcijama prema drugim ljudima.
139:8.4 (1561.4) Tomina velika snaga počiva u njegovom izvanredno analitičkom umu udruženom s nepokolebljivom hrabrošću — kad bi jednom donio odluku. Njegova velika slabost počiva u sumnjičavosti koju nikad nije potpuno nadvladao tijekom cijelog svog zemaljskog života.
139:8.5 (1561.5) Pri organizaciji dvanaestorice, Toma je dobio zadatak planiranja i upravljanja putovanjima, te je bio sposoban upravitelj rada i kretanja apostolske grupe. Bio je dobar upravitelj i izvrstan poslovni čovjek, ali su mu prepreka bila njegova brojna raspoloženja; jednog dana bio je jedan čovjek, a sljedećeg drugi. Kad se pridružio apostolima, bio je sklon melankoličnom zamišljanju, ali su ga dodir s Isusom i apostolima u velikoj mjeri izliječili od tog nezdravog udubljivanja u sebe.
139:8.6 (1561.6) Isus je jako uživao u Tominu društvu i vodili su mnoge duge osobne razgovore. Tomina prisutnost među apostolima bila je velika utjeha svim iskrenim, ali sumnjičavim osobama i veliko ohrabrenje mnogim uznemirenim umovima da uđu u kraljevstvo, čak i ako nisu mogli u potpunosti razumjeti sve duhovne i filozofske faze Isusova nauka. Tomino članstvo među dvanaestoricom predstavlja trajnu objavu da Isus voli čak i one koji časno i iskreno sumnjaju.
139:8.7 (1562.1) Dok su drugi apostoli štovali Isusa zbog neke posebne i istaknute crte njegove bogate ličnosti, Toma je poštovao svog Učitelja zbog njegova izvanredno uravnoteženog karaktera. Sve se više divio i iskazivao čast onome koji je bio tako pun ljubavi i milosrđa, a ipak tako nepokolebljivo pravedan i pravičan; tako čvrst, ali nikad tvrdoglav; tako spokojan, ali nikad ravnodušan; tako spreman pomoći i pun suosjećanja, ali nikad nametljiv ili diktatorski nastrojen; tako snažan, a istodobno tako nježan; tako odlučan, ali nikad grub ili neotesan; tako nježan, ali nikad kolebljiv; tako čist i nedužan, a istodobno tako muževan, poduzetan i snažan; tako istinski hrabar, ali nikad nagao ili lakomislen; tako pun ljubavi prema prirodi, ali potpuno slobodan od svake sklonosti da je štuje; tako duhovit i zaigran, ali potpuno oslobođen lakoumnosti i površnosti. Upravo je ova nenadmašna skladnost ličnosti toliko očarala Tomu. Vjerojatno je od svih dvanaestorice imao najdublje intelektualno razumijevanje Isusa i najveće cijenjenje njegove ličnosti.
139:8.8 (1562.2) U vijećima dvanaestorice Toma je uvijek bio oprezan i zagovarao načelo „sigurnost prije svega“, ali ako bi njegov konzervativni stav bio nadglasan ili odbačen, uvijek je bio prvi koji bi neustrašivo krenuo u provedbu prihvaćenog programa. Mnogo je puta istupao protiv nekog pothvata smatrajući ga nerazboritim i preuzetnim; borio bi se do samoga kraja, ali kad bi Andrija stavio prijedlog na glasovanje i kad bi dvanaestorica odlučila učiniti upravo ono čemu se on tako žustro protivio, Toma bi prvi rekao: „Idemo!“ Bio je dobar gubitnik. Nije bio zlopamtilo niti je njegovao povrijeđene osjećaje. Mnogo se puta protivio tome da Isus sebe izlaže opasnosti, ali kad bi Učitelj odlučio prihvatiti takav rizik, upravo bi Toma uvijek bodrio apostole svojim hrabrim riječima: „Hajdemo, prijatelji, idemo umrijeti s njim.“
139:8.9 (1562.3) Toma je u nekim pogledovima bio sličan Filipu; i on je želio „da mu se pokaže“, ali njegovi vanjski izrazi sumnje počivali su na posve drugačijim intelektualnim procesima. Toma je bio analitičan, a ne samo skeptičan. U pogledu osobne fizičke hrabrosti, bio je jedan od najhrabrijih među apostolima.
139:8.10 (1562.4) Toma je imao svoje teške dane; s vremena na vrijeme bio je potišten i klonuo duhom. Gubitak njegove sestre blizankinje kad mu je bilo devet godina donio mu je mnogo mladenačke tuge i dodatno pridonio njegovim kasnijim poteškoćama s temperamentom. Kad bi Toma zapao u potištenost, ponekad bi mu pomagao Natanael, ponekad Petar, a nerijetko i jedan od Alfejevih blizanaca. Nažalost, kad bi bio najviše potišten, uvijek je nastojao izbjeći izravan dodir s Isusom. Ali Učitelj je sve to dobro znao i imao je puno razumijevanja i suosjećajne naklonosti prema svom apostolu kada bi ga tako obuzela potištenost i kada su ga mučile sumnje.
139:8.11 (1562.5) Nekom prilikom bi Andrija dopustio Tomi da ode i bude sam nekoliko dana. Ali Toma je brzo naučio da takav postupak nije mudar; rano je otkrio da je, kad bi bio potišten, najbolje držati se svojih dužnosti i ostati blizu svojih prijatelja. Ali bez obzira na sve što se događalo u njegovom emocionalnom životu, nastavio je biti apostol. Kad bi došlo vrijeme da se krene dalje, uvijek je on bio taj koji bi rekao: „Idemo!“
139:8.12 (1562.6) Toma predstavlja odličan primjer čovjeka koji ima sumnje, suočava se s njima i pobjeđuje ih. Imao je velik um; nije bio kritičar koji cjepidlači. Bio je logičan mislilac, presudna provjera Isusa i njegovih apostola. Da Isus i njegovo djelo nisu bili nepatvoreni i istiniti, ne bi mogli od početka do kraja zadržati čovjeka poput Tome. Imao je oštar i siguran osjećaj za činjenice. Pri prvom znaku prijevare ili obmane Toma bi ih sve napustio. Znanstvenici možda ne mogu u potpunosti razumjeti sve o Isusu i njegovom djelu na zemlji, ali s Učiteljem i njegovim ljudskim suradnicima živio je i radio čovjek čiji je um bio um pravog znanstvenika — Toma Blizanac — i on je vjerovao u Isusa iz Nazareta.
139:8.13 (1563.1) Toma je teško podnio dane suđenja i raspeća. Neko je vrijeme bio u samim dubinama očaja, ali je ponovno skupio hrabrost, ostao uz apostole i bio s njima kada su dočekali Isusa na Galilejskom moru. Jedno je vrijeme podlegao potištenosti zbog svojih sumnji, ali je naposljetku ponovno zadobio vjeru i hrabrost. Nakon Duhova davao je apostolima mudre savjete, a kada su progoni raspršili vjernike, otišao je na Cipar, Kretu, obalu sjeverne Afrike i Siciliju, propovijedajući radosnu vijest o kraljevstvu i krsteći vjernike. Toma je nastavio propovijedati i krstiti sve dok ga nisu uhvatili predstavnici rimske vlasti i pogubili na Malti. Samo nekoliko tjedana prije svoje smrti započeo je pisati život i nauke Isusa.
9. I 10. JAKOV I JUDA ALFEJEVI
139:9.1 (1563.2) Jakov i Juda, Alfejevi sinovi blizanci i ribari koji su živjeli u blizini Kerese, bili su deveti i deseti apostoli, a izabrali su ih Jakov i Ivan Zebedejevi. Imali su dvadeset šest godina i bili su oženjeni; Jakov je imao troje djece, a Juda dvoje.
139:9.2 (1563.3) Nema se mnogo toga reći o ovoj dvojici običnih ribara. Voljeli su svog Učitelja i Isus je volio njih, ali nikada nisu prekidali njegove govore pitanjima. Vrlo malo su razumjeli filozofske rasprave ili teološke debate svojih apostolskih drugova, ali su se radovali što su bili ubrojeni među takvu skupinu velikih ljudi. Ova su dva čovjeka bila gotovo istovjetna po osobnom izgledu, mentalnim osobinama i stupnju duhovne spoznaje. Ono što se može reći o jednom, treba zabilježiti i za drugoga.
139:9.3 (1563.4) Andrija im je dodijelio zadatak održavanja reda među mnoštvima. Bili su glavni redari tijekom propovjedničkih okupljanja i, zapravo, opći služitelji i glasnici apostolske grupe. Pomagali su Filipu s nabavkama, nosili su novac obiteljima u Natanaelovo ime i uvijek bili spremni priskočiti u pomoć svakom od apostola.
139:9.4 (1563.5) Brojni pripadnici običnog naroda, koji su bili slični ovoj dvojici, bili su silno ohrabreni kada su vidjeli da su ova dvojica blizanaca počašćena mjestima među apostolima. Samim svojim prihvaćanjem za apostole, ova dvojica neizrazitih blizanaca bila su sredstvo kojim je mnoštvo malodušnih vjernika pronašlo put u kraljevstvo. Osim toga, obični ljudi lakše su prihvaćali da ih vode i usmjeravaju službeni redari koji su im bili vrlo slični.
139:9.5 (1563.6) Jakov i Juda, koji su također bili poznati kao Tadej i Lebej, nisu imali ni izrazitih vrlina ni izrazitih slabosti. Nadimci koje su im učenici dali bili su dobronamjerne oznake njihove prosječnosti. Bili su „najmanji od svih apostola“; toga su bili svjesni i s time su se vedro mirili.
139:9.6 (1563.7) Jakov Alfejev je naročito volio Isusa zbog Učiteljeve jednostavnosti. Dok blizanci nisu mogli shvatiti Isusov um, mogli su razumjeti suosjećajnu povezanost između sebe i srca svog Učitelja. Njihovi umovi nisu bili osobito razvijeni; čak bi ih se s poštovanjem moglo nazvati priprostima, ali su u svojim duhovnim prirodama imali stvarno iskustvo. Vjerovali su u Isusa; bili su sinovi Božji i pripadnici kraljevstva.
139:9.7 (1564.1) Judu Alfejeva privlačila je Isusova nerazmetljiva poniznost. Takva poniznost sjedinjena s takvim osobnim dostojanstvom duboko je dojmila Judu. Ovo jednostavno dijete prirode duboko je cijenilo to što je Isus uvijek molio one kojima je učinio svoja nesvakidašnja djela da o njima nikome ne govore.
139:9.8 (1564.2) Blizanci su bili dobroćudni, jednostavni pomagači koje su svi voljeli. Isus je ove mladiće, koji su imali samo jedan dar, postavio na počasna mjesta u svojoj osobnoj službi u kraljevstvu, jer na svjetovima prostora žive bezbrojni milijuni drugih takvih jednostavnih i uplašenih duša kojima također želi izraziti dobrodošlicu u aktivno i vjerno zajedništvo sa sobom i svojim odaslanim Duhom Istine. Isus ne gleda s prezirom na malenkost, nego samo na zlo i grijeh. Jakov i Juda bili su mali, ali su također bili vjerni. Bili su jednostavni i neuki, ali su također imali velika srca, bili blagi i darežljivi.
139:9.9 (1564.3) I kako su samo zahvalno bili ponosni ovi jednostavni ljudi onoga dana kada je Učitelj odbio prihvatiti određenog bogataša kao učitelja evanđelja prije nego što proda svoje bogatstvo i pomogne siromasima. Kad je narod to čuo i ugledao blizance među njegovim savjetnicima, zasigurno je znao da Isus ne pravi razliku među ljudima. Ali samo je božanska institucija — nebesko kraljevstvo — ikada mogla biti izgrađena na tako prosječnom ljudskom temelju!
139:9.10 (1564.4) Blizanci su se samo jednom ili dvaput tijekom cijelog svog druženja s Isusom usudili postaviti pitanja u javnosti. Juda je jednom bio potaknut da upita Isusa nakon što je Učitelj govorio o svom otvorenom objavljivanju svijetu. Bio je pomalo razočaran što među dvanaestoricom više neće biti tajni, pa se odvažio upitati: „Ali, Učitelju, kada se tako objaviš svijetu, kako ćeš nam iskazati posebne znakove svoje dobrote?“
139:9.11 (1564.5) Blizanci su vjerno služili sve do kraja, do mračnih dana kušnje, raspeća i očaja. U svom srcu nikad nisu izgubili vjeru u Isusa i (izuzev Ivana) prvi su povjerovali u njegovo uskrsnuće. Ali nisu bili u stanju shvatiti uspostavu kraljevstva. Ubrzo nakon što je njihov Učitelj bio raspet, vratili su se svojim obiteljima i mrežama; njihov je rad bio završen. Nisu imali sposobnost nastaviti u složenijim borbama kraljevstva. Ali živjeli su i umrli svjesni da su bili počašćeni i blagoslovljeni četverogodišnjim bliskim i osobnim druženjem sa Sinom Božjim, suverenim stvoriteljem svemira.
11. ŠIMUN ZELOT
139:11.1 (1564.6) Šimuna Zelota, jedanaestog apostola, izabrao je Šimun Petar. Bio je sposoban čovjek plemenitog porijekla i živio je sa svojom obitelji u Kafarnaumu. Kad se pridružio apostolima, imao je dvadeset osam godina. Bio je vatreni agitator i također čovjek koji je mnogo govorio ne razmišljajući. Prije nego što je svu svoju pozornost usmjerio na nacionalistički pokret Zelota, bio je trgovac u Kafarnaumu.
139:11.2 (1564.7) Šimunu Zelotu povjerena je briga za razonodu i odmor apostolske grupe, a pokazao se vrlo uspješnim organizatorom igre i rekreativnih aktivnosti dvanaestorice.
139:11.3 (1564.8) Šimunova snaga počivala je u njegovoj nadahnjujućoj odanosti. Kad bi apostoli naišli na muškarca ili ženu koji su se neodlučno kolebali oko ulaska u kraljevstvo, poslali bi po Šimuna. Ovom oduševljenom zagovaratelju spasenja kroz vjeru u Boga obično nije trebalo više od petnaestak minuta da ukloni sve sumnje i svu neodlučnost te da ugleda novu dušu rođenu u „slobodi vjere i radosti spasenja“.
139:11.4 (1565.1) Šimunova velika slabost počivala je u njegovoj materijalnoj usmjerenosti. Nije ga bilo lako preobraziti iz židovskog nacionalista u čovjeka nadnacionalnog duhovnog usmjerenja. Četiri godine bile su prekratko vrijeme za takvu umnu i emocionalnu preobrazbu, ali Isus je uvijek bio strpljiv s njim.
139:11.5 (1565.2) Ono što je Šimun kod Isusa najviše cijenio bila je Učiteljeva smirenost, njegova sigurnost, staloženost i neobjašnjiva pribranost.
139:11.6 (1565.3) Iako je bio mahniti revolucionar, neustrašivi huškač, Šimun je postupno obuzdao svoju vatrenu narav sve dok nije postao snažan i djelotvoran propovjednik „mira na zemlji i dobre volje među ljudima“. Šimun je bio izvrstan raspravljač; volio je raspravljati. Kad je trebalo izaći na kraj s legalističkim umovima obrazovanih Židova ili s intelektualnim cjepidlačenjem Grka, taj je zadatak uvijek bio povjeren Šimunu.
139:11.7 (1565.4) Dok je Šimun po prirodi bio buntovnik, a odgojem ikonoklast, Isus ga je pridobio za više predodžbe nebeskog kraljevstva. Šimun se uvijek poistovjećivao sa strankom prosvjeda, ali je sada pristupio stranci napretka — neograničenog i vječnog napredovanja duha i istine. Šimun je bio čovjek snažne odanosti i toplih osobnih privrženosti te je duboko volio Isusa.
139:11.8 (1565.5) Isus se nije bojao poistovjećivati s poslovnim ljudima, radnicima, optimistima, pesimistima, filozofima, skepticima, publikancima, političarima i domoljubima.
139:11.9 (1565.6) Učitelj je mnogo razgovarao sa Šimunom, ali nikada nije potpuno uspio preobraziti ovog gorljivog židovskog nacionalista u pravog internacionalista. Isus je često govorio Šimunu da je ispravno željeti poboljšanje društvenog, gospodarskog i političkog poretka, ali bi uvijek dodao: „To nije posao nebeskog kraljevstva. Mi se moramo posvetiti vršenju Očeve volje. Naš je posao biti poslanici duhovne uprave na visini i ne smijemo se neposredno baviti ničim osim predstavljanjem volje i karaktera božanskog Oca koji stoji na čelu uprave za koju nosimo vjerodajnice.“ Šimunu je sve to bilo teško razumjeti, ali je postupno počeo shvaćati nešto od značenja Učiteljevog nauka.
139:11.10 (1565.7) Kad su se apostoli zbog jeruzalemskih progona razišli svaki na svoju stranu, Šimun se privremeno povukao iz javnog djelovanja. Bio je doslovno slomljen. Kao nacionalistički domoljub odrekao se svojih uvjerenja u korist Isusovih učenja; sada se činilo da je sve izgubljeno. Bio je očajan, ali je nakon nekoliko godina ponovno zadobio nadu i krenuo objavljivati evanđelje kraljevstva.
139:11.11 (1565.8) Otišao je u Aleksandriju i, nakon što je djelovao uzduž Nila, prodro u samo srce Afrike, gdje je posvuda propovijedao Isusovo evanđelje i krstio vjernike. Tako je služio sve dok nije ostario i onemoćao. Umro je i bio pokopan u srcu Afrike.
12. JUDA IŠKARIOT
139:12.1 (1565.9) Juda Iškariot, dvanaesti apostol, bio je izabran od Natanaela. Rođen je u Keriotu, malom gradu u južnoj Judeji. Kad je bio dječak, njegovi su se roditelji preselili u Jerihon, gdje je živio i radio u raznim poslovima svoga oca sve dok se nije zainteresirao za propovijedanje i djelovanje Ivana Krstitelja. Judini roditelji bili su saduceji i, kada se njihov sin pridružio Ivanovim učenicima, odrekli su ga se.
139:12.2 (1566.1) Kad je Natanael susreo Judu u Tariceji, ovaj je tražio zaposlenje u poduzeću za sušenje ribe na donjem kraju Galilejskog mora. Kad se pridružio apostolima, Juda je imao trideset godina i nije bio oženjen. Vjerojatno je bio najobrazovaniji čovjek među dvanaestoricom i jedini Judejac u Učiteljevoj apostolskoj obitelji. Juda nije imao nijednu izrazitu osobnu snažnu osobinu, iako su se mnoge njegove vanjske značajke doimale obilježjima kulture i stečenog obrazovanja. Bio je dobar mislilac, ali ne uvijek istinski pošten mislilac. Juda zapravo nije razumio samoga sebe; nije bio doista iskren prema samome sebi.
139:12.3 (1566.2) Andrija je postavio Judu za blagajnika dvanaestorice, dužnost za koju je bio izvanredno prikladan i čije je obveze časno, vjerno i vrlo djelotvorno ispunjavao sve do trenutka kada je izdao svog Učitelja.
139:12.4 (1566.3) Nije postojala nijedna posebna Isusova osobina kojoj se Juda divio više od općenito privlačne i izvanredno očaravajuće Učiteljeve ličnosti. Juda nikada nije mogao nadići svoje judejske predrasude prema svojim galilejskim suradnicima; u svojoj je nutrini čak kritizirao mnoge stvari u vezi s Isusom. Onoga kojega je jedanaest apostola smatralo savršenim čovjekom, „potpuno ljupkim i najistaknutijim među deset tisuća“, ovaj je samodopadni Judejac često sebi dopuštao kritizirati u vlastitom srcu. Uistinu je gajio predodžbu da je Isus bio plašljiv i donekle se bojao iskazati vlastitu moć i autoritet.
139:12.5 (1566.4) Juda je bio dobar poslovni čovjek. Za upravljanje financijskim poslovima takvog idealista kakav je bio Isus bila je potrebna taktičnost, sposobnost i strpljivost, kao i mukotrpna predanost, a da ne govorimo o suočavanju s kaotičnim poslovnim metodama nekih njegovih apostola. Juda je uistinu bio izvrstan upravitelj, dalekovidan i sposoban financijer. Bio je i neumoljiv u zahtjevu za organizacijom. Nitko od dvanaestorice nikada nije kritizirao Judu. Koliko su oni mogli vidjeti, Juda Iškariot bio je nenadmašan blagajnik, učen čovjek, odan (iako ponekad kritičan) apostol i u svakom smislu te riječi vrlo uspješan čovjek. Apostoli su voljeli Judu; on je doista bio jedan od njih. Juda je najvjerojatnije vjerovao u Isusa, ali sumnjamo da je Učitelja doista volio cijelim srcem. Judin slučaj slikovito pokazuje istinitost izreke: „Čovjeku se neki put čini pravim put, ali na kraju vodi u smrt.“ Čovjek lako može postati žrtvom mirne obmane ugodnog prilagođavanja putovima grijeha i smrti. Budite uvjereni da je Juda uvijek bio financijski odan svome Učitelju i svojim prijateljima apostolima. Novac nikada nije mogao biti razlog njegove izdaje Učitelja.
139:12.6 (1566.5) Juda je bio sin jedinac nerazboritih roditelja. Kad je bio vrlo mlad, ugađali su mu i razmazili ga; bio je razmaženo dijete. Kad je odrastao, razvio je pretjeranu predodžbu o vlastitoj važnosti. Bio je loš gubitnik. Imao je nejasne i iskrivljene predodžbe o pravednosti; bio je sklon popuštanju mržnji i sumnjičavosti. Bio je stručnjak u pogrešnom tumačenju riječi i djela svojih prijatelja. Tijekom cijelog svog života Juda je njegovao naviku da se osvećuje onima za koje je umišljao da su se prema njemu loše odnosili. Imao je nedostatan osjećaj za vrijednosti i odanost.
139:12.7 (1566.6) S Isusovog stanovišta, Juda je bio pothvat vjere. Učitelj je od samog početka potpuno razumio slabost ovog apostola i dobro je znao opasnosti koje su pratile njegovo primanje u zajedništvo. Ali priroda Božjih Sinova je takva da svakom stvorenom biću pruža punu i jednaku priliku za spasenje i opstanak. Isus je želio pokazati ne samo smrtnicima ovog svijeta, nego i promatračima s nebrojenih drugih svjetova, da kada postoje sumnje u iskrenost i svesrdnost odanosti nekog stvorenja kraljevstvu, Sudci ljudi uvijek potpuno prihvaćaju sumnjivog kandidata. Vrata vječnog života širom su otvorena svima; „tko god hoće, može doći“; osim vjere onoga koji dolazi, ne postoje nikakva druga ograničenja ni uvjeti.
139:12.8 (1567.1) I upravo je iz ovog razloga Isus dopustio Judi da ide sve do samoga kraja, uvijek čineći sve što je bilo moguće kako bi preobrazio i spasio ovog slabog i zbunjenog apostola. Ali kada se svjetlo ne primi iskreno i kada se prema njemu ne živi, ono postaje tama u duši. Juda je intelektualno napredovao u razumijevanju Isusovih učenja o kraljevstvu, ali nije napredovao u stjecanju duhovnog karaktera kao što su to učinili drugi apostoli. Nije ostvario zadovoljavajući osobni napredak u duhovnom iskustvu.
139:12.9 (1567.2) Dok se sve više prepuštao mračnom razmišljanju o osobnim razočaranjima, Juda je na kraju postao žrtva ozlojeđenosti. Njegovi su osjećaji mnogo puta bili povrijeđeni i postao je nenormalno sumnjičav prema svojim najboljim prijateljima, čak i prema samom Učitelju. Uskoro je postao opsjednut mišlju o poravnavanju računa — bilo kakvom osvetom, čak i izdajom svojih drugova i svog Učitelja.
139:12.10 (1567.3) Ali ove zle i opasne misli nisu poprimile konačan oblik sve do dana kada je zahvalna žena razbila skupocjenu kutiju miomirisa kod Isusovih nogu. Judi se to učinilo rasipnim, a kada je Isus njegov javni prosvjed tako odlučno odbacio pred svima koji su to čuli, bilo je to za njega previše. Taj je događaj u njemu pokrenuo svu nagomilanu mržnju, povrijeđenost, zlobu, predrasude, ljubomoru i osvetoljubivost cijelog njegovog života, i on je odlučio izravnati račune s nekim — iako nije znao s kime. Ali svu je zloću svoje prirode usmjerio na jedinu nevinu osobu u cijeloj prljavoj drami svog nesretnog života, samo zato što se Isus našao kao glavni sudionik događaja koji je označio njegov prijelaz iz napredujućeg kraljevstva svjetla u onu samovoljno izabranu oblast tame.
139:12.11 (1567.4) Učitelj je više puta, i privatno i javno, upozoravao Judu da posrće, ali božanska upozorenja obično ne ostavljaju dojam na ogorčenu ljudsku prirodu. Isus je učinio sve što je bilo moguće, u skladu s čovjekovom moralnom slobodom, kako bi spriječio Judin izbor pogrešnog puta. Veliki test konačno je došao. Sin ozlojeđenosti nije izdržao; podlegao je gorkim i bijednim nalozima ponosnog i osvetoljubivog uma opterećenog pretjeranom predodžbom o vlastitoj važnosti i brzo se sunovratio u zbrku, očaj i pokvarenost.
139:12.12 (1567.5) Juda se zatim upustio u nisku i sramotnu spletku s namjerom da izda svog Gospodina i Učitelja te je brzo proveo tu zlokobnu zamisao u djelo. Dok je provodio svoje planove izdajničke prevare, začete u gnjevu, doživljavao je trenutke kajanja i srama, a u tim trenucima razbistrene svijesti malodušno je, kao obranu pred samim sobom, začeo misao da bi Isus možda mogao iskazati svoju moć i u posljednjem se trenutku izbaviti.
139:12.13 (1567.6) Po okončanju ovog bijednog i grešnog pothvata, ovaj odmetnuti smrtnik, koji je olako pomislio prodati svog prijatelja za trideset srebrnjaka kako bi zadovoljio svoju dugo njegovanu želju za osvetom, izjurio je i počinio završni čin drame bijega od stvarnosti smrtničkog postojanja — samoubojstvo.
139:12.14 (1567.7) Jedanaestorica apostola bili su užasnuti — zaprepašteni. Isus je na izdajnika gledao samo sa sažaljenjem. Svjetovima je bilo teško oprostiti Judi, a njegovo je ime postalo predmetom zaziranja širom udaljenog svemira.