Knjiga Urantije - POGLAVLJE 134 : PRIJELAZNE GODINE

DOWNLOADS ➔   DOWNLOAD  PDF   PDF w/English 

Knjiga Urantije    

DIO IV. Isusov život i učenja

   POGLAVLJE 134 : PRIJELAZNE GODINE


   POGLAVLJE 134 : PRIJELAZNE GODINE

134:0.1 (1483.1) TIJEKOM putovanja Sredozemljem Isus je pažljivo proučavao ljude koje je susretao i zemlje kroz koje je prolazio, i otprilike u to vrijeme donio svoju konačnu odluku o preostalom dijelu svog života na zemlji. Temeljito je razmotrio i naposljetku konačno odobrio plan koji je predviđao da se rodi od židovskih roditelja u Palestini; stoga se namjerno vratio u Galileju kako bi dočekao početak svog životnog poslanja kao javni učitelj istine. Počeo je pripremati planove za svoje javno djelovanje u zemlji naroda svog oca Josipa i to je učinio svojom vlastitom slobodnom voljom.
134:0.2 (1483.2) Kroz osobno i ljudsko iskustvo Isus je spoznao da je Palestina najbolje mjesto u cijelom rimskom svijetu na kojem će ispisati završna poglavlja i odigrati posljednje prizore svog života na zemlji. Prvi je put bio potpuno zadovoljan planom da otvoreno očituje svoju istinsku narav i objavi svoj božanski identitet među Židovima i nežidovima svoje rodne Palestine. Čvrsto je odlučio završiti svoj život na zemlji i dovršiti svoju smrtnu karijeru u istoj zemlji u kojoj je započeo svoje ljudsko iskustvo kao bespomoćno novorođenče. Njegova urantijska karijera započela je među Židovima u Palestini i on je odlučio završiti svoj život u Palestini i među Židovima.

  1. TRIDESETA GODINA (24. GODINA PO KR.)

134:1.1 (1483.3) Nakon što se oprostio od Gonoda i Ganida u Haraksu (u prosincu 23. godine po Kr.), Isus se preko Ura vratio u Babilon, gdje se pridružio pustinjskom karavanu koji je putovao prema Damasku. Iz Damaska je otišao u Nazaret, zaustavivši se samo na nekoliko sati u Kafarnaumu kako bi posjetio Zebedejevu obitelj. Ondje je susreo svog brata Jakova, koji je nešto ranije preuzeo njegovo mjesto u Zebedejevoj brodograditeljskoj radionici. Nakon razgovora s Jakovom i Judom (koji se također slučajno zatekao u Kafarnaumu) te nakon što je svom bratu Jakovu prepustio malu kuću koju je Ivan Zebedej uspio kupiti, Isus je nastavio put prema Nazaretu.
134:1.2 (1483.4) Po završetku putovanja Sredozemljem, Isus je primio dovoljno novca da podmiri svoje životne troškove gotovo sve do početka svog javnog djelovanja. No, osim Zebedeja iz Kafarnauma i ljudi koje je susreo na ovom izvanrednom putovanju, svijet nikada nije saznao da je poduzeo ovo putovanje. Njegova je obitelj uvijek vjerovala da je to vrijeme proveo na studiju u Aleksandriji. Isus nikada nije potvrdio ta vjerovanja, niti je ikada otvoreno porekao takve nesporazume.
134:1.3 (1483.5) Tijekom nekoliko tjedana koje je proveo u Nazaretu Isus je posjećivao svoju obitelj i prijatelje, proveo je neko vrijeme u radionici sa svojim bratom Josipom, ali je najveći dio svoje pozornosti posvetio Mariji i Ruti. Ruta je tada imala gotovo petnaest godina i to je bila prva prilika nakon mnogo godina da je Isus mogao s njom voditi duge razgovore otkako je postala mlada žena.
134:1.4 (1484.1) Šimun i Juda već su neko vrijeme željeli stupiti u brak, ali nisu to htjeli učiniti bez Isusova pristanka; stoga su odgađali svoje planove, nadajući se povratku njihova najstarijeg brata. Iako su svi smatrali Jakova glavom obitelji u većini stvari, željeli su primiti Isusov blagoslov kada se radilo o stupanju u brak. Tako su se Šimun i Juda vjenčali na dvostrukom vjenčanju početkom ožujka 24. godine po Kr. Sva starija djeca već su bila u braku; samo je Ruta, koja je bila najmlađa, još uvijek bila kod kuće s Marijom.
134:1.5 (1484.2) Isus je sasvim uobičajeno i prirodno provodio vrijeme s pojedinim članovima svoje obitelji, ali kada su svi bili na okupu, imao je tako malo toga za reći da su to međusobno spomenuli. Marija je osobito bila uznemirena ovim neobičnim ponašanjem svog prvorođenog sina.
134:1.6 (1484.3) Otprilike u vrijeme kada se Isus spremao napustiti Nazaret, upravitelj velike karavane koja je prolazila kroz grad teško se razbolio, i Isus, budući da je poznavao jezike, dobrovoljno se ponudio preuzeti njegovo mjesto. Budući da je ovo putovanje zahtijevalo da Isus bude odsutan godinu dana, i budući da su sva njegova braća bila oženjena, dok je njegova majka živjela kod kuće s Rutom, Isus je sazvao obiteljski sastanak na kojem je predložio da njegova majka i Ruta odu živjeti u Kafarnaum, u kuću koju je nedavno prepustio Jakovu. Tako su se, nekoliko dana nakon što je Isus otišao s karavanom, Marija i Ruta preselile u Kafarnaum, gdje su do kraja Marijina života živjele u kući koju je Isus osigurao. Josip i njegova obitelj preselili su se u staru obiteljsku kuću u Nazaretu.
134:1.7 (1484.4) Bila je to jedna od najneobičnijih godina u unutarnjem iskustvu Sina Čovječjeg; postignut je velik napredak u uspostavljanju djelotvornog sklada između njegova ljudskog uma i unutarnjeg Ispravljača Misli. Ispravljač je bio aktivno zauzet preuređivanjem njegova mišljenja i uvježbavanjem uma za velike događaje koji su tada još bili u ne tako dalekoj budućnosti. Isusova se ličnost pripremala za veliku promjenu u svom stavu prema svijetu. Bila su to vremena prijelaza, posredna faza tog bića koje je započelo život kao Bog koji se pojavljuje u čovječjem obličju i koje se sada pripremalo dovršiti svoju zemaljsku karijeru kao čovjek koji se pojavljuje kao Bog.

  2. PUTOVANJE KARAVANOM PREMA KASPIJSKOM MORU

134:2.1 (1484.5) Isus je napustio Nazaret na putovanju karavanom prema području Kaspijskog mora prvoga travnja 24. godine po Kr. Karavan kojem se Isus pridružio kao upravitelj putovao je iz Jeruzalema preko Damaska i Urmijskog jezera kroz Asiriju, Mediju i Partiju do jugoistočnog područja Kaspijskog mora. Trebala je proći puna godina prije nego što se vratio s ovog putovanja.
134:2.2 (1484.6) Za Isusa je ovo putovanje karavanom bilo još jedna pustolovina istraživanja i osobne službe. Imao je zanimljivo iskustvo sa svojom karavanskom obitelji — putnicima, stražarima i vodičima deva. Deseci muškaraca, žena i djece koji su živjeli duž puta kojim je karavana prolazila živjeli su bogatijim životom kao rezultat svojih susreta s Isusom, za njih neobičnim upraviteljem obične karavane. Nisu svi koji su primili ovu osobnu službu imali koristi od nje, ali velika većina onih koji su ga susreli i razgovarali s njim postali su bolji ljudi do kraja svog prirodnog života.
134:2.3 (1484.7) Od svih njegovih svjetskih putovanja, ovo putovanje prema Kaspijskom moru odvelo je Isusa najbliže Orijentu i omogućilo mu da stekne bolje razumijevanje naroda Dalekog istoka. Ostvario je blizak i osoban kontakt sa svim preživjelim rasama Urantije, osim s crvenom rasom. Jednako je uživao u svojoj osobnoj službi tim različitim rasama i miješanim narodima, a svi su oni bili prijemčivi za živu istinu koju im je donio. Europljani s krajnjeg Zapada i Azijci s krajnjeg Istoka podjednako su obraćali pozornost njegovim riječima nade i vječnog života te su bili jednako impresionirani životom brižne službe i duhovnog služenja koji je tako milostivo živio među njima.
134:2.4 (1485.1) Ovo putovanje karavanom bilo je uspješno u svakom pogledu. Bila je to vrlo zanimljiva epizoda u Isusovu ljudskom životu, jer je tijekom te godine djelovao u izvršnoj ulozi, preuzimajući odgovornost za materijal koji mu je bio povjeren i za sigurno vođenje putnika koji su činili karavansku skupinu. Svoje mnogobrojne dužnosti obavljao je s najvećom vjernošću, djelotvornošću i mudrošću.
134:2.5 (1485.2) Na povratku iz područja Kaspijskog mora, Isus je kod Urmijskog jezera prepustio upravljanje karavanom, gdje se zadržao nešto više od dva tjedna. Vratio se kao putnik s kasnijim karavanom u Damask, gdje su ga vlasnici deva molili da ostane u njihovoj službi. Odbivši ovu ponudu, nastavio je putovanje s karavanom do Kafarnauma, kamo je stigao prvoga travnja 25. godine po Kr. Isus više nije smatrao Nazaret svojim domom. Kafarnaum je postao dom Isusa, Jakova, Marije i Rute. Ali Isus više nikada nije živio sa svojom obitelji; kada je bio u Kafarnaumu, živio je u domu Zebedejevih.

  3. PREDAVANJA U URMIJI

134:3.1 (1485.3) Na putu prema Kaspijskom moru, Isus je zastao na nekoliko dana radi odmora i oporavka u starom perzijskom gradu Urmiji, smještenom na zapadnoj obali Urmijskog jezera. Na najvećem od skupine otoka smještenih nedaleko od obale, blizu Urmije, nalazila se velika zgrada — ustvari amfiteatar za predavanja — posvećena „duhu religije“. Ova je građevina zapravo bila hram filozofije religija.
134:3.2 (1485.4) Ovaj je hram religije izgradio bogati urmijski trgovac sa svoja tri sina. Taj se čovjek zvao Simbojton, i među njegovim precima bilo je mnogo različitih naroda.
134:3.3 (1485.5) Predavanja i rasprave u ovoj školi religije započinjale su u deset sati svakog jutra u tjednu. Poslijepodnevna zasjedanja počinjala su u tri sata, dok su večernje rasprave započinjale u osam sati. Simbojton ili jedan od njegova tri sina uvijek su predsjedali tim zasjedanjima poučavanja, rasprava i debata. Utemeljitelj ove jedinstvene škole religija živio je i umro, a da nikada nije obznanio svoja osobna vjerska uvjerenja.
134:3.4 (1485.6) U nekoliko navrata Isus je sudjelovao u tim raspravama, a prije nego što je napustio Urmiju, Simbojton se dogovorio s Isusom da pri svom povratku boravi s njima dva tjedna, održi dvadeset četiri predavanja o „Bratstvu ljudi“ te vodi dvanaest večernjih sjednica pitanja, rasprava i debata o svojim predavanjima posebno i o bratstvu ljudi općenito.
134:3.5 (1485.7) U skladu s tim dogovorom, Isus je svratio na povratku i održao ova predavanja. Bila su to Učiteljeva najsustavnija i najformalnija poučavanja na Urantiji. Nikada prije ni poslije Isus nije govorio tako opsežno o jednoj temi kao u ovim predavanjima i raspravama o bratstvu ljudi. U stvarnosti, ova su se predavanja odnosila na „Kraljevstvo Božje“ i „Kraljevstva ljudi“.
134:3.6 (1486.1) Više od trideset religija i religijskih kultova bilo je zastupljeno među nastavnim osobljem ovog hrama religijske filozofije. Ove učitelje birale su, uzdržavale i u potpunosti priznavale njihove odgovarajuće religijske skupine. U to je vrijeme nastavno osoblje brojilo oko sedamdeset pet članova, a oni su živjeli u kolibama u kojima je svaka primala oko dvanaest osoba. Svakog mladog mjeseca ove su se skupine mijenjale izvlačenjem ždrijeba. Netrpeljivost, svadljivi duh ili bilo kakva druga sklonost ometanju skladnog djelovanja zajednice dovela bi do trenutnog i konačnog udaljenja učitelja koji je prekršio pravila. Prekršitelj bi bio neceremonijalno otpušten, a učitelj određen kao njegova zamjena odmah bi zauzeo njegovo mjesto.
134:3.7 (1486.2) Ovi učitelji različitih religija ulagali su velik trud kako bi pokazali koliko su njihove religije bile slične u temeljnim stvarima ovog i budućeg života. Postojala je samo jedna doktrina koju je trebalo prihvatiti da bi se dobilo mjesto u ovom nastavnom osoblju — svaki je učitelj morao predstavljati religiju koja je priznavala Boga, neku vrstu vrhovnog Božanstva. U nastavnom osoblju bilo je pet neovisnih učitelja koji nisu predstavljali nijednu organiziranu religiju, i upravo se kao takav neovisni učitelj Isus pojavio pred njima.
134:3.8 (1486.3) [Kad smo mi, srednja bića, počeli raditi na pripremi sažetka Isusovih učenja u Urmiji, došlo je do neslaganja između serafina crkava i serafina napretka glede mudrosti uključivanja tih učenja u Urantijsku objavu. Uvjeti dvadesetog stoljeća, koji prevladavaju kako u religiji tako i u ljudskim vladama, toliko se razlikuju od uvjeta koji su vladali u Isusovo vrijeme da je doista bilo teško prilagoditi Učiteljeva učenja iz Urmije problemima Kraljevstva Božjeg i Kraljevstava ljudi, kako te svjetske funkcije postoje u dvadesetom stoljeću. Nikada nismo bili u mogućnosti oblikovati prikaz Učiteljevih učenja koji bi bio prihvatljiv objema skupinama ovih serafina planetarne uprave. Naposljetku je Melkizedek, predsjedatelj povjerenstva za objavu, imenovao povjerenstvo od trojice iz naše skupine da pripreme naše gledište o Učiteljevim učenjima u Urmiji, prilagođenima religijskim i političkim uvjetima dvadesetog stoljeća na Urantiji. Prema tome, mi trojica sekundarnih srednjih bića dovršili smo takvu prilagodbu Isusovih učenja, preoblikujući njegove izjave onako kako bismo ih primijenili na današnje svjetske uvjete, i sada iznosimo ove izjave u obliku u kojem ih je uredio Melkizedek, predsjedatelj povjerenstva za objavu.]

  4. BOŽANSKA I LJUDSKA VLAST

134:4.1 (1486.4) Bratstvo ljudi utemeljeno je na Božjem očinstvu. Božja obitelj proizlazi iz Božje ljubavi — Bog je ljubav. Bog Otac božanski voli svoju djecu, svu svoju djecu.
134:4.2 (1486.5) Kraljevstvo nebesko, božanska vladavina, utemeljeno je na činjenici Božje vlasti — Bog je duh. Budući da je Bog duh, ovo je kraljevstvo duhovno. Kraljevstvo nebesko nije ni materijalno ni samo intelektualno; ono je duhovni odnos između Boga i čovjeka.
134:4.3 (1486.6) Ako različite religije priznaju duhovnu vlast Boga Oca, tada će sve takve religije ostati u miru. Tek kada neka religija umisli da je na neki način nadmoćna svim ostalima i da posjeduje isključivi autoritet nad drugim religijama, takva će religija postati netrpeljiva prema drugim religijama ili se usuditi progoniti njihove vjernike.
134:4.4 (1487.1) Religijski mir — bratstvo — nikada ne može postojati ako sve religije nisu spremne u potpunosti odreći se svake crkvene vlasti i potpuno napustiti svaki pojam duhovne vlasti. Jedino Bog vlada u području duha.
134:4.5 (1487.2) Ne možete imati jednakost među religijama (vjersku slobodu) bez religijskih ratova, osim ako sve religije ne pristanu prenijeti svu religijsku vlast na neku nadljudsku razinu — na samoga Boga.
134:4.6 (1487.3) Kraljevstvo nebesko u srcima ljudi stvorit će religijsko jedinstvo (ne nužno jednoličnost), jer će svaka religijska skupina sastavljena od takvih vjernika biti oslobođena svakog pojma crkvene vlasti — religijske suverenosti.
134:4.7 (1487.4) Bog je duh, a Bog daje fragment svog vlastitog duha da prebiva u čovjekovu srcu. U duhovnom su pogledu svi ljudi jednaki. Kraljevstvo nebesko ne poznaje kaste, staleže, društvene slojeve ni gospodarske skupine. Svi ste braća.
134:4.8 (1487.5) Ali u trenutku kada izgubite iz vida da Bog Otac ima vlast u duhu, neka će religija početi tvrditi svoju nadmoć nad drugim religijama i tada će, umjesto mira na zemlji i dobre volje među ljudima, započeti nesloge, međusobne optužbe, pa čak i religijski ratovi, barem ratovi među pripadnicima religija.
134:4.9 (1487.6) Bića slobodne volje koja sebe smatraju međusobno ravnopravnima, osim ako se uzajamno ne priznaju podložnima nekoj višoj vlasti, nekom autoritetu izvan i iznad njih samih, prije ili kasnije doći će u iskušenje da iskušaju svoju sposobnost stjecanja moći i vlasti nad drugim osobama i skupinama. Pojam jednakosti nikada ne donosi mir osim kroz međusobno priznavanje neke više vlasti koja upravlja iznad svih.
134:4.10 (1487.7) Urmijski su religiozni ljudi živjeli zajedno u razmjernom miru i spokojstvu jer su se u potpunosti odrekli svih svojih predodžbi o religijskoj vlasti. U duhovnom pogledu svi su vjerovali u Boga koji je vrhovna vlast; društveno, puna i neprikosnovena vlast počivala je na njihovom predsjedavajućem poglavaru — Simbojtonu. Dobro su znali što bi se dogodilo svakom učitelju koji bi pokušao gospodariti nad svojim kolegama učiteljima. Na Urantiji ne može biti trajnog religijskog mira sve dok se sve religijske skupine slobodno ne odreknu svih svojih predodžbi o božanskoj naklonosti, izabranom narodu i religijskoj vlasti. Tek kada Bog Otac postane vrhovni, ljudi će postati religijska braća i živjeti zajedno u religijskom miru na zemlji.

  5. POLITIČKA VLAST

134:5.1 (1487.8) [Dok se Učiteljevo učenje o Božjoj vlasti moglo iznijeti vjerno izvorniku — osim što je kasnija pojava religije o njemu među svjetskim religijama unijela određene komplikacije — njegova izlaganja o političkoj vlasti znatno su zakomplicirana političkom evolucijom nacionalnog života tijekom posljednjih više od tisuću devetsto godina. U Isusovo su vrijeme postojale samo dvije velike svjetske sile — Rimsko Carstvo na Zapadu i Han Carstvo na Istoku — a njih su široko razdvajali Partijsko kraljevstvo i druge zemlje između Kaspijske oblasti i Turkestana. Mi smo, dakle, u sljedećem prikazu znatno više odstupili od sadržaja Učiteljevih učenja iz Urmije o političkoj vlasti, istodobno nastojeći prikazati značenje takvih učenja kako se ona primjenjuju na osobito kritičnu fazu razvoja političke vlasti u dvadesetom stoljeću nakon Krista.]
134:5.2 (1487.9) Rat na Urantiji neće prestati sve dok se nacije budu držale varljivih pojmova o neograničenoj nacionalnoj suverenosti. Postoje samo dvije razine relativne suverenosti na naseljenom svijetu: duhovna slobodna volja individualnog smrtnika i kolektivna suverenost čovječanstva kao cjeline. Između razine pojedinog ljudskog bića i razine ukupnosti čovječanstva, sve skupine i udruge su relativne, prolazne i vrijedne samo u mjeri u kojoj unapređuju dobrobit, blagostanje i napredak pojedinca i planetarne cjeline — čovjeka i čovječanstva.
134:5.3 (1488.1) Religiozni učitelji uvijek moraju zapamtiti da duhovna vlast Boga nadilazi sve posredne i prijelazne duhovne odanosti. Jednoga dana građanski vladari će naučiti da Svevišnji upravljaju kraljevstvima ljudi.
134:5.4 (1488.2) Ova vlast Svevišnjih u kraljevstvima ljudi nije namijenjena posebnoj koristi bilo koje osobito povlaštene skupine smrtnika. Ne postoji "izabrani narod." Vlast Svevišnjih, onih koji nadziru političku evoluciju, jest vlast osmišljena za promicanje najvećeg dobra najvećeg broja svih ljudi i kroz najdulje moguće vrijeme.
134:5.5 (1488.3) Suverenost je moć, a ona raste organizacijom. Ovaj razvoj organizacije političke moći dobar je i ispravan, jer teži obuhvaćanju sve većih segmenata cijelog čovječanstva. No, isti taj rast političkih organizacija stvara problem u svakoj prijelaznoj fazi između početne i prirodne organizacije političke moći — obitelji — i konačnog dovršenja političkog razvoja — vlade cijelog čovječanstva, od strane cijelog čovječanstva i za cijelo čovječanstvo.
134:5.6 (1488.4) Počevši od roditeljske moći u obiteljskoj skupini, politička suverenost evoluira putem organizacije tako što se obitelji preklapaju u krvno srodne klanove, koji se zatim, iz različitih razloga, ujedinjuju u plemenske jedinice — političke grupacije koje nadilaze krvno srodstvo. A onda, pomoću poslovanja, trgovine i osvajanja, plemena se ujedinjuju u nacije, dok se nacije same ponekad ujedinjuju u carstva.
134:5.7 (1488.5) Kako suverenost prelazi s manjih skupina na veće, ratovi se smanjuju. To jest, manji ratovi između manjih nacija postaju rjeđi, ali se povećava potencijal za veće ratove kako suverene nacije postaju sve veće i veće. S vremenom, kad cijeli svijet bude istražen i zauzet, kad nacije postanu malobrojne, snažne i moćne, kad se granice ovih velikih i tobože suverenih nacija počnu dodirivati, kad ih budu razdvajali samo oceani, tada će nastupiti uvjeti za velike ratove, sukobe svjetskih razmjera. Takozvane suverene nacije ne mogu međusobno biti u bliskom dodiru bez stvaranja sukoba i izbijanja ratova.
134:5.8 (1488.6) Teškoća u evoluciji političke suverenosti od obitelji do cijelog čovječanstva leži u inercijskom otporu koji se pokazuje na svim prijelaznim razinama. Obitelji su se povremeno suprotstavljale svojim klanovima, dok su klanovi i plemena često podrivali suverenost teritorijalne države. Svaka nova i naprednija evolucija političke suverenosti jest (i uvijek je bila) otežana i usporena "skelama" prethodnih razvoja političke organizacije. A to je tako zato što se ljudske odanosti, nakon što su mobilizirane, teško mijenjaju. Ista odanost koja omogućuje evoluciju plemena otežava evoluciju nadplemena — teritorijalne države. Ista odanost (patriotizam) koja omogućuje evoluciju teritorijalne države znatno komplicira evolucijski razvoj vlade cijelog čovječanstva.
134:5.9 (1488.7) Politička suverenost nastaje odricanjem od samoopredjeljenja, najprije od strane pojedinca unutar obitelji, a zatim od strane obitelji i klanova u odnosu prema plemenu i većim skupinama. Ovaj progresivni prijenos samoopredjeljenja s manjih na sve veće političke organizacije općenito se nesmetano odvijao na Istoku od uspostave dinastija Ming i Mogul. Na Zapadu se taj razvoj odvijao više od tisuću godina, sve do kraja Prvog svjetskog rata, kada je jedan nesretan nazadni pokret privremeno preokrenuo ovaj prirodni trend ponovnom uspostavom potisnute političke suverenosti brojnih malih skupina u Europi.
134:5.10 (1489.1) Urantija neće uživati trajni mir sve dok takozvane suverene nacije inteligentno i potpuno ne predaju svoje suverene moći u ruke bratstva ljudi — vlade cijeloga čovječanstva. Internacionalizam — Liga naroda — nikada ne mogu donijeti trajni mir čovječanstvu. Svjetske konfederacije mogu učinkovito spriječiti manje ratove i prihvatljivo nadzirati manje nacije, ali neće spriječiti svjetske ratove niti će kontrolirati tri, četiri ili pet najmoćnijih vlada. Uoči stvarnih sukoba jedna od tih svjetskih sila uvijek se može povući iz Lige i objaviti rat. Ne možete spriječiti nacije da krenu u rat sve dok budu zaražene obmanjujućim virusom nacionalne suverenosti. Internacionalizam je korak u pravom smjeru. Međunarodna policijska sila može spriječiti mnoge manje ratove, ali neće biti učinkovita u sprječavanju velikih ratova, sukoba između velikih vojnih vlada na Zemlji.
134:5.11 (1489.2) Kako se smanjuje broj istinski suverenih nacija (velikih sila), tako se povećavaju i mogućnost i potreba za vladom cijelog čovječanstva. Kada na svijetu bude postojalo samo nekoliko doista suverenih (velikih) sila, one se ili moraju upustiti u borbu na život i smrt za nacionalnu (imperijalnu) nadmoć, ili se dobrovoljnim odricanjem od određenih suverenih ovlasti moraju udružiti u stvaranju nužne jezgre nadnacionalne moći koja će poslužiti kao početak stvarnog suvereniteta cijelog čovječanstva.
134:5.12 (1489.3) Mir neće doći na Urantiju sve dok svaka takozvana suverena nacija ne preda svoju ratnu moć u ruke predstavničke vlade cijelog čovječanstva. Politička suverenost urođena je narodima svijeta. Kada svi narodi Urantije stvore svjetsku vladu, oni će imati pravo i moć učiniti takvu vladu SUVERENOM; i kada takva predstavnička ili demokratska svjetska vlast bude upravljala kopnenim, zračnim i pomorskim snagama svijeta, mir na Zemlji i dobra volja među ljudima mogu prevladati — ali ne prije toga.
134:5.13 (1489.4) Da se pozovemo na važan primjer iz devetnaestog i dvadesetog stoljeća: četrdeset osam država Američke Federalne Unije već dugo uživaju mir. One više ne ratuju među sobom. Predale su svoj suverenitet saveznoj vladi i, kroz konačnu presudu rata, odustale od svakog potraživanja za iluzornim samoopredjeljenjem. Dok svaka država uređuje svoje unutarnje poslove, ona se ne bavi vanjskim odnosima, carinama, useljavanjem, vojnim pitanjima ili međudržavnom trgovinom. Pojedine države također se ne bave pitanjima državljanstva. Ovih četrdeset osam država trpe razaranja rata samo ako se na neki način ugrozi suverenitet savezne vlade
134:5.14 (1489.5) Ovih četrdeset osam država, nakon što su se odrekle svojih dvojnih sofisterija o suverenosti i samoopredjeljenju, uživaju međudržavni mir i spokojstvo. Tako će i narodi Urantije početi uživati mir kada dobrovoljno predaju svoje pojedinačne suverenosti u ruke globalne vlade — suverenosti bratstva ljudi. U ovoj će svjetskoj državi male nacije biti jednako moćne kao i velike, baš kao što mala država Rhode Island ima svoja dva senatora u Američkom Kongresu, jednako kao mnogoljudna država New York ili velika država Teksas.
134:5.15 (1490.1) Ograničena (državna) suverenost ovih četrdeset osam država stvorena je od naroda i za narod. Nad-državnu (nacionalnu) suverenost Američke Federalne Unije stvorilo je prvotnih trinaest od tih država u vlastitu korist i u korist naroda. Jednog će dana nadnacionalna suverenost planetarne vlade čovječanstva biti na sličan način stvorena od naroda u njihovu vlastitu korist i u korist svih ljudi.
134:5.16 (1490.2) Građani ne dolaze na svijet kako bi služili vladama; vlade su organizacije stvorene i osmišljene radi koristi ljudi. Evoluciji političke suverenosti ne može biti kraja osim pojavom vlade suverenosti svih ljudi. Sve druge suverenosti imaju relativnu vrijednost, prijelazno značenje i podređeni status.
134:5.17 (1490.3) Sa znanstvenim napretkom, ratovi će postajati sve razorniji, sve dok ne postanu gotovo pogubni za opstanak ljudskih rasa. Koliko se svjetskih ratova još mora voditi i koliko liga naroda mora propasti prije nego što će ljudi biti spremni uspostaviti vladu čovječanstva i početi uživati u blagodatima trajnog mira te napredovati u spokojstvu dobre volje — svjetske dobre volje — među ljudima?

  6. ZAKON, SLOBODA I SUVERENOST

134:6.1 (1490.4) Ako jedan čovjek teži slobodi — pravu odlučivanja za sebe — on mora imati na umu da svi ostali ljudi teže toj istoj slobodi. Skupine takvih slobodoljubivih smrtnika ne mogu zajednički živjeti u miru ako sebe ne podrede zakonima, pravilima i propisima koji svakoj osobi daju isti stupanj slobode, dok u isto vrijeme pružaju taj isti stupanj slobode svim njihovim bližnjima. Ako jedan čovjek ima apsolutnu slobodu, tada drugi mora postati apsolutni rob. A relativna priroda slobode je istina društveno, ekonomski i politički. Sloboda je dar civilizacije koji počiva na prinudi ZAKONA.
134:6.2 (1490.5) Religija duhovno omogućuje ostvarenje bratstva ljudi, ali će za uređenje društvenih, gospodarskih i političkih problema povezanih s takvim ciljem ljudske sreće i učinkovitosti biti potrebna vlada čovječanstva.
134:6.3 (1490.6) Bit će ratova i glasina o ratovima — nacija će ustajati protiv nacije — sve dok politička suverenost svijeta bude podijeljena i nepravedno držana u rukama skupine nacionalnih država. Engleska, Škotska i Wales neprestano su ratovali između sebe sve dok nisu prenijeli svoj suverenitet na Veliku Britaniju.
134:6.4 (1490.7) Jedan budući svjetski rat naučit će takozvane suverene nacije da formiraju neku vrstu federacije, stvarajući mehanizam za sprječavanje manjih ratova, ratova među manjim nacijama. Ali svjetski će se ratovi nastaviti sve dok se ne uspostavi vlada cijelog čovječanstva. Globalni suverenitet spriječit će svjetske ratove — ništa drugo to ne može.
134:6.5 (1490.8) Četrdeset osam američkih slobodnih država žive zajedno u miru. Među građanima tih četrdeset osam država nalaze se sve nacionalnosti i rase koje žive među stalno zaraćenim nacijama Europe. Ovi Amerikanci predstavljaju gotovo sve religije, vjerske sekte i kultove širom svijeta, a ipak ovdje u Sjevernoj Americi žive zajedno u miru. I sve to je moguće jer je tih četrdeset osam država predalo svoj suverenitet i odustalo od svih ideja o takozvanim pravima na samoopredjeljenje.
134:6.6 (1490.9) Ne radi se o pitanju naoružanja ili razoružanja. Ni pitanje obveznog vojnog roka ili dobrovoljne vojne službe ne ulazi u ove probleme održavanja svjetskog mira. Ako se moćnijim nacijama oduzme svaki oblik suvremenog mehaničkog naoružanja i sve vrste eksploziva, borit će se šakama, kamenjem i toljagama sve dok se budu držale svojih iluzija o božanskom pravu nacionalnog suvereniteta.
134:6.7 (1491.1) Rat nije čovjekova velika i strašna bolest; rat je simptom, posljedica. Prava je bolest virus nacionalnog suvereniteta.
134:6.8 (1491.2) Nacije Urantije nisu posjedovale stvarni suverenitet; one nikada nisu imale suverenitet koji bi ih mogao zaštititi od pustošenja i razaranja svjetskih ratova. Pri stvaranju svjetske vlade čovječanstva, nacije se ne odriču toliko svojeg suvereniteta koliko zapravo stvaraju pravi, istinski i trajni svjetski suverenitet koji će ih ubuduće biti potpuno sposoban zaštititi od svih ratova. Lokalnim poslovima upravljaju lokalne vlade; nacionalnim poslovima upravljaju nacionalne vlade; međunarodnim poslovima upravljat će svjetska vlada.
134:6.9 (1491.3) Svjetski mir ne može se održavati ugovorima, diplomacijom, vanjskom politikom, savezima, ravnotežom snaga ili bilo kojom drugom vrstom improviziranog žongliranja s nacionalnim suverenitetima. Mora nastati svjetsko pravo i njega mora provoditi svjetska vlada — suverena vlast cijelog čovječanstva.
134:6.10 (1491.4) Pojedinci će uživati mnogo više slobode pod svjetskom vladom. Danas se građani velikih sila oporezuju, reguliraju i nadziru gotovo tlačiteljski, a velik dio ovog sadašnjeg uplitanja u slobode pojedinca nestat će kada nacionalne vlade budu spremne povjeriti svoj suverenitet u međunarodnim poslovima u ruke svjetske vlade.
134:6.11 (1491.5) Pod svjetskom vladom, nacionalnim će skupinama biti pružena stvarna prilika da ostvare i uživaju osobne slobode istinske demokracije. Zabluda samoodređenja bit će okončana. S globalnom regulacijom novca i trgovine doći će nova era svjetskog mira. Uskoro bi se mogao razviti svjetski jezik, a postojat će barem neka nada da će jednoga dana postojati svjetska religija — ili religije sa svjetskom perspektivom.
134:6.12 (1491.6) Kolektivna sigurnost nikada neće donijeti mir sve dok kolektivitet ne bude obuhvaćao cijelo čovječanstvo.
134:6.13 (1491.7) Politički suverenitet predstavničke vlade čovječanstva donijet će trajni mir na Zemlji, a duhovno bratstvo ljudi zauvijek će osigurati dobru volju među svim ljudima. I nema drugog načina kojim se mogu ostvariti mir na Zemlji i dobra volja među ljudima.
* * *
134:6.14 (1491.8) Nakon Simbojtonove smrti, njegovi su sinovi naišli na velike teškoće u održavanju mira među osobljem. Odjek Isusovih učenja bio bi daleko veći da su kasniji kršćanski učitelji koji su se pridružili učiteljskom osoblju u Urmiji pokazali više mudrosti i iskazali više tolerancije.
134:6.15 (1491.9) Simbojtonov najstariji sin obratio se Abneru u Filadelfiji za pomoć, ali su se učitelji koje je Abner izabrao pokazali nepopustljivima i beskompromisnima. Ovi su učitelji nastojali da njihova religija dominira nad svim drugim vjerovanjima. Nikada nisu posumnjali da je predvodnik karavane koji je često bio citiran na predavanjima bio sam Isus.
134:6.16 (1491.10) Kako je sve veća zbunjenost zahvaćala nastavničko osoblje, tri su brata povukla svoju financijsku pomoć i nakon pet godina škola je zatvorena. Kasnije je ponovno otvorena kao mitraički hram te je na kraju izgorjela tijekom jednog od njihovih orgijaških slavlja.

  7. TRIDESET PRVA GODINA (25. GODINA PO KR.)

134:7.1 (1492.1) Kad se Isus vratio s putovanja do Kaspijskog mora, znao je da su njegova putovanja svijetom gotovo završena. Otišao je na još samo jedno putovanje izvan Palestine, i to u Siriju. Nakon kratkog posjeta Kafarnaumu otišao je na nekoliko dana u Nazaret. Sredinom travnja napustio je Nazaret i krenuo prema Tiru. Odatle je putovao prema sjeveru, zadržavši se nekoliko dana u Sidonu, ali njegovo je odredište bila Antiohija.
134:7.2 (1492.2) Bila je to godina Isusovih samotnih lutanja Palestinom i Sirijom. Tijekom te godine bio je poznat pod različitim imenima u raznim dijelovima zemlje: stolar iz Nazareta, brodograditelj iz Kafarnauma, pisar iz Damaska i učitelj iz Aleksandrije.
134:7.3 (1492.3) Sin Čovječji živio je u Antiohiji više od dva mjeseca, radeći, promatrajući, proučavajući, posjećujući i služeći, a cijelo to vrijeme upoznavao je kako čovjek živi, kako misli, osjeća i reagira na okruženje ljudskog postojanja. Tijekom tri tjedna tog razdoblja radio je na izradi šatora. U Antiohiji je ostao dulje nego u bilo kojem drugom mjestu koje je posjetio na ovom putovanju. Deset godina kasnije, kada je apostol Pavao propovijedao u Antiohiji i čuo kako njegovi sljedbenici govore o učenjima pisara iz Damaska, nije ni posumnjao da su oni čuli glas i slušali učenja samog Učitelja.
134:7.4 (1492.4) Isus se iz Antiohije uputio prema jugu duž obale do Cezareje, gdje se zadržao nekoliko tjedana, a zatim nastavio niz obalu prema Jopi. Iz Jope je krenuo kroz unutrašnjost prema Jamniji, Ašdodu i Gazi. Iz Gaze se unutrašnjim putem uputio prema Beršebi, gdje je ostao tjedan dana.
134:7.5 (1492.5) Isus je zatim započeo svoje posljednje putovanje kao privatna osoba kroz srce Palestine, od Beršebe na jugu do Dana na sjeveru. Putujući prema sjeveru, zaustavio se u Hebronu, Betlehemu (gdje je posjetio svoje rodno mjesto), Jeruzalemu (nije posjetio Betaniju), Berotu, Lebonu, Sikar, Šekemu, Samariji, Gebi, Engamu, Endori i Madoni; prolazeći kroz Magdalju i Kafaraum, nastavio je prema sjeveru; prolazeći istočno od voda Meroma, išao je preko Karate do Dana, odnosno Cezareje Filipove.
134:7.6 (1492.6) Unutarnji Ispravljač Misli ovom je prilikom vodio Isusa da napusti ljudska prebivališta i uspne se na goru Hermon, kako bi dovršio svoje djelo ovladavanja svojim ljudskim umom i ispunio zadatak potpunog posvećenja ostatku svog životnog rada na Zemlji.
134:7.7 (1492.7) Bilo je to jedno od onih neobičnih i izvanrednih razdoblja Učiteljeva zemaljskog života na Urantiji. Drugo, vrlo slično iskustvo bilo je ono kroz koje je prošao kada je nedugo nakon krštenja bio sam u brdima blizu Pele. Ovo razdoblje osame na Hermonskoj gori označilo je završetak njegove čisto ljudske karijere, to jest tehnički završetak njegova smrtnog darivanja, dok je kasnije razdoblje osame označilo početak božanstvenije faze darivanja. Isus je živio nasamo s Bogom šest tjedana na padinama Hermonske gore.

  8. BORAVAK NA GORI HERMON

134:8.1 (1492.8) Nakon što je proveo neko vrijeme u blizini Cezareje Filipove, Isus je pripremio svoje potrepštine, pribavio teretnu životinju i s mladićem po imenu Tiglat, krenuo damaskom cestom prema selu koje je nekoć nosilo ime Beit Jenn, u podnožju gore Hermon. Ovdje je, blizu sredine kolovoza 25. godine po Kr. uspostavio svoj tabor i ostavivši svoje zalihe pod Tiglatovom skrbi, uspeo se na osamljene gorske obronke. Tiglat je prvog dana pratio Isusa uz planinu do određene točke oko tisuću osam stotina metara nadmorske visine, gdje su izgradili kameno spremište koje je Tiglat dvaput tjedno trebao opskrbljivati hranom.
134:8.2 (1493.1) Prvog dana, nakon što je ostavio Tiglata, Isus je nakon kratkog uspona zastao da se pomoli. Između ostalog, zamolio je Oca da pošalje natrag serafinske anđele čuvare da “budu s Tiglatom.” Zatražio je dopuštenje da se sam suoči sa svojom posljednjom borbom sa stvarnostima smrtnog postojanja. Njegova je molba uslišana. Ušao je u ovu veliku kušnju samo uz vodstvo i potporu svog Ispravljača Misli.
134:8.3 (1493.2) Isus se na planini hranio vrlo oskudno; od sve se hrane uzdržavao samo po dan ili dva odjednom. Nadljudska bića s kojima se suočio na ovoj planini, s kojima se borio u duhu i koja je pobijedio svojom moći, bila su stvarna; bila su njegovi zakleti neprijatelji u sustavu Satanije; nisu bila priviđenja mašte rođena iz intelektualnih hirova oslabljenog i izgladnjelog smrtnika koji nije mogao razlikovati stvarnost od vizija svog poremećenog uma.
134:8.4 (1493.3) Isus je proveo posljednja tri tjedna kolovoza i prva tri tjedna rujna na Hermonskoj gori. Tijekom tih tjedana završio je smrtničku zadaću dostizanja krugova umnog razumijevanja i kontrole ličnosti. Tijekom cijelog tog razdoblja duhovnog zajedništva sa svojim nebeskim Ocem, unutarnji Ispravljač Misli također je dovršio službe koje su mu dodijeljene. Ostvaren je smrtni cilj ovog zemaljskog bića. Preostala je samo završna faza usklađivanja uma i Ispravljača.
134:8.5 (1493.4) Nakon više od pet tjedana neprekidnog zajedništva sa svojim Rajskim Ocem, Isus je postao potpuno uvjeren u svoju prirodu i u sigurnost svoje pobjede nad materijalnim razinama vremensko-prostornog očitovanja ličnosti. Potpuno je vjerovao u nadmoć svoje božanske prirode nad svojom ljudskom prirodom i nije oklijevao to potvrditi.
134:8.6 (1493.5) Pred kraj ovog boravka u planini, Isus je zamolio svoga Oca da mu dopusti održati vijećanje sa svojim neprijateljima iz Satanije kao Sin Čovječji, Jošua ben Josip. Ovaj zahtjev je odobren. Tijekom posljednjeg tjedna na gori Hermon dogodilo se veliko iskušenje, svemirska kušnja. Tu su bili prisutni Satan (kao zastupnik Lucifera) i Kaligastija, buntovni Planetarni Princ, i bili su potpuno vidljivi Isusu. A ta “kušnja,” to konačno iskušenje ljudske odanosti suočene s neistinama pobunjeničkih ličnosti, nije se odnosila na hranu, vrhunce hrama ili drska djela. Nije se odnosila na kraljevstva ovoga svijeta, nego na suverenitet moćnog i veličanstvenog svemira. Simbolika vaših zapisa bila je namijenjena nazadnim razdobljima dječjeg razmišljanja svijeta. Buduće generacije trebale bi razumjeti kroz kakvu je veliku borbu Sin Čovječji prošao tog znamenitog dana na gori Hermon.
134:8.7 (1493.6) Na mnogobrojne prijedloge i protuprijedloge Luciferovih izaslanika, Isus je samo odgovorio: “Neka prevlada volja mog Rajskog Oca, i neka ti, moj pobunjenički sine, božanski sude Stari Dani. Ja sam tvoj Stvoritelj-otac; jedva ti mogu pravedno suditi, a moju si milost već odbacio. Predajem te sudbenoj nadležnosti Sudaca velikog svemira.”
134:8.8 (1494.1) Na sve Luciferove predložene kompromise i improvizacije, na sve takve prividno uvjerljive prijedloge u vezi s njegovim utjelovljenim darivanjem, Isus je samo odgovorio: “Neka bude volja mog Oca na Raju.” A kada je ovo teško iskušenje završilo, odvojeni serafinski anđeli čuvari vratili su se Isusu da mu nastave služiti.
134:8.9 (1494.2) Jednog poslijepodneva krajem ljeta, među drvećem i u tišini prirode, Mihael od Nebadona osvojio je neupitni suverenitet nad svojim svemirom. Tog je dana dovršio zadaću koju je imao kao Sin Stvoritelj — da u potpunosti proživi utjelovljeni život u smrtnom obličju na evolucijskim svjetovima vremena i prostora. Svemirska objava ovog velikog postignuća nije uslijedila sve do dana njegova krštenja, nekoliko mjeseci kasnije, ali se sve to uistinu dogodilo tog dana na gori. A kada je Isus sišao sa svog boravka na Hermonskoj gori, Luciferova pobuna u Sataniji i Kaligastijino odcjepljenje na Urantiji bili su gotovo okončani. Isus je platio posljednju cijenu koja se od njega zahtijevala za postizanje suvereniteta nad svojim svemirom, što samo po sebi uređuje položaj svih pobunjenika i određuje da sva takva buduća previranja (ako se ikada dogode) mogu biti brzo i učinkovito riješena. Prema tome, može se vidjeti da se takozvano “veliko iskušenje” Isusa dogodilo neko vrijeme prije njegova krštenja, a ne tek nakon tog događaja.
134:8.10 (1494.3) Na kraju ovog boravka na planini, dok je Isus silazio niz padine, susreo je Tiglata koji se uspinjao prema mjestu susreta donoseći hranu. Poslao ga je natrag, samo govoreći: “Razdoblje odmora je završeno; moram se vratiti poslovima svoga Oca.” Isus je bio vrlo tih i znatno izmijenjen čovjek dok su putovali natrag u Dan, gdje se oprostio od mladića i dao mu magarca. Potom je nastavio prema jugu istim putem kojim je došao, prema Kafarnaumu.

  9. RAZDOBLJE ČEKANJA

134:9.1 (1494.4) Bilo je sada gotovo pri kraju ljeta, otprilike u vrijeme Dana pomirenja i Blagdana sjenica. Isus je imao obiteljski sastanak u Kafarnaumu tijekom subote, a sljedećeg se dana uputio prema Jeruzalemu s Ivanom Zebedejevim, idući istočno od jezera, preko Gerase i dalje kroz Jordansku dolinu. Dok je putem neko vrijeme razgovarao sa svojim suputnikom, Ivan je primijetio veliku promjenu u Isusu.
134:9.2 (1494.5) Isus i Ivan zaustavili su se da prenoće u Betaniji kod Lazara i njegovih sestara, a rano sljedećeg jutra otišli su u Jeruzalem. Proveli su gotovo tri tjedna u gradu i njegovoj okolici, barem Ivan. Mnogo je dana Ivan sam odlazio u Jeruzalem, dok je Isus provodio vrijeme u obližnjim brdima, u mnogim razdobljima duhovnog zajedništva sa svojim nebeskim Ocem.
134:9.3 (1494.6) Zajedno su prisustvovali svečanim obredima Dana pomirenja. Ivana su duboko dojmili obredi ovog najvažnijeg dana u židovskom vjerskom ritualu, ali Isus je ostao tih i zamišljen promatrač. Sinu Čovječjem cijeli je taj prizor bio žalosan i potresan. Sve je to gledao kao iskrivljeni prikaz karaktera i osobina svoga nebeskog Oca. Na zbivanja tog dana gledao je kao na izrugivanje činjenicama božanske pravde i istinama beskonačnog milosrđa. Gorljivo je želio izreći stvarnu istinu o ljubavi i karakteru svoga Oca i njegovom milosrdnom djelovanju u svemiru, ali ga je njegov vjerni Nadglednik upozorio da njegov čas još nije došao. Ipak, te noći u Betaniji Isus je iznio mnoge opaske koje su veoma uznemirile Ivana; Ivan nikada nije u potpunosti razumio pravo značenje onoga što je Isus te večeri rekao u njihovoj nazočnosti.
134:9.4 (1495.1) Isus je planirao ostati s Ivanom cijeli tjedan Blagdana sjenica. Ovaj je blagdan bio godišnji praznik cijele Palestine; bilo je to vrijeme odmora za Židove. Iako Isus nije sudjelovao u veselju toga događaja, bilo je očito da je uživao i osjećao zadovoljstvo dok je promatrao radosni i bezbrižni samozaborav mladih i starih.
134:9.5 (1495.2) Usred tjedna proslave, prije nego što su svečanosti završile, Isus se oprostio od Ivana, rekavši da se želi povući u brda gdje bi mogao bolje biti u zajedništvu sa svojim Rajskim Ocem. Ivan mu se želio pridružiti, ali je Isus inzistirao da ostane na svečanostima, govoreći: “Od tebe se ne traži da nosiš teret Sina Čovječjeg; samo stražar mora bdjeti dok grad spava u miru.” Isus se nije vratio u Jeruzalem. Nakon gotovo tjedan dana provedenog sam u brdima blizu Betanije, otišao je u Kafarnaum. Na putu kući proveo je dan i noć u osami na padinama Gilboe, u blizini mjesta gdje je kralj Šaul oduzeo sebi život; a kada je stigao u Kafarnaum, činio se vedrijim nego kad se oprostio od Ivana u Jeruzalemu.
134:9.6 (1495.3) Sljedećeg jutra Isus je otišao do škrinje s osobnim stvarima koje su ostale u Zebedejevoj radionici, stavio svoju pregaču i javio se na posao, govoreći: “Priliči mi da budem zauzet dok čekam da dođe moj čas.” I radio je nekoliko mjeseci, sve do siječnja sljedeće godine, u brodograditeljskoj radionici pokraj svoga brata Jakova. Nakon tog razdoblja rada s Isusom, bez obzira na sumnje koje bi se pojavile i zamaglile Jakovljevo razumijevanje životnog djela Sina Čovječjeg, on više nikada nije uistinu i potpuno napustio svoju vjeru u Isusovo poslanje.
134:9.7 (1495.4) Isus je tijekom ovog posljednjeg razdoblja rada u brodograditeljskoj radionici najveći dio vremena provodio na unutarnjem dovršavanju nekih većih plovila. Ulagao je veliki trud u sav svoj ručni rad i činilo se da je osjećao zadovoljstvo ljudskim postignućem kada bi dovršio neko dobro izrađeno djelo. Iako je malo vremena trošio na sitnice, bio je savjestan radnik kada se radilo o bitnim dijelovima svakog pojedinog pothvata.
134:9.8 (1495.5) Kako je vrijeme prolazilo, u Kafarnaum su stigle vijesti o nekom Ivanu koji je propovijedao krsteći pokajnike u Jordanu i govoreći: “Bliži se kraljevstvo nebesko; pokajte se i krstite se.” Isus je slušao te vijesti dok se Ivan polako kretao uz Jordansku dolinu od riječnog gaza najbližeg Jeruzalemu. Ali Isus je nastavio raditi, izrađujući čamce, sve dok Ivan u siječnju sljedeće godine, 26. godine po Kr., nije stigao uz rijeku do mjesta blizu Pele. Tada je Isus odložio svoj tesarski alat, govoreći: “Došao je moj čas” i nedugo zatim se pojavio pred Ivanom da primi krštenje.
134:9.9 (1495.6) Ali Isus je doživio veliku promjenu. Od svih koji su uživali u njegovim posjetima i služenju dok je prolazio zemljom, mali je broj bio u stanju prepoznati u javnom učitelju istu onu osobu koju su imali prilike upoznati i voljeti u ranijim godinama. Postojao je razlog zašto ga oni koji su ranije imali koristi od njegove osobne službe nisu mogli prepoznati u njegovoj kasnijoj ulozi javnog i autoritativnog učitelja. Ta je višegodišnja preobrazba uma i duha dugo trajala, a dovršena je tijekom boravka ispunjenog velikim događajima na Hermonskoj gori.

Back to Top