Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 128 : ISUSOVA RANA ZRELOST

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO IV: Isusov život i učenja

POGLAVLJE 128 : ISUSOVA RANA ZRELOST



POGLAVLJE 128 : ISUSOVA RANA ZRELOST

128:0.1 ZAKORAČIVŠI u rane godine zrelog doba, Isus iz Nazareta je živio i nastavio živjeti normalnim i prosječnim ljudskim životom na zemlji. Isus je došao na svijet onako kako dolaze sva druga djeca; on nije izabrao svoje roditelje. Točno da je izabrao ovaj svijet kao planetarno odrediše svog sedmog i završnog darivanja, utjelovljenja u ljudskom obličju, premda je na svaki drugi način došao na svijet prirodnim putem, odrastastavši kao sva druga djeca i boreći se s teškoćama svoga okružja upravo onako kako to čine drugi smrtnici ovog i drugih sličnih svjetova.

128:0.2 Ne zaboravite dvostruki cilj Mihaelovog darivanja na Urantiji:

128:0.3 1. Ovladanje iskustvom življenja punim životom ljudskog bića u smrtnom obličju i upotpunjenje nebadonske vlasti.

128:0.4 2. Otkrivenje Oca Svih smrtnim žiteljima svjetova vremena i prostora i djelotvornije usmjerenje istih ovih smrtnika prema boljem razumijevanju Oca Svih.

128:0.5 Sve druge dobiti i kozmičke prednosti ovog događaja imaju uzgrednu i drugorazrednu ulogu u usporedbi s ovim glavnim ciljevima njegovog smrtničkog darivanja.

1. DVADESET PRVA GODINA (15. godina p.K.)

128:1.1 Po postignuću zrele dobi i samosvijesti svoje prijašnje egzistencije, Isus je ozbiljno počeo raditi na usavršenju poznavanja životih okolnosti najnižeg oblika njegovih inteligentnih bića, kao i konačnom i potpunom postignuću prava na neograničenu vlast nad svojom kozmičkom tvorevinom. Prihvatio se veličanstvenog poduzeća, punog ostvarenja svoje dvostruke prirode. I on je ovom prilikom već uspio ujediniti ove dvije prirode u jednu--Isusa iz Nazareta.

128:1.2 Josipov sin Isus je dobro znao da je bio čovjek, smrtni čovjek, kojeg je rodila žena. Ovo se može vidjeti iz prvog imena kojim se odlučio prozvati--Sin Čovječji. Istinski je sudjelovao u životu bića od krvi i mesa i čak i danas, dok s autoritetom upravlja kozmičkim sudbinama, između ostalih brojnih zasluženih naslova, nosi naslov Sina Čovječjeg. Doslovno je istina da je stvaralačka riječ--Sin Stvoritelj--Oca Svih " postala tijelo i nastanila se kao čovjek na svijetu Urantiji." On je radio, umarao se, odmarao se i išao na počinak. Gladnio je i blažio glad hranom; žednio je i utaživao žeđ vodom. Doživio je puni spektar ljudskih osjećaja i emocija; bio je "iskusan u svemu, kao i vi" i patio je i umro.

128:1.3 On je dobio znanje, stekao je iskustva i spojio ih je u mudrost, upravo kao što to čine drugi zemaljski smrtnici. Do krštenja nije koristio svoje nadljudske moći. Nije koristio bilo sile i metode koje nisu bile dio prirodnog ljudskog obdarenja koje je nosio kao sin Josipa i Marije.

128:1.4 Lišio se svih osobina svoje predljudske egzistencije. Prije početka javnog djelovanja, ograničio je vlastito poznavanje ljudi i događaja. Istinski je bio čovjek među ljudima.

128:1.5 Zauvijek i veličanstveno je istina: "Imamo velikog vladara koji može suosjećati s našim slabostima. Imamo Vladara koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio." I kako je on sam patio, bio predmet probe i kušnje, uveliko je u stanju razumjeti i služiti sve zbunjene i smetene osobe.

128:1.6 Dok je Nazaretski tesar ovom prilikom potpuno shvaćao prirodu svog budućeg rada, donio je odluku da će njegov ljudski život teći u cjelosti u okviru njegovog prirodnog tijeka. I on u mnogom pogledu pruža odličan primjer svim smrtnim bićima, upravo kao što je zabilježeno: "Neka um bude u vama koji je bio u Kristu Isusu, koji, iako božanske naravi, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom. On se nje riješio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu."

128:1.7 Isus je živio svoj život jednako kao i svi drugi pripadnici ljudske obitelji, kao onaj "koji je za života tako često nudio skrušene molitve, čak i molitve praćene snažnim osjećajima i suzama, Koji može spasiti od sveg zla i čije molitve imaju djelotvornnosti zato što je vjerovao." Zbog toga mu je u svakom pogledu priličilo da bude u obličju svoje braće, kako bi mogao postati njihov milostivi i suosjećajni vladar.

128:1.8 On nikad nije sumnjao u svoju ljudsku prirodu; ona je bila očigledna i uvijek prisutna u njegovoj svijesti. Ali uvijek su ga mučile nedoumice i nesigurnosti u pogledu njegove božanske prirode, ili preciznije sve do krštenja. Samospoznaja božanstvenosti u ovom slučaju predstavlja spor i s ljudskog stanovišta, prirodan proces evolutivnog otkrivenja. Ovo otkrivenje i samospoznaja božanstvenosti počinju u Jeruzalemu, prije nego što će Isus napuniti trinaestu godinu, kad se odigrala prva nadprirodna epizoda njegove ljudske egzistencije; i ovo iskustvo postignuća samosvijesti božanske prirode završava prilikom drugog nadprirodnog događaja njegovog tjelesnog života, kad ga je Ivan krstio u Jordanu, događaja koji označava početak njegovog javnog života službe i poučavanja.

128:1.9 Između ova dva božanska ukazanja, jednog u trinaestoj godini a drugog prilikom krštenja, nije se dogodilo ništa nadprirodno ili nadljudsko u životu ovog utjelovljenog Sina Stvoritelja. Unatoč tome, ovo djetešce iz Betlehema koje je zatim postalo dječak, mladić i konačno odrastao čovjek iz Nazareta, je ustvari bilo utjelovljeni Stvoritelj svemira; ali on nikad, ni jednom prilikom, nije upotrijebio ni djelić svoje moći, niti je slijedio upravu nebeskih ličnosti (izuzev svog sefara čuvara), sve dok nije primio krštenje od Ivana. I mi koji tako svjedočimo znamo o čemu govorimo.

128:1.10 Ali on je svejedno, kroz sve ove godine ljudskog života, istinski ispoljavao božansku prirodu. Uistinu je bio Sin Stvoritelj Rajskog Oca. Kad je počeo raditi na poučavanju javnosti, nakon što je tehnički upotpunjeno njegovo posve smrtničko iskustvo kojim je stekao pravo na vlast, nije oklijevao javno priznati da je bio Sin Božji. Nije oklijevao reći: "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak." Nije se protivio kad je u kasnijim godinama bio prozvan Gospodin Slave, Vladar Svemira, Gospodin Bog cijele tvorevine, Svetac Izraelov, Bog Svih, naš Gospod i naš Bog, Bog s nama, Onaj koji nosi jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena na svim svjetovima, Svemogući svemira, Svemirski Um cijele tvorevine, Onaj u kojem se krije svo blago mudrosti i znanja, punoća Onoga koji puni sve stvari, vječna Riječ vječnog Boga, Onaj koji je prije svega i u kojem je sve sadržano, Stvoritelj neba i zemlje, Onaj koji sve drži u redu, Sudac cijele zemlje, Darivatelj vječnog života, istinski Pastir, Izručitelj svjetova, Kapetan našeg spasenja.

128:1.11 Nikad nije prigovorio ni jednom od ovih naslova koje je primio prilikom okončanja ljudskog života i početka kasnijih godina samosvijesti svoje službe božanstvenosti u korist i u cilju blagodati čovječanstva na ovom svijetu i svim drugim svjetovima. Isus je prigovorio samo jednom imenu: Kad je nazvan Imanuelom, jedino je uzvratio, "Ne, to je moj stariji brat."

128:1.12 Uvijek, čak i nakon što je kročio u viši zemaljski život, Isus je pokorno bio poslušan volji Oca na nebu.

128:1.13 Nakon krštenja je bez prezanja dopustio svojim iskrenim vjernicima i zahvalnim učenicima da mu iskažu obožavanje. Čak i dok se borio s neimaštinom i dok je radio u tesarskoj radnji nastojeći obezbijediti sredstva za izdržavanje obitelji, sve više je bio svjestan da je bio Sin Božji; znao je da je bio stvoritelj neba i same ove zemlje na kojoj je tekla njegova ljudska egzistencija. I vojske nebeskih bića širom cijelog prostranog i pozornog svemira su znale da je ovaj čovjek iz Nazareta bio njihov voljeni Vladar i otac-Stvoritelj. Cijeli svemir Nebadon je u ovo vrijeme bio obuzet velikim uzbuđenjem; sve nebeske oči su neprestano bile usmjerene na Urantiju – na Palestinu.

128:1.14 Ove godine, Isus je s bratom Josipom otišao u Jeruzalem na proslavu Pashe. Kako je već bio poveo Jakova u hram na posvećenje, smatrao je svojom dužnošću da povede i Josipa. Isus nikad nije ispoljio ni najmanju pristranost u načinu na koji se odnosio prema svojoj obitelji. S Josipom se uputio u Jeruzalem uobičajenim putem preko Jordanske doline, dok se iz Jeruzalema vratio istočnim Jordanskim putem preko Amatusa. Idući Jordanskom dolinom, Isus je govorio Josipu o židovskoj povijesti, dok mu je pri povratku govorio o zgodama slavnih plemena Rubena, Gada i Gileada, koja su prema predanju živjela u ovim podnebljima istočno od Jordana.

128:1.15 Dok je Josip postavljao mnoga bitna pitanja vezana uz Isusovu životnu misiju, Isus je na većinu ovih pitanja uzvraćao jednostavnim riječima: "Moj čas još nije došao." Unatoč tome, pri ovim prisnim razgovorima izrečene su mnoge riječi kojih se Josip sjećao tijekom kasnijih burnih godina. Isus je s Josipom proveo Pashu kod svoja tri prijatelja u Betaniji, kako je to imao običaj činiti prilikom svečanih jeruzalemskih obilježja.

2. DVADESET DRUGA GODINA (16. godina p.K.)

128:2.1 Bila je to još jedna teška godina puna kušnji i teškoća koje su pogodile Isusovu braću i sestre kao dio prirodnih pubertetskih problema i prilagođenja. Dob Isusove braće i sestara se kretala u rasponu od sedam do osamnaest godina i on im je na svaki način nastojao pomoći dok su jedno po jedno doživljavali ova nova buđenja svojih intelektualnih i emocionalnih priroda. Isus se tako morao nositi s ispoljenjima ovih pubertetskih problema u životima svoje mlađe braće i sestara.

128:2.2 Šimun je ove godine diplomirao i počeo raditi s kameno-zidarom Jakovom, Isusovim negdašnjim drugom u igri i spremnim braniteljem. Kao rezultat nekoliko obiteljskih vijećanja, odlučeno je da nije bilo mudro da se svi dječaci posvete tesarskom zanatu. Smatrali su da će s više različitih zanata biti u stanju sklopiti veće građevinske ugovore. Ponovo je bio slučaj da nisu svi imali posla zbog toga što su tri mladića radili puno vrijeme kao tesari.

128:2.3 Isus je ove godine nastavio raditi na dovršenju kuća i umjetničkoj stolariji, dok je najveći dio vremena provodio u karavanskoj radnji. Jakov ga je počeo smjenjivati u nadgledanju radnje. Drugom polovicom ove godine, kad je u Nazaretu opala potražnja za tesarskim radom, Isus je ostavio Jakova u karavanskoj radnji i Jozu u radnji koju su imali uz kuću, dok se sam uputio u Seforis gdje je dobio posao kao kovač. Šest mjeseci je radio na obradi metala stekavši prilično dobru vještinu pri radu na nakovnju.

128:2.4 Prije nego što će prihvatiti novi posao u Seforisu, Isus je sazvao redovno obiteljsko vijećanje gdje je svečano postavio Jakova, koji je upravo bio napunio osamnaestu godinu, za glavu obitelji. Svečano je obećao srdačnu potporu i punu suradnju sa svojim bratom, dok je od svakog člana obitelji zahtijevao svečano obećanje poslušnosti Jakovu. Jakov je ovom prilikom preuzeo punu financijsku odgovornost za obitelj i Isus mu je jednom tjedno isplaćivao dio svojih prihoda. Isus nikad nije povratio upravu iz Jakovljevih ruku. Dok je za vrijeme rada u Seforisu prema potrebi svake noći mogao pješačiti kući, namjerno je ostajao u Seforisu navodeći kao izgovor vremenske prilike i druge razloge, a ustvari nastojeći pružiti priliku Jakovu i Josipu da nauče snositi obiteljske odgovornosti. Ovim se polako odvajao od svoje obitelji. U Nazaret se vraćao svake subote, dok je prema potrebi znao navratiti i sredinom tjedna kako bi se uvjerio u djelotvornost novog plana i kako bi ponudio savjete i korisne prijedloge.

128:2.5 Dok je tijekom ovih šest mjeseci Isus provodio najveći dio vremena u Seforisu, imao je priliku bolje upoznati nežidovske poglede na život. Radeći i živeći s nežidovima, na svaki je mogući način nastojao bliže i podrobnije izučiti njihove običaje življenja i razmišljanja.

128:2.6 Moralni standardi žitelja ovog grada Heroda Antipe su bili mnogo niži čak i od moralnih standarda karavanskog grada Nazareta, tako da je nakon šest mjeseci boravka u Seforisu Isus spremno potražio izgovor da se vrati u Nazaret. Njegovi poslodavci su upravo trebali poduzeti javne radove u Seforisu i novom gradu po imenu Tiberijada i Isus nije htio sudjelovati u radovima koji su tekli pod nadzorom Heroda Antipe. A bili su tu i drugi razlozi zbog kojih je smatrao da mu se mudrije bilo vratiti u Nazaret. Po povratku u karavasku radnju, nije osobno preuzeo upravu nad obiteljskim poslovima. U radnji je dijelio obaveze s Jakovom i koliko god je to bilo moguće, dopuštao mu je da nastavi s nadgledanjem kućanstva. Na Jakovu je i dalje ostala uprava obiteljskim izdacima i obiteljskom riznicom.

128:2.7 Upravo zahvaljujući ovako mudrom i promišljenom planiranju, Isus je stvorio uvjete koju su omogućili njegovo povlačenje iz aktivnog sudjelovanja u obiteljskim poslovima. Nakon što je Jakov stekao dvije godine iskustva u obiteljskoj upravi – i pune dvije godine prije Jakovljeve ženidbe – Josip je postavljen na dužnost koja je nalagala upravu nad obiteljskim sredstvima i uopćeni nadzor nad kućanstvom.

3. DVADESET TREĆA GODINA (17.godina p.K.)

128:3.1 Financijski pritisak je ove godine donekle popusio kako su četvorica mladića bili zaposleni. Mirjana je dobro zarađivala na prodaji mlijeka i putra; Marta je postala odlična tkalja. Otplatili su trećinu sume kojom su kupili karavansku radnju. Zahvaljujući ovako povoljnim okolnostima, Isus je bio u stanju uzeti tri tjedna odmora te je poveo Šimuna na Pashu u Jeruzalem i bio je to Isusov najduži odmor od časa očeve smrti.

128:3.2 U Jeruzalem su putovali preko Dekapolisa, idući kroz Pelu, Gerasu, Filadelfiju, Hesbon i Jerihon. Vraćali su se obalnim putem, dodirujući Lidu, Jopu, Cezareju, zaobišavši Karmel i putujući preko Ptolemaide do Nazareta. Isus je ovom prilikom prilično dobro upoznao cijelu Palestinu sjeverno od šire okolice Jeruzalema.

128:3.3 Isus i Šimun su u Filadelfiji upoznali trgovca koji je živio u Damasku i nazaretski mladići su se toliko dopali ovom čovjeku da je insistirao da ga dođu posjetiti u njegovom jeruzalemskom svratištu. Dok je Šimun bio u hramu, Isus je proveo dosta vremena s ovim svjetskim čovjekom širokog obrazovanja koji je putovao s kraja na kraj svijeta. Ovaj trgovac je imao preko četiri tisuće karavanskih deva; poslovao je širom Rimskog svijeta i upravo je bio na putu za Rim. Ponudio je Isusu da se preseli u Damask i da počne raditi u okviru njegovog poslovnog poduzeća koje se bavilo uvozom robe s Istoka, dok mu je Isus objasnio da se trenutno nije osjećao slobodnim napustiti svoju obitelj. Ali pri povratku u Nazaret duboko je razmišljao o ovim dalekim gradovima i još daljim zemljama dalekog Zapada i Istoka o kojima je toliko čuo od karavanskih putnika i poduzetnika.

128:3.4 Šimun je jako uživao u ovoj posjeti Jeruzalemu. Prilikom pashalnog posvećenja novih sinova zapovijedi, postao je novi pripadnik izraelske zajednice. Dok je Šimun sudjelovao u pashalnim ceremonijama, Isus se izgubio među mnoštvom posjetitelja vodeći mnoge zanimljive osobne razgovore s brojnim nežidovskim obraćenicima.

128:3.5 Od ovih susreta najbitniji je bio kontakt s mladim helenistom Stjepanom. Ovaj mladić je bio u prvoj posjeti Jeruzalemu i slučajno je sreo Isusa u četvrtak poslije podne ovog pashalnog tjedna. Dok su u laganoj šetnji razgledali amsonijsku palatu, Isus je započeo ležerni razgovor koji ih je vodio dubljem uzajamnom zanimanju i četveročasovnoj raspravi o metodu življenja, istinskom Bogu i iskazanju obožavanja. Stjepana su jako dojmile Isusove riječi; nikad ih nije zaboravio.

128:3.6 I bio je to isti Stjepan koji je zatim prihvatio Isusova učenja i čija je hrabrost u propovijedanju ovog ranog evanđelja navela razljućene Židove da ga na mjestu kamenuju. Velik dio Stjepanove izuzetne hrabrosti pri promicanju svoje verzije novog evanđelja predstavlja neposredan rezultat njegovog ranijeg razgovora s Isusom. Ali Stjepan nikad nije ni pomislio da je ovaj galilejac s kojim je razgovarao prije nekih petnaest godina bio ista ona osoba koju je kasnije proglasio svjetskim Spasiteljem i zbog koje je položio život, tako postavši prvi mučenik ove nove rastuće kršćanske vjere. Kad je Stjepan platio svojim životom ovaj napad na židovski hram i njegove tradicije, u blizini je stajao čovjek po imenu Savao koji je bio iz Tarsusa. I kad je Savao vidio kako je ovaj Grk položio život radi svoje vjere, u njegovom su srcu rođene emocije koje su ga navele da s vremenom prihvati učenja i ciljeve koji su vodili Stjepanovoj smrti; on je u budućim godinama postao agresivni i neustrašivi filozor Pavao, gotovo isključivi osnivačem kršćanske religije.

128:3.7 U nedjelju nakon pashalnog tjedna, Šimun i Isus su se vratili u Nazaret. Šimun nikad nije zaboravio ono što je naučio od Isusa na ovom putovanju. Dok je uvijek volio Isusa, sada je osjećao da je počeo poznavati svog oca-brata. I mladići su vodili mnoge prisne razgovore dok su putovali i pripremali obroke pokraj puta. Kući su stigli u utorak oko podneva i Šimun je do kasno u noć pripovijedao njihove doživljaje cijeloj obitelji.

128:3.8 Marija je bila jako uznemirena Šimunovom izjavom da je Isus proveo dosta vremena u Jeruzalemu "družeći se sa strancima, naročito ljudima iz dalekih zemalja." Isusova obitelj nikad nije mogla razumjeti njegovo veliko zanimanje za ljude, njegov poriv da započne razgovor i da nauči o načinu na koji su živjeli i razmišljali.

128:3.9 Nazaretska obitelj je sve više bila zaokupljena neposrednim ljudskim problemima; rijetko su pominjali Isusovu buduću misiju i on je vrlo rijetko govorio o svojim budućim životnim aktivnostima. Marija je rijetko pomišljala da je Isus bio obećano dijete. Polako je odustajala od ideje da je Isus trebao obaviti bilo kakvu božansku misiju na zemlji, premda je sjećanje na Gabrijelovo ukazanje prije djetetovog rođenja s vremena na vrijeme budilo njezine nade.

4. ŠTO SE DOGODILO U DAMASKU

128:4.1 Isus je proveo posljednja četiri mjeseca ove godine u Damasku kao gost trgovca s kojim se upoznao u Filadelfiji na putovanju za Jeruzalem. Zastupnik ovog trgovca je potražio Isusa prolazeći kroz Nazaret, te ga je zatim dopratio u Damask. Ovaj trgovac koji je jednim dijelom bio Židov, je namjeravao uložiti velike novce kako bi u Damasku utemeljio školu religiozne filozofije. Planirao je stvoriti sveučilište koje bi se moglo mjeriti s aleksandrijskim. I predlagao je da Isus smjesta pođe u dugu posjetu svjetskim obrazovnim centrima, nakon čega bi bio postavljen kao poglavar ovog novog poduzeća. Bilo je to jedno od najvećih iskušenja Isusovog posve ljudskog života.

128:4.2 Trgovac je zatim upoznao Isusa s dvanaestočlanom grupom trgovaca i bankara koja je bila spremna financirati ovo sveučilište. Isus je ispoljio veliko zanimanje za ovu ideju i pružio pomoć pri izradi planova za njezinu organizaciju, dok je uvijek izražavao strah će morati posvetiti pažnju drugim obvezama i da ove dužnosti mogu stati na put njegovoj upravi nad tako pretencioznim poduzećem. Poduzetnik je zatim unosno zaposlio Isusa u svojoj kući na prijevodu određenih spisa, dok ga je zajedno sa svojom ženom i njihovim sinovima i kćerkama nastojao uvjeriti da prihvati ukazane počasti. Ali Isus nije htio pristati. Dobro je znao da njegova zemaljska misija ne može teći pod pokroviteljstvom obrazovnih institucija; znao da se ni u najmanjoj mjeri ne smije obvezati ili dopustiti da njime upravljaju "vijeća ljudi," bez obzira kako dobronamjerna ona bila.

128:4.3 Onaj kojeg su odbacile religiozne vođe Jeruzalema čak i nakon što im je dokazao svoju vlast, je bio priznat i slavljen kao vrhunski učitelj poslovnih ljudi i bankara iz Damaska, i to dok nije bio ništa više nego anonimni i neproslavljeni tesar iz Nazareta.

128:4.4 Isus nikad nije pominjao ovu ponudu svojoj obitelji i dočekao je kraj ove godine u Nazaretu baveći se svakidašnjim dužnostima, kao da se nikad nije našao u iskušenju da prihvati laskave ponude svojih prijatelja iz Damaska. Ovi ljudi iz Damaska nikad nisu povezali osobu koji će jednog dana biti poznata kao žitelj Kafarnauma i koja će izazvati zbrku i metež među cijelim Židovljem, s ovim negdašnjim tesarem iz Nazareta koji je imao hrabrosti da odbije počasti koje mu je njihov spojeni kapital mogao pružiti.

128:4.5 Isus je svjesno i domišljato razdvojio različite epizode svog života kako u očima svijeta ovi nepovezani događaji nikad ne bi postali spojeni kao djela jedne te iste osobe. Često je u narednim godinama slušao je istu ovu priču o čudnom galilejcu koji je odbio priliku da u Damasku osnuje školu koja bi postala takmac aleksandrijskom sveučilištu.

128:4.6 Nastojeći razdvojiti različite događaje svog zemaljskog života, Isus je namjeravao spriječiti izgradnju mnogostrane i spektakularne karijere koja je mogla navesti buduće generacije da obožavaju učitelja umjesto što će slušati istinu koju je živio i učio. Isus nije želio izgraditi ljudsku verziju uspješnosti i postignuća, koja bi odvratila pažnju od njegovih učenja. Rano je spoznao da njegovi učenici mogu doći u iskušenje da formiraju religiju o njemu, te da ista ova religija može postati takmac evanđelju kraljevstva koje je nastojao proglasiti svijetu. Tako je dosljedno nastojao potisnuti sve aspekte svog burnog i znamenitog života koji su mogli pružiti podlogu ovoj prirodnoj ljudskoj tendenciji k veličanju učitelja nauštrb proglašenja njegovih učenja.

128:4.7 Isti povod objašnjava zašto je za različitih epoha svog zemaljskog života dopustio da ga zovu različitim imenima. Ponavljamo, nije htio stvoriti nikakav neprikladni utjecaj koji bi naveo bilo njegovu obitelj ili druge ljude da vjeruju u njega protivno svojim iskrenim uvjerenjima. Uvijek je odbijao izvući neiskrenu ili nepoštenu korist iz ljudskog uma. Nije htio da ljudi vjeruju u njega ako se njihova srca nisu odazivala duhovnim stvarnostima obznanjenim u njegovim učenjima.

128:4.8 Pred kraj ove godine, Nazaretski dom je funkcionirao bez većih iznenađenja. Djeca su rasla, dok se Marija navikavala na Isusovu odsutnost od kuće. Isus je nastavio davati svoju plaću Jakovu kao prilog izdržavanju obitelji, dok je sebi ostavljao jedino mali dio kojim je podmirivao neposredne osobne troškove.

128:4.9 Kako su godine prolazile, bilo je sve teže razaznati da je ovaj čovjek bio Sin Božji na zemlji. Naočigled je postao posve nalik drugim osobama ovog svijeta--bio je jedan od ljudi. I Otac nebeski je htio da se darivanje izvede upravo ovako.

5. DVADESET ČETVRTA GODINA (18. god p.K.)

128:5.1 Bila je to prva godina kad je Isus mogao biti više-manje oslobođen obiteljske odgovornosti. Jakov je bio vrlo uspješan u upravi kućanstvom, dok mu je Isus pomagao savjetima i financijskim prilozima.

128:5.2 Ove godine, tjedan dana poslije Pashe, u Nazaret je stigao određeni aleksandrijski mladić koji je trebao ugovoriti da se pred kraj ove godine Isus nađe s grupom aleksandrijskih Židova na palestinskoj obali. Sastanak je planiran za sredinu lipnja i Isus je navratio do Cezareje kako bi se sreo sa znamenitim aleksandrijskim Židovima koji su ga usrdno molili da postane religiozni učitelj njihovog grada, nudeći mu za početak poziciju kantorovog asistenta u glavnoj sinagogi.

128:5.3 Glasnogovornik ovog komiteta je objasnio Isusu da je Aleksandriji bilo suđeno da postane svjetski centar židovske kulture; da je helenska grana židovskog učenja i pratećih radnji doslovce nadvisivala babilonsku školu učenja. Podsjetili su Isusa o zlokobnim pozivima na pobunu u Jeruzalemu kao i širom cijele Palestine, uvjeravajući ga da bi svaka pobuna palestinskih židova bila jednaka nacionalnom samoubojstvu, da bi rimska željezna ruka smoždila pobunu u roku od tri mjeseca i da bi Jeruzalem bio uništen, hram demoliran, i da ne bi kamen ostao na kamenu.

128:5.4 Isus je saslušao sve što su mu imali reći, zahvalio se na ukazanom povjerenju i odbijajući da se preseli u Aleksandriju, u biti je rekao: "Moj čas još nije došao." Bili su zapanjeni njegovom očiglednom ravnodušnosti prema ponuđenim počastima. Prije nego što će poći, htjeli su mu dati određenu sumu novca u znak poštovanja njegovih Aleksandrijskih prijatelja i kao nadoknadu za izgubljeno vrijeme i troškove koje je pretrpio dolaskom u Cezareju na ovaj sastanak. Ali on je jednako odbio novce, jedino rekavši: "Josipova kuća nikad nije primila milostinje i ne možemo jesti tuđeg kruha dok ja imam snažne ruke i dok su moja braća u stanju raditi."

128:5.5 Isusovi prijatelji su se vratili u Egipat i kad su u narednim godinama slušali glasine o kafarnaumskom brodograditelju koji je stvarao metež širom cijele Palestine, malo tko je pomišljao o djetetu iz Betlehema ili čudnom galilejcu koji je bez imalo pompe odbio položaj velikog učitelja u Aleksandriji

128:5.6 Isus se vratio u Nazaret. Ostatak ove godine je bio najmirniji period cijelog njegovog života. Uživao je u ovom privremenom predahu od uobičajene kolotečine pune problema koje je morao riješiti i teškoća koje je morao prevazići. Redovno je bio u duhovnom odnosu sa svojim Ocem na nebu i postigao je veliki usjeh u pogledu kontrole svog ljudskog uma.

128:5.7 Ali ljudski život na svjetovima vremena i prostora obično ne može dugo teći bez problema. Jakov je ovog prosinca imao povjerljiv razgovor s Isusom, objašnjavajući da je bio jako zaljubljen u Estu, mladu nazaretsku djevojku i da su se namjeravali uzeti ako je to bilo moguće. Ukazao je na to da je Josipu bilo gotovo osamnaest godina i da bi mu dobro došla prilika da se uvježba na poziciji obiteljskog poglavara. Isus je dao pristanak da se Jakov oženi nakon dvije godine, pod uvjetom da u međuvremenu dobro pripremi Josipa da bude spreman preuzeti upravu nad kućanstvom.

128:5.8 I tako su pokrenuti novi događaji--vjenčanje je visilo u zraku. Nakon što je Isus odobrio Jakovljevu ženidbu, Mirjana je našla hrabrosti da iznese vlastite planove svome bratu-ocu. Mladi kameno-zidar Jakov, Isusov negdašnji samozvani zaštitnik koji je trenutno izvodio radove s Jakovom i Josipom, je već dugo namjeravao oženiti Mirjanu. Nakon što mu je Mirjana iznijela svoje planove, Isus je tražio da mu Jakov dođe s formalnom molbom za Mirjaninu ruku i obećao je blagosloviti njihov brak čim bude uvjeren da je Marta bila u stanju preuzeti obveze najstarije kćerke.

128:5.9 Kad je bio kod kuće, Isus je nastavio držati časove u večernjoj školi tri puta tjedno, povremeno subotom čitati Spise u sinagogi, provoditi vrijeme sa svojom majkom, podučavati djecu i uopćeno se nositi kao vrijedni i poštovani građanin Nazareta i pripadnik izraelske zajednice.

6. DVADESET PETA GODINA (19 godina p.K.)

128:6.1 Početak ove godine je zatekao cijelu nazaretsku obitelj u dobrom zdravlju i svjedočio je o završetku redovnog školovanja sve djece, izuzev određenih časova koje je Marta morala dati Ruti.

128:6.2 Isus je bio jedan od najrobusnijih i najprofinjenijih mladića koji su se pojavili na zemlji od Adamovog doba. Imao je odličnu fizičku građu. Imao je aktivan, oštar i pronicav um – u usporedbi s prosječnom mentalnom sposobnošću svojih suvremenika, ovaj um je dostigao ogromne proporcije – a duh mu je istinski bio ljudsko-božanski.

128:6.3 Obiteljska financijska situacija je bila u najboljem stanju od kad su izgubili Josipovo imanje. Konačno su otplatili karavansku radnju; nikome ništa nisu dugovali i po prvi put su imali nešto ušteđevine. Zahvaljujući ovim okolnostima i činjenici da je već poveo svu drugu braću u Jeruzalem na prvu pashalnu ceremoniju, Isus je odlučio povesti i Judu (koji je upravo diplomirao iz sinagoške škole) u njegovu prvu posjetu hramu.

128:6.4 Istim putem su išli do Jeruzalema i nazad – Jordanskom dolinom – kako se Isus bojao da bi Juda mogao izazvati probleme ako odluče putovati kroz Samariju. Dok su još bili u Nazaretu, Juda je više puta stvorio manje neprilike zbog svog plahog raspoloženja i snažnih patriotskih osjećaja.

128:6.5 U Jeruzalem su stigli na vrijeme i upravo su se bili uputili u prvu posjetu hramu (na prvi pogled hrama, Juda je bio ushićen i dirnut do same dubine duše), gdje su sreli Lazara iz Betanije. Dok je Isus razgovarao s Lazarom planirajući zajedničku proslavu Pashe, Juda im je svima počeo stvarati nevolje. Obližnji rimski stražar je izustio neke neumjesne primjedbe na račun određene židovske djevojke koja je bila u prolazu. Juda je planuo preplavljen bijesnim ogorčenjem i nije mu dugo trebao da izrazi svoje negodovanje prema takvom neumjesnom ponašanju i to dovoljno glasno da ga je vojnik mogao čuti. Rimski legionari su bili jako osjetljivi prema svakom ispadu koji je nalikovao židovskom nepoštovanju; stražar je smjesta uhitio Judu. Bila je to posljednja kap mladom patriotu i prije nego ga je Isus uspio upozoriti pogledom, Juda je glasno izručio cijeli niz nakupljenih proturimskih osjećaja; ovo je samo pogoršalo već zategnutu situaciju. Juda je tako u Isusovoj pratnji smjesta odveden u vojnu kaznionicu.

128:6.6 Isus je pokušavao dogovoriti da Juda bude smjesta saslušan ili oslobođen kako bi mogao sudjelovati u pashalnim proslavama koje su držane te večeri, ali njegovi napori nisu urodili plodom. Kako je narednog dana u Jeruzalemu držana "sveta skupština," čak ni Rimaljni se nisu usuđivali podići tužbu protiv Židova. Juda je tako ostao u zatvoru dva dana nakon uhićenja i Isus je ostao pored njega. Tako nisu mogli biti prisutni u hramu na ceremoniji koja je obilježavala uvođenje sinova zakona u puni status izraelske zajednice. Juda više godina nije imao priliku prisustvovati ovoj formalnoj ceremoniji, sve dok ponovo nije došao u Jeruzalem na proslavu Pashe vezano uz svoje propagandne aktivnosti u korist patriotske organizacije Revnitelja kojoj je pripadao i u kojoj je bio jako aktivan.

128:6.7 Nakon što je proveo dva dana u kaznionici, Isus je toga jutra imao priliku stati pred vojnog suca u Judino ime. Navodeći kao ispriku ranu mladost svoga brata, pažljivo i odabranim riječima, aludirao je na provokativnu prirodu situacije koja je vodila Judinom uhićenju, predstavljajući cijeli događaj tako da je sudac na kraju izrazio mišljenje da je mladi Židov eventualno mogao imati neki izgovor za svoj nasilni ispad. Nakon što je upozorio Judu da si više ne dopusti takvu prenagljenost, otpustio ih je govoreći Isusu: "Ti bolje čuvaj oko na ovom mladiću; on vam svima može stvoriti velike nevolje." I rimski sudac je bio u pravu. Juda je Isusu stvorio mnoge nevolje i sve su imale istu prirodu – sukob s građanskim vlastima izazvan nepromišljenim i nerazboritim partiotskim ispadima.

128:6.8 Isus i Juda su te noći pješice otišli do Betanije, gdje su morali objasniti zašto nisu mogli prisustvovati pashalnoj večeri i slijedećeg dana su krenuli prema Nazaretu. Dok Isus nije rekao svojoj obitelji o bratovu uhićenju u Jeruzalemu, nadugačko je razgovarao s Judom o ovom događaju tri tjedna po povratku. Nakon ovog razgovora s Isusom, Juda im je sam sve ispričao. Nikad nije zaboravio milostivo strpljenje i samokontrolu svoga brata kroz cijeli ovaj teški događaj.

128:6.9 Bila je to posljednja Pasha koju je Isus proslavio s pripadnicima svoje obitelji. Sin Čovječji se sve više odvajao od bliske povezanosti sa svojim rodom.

128:6.10 Ruta i njezini razigrani prijatelji su ove godine često ometali Isusove trenutke duboke meditacije. I Isus je uvijek bio spreman odgoditi razmišljanje o budućim aktivnostima u korist svijeta i svemira kako bi sudjelovao u djetinjoj radosti i mladenačkom veselju ove dječice koja su uvijek bila spremna čuti njegove pripovijedi o putovanjima u Jeruzalem. Jednako su voljeli priče o životinjama i o prirodi.

128:6.11 Djeca su uvijek bila dobrodošla u karavanskoj radnji. Isus je pored radnje držao kutiju s pijeskom, kockice i kamenje i mnoštvo djece se tu dolazilo igrati. Nakon što bi se prvo dobro izigrali, hrabriji su znali poviriti u radnju i ako Isus nije bio zauzet, odvažili bi se ući i reći: "Ujače Isuse, izađi vani i reci nam dugačku pripovijed." Zatim bi ga poveli van vukući ga za ruke, dok ne bi sjeo na svoj omiljeni kamen, dok su djeca sjedila oko njega. I maleni su jako voljeli slušati ujaka Isusa. On ih je učio smijehu, i to smijehu iz dubine srca. Jedno ili dvoje najmlađe djece su se imali običaj popeti na njegova koljena i tu sjediti, dok su u čudu promatrali njegove izražajne crte lica i slušali njegovu pripovijed. Djeca su voljela Isusa i Isus je volio djecu.

128:6.12 Njegovi prijatelji nisu mogli shvatiti raspon njegovih intelektualnih aktivnosti, činjenicu da je bio u stanju tako brzo skrenuti pažnju s pomne i duboke rasprave o politici, filozofiji ili religiji, u bezbrižnu i radosnu razigranost koju je dijelio s ovom dječurlijom od pet do deset godina. Kako su njegova braća i sestre odrastali, kako je nalazio sve više slobodnog vremena, prije nego što će dobiti unuke, posvećivao je dosta pažnje ovoj djeci. Isus nije živio na zemlji dovoljno dugo kako bi mogao značajnije uživati u unucima.

7. DVADESET ŠESTA GODINA (20. godina p.K.)

128:7.1 Na početku ove godine Isus iz Nazareta je postao sve više svjestan širokog raspona svoje potencijalne moći. Ali jednako je bio uvjeren da njegova ličnost nije trebala upotrijebiti ovu moć u ulozi Sina Čovječjeg, ako ništa drugo ono dok ne dođe njegov čas.

128:7.2 U ovom je razdoblju malo govorio dok je dosta razmišljao o svom odnosu s nebeskim Ocem. Svo ovo razmišljanje je nalazilo samo jedan zaključak koji se mogao izraziti molitvom koju je izrekao jednom prilikom u brdima: "Neovisno o mom identitetu i moćima koje eventualno pojedujem ili ne posjedujem, uvijek sam bio i uvijek ću biti pokoran volji moga Rajskog Oca." I dok je išao po Nazaretu na posao i s posla, doslovno je bilo istina – s pozicije cijelog prostranog svemira – da je u "njemu bilo sakriveno svo blago mudrosti i znanja."

128:7.3 Cijele ove godine obiteljski poslovi su tekli bez problema, izuzev kad se radilo o Judi. Jakov je godinama imao teškoća sa svojim mlađim bratom koji se nije mogao skrasiti i prihvatiti posla i na kojeg se nije moglo računati u pogledu njegovog priloga obiteljskim prihodima. Živio je kod kuće, ali nije mario da podmiri svoj dio obiteljskih troškova.

128:7.4 Isus je bio miroljubiva osoba i toliko je puta bio doveden u neprijatnu situaciju Judinim ratobornim poduhvatima i brojnim patriotskim ispadima. Dok su ga Jakov i Josip htjeli izbaciti iz kuće, Isus se nije slagao s ovom idejom. Kad bi došli do granice strpljenja, Isus ih je jedino savjetovao: "Budite strpljivi. Pokažite mudrosti u savjetu i rječitosti u načinu života, kako bi se vaš mlađi brat prvo naučio boljem putu, te kako bi ga to ponukalo da vas slijedi na ovom putu." Isus je svojim mudrim i ljubeznim riječima spriječavao obiteljski raskol; ostali su na okupu. Ali Juda se nije opametio sve do ženidbe.

128:7.5 Marija je rijetko govorila o Isusovoj budućoj životnoj misiji. Kad god je bilo pomena na ovu temu, Isus bi jedino odgovarao, "Moj čas još nije došao." Isus je gotovo bio završio teški poduhvat kojim je nastojao naviknuti obitelj da prestane biti ovisna o njegovoj neposrednoj prisutnosti. Ubrzano se spremao za dan kad će trajno napustiti nazaretski dom kako bi započeo s aktivnijim uvodom u svoju stvarnu službu ljudima.

128:7.6 Nikad ne gubite iz vida činjenicu da je Isusova glavna misija pri sedmom darivanju bila postignuće iskustva stvorenih bića, postignuće uprave nad Nebadonom. I pri postignuću ovog iskustva, ostvario je najviši oblik otkrivenja Rajskog Oca kako Urantiji tako i cijelom lokalnom svemiru. Pored toga je nastojao raspetljati zamršeno stanje stvari ovog planeta koje je nastalo kao posljediva Luciferove pobune.

128:7.7 Isus je ove godine uživao u više slobodnog vremena nego u proteklim godinama i posvetio je dosta vremena kako bi naučio Jakova upravi nad karavanskom radnjom i Josipa upravi nad kućanstvom. Marija je osjećala da ih se spremao napustiti. A ako ih napusti gdje će otići? I što će učiniti? Gotovo je bila odustala od ideje da će ikad vidjeti Isusa kao Mesiju. Nije ga mogla razumjeti; jednostavno nije mogla shvatiti svog prvorođenog sina.

128:7.8 Isus je ove godine proveo dosta vremena s pojedinačnim članovima svoje obitelji. Često ih je vodio na duge šetnje u brda ili u prirodu. Prije žetve je odveo Judu kod ujaka na seosko gazdinjstvo južno od Nazareta, ali Juda tu nije dugo ostao poslije žetve. Pobjegao je i Šimun ga je kasnije našao kod ribara na jezeru. Kad ga Šimun doveo Judu kući, Isus je ponovo razgovarao s odbjeglim mladićem i kako je ovaj htio postati ribar, odveo ga je u Magdalu na brigu svoga rođaka koji se bavio ribom; i Juda je od tada postao prilično uspješan i redovan radnik, sve dok se nije oženio; i nakon ženidbe je nastavio s ribarstvom.

128:7.9 Konačno je došao dan kad su sva Isusova braća izabrala i utemeljila budući zanat. Stvorene su okolnosti kad se Isus mogao udaljiti od kuće.

128:7.10 U studenom je odrzana dvostruka svadba. Jakov je oženio Estu, dok se Mirjana udala za Jakova. Bila je to istinski srećna prilika. Čak je i Marija bila ponovo radosna, premda ju je na trenutke obuzimala tuga kad bi pomislila da ih se Isus spremao napustiti. Patila je pod teretom velike neizvjesnosti: Samo kad bi Isus sjeo i o svemu otvoreno porazgovarao kao što je imao običaj činiti kao djete, ali on je neprestano bio nekominikativan; nije govorio o pitanjima koja su se ticala budućnosti.

128:7.11 Jakov se sa svojom nevjestom Estom preselio u fini mali dom u zapadnom dijelu grada; ovaj dom je bio dar njezinog oca. Dok je Jakov nastavio davati financijske priloge domu svoje majke, njegovo je sljedovanje prepolovljeno nakon ženidbe i Josip je formalno postavljen kao glava obitelji. Juda je u ovo vrijeme svakog mjeseca vjerno slao svoj prilog. Brakovi Jakova i Mirjane su se jako povoljno odrazili na Judu i kad se dan nakon dvostruke svadbe uputio u ribu, uvjerio je Josipa da se može osloniti na njega pri "izvršenju moje pune dužnosti, a ako treba i više od toga." I Juda je održao svoje obećanje.

128:7.12 Mirjana je živjela neposredno pored Marije, u kući Jakova koji je već bio izgubio oca. Marta je preuzela Mirjanino mjesto kod kuće i prije svršetka godine, glatko je funkcionirala ova nova organizacija.

128:7.13 Dan nakon ovog dvostruke svadbe, Isus je imao važan razgovor s Jakovom. Povjerljivo mu je rekao da se spremao napustiti obiteljsku kuću. Preveo je pun naslov karavanske radnje na Jakova, formalno i svečano se povukao s položaja glave Jozine kuće i dirljivo je postavio svoga brataa Jakova kao "glavu i zaštitinika doma moga oca." Isus je izradio i obojica su potpisali, tajni ugovor kojim je odlučeno da je u ime poklonjene karavanske radnje, Jakov obećavao preuzeti punu financijsku odgovornost za obitelj, tako oslobađajući Isusa od svih daljih obveza. Nakon što su potpisali ovaj ugovor i nakon što se pokazalo da je obiteljska blagajna mogla funkcionirati bez Isusovog priloga, Isus je rekao Jakovu: "Ali ja ću ti sine nastaviti slati nešto novaca svakog mjeseca, sve dok ne dođe moj čas; koristite ove prihode kako prilike budu zahtijevale. Možeš upotrijebiti moje priloge bilo u slučaju nužde ili u cilju ugodnosti, kako budeš smatrao podesnim. Upotrijebi ova sredstva u slučaju bolesti ili kako bi podmirio krizne situacije koje mogu snaći bilo kojeg člana obitelji."

128:7.14 I Isus se tako spremio kročiti u drugu fazu zrelog doba neovisnu o obiteljskoj blizini, koja će prethoditi javnom početku aktivnosti njegovog Oca.





Back to Top