Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 98 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ZAPADU
Sekcije
POGLAVLJE 98 : MELKIZEDEKOVA UČENJA NA ZAPADU
98:0.1 (1077.1) MELKIZEDEKOVA učenja ušla su u Europu mnogim putovima, ali ponajviše preko Egipta, te su, nakon temeljite helenizacije, bila utjelovljena u zapadnoj filozofiji, a kasnije i u kršćanstvu. Ideali zapadnog svijeta u osnovi su bili sokratski, a njegova kasnija religijska filozofija postala je Isusova filozofija, premda izmijenjena i kompromitirana u dodiru s razvijajućom zapadnom filozofijom i religijom, što je na kraju kulminiralo nastankom kršćanske crkve.
98:0.2 (1077.2) Dugo su vremena u Europi djelovali salemski misionari, koji su postupno bili apsorbirani u mnoge kultove i obredne skupine koje su se povremeno pojavljivale. Među onima koji su u najčišćem obliku očuvali salemska učenja treba posebno spomenuti cinike. Ovi propovjednici vjere i pouzdanja u Boga još su djelovali u rimskoj Europi u prvom stoljeću nakon Krista, a kasnije su bili uključeni u novonastajuću kršćansku religiju.
98:0.3 (1077.3) Velik dio salemskog nauka proširio se Europom putem židovskih plaćeničkih vojnika koji su sudjelovali u mnogim vojnim sukobima Zapada. U davnim vremenima Židovi su bili poznati podjednako po svojoj vojničkoj hrabrosti kao i po svojim teološkim posebnostima.
98:0.4 (1077.4) Temeljne doktrine grčke filozofije, židovske teologije i kršćanske etike bile su u osnovi odjeci ranijih Melkizedekovih učenja.
1. SALEMSKA RELIGIJA MEĐU GRCIMA
98:1.1 (1077.5) Salemski misionari mogli su izgraditi veliku religijsku strukturu među Grcima da nije bilo njihova strogog tumačenja zavjeta njihove ordinacije, obveze koju je nametnuo Makiventa, a koja im je zabranjivala organiziranje isključivih bogoslužnih zajednica te zahtijevala obećanje svakog učitelja da neće djelovati kao svećenik, niti primati naknadu za religijsku službu, osim hrane, odjeće i skloništa. Kada su Melkizedekovi učitelji prodrli u predhelensku Grčku, zatekli su narod koji je još uvijek čuvao tradicije Adamsona i vremena Andita, ali su ta učenja bila uvelike iskvarena pojmovima i vjerovanjima masa nižih robova koji su u sve većem broju bili dovođeni na grčke obale. Ovo iskvarenje dovelo je do povratka grubom animizmu s krvavim obredima, pri čemu su niži slojevi čak pretvarali pogubljenje osuđenih zločinaca u ceremonijal.
98:1.2 (1077.6) Rani utjecaj salemskih učitelja bio je gotovo uništen takozvanom arijskom invazijom iz južne Europe i s Istoka. Ovi helenski osvajači donijeli su sa sobom antropomorfne pojmove Boga slične onima koje su njihovi arijski srodnici već prenijeli u Indiju. Ovaj uvoz označio je početak razvoja grčke obitelji bogova i božica. Ova nova religija djelomično se temeljila na kultovima pristiglih helenskih barbara, ali je također preuzela i mitove starijih stanovnika Grčke.
98:1.3 (1078.1) Helenski Grci zatekli su sredozemni svijet uvelike pod utjecajem kulta majke te su tim narodima nametnuli svojega čovjeko-boga, Diausa-Zeusa, koji je već bio, poput Jahvea među henoteističkim Semitima, poglavar cijelog grčkog panteona podređenih bogova. I Grci bi naposljetku postigli istinski monoteizam u pojmu Zeusa da nisu zadržali pojam nadređene vlasti Sudbine. Bog konačne vrijednosti mora sam biti i sudac sudbine kao i njezin stvoritelj.
98:1.4 (1078.2) Kao posljedica tih čimbenika u religijskoj evoluciji, ubrzo se razvilo popularno vjerovanje u bezbrižne bogove Olimpa—bogove koji su bili više ljudski nego božanski, i koje inteligentni Grci nikada nisu shvaćali posve ozbiljno. Niti su snažno voljeli niti su se osobito bojali tih božanstava vlastite tvorevine. Osjećali su domoljubnu i rasnu privrženost Zeusu i njegovoj obitelji polubožanskih i poluljudskih bića, ali su ih jedva štovali ili obožavali.
98:1.5 (1078.3) Heleni su postali toliko protivni svećenstvu zbog ranijih doktrina salemskih učitelja da u Grčkoj nikada nije nastalo svećenstvo od veće važnosti. Čak je i izrada likova bogova postala više umjetničko djelo nego čin štovanja.
98:1.6 (1078.4) Olimpijski bogovi prikazuju tipičan čovjekov antropomorfizam. Ali grčka mitologija bila je više estetska nego etička. Grčka religija bila je korisna utoliko što je prikazivala svemir kojim upravlja skupina božanstava. Ali grčki moral, etika i filozofija ubrzo su napredovali daleko ispred pojma o bogovima, i ova neravnoteža između intelektualnog i duhovnog rasta bila je jednako opasna za Grčku kao što se pokazala i u Indiji.
2. GRČKA FILOZOFSKA MISAO
98:2.1 (1078.5) Površna religija koju se slabo shvaća ne može opstati, osobito kada nema svećenstva koje bi održavalo njezine oblike i ispunjavalo srca vjernika strepnjom i strahopoštovanjem. Olimpska religija nije obećavala spasenje niti je utaživala duhovnu žeđ svojih sljedbenika; stoga je bila osuđena na propast. U roku od jednog tisućljeća od svoga nastanka gotovo je nestala, a Grci su ostali bez nacionalne religije; bogovi Olimpa izgubili su svoj utjecaj među naprednijim umovima.
98:2.2 (1078.6) To je bilo stanje kada su, tijekom šestog stoljeća prije Krista, Orijent i Levant doživjeli obnovu duhovne svijesti i novo buđenje prema priznanju monoteizma. Ali Zapad nije sudjelovao u tom novom razvoju; ni Europa ni sjeverna Afrika nisu u većoj mjeri sudjelovale u toj religijskoj renesansi. Grci su, međutim, ostvarili veličanstven intelektualni napredak. Počeli su nadvladavati strah i više nisu tražili religiju kao lijek protiv njega, ali nisu uvidjeli da je prava religija lijek za glad duše, duhovni nemir i moralni očaj. Utjehu za dušu tražili su u dubokom razmišljanju—u filozofiji i metafizici. Okrenuli su se od razmišljanja o samoodržanju—spasenju—prema samoostvarenju i samorazumijevanju.
98:2.3 (1078.7) Strogim razmišljanjem Grci su pokušali postići onu svijest sigurnosti koja bi poslužila kao zamjena za vjeru u opstanak, ali su u tome potpuno podbacili. Samo su inteligentniji među višim slojevima helenskih naroda mogli shvatiti ovo novo učenje; obični ljudi, potomci robova ranijih naraštaja, nisu imali sposobnost prihvatiti ovu novu zamjenu za religiju.
98:2.4 (1079.1) Filozofi su prezirali sve oblike bogoslužja, premda su gotovo svi zadržali određenu pozadinsku vjeru u salemsku doktrinu o „Inteligenciji svemira,” „ideji Boga” i „Velikom Izvoru svega.” U mjeri u kojoj su grčki filozofi priznavali božansko i nadkonačno, bili su otvoreno monoteistički; pridavali su vrlo malo značaja čitavoj skupini olimpskih bogova i božica.
98:2.5 (1079.2) Grčki pjesnici petog i šestog stoljeća prije Krista, osobito Pindar, pokušali su reformirati grčku religiju. Uzvisili su njezine ideale, ali su bili više umjetnici nego religijski učitelji. Nisu uspjeli razviti način očuvanja i održavanja vrhovnih vrijednosti.
98:2.6 (1079.3) Ksenofan je naučavao jednoga Boga, ali je njegov pojam Božanstva bio previše panteistički da bi bio osobni Otac smrtnom čovjeku. Anaksagora je bio mehanicist, premda je priznavao Prvi Uzrok, Početni Um. Sokrat i njegovi nasljednici, Platon i Aristotel, naučavali su da je vrlina znanje; dobrota zdravlje duše; da je bolje trpjeti nepravdu nego je činiti, da je pogrešno uzvratiti zlo za zlo i da su bogovi mudri i dobri. Njihove temeljne vrline bile su: mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost.
98:2.7 (1079.4) Razvoj religijske filozofije među helenskim i hebrejskim narodima pruža upečatljiv primjer uloge crkve kao institucije u oblikovanju kulturnog napretka. U Palestini je ljudska misao bila toliko pod nadzorom svećenstva i usmjerena svetim spisima, da su filozofija i estetika bile gotovo potpuno podređene religiji i moralu. U Grčkoj je gotovo potpuni izostanak svećenstva i „svetih spisa” ostavio ljudski um slobodnim i nesputanim, što je dovelo do izvanrednog razvoja dubine mišljenja. Ali religija kao osobno iskustvo nije uspjela držati korak s intelektualnim istraživanjima prirode i stvarnosti svemira.
98:2.8 (1079.5) U Grčkoj je vjerovanje bilo podređeno mišljenju; u Palestini je mišljenje bilo podvrgnuto vjerovanju. Velik dio snage kršćanstva proizlazi iz toga što je obilno preuzelo i hebrejsku moralnost i grčku misao.
98:2.9 (1079.6) U Palestini je religijska dogma postala toliko ukrućena da je ugrozila daljnji razvoj; u Grčkoj je ljudska misao postala toliko apstraktna da se pojam Boga rasplinuo u maglovitu paru panteističke spekulacije, nimalo različite od neosobne Beskonačnosti filozofa Brahmana.
98:2.10 (1079.7) Ali prosječni ljudi toga doba nisu mogli shvatiti, niti su bili osobito zainteresirani za grčku filozofiju samoostvarenja i apstraktno Božanstvo; više su čeznuli za obećanjima spasenja, zajedno s osobnim Bogom koji može čuti njihove molitve. Protjerali su filozofe, progonili ostatke salemskog kulta — ta dva učenja već su bila znatno isprepletna — i pripremili se za strašan, orgijastički zaron u ludosti misterijskih kultova koji su se tada širili sredozemnim zemljama. Eleuzinske misterije razvile su se unutar olimpskog panteona, kao grčka verzija kulta plodnosti; dionizijsko štovanje prirode bujalo je; a najbolji među kultovima bilo je Orfičko bratstvo, čije su moralne propovijedi i obećanja spasenja ostavili snažan dojam na mnoge ljude.
98:2.11 (1080.1) Cijela je Grčka bila zahvaćena tim novim načinima postizanja spasenja, tim emocionalnim i vatrenim obredima. Nijedan narod nikada nije u tako kratkom vremenu dosegnuo takve visine umjetničke filozofije; nijedan nije stvorio tako napredan sustav etike, praktično bez Božanstva i posve lišen obećanja ljudskog spasenja; a nijedan narod nije tako brzo, tako duboko i tako silovito potonuo u takve dubine intelektualne stagnacije, moralne izopačenosti i duhovnog siromaštva kao ti isti grčki narodi kada su se bacili u bezumni vrtlog misterijskih kultova.
98:2.12 (1080.2) Religije su dugo opstajale bez filozofske potpore, ali je malo koja filozofija, kao takva, dugo trajala bez određenog povezivanja s religijom. Filozofija je religiji ono što je pojam djelovanju. Ali idealno stanje ljudskog postojanja jest ono u kojem su filozofija, religija i znanost sjedinjene u smislenu cjelinu zajedničkim djelovanjem mudrosti, vjere i iskustva.
3. MELKIZEDEKOVA UČENJA U RIMU
98:3.1 (1080.3) Izrastavši iz ranijih religijskih oblika štovanja obiteljskih bogova u plemensko štovanje Marsa, boga rata, bilo je prirodno da je kasnija religija Latina imala više politički karakter nego intelektualni sustavi Grka i Brahmana ili duhovnije religije drugih naroda.
98:3.2 (1080.4) Tijekom velikog monoteističkog preporoda Melkizedekova evanđelja u šestom stoljeću prije Krista, premalo je salemskih misionara prodrlo u Italiju, a oni koji jesu nisu uspjeli nadvladati utjecaj brzo širećeg etruščanskog svećenstva s njegovim novim mnoštvom bogova i hramova, od kojih su svi bili organizirani u rimsku državnu religiju. Ova religija latinskih plemena nije bila trivijalna i pokvarena kao religija Grka, niti stroga i tiranska kao religija Hebreja; ponajviše se svodila na prakticiranje pukih oblika, zavjeta i tabua.
98:3.3 (1080.5) Rimska religija bila je uvelike pod utjecajem opsežnih kulturnih preuzimanja iz Grčke. Na kraju je većina olimpskih bogova bila prenesena i uključena u latinski panteon. Grci su odavno štovali vatru obiteljskog ognjišta — Hestija je bila djevičanska božica ognjišta; Vesta je bila rimska božica doma. Zeus je postao Jupiter; Afrodita je postala Venera; i tako redom kroz mnoga olimpska božanstva.
98:3.4 (1080.6) Religijska inicijacija rimskih mladića bila je prigoda njihove svečane posvete službi države. Zakletve i primanja u građanstvo bili su u stvarnosti religijski obredi. Latinski su narodi održavali hramove, žrtvenike i svetišta i, u vrijeme krize, savjetovali bi se s proročištima. Čuvali su kosti junaka, a kasnije i kosti kršćanskih svetaca.
98:3.5 (1080.7) Ovaj formalni i neemocionalni oblik pseudoreligijskog patriotizma bio je osuđen na slom, baš kao što je visoko intelektualno i umjetničko štovanje Grka palo pred žarkim i duboko emocionalnim štovanjem misterijskih kultova. Najveći od tih razarajućih kultova bila je misterijska religija sekte Majke Boga, koja je u ono vrijeme imala svoje sjedište na samom mjestu današnje crkve svetog Petra u Rimu.
98:3.6 (1080.8) Rastuća rimska država politički je osvajala, ali je zauzvrat bila osvojena kultovima, obredima, misterijima i pojmovima bogova iz Egipta, Grčke i Levanta. Ti uvezeni kultovi nastavili su cvjetati diljem rimske države sve do vremena Augusta, koji je, isključivo iz političkih i građanskih razloga, poduzeo herojski i donekle uspješan pokušaj da uništi misterije i oživi stariju političku religiju.
98:3.7 (1081.1) Jedan od svećenika državne religije ispričao je Augustu o ranijim pokušajima salemskih učitelja da prošire učenje o jednom Bogu, najvišem Božanstvu koje predsjedava nad svim nadnaravnim bićima; i ta je ideja tako snažno dojmila cara da je sagradio mnoge hramove, bogato ih opremio lijepim likovima, reorganizirao državno svećenstvo, ponovno uspostavio državnu religiju, imenovao sebe vrhovnim svećenikom nad svima i, kao car, nije oklijevao proglasiti sebe vrhovnim bogom.
98:3.8 (1081.2) Ova nova religija štovanja Augusta cvjetala je i bila prakticirana diljem carstva tijekom njegova života, osim u Palestini, domovini Židova. A ovo razdoblje ljudskih bogova potrajalo je sve dok službeni rimski kult nije imao popis s više od četrdeset samouzvišenih ljudskih božanstava, koja su sva tvrdila da imaju čudesno rođenje i druga nadljudska obilježja.
98:3.9 (1081.3) Posljednji otpor sve manjeg broja vjernika Salema pružila je iskrena skupina propovjednika, cinika, koji su pozivali Rimljane da napuste svoje divlje i besmislene religijske obrede i vrate se obliku štovanja koji je utjelovljivao Melkizedekovo evanđelje, onako kako je bilo izmijenjeno i onečišćeno dodirom s grčkom filozofijom. Ali većina ljudi odbacila je cinike; radije su se prepustili obredima misterija, koji su ne samo nudili nade u osobno spasenje nego su također zadovoljavali želju za razonodom, uzbuđenjem i zabavom.
4. MISTERIJSKI KULTOVI
98:4.1 (1081.4) Većina ljudi u grčko-rimskom svijetu, izgubivši svoje izvorne obiteljske i državne religije i ne mogavši ili ne želeći shvatiti značenje grčke filozofije, usmjerila je svoju pozornost na spektakularne i emocionalne misterijske kultove iz Egipta i Levanta. Obični su ljudi žudjeli za obećanjima spasenja — religijskom utjehom za sadašnjost i jamstvima nade u besmrtnost nakon smrti.
98:4.2 (1081.5) Tri misterijska kulta koja su postala najpopularnija bila su:
98:4.3 (1081.6) 1. Frigijski kult Kibele i njezina sina Atisa.
98:4.4 (1081.7) 2. Egipatski kult Ozirisa i njegove majke Izide.
98:4.5 (1081.8) 3. Iranski kult štovanja Mitre kao spasitelja i otkupitelja grešnog čovječanstva.
98:4.6 (1081.9) Frigijski i egipatski misteriji učili su da je božanski sin (Atis, odnosno Oziris) iskusio smrt i bio uskrišen božanskom moći, te nadalje da će svi koji budu pravilno inicirani u misterij i koji s poštovanjem budu slavili obljetnicu božje smrti i uskrsnuća time postati dionici njegove božanske prirode i njegove besmrtnosti.
98:4.7 (1081.10) Frigijske ceremonije bile su impozantne, ali degradirajuće; njihovi krvavi festivali pokazuju koliko su ti levantinski misteriji postali izopačeni i primitivni. Najsvetiji dan bio je Crni petak, „dan krvi“, koji je obilježavao samonanesenu smrt Atisa. Nakon tri dana slavljenja njegove žrtve i smrti, svetkovina bi se preobrazila u radost u čast njegova uskrsnuća.
98:4.8 (1082.1) Obredi štovanja Izide i Ozirisa bili su profinjeniji i dojmljiviji od frigijskih. Taj egipatski ritual bio je izgrađen oko legende o drevnom bogu Nila, bogu koji je umro i bio uskrišen; taj je pojam proizašao iz opažanja godišnjeg prestanka rasta vegetacije, nakon čega je slijedila proljetna obnova svih živih biljaka. Zanos u prakticiranju tih misterijskih kultova i orgije njihovih ceremonijala, koji su navodno trebali dovesti do „ushita“ spoznaje božanstvenosti, ponekad su bili krajnje odbojni.
5. KULT MITRE
98:5.1 (1082.2) Frigijski i egipatski misteriji naposljetku su ustupili mjesto najvećem od svih misterijskih kultova, štovanju Mitre. Mitraički kult privlačio je širok raspon ljudske naravi i postupno je potisnuo oba svoja prethodnika. Mitraizam se proširio Rimskim Carstvom putem rimske vojske regrutirane u Levantu, gdje je ova religija bila osobito raširena, jer su vojnici nosili to vjerovanje kamo god su išli. Ovaj novi religijski ritual bio je veliki korak naprijed u odnosu na ranije misterijske kultove.
98:5.2 (1082.3) Kult Mitre nastao je u Iranu i dugo se održao u svojoj domovini unatoč borbenom protivljenju Zoroastrovih sljedbenika. Ali do vremena kada je mitraizam stigao u Rim, bio je znatno unaprijeđen usvajanjem mnogih Zoroastrovih učenja. Upravo je putem mitraičkog kulta Zoroastrova religija izvršila utjecaj na kasnije nastalo kršćanstvo.
98:5.3 (1082.4) Mitraički kult prikazivao je ratobornog boga koji potječe iz velike stijene, koji se upušta u hrabre pothvate i uzrokuje da voda izbije iz stijene pogođene njegovim strijelama. Postojao je i potop iz kojega je jedan čovjek pobjegao u posebno izgrađenom čamcu te posljednja večera koju je Mitra podijelio s bogom sunca prije nego što je uzašao na nebesa. Taj bog sunca, ili Sol Invictus, bio je izobličena verzija pojma božanstva Ahura Mazde iz zoroastrizma. Mitra je bio shvaćen kao preživjeli prvak boga sunca u njegovoj borbi s bogom tame. Kao priznanje za njegovo usmrćenje mitskog svetog bika, Mitra je postao besmrtan, uzdignut na položaj posrednika za ljudski rod među bogovima na visini.
98:5.4 (1082.5) Sljedbenici ovog kulta štovali su u špiljama i drugim tajnim mjestima, pjevajući himne, mrmljajući čarolije, jedući meso žrtvenih životinja i pijući krv. Štovali su tri puta dnevno, s posebnim tjednim obredima na dan boga sunca i s najsvečanijim slavljenjem od svih na godišnjem festivalu Mitre, dvadeset petog prosinca. Vjerovalo se da sudjelovanje u sakramentu osigurava vječni život i neposredni prijelaz, nakon smrti, u Mitrino okrilje, gdje se boravi u blaženstvu sve do dana suda. Na dan suda mitraički ključevi neba otvorili bi vrata Raja kako bi primili vjerne; nakon toga svi nekršteni, živi i mrtvi, bili bi uništeni pri Mitrinu povratku na zemlju. Učilo se da, kada čovjek umre, izlazi pred Mitru na sud, te da će na kraju svijeta Mitra pozvati sve mrtve iz njihovih grobova da se suoče s posljednjim sudom. Zli će biti uništeni vatrom, a pravedni će vladati s Mitrom zauvijek.
98:5.5 (1082.6) U početku je to bila religija samo za muškarce, i postojalo je sedam različitih stupnjeva u koje su vjernici mogli biti postupno inicirani. Kasnije su supruge i kćeri vjernika bile primljene u hramove Velike Majke, koji su se nalazili uz mitraičke hramove. Kult žena bio je mješavina mitraičkog rituala i ceremonija frigijskog kulta Kibele, majke Atisa.
6. MITRAIZAM I KRŠĆANSTVO
98:6.1 (1083.1) Prije dolaska misterijskih kultova i kršćanstva, osobna religija jedva se razvila kao neovisna ustanova u civiliziranim zemljama sjeverne Afrike i Europe; bila je više obiteljska, gradsko-državna, politička i carska pojava. Helenski Grci nikada nisu razvili centralizirani sustav štovanja; obredi su bili lokalni; nisu imali svećenstvo ni „svetu knjigu“. Kao i Rimljani, njihove religijske ustanove nisu imale snažnu pokretačku silu za očuvanje viših moralnih i duhovnih vrijednosti. Iako je istina da je institucionalizacija religije obično umanjivala njezinu duhovnu kvalitetu, također je činjenica da nijedna religija dosad nije uspjela opstati bez pomoći institucionalne organizacije, u većoj ili manjoj mjeri.
98:6.2 (1083.2) Zapadna religija tako je stagnirala sve do vremena skeptika, cinika, epikurejaca i stoika, ali najvažnije od svega, do razdoblja velikog sukoba između mitraizma i Pavlove nove religije kršćanstva.
98:6.3 (1083.3) Tijekom trećeg stoljeća nakon Krista, mitraičke i kršćanske crkve bile su vrlo slične, kako po izgledu tako i po naravi svojih obreda. Većina takvih mjesta štovanja nalazila se pod zemljom, a obje su imale žrtvenike čija su pročelja na različite načine prikazivala patnje spasitelja koji je donio spasenje ljudskom rodu koji je bio proklet grijehom.
98:6.4 (1083.4) Mitraički su štovatelji uvijek imali običaj, pri ulasku u hram, umočiti prste u svetu vodu. Budući da je u nekim područjima bilo onih koji su u jednom razdoblju pripadali objema religijama, oni su uveli ovaj običaj u većinu kršćanskih crkava u blizini Rima. Obje su religije koristile krštenje i sudjelovale u sakramentu kruha i vina. Jedina velika razlika između mitraizma i kršćanstva, osim u osobama Mitre i Isusa, bila je ta što je jedan poticao militarizam, dok je drugi bio krajnje miroljubiv. Tolerancija mitraizma prema drugim religijama (osim kasnije prema kršćanstvu) dovela je do njegova konačnog sloma. Ali presudan čimbenik u borbi između ove dvije religije bio je prijem žena u puno zajedništvo kršćanske vjere.
98:6.5 (1083.5) Na kraju je nominalna kršćanska vjera zavladala Zapadom. Grčka filozofija pružila je pojmove etičkih vrijednosti; mitraizam je dao ritual štovanja; a kršćanstvo, kao takvo, pružilo je način očuvanja moralnih i društvenih vrijednosti.
7. KRŠĆANSKA RELIGIJA
98:7.1 (1083.6) Sin Stvoritelj nije se utjelovio u smrtnom obličju i darovao sebe čovječanstvu Urantije kako bi pomirio gnjevnog Boga, nego kako bi cijelo čovječanstvo priveo priznanju Očeve ljubavi i ostvarenju spoznaje u čovjekovu iskustvu da je sin Boga. Uostalom, čak je i veliki zagovornik nauka o pomirenju shvatio nešto od ove istine, jer je izjavio da je „Bog bio u Kristu pomirujući svijet sa sobom.“
98:7.2 (1083.7) Nije svrha ovog poglavlja baviti se porijeklom i širenjem kršćanske religije. Dovoljno je reći da je ona izgrađena oko osobe Isusa iz Nazareta, ljudski utjelovljenog Mihaela, Sina Stvoritelja Nebadona, poznatog na Urantiji kao Krist, Pomazanik. Kršćanstvo su proširili diljem Levanta i Zapada sljedbenici ovog Galilejca, a njihov misionarski žar bio je jednak žaru njihovih slavnih prethodnika, Setita i Salemita, kao i njihovih revnih azijskih suvremenika, budističkih učitelja.
98:7.3 (1084.1) Kršćanska religija, kao sustav vjerovanja nastao na Urantiji, nastala je spajanjem sljedećih učenja, utjecaja, vjerovanja, kultova i osobnih stavova pojedinaca:
98:7.4 (1084.2) 1. Melkizedekovih učenja, koja predstavljaju temeljni čimbenik u svim religijama Zapada i Istoka koje su nastale tijekom posljednje četiri tisuće godina.
98:7.5 (1084.3) 2. Hebrejskog sustava morala, etike, teologije i vjerovanja u Providnost i vrhovnog Jahvu.
98:7.6 (1084.4) 3. Zoroastrovskog shvaćanja borbe između kozmičkog dobra i zla, koje je već ostavilo svoj trag i na judaizmu i na mitraizmu. Kroz dugotrajan dodir povezan s borbama između mitraizma i kršćanstva, učenja iranskog proroka postala su snažan čimbenik u oblikovanju teološkog i filozofskog karaktera i strukture dogmi, načela i kozmologije heleniziranih i latiniziranih verzija Isusovih učenja.
98:7.7 (1084.5) 4. Misterijskih kultova, osobito mitraizma, ali i štovanja Velike Majke u frigijskom kultu. Čak su i legende o Isusovu rođenju na Urantiji bile obojene rimskom verzijom čudesnog rođenja iranskog spasitelja-junaka, Mitre, čiji su dolazak na zemlju navodno posvjedočili samo nekolicina pastira koji su donijeli darove, a koje su anđeli obavijestili o tom predstojećem događaju.
98:7.8 (1084.6) 5. Povijesne činjenice ljudskog života Jošue ben Josipa, stvarnosti Isusa iz Nazareta kao proslavljenog Krista, Sina Božjeg.
98:7.9 (1084.7) 6. Osobnog gledišta Pavla iz Tarza. I treba zabilježiti da je mitraizam bio dominantna religija u Tarzu tijekom njegove mladosti. Pavao je jedva mogao i zamisliti da će njegova dobronamjerna pisma njegovim obraćenicima jednoga dana kasniji kršćani smatrati „riječju Božjom“. Takve dobronamjerne učitelje ne treba smatrati odgovornima za način na koji su njihova pisanja kasnije koristili njihovi nasljednici.
98:7.10 (1084.8) 7. Filozofske misli helenističkih naroda, od Aleksandrije i Antiohije preko Grčke do Sirakuze i Rima. Filozofija Grka bila je više u skladu s Pavlovom verzijom kršćanstva nego s bilo kojim drugim tadašnjim religijskim sustavom i postala je važan čimbenik u uspjehu kršćanstva na Zapadu. Grčka filozofija, povezana s Pavlovom teologijom, još uvijek čini temelj europske etike.
98:7.11 (1084.9) Kako su izvorna Isusova učenja prodirala na Zapad, postajala su zapadnjačkija, a kako su postajala pozapadnjačena, počela su gubiti svoju potencijalno univerzalnu privlačnost za sve rase i vrste ljudi. Kršćanstvo je danas postalo religija dobro prilagođena društvenim, ekonomskim i političkim običajima bijelih rasa. Odavno je prestalo biti religija Isusa, premda još uvijek hrabro prikazuje lijepu religiju o Isusu onima koji iskreno nastoje slijediti put njegova učenja. Proslavilo je Isusa kao Krista, Mesijanskog Pomazanika od Boga, ali je uvelike zaboravilo Učiteljevo osobno evanđelje: ideju da je Bog Otac Svih i da su svi ljudi međusobno braća.
98:7.12 (1085.1) I to je duga povijest učenja Makivente Melkizedeka na Urantiji. Prošlo je gotovo četiri tisuće godina otkako se ovaj izvanredni Sin Nebadona darovao Urantiji, i u tom su razdoblju učenja „svećenika El Eliona, Svevišnjeg Boga“ prodrla do svih rasa i naroda. Makiventa je uspio ostvariti svrhu svog neobičnog darovanja; kada se Mihael spremao pojaviti na Urantiji, pojam Boga već je postojao u srcima muškaraca i žena — isti onaj pojam Boga koji i danas iznova plamti u živom duhovnom iskustvu mnogostruke djece Oca Svih dok žive svoje fascinantne vremenske živote na vrtložnim planetima svemira nad svemirima.
98:7.13 (1085.2) [Izložio Melkizedek iz Nebadona.]