Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 97 : EVOLUCIJA KONCEPTA BOGA MEĐU HEBREJIMA

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 97 : EVOLUCIJA KONCEPTA BOGA MEĐU HEBREJIMA



POGLAVLJE 97 : EVOLUCIJA KONCEPTA BOGA MEĐU HEBREJIMA

97:0.1 DUHOVNE vođe Hebreja su učinile nešto što nitko drugi prije njih nije uspio učiniti – deanthropomorfizirali su svoj koncept Boga, a da ga nisu pretvorili u apstrakcijsko Božanstvo razumljivo samo filozofima. Čak i obični ljudi su bili u stanju razumjeti dospjeli koncept Jahve kao Oca, ako ne pojedinca, ono barem rase.

97:0.2 Koncept ličnosti Boga koji je jasno predstavljen u Salemu u vrijeme Melkizedeka, bio je nejasan i mutan u vrijeme bijega iz Egipta i tek je postupno evoluirao u jevrejskom umu iz generacije u generaciju kao odgovor na nauk duhovnih vođa. Percepcija Jahvine ličnosti bila je mnogo više kontinuirana u svojoj progresivnoj evoluciji nego su to bile mnoge druge Božanske osobine. Od Mojsija do Malahija pojavio se gotovo neprekinuti idejni rast ličnosti Boga u hebrejskom umu i ovaj koncept je na kraju pojačan i proslavljen učenjima Isusa o Ocu na nebu.

1. SAMUEL – PRVI HEBREJSKI PROROK

97:1.1 Neprijateljski pritisak okolnih naroda u Palestini je prvo naučio hebrejske šeike da se ne mogu nadati opstanku osim ako povežu svoje plemenske organizacije u konfederaciju centralizirane vlade. A ta centralizacija upravne vlasti pružila je bolju priliku za Samuela da djeluje kao učitelj i reformator.

97:1.2 Samuel je iznikao iz duge linije salemskih učitelja koji su ustrajali u održavanju Melkizedekove istine u okviru bogoštovljenja. Bio je muževan i odlučan čovjek. Samo njegovu veliku pobožnost, zajedno sa izvanrednom odlučnosti, omogućila mu je da se odupre gotovo univerzalnom otporu koji se javio kada je počeo vraćati cijeli Izrael na obožavanje Vrhovnog Jahve iz Mojsijevog vremena. I čak i tada je bio samo djelomično uspješan; donio je natrag u službu više koncepte Jahve samo inteligentnijoj polovici Hebreja; druga polovica je i dalje nastavila u obožavanju plemenskih bogova njihove zemlje i u nižoj koncepciji Jahve.

97:1.3 Samuel je bio gruba i spremna vrsta čovjeka, praktični reformator koji je znao otići u jednom danu sa svojim suradnicima i porušiti kipove Baala. Napredak koji je napravio bio je rezultat čiste sile; on je malo propovijedao, još manje poučavao, ali je djelovao. Jednoga dana rugao se svećeniku Baala​​; sutradan je rezao na komade zarobljenog kralja. On je predano vjerovao u jednoga Boga, i imao je jasan koncept tog jednoga Boga kao Stvoritelja neba i zemlje: "Jer Jahvini su stupovi zemlje, na njih je postavio ovaj svijet."

97:1.4 Ali veliki doprinos koji je Samuel učinio za razvoj koncepta Božanstva bio je njegov zvonki proglas da je Jahve bio nepromjenjiv, da je zauvijek bio jedno te isto utjelovljenje nepogrešivog savršenstva i ​​božanstva. U ovim vremenima Jahve je zamišljen kao kapriciozan Bog ljubomore i hirova, uvijek žaleći što je nešto učinio; ali sada, po prvi put od kad su Hebreji izišli iz Egipta, oni su čuli te zapanjujuće riječi, "Ipak slava Izraelova ne laže i ne kaje se, jer on nije čovjek, da bi se kajao." Tako je proglašena stabilnost u odnosu s Bogom. Samuel je ponovio Melkizedekov savez s Abrahamom i izjavio da je Jahve, Bog Izraelov bio izvor cijele istine, stabilnosti i postojanosti. Uvijek su Hebreji gledali na svog Boga kao čovjeka, nadčovjeka, uzvišenog duha nepoznatog podrijetla; ali sada su čuli da je nekadašnji duh Horeba uzvišen u nepromjenjivog Boga stvoriteljskog savršenstva. Samuel je pomogao konceptu Boga da se uspne u svojoj evoluciji do visina koje nadilazile nestalnosti ljudskih umova i previranja smrtničkog postojanja. Pod njegovim naukom, Bog Hebreja je počeo uspon od ideje o posložavanju plemenskih bogova do ideala svemoćnog i nepromjenjivog Stvoritelja i Nadzornika cijele tvorevine.

97:1.5 Iznova je skrenuo pažnju ljudi na priču o Božjoj iskrenosti, njegovoj pouzdanosti u čuvanju ugovora koji sklapa s čovjekom. Rekao je Samuel: "Jahve neće odbaciti svoga naroda." "On je učinio vječan Savez sa nama, u svemu dobro uređen i siguran." I tako je u cijeloj Palestini zvonio poziv na vraćanje obožavanju vrhovnog Jahve. Taj sve energičniji učitelj je proglasio: "Ti si velik, Gospode Bože, nema takvoga kakav si ti i nema Boga osim tebe."

97:1.6 Dotad su Hebreji shvaćali naklonost Jahve uglavnom u smislu materijalnog blagostanja. Bio je to veliki šok za Izrael i nešto što je gotovo koštalo Samuela njegovog života, kada se usudio proglasiti: "Gospodin čini uboga i bogata, obara čovjeka i uzvisuje. Diže siromaha iz prašine, iz bunjišta izvlači uboga, da ih postavi s knezovima i da im odredi počasna mjesta." Nikada nakon Mojsija nitko nije dao tako utješna obećanja za ponižene i unesrećene, i tisuće beznadnih među siromašnima se je počelo nadati da bi mogli poboljšati svoj duhovni status.

97:1.7 Ali Samuel nije daleko napredovao od koncepta plemenskog boga. On je proglasio Jahvu koji je sazdao sve ljude, ali je bio preokupiran prvenstveno Hebrejima, svojim izabranim narodom. Svejedno, kao u dane Mojsija, još jednom je koncept Boga prikazan kao Božanstvo koje je sveto i uspravno. "Nitko nije svet kao Gospodin. Tko se može usporediti s ovim svetim Gospodinom Bogom?"

97:1.8 Kako su godine prolazile, ovaj je prosijedi stari lider napredovao u razumijevanju Boga, jer je izjavio:. "Gospodin je sveznajući Bog, pravo on prosuđuje djela. Gospodin sudi međama zemlje, ukazuje milosrđe milostivom i poštenu poštenjem uzraća." Čak i ovdje je početak milosti, iako je ta milost ograničena na one koji su milosrdni. Kasnije je otišao korak dalje kada je u nevolji poticao svoj narod: "Neka padnemo u ruke Gospodina, jer je veliko njegovo milosrđe." "Ništa ne priječi Gospodina da udijeli pobjedu, bilo mnogo ljudi ili malo."

97:1.9 A taj postupni razvoj koncepta Jahvinog karaktera i dalje je nastavljen u nadležnosti službe Samuelovih nasljednika. Oni su pokušali predstaviti Jahvu kao Boga koji čuva svoj zavjet, ali su teško mogli održavati tempo koji je postavio Samuel; nisu uspjeli razviti ideju Božjeg milosrđa kako ju je Samuel kasnije zamislio. Došlo je do sve većeg vraćanja priznavanju drugih bogova, unatoč vjerovanju da je Jahve bio iznad svih. "Tvoje je kraljevstvo, Gospodine, i ti si uzvišen povrh svega."

97:1.10 Osnovni ton ovog razdoblja bila je božanska moć; proroci ovoga doba propovijedali su religiju koja je imala za cilj postavku kralja na hebrejsko prijestolje. " Tvoja, Gospodine, je veličina i moć i slava i pobjeda i veličanstvo. U tvojoj je ruci sila i moć, u tvojoj je vlasti da učiniš velikim i jakim sve." I to je bio status Božjeg koncepta u vrijeme Samuela i njegovih neposrednih nasljednika.

2. ILIJA I ELIZEJ

97:2.1 U desetom stoljeću prije Krista hebrejski narod je postao podijeljen u dva kraljevstva. U oba ova politički podijeljena podneblja mnogo je učitelja istine nastojalo zaustaviti reakcionarnu plimu duhovne dekadencije koja je počela navirati i koja se katastrofalno nastavila nakon rata razdvajanja. No, ovi napori da se unaprijedi jevrejska religija nisu napredovali dok taj odlučni i neustrašivi borac za pravednost, Ilija, nije počeo svoje učenje. Ilija je vratio sjevernom kraljevstvu koncept Boga usporediv s onim koji je vladao u dane Samuela. Ilija je imao malo prilike za predstavljanje napredne koncepcije Boga; on je bio zauzet, kao i Samuel prije njega, rušenjem oltara Baala ​​i idola lažnih bogova. I on je nastavio svoje reforme dok je bio suočen licem u lice s idolopokloničkim vladarima; njegov je zadatak bio još ogromnijih proporcija i teži nego Samuelov.

97:2.2 Kada je Ilija bio pozvan, njegov vjerni suradnik Elizej preuzeo je njegov rad i uz neprocjenjivu pomoć malo poznatog Miheja, očuvao je svjetlo istine u Palestini.

97:2.3 No, to nisu bila vremena napretka u konceptu Božanstva. Hebreji se još nisu bili uzdigli čak ni do Mojsijevog ideala. Doba Ilije i Elizeja završeno je povratkom boljih klasa obožavanju vrhovnog Jahve i povratkom ideje Univerzalnog Stvoritelja otprilike na ono mjesto gdje ga je Samuel ostavio.

3. JAHVE I BAAL

97:3.1 Dugotrajni spor između vjernika u Jahvu i sljedbenika Baala bio je stvar društveno-ekonomskog sukoba dvaju ideologija, a ne razlike u religioznim vjerovanjima.

97:3.2 Stanovnici Palestine razlikovali se u odnosu na svoj stav prema privatnom vlasništvu zemlje. Južna ili nomadska arapska plemena (Jahvehiti) gledali su na zemlju kao nešto što je bilo neotuđivo – dar Božanstva klanu. Držali su da zemlja ne može biti prodana ili stavljena pod hipoteku. "Jahve je rekao: 'Zemljište se neće prodavati, jer zemlja pripada meni."

97:3.3 Na sjeveru su bili naseljeni Kanaanci (Baaliti) koji su slobodno kupovali, prodavali i stavljali pod hipoteku njihovu zemlju. Riječ Baal znači vlasnik. Baalov kult počiva na dvije glavne doktrine: Prvo, priznavanju imovine, razmjene, ugovora i saveza – pravu na kupnju i prodaju zemljišta. Drugo, Baal je trebao poslati kišu – bio je bog plodnosti tla. Dobar urod ovisio je o naklonosti Baala. Kult se uveliko bavio zemljištem, njezinim vlasništvom i plodnosti.

97:3.4 Općenito, Baaliti su imali u vlasništvu kuće, zemljišta i robove. Oni su bili aristokratski zemljoposjednici koji su živjeli u gradovima. Svaki Baal je imao svetište, svećeništvo i "svete žene," ritualne prostitutke.

97:3.5 Iz te osnovne razlike u odnosu na zemlju, razvila se gorka nesuglasica u društvenim, ekonomskim, moralnim i religioznim stavovima između Kanaanaca i Hebreja. Ova socioekonomska polemika nije postala definirana kao religiozni problem do vremena Ilije. Od dobi ovog agresivnog proroka ovo pitanje je prevedeno u arenu jasnije definiranih religioznih linija – Jahve protiv Baala – i završilo je u pobjedi Jahve, te je kasnije vodilo monoteizmu.

97:3.6 Ilija je pomjerio pitanje spora izmeđ Jahve i Baala od zemljišnih pitanja u religiozni aspekt hebrejskih i kanaanskih ideologija. Kad je Nabot ubio Ahaba u spletkarenju da se domogne baštine njihove zemlje, Ilija je pokrenuo pitanje moralnog statusa starih običaja u vezi zemlje i započeo svoju snažnu kampanju protiv Baalita. To je ujedno bila seljačka buna protiv dominacije koja je bila u rukama gradova. Uglavnom pod Ilijom je Jahve postao Elohim. Prorok je počeo kao agrarni reformator, a završio je veličajući Božanstvo. Baali su mnogi, Jahve je jedan – monoteizam je nadvladao nad politeizmom.

4. AMOS I HOŠEA

97:4.1 Veliki korak u prijelazu od plemenskog boga – Jahve ranijih Hebreja kojem se toliko dugo služilo prinošenjem žrtava i izvedbom ceremonija – do Boga koji kažnjava kriminal i nemoralnost među svim narodima pa i njegovim vlastitim, poduzeo je Amos, koji se pojavio među južnim plemenima optužujući kriminal, pijanstvo, ugnjetavanje i nemoralnost sjevernih plemena. Od vremena Mojsija nisu tako zvonke istine bile proglašene u Palestini.

97:4.2 Amos nije bio samo restaurator ili reformator; on je otkrio nove koncepte Božanstva. On je proglasio mnoge ideje o Bogu koje su najavili njegovi prethodnici i hrabro napao vjerovanje u Božansko Biće koje tolerira grijeh među svojim takozvanim izabranim narodom. Po prvi put od dana Melkizedeka čovjekove uši su čule osudu dvostrukog standarda nacionalne pravde i moralnosti. Po prvi put u svojoj povijesti, hebrejske uši su čule da njihov Bog, Jahve, ne tolerira zločin i grijeh u njihovim životima ništa više nego što ih tolerira među bilo kojim drugim narodom. Amos je osmislio nepopustljivog i pravednog Boga kojeg su osmilili Samuel i Ilija, ali je također vidio Boga koji nije promatrao Hebreje imalo drugačije od bilo koje druge nacije kada je bilo riječi o kažnjavanju prijestupa. To je izravan napad na egoističnu doktrinu "izabranog naroda," kojem su se mnogi Hebreji iz tog razdoblja gorko usprotivili.

97:4.3 Rekao je Amos: "Tražite onoga koji sazda planine i stvori vjetar, koji tvori sedam zvijezda i Orion, koji obrće mrak u zoru, a dan u najglušu noć." A osuđujući njihove polu-religiozne, oportunističke, a ponekad i nemoralne bližnje, on je nastojao prikazati neumoljivu pravdu nepromjenjivog Jahve kada je rekao zlikovcima: "Zariju li se i u pakao, iščupat će ih ruka moja; popnu li se i na nebo, odande ću ih skinuti." "Ako i u izgnanstvo idu pred svojim neprijateljem, naredit ću maču da ih sasiječe." Amos je dalje začudio svoje slušatelje kada je, upirući prijekoran i optužujući prst na njih, rekao u ime Jahve: "Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela." "Jer gle, zapovijed ću dati i rastresti dom Izraelov među sve narode kao što se trese žito u rešetu."

97:4.4 Amos je proglasio Jahvu "Bogom svih naroda" i upozorio Izraelce da rituali ne smiju uzeti mjesto pravednosti. I prije nego je ovaj hrabri učitelj bio kamenovan na smrt, on je proširio dovoljno kvasca istine da spasi nauk vrhovnog Jahve; on je osigurao daljnji razvoj Melkizedekovog otkrivenja.

97:4.5 Hošea je slijedio Amosa i njegov nauk o univerzalnom Bogu pravde i ponovo oživio Mojsijev koncept Boga ljubavi. Hošea je propovijedao oproštenje kroz pokajanje, a ne kroz prinošenje žrtava. On je proglašavao evanđelje blagonaklonosti i božanskoga milosrđa, govoreći: "Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi. Zaručit ću te sebi u vjernosti." "Od svega ću ih srca badava ljubiti, jer gnjev se moj odvratio od njih."

97:4.6 Hošea je vjerno nastavio s moralnim upozorenjima Amosa, govoreći o Bogu, "Kako mi se svidi, kaznit ću ih." No, Izraelci su to smatrali okrutnim i na granici najveće izdaje kada je rekao: "Ne-narodu mom reći ću: 'Ti si narod moj'; a oni će reći 'Bože moj!'” Nastavio je propovijedati pokajanje i oproštenje, govoreći: "Iscjelit ću ih od njihova otpada; od sveg ću ih srca ljubiti, jer gnjev se moj odvratio od njih." Hošea je neprestano proglašavao nadu i oproštenje. Breme njegove poruke uvijek je bilo: "Ja ću se smilovati za moj narod. Drugog Boga osim mene neće znati, osim mene nema spasitelja."

97:4.7 Amos je oživio nacionalnu svijest Hebreja do spoznaje da Jahve ne odobrava zločin i grijeh među njima zato što su navodno izabrani narod, dok je Hošea dirnuo žice kasnijih milosrdnih akorda božanske samilosti i blagonaklonosti na kojima su tako izvrsno svirali Izaija i njegovi suradnici.

5. PRVI IZAIJA

97:5.1 To su bila vremena kad su neki proglašavali prijetnju kaznom radi osobnih grijeha i nacionalnog kriminala među sjevernim klanovima, dok su drugi predviđali propast i odmazdu zbog prekršaja južnog kraljevstva. Tu se na pragu tog buđenja savjesti i svijesti u hebrejskim nacijama pojavio prvi Izaija.

97:5.2 Izaija je propovijedao vječnu prirodu Boga, njegovu beskrajnu mudrost, nepromjenjivo savršenstvo njegove pouzdanosti. On je predstavljao Boga Izraelova kada je rekao: "I uzet ću pravo za mjeru, a presudu za tezulju." "Gospodin će ti dati da počineš od svojih stradanja, nemira i teškog robovanja kojima te pritisnuše." "I uši će tvoje čuti riječ gdje iza tebe govori: 'To je put, njime idite.'" "Evo, Bog je spasenje moje, uzdam se i ne bojim se više, jer je Gospodin snaga moja i pjesma.“ “'Hajde, čekajte da se pravdamo,' govori Jahve, 'Budu li vam grijesi kao grimiz, pobjeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.'"

97:5.3 Obraćajući se bojažljivim Hebrejima koji su bili gladnih duša, ovaj prorok je rekao: "Ustani, zasini, jer svjetlost tvoja dolazi, nad tobom blista slava Gospodnja." "Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza, posla me da radosnu vijest donesem krotkima; da iscijelim srca slomljena, da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje služnjevima." "Radošću silnom u Gospodinu se radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu, jer me odjenu haljinom spasenja, zaogrnu plaštem pravednosti." "On dijeli sve njihove nevolje, anđeo njegove prisutnosti ih je spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sam ih je otkupio."

97:5.4 Nakon Izaije uslijedili su Mihej i Obadija, koji su potvrdili i ukrasili njegovo evanđelje koje hrani dušu. Ova dva neustrašiva glasnika hrabro su osudili hebrejske svećenike sklone ritualima i neustrašivo napali cijeli sustav prinošenja žrtava.

97:5.5 Mihej je osudio "glavare koji sude prema mitu, svećenike koji poučavaju radi zarade i proroke koji bale za novac." On je učio o danu kad ljudi trebaju biti oslobođeni od praznovjerja i svećeništva, govoreći: “No, svaki će čovjek mirno živjeti pod lozom vinovom, i nitko ga neće plašiti, jer svi ljudi će živjeti svaki prema svojem razumijevanju Boga."

97:5.6 Breme Mihejeve poruke je bilo: "Hoću li pasti ničice pred Bogom sa žrtvom paljenicom? Hoće li mu biti mile tisuće ovnova ili deset tisuća litara ulja? Treba li prinijeti sina prvorođenog zbog svoga zločina, plod moje utrobe zbog grijeha moje duše? Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Jahve traži od tebe: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi." I to je bila velika dob; bila su to doista uzbudljiva vremena kada je smrtni čovjek čuo, a neki su čak i vjerovali, u te oslobađajuće poruke prije više od dva i pol milenija. I da nije bilo tvrdoglavog otpora svećenika, ti učitelji bi iskorijenili sve krvave ceremonije iz hebrejskog rituala obožavanja.

6. JEREMIJA NEUSTRAŠIVI

97:6.1 Dok je nekoliko učitelja i dalje tumačilo evanđelje Izaije, Jeremiji je ostalo za poduzme sljedeći korak u proširenoj internacionalizaciji Jahve, Boga Hebreja.

97:6.2 Jeremija je neustrašivo izjavio da Jahve nije bio na strani Židova u vojnim borbama sa drugim nacijama. On je tvrdio da je Jahve bio Bog sve zemlje, svih nacija i svih ljudi. Jeremijino je učenje bilo vrhunac rastućeg vala internacionalizacije Boga Izraelova; konačno i zauvijek je taj neustrašivi propovjednik proglasio da je Jahve bio Bog svih nacija, da tu nije bilo Ozirisa za Egipćane, Bela za Babilonce, Ašura za Asirce ili Dagona za Filistejce. I tako je religija Hebreja imala udjela u toj renesansi monoteizma u cijelom svijetu oko i nakon tog vremena; na kraju je koncepcija Jahve uzašla na Božansku razinu planetarnog ako ne i kozmičkog dostojanstva. No, mnogim od Jeremijinih suradnika je bilo teško zamisliti Jahvu bez hebrejskog naroda.

97:6.3 Jeremija je također propovijedao o pravdi i ljubavi Boga kojeg opisuje Izaija, izjavljujući: "Ljubavlju vječnom ljubim te; sa milosti si bila sazdana." "Jer samo nerado on ponižava i rascvili sinove čovjeka."

97:6.4 Kako reče ovaj neustrašivi prorok: "Pravedan je Gospodin naš, velik u svojim naumima i silan u svojim djelima. Oči tvoje bde nad svim putovima ljudskim da naplatiš svakome prema putu njegovu i prema plodu djela njegovih." No, smatralo se bogohuljem kada je za vrijeme opsade Jeruzalema, rekao: "Sada, dakle, sve te zemlje dajem u ruke Nabukodonozoru, kralju babilonskom, sluzi svojemu." A kad je Jeremija savjetovao predaju grada, svećenici i civilni vladari su ga bacili u čatrnju turobne tamnice u kojoj bijaše samo glib.

7. DRUGI IZAIJA

97:7.1 Uništavanje hebrejske nacije i njihovo zatočeništvo u Mezopotamiji bi se pokazali od velike koristi njihovoj širećoj teologiji da nije bilo odlučne akcije njihovih svećenika. Njihova nacija je pala pred vojskama Babilona, dok je njihov nacionalistički Jahve bolovao od internacionalnih ideja njihovih duhovnih vođa. Ta je ogorčenost zbog gubitka njihovog nacionalnog boga navela židovske svećenike da idu tako daleko u izmišljanju priča i množenju čudesnih događaja koji se pojavljuju u hebrejskoj povijesti u nastojanju da obnove Židove kao izabrani narod čak i ovih novih i proširenih ideja internacionaliziranog Boga svih nacija.

97:7.2 Tijekom zarobljeništva Židovi su došli pod veliki utjecaj babilonskih predanja i legendi, iako treba napomenuti da su nepogrešivo poboljšali moralni ton i duhovno značenje kaldejskih priča koje su usvojili, bez obzira što oni stalno iskrivljuju ove legende kako bi odražali čast i slavu podrijetla i povijesti Izraela.

97:7.3 Ovi hebrejski svećenici i pismoznanci su imali na umu jednu jedinu ideju, a to je bila rehabilitacija židovskog naroda, veličanje hebrejskih tradicija, te veličanje njihove rasne povijesti. Ako postoji ogorčenje prema činjenici da su ti svećenici prenijeli svoje pogrešne ideje na tako veliki dio zapadnog svijeta, imajte na umu da oni to nisu učinili namjerno; oni ne tvrde da su njihovi zapisi nadahnuti; oni nigdje ne navode tvrdnje da pišu svetu knjigu. Oni su jednostavno pripremali udžbenik za jačanje sve slabijeg samopouzdanja svog naroda u zatočeništvu. Oni su definitivno pisali u cilju poboljšanja nacionalnog duha i morala svojih sunarodnjaka. Kasnije se dogodilo da su ljudi okupili i sabrali ta i druga djela u zbirku tobože nepogrešivih učenja.

97:7.4 Židovsko svećenstvo je slobodno koristilo te spise nakon zarobljeništva, ali su bili uveliko sputani u pokušaju utjecaja na svoje zarobljene sunarodnjake učenjima mladog i neustrašivog proroka, Izaije mlađeg, koji je bio veliki vjernik u evanđelje starijeg Izaije koji je uveo ideju o Bogu pravde, ljubavi, pravednosti i milosrđa. On se također pridružio Jeremiji u vjerovanju da je Jahve bio Bog svih naroda. On je propovijedao te teorije o prirodi Boga s takvim živim učinkom da je stekao obraćenike jednako među Židovima kao i njihovim vladarima. A ovaj mladi propovjednik je ostavio zapis svojih učenja zbog kojeg je neprijateljsko i neumoljivo svećenstvo tražilo raskid svake veze sa njim, iako je najdublje poštovanje prema njihovoj ljepoti i raskoši vodilo njihovom uvođenju među spise ranijeg Izaije. I tako se djela ovog drugog Izaije mogu naći u knjizi koja nosi to ime od četrdesetog do pedeset petog poglavlja.

97:7.5 Ni jedan prorok ili religiozni učitelj od Makivente do u Isusovo vrijeme nije postigao tako visoki koncept Boga kao ovaj drugi po redu Izaija u ovom razdoblju zatočeništva. Ovaj duhovni vođa nije proglasio neku malu, antropomorfnu koncepciju Boga koja je bila djelo čovjeka. "Otoci, gle, lebde poput truna." "Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli."

97:7.6 Makiventa Melkizedek je konačno imao priliku vidjeti kako ljudski učitelji proglašavaju pravog Boga smrtnom čovjeku. Kao Izaija prvi, ovaj vođa je proglasio Boga koji je bio stvoritelj i održavatelj svega. "Ja sam načinio zemlju i čovjeka na nju stavio i nisam je stvorio uzalud; uobličio sam je za obitavanje." "Ja sam prvi i ja sam posljednji; osim mene Boga nema." Govoreći za Gospodina, Boga Izraelova, ovaj novi prorok je rekao: "Ko dim će se rasplinut nebesa i zemlja se ko haljina istrošit, ali će pravda moja trajati dovijeka i spas moj od koljena do koljena." "Ne boj se jer ja sam s tobom; ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj." "Nema drugoga Boga do mene – Boga pravednog i Spasitelja."

97:7.7 I ove riječi su bile utjeha židovskim zarobljenicima, kao što su bile utjeha tisućama ljudi koji su čuli riječi: "Ovako govori Gospodin: 'Ja sam te stvorio, ja sam te otkupio, ja sam te pozvao po imenu; ti si moj.'" "Kada preko vode prelaziš, s tobom sam, jer dragocjen si u mojim očima." " Može li žena zaboraviti svoje dojenče i ne imati sućuti za čedo svoje? Da, kad bi koja i zaboravila, ja neću zaboraviti moju djecu; gle, u dlanove sam ih svoje urezao; u sjenu svoje ruke sakrio sam te." "Nek opaki put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje, nek se vrati Gospodinu, koji će mu se smilovati, k Bogu našem jer je velikodušan u praštanju."

97:7.8 Poslušajte ponovno evanđelje ove nove objave Božje iz Salema: "Kao pastir pase stado svoje; u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju, i brižljivo njeguje dojilice. Umornima snagu vraća, jača nemoćnoga. Al` onima što se u Gospodina uzdaju, snaga se obnavlja; krila im rastu kao orlovima; trče i ne sustaju, hode i ne more se.”

97:7.9 Ovako je Izaija proveo dugoročnu propagandu evanđelja proširenog koncepta vrhovnog Jahve. On se jedino može usporediti s Mojsijem svojom rječitošću kojom je prikazao Gospodina Boga Izraelovog kao Univerzalnog Stvoritelja. On je poetski prikazao beskonačne osobine Oca Svih. Nikada nisu učinjene ljepše izjave o nebeskom Ocu. Kao i Psalmi, Izaijina djela su među najuzvišenijim i najistinitijim prezentacijama duhovnog koncepta Boga koje su ikada susrele uši smrtnog čovjeka prije dolaska Mihaela na Urantiju. Poslušajte njegov portret Božanstva: "Ja sam visok i uzvišen i onaj koji nastanjuje vječnost." "Ja sam prvi i ja sam posljednji, osim mene Boga nema." "Ne, nije ruka Gospodinova prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo." I to je bio prvi put da je ovaj nauk pomenut među Židovima, kad je ovaj dobroćudni ali zapovijedni prorok ustrajao u koncepciji božanske stalnosti, Božje vjernosti. On je izjavio da "Bog neće zaboraviti, ostavit nas neće."

97:7.10 Ovaj hrabri učitelj je proglasio da je čovjek bio vrlo usko povezan s Bogom, govoreći:. "Sve koji se mojim zovu imenom, ja sam na svoju slavu stvorio, i narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati slavu. A ja, ja radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem."

97:7.11 Čujte ovog velikog hebrejskog rušitelja koncepta nacionalnog Boga koji u slavi proglašava božanstvo Oca Svih, o kojem kaže, "Nebesa su moje prijestolje, a zemlja podnožje nogama mojim." Izaijin Bog nije bio ništa manje svet, veličanstven, pravedan i neistraživ. Koncept ljutitog, osvetoljubivog i ljubomornog Jahve pustinjskih Beduina gotovo je nestao. Novi koncept vrhovnog i univerzalnog Jahve se pojavio u umu smrtnog čovjeka i čovjek ga nikada više nije izgubio. Ostvarenje božanske pravde započinje uništavanjem primitivne magije i biološkog straha. Na kraju, čovjek je uveden u svemir reda i mira i univerzalnog Boga pouzdanih i konačnih osobina.

97:7.12 A taj propovjednik nebeskog Boga nikada nije prestao da proklamira ovog Boga ljubavi. "U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim." I dalje je ovaj veliki učitelj poučavao riječi utjehe govoreći svojim suvremenicima: "Gospodin će te voditi bez prestanka i nasititi tvoju dušu, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši. I ako neprijatelj dođe kao uska rijeka, duh Gospodnji će se dići u obranu protiv njega." I ponovo su Melkizedekovo evanđelje ohrabrenja i salemska religija povjerenja, zasjali svjetlom blagoslova nad čovječanstvom.

97:7.13 Dalekovidan i hrabri Izaija učinkovito je potisnuo nacionalističkog Jahvu svojim uzvišenim portretiranjem veličanstvene i univerzalne svemoći Vrhovnog Jahve, Boga ljubavi, vladara svemira i ljubaznog Oca cijelog čovječanstva. Od tih burnih dobi, najviše koncepcije Boga na Zapadu obuhvaćaju univerzalnu pravdu, Božju milost i vječnu pravednost. Blaženim jezikom i neusporedivom gracioznošću, ovaj veliki učitelj je prikazao svemoćnog Stvoritelja kao Oca koji je pun ljubavi.

97:7.14 Ovaj prorok iz razdoblja sužanjstva je propovijedao svome narodu kao i narodima mnogih nacija što su ga slušali uz rijeku u Babilonu. I ovaj drugi Izaija je učinio mnogo za suzbijanje brojnih krivih i rasno egoističnih koncepcija misije obećanog Mesije. No, u tom nastojanju nije bio u potpunosti uspješan. Da se svećenici nisu posvetili jačanju pogrešno shvaćenog koncepta nacionalizma, učenja ovih dvaju Izaija bi pripremila put za prepoznavanje i prijem obećanog Mesije.

8. SVETA I SVJETOVNA POVIJEST

97:8.1 Običaj tumačenja zapisa hebrejskog života kao svete povijesti, uz tumačenje povijesti svih drugih nacija kao svjetovne povijesti, je odgovoran za mnogo konfuzije koja postoji u ljudskom umu pri tumačenju povijesti. I ove poteškoće se javljaju jer je time potpuno izbrisana sekularna povijest Židova. Nakon što su prilikom babilonskog izgnanstva svećenici uredili ovaj ​​novi zapis Božjeg navodno čudotvornog odnosa prema Hebrejima – svete povijesti Izraela kako je ista predočena u Starom zavjetu – oni su pažljivo i potpuno uništili postojeće evidencije hebrejskih poslova – kao što su knjige "Djela izraelskih kraljeva" i "Djela kraljeva Judeje, "zajedno s nekoliko drugih više ili manje točnih evidencija o hebrejskoj povijesti.

97:8.2 Kako bi čovjek mogao razumjeti da su tlačenje i ropstvo njihove sekularne povijesti toliko demoralizirali potlačene Židove pod tuđinskom vlašću, da su ih naveli na pokušaj kompletnog brisanja i prerade njihove povijesti, trebate ukratko razmotriti detalje njihove zbunjujuće nacionalne prošlosti. Imajte na umu da Židovi nisu uspjeli razviti prihvatljivu filozofiju života koja nije imala teološku prirodu. Oni su se borili sa svojim izvornim i egipatskim konceptom božanskih nagrada za pravednost u kombinaciji sa strašnim kaznama za grijeh. Dramatični život Joba predstavlja jednu vrstu prosvjeda protiv ove pogrešne filozofije. Iskreni pesimizam Propovjednika je svjetovno mudra reakcija na ova preoptimistična vjerovanja u Providnost.

97:8.3 No, petsto godina tlačenja pod vrhovnom vlašću stranaca bilo je previše čak i za strpljive i trpeljive Židove. Proroci i svećenici su počeli plakati: "Dokle, O Gospode, dokle?" Dok je iskreni Židov pretraživao sveta pisma, njegova zbunjenost je još više rasla. Stari vidovnjak obećao je da će Bog zaštiti i izručiti svoj ​​"izabrani narod." Amos je zaprijetio da će Bog napustiti Izrael, osim ako Izraelci ponovno uspostave svoje standarde nacionalne pravednosti. Pisar Ponovljenog zakonika je bio suočen s Velikim Izborom – izborom između dobra i zla, blagoslova i prokletstva. Izaija je prvi propovijedao blagotvornog kralja-izbavitelja. Jeremija je proglasio razdoblje unutarnje pravednosti – Savez koji je urezan na pločicama srca. Drugi Izaija je govorio o spasenju po žrtvi i iskupljenju. Ezekiel je proglasio spas kroz službu pobožnosti, dok je Ezra obećao blagostanje kao rezultat pridržavanja zakona. No, unatoč svemu tome oni su svi patili u ropstvu, a spasenje nije bilo na vidiku. Daniel je predstavio dramu predstojeće "krize" – razbijanje velikog idola i neposredno uspostavljanje vječne vladavine pravednosti, mesijanskog kraljevstva.

97:8.4 I sve te lažne nade su dovele do tolike mjere rasnih razočaranja i frustracije da su vođe Židova bili toliko zbunjeni da nisu prepoznali i prihvatiti misiju i službu božanskog Sina Raja kad je došao kod njih u obličju smrtnog tijela – utjelovljen kao Sin Čovječji.

97:8.5 Sve moderne religije ozbiljno griješe u pokušaju da sastave čudesno tumačenje pojedinih epoha ljudske povijesti. Iako je istina da se Bog mnogo puta umiješao rukom providnosti kako bi intervenirao u ljudskim poslovima, pogrešno je smatrati teološke dogme i religiozna praznovjerja kao nadnaravnu sedimentaciju koja se pojavljuje čudesnim djelovanjem u ovom toku ljudske povijesti. Činjenica da "Svevišnji vladaju u kraljevstvima ljudi" ne pretvara svjetovnu povijest u takozvanu svetu povijest.

97:8.6 Autori Novog zavjeta i kasniji kršćanski pisci dodatno su zakomplicirali i izobličili hebrejsku povijest svojim dobronamjernim pokušajima da transcendentaliziraju židovske proroke. Tako su hebrejsku povijest katastrofalno iskorištavali i židovski i kršćanski pisci. Svjetovna hebrejska povijest je temeljito dogmatizirana. Pretvorena je u fikciju svete povijesti i postala nerazmrsivo povezana s moralnim konceptima i vjerskim učenjima takozvanih kršćanskih naroda.

97:8.7 Kratki pregled bitnih događaja iz hebrejske povijesti pokazuje kako su židovski svećenici u Babilonu promijenili činjenice iz zapisa kako bi pretvorili svakodnevnu svjetovnu povijest njihovog naroda u izmišljenu i svetu povijest.

9. HEBREJSKA POVIJEST

97:9.1 Nikada nije bilo dvanaest plemena Izraelovih – samo tri ili četiri plemena su se nastanila u Palestini. Hebrejska nacija je nastala kao rezultat sjedinjenja takozvanih Izraelaca i Kanaanaca. "Tako su Izraelci prebivali usred Kanaanaca. I oni su se ženili sa njihovim kćerima i davali svoje kćeri sinovima Kanaanaca." Hebreji nikad nisu otjerali Kanaance iz Palestine, bez obzira što svećenički zapisi bez oklijevanja to tvrde.

97:9.2 Izraelska svijest vuče podrijetlo iz brežuljastog gorja Efrajima; kasnija židovska svijesti je nastala u južnom klanu Jude. Židovi (Juditi) su uvijek nastojali baciti ljagu i pocrniti zapis sjevernih Izraelaca (Efrajimovih sinova).

97:9.3 Pretenciozna hebrejska povijest počinje s Šaulovim okupljanjem sjevernih klanova kako bi se zajednički oduprijeli napadu Amonaca na njihove sunarodnjake – Gileađane – istočno od Jordana. S vojskom nešto većom od tri tisuće vojnika on je porazio neprijatelja i ​​to je navelo ova brdska plemena da ga učine kraljem. Kada su prognani svećenici ponovo promijenili ove priče, oni su podigli Šaulovu vojsku na 330.000 i dodali "Judu" među plemena koja su sudjelovala u borbi.

97:9.4 Odmah nakon pobjede nad Amonitima, Šaul je unaprijeđen u kralja po popularnom izboru njegove postrojbe. U tome nisu sudjelovali bilo svećenici ili proroci. Ali svećenici su kasnije zabilježili da je prorok Samuel okrunio Šaula u skladu s božanskim smjernicama. To su učinili kako bi se uspostavila "božanska linija podrijetla" za Davidovo Judejsko kraljevstvo.

97:9.5 Najveća od svih iskrivljenja židovske povijesti imaju veze s Davidom. Nakon što je Šaul pobjedio Amonce (što je on pripisao Jahvi) Filistejci su se uplašili i počeli napade na sjeverne klanove. David i Šaul nikada se ne bi mogli složiti. David je sa šest stotina ljudi ušao u savez sa Filistejcima i poveo ih u pohode obalom do Esdraelona. U Gatu Filistejci su naredili Davidu da napusti to područje; oni su se bojali da bi mogao preći na Šaulovu stranu. David se povukao; Filistejci su napali i porazili Šaula. Oni nisu mogli biti sigurni da li će David bili lojalan Izraelu. Davidova vojska je bila mješavina raznih nezadovoljnika, a najvećim dijelom društvo neprilagođenih i bjegunaca od pravde.

97:9.6 Šaulov tragični poraz na Gilboi od Filistejaca doveo je Jahvu do najniže točke među bogovima u očima okolnih Kanaanaca. Uobičajeno, Šaulov poraz bi bio pripisan otpadništvu od Jahve, ali ovoga puta Judini urednici to pripisuju ritualnoj pogrešci. Oni koriste tradicije Šaula i Samuela kao podlogu za Davidovo kraljevstvo.

97:9.7 David je sa svojom malom vojskom postavio svoj stožer u nehebrejskom gradu Hebronu. S vremenom njegovi sunarodnjaci su ga proglasili kraljem novog kraljevstva Jude. Juda je bio sastavljen uglavnom od nebrejskih elemenata – Kenita, Kalebita, Jebusejaca i drugih Kanaanaca. Oni su bili nomadi – stočari – i tako su bili posvećeni hebrejskoj ideji o vlasništvu nad zemljištem. Držali su se ideologija pustinjskih klanova.

97:9.8 Razlika između svete i svjetovne povijesti dobro je ilustrirana sa dvije različite priče o uzdizanju kralja Davida koje se mogu naći u Starom zavjetu. Dio svjetovne priče o tome kako ga njegovi uži sljedbenici (njegova vojska) postaviše za kralja nehotice je izostavljen iz zapisa svećenika koji su naknadno pripremili dugotrajnu i prozaičnu priču svete povijesti koja govori kako prorok Samuel, u božanskom usmjerenju, odabire Davida među svojom braćom i formalno razrađenom i svečanom ceremonijom ga pomazuje kao kralja nad Hebrejima i onda ga naviješta kao Šaulova nasljednika.

97:9.9 Toliko puta su svećenici, nakon što su pripremili svoje fiktivne priče o Božjem čudotvornom odnosu s Izraelom, u potpunosti izbrisali obične i svagdašnje izjave koje su već bile arhivirane u evidenciji.

97:9.10 David je tražio da se politički uzdigne i prvo je oženio Šaulovu kći, a zatim bogatu udovicu Nabala koju je uzeo od Edomaca, a zatim kćer Talmaja, gešurskog kralja. On je imao šest žena od Jebusa, da ne spominjemo Bat-Šebu, koja je bila od Hetita.

97:9.11 I sa takvim metodama i od takvog naroda je David izgradio fikciju božanskog kraljevstva Jude, kao nasljednika baštine i tradicija nestajaćeg sjevernog kraljevstva efrajimovskog Izraela. U Davidovom kozmopolitskom plemenu koje je nosilo ime Juda bilo je više nežidova od Židova; ipak su potlačene starješine Efrajima sišle i "pomazale ga za kralja Izraela." Nakon vojne prijetnje, David je sklopio ugovor s Jebusejcima i uspostavio svoju prijestolnicu ujedinjenog kraljevstva u Jebusu (Jeruzalemu), koji je bio grad opasan jakim zidinama na pola puta između Jude i Izraela. Filistejci su to uzeli kao provokaciju i uskoro su napali Davida. Nakon žestoke bitke su bili poraženi, a još jednom je Jahve utvrđen kao "Bog nad Vojskama."

97:9.12 Ali Jahve mora, naposljetku, dijeliti nešto te slave s Kanaanskim bogovima, kako je većina Davidove vojske pripadala nežidovlju. I tako se pojavljuje u vašem zapisu (što su juditski urednici previdjeli), ta osoba koja obznanjuje ove činjenice riječima: "Jahve je preda mnom prodro među moje neprijatelje kao što voda prodire. Stoga se ovo mjesto prozvalo Baal Perasim." I oni su to učinili, jer osamdeset posto Davidovih vojnika su bili Baaliti.

97:9.13 David je objasnio Šaulov poraz na Gilboi ističući da je Šaul napao Kanaanski grad, Gibeon, čiji ljudi su imali mirovni sporazum s Efrajimovim. Zbog toga Jahve ga ostavi. Čak i u Šaulovo vrijeme David je branio Kanaanski grad Keilu protiv Filistejaca, svoj stožer je podigao u Kanaanskom gradu. U skladu s politikom kompromisa s Kanaancima, David je poslao sedam Šaulovih potomaka preko Gibeonca da se objese.

97:9.14 Nakon poraza Filistejca, David je stekao u posjed "Jahvin kovčeg," odnio ga u Jeruzalem i proglasio da je njegovo kraljevstvo službeno štovalo Jahvu. On je nametnuo teški danak na susjedna plemena – Edomce, Moapce, Amonce i Sirijce.

97:9.15 Davidov korumpirani politički stroj je počeo da stiče osobne posjede zemljišta na sjeveru suprotno hebrejskom običaju i tako je stekao kontrolu nad karavanskim tarifama koje su ranije prikupljali Filistejci. Zatim je uslijedio niz zločina, a vrhunac je bilo ubojstvo Urije. Sve pravosudne žalbe su bile dosuđene u Jeruzalemu; više nisu "starješine" mogle odmjeriti pravosuđe. Nije ni čudo što je izbila pobuna. Danas, Abšalom bi se mogao nazvati demagogom; njegova majka je bila Kanaanka. Bilo je pola tuceta kandidata za prijestolje osim sina Bat-Šebe – Salomona.

97:9.16 Nakon Davidove smrti Salomon je izbrisao politički stroj svih sjevernih utjecaja, ali je nastavio provoditi tiraniju i režim oporezivanja njegova oca. Salomon je bankrotirao narod zbog troškova održavanja njegova dvora kao i njegovog programa izgradnje: Igradio je kuću Libanona, palaču faraonovoj kćeri, hram Jahvi, kraljevski dvor i obnovio zidine mnogih gradova. Salomon je stvorio ogromnu hebrejsku mornaricu kojom su upravljali sirijski pomorci i koja je trgovala sa cijelim svijetom. Njegov harem je brojio gotovo tisuću žena.

97:9.17 U ovom trenutku Jahvin hram u Šilu je diskreditiran i cijelo obožavanje nacije bio je usmjereno na Jebus i njegovu raskošnu dvorsku kapelu. Sjeverno kraljevstvo se vratilo obožavanju Elohima. Oni su uživali naklonost faraona, koji je kasnije porobio Judu, stavljajući južno kraljevstvo pod danak.

97:9.18 Bilo je tu uspona i padova – ratova između Izraela i Jude. Nakon četiri godine građanskog rata i tri dinastije, Izrael je pao pod vlast gradskih despota koji su počeli kupoprodaju zemlje. Čak je i kralj Omri pokušao kupiti Šemerovo imanje. No, na kraju se povukao na brzinu kad se Šalmaneser III odlučio za kontrolu obale Sredozemlja. Kralj Ahab od Efrajima je okupio deset drugih skupina i pružio otpor na Karkaru; bitka je bila neodlučena. Asirci su zaustavljeni, ali saveznici su desetkovani. Ova velika borba ne spominje se u Starom zavjetu.

97:9.19 Novi problemi su počeli kada je kralj Ahab pokušao kupiti zemljište od Nabota. Njegova fenička supruga krivotvorila je Ahabovo ime na nalogu za prodaju zemlje, tako da je Nabotu zemlja bila oduzeta zbog optužbe da je hulio imena "Elohima i kralja." On i njegovi sinovi su odmah bili pogubljeni. Odlučni Ilija se pojavio na sceni i osudio Ahaba za ubojstvo Nabota. Tako je Ilija, jedan od najvećih proroka, počeo svoj nauk kao branitelj starih običaja koji su zabranjivali prodaju zemlje, protivno Baalovom odobrenju prodaje, te protivno pokušaju gradova da dominiraju nad selima. No, reforma nije uspjela sve dok iznajmljivač zemlje Jehua nije udružio snage sa ciganskim poglavicom Jehonadabom i zajedno s njim uništio proroke (agente za nekretnine) Baala u Samariji.

97:9.20 Novi život se pojavio u osobi Joaša, a njegov sin Jeroboam je izbavio Izrael od njegovih neprijatelja. Ali u Samariji je u to vrijeme vladalo gangstersko plemstvo čiji zulumi se mogu usporediti sa zulumima stare Davidove dinastije. Država i crkva su išli zajedno ruku pod ruku. Pokušaj za suzbijanje slobode govora naveo je Iliju, Amosa i Hošea da u tajnosti počnu pisati spise, što je bio pravi početak židovske i kršćanske Biblije.

97:9.21 Ali sjeverno kraljevstvo nije nestalo iz povijesti sve dok se kralj Izraela nije urotio s kraljem Egipta i odbio platiti dodatno priznanje Asiriji. Tada je počela trogodišnja opsada za kojom je slijedila ukupna disperzija sjevernog kraljevstva. Efrajim (Izrael) je tako nestao. Juda – Židovi, "Ostatak Izraelov" – počeo je koncentraciju zemljišta u rukama nekolicine, kao što je Izaija rekao, "Primicanje kuće kući i polja s poljem." S vremenom je bio u Jeruzalemu hram Baalov uz hram Jahve. Taj teror je bio okončan monoteističkom pobunom na čijem je čelu bio dječak-kralj Joaš, koji je trideset i pet godina vodio križarski rat za Jahvu.

97:9.22 Sljedeći kralj, Amasja, imao je problema s naplaćivanjem poreza od pobunjeničkih Edomaca i njihovih susjeda. Nakon odlučne pobjede okrenuo se u napad na svoje sjeverne susjede koji su ga jednako odlučno porazili. Zatim je nastala seljačka buna; kralj je ubijen i šesnaestogodišnji sin stavljen na prijestolje. To je bio Azarja, nazvan Uzija po Izaiji. Nakon Uzije, stanje je iz lošeg otišlo na gore i Juda se održala sto godina plaćanjem danka asirskim kraljevima. Stariji Izaija je rekao da Jeruzalem, budući da je grad Jahve, nikad neće pasti. No, Jeremija nije oklijevao da proglasi njegovu propast.

97:9.23 Do propasti Jude dolazi zahvaljujući utjecaju korumpiranog i bogatog kruga političara koji rade pod vlašću kralja dječaka, Manaše. Promjena gospodarstva pogoduje povratku štovanja Baala, čiji privatni zemljišni poslovi su bili protiv Jahvine ideologije. Pad Asirije i nadmoćnost Egipta daju slobodu Judeji za neko vrijeme, a seljaci preuzimaju vlast. Pod Jošijom oni su uništili jeruzalemski krug korumpiranih političara.

97:9.24 Ali u to doba dolazi do tragičnog kraja kada se Jošija drznuo presresti Nekovu moćnu vojsku koja je išla duž obale iz Egipta u pomoć Asiriji protiv Babilona. Jošija je uništen, a Juda je potpala pod danak Egipta. Baalimska politička stranka se vratila na vlast u Jeruzalemu i tako je počelo pravo egipatsko ropstvo. Tada je uslijedilo razdoblje u kojem su baalimski političari kontrolirali i sudove i svećenstvo. Baalimsko bogoslužje je bilo ekonomski i društveni sustav koji se bavio imovinskim pravom i pitanjem plodnosti tla.

97:9.25 Kada je Nabukodonozor uzrokovao pad Neka, Juda je pala pod vlast Babilona i dobila deset godina milosti, ali uskoro je došlo do pobune. Kad im se Nabukodonozor suprotstavio, Juditi su počeli provoditi društvene reforme, tako što je oslobađanje robova, kako bi utjecali na Jahvu. Kada se babilonska vojska privremeno povukla, Hebreji su se radovali da im je njihova magična reforma pomogla. Za vrijeme tog razdoblja je Jeremija propovijedao o predstojećoj propasti i tada se vratio Nabukodonozor.

97:9.26 I tako iznenada dođe kraj Jude. Grad je bio uništen, a ljudi su bili odvedeni u Babilon. Borba između Jahve i Baala je završila sa sužanjstvom. I ropstvo je toliko šokiralo ostatak Izraela da ga je navelo na monoteizam.

97:9.27 U Babilonu Židovi su stigli do zaključka da nisu mogli opstati kao mala skupina u Palestini sa vlastitim osebujnim društvenim i gospodarskim običajima i da su, kako bi njihove ideologije prevladale, morali obratiti nežidove. Tako je nastao njihov novi koncept sudbine – ideja da Židovi moraju biti odabrane sluge Jahvine. Židovska religija Starog zavjeta doista je evoluirala u Babilonu za vrijeme zatočeništva.

97:9.28 Nauk o besmrtnosti također je oblikovan u Babilonu. Židovi su mislili da je ideja o budućem životu skretala pažnju od njihovog evanđelja društvene pravde. Sada je po prvi put teologija zauzela mjesto sociologije i ekonomije. Došlo je do formiranja religije kao sustava ljudske misli i ponašanja koji se sve više i više odvajao od politike, sociologije i ekonomije.

97:9.29 I tako istina o židovskom narodu otkriva da mnogo toga što je bilo smatrano svetom povijesti na kraju nije ništa više od obične kronike svjetovne povijesti. Judaizam je tlo iz kojeg je kršćanstvo raslo, ali Židovi nisu bili čudesni narod.

10. HEBREJSKA RELIGIJA

97:10.1 Njihove vođe su učili Izraelce da su bili izabrani narod, ne za posebno uživanje i isključivo primanje božanske naklonosti, nego za posebnu službu raznošenja istine jednoga Boga svim narodima. Oni su obećali Židovima da ako budu ispunili tu sudbinu, da će oni postati duhovni vođe svih naroda, dok će Mesija nakon svog dolaska vladati nad njima i cijelim svijetom kao Knez Mira.

97:10.2 Kad su Židovi bili oslobođeni od Perzijanaca, vratili su se u Palestinu samo kako bi pali u ropstvo svog vlastog kodeksa zakona, prinošenja žrtava i rituala kojima su upravljali svećenici. I kao što su hebrejski klanovi odbacili prekrasne riječi o Bogu predstavljene u oproštajnom govoru Mojsija u vezi prinošenja ritualnih žrtvi i ispaštanja, ti su ostaci hebrejskog naroda odbacili veličanstveni koncept drugog Izaije i na njegovo mjesto usvojili pravila, propise i obrede svojeg rastućeg svećeništva.

97:10.3 Nacionalni egoizam, lažna vjera u pogrešno tumačenje obećanja o dolasku Mesije i sve veće tlačenje i tiranija svećenstva zauvijek su ušutkali glasove duhovnih vođa (osim Daniela, Ezekiela, Hagaja i Malahije) i od toga dana do vremena Ivana Krstitelja sav Izrael je doživljavao sve veće duhovno nazadovanje. Ali Židovi nikada nisu izgubili koncept Oca Svih: čak i u dvadesetom stoljeću poslije Krista su nastavili slijediti taj koncept Božanstva.

97:10.4 Od Mojsija do Ivana Krstitelja širi se neprekinuti niz vjernih učitelja koji su prenosili baklju monoteističkog svjetla s generacije na generaciju, dok su neprestano držali pod prismotrom beskrupulozne vladare, osuđivali svećenike zbog komercijalizacije i zauvijek opominjali ljude da se pridržavaju bogoslužja vrhovnog Jahve, Boga Izraelova.

97:10.5 Kao narod Židovi su na kraju izgubili politički identitet, ali hebrejska religija iskrene vjere u jednoga Boga univerzalno nastavlja živjeti u srcima raspršenih prognanika. I ta religija nastavlja postojati, jer učinkovito funkcionira u očuvanju najviših vrijednosti svojih sljedbenika. Židovska religija je sačuvala ideale svog naroda, ali ona nije potakla napredak i filozofsko kreativna otkrića u oblasti istine. Židovska religija je imala mnogo grešaka – ona nije imala dovoljno filozofije i gotovo je bila lišena svih estetskih kvaliteta – ali je očuvala moralne vrijednosti; stoga je ustrajala. Vrhovni Jahve, u usporedbi s drugim konceptima Božanstva, je bio jasan, živ, osoban i moralan.

97:10.6 Židovi su voljeli pravdu, mudrost, istinu i pravednost kao malo koji narod, ali su od svih naroda najmanje pridonijeli intelektualnom i duhovnom razumijevanju tih božanskih osobina. Iako je hebrejska teologija odbila poći stazom proširenja, igrala je važnu ulogu u razvoju druge dvije svjetske religije, kršćanstva i islama.

97:10.7 Židovska religija je ustrajala i zahvaljujući svojim institucijama. Teško je za religiju da preživi kao privatna praksa izoliranih pojedinaca. Tu počiva pogreška religioznih vođa: Vidjevši zla institucionalizirane religije, oni žele uništiti metodu skupnog funkcioniranja. Umjesto što će uništiti svaki oblik rituala, bolje je da ih reformiraju. U tom smislu Ezekiel je bio mudriji od svojih suvremenika; premda im se pridružio u inzistiranju na osobnoj moralnoj odgovornosti, on je također radio na uspostavi vjernog prakticiranja vrhunskog i pročišćenog oblika rituala.

97:10.8 I tako je slijed učitelja Izraela ostvario najveći podvig u evoluciji religije koji je ikad postignut na Urantiji: postupnu ali kontinuiranu transformaciju barbarskog pojma divljačkog demona Jahve, ljubomornog i okrutnog duha užarenog Sinajskog vulkana, u kasniji uzvišeni i božanski koncept vrhovnog Jahve, stvoritelja svega što postoji i Oca cijelog čovječanstva koji je pun ljubavi i milosrđa. A taj jevrejski koncept Boga je bio najveća ljudska predodžba Oca Svih koja je postojala dok nije proširena i veličanstveno pojačana osobnim učenjima i primjernim životom njegovog Sina, Mihaela iz Nebadona.

97:10.9 Predstavio Melkizedek iz Nebadona.





Back to Top