Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 89: GRIJEH, ŽRTVA I OKAJANJE
Sekcije
POGLAVLJE 89: GRIJEH, ŽRTVA I OKAJANJE
89:0.1 (974.1) PRIMITIVNI čovjek vjerovao je da je uvijek nešto dugovao duhovima te da mora naći način da isplati te dugove. Divljaci su smatrali da su im duhovi lako mogli nanijeti veliku nesreću. Kako je vrijeme prolazilo, ovaj se pojam razvio u doktrinu grijeha i spasenja. Vjerovalo se da duša dolazi na svijet pod zalogom — izvornim grijehom. Dušu je trebalo otkupiti; stoga se tražilo žrtveno jare. Uz to što su prakticirali kult lubanja, lovci na glave tražili su žrtvu koja bi položila život za njihove grijehe — nastojeći ponuditi tuđi život umjesto svoga.
89:0.2 (974.2) Divljak je rano bio prožet mišlju da se duhovi raduju čovjekovim patnjama, nesreći i poniženju. Isprva se čovjek bojao samo grijeha činjenja, a potom i grijeha propuštanja. Iz tih dviju ideja proizašao je cjelokupan žrtveni sustav. Ovaj se novi ritual odnosio na obrede umilostivljenja duhova prinošenjem žrtava. Primitivni čovjek vjerovao je da mora učiniti nešto posebno kako bi stekao naklonost bogova; tek napredna civilizacija priznaje Boga koji je dosljedno uravnotežen i dobrohotan. Umilostivljenje je bilo osiguranje protiv neposrednih nevolja, a ne nastojanje da se steknu buduća blaženstva. I nije lako povući granicu između obreda kojima su ljudi nastojali izbjeći, istjerati, prisiliti i umilostiviti duhove.
1. TABU
89:1.1 (974.3) Poštivanje tabua predstavlja čovjekovo nastojanje da izbjegne lošu sreću, da se kani svega što bi uvrijedilo duhove-utvare. Tabu isprva nije imao religioznu narav, no kako je vrlo brzo stekao tobožnje odobrenje utvara i duhova, postao je utemeljitelj zakona i osnivač ljudskih institucija. Tabu je izvor ceremonijalnih standarda i preteča primitivnog oblika samokontrole. Bio je najraniji i dugo vremena jedini oblik društvene kontrole; i danas počiva u samim temeljima društvenog poretka.
89:1.2 (974.4) Poštovanje koje su ove zabrane uživale u umu divljaka bilo je jednako njegovu strahu od moći za koje se vjerovalo da ih nameću. Tabu se isprva javljao zbog slučajnih epizoda zle sreće; kasnije su ga nametali poglavari i vračevi — ljudi koji su postali predmetom obožavanja jer se smatralo da su u dodiru s duhovima-utvarama, pa čak i s bogovima. Bilo je slučajeva u kojima su ljudi toliko strahovali od osvete duhova da su, vjerujući da su prekršili tabu, znali izgubiti život od samog straha, a takvi su događaji u očima drugih samo potvrđivali snagu tabua.
89:1.3 (974.5) Među najranijim zabranama ubrajali su se zakoni koji su ograničavali prisvajanje žena i druge imovine. Kako je religija počela igrati sve značajniju ulogu u evoluciji tabua, ljudi su počeli vjerovati da su sva bića i predmeti koji su bili pod zabranom nečisti, a potom i nesveti. Židovski zapisi obiluju zakonima o čistom i nečistom, svetom i nesvetom, ali su njihova vjerovanja u tom pogledu bila daleko manje opsežna i restriktivna nego kod mnogih drugih naroda.
89:1.4 (975.1) Sedam zapovijedi Dalamatije i Edena, kao i deset židovskih naloga, predstavljali su određene tabue, svi izraženi u negativnom obliku svojstvenom najstarijim zabranama. No ova su nova pravila bila istinski emancipativna jer su zamijenila tisuće ranijih tabu vjerovanja. Štoviše, jasno su obećavala određenu nagradu za poslušnost.
89:1.5 (975.2) Iz fetišizma i totemizma razvila su se rana tabu vjerovanja vezana uz različite vrste hrane. Svinja je bila sveta životinja Feničanima, a krava Indusima. Tabu protiv svinjetine iz drevnog Egipta prenesen je u hebrejsku i islamsku vjeru. Prema jednom obliku tabu vjerovanja, trudnica bi mogla toliko priželjkivati određenu hranu da bi dijete, po rođenju, postalo njezin odraz. Takva bi namirnica potom bila tabu za dijete.
89:1.6 (975.3) Način jedenja uskoro je postao tabu, iz čega su proizašla pravila ponašanja za stolom. Različite kaste i društveni slojevi predstavljaju ostatke starih zabrana. Premda je bio težak teret ljudima, tabu je imao značajnu ulogu u organizaciji društva; negativnim sustavom zabrana održavana su ne samo korisna i konstruktivna pravila nego i zastarjela, otrcana i beskorisna tabu vjerovanja.
89:1.7 (975.4) Ipak, ne bi bilo civiliziranog društva koje bi danas moglo kritizirati primitivnog čovjeka da nije bilo tih široko rasprostranjenih i raznolikih tabua, a tabu ne bi opstao bez potpornih sankcija primitivne religije. Mnogi od bitnih čimbenika čovjekove evolucije bili su izuzetno skupi, zahtijevali su golema ulaganja napora, žrtve i samoodricanja, ali upravo su ta postignuća samokontrole bila stvarne prečke po kojima se čovjek uspinjao ljestvama civilizacije.
2. POJAM GRIJEHA
89:2.1 (975.5) Strah od slučaja i bojazan od loše sreće doslovno su potaknuli čovjeka na stvaranje primitivne religije kao svojevrsnog osiguranja protiv takvih nevolja. Iz magije i vjerovanja u utvare religija se razvijala preko duhova i fetiša sve do tabua. Svako je primitivno pleme imalo svoje stablo zabranjenog ploda, doslovno jabuku, ali u prenesenom smislu sastavljeno od tisuću grana opterećenih svim vrstama tabua. A to je zabranjeno stablo uvijek govorilo: “Ne smiješ.”
89:2.2 (975.6) Kako se um divljaka razvijao do stupnja na kojem je mogao zamisliti i dobre i zle duhove, te kada je tabu zadobio svečanu potvrdu religije u razvoju, pozornica je bila spremna za pojavu novog pojma grijeha. Ideja grijeha bila je općeprihvaćena u svijetu i prije nego što se pojavila objavljena religija. Tek je pojam grijeha učinio prirodnu smrt razumljivom primitivnom umu. Grijeh je bio prijestup tabua, a smrt je bila kazna za grijeh.
89:2.3 (975.7) Grijeh je bio ritualan, a ne racionalan; čin, a ne misao. I cijeli je ovaj pojam grijeha bio potican opstalim predajama o Dilmunu i danima malog zemaljskog raja. Predaja o Adamu i Edenskom vrtu također je dala sadržaj snu o nekadašnjem “zlatnom dobu” u osvit rasa. Sve je to potvrdilo kasnije izražene ideje o čovjekovu porijeklu iz posebnog stvaranja, o tome da je započeo svoj put u savršenstvu i da ga je prijestup tabua — grijeh — doveo do njegova kasnijeg jadnog stanja.
89:2.4 (976.1) Učestalo kršenje tabua postajalo je porok; primitivni zakon učinio je porok zločinom, a religija grijehom. Među ranim plemenima kršenje tabua bilo je istodobno zločin i grijeh. Nesreća zajednice uvijek se smatrala kaznom za plemenski grijeh. Ljudi koji su vjerovali da blagostanje slijedi pravednost nisu mogli pomiriti očitu imućnost zlotvora, pa su izmislili pakao kako bi kaznili takve prijestupnike tabua; broj takvih mjesta kazne kretao se od jednoga do pet.
89:2.5 (976.2) Ideja ispovijedi i oprosta rano se pojavila u primitivnoj religiji. Ljudi su tražili oprost na javnim skupovima za grijehe koje su namjeravali počiniti u sljedećem tjednu. Ispovijed je bila tek obred oprosta, ali i javna objava nečistoće, ritualno uzvikivanje: “Nečist, nečist!” Nakon toga slijedili su razni obredi očišćenja. Svi su drevni narodi prakticirali takve besmislene ceremonije. Mnogi naizgled higijenski običaji ranih plemena bili su u velikoj mjeri obredne naravi.
3. SAMOODRICANJE I PONIŽENJE
89:3.1 (976.3) Samoodricanje je predstavljalo sljedeći korak u religijskoj evoluciji; post je bio uobičajena praksa. Ubrzo je postalo uobičajeno odricati se mnogih oblika tjelesnog užitka, osobito spolne naravi. Obred posta bio je duboko ukorijenjen u mnogim drevnim religijama i prenio se u gotovo sve suvremene teološke sustave mišljenja.
89:3.2 (976.4) Otprilike u vrijeme kada se barbarski čovjek počeo oslobađati rasipne prakse spaljivanja i pokapanja imovine s mrtvima, na početku formiranja ekonomske strukture ljudskog roda, pojavila se ova nova religijska doktrina samoodricanja, i deseci tisuća ozbiljnih ljudi počeli su svjesno birati siromaštvo. Imovina se smatrala duhovnom zaprekom. Ova su shvaćanja o duhovnim opasnostima materijalnog posjedovanja bila široko rasprostranjena u doba Filona i Pavla te sve do danas vrše znatan utjecaj na europsku filozofiju.
89:3.3 (976.5) Siromaštvo je bilo tek dio obreda umrtvljivanja tijela, koji je, nažalost, ušao u spise i učenja mnogih religija, osobito kršćanstva. Pokora je negativan oblik ovog često nerazumnog obreda samoodricanja. No sve je to primitivnog čovjeka učilo samokontroli, a to je bio vrijedan napredak u društvenoj evoluciji. Samoodricanje i samokontrola bile su među najvećim društvenim dobitcima rane evolucijske religije. Samokontrola je čovjeku dala novu filozofiju života; naučila ga je umijeću uvećavanja životnog omjera smanjivanjem nazivnika osobnih zahtjeva, umjesto stalnog nastojanja da poveća brojnik sebičnog zadovoljenja.
89:3.4 (976.6) Ove su drevne ideje samodiscipline uključivale bičevanje i sve vrste tjelesnog mučenja. Svećenici kulta majke bili su osobito aktivni u poučavanju vrline tjelesne patnje, izlažući se kastraciji kako bi vlastitim primjerom potkrijepili svoja učenja. Hebreji, Hindusi i budisti bili su gorljivi sljedbenici ove doktrine tjelesnog poniženja.
89:3.5 (976.7) Kroz cijelo staro doba čovjek je na te načine nastojao navesti bogove da mu priznaju dodatne zasluge za svako samoodricanje. Ljudi su nekoć imali običaj, pod emocionalnim pritiskom, davati zavjete budućeg samoodricanja i samokažnjavanja. S vremenom su ti zavjeti poprimili oblik ugovora s bogovima te su predstavljali stvaran evolucijski napredak, jer su podrazumijevali određene božje uzvrate na čovjekovo samokažnjavanje i umrtvljenje žudnji. O takvim štetnim i ekstremnim zavjetima danas najbolje svjedoče običaji određenih skupina u Indiji.
89:3.6 (977.1) Bilo je posve prirodno da se kult samoodricanja i poniženja usmjeri na spolno zadovoljenje. Kult suzdržljivosti nastao je kao obred među vojnicima prije stupanja u bitku; kasnije je postao praksa “svetaca.” Ovaj je kult brak tolerirao samo kao manje zlo u odnosu na blud. Mnoge velike svjetske religije bile su nepovoljno obilježene ovim drevnim kultom, ali nijedna izrazitije od kršćanstva. Apostol Pavao bio je njegov sljedbenik, a njegova osobna stajališta odražavaju se u učenjima koja je ugradio u kršćansku teologiju: “Dobro je čovjeku ne doticati žene.” “Htio bih da svi ljudi budu kao ja.” “Stoga kažem neoženjenima i udovicama: dobro im je da ostanu kao i ja.” Pavao je dobro znao da takva učenja nisu dio Isusova evanđelja, a to potvrđuje i njegova izjava: “Ovo govorim po dopuštenju, a ne kao zapovijed.” No ovaj je kult naveo Pavla da gleda s visoka na žene. Žalosno je što su njegova osobna mišljenja dugo utjecala na učenja jedne velike svjetske religije. Kad bi se savjeti toga učitelja i krojača šatora doslovno i općenito provodili, ljudski bi rod naglo i neslavno nestao. Nadalje, povezanost religije s ovim drevnim kultom suzdržljivosti podriva brak i dom, istinske temelje društva i osnovnu ustanovu ljudskog napretka.
89:3.7 (977.2) Ljudi će jednom naučiti uživati u slobodi bez razuzdanosti, u hrani bez proždrljivosti i u zadovoljstvu bez razvrata. Samokontrola je bolji način uređenja ljudskog ponašanja nego ekstremno samoodricanje. Isus nikada nije poučavao svoje sljedbenike takvim nerazumnim stvarima.
4. PORIJEKLO ŽRTVE
89:4.1 (977.3) Prinošenje žrtava kao dio religijskog štovanja, poput mnogih drugih obrednih praksi, nije imalo jednostavno i jedinstveno porijeklo. Sklonost da se prigne pred izvorom moći i da se u činu štovanja padne ničice pred tajanstvenom silom naslućuje se već u dodvoravanju psa svome gospodaru. Samo je jedan korak od poriva štovanja do čina prinošenja žrtava. Primitivan čovjek procjenjivao je vrijednost svoje žrtve prema boli koju je trpio. Kada se ideja žrtve prvi put povezala s religijskim obredom, nije se razmatrao nijedan prinos koji ne bi uzrokovao bol. Prve su žrtve bile čupanje kose, rezanje tijela, sakaćenje, izbijanje zuba i odsijecanje prstiju. Kako se civilizacija razvijala, ove su sirove predodžbe žrtve uzdignute na razinu obreda samoodricanja, asketizma, posta, odricanja i kasnije kršćanske doktrine posvećenja kroz žalost, patnju i umrtvljenje tijela.
89:4.2 (977.4) Rano u evoluciji religije postojala su dva shvaćanja žrtve: ideja darovne žrtve, koja izražava zahvalnost, i ideja žrtve duga, koja podrazumijeva otkupljenje. Kasnije se razvila i zamisao zamjene.
89:4.3 (977.5) Čovjek je kasnije razvio ideju da njegova žrtva, kakve god naravi bila, može poslužiti kao glasnik bogovima; mogla je biti kao ugodan miris u nosnicama božanstva. To je dovelo do uporabe tamjana i drugih estetskih obilježja žrtvenih obreda, koji su se razvili u žrtvene gozbe, s vremenom postajući sve složeniji i raskošniji.
89:4.4 (978.1) Kako se religija razvijala, žrtveni obredi pomirenja i umilostivljenja zamijenili su starije metode izbjegavanja, udovoljavanja i egzorcizma.
89:4.5 (978.2) Najranija predodžba žrtve bila je ona o svojevrsnom nametu kojim se osiguravala neutralnost duhova predaka; tek se kasnije razvila ideja okajanja. Kako se čovjek udaljavao od shvaćanja evolucijskog porijekla ljudskog roda, a predaje o danima Planetarnog Princa i boravku Adama prenosile iz generacije u generaciju, širile su se ideje o grijehu i izvornom grijehu, tako da se žrtva za slučajni i osobni grijeh razvila u doktrinu žrtve za okajanje grijeha čovječanstva. Žrtva okajanja predstavljala je sveobuhvatnu zaštitu čak i od zlovolje i ljubomore nepoznatih bogova.
89:4.6 (978.3) Okružen tolikim mnoštvom osjetljivih duhova i pohlepnih bogova, primitivni čovjek bio je suočen s čitavim nizom božanstava u ulozi vjerovnika, pa su mu bili potrebni svi svećenici, obredi i žrtve tijekom cijeloga života kako bi podmirio svoje duhovne dugove. Zahvaljujući doktrini izvornog grijeha — krivnje cijelog ljudskog roda — svaka je osoba započinjala život kao veliki dužnik duhovnim silama.
89:4.7 (978.4) Darovi i mito daju se ljudima; ali kada se prinose bogovima, opisuju se kao posvećeni, učinjeni svetima ili se nazivaju žrtvama. Samoodricanje je bilo negativni, a žrtvovanje pozitivni oblik udobrovoljenja duhova. Čin umilostivljenja uključivao je pohvalu, veličanje, laskanje, pa čak i zabavu. Ostaci tih pozitivnih praksi drevnog kulta umilostivljenja čine suvremene oblike božanskog štovanja. Današnji oblici štovanja zapravo su ritualizacija tih drevnih žrtvenih tehnika pozitivnog umilostivljenja.
89:4.8 (978.5) Žrtvovanje životinja značilo je mnogo više primitivnom čovjeku nego što ikada može značiti modernim ljudima. Ti su barbari životinje smatrali svojim stvarnim i bliskim srodnicima. Kako je vrijeme prolazilo, čovjek je postajao domišljatiji u prinošenju žrtava, prestajući žrtvovati radne životinje. U početku je prinosio najbolje od svega, uključujući i svoje pripitomljene životinje.
89:4.9 (978.6) Nije bila prazna hvalisavost kada je jedan egipatski vladar izjavio da je žrtvovao: 113.433 robova, 493.386 grla stoke, 88 brodova, 2.756 zlatnih kipova, 331.702 posude meda i ulja, 228.380 posuda vina, 680.714 gusaka, 6.744.428 kruhova i 5.740.352 vreće žita. A da bi to učinio, morao je teško oporezovati svoje napaćene podanike.
89:4.10 (978.7) Sama nužda naposljetku je navela ove poludivlje ljude da pojedu materijalni dio svojih žrtava, dok su bogovi navodno uživali u duši prinesene žrtve. Ovaj je običaj opravdan pozivanjem na drevni sveti obrok, obred zajedništva prema suvremenom shvaćanju.
5. PRINOŠENJE ŽRTAVA I KANIBALIZAM
89:5.1 (978.8) Suvremeni ljudi imaju pogrešne predodžbe o ranom kanibalizmu; on je bio dio običaja ranog društva. Premda se suvremena civilizacija užasava kanibalizma, bio je sastavni dio društvene i religijske strukture primitivnog društva. Bio je rezultat skupnih interesa. Nastao je iz nužde i održao se zahvaljujući ljudskoj neukosti i praznovjerju. Bio je to društveni, ekonomski, religijski i vojni običaj.
89:5.2 (979.1) Rani je čovjek bio kanibal; uživao je u ljudskom mesu i zato ga je prinosio kao dar hrane duhovima i svojim primitivnim bogovima. Budući da su duhovi-utvare bili tek izmijenjeni ljudi, a hrana je bila čovjekova najveća potreba, slijedilo je da i duhovi imaju istu potrebu.
89:5.3 (979.2) Kanibalizam je nekoć bio gotovo opće rasprostranjen među evolucijskim rasama. Sangički narodi svi su bili kanibali, ali Andoniti izvorno nisu bili, kao ni Noditi i Adamiti; ni Anditi nisu bili sve dok se nisu snažno izmiješali s evolucijskim rasama.
89:5.4 (979.3) Sklonost prema ljudskom mesu raste. Jednom započeto iz gladi, prijateljstva, osvete ili religijskog obreda, jedenje ljudskog mesa prelazi u uobičajeni kanibalizam. Kanibalizam je nastao zbog nestašice hrane, iako to rijetko predstavlja glavni uzrok. Eskimi i rani Andoniti rijetko su, međutim, bili kanibali osim u vrijeme gladi. Američki domoroci, osobito u Srednjoj Americi, bili su kanibali. Nekoć je bila uobičajena praksa da primitivne majke ubijaju i jedu vlastitu djecu kako bi nadoknadile snagu izgubljenu rađanjem, a u Queenslandu se prvo dijete još uvijek često ubija i proždire. U novije vrijeme mnogi su afrički narodi svjesno pribjegavali kanibalizmu kao ratnoj mjeri, svojevrsnom zastrašivanju kojim su terorizirali svoje susjede.
89:5.5 (979.4) Neki oblici kanibalizma proizašli su iz degeneracije nekoć naprednijih skupina, ali je bio najrašireniji među evolucijskim rasama. Kanibalizam se pojavio u razdoblju kada su ljudi gajili snažne i ogorčene osjećaje prema svojim neprijateljima. Jedenje ljudskog mesa postalo je dio svečanog obreda osvete; vjerovalo se da se na taj način može uništiti ili sjediniti duh neprijatelja s duhom onoga koji ga jede. Nekoć je bilo rašireno vjerovanje da čarobnjaci stječu svoje moći jedenjem ljudskog mesa.
89:5.6 (979.5) Neke skupine kanibala jele su samo pripadnike vlastitog plemena, što je predstavljalo oblik pseudoduhovne endogamije koja je trebala poticati plemensku solidarnost. No jeli su i neprijatelje iz osvete, vjerujući da tako prisvajaju njihovu snagu. Smatralo se čašću za dušu prijatelja ili sunarodnjaka ako bi njegovo tijelo bilo pojedeno, dok je za neprijatelja to predstavljalo tek zasluženu kaznu. Um divljaka nije težio dosljednosti.
89:5.7 (979.6) U nekim su plemenima ostarjeli roditelji tražili da ih pojedu njihova djeca; u drugima je bio običaj suzdržati se od jedenja bliskih rođaka, pa su se njihova tijela prodavala ili mijenjala za tijela stranaca. Postojala je znatna trgovina ženama i djecom koji su bili utovljeni za klanje. Kada bolest ili rat nisu uspijevali ograničiti broj stanovništva, višak bi se bez mnogo obzira konzumirao.
89:5.8 (979.7) Kanibalizam je postupno nestajao pod utjecajem sljedećih čimbenika:
89:5.9 (979.8) 1. Ponekad bi postao zajednički obred, kada bi cijela zajednica preuzela odgovornost za izvršenje smrtne kazne nad svojim suplemenikom. Ubojstvo se više nije smatralo zločinom kada su u njemu sudjelovali svi, cijelo društvo. Jedenje tijela pogubljenih zločinaca predstavljalo je posljednji oblik kanibalizma u Aziji.
89:5.10 (979.9) 2. Vrlo rano postao je religijski obred, ali porast straha od duhova nije uvijek dovodio do smanjenja kanibalizma.
89:5.11 (979.10) 3. Postupno je napredovao do stupnja na kojem su se jeli samo određeni dijelovi ili organi tijela, oni za koje se vjerovalo da sadrže dušu ili dijelove duha. Pijenje krvi postalo je uobičajeno, a “jestivi” dijelovi tijela miješali su se s lijekovima.
89:5.12 (980.1) 4. Ograničen je na muškarce; ženama je bilo zabranjeno jesti ljudsko meso.
89:5.13 (980.2) 5. Zatim je bio ograničen na poglavice, svećenike i šamane.
89:5.14 (980.3) 6. Na kraju je postao tabu među naprednijim plemenima. Tabu koji je zabranjivao jedenje ljudskog mesa potječe iz Dalamatije i postupno se proširio cijelom svijetom. Noditi su poticali kremiranje kao sredstvo suzbijanja kanibalizma, budući da je nekoć bila uobičajena praksa iskopavati i jesti pokopana tijela.
89:5.15 (980.4) 7. Prinošenje ljudskih žrtava označilo je kraj kanibalizma. Budući da je ljudsko meso postalo hrana uzvišenih ljudi, naposljetku je bilo rezervirano za još uzvišenije duhove; i tako je prinošenje ljudskih žrtava učinkovito uništilo kanibalizam, osim među najnižim plemenima. Kada je ljudska žrtva bila potpuno uspostavljena, jedenje ljudskog mesa postalo je tabu; ljudsko meso bilo je hrana samo za bogove, dok je čovjek smio pojesti tek mali obredni dio, sakrament.
89:5.16 (980.5) Naposljetku su ljudi počeli općenito koristiti životinje kao zamjenu za ljudske žrtve, a čak je i među zaostalijim plemenima jedenje pasa znatno smanjilo jedenje ljudskog mesa. Pas je bio prva pripitomljena životinja i uživao je visoko poštovanje, kako kao takav tako i kao hrana.
6. EVOLUCIJA LJUDSKE ŽRTVE
89:6.1 (980.6) Ljudska žrtva bila je neizravna posljedica kanibalizma, ali i njegovo sredstvo suzbijanja. Kad su ljudi počeli redovito slati pratitelje s pokojnikom u svijet duhova, kanibalizam je postajao sve rjeđi, jer se takve žrtve više nisu jele. Nijedna rasa nije bila potpuno oslobođena prakse ljudskih žrtava u nekom obliku i u nekom razdoblju, iako su Andoniti, Noditi i Adamiti bili najmanje skloni kanibalizmu.
89:6.2 (980.7) Ljudska žrtva bila je gotovo opće rasprostranjena; ulazila je u sastav religijskih običaja Kineza, Hindusa, Egipćana, Hebreja, Mezopotamaca, Grka, Rimljana i mnogih drugih naroda, pa sve do novijih vremena među zaostalijim afričkim i australskim plemenima. Kasniji američki domoroci imali su civilizaciju koja se tek uzdizala iz kanibalizma i stoga je bila prožeta ljudskim žrtvama, osobito u Srednjoj i Južnoj Americi. Kaldejci su među prvima napustili prinošenje ljudskih žrtava u uobičajenim prilikama, zamjenjujući ih životinjama. Prije otprilike dvije tisuće godina jedan je suosjećajni japanski car uveo glinene figure kao zamjenu za ljudske žrtve, ali prošlo je manje od tisuću godina otkako su takve žrtve iščezle u sjevernoj Europi. Među nekim zaostalijim plemenima ljudske se žrtve još uvijek vrše dobrovoljno, kao svojevrsno religijsko ili obredno samoubojstvo. Jedan je šaman nekoć naredio da se žrtvuje vrlo poštovan starac iz njegova plemena. Ljudi su se pobunili i odbili poslušati. Tada je starac dao svome sinu da ga usmrti; drevni su ljudi doista vjerovali u takve običaje.
89:6.3 (980.8) Nema tragičnijeg i potresnijeg primjera koji tako jasno prikazuje srceparajuće sukobe između drevnih i uvaženih religijskih običaja i suprotnih zahtjeva napredujuće civilizacije od hebrejskog izvještaja o Jeftahu i njegovoj jedinoj kćeri. Kao što je bio običaj, ovaj je dobronamjerni čovjek dao nerazuman zavjet; pogodio se s “bogom bojeva,” pristavši platiti određenu cijenu za pobjedu nad svojim neprijateljima. Ta je cijena bila da prinese kao žrtvu ono što prvo iziđe iz njegove kuće u susret njemu kada se vrati kući. Jeftah je mislio da će ga dočekati jedan od njegovih vjernih slugu, ali se dogodilo da je njegova kći, njegovo jedino dijete, izašla da ga pozdravi. I tako je, čak i u to kasno doba i među navodno civiliziranim narodom, ta lijepa djevojka, nakon dva mjeseca žalovanja nad svojom sudbinom, doista bila prinesena kao ljudska žrtva od strane vlastitog oca, uz odobrenje njegovih suplemenika. Sve se to dogodilo unatoč Mojsijevim strogim odredbama protiv prinošenja ljudskih žrtava. No muškarci i žene skloni su davanju nerazumnih i nepotrebnih zavjeta, a ljudi starine smatrali su takva obećanja izuzetno svetima.
89:6.4 (981.1) U davna vremena, kada bi se započinjala gradnja neke važne građevine, bio je običaj ubiti čovjeka kao “temeljnu žrtvu.” Time se osiguravao duh-utvara koji bi nadgledao i štitio građevinu. Kada su Kinezi pripremali lijevanje zvona, običaj je nalagao žrtvovanje barem jedne djevojke kako bi se poboljšao njegov zvuk; izabrana djevojka bila bi živa bačena u rastaljeni metal.
89:6.5 (981.2) Dugo je bio običaj mnogih naroda da žive robove ugrađuju u važne zidove. U kasnijim vremenima sjevernoeuropska su plemena ovaj običaj zamijenila simboličnim “zazidavanjem sjene” prolaznika umjesto pokapanja živih ljudi u zidove novih građevina. Kinezi su u zid ugrađivali one radnike koji su umrli tijekom njegove izgradnje.
89:6.6 (981.3) Jedan manji kralj u Palestini, gradeći zidine Jerihona, “položio je njegov temelj u Abiramu, svome prvorođencu, a vrata je postavio u svome najmlađem sinu, Segubu.” U to kasno doba ovaj otac ne samo da je položio svoja dva sina živa u temeljne jame gradskih vrata, nego je njegovo djelo bilo zabilježeno kao učinjeno “po riječi Gospodnjoj.” Mojsije je bio zabranio takve temeljne žrtve, ali su se Izraelci ubrzo nakon njegove smrti vratili tim običajima. Današnji običaj polaganja sitnih predmeta i uspomena u temeljni kamen nove zgrade podsjeća na te primitivne temeljne žrtve.
89:6.7 (981.4) Dugo je među mnogim narodima postojao običaj da se prvine posvećuju duhovima. Ti su obredi danas više-manje simbolični, ali predstavljaju ostatke ranijih ceremonija koje su uključivale ljudske žrtve. Ideja prinošenja prvorođenca kao žrtve bila je raširena među drevnim narodima, osobito među Feničanima, koji su je posljednji napustili. Nekoć se prilikom žrtvovanja govorilo: “život za život.” Danas se pri smrti kaže: “prah prahu.”
89:6.8 (981.5) Prizor Abrahama prisiljenog da žrtvuje svoga sina Izaka, iako šokantan za osjećaje civiliziranog čovjeka, nije bio ni nov ni neobičan ljudima toga vremena. Očevi su dugo imali običaj, u trenucima snažnog emocionalnog pritiska, žrtvovati svoje prvorođene sinove. Mnogi narodi imaju predaje slične ovoj priči, jer je nekoć postojalo rašireno i duboko uvjerenje da je potrebno prinijeti ljudsku žrtvu prilikom svakog neuobičajenog i čudnog događaja.
7. PREOBRAZBE LJUDSKE ŽRTVE
89:7.1 (981.6) Mojsije je nastojao dokinuti ljudske žrtve uvođenjem otkupa kao zamjene. Uspostavio je sustavni raspored prema kojem su se njegovi ljudi mogli osloboditi najtežih posljedica svojih nepromišljenih i nerazumnih zavjeta. Zemlja, imovina i djeca mogli su se otkupiti prema utvrđenim pristojbama koje su se plaćale svećenicima. Skupine koje su prestale žrtvovati svoje prvorođence ubrzo su stekle velike prednosti nad manje naprednim susjedima koji su nastavili s tim strašnim običajima. Mnoge su takve zaostale skupine bile ne samo ozbiljno oslabljene gubitkom sinova nego je često bio narušen i kontinuitet vodstva.
89:7.2 (982.1) Nakon što su prestali žrtvovati djecu, ljudi su počeli redovito mazati krv po dovratnicima kako bi zaštitili svoje prvorođence. To se obično činilo u vrijeme određenog blagdana, a ovaj se obred proširio gotovo po cijelom svijetu, od Meksika do Egipta.
89:7.3 (982.2) Čak i nakon što je većina skupina prestala s obrednim ubijanjem djece, ostao je običaj da se novorođenče ostavi samo, u divljini ili u maloj lađici na vodi. Ako bi dijete preživjelo, smatralo se da su bogovi intervenirali kako bi ga spasili, kao u predajama o Sargonu, Mojsiju, Kiru i Romulu. Zatim se razvio običaj posvećivanja prvorođenih sinova kao svetih ili žrtvenih, dopuštajući im da odrastu, a zatim ih prognati umjesto da ih se usmrti; iz toga je proizašla kolonizacija. Rimljani su se držali ovog običaja u svojoj politici kolonizacije.
89:7.4 (982.3) Mnoge neobične povezanosti spolne razuzdanosti s primitivnim štovanjem potječu iz veza s ljudskim žrtvama. U davnim vremenima, ako bi žena naišla na lovce na glave, mogla je otkupiti svoj život spolnim prepuštanjem. Kasnije je djevojka posvećena bogovima kao žrtva mogla otkupiti svoj život tako da svoje tijelo doživotno posveti svetoj spolnoj službi hrama; na taj je način mogla steći sredstva za svoj otkup. Drevni su ljudi smatrali vrlo uzvišenim imati spolne odnose sa ženom koja je na taj način otkupljivala svoj život. Bio je to religijski obred stupiti u odnos s tim svetim djevojkama, a cijeli je ovaj ritual ujedno pružao prihvatljiv izgovor za uobičajeno spolno zadovoljenje. To je bio suptilan oblik samoobmane u kojem su i djevojke i njihovi partneri rado sudjelovali. Društveni običaji uvijek zaostaju za evolucijskim napretkom civilizacije, pružajući tako opravdanje ranijim i primitivnijim spolnim praksama evolucijskih rasa.
89:7.5 (982.4) Hramovna prostitucija s vremenom se proširila po južnoj Europi i Aziji. Novac koji su zarađivale hramovne prostitutke smatran je svetim među svim narodima — visokim darom koji se prinosio bogovima. Najviši slojevi žena okupljali su se na hramovnim spolnim tržnicama i posvećivali svoju zaradu raznim svetim službama i djelima općeg dobra. Mnoge žene iz uglednijih slojeva prikupljale su svoje miraze privremenom spolnom službom u hramovima, a većina muškaraca takve je žene smatrala poželjnima za supruge.
8. OTKUP I SAVEZI
89:8.1 (982.5) Žrtveno otkupljenje i hramovna prostitucija bili su u biti preobrazbe ljudske žrtve. Zatim se pojavila prividna žrtva kćeri. Ovaj je obred uključivao puštanje krvi uz zavjet doživotnog djevičanstva i predstavljao je moralnu reakciju na raniju hramovnu prostituciju. U novije vrijeme djevice su se posvećivale službi održavanja svetih ognjeva hrama.
89:8.2 (982.6) Ljudi su potom došli na ideju da prinošenje dijela tijela može zamijeniti raniju potpunu ljudsku žrtvu. Tjelesno sakaćenje također se smatralo prihvatljivom zamjenom. Prinosili su se kosa, nokti, krv, pa čak i prsti na rukama i nogama. Kasniji, gotovo univerzalni drevni obred obrezivanja proizašao je iz kulta djelomične žrtve; bio je isključivo žrtvene naravi, bez ikakve povezanosti s higijenom. Muškarci su se obrezivali, a ženama su se probušivale uši.
89:8.3 (983.1) Kasnije je postao običaj vezivati prste umjesto da ih se odsijeca. Brijanje glave i rezanje kose također su bili oblici religijske pobožnosti. Stvaranje eunuha isprva je bilo preobrazba ideje ljudske žrtve. U Africi se još uvijek buše usne i nosnice, dok se tetoviranje kao umjetnost razvilo iz ranijih oblika grubog ožiljavanja.
89:8.4 (983.2) Običaj žrtvovanja naposljetku se, pod utjecajem naprednijih učenja, povezao s idejom saveza. Konačno se počelo smatrati da bogovi sklapaju stvarne sporazume s čovjekom; i to je bio velik korak u stabilizaciji religije. Zakon, savez, zamjenjuje sreću, strah i praznovjerje.
89:8.5 (983.3) Čovjek nije mogao ni pomisliti na sklapanje ugovora s Božanstvom sve dok se njegov pojam Boga nije razvio do razine na kojoj su se upravitelji svemira zamišljali kao pouzdani. A čovjekova rana predodžba Boga bila je toliko antropomorfna da nije mogao zamisliti pouzdano Božanstvo sve dok i sam nije postao relativno pouzdan, moralan i etičan.
89:8.6 (983.4) Ipak, naposljetku se pojavila ideja sklapanja saveza s bogovima. Evolucijski čovjek napokon je stekao takvo moralno dostojanstvo da se usudio pregovarati sa svojim bogovima. Tako se čin prinošenja žrtava postupno razvio u svojevrsnu filozofsku pogodbu čovjeka s Bogom. Sve je to predstavljalo novi način osiguranja od loše sreće ili, točnije, usavršeniju tehniku sigurnijeg stjecanja blagostanja. Ne treba misliti da su te rane žrtve bile besplatan dar bogovima, spontani izraz zahvalnosti ili zahvaljivanja; one nisu bile izraz istinskog štovanja.
89:8.7 (983.5) Primitivni oblici molitve nisu bili ništa drugo nego pregovaranje s duhovima, rasprava s bogovima. Bila je to neka vrsta razmjene u kojoj su molbe i uvjeravanja zamjenjivali nešto opipljivije i skuplje. Razvoj trgovine među narodima usadio je duh razmjene i razvio vještinu pregovaranja; i sada su se te osobine počele pojavljivati i u čovjekovim načinima štovanja. A kako su neki ljudi bili bolji trgovci od drugih, tako su neki smatrani boljim moliteljima. Molitva pravednog čovjeka bila je visoko cijenjena. Pravedan čovjek bio je onaj koji je podmirio sve svoje dugove prema duhovima, koji je u potpunosti ispunio sve obredne obveze prema bogovima.
89:8.8 (983.6) Rana molitva jedva da je bila štovanje; bila je pregovaračka molba za zdravlje, bogatstvo i život. I u mnogim se pogledima molitve nisu mnogo promijenile tijekom vremena. Još se uvijek čitaju iz knjiga, formalno izgovaraju i zapisuju kako bi se postavljale na kotače ili vješale na drveće, gdje će puhanje vjetra poštedjeti čovjeka truda da troši vlastiti dah.
9. ŽRTVE I SAKRAMENTI
89:9.1 (983.7) Ljudska žrtva, kroz tijek evolucije urantijskih obreda, napredovala je od krvave prakse jedenja ljudskog mesa do viših i simboličnijih oblika. Rani obredi žrtvovanja iznjedrili su kasnije sakramentalne ceremonije. U novije je vrijeme samo svećenik sudjelovao uzimanjem malog dijela kanibalističke žrtve ili kapi ljudske krvi, nakon čega bi svi sudjelovali u jedenju životinje kao zamjene za ljudsku žrtvu. Ove rane ideje otkupa, iskupljenja i saveza razvile su se u kasnije sakramentalne službe. Cijela ova obredna evolucija snažno je utjecala na oblikovanje društva.
89:9.2 (984.1) U vezi s kultom Majke Božje, u Meksiku i drugdje, naposljetku je uveden sakrament kolača i vina umjesto mesa i krvi ranijih ljudskih žrtava. Hebreji su dugo prakticirali ovaj obred kao dio svojih pashalnih svečanosti, a upravo iz tog obreda proizašla je kasnija kršćanska inačica sakramenta.
89:9.3 (984.2) Drevna društvena bratstva temeljila su se na obredu pijenja krvi; rano židovsko bratstvo bilo je povezano sa žrtvenom uporabom krvi. Pavao je započeo graditi novi kršćanski kult na “krvi vječnog saveza.” I premda je možda nepotrebno opteretio kršćanstvo učenjima o krvi i žrtvi, jednom zauvijek dokinuo je doktrine iskupljenja putem ljudskih ili životinjskih žrtava. Njegovi teološki kompromisi pokazuju da čak i objava mora biti podložna postupnoj kontroli evolucije. Prema Pavlu, Krist je postao posljednja i posve dostatna ljudska žrtva; božanski sudac sada je u potpunosti i zauvijek zadovoljen.
89:9.4 (984.3) I tako se, nakon dugih stoljeća, kult žrtve razvio u kult sakramenta. Tako su sakramenti suvremenih religija legitimni nasljednici onih šokantnih ranih obreda ljudske žrtve i još starijih kanibalističkih rituala. Mnogi i dalje ovise o krvi za spasenje, ali je ona barem postala figurativna, simbolična i mistična.
10. OPROST GRIJEHA
89:10.1 (984.4) Prastari narodi jedino su prinošenjem žrtava mogli steći svijest o Božjoj naklonosti. Suvremeni čovjek mora razviti nove načine postizanja samosvijesti spasenja. Svijest o grijehu i dalje postoji u smrtnom umu, premda su ideje o iskupljenju postale zastarjele i otrcane. Stvarnost duhovne potrebe i dalje traje, unatoč tome što je intelektualni napredak uništio stare načine postizanja mira i utjehe uma i duše.
89:10.2 (984.5) Grijeh se mora redefinirati kao svjesno kršenje odanosti Božanstvu. Postoje stupnjevi takvog kršenja: djelomična odanost neodlučnosti; podijeljena odanost sukoba; slaba odanost ravnodušnosti; i potpuno kršenje odanosti koje se očituje u prihvaćanju bezbožnih ideala.
89:10.3 (984.6) Osjećaj krivnje jest svijest o kršenju društvenih običaja; to ne mora biti pravi grijeh. Stvarni grijeh postoji samo u slučaju svjesnog kršenja odanosti Božanstvu.
89:10.4 (984.7) Mogućnost spoznaje osjećaja krivnje predstavlja transcendentalnu osobinu ljudskog roda. Ona ne označava čovjeka kao niskog, nego mu daje potencijal za veličinu i sve uzlazniju slavu. Takav osjećaj nedostojnosti početni je poticaj koji može voditi brzom i sigurnom postignuću onih pobjeda vjere koje uzdižu smrtnički um na uzvišene razine moralne plemenitosti, kozmičkog uvida i duhovnog življenja; tako se sva značenja ljudske egzistencije preobražavaju iz vremenskih u vječna, a sve se vrijednosti uzdižu s ljudskih na božanske.
89:10.5 (984.8) Ispovijed grijeha predstavlja smiono odbacivanje nelojalnosti, ali ni na koji način ne ublažava vremensko-prostorne posljedice takve nelojalnosti. No priznanje grijeha — iskreno prepoznavanje naravi grijeha — bitan je dio religijskog rasta i duhovnog napretka.
89:10.6 (985.1) Oprost grijeha od strane Božanstva nije ništa drugo nego obnova odnosa odanosti nakon prekida tog odnosa koji je nastao kao posljedica svjesne pobune. Čovjek ne mora tražiti oproštenje grijeha, nego ga treba primiti kao svijest o obnovljenoj uspostavi odnosa odanosti između stvorenog bića i Stvoritelja. I svi su Božji sinovi sretni, predani službi i sve napredniji na putu uspona prema Raju.
89:10.7 (985.2) [Predstavio Sjajni Večernji Zvjezdnik iz Nebadona.]