Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 68 : POČETAK CIVILIZACIJE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 68 : POČETAK CIVILIZACIJE



POGLAVLJE 68 : POČETAK CIVILIZACIJE

68:0.1 OVO je početak pripovijedi o dugoj, dugoj naprednoj borbi ljudskih rasa od statusa koji je bio neznatno bolji od životinjske egzistencije, kroz dugi niz stoljeća, sve dok među višim ljudskim rasama nije evoluirala stvarna, premda nesavršena, civilizacija.

68:0.2 Civilizacija predstavlja rasno postignuće; ona nije prirođena biološka osobina; sva djeca stoga moraju biti podignuta u kulturnom okružju, dok svaka nova generacija mora iznova primiti naobrazbu. Nadmoćna postignuća civilizacije – znanstvena, filozofska i religiozna – ne prelaze s generacije na generaciju jednostavno putem nasljeđa. Ova se kulturna postignuća mogu očuvati jedino prosvjetljenim očuvanjem društvenog nasljeđa.

68:0.3 Kooperativnu društvenu evoluciju su utemeljili dalamatijski učitelji i tijekom tri stotine tisuća godina, čovječanstvo je razvijalo svijest o značaju kolektivnih aktivnosti. Plava je rasa izvukla najveću korist iz ovih ranih društvenih učenja, crvena do određene mjere, a crna najmanje od svih. U skorijem su razdoblju žuta i bijela rasa svijetu predočile najnapredniji društveni razvoj na Urantiji.

1. ZAŠTITNA ULOGA PODRUŠTVLJENJA

68:1.1 Kad se nađu u neposrednoj blizini, ljudi obično nauče voljeti jedni druge, premda primitivni čovjek nije bio prirodno preplavljen duhom bratinskih osjećaja i žudnje za društvenim kontaktom sa svojim bližnjima. Prije je točno da su ljudske rane na žalostan način načile da je "snaga u jedinstvu"; i upravo ovaj nedostatak prirodne bratinske privlačnosti danas stoji na putu neposrednom ostvarenju bratstva ljudi na Urantiji.

68:1.2 Zajednički život je rano postao cijenom opstanka. Sam za sebe, čovjek je bio izgubljen bez plemenskog obilježja kao svjedočanstva grupnoj pripadnosti koja će osvetiti njegovu smrt. I u Kajinovo doba bilo se opasno udaljiti od plemena bez nekog obilježja koje svjedoči o plemenskom pripadništvu. Civilizacija je postla čovjekovim osiguranjem protiv nasilne smrti, dok je čovjek morao platiti članarinu pokoravanjem brojnim zakonskim zahtjevima društva.

68:1.3 Primitivno je društvo tako utemeljeno kako na obostranosti nužde tako i na sigurnosti zajedničkog života. Društvo je evoluiralo kroz višestoljećne cikluse na osnovu ovog straha od izolacije i zahvaljujući učinku nesvesrdne suradnje.

68:1.4 Primitivna ljudska bića su rano spoznala da su grupe bile daleko jače i moćnije od zbroja njihovih pojedinačnih jedinki. Zajedničkom suradnjom, stotinu ljudi može pomjeriti golemi kamen; grupa obučenih čuvara reda može obustaviti razuzdanu rulju. Tako se rodilo društvo, ne kao rezultat pukog ujedinjenja više osoba, već prije kao rezultat organizirane i inteligentne suradnje. Ali suradnja nije čovjekova prirodna osobina; prvo što čovjeka uči suradnji je strah, a tek zatim otkriće činjenice da suradnja značajno olakšava teškoće vremena i pruža osiguranje od tobožnjih opasnosti vječnosti.

68:1.5 Narodi koji su se ranije organizirali i stvorili primitivna društva uspješnije su mogli iskoristiti prirodu i obraniti se od svojih bližnjih; posjedovali su višu sposobnost za opstanak; civilizacija se tako mogla nastaviti razvijati unatoč brojnim teškoćama. Jedino zahvaljujući zajedništvu i uvećanoj sposobnosti opstanka koja je na njemu počivala, čovjekove mnogobrojne greške nisu uspjele bilo zaustaviti ili uništiti ljudsku civilizaciju.

68:1.6 Suvremeni status primitivnih društvenih uvjeta australskih urođenika i afričkih Bušmana i Pigmeja potvrđuju činjenicu da suvremeno kulturno društvo predstavlja skoriju pojavu. Među ovim se nazadnim narodima može opaziti veća mjera ranog neprijateljstva, sumnjičavosti i drugih protudruštvenih osobina koje obilježavaju sve primitivne rase. Ovi žalosni ostaci nedruštvenih naroda iz prastarih doba riječito potvrđuju činjenicu da čovjekova prirodna težnja za individualizmom ne može uspješno nadvladati snažnije i moćnije organizacije i udruženja naprednijeg društvenog poretka. Ove nazadne i sumnjičave protudruštvene rase koje svakih sedamdeset-osamdeset kilometara govore različitim narječjima, pokazuju u kakvom bi ste svijetu sami živjeli da nije bilo spojenog utjecaja prvo učenja utjelovljenog osoblja Planetarnog Kneza, a zatim djelovanja adamitskog rasnog unaprijeđenja.

68:1.7 Suvremena fraza "povratak prirodi" predstavlja samoobmanu neukosti, pogrešno vjerovanje u neko izmišljeno "zlatno doba." Jedina osnova legendi o zlatnom doba je povijesna činjenica postojanja Dalamatije i Edena. Ali ova donekle unaprijeđena društva nisu bila ni blizu ostvarenja utopijskih snova.

2. ČINITELJI DRUŠTVENOG NAPRETKA

68:2.1 Civilizirano društvo predstavlja rezultat čovjekovih ranih nastojanja da nadvlada odbojnost prema osami. Ali ovo ne povlači za sobom uzajamnu naklonost i suvremena bura događaja kroz koje prolaze određene primitivne grupe svjedoči o načinu života svih ranih plemena. No unatoč sporovima i sukobima koji se povremeno javljaju u okvirima civiliziranog društva i premda civilizacija sama može djelovati nesložnom i problematičnom mješavinom borbe i nastojanja, ona svejedno pruža dokaza o čovjekovim najiskrenijim nastojanjima, a ne mrtvoj jednoličnosti stagnacije.

68:2.2 Premda je razina inteligencije uveliko doprinijela ubrzanju stope kulturnog napretka, društvo u biti umanjuje rizičnost individualnog života, dok društveni napredak izravno ovisi o njegovoj sposobnosti da ublaži čovjekovu bol i uveća udobnosti života. Tako se cijelo društveno tijelo polako kreće prema cilju sudbine – bilo uništenju ili opstanku – ovisno o tome da li ovaj cilj počiva na samoodržanju ili samozadovoljenju. Samoodržanje vodi stvaranju društva, dok prekomjerno samozadovoljenje uništava civilizaciju.

68:2.3 Duštvo se bavi samoproduženjem, samoodržanjem i samozadovoljenjem, dok čovjekovo samoostvarenje predstavlja vrijedan cilj koji bi smjesta trebao postati ciljem mnogih kulturnih grupa.

68:2.4 Instinktivna težnja prirodnog čovjeka da živi u hordi teško može objasniti razvoj društvene organizacije koja trenutno postoji na Urantiji. Premda ova prirodna druželjubivost počiva u samim temeljima ljudskog društva, veliki dio čovjekove društvenosti predstavlja stvar postignuća. Potreba za hranom i žudnja za seksom predstavljaju dva bitna utjecaja koja su doprinijela ranom formiranju društvenih zajednica ljudskih bića; čovjek dijeli ove instinkte sa životinjama. Taština i strah – naročito strah od duhova – predstavljaju druge dvije emocije koje su navele ljude na zajednički život i koje su ih održale na okupu.

68:2.5 Povijest nije ništa drugo nego čovjekova višestoljećna borba za hranu. Primitivni čovjek je mislio jedino kad je bio gladan; kad je naučio ostaviti dio hrane za sutra, ovo je značilo postignuće prvog oblika samoodricanja, prvog vida samodiscipline. Kako je društvo sve više raslo, glad je prestala biti jedinom primamom koja je rezultirala uzajamim povezivanjem. Brojne druge vrste gladi, potrebe za zadovoljenjem različitih drugih potreba, vodile su k tvoridbi bližih ljudskih zajednica. Suvremena zapadna civilizacija posrće pod ogromnim teretom luksuza i kobnog mnoštva težnji i aspiracija. Suvremeno društvo osjeća trajni pritisak jedne od najopasnijih faza dalekosežne međupovezanosti i vrlo komplicirane međuovisnosti.

68:2.6 Glad, taština i strah od duhova su neprestano vršili pritisak na čovjeka, dok mu je seks donosio jedino prolazno i periodično zadovoljstvo. Sam po sebi seksualni poriv nije prinudio primitivne muškarce i žene da se prihvate teškog tereta obiteljskog života. Rana zajednica između muškarca i žene počiva na tome da muškarac nije imao mira ako nije mogao često zadovoljiti svoje seksualne porive, kao i odane majčinske ljubavi koja je do određene mjere svojstvena ženkama svih viših životinja. Pri pojavi bespomoćnog djeteta nastupila bi rana podjela rada na muške i ženske poslove; žena se morala posvetiti održanju doma gdje se mogla baviti obradom zemlje. Od najranijih vremena čovjek je vjerovao da je dom tamo gdje se nalazi žena.

68:2.7 Žena je tako rano postala neodvojivim dijelom evolutivnog društvenog sustava, ne toliko zahvaljujući muškarčevoj nestalnoj seksualnoj požudi, koliko zahvaljujući njegovoj potrebi za hranom; žena je bila čovjekov neizostavni suradnik u procesu samoodržanja. Bila je osnovni izvor hrane, teretna životinja i družica koja se nije protivila groznoj zloupotrebi, dok je pored svih ovih poželjnih osobina uvijek bila na raspolaganju kao izvor seksualnog zadovoljstva.

68:2.8 Gotovo sve trajne vrijednosti čovjekove civilizacije počivaju na obitelji. Obitelj je bila prva uspješna mirnodobska grupa u kojoj su muškarac i žena naučili uskladiti svoje proturiječnosti, istovremeno prenoseći na djecu rezultate ovog mirotvorstva.

68:2.9 Uloga braka u evoluciji osigurava rasni opstanak, a ne samo osobnu sreću; stvarna uloga doma počiva na samoodržanju i samoproduženju. Samozadovoljenje je bilo usputni rezultat ovog procesa koji je bitan jedino kao poticaj sklapanju spolnih odnosa. Priroda zahtijeva opstanak, dok civilizacijska postignuća nastavljaju uvećavati bračna zadovoljstva kao i zadovoljstva obiteljskog života.

68:2.10 Ako pod taštinu uključimo ponos, ambiciju i čast, možemo uvidjeti kako su ove sklonosti doprinijele izradnji ljudskih udruženja i kako su ljude držale na okupu, kako ovi osjećaji nemaju puno vrijednosti ako čovjek nema publike pred kojom će se šepuriti. Taština se s vremenom spojila s drugim emocijama koje su jednako zahtijevale društveno okružje u cilju svog ispoljenja i zadovoljenja. Iz ove su grupe emocija potekli rani počeci umjetnosti, ceremonija i svih oblika sportskih turnira i natjecanja.

68:2.11 Taština je značajno doprinijela stvaranju društva; ali u vrijeme zapisa ovih otkrivenja, krivudava nastojanja ove tašte generacije prijete da progutaju i potope cijelu složenu strukturu visoko specijalizirane civilizacije. Težnja za zadovoljstvom je odavno zamijenila potrebu za hranom; opravdani društveni cilj samoodržanja brzo poprima oblik niskih i kobnih oblika samozadovoljenja. Samoodržanje gradi društvo; neobozdano samozadovoljenje neminovno uništava civilizaciju.

3. PODRUŠTVLJUJUĆA ULOGA STRAHA OD DUHOVA

68:3.1 Primitivne žudnje su stvorile izvorno društvo, dok ga je strah od duhova držao na okupu i pružio mu nadčovječji aspekt. Svakodnevni strah vuče porijeklo iz čovjekove psihe: straha od fizičkog bola, gladi ili neke zemaljske katastrofe; nasuprot tome, strah od duhova predstavlja novi i uzvišeni oblik straha.

68:3.2 Pojava duhova u snovima predstavlja jedan od najbitnijih činitelja u evoluciji ljudskog društva. Premda su snovi većinom uznemiravali primitivni um ljudskih bića, čovjeka bi doslovce prestravili duhovi iz snova; takvi su snovi primorali ove primitivne ljude na dobrovoljno sklapanje čvrstih zajednica koje im je pružilo uzajamnu zaštitu protiv nejasnih i neviđenih opasnosti koje su tobože prijetile od svijeta duhova. Čovjekovi snovi o duhovima predstavljaju jednu od najranijih uočljivih razlika u djelovanju životinjskog i ljudskog tipa uma. Životinje nisu u stanju zamisliti život nakon smrti.

68:3.3 Izuzev ovog straha od duhova, društvo je utemeljeno na bitnim potrebama i osnovnim biološkim porivima. Ali strah od duhova je uveo novu civilizacijsku komponentu, strah koji se pruža izvan i iznad osnovnih potreba individue i koji čak nadilazi i same napore na održanju grupe. Užasni strah od duhova i utvara mrtvih ljudi ukazuje na novi i nevjerovatni oblik straha, užasnog i groznog terora koji je uzrokovao organizaciju labavog društvenog ustrojstva ranih stoljeća u discipliniranije i organiziranije primitivne grupe starih doba. Ova su besmislena sujevjerja koja u nekoj mjeri još uvijek postoje, pripremila ljudske umove putem sujevjernog straha od nestvarnog i nadprirodnog, za kasnije otkriće "straha Gospodnjeg koji je početak mudrosti." Na mjesto neosnovanih evolutivnih strahova treba doći poštovanje Božanstva koje je nadahnuto otkrivenjem. Rani je kult straha od duhova postao snažnom društvenom sponom i čovječanstvo je od ovog udaljenog dana manje-više nastojalo postići ostvarenje duhovnosti.

68:3.4 Glad i ljubav su naveli ljude na zajednički život; taština i strah od duhova su ih održali na okupu. Ali ove dvije emocije, same za sebe i bez pomoći niza otkrivenja koja pogoduju društvenom miru, nisu mogle podnijeti pritisak sumnjičavosti i iritacije koji se javljaju u ljudskim odnosima. Bez pomoći nadljudskih izvora, društveni pritisak vodi k društvenom slomu nakon postignuća određenih granica i sami se utjecaji koji su isprva vodili stvaranju društva –glad, ljubav, taština i strah – lako urote u smjeru rata i krvoprolića.

68:3.5 Miroljubive tendencije ljudskog roda nisu čovjekovo prirodno obdarenje; one vuku porijeklo iz učenja objavljenje religije, iz riznice iskustva naprednih rasa, a prije svega iz učenja Isusa, Kneza Mira.

4. EVOLUCIJA DRUŠTVENIH OBIČAJA

68:4.1 Sve suvremene društvene institucije vuku porijeklo od evolucije primitivnih običaja vaših neciviliziranih predaka; suvremene društvene norme predstavljaju neznatno izmijenje i proširene običaje iz prošlosti. Ono što navika znači osobi, običaji znače društvenoj grupi; grupni se običaji zatim razvijaju u norme i plemenske tradicije – grupne konvencije. Sve institucije suvremenog ljudskog društva vuku svoje najranije početke iz ovih niskih izvora.

68:4.2 Ne zaboravite da su se društvena pravila javila u nastojanju da se postigne prilagođenje zajedničkog življenja uvjetima kolektivne egzistencije; običaji su bili čovjeka prva društvena institucija. Sve su se ove plemenske reakcije javile iz čovjekovog nastojanje da izbjegne bol i poniženje i da uživa u zadovoljstvu i moći. Izvori folklora, kao i samog jezika, imaju nesvjesnu i nenamjernu prirodu i kao takvi uvijek moraju biti obavijeni velom tajnovitosti.

68:4.3 Zahvaljujući strahu od duhova čovjek je bio primoran zamisliti nadljudski svijet i tako izgraditi sigurnu osnovu onim moćnim društvenim utjecajima etike i religije koji su zauzvrat iz generacije u generaciju čuvali društvene običaje i pravila. Rano utemeljenje i kristaliziranje društvenih običaja počiva na vjerovanju da su mrtvi zavidjeli živima na njihovom načinu života i smrti; duhovi su se stoga tobože svetili onim živim smrtnicima koji su se usuđivali nemarno odnositi prema životnim pravilima koja su duhovi poštovali za svog zemaljskog života. Sve se ovo najbolje može vidjeti u suvremenom primjeru poštovanja predaka u okvirima žute rase. Tijekom kasnijeg razvoja primitivna je religija uveliko osnažila strah od duhova u cilju stabilizacije društvenih običaja, dok je napredujuća civilizacija uveliko oslobodila čovječanstvo od okova straha i sujevjerja.

68:4.4 Prije nego što su dalamatijski učitelji uspjeli pružiti ljudima nešto slobode i nezavisnosti, prastari je svijet živio pod beznadežnim okovima ritualističkih društvenih običaja; primitivni divljaci su bili strogo ograničeni beskrajnim nizom ceremonija. Sve što su činili od ranog jutra pa dok se u svojim spiljama ne bi uputili na počinak, moralo je biti izvršeno u skladu s ustaljenom plemenskom procedurom. Društvena pravila su držala ljude u ropstvu; u njihovom životu ništa nije bilo besplatno, spontano i izvorno. Nisu mogli prirodno napredovati prema višim mentalnim, moralnim ili društvenim uvjetima.

68:4.5 Rani se čovjek nalazio pod čvrstim stiskom društvenih pravila; doslovce je bio rob običaja; ali s vremena na vrijeme javljale su se varijacije i odstupanja od običaja koja su se usuđivala uvesti nove načine razmišljanja i djelovanja i unaprijediti način života. No unatoč tome, inercija primitivnih ljudi predstavlja biološku kočnicu koja pruža zaštitu kako od prenaglog razvoja štetnih neprilagođenosti tako i od preuranjenog napretka civilizacije.

68:4.6 Ali običaji nisu posve zli; oni trebaju nastaviti evoluirati. Ako bi čovjek radikalnom revolucijom pokušao korijenito izmijeniti društvene običaje, ovo se može kobno odraziti na nastavak civilizacije. Običaji predstavljaju nit­ kontinuiteta koja održava civilizaciju. Staza ljudske povjesti je prekrivena ostacima odbačenih običaja i zastarjelih društvenih navika; ali ni jedna civilizacije ne može preživjeti bez svojih društvenih pravila izuzev ako na njihovo mjesto ne usvoji bolje i prikladnije običaje.

68:4.7 Društveni opstanak prvenstveno ovisi o naprednoj evoluciji društvenih običaja. Ovaj proces evolucije društvenih običaja izrasta iz čovjekovih eksperimentalnih nastojanja; dolazi do razvoja novih ideja – javlja se kompeticija. Napredna civilizacija opstaje ako prihvati napredne ideje; vrijeme i uvjeti konačno djeluju u korist opstanka grupe koja ima višu sposobnost preživljavanja. Ali ovo ne znači da je svaka nova i pojedinačna promjena u građi ljudskog društva bila povoljna. Ne! Daleko od toga! Tijekom svoje duge i napredne borbe civilizacija Urantije je posvjedočila mnoge, mnoge nazadne preokrete.

5. METODE OBRADE ZEMLJE – VJEŠTINE OPSTANKA

68:5.1 Zemlja je društvena pozornica; ljudi su glumci. Čovjek mora prilagoditi svoju predstavu okolnostima koje vladaju na zemlji. Evolucija društvenih običaja uvijek ovisi o odnosu između broja ljudi po kvadratu površine zemlje. Ovo je točno unatoč tome što ne mora uvijek biti očigledno. Pored životnog standarda, čovjekov odnos prema zemlji, njegova vještina opstanka, rezultira načinom razmišljanja i života etničke zajednice, društvenim običajima. Ukupna suma čovjekovog prilagođenja životnim zahtjevima predstavlja kulturnu civilizaciju.

68:5.2 Najranije ljudske kulture su se javile duž rječnih obala istočne polutke i civilizacija je pri svom razvoju postigla sljedeća četiri bitna koraka:

68:5.3 1. Ubirački stadij. Glad je primorala čovjeka na prvi oblik industrijske organizacije, primitivnu grupu koja je u dugom nizu išla u potragu za hranom. Ovaj je niz tragatelja za hranom mogao biti dug po deset milja. Bio je to primitivni nomadski stadij kulture koji se kao način života održao među afričkim Bušmanima.

68:5.4 2. Zahvaljujući otkriću oružja čovjek se mogao baviti lovom i na taj način bitno osloboditi od okova gladi. Domišljati Andonit koji je ozbiljno povrijedio šaku prilikom teže borbe došao je na ideju (nije bio prvi koji se tome dosjetio) da zamijeni svoju šaku dugim štapom na koji je životinjskim tetivama pričvrstio komad kremena. Mnoga su plemena neovisno došla do ovog otkrića i ovi su različiti oblici čekića predstavljali jedan od bitnih koraka u razvoju ljudske civilizacije. Određena australska plemena ni danas nisu ništa naprednija od ovog stadija.

68:5.5 Plava rasa je razvila vrlo stručne metode lova i postavljanja zamki; znali su ograditi rijeku i uloviti veliku količinu ribe, odakle su dio mogli osušiti za zimu. Razvili su brojne vrste domišljatih zamki i stupica kojima su lovili divljač, dok se primitivnije rase nikada nisu upuštale u lov na veće životinje.

68:5.6 3. Pastirski stadij. Ova je faza civilizacije počivala na pripitomljenju životinja. Arapi i afrički urođenici su skoriji pastirski narodi.

68:5.7 Pastirski način života pruža još veću slobodu od robovanja gladi; ljudi su naučili živjeti o interesu koji su primali od glavnice, prinova u stadu; ovo im je dalo više slobodnog vremena za kulturu i napredak.

68:5.8 U predpastoralnom društvu vladala je suradnja među spolovima, ali kako se stočarstvo više širilo žene su postale gotovo samim robovima. U najranije je doba muškarac imao dužnost da obezbijedi životinjsku hranu dok je žena obezbjeđivala povrće. Ženino je dostojastvo stoga smjesta uniženo kad se muškarac počeo baviti stočarstvom. Još uvijek je morala teško raditi na uzgoju poljoprivrednih proizvoda, dok je muškarac mogao proizvesti veliku količinu životinjske hrane bez mnogo truda. Muškarci su tako postali relativno neovisni o ženama; ženin je položaj nastavio nazadovati kroz cijeli pastoralni stadij. Na kraju ovog razdoblja ona nije bila ništa više od ljudske životinje primorane na rad i proizvodnju potomstva, upravo kao što je stado životinja bilo primorano na rad i proizvodnju mladunčadi. Za pastoralnog doba muškarci su osjećali veliku ljubav prema svojim životinjama; žalosno je bilo da nisu mogli razviti veću naklonost prema svojim ženama.

68:5.9 4. Zemljoradnički stadij. Ovog razdoblje počinje s uzgojem domaćih biljaka i predstavlja najviši oblik materijalne civilizacije. Kaligastija i Adam su ljude nastojali poučiti vrtlarstvu i zemljoradnji. Adam i Eva su se bavili vrtlarstvom, a ne uzgojem životinja, i vrtlarstvo je u ovo doba bilo napredniji kulturni stadij. Poljoprivreda oplemenjuje svaku ljudsku rasu.

68:5.10 Poljoprivredom je više nego učetverostručen broj ljudi po kvadratu zemljine površine. Ljudi su se mogli baviti zemljoradnjom i aktivnostima ranijeg kulturnog stadija. Tamo gdje su se održala sva tri stadija, muškarci su se bavili lovom a žene obradom zemlje.

68:5.11 Uvijek je vladao sukob između stočara i zemljoradnika. Lovci i stočari su bili vojnički raspoloženi; zemljoradnici su bili miroljubiviji. Pri uzgoju životinja, čovjek je morao upotrijebiti silu i borbu; uzgoj biljaka zahtijeva strpljenje, mir i spokoj. Poljoprivredni i industrijski razvoj predstavljaju mirnodobske aktivnosti. Ali kao svjetske društvene aktivnosti poljoprivreda i industrija pate od nedostatka uzbuđenja i avanture.

68:5.12 Ljudsko društvo je evoluiralo od lovačkog kroz pastoralni stadij, sve do pojave zemljoradničko-sjedilačkog načina života. Svaki je stadij ovog sve naprednijeg razvoja civilizacije bio praćen sve manjim stupnjem nomadstva; ljudi su sve više naginjali sjedilačkom životu.

68:5.13 Poljoprivredu danas zamijenjuje industrijski razvoj praćen sve većom urbanizacijom i uvećanjem broja nezemljoradničkih građanskih grupa. Ali industrijsko se doba ne može nadati opstanku ako njegove vođe ne spoznaju da čak i najviši društveni razvoj počiva na temeljima zdrave poljoprivrede.

6. EVOLUCIJA KULTURE

68:6.1 Čovjek, dijete prirode, je stvoren za život na zemlji; koliko god pokušavao pobjeći od zemlje, na koncu mora doživjeti neuspjeh. O svakom je čovjeku istina rečena: "prah si, u prah ćeš se vratiti." Čovjekova je osnovna borba bila, jeste i uvjek će biti, borba za zemlju. Prve društvene zajednice primitivnih ljudski nastoje izvojevati borbu za zemlju. Društvena civilizacija počiva na odnosu između broja ljudi i kvadrata zemljine površine.

68:6.2 Inteligencijom, pomoću znanosti i metoda obrade, čovjek je uvećao urod zemlje; također je više-manje doveo pod kontrolu prirodni porast stanovništva, što je stvorilo uvjete za opstanak i razvoj slobodnih aktivnosti koje vode k izgradnji kulturne civilizacije.

68:6.3 Ljudskim društvom upravlja zakon koji nalaže direktan srazmjer između porasta pučanstva i napretka u vještini obrade zemlje i obrnut srazmjer između porasta pučanstva i napredka životnog standarda. Još više nego je to slučaj u suvremeno doba, tijekom ovog najranijeg razdoblja vlada zakon ponude i potražnje i njegova primjena u odnosu između čovjeka i zemlje potvrđuje njihovu velku vrijednost. Kad je puno zemlje – nezauzete teritorije – velika je potreba za ljudima koja povisuje vrijednost ljudskog života; gubitak života djeluje zastrašujuće. Kad manjak zemlje dovede do prenapučenosti, ljudski život gubi na vrijednosti i čovjek počinje promatrati rat, glad i epidemije sa manje zebnje.

68:6.4 Pri umanjenju produktivnosti zemlje ili pri porastu pučanstva, ponovo se uspostavlja neminovna bitka; na površinu izbijaju najgore crte ljudske prirode. Pri porastu produktivnosti zemlje, unaprijeđenju mehaničkih vještina i umanjenju pučanstva, obično na vidjelo izlaze bolje strane ljudske prirode.

68:6.5 Život u perifernim oblastima rezultira nekvalificiranom radnom snagom; umjetnost, istinski znanstveni napredak i duhovna kultura, najbolje mogu opstati u većim životnim centrima na temeljima poljoprivrednog i industrijskog pučanstva nešto nižeg brojnog odnosa između zemlje i čovjeka. Gradovi uvijek uvećavaju moć svojih žitelja za dobo ili zlo.

68:6.6 Veličina obitelji uvijek ovisi o standardu života. Što je viši standard života, manja je obitelj, do same točke stagnacije ili postupnog izumiranja.

68:6.7 Životni standard stoljećima određuje kvalitetu života opstalog pučanstva, nasuprot pukom kvantitetu. Lokalni klasni standardi življenja rezultiraju stvaranjem novih društvenih kasti, novih društvenih zakona. Kad životni standardi postanu bilo suviše složeni ili suviše rastrošni, oni brzo postanu pogubni. Kaste predstavljaju neposredan rezultat visokog društvenog pritiska surove kompeticije koja proizlazi iz prenapučenosti.

68:6.8 Rane rasne često pribjegavaju metodama koje nastoje ograničiti porast pučanstva; sva primitivna plemena su imala običaj umoriti deformiranu i slabašnu djecu. Prije doba kad su muškarci počeli plaćati za žene, ljudi su obično ubijali žensku djecu. Nekom bi prilikom zadavili dijete pri rođenju, dok bi ih najčešće ostaviti da sama izdahnu. Otac blizanaca je obično insistirao da se jedno eliminira radi ondašnjeg vjerovanja da višestruko potomstvo predstavlja rezultat magije ili nevjerstva. Međutim, nikada nisu ubijali blizance istog spola. Dok su nekoć ovi tabui bili gotovo univerzalni, ove ideje o blizancima nikada nisu bile dijelom andonitskih vjerovanja; ovi su narodi uvijek promatrali blizance znakom sreće.

68:6.9 Mnoge rase su rano ovladale vještinom pobačaja, što je postalo vrlo čestim nakon što su vanbračna djeca postala tabuom. Djevojke su dugo imale običaj ubijati svoju djecu, dok su među civiliziranijim narodima nezakonita djeca postala slugama djevojčine majke. Mnogi primitivni klanovi su doslovce istrijebljeni radi kombinacije pobačaja i čedomorstva. No unatoč zahtjevima društvenih običaja, rijetko je bio slučaj da bi majka zadavila podojeno djete – na snagu bi stupila majčinska ljubav.

68:6.10 Čak i u dvadesetom stoljeću mogu se sresti ostaci ovih primitivnih oblika kontrole pučanstva. U Australiji postoji pleme čije majke ne žele podići više od dvoje-troje djece. Ne tako davno, jedno je ljudoždersko pleme imalo običaj pojesti svako peto dijete. Neka madagaskarska plemena još uvijek imaju običaj ubiti djecu rođenu na određene nesrećne dane, što rezultira smrću otprilike jedne četvrtine sve novorođenčadi.

68:6.11 Sa svjetskog stanovišta prenapučenost nikada prije nije bila ozbiljan problem, ali s umanjenjem broja ratnih sukoba i s uvećanjem znanstvene kontrole ljudskih bolesti, ona može postati ozbiljan problem u budućosti. U takvom će se slučaju svjetske vođe naći pred velikim ispitom svoje mudrosti. Hoće li vođe Urantije imati uvida i hrabrosti da podstaknu porast broja osrednjih uravnoteženih ljudskih bića umjesto što će težiti razvoju nadprirodno obdarenih i pružanju pomoći sve većem broju podnormalnih? Trebate podržati razvoj normalnih ljudi; oni su sama bit civilizacije kao i izvor mutacije genijalnih predstavnika određenih rasa. Podnormalni ljudi moraju biti pod kontrolom društva; oni se ne smiju umnožavati u većem broju nego što može podmiriti potrebe nižih razina industrijske aktivnosti čiji zadaci zahtijevaju nisku inteligenciju koja prevazilazi životinjska obdarenja, ali koji ne smiju postati teretom višim ljudskim oblicima.

68:6.12 [Predstavio Makiventa Melkizedek koji je nekoć prebivao na Urantiji.]





Back to Top