Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 64 : OBOJENE EVOLUCIJSKE RASE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 64 : OBOJENE EVOLUCIJSKE RASE



POGLAVLJE 64 : OBOJENE EVOLUCIJSKE RASE

64:0.1 OVO je priča o evolucijskim rasama Urantije od dana Andona i Fonte, gotovo prije milijun godina, kroz vrijeme Planetarnog Kneza do kraja ledenog doba.

64:0.2 Ljudska rasa je stara gotovo milijun godina, a prva polovica njezine priče otprilike odgovara razdoblju prije dolaska Planetarnog Kneza na Urantiju. Druga polovica povijesti čovječanstva počinje u trenutku dolaska Planetarnog Kneza i pojave šest obojenih rasa i otprilike odgovara razdoblju koje se obično smatra starim kamenim dobom.

1. ANDONIČKI PRASTANOVNICI

64:1.1 Primitivni čovjek se evolucijski pojavio na zemlji prije nešto manje od milijun godina i ima bogato iskustvo. On je instinktivno nastojao izbjeći opasnost od miješanja s nižim majmunskim plemenima. Ali on nije mogao migrirati prema istoku zbog sušnog tibetanskog kopna koje je bilo visoko nekih deset tisuća metara i nije mogao ići na jug ili zapad zbog proširenog Sredozemnog mora, koje se tada proširilo istočno prema Indijskom oceanu; a kad je išao na sjever, tu je nailazio na širenje leda. No, čak i kada je daljnja migracija blokirana ledom i iako su raštrkana plemena postajala sve više neprijateljska, inteligentnije grupe se nikada nisu pozabavile mišlju da idu živjeti na jug među njihovim dlakavim rođacima slabijeg intelekta koji su živjeli na stablima.

64:1.2 Mnogi od čovjekovih najranijih religioznih emocija su izrasle iz njegovog osjećaja bespomoćnosti u zatvorenom okruženju te zemljopisne situacije – planine s desne strane, voda s lijeve, a led pred njima. Ali ti progresivni Andoniti nisu se htjeli vratiti na jug među inferiorne obitelji svojih rođaka koji su živjeli na stablima.

64:1.3 Ovi Andoniti su izbjegavali šume, što je u suprotnosti s navikama njihovih neljudskih rođaka. U šumama čovjek je uvijek nazadovao; ljudska evolucija je napredovala samo na otvorenom i na višim geografskim širinama. Hladnoća i glad otvorenih predjela stimuliraju djelovanje, izume i snalažljivost. Dok su se ova Andonička plemena razvijala u pionire sadašnje ljudske rase usred teškoća i oskudica ovih teških sjevernih klima, njihovi nazadni rođaci su uživali u luksuzu južnih tropskih šuma u zemlji njihovog ranog zajedničkog podrijetla.

64:1.4 Ovi događaji su se desili u vrijeme trećeg ledenjaka, prvog prema obračunu geologa. Prva dva ledenjaka nisu bila opsežna u sjevernoj Europi.

64:1.5 Tijekom većeg dijela ledenog doba Engleska je bila povezana kopnom s Francuskom, a kasnije je Afrika združena sa Europom sicilijanskim kopnenim mostom. U vrijeme Andoničkih migracija postojao je kontinuirani kopneni put iz Engleske na zapadu preko Europe i Azije do Jave na istoku; ali Australija je opet bila izolirana, što je dodatno pospješilo razvoj naročito svojstvene faune.

64:1.6 Prije 950.000 godina potomaci Andona i Fonte su migrirali daleko na istok i na zapad. Na zapadu su prošli preko Europe i stigli u Francusku i Englesku. U kasnijim vremenima su prodrli na istok do današnje Jave, gdje su im kosti bile nedavno otkrivene – takozvani čovjek sa Jave – a zatim su se zaputili u Tasmaniju.

64:1.7 Skupine koje su išle na zapad su postale manje kontaminirane miješanjem sa nazadnim sojevima njihovih zajedničkih predaka od skupina koje su išle na istok, koje su se miješale sa svojim retardiranim životinjskim rođacima. Ti su neprogresivni pojedinci krenuli na jug i s vremenom su se parili s nižim plemenima. Kasnije, sve veći broj njihovih potomaka mješanaca se vratio na sjever, gdje su se parili sa brzo širećim Andoničkim narodima, a kao rezultat ovog nesretnog sjedinjenja pogoršana je kvaliteta jednog vrhunskog soja. Sve manji broj primitivnih naselja održavao je obožavanje Darivatelja Daha. Ovoj ranoj zori civilizacije prijetilo je izumiranje.

64:1.8 I tako je uvijek bilo na Urantiji. Civilizacije koje su imale veliki potencijal u nizu slučajeva su nazadovale i konačno bile ukinute zahvaljujući ludosti dopuštanja višim ljudskim sojevima da imaju djecu sa nižim.

2. FOXHALL NARODI

64:2.1 Prije 900.000 godina umjetnosti Andona i Fonte i kultura Onagara nestaju s lica zemlje; kultura, religija, pa čak i obrada kremena dostižu najnižu razinu.

64:2.2 To su vremena kada je veliki broj slabijih skupina mješanaca stigao u Englesku iz južne Francuske. Ta plemena su bila uglavnom pomiješana s šumskim stvorenjima čovjekolikih primata koji su se teško mogli nazvati ljudima. Nisu imali religiju, ali su imali sirovu obradu kremena i dovoljno inteligencije za zapaliti vatru.

64:2.3 Za njima su u Europu došli nešto superiorniji i inventivniji ljudi, čiji su se potomci ubrzo proširili po cijelom kontinentu, od leda na sjeveru do Alpa i Mediterana na jugu. Ta plemena su bila takozvana Heidelberg rasa.

64:2.4 U tom dugom razdoblju kulturne dekadencije Foxhall narodi Engleske i Badonan plemena na sjeverozapadu Indije i dalje su se držala nekih tradicija Andona i nekih ostataka kulture Onagara.

64:2.5 Foxhall narodi su prodrli najdalje na zapad i uspijeli su zadržati mnogo Andoničke kulture; oni su također sačuvali svoje znanje o obradi kremena, koje su prenijeli na svoje potomke, drevne pretke Eskima.

64:2.6 Iako su ostaci Foxhall naroda posljednji koji će biti otkriveni u Engleskoj, ti Andoniti su zapravo prvi ljudi koji su živjeli u tim regijama. U to vrijeme još uvijek je postojao povezni kopneni most između Francuske i Engleske; a budući da je većina ranih naselja Andonovih potomaka bila smještena uz riječne i morske obale tih ranih dana, oni su sada pod vodama Engleskog kanala i Sjevernog mora, ali neka tri ili četiri su još uvijek iznad vode na Engleskoj obali.

64:2.7 Mnogi od inteligentnijih i duhovnijih Foxhall naroda su zadržali svoju rasnu nadmoć i ovjekovječili svoje primitivne religiozne običaje. I ti ljudi, koji su zatim pomiješani s kasnijim sojevima, putovali su na zapad iz Engleske nakon skorijeg povlačenja leda i preživjeli su kao današnji Eskimi.

3. BADONAN PLEMENA

64:3.1 Osim Foxhall naroda na zapadu, drugo središte kulture koje se borilo za opstanak ustrajalo je na istoku. Ova grupa je bila smještena u podnožju Indijskih sjeverozapadnih planina među plemenima Badonana, Andonovog pra-pra-unuka. Ti ljudi su bili jedini potomci Andona koji nikad nisu prinosili ljudske žrtve.

64:3.2 Ovi brdski Badoniti zauzimali su prostrane visoravni okružene šumama, ispresijecane potocima i bogate divljači. Kao i neki od njihovih rođaka u Tibetu, živjeli su u sirovim kamenim kolibama, padinskim pećinama i polu podzemnim prolazima.

64:3.3 Dok su plemena na sjeveru razvijala sve veći strah od leda, ona koja su živjela u blizini domovine njihova podrijetla postajala su iznimno strašljiva od vode. Oni su mogli vidjeti kako je mezopotamski poluotok postupno tonuo u ocean i iako se izdigao na površnu nekoliko puta, tradicije tih primitivnih rasa formirane su oko opasnosti od mora i straha od povremenih poplava. I taj strah, zajedno sa njihovim iskustvom sa riječnim poplavama, objašnjava zašto su tražili visoravni kao sigurno mjesto za život.

64:3.4 Istočno od Badonan naroda, u Sivalskom Gorju sjeverne Indije, mogu se naći fosili koji su bliži prijelaznim vrstama između čovjeka i različitih predljudskih skupina od drugih grupa na zemlji.

64:3.5 Prije 850.000 godina nadmoćna Badonanska plemena su počela rat istrebljenja usmjeren protiv njihovih inferiornih životinjskih susjeda. U manje od tisuću godina većina graničnih životinjskih skupina tih područja je bila uništena ili protjerana natrag u južne šume. Ova kampanja za istrebljenje podređenih je donijela blago poboljšanje u brdovitim plemenima te dobi. I mješoviti potomci ovih poboljšanih sojeva Badonita su se pojavili na svjetskoj pozornici kao naizgled novi narod – neandertalska rasa.

4. NEANDERTALSKE RASE

64:4.1 Neandertalci su bili izvrsni borci koji su opsežno putovali. Oni su se postupno širili od brdskih središta u sjeverozapadnoj Indiji u Francusku na zapadu, Kinu na istoku, pa čak i dolje u sjevernu Afriku. Oni su vladali svijetom gotovo pola milijuna godina sve do vremena migracije evolucijskih obojenih rasa.

64:4.2 Prije 800.000 godina divljači je bilo u izobilju; mnoge vrste jelena, kao i slon i nilski konji, lutali su po Europi. Goveda su bila brojna; konji i vukovi su bili posvuda. Neandertalci su bili veliki lovci i plemena u Francuskoj su prva usvojila praksu da najuspješniji lovac ima izbor za dobijanje žena.

64:4.3 Sob je bio vrlo koristan tim neandertalskim narodima, služeći kao hrana, odjeća i alat, budući da su imali razne namjene za rogove i kosti. Imali su malo kulture, ali su značajno poboljšali obradu kremena koja je gotovo dostigla razine iz Andonovih dana. Veliki komad kremena pričvršćen na drvenu ručku vratio se u uporabu i služio je kao sjekira i motika.

64:4.4 Prije 750.000 godina, četvrti ledenjak je ozbiljno prodirao prema jugu. Sa svojim unaprijeđenim oruđem Neandertalci su probijali rupe u ledu koji je pokrivao sjeverne rijeke i tako bili u mogućnosti kopljem loviti ribe koje su tu dolazile. Ova plemena su se neprestano povlačila pred ledom koji je u ovom trenutku bio u najopsežnijem prodoru u Europi.

64:4.5 U ovim vremenima Sibirski ledenjak je dostigao svoju najjužniju lokaciju, nagoneći ranog čovjeka da se vrati na jug, prema zemljama njegova podrijetla. No, ljudske vrste tako su diferencirane da je opasnost od daljnjeg druženja s njihovim neprogresivnim majmunskim rođacima uveliko smanjena.

64:4.6 Prije 700.000 godina četvrti ledenjak, najveći od svih u Europi, počeo se povlačiti; ljudi i životinje su se vraćali na sjever. Klima je bila svježa i vlažna i primitivni čovjek je ponovo mogao napredovati u Europi i zapadnoj Aziji. Šume su se postupno proširile na sjever na terenima koji su doskora bili pod ledenjakom.

64:4.7 Život sisavaca se malo promijenio usljed velikog ledenjaka. Ove životinje su ustrajale u tom uskom pojasu kopna koji leži između leda i Alpa, a nakon povlačenja ledenjaka, opet su se brzo proširile preko cijele Europe. Tu su iz Afrike stigli preko sicilijanskog kopnenog mosta, ravno-kljovasti slonovi, široko-nosni nosorozi, hijene i afrički lavovi, a ove nove životinje gotovo su istrijebile sabljastog tigra i nilske konje.

64:4.8 Doba od prije 650.000 godina svjedočilo je o nastavaku blage klime. Do sredine ovog interglacijalnog razdoblja postalo je tako toplo da su Alpe gotovo ogoljene od snijega i leda.

64:4.9 Prije 600.000 godina led je dosegao tada najsjeverniju točku povlačenja i nakon stanke od nekoliko tisuća godina, počeo je ponovno prodirati na jug na svom ​​petom širenju. No, bilo je vrlo malo izmjene klime kroz pedeset tisuća godina. Čovjek i životinje u Europi malo su se promijenili. Blaga suhoća bivšeg razdoblja se smanjila, a alpski ledenjaci su se spustili daleko niz riječne doline.

64:4.10 Prije 550.000 godina napredujući ledenjak opet je pogurao čovjeka i životinje na jug. Ali ovaj put čovjek je imao dovoljno prostora u širokom pojasu kopna koji se protezao sjeveroistočno u Aziju i ležao između ledene ploče i daleko šireg Crnog mora, rukavca Sredozemnog mora.

64:4.11 Ova vremena četvrtog i petog ledenjaka svjedočila su daljnje širenje sirove kulture neandertalskih rasa. Ali bilo je tako malo napretka da se doista činilo da je pokušaj proizvodnje nove i izmijenjene vrste inteligentnog života na Urantiji doživio neuspjeh. Već gotovo četvrt milijuna godina, ovi primitivni narodi skitali su po zemlji baveći se lovom i međusobnim ratovanjem, povremeno napredujući u nekim smjerovima, ali sve u svemu neprestano nazadujući u usporedbi s njihovim nadmoćnim andoničkim precima.

64:4.12 Tijekom tih duhovno mračnih doba kultura praznovjernog čovječanstva je dosegla svoju najnižu razinu. Neandertalci doista nisu imali religiju osim sramotnog praznovjerja. Oni su se smrtno bojali oblaka, a posebno izmaglice i magle. Primitivna religija straha od prirodnih sila postupno se razvijala, a obožavanje životinja se smanjilo kako je poboljšanje oruđa sa obiljem divljači, omogućilo tim ljudima da žive sa smanjenom tjeskobom o hrani; to što su najbolji lovci mogli izabrati žene za seksualne odnose uveliko je unaprijedilo vještinu lova. Ova nova religija straha dovela je do pokušaja da se umire nevidljive sile iza tih prirodnih elemenata i kulminirala je kasnije u žrtvovanju ljudi radi smirivanja tih nevidljivih i nepoznatih fizičkih sila. A ta strašna praksa prinošenja ljudskih žrtava je ovjekovječena među nazadnijim narodima Urantije sve do dvadesetog stoljeća.

64:4.13 Ovi Neandertalci teško su se mogli nazvati obožavateljima sunca. Prije se može reći da su živjeli u strahu od mraka; smrtno su se bojali noći. Sve dok je mjesec imalo sjao oni nisu gubili glave, ali pri zatamnjenju mjeseca padali su u paniku i žrtvovali svoje najbolje muškarce i žene u nastojanju da navedu mjesec da ponovo iziđe. Sunce, kako su to rano naučili, redovito se vraćalo, ali za mjesec su mislili da se vraćao samo pri žrtvovanju njihovih kolega iz plemena. Kako je rasa napredovala, objekt i svrha žrtvovanja su se progresivno mijenjali, ali prinošenje ljudskih žrtvi kao dio religijskih svečanosti dugo je ustrajalo.

5. PODRIJETLO OBOJENIH RASA

64:5.1 Prije 500.000 godina Badonanska plemena na sjeverozapadnim gorjima Indije postala su uključena u još jednu veliku rasnu borbu. Više od sto godina bjesnio je ovaj neumoljivi rat, a kada je duga borba dovršena, samo sto obitelji je ostalo. No, ti preživjeli su bili najinteligentniji i najpoželjniji od svih ondašnjih živih potomaka Andona i Fonte.

64:5.2 A sada, među tim brdskim Badonitima je došlo do nove i čudne pojave. Muškarac i žena koji su živjeli u sjeveroistočnom dijelu onda naseljenih brdskih područja su počeli iznenada proizvoditi obitelj neobično inteligentne djece. To je bila Sangiška obitelj, preci svih šest obojenih rasa Urantije.

64:5.3 Ova Sangiška djeca, devetnaest na broju, bili su ne samo inteligentniji od svojih bližnjih, već je njihova koža očitovala jedinstvenu tendenciju da poprimi različite boje prilikom izloženosti suncu. Među devetnaest djece bilo je pet crvene, dvoje narančaste, četiri žute, dvoje zelene, četiri plave i dvoje indigo boje. Ove boje postale su izraženije kako su djeca odrastala, a kada su se ti mladi kasnije parili sa svojim kolegama iz plemena, svo njihovo potomstvo imalo je boju kože njihovih Sangiških roditelja.

64:5.4 I sada ćemo prekinuti kronološki prikaz, nakon što vam prvo skrenemo pozornost na dolazak Planetarnog Kneza u tom razdoblju, da posebno razmotrimo šest Sangiških rasa Urantije.

6. ŠEST SANGIŠKIH RASA URANTIJE

64:6.1 Prosječni evolucijski planet ima šest evolucijskih obojenih rasa koje se pojavljuju jedna po jedna; crveni čovjek se prvi razvije i obično stoljećima luta po svijetu prethodno pojavi drugih obojenih rasa. Istodobno pojavljivanje svih šest rasa na Urantiji, i u jednoj obitelji, bilo je vrlo neobično.

64:6.2 Pojava ranih Andonita na Urantiji je također nešto novo u Sataniji. Ni na jedanom drugom svijetu u lokalnom sustavu takva rasa bića slobodne volje nije evoluirala prije evolucijskih obojenih rasa.

64:6.3 1. Crveni čovjek. Ovi narodi su izvanredni primjerci ljudskog roda, na mnoge načine superiorniji od Andona i Fonte. Oni su najinteligentnija skupina i bili su prva Sangiška djeca koja su razvila plemensku civilizaciju i državu. Oni su uvijek bili monogamni; čak i sa mješovitim potomcima su rijetko prakticirali množinsko parenje.

64:6.4 U kasnijim vremenima su imali ozbiljne i dugotrajne probleme sa svojom žutom braćom u Aziji. Dosta im je pomogao njihov rani izum luka i strijele, ali nažalost su naslijedili izrazitu tendenciju od svojih predaka prema međusobnom ratovanju i to ih je toliko oslabilo da su ih žuta plemena bila u mogućnosti otjerati sa azijskog kontinenta.

64:6.5 Prije osamdeset pet tisuća godina relativno čisti ostaci crvene rase su u velikoj grupi otišli kopnenim mostom u Sjevernu Ameriku, a ubrzo nakon toga Beringov tjesnac je potonuo, čime su ostali izolirani. Niti jedan crveni čovjek se nikada nije vratio u Aziju. No, u cijelom Sibiru, Kini, središnjoj Aziji, Indiji i Europi su ostavili za sobom mnogo svojih sojeva pomiješanih s drugim obojenim rasama.

64:6.6 Kada je crveni čovjek prešao u Ameriku, ponio je mnoga učenja i tradicije njegova ranog podrijetla. Njihovi neposredni preci bili su u kontaktu sa kasnijim aktivnostima u svjetskom sjedištu Planetarnog Kneza. No, u kratkom vremenu nakon dolaska u Ameriku, crveni ljudi su počeli gubiti iz vida ta učenja i došlo je to velikog propadanja intelektualne i duhovne kulture. Vrlo brzo ti ljudi su ponovno pali u međusobno ratovanje tako žestoko da se činilo da će doći do brzog izumiranja ovog ostatka relativno čiste crvene rase.

64:6.7 Zbog ovog velikog nazadovanja činilo se da je crveni čovjek bio osuđen na propast, kad se prije nekih šezdeset i pet tisuća godina, Onamonalonton pojavio kao vođa i duhovni izbavitelj ovog naroda. On je donio privremeni mir među američkim crvenim ljudima i oživio njihovo štovanje "Velikog Duha." Onamonalonton je živio devedeset šest godina života i održavao svoje sjedište među velikim crvenim stablima u Kaliforniji. Mnogi od njegovih potomaka preživjeli su do modernih vremena među Blackfoot Indijancima.

64:6.8 Kako je vrijeme prolazilo, učenja Onamonalontona su postala maglovite tradicije. Ubojiti ratovi su nastavljeni, a nikad nakon dobi velikog učitelja niti jedan vođa nije uspio u ostvarenju univerzalnog mira među njima. Sve više inteligentnih sojeva je stradavalo u tim plemenskim borbama; inače velika civilizacija bi bila izgrađena na sjevernoameričkom kontinentu sa tim sposobnim i inteligentnim crvenim ljudima.

64:6.9 Nakon prelaska u Ameriku iz Kine, sjeverni crveni čovjek nikada nije došao u kontakt s drugim svjetskim utjecajima (osim Eskima) dok ga kasnije nije otkrio bijeli čovjek. Bilo je jako žalosno što je crveni čovjek gotovo u potpunosti propustio priliku za rasno unaprijeđenje miješanjem sa kasnijim Adamičkim sojem. I kako je bilo, crveni čovjek nije mogao prevladati nad bijelim, a on mu nije htio služio. U takvim okolnostima, ako se dvije rase ne mješaju, jedna ili druga je osuđena na propast.

64:6.10 2. Narančasti čovjek. Izvrsno obilježje ove rase je bio njihov neobičan poriv za izgradnju koji ih je naveo na gradnju svega i svačega, čak i gomilanje ogromnih naslaga kamena samo da vide koje će pleme izgraditi najveći nasip. Iako nisu bili progresivni, izvukli su veliku korist od škola Kneza i slali su svoje poslanike da se tu obrazuju.

64:6.11 Narančasta rasa je bila prva koja je pratila obalu prema jugu putujući u Afriku kad se Sredozemno more povuklo na zapad. Ali oni nikada nisu osigurali povoljno uporište u Africi, te ih je kasnija zelena rasa izbrisala iz postojanja.

64:6.12 Prije nego je došao kraj, ovaj narod je izgubio mnogo kulturnog i duhovnog tla. No, tu je bio veliki preporod visokog življenja kao rezultat mudrog vodstva Poršunta, glavnog uma ove nesretne rase, koji je služio kada im je sjedište bilo u Armagedonu prije nekih tri stotine tisuća godina.

64:6.13 Posljednja velika borba između narančastih i zelenih ljudi desila se je na području doline donjeg Nila u Egiptu. Ova razvučena bitka vodila se gotovo sto godina, a na njezinom završetku vrlo malo narančaste rase je ostalo na životu. Razbijeni ostaci tih ljudi su apsorbirani u zelenu i kasnije pristiglu indigo rasu. No, kao rasa narančasti čovjek je prestao postojati prije nekih sto tisuća godina.

64:6.14 3. Žuti čovjek. Primitivna plemena žutih ljudi su prvi bili napustili selidbe, uspostavili su i naselili se u zajednicama i razvili privatni život koji se temeljio na poljoprivredi. Intelektualno su bili nešto slabiji od crvenog čovjeka, ali društveno i kolektivno su se pokazali superiornijim od svih Šangiških naroda u pitanju poticanja rasne civilizacije. Budući da su razvili bratski duh, različita plemena su naučila živjeti zajedno relativno mirno, i oni su tako mogli potisnuti crvenu rasu dok su se postupno širili u Aziju.

64:6.15 Putovali su daleko od utjecaja svjetskog duhovnog sjedišta i zapali su u veliki mrak nakon Kaligastijinog otpada; ali nastupilo je jedno briljantno doba ovog naroda kada je Singlangton, prije nekih sto tisuća godina, preuzeo vodstvo tih plemena i proglasio obožavanje "Jedne Istine."

64:6.16 Opstanak relativno velikog broja pripadnika žute rase je moguć zbog njihove međuplemenske miroljubivosti. Od dana Singlangtona do razdoblja moderne Kine, žuta rasa se ubraja među mirnije narode Urantije. Ova rasa je dobila malo ali moćno nasljeđe kasnije uvezene Adamičke krvi.

64:6.17 4. Zeleni čovjek. Zelena rasa je bila jedna od skupina primitivnih ljudi koja je imala manje sposobnosti, a dalje je bitno oslabljena opsežnim migracijama u različitim smjerovima. Prije njihove disperzije ova plemena su doživjela veliki kulturni preporod pod vodstvom Fantada prije nekih tristo pedeset tisuća godina.

64:6.18 Zelena rasa je podijeljena u tri glavne grupe: Sjeverna plemena su poražena, porobljena i apsorbirana u žute i plave rase. Istočne skupine su se stopile s ondašnjim indijskim narodima i njihovi ostaci još uvijek postoje među njima. Južni narod je ušao u Afriku, gdje su uništili svoje gotovo jednako inferiorne narančaste rođake.

64:6.19 Na mnoge načine obje skupine su bile podjednake u toj borbi jer svaka je nosila sojeve divovskog reda, kako su mnoge njihove vođe bile visoke preko dva i jedne trećine metra. Ovi divovski sojevi zelenog čovjeka uglavnom su ograničeni na ovu južnu ili Egipatsku naciju.

64:6.20 Ostaci pobjedničkih zelenih ljudi naknadno su apsorbirani u indigo rasu, zadnji obojeni narod koji se razvija i emigrira iz originalnog Šangiškog središta disperzije rasa.

64:6.21 5. Plavi čovjek. Plavi ljudi su bili veliki narod. Oni su u početku izumili koplje i kasnije razradili osnove mnogih umjetnosti moderne civilizacije. Plavi čovjek ima moć mozga crvenog čovjeka sa dušom i osjećajima žutog čovjeka. Adamički potomci su im davali prednost nad svim kasnije formiranim obojenim rasama.

64:6.22 Rani plavi ljudi su bili zavedeni učenjima osoblja Kneza Kaligastije i bačeni su u veliku zbrku naknadnim izopačenim naučavanjima onih izdajničkih vođa. Kao i druge primitivne rase nisu se nikada u potpunosti oporavili od previranja koje je proizvela Kaligastijina izdaja, niti su ikada u potpunosti prevladati svoju sklonost da se bore između sebe.

64:6.23 Oko petsto godina nakon pada Kaligastije, došlo je do rasprostranjenog oživljavanja učenja i javila se religija koja je bila primitivna – ali ništa manje stvarna i korisna. Orlandof je postao veliki učitelj među plavom rasom i mnoga plemena su se vratila štovanju pravoga Boga pod imenom "Vrhovnog Poglavara." Ovo je bio najveći napredak plavog čovjeka do onog kasnijeg vremena kada je ova rasa bila tako silno unaprijeđena miješanjem sa Adamičkim sojevima.

64:6.24 Europska istraživanja i istraživanja starijeg kamenog doba su uglavnom vezana sa iskapanjem oruđa, kostiju i predmeta tih drevnih plavih ljudi, predmeta koji su ustrajali u Europi sve do skorijih vremena. Takozvane bijele rase Urantije su potomci tih plavih ljudi koji su prvo neznatno izmijenjeni mješanjem sa žutim i crvenim, a koji su kasnije uveliko osnaženi apsorbiranjem većeg dijela ljubičaste rase.

64:6.25 6. Indigo rasa. Kao što su crveni ljudi bili najnapredniji od svih Šangaških naroda, tako da su crni ljudi bili najmanje progresivni. Bili su posljednji koji su migrirali iz svojih brdskih domova. Kad su se zaputili u Afriku i preuzeli u posjed nad kontinentom, tu su i ostali osim kada su nasilno odvedeni, od koljena do koljena, kao robovi.

64:6.26 Izolirani u Africi, indigo narodi su slično crvenom čovjeku, primili malo ili ni malo rasnog unaprijeđenja primanjem Adamičke krvi. Sama u Africi, indigo rasa je malo napredovala sve do dana Orvonona, kada su doživjeli veliko duhovno buđenje. Dok su kasnije gotovo u potpunosti zaboravili "Boga Bogova" kojeg je proglasio Orvonon, nisu u potpunosti izgubili želju da se poklone Nepoznatom; barem oni su zadržali neki oblik obožavanja do prije nekoliko tisuća godina.

64:6.27 Bez obzira na njihovu zaostalost, ti indigo narodi imaju isti status pred nebeskim silama kao i svaka druga zemaljska rasa.

64:6.28 To su bile dobi intenzivne borbe između različitih rasa, ali u neposrednoj blizini sjedišta Planetarnog Kneza prosvijetljenije grupe koje su primile skoriju pouku su živjele zajedno u usporednom skladu, iako nije došlo do većeg kulturnog napretka među svjetskim rasama sve do vremena ozbiljnih poremećaja tog režima usljed izbijanja Luciferove pobune.

64:6.29 S vremena na vrijeme svi ti različiti narodi su doživljavali kulturnu i duhovnu obnovu. Mansant je bio veliki učitelj u dane poslije Planetarnog Kneza. No, spominjemo samo one izvanredne vođe i učitelje koji su ispoljili izrazit utjecaj i inspirirali cijelu rasu. S vremenom, mnogi manji učitelji su se javili u različitim regijama, koji su mnogo pridonijeli ukupnom zbroju onih spasonosnih utjecaja koji su spriječili totalni kolaps kulturne civilizacije, posebno tijekom duge i tamne dobi između Kaligastijine pobune i dolaska Adama.

64:6.30 Postoji mnogo dobrih i dostatnih razloga za plan razvoja tri ili šest obojenih rasa na svjetovima prostora. Iako smrtnici Urantije eventualno nisu biti u poziciji u potpunosti poštovati sve te razloge, želimo skrenuli pozornost na sljedeće:

64:6.31 1. Raznolikost je neophodna za mogućnost širokog funkcioniranja prirodne selekcije, diferencijalnog opstanka vrhunskih sojeva.

64:6.32 2. Jače i bolje rase nastaju križanjem različitih naroda, kada su te različite rase nositelji vrhunskih čimbenika nasljeđa. A rase Urantije su trebale izvući korist od takvog ranog spajanja pod uvjetom da takvi objedinjeni ljudi budu naknadno učinkovito unaprijeđeni temeljitim miješanjem sa vrhunskim Adamičkim sojevima. Pokušaj da se izvrši takav eksperiment na Urantiji u sadašnjim rasnim uvjetima bi bilo vrlo poguban.

64:6.33 3. Diverzifikacija rasa pogoduje stimulusu natjecanja.

64:6.34 4. Razlike u statusu rasa i skupina unutar svake rase su bitne za razvoj ljudske tolerancije i altruizma.

64:6.35 5. Homogenost ljudske rase nije poželjna dok narodi bilo kojeg evolutivnog svijeta ne postignu relativno visoku razinu duhovnog razvoja.

7. DISPERZIJA OBOJENIH RASA

64:7.1 Kada su se obojani potomci Šangiške obitelji počeli množiti i dok su tražili priliku za širenje u susjedne teritorije, peti ledenjak, treći prema geološkom proračunu, je napredovao južnom preko Europe i Azije. Ove rane obojene rase proživjele su iznimna iskušenja usljed surovosti i teškoća ledenog doba njihova podrijetla. Ovaj ledenjak je bio tako velik u Aziji da je tisućama godina migracija u istočnu Aziju bila zapriječena. A tek kasnije nakon povlačenja Sredozemnog mora, nakon uzdizanja Arabije iz vode, bilo je to moguće za njih doći do Afrike.

64:7.2 Tako se dogodilo da za gotovo stotinu tisuća godina, ovi Šangiški narodi su se širili oko gorskih podnožja i družili zajedno više ili manje, bez obzira na osebujnu, ali prirodnu netrpeljivost koja se je rano očitovala između različitih rasa.

64:7.3 Između vremena Planetarnog Kneza i Adama, Indija je postala dom najviše kozmopolitskom stanovništvu koje se ikad nalazilo na licu zemlje. Ali to je bilo nesreća da je ova mješavina sadržavala toliko zelene, narančaste i indigo rase. Ovi sekundarni Šangiški narodi su našli život jednostavnijim i ugodnijim u južnim krajevima, a mnogi od njih naknadno su migrirali u Afriku. Primarni Šangiški narodi, naprednije rase, izbjegavali su tropske predjele, crveni čovjek je otišao sjeveroistočno u Aziji dok mu je za petama bio žuti čovjek, dok se plava rasa preselila sjeverozapadno u Europu.

64:7.4 Crveni ljudi su rano počeli migrirati na sjeveroistok, prateći povlačenje leda, zaobilazeći visoravni Indije i zauzimajući cijelu sjeveroistočnu Aziju. Za njihovim petama išla su žuta plemena, koja su ih potom potisnula iz Azije u Sjevernu Ameriku.

64:7.5 Kada su relativno čiste linije ostataka crvene rase napustile Aziju, brojile su jedanaest plemena sa ukupno nešto više od sedam tisuća muškaraca, žena i djece. Ta plemena su bila u pratnji tri male skupine mješovitog nasljeđa koje su najvećim dijelom bile kombinacija narančaste i plave rase. Te tri skupine se nikada nisu u potpunosti bratimile sa crvenim čovjekom i rano su otputovale na jug do Meksika i Srednje Amerike, gdje su se kasnije pridružili maloj grupi mješovitih žutih i crvenih ljudi. Ti narodi su se izmiješali i osnovali novu i stopiljenu rasu, jednu koja je bila mnogo manje ratoborna od čiste linije crvenih ljudi. Tijekom pet tisuća godina ove stopljene rase raspale su se u tri skupine, osnivajući civilizacije Meksika, Srednje Amerike i Južne Amerike. Izdanak Južne Amerike je dobio neznatnu primjesu Adamove krvi.

64:7.6 Do određene mjere rani crveni i žuti ljudi su pomiješani u Aziji, a potomstvo tog sjedinjenja putovalo je na istok i duž južne obale mora i na kraju je bilo protjerano usljed brzog povećanja žute rase i proširenja na poluotocima i ubrzo po otocima mora. Oni su današnja smeđa rasa.

64:7.7 Žuta rasa je nastavila zauzimati središnje regije istočne Azije. Od svih šest obojenih rasa oni su preživjeli u najvećem broju. Dok se žuta rasa tu i tamo bavila rasnim ratovima, oni nisu vodili takve stalne i uporne ratove istrebljenja kao pripadnici crvene, zelene i narančaste rase. Ove tri rase praktički su se same uništile prije nego što su ih na kraju sviju uništili njihovi neprijatelji iz drugih rasa.

64:7.8 Kako se djelovanje petog ledenjaka nije proširilo na krajnji jug Europe, djelomično je otvoren put kojim su ovi Šangiški narodi migrirali prema sjeverozapadu; a pri povlačenju leda, plavi ljudi, zajedno sa nekoliko drugih malih rasnih skupina, migrirali su prema zapadu starim stazama Andonskih plemena. Oni su opsjedali Europu u uzastopnim valovima, zauzimaju najveći dio kontinenta.

64:7.9 U Europi su uskoro naišli na neandertalske potomke njihovog ranog i zajedničkog predka Andona. Ovi stariji europski Neandertalci su protjerani na jug i istok usljed djelovanja ledenjaka i tako su bili u poziciji brzo susresti i apsorbirati njihove pridošle rođake iz Šangiških plemena.

64:7.10 Općenito i iz početka, Šangiška plemena su bila više nego inteligentna i na mnoge načine daleko superiornija od pogoršanih potomaka ranih Andoničkih ljudi; i druženje tih Šangaških plemena s neandertalskim narodima dovelo je do neposrednog poboljšanja starije rase. Zahvaljujući toj infuziji Šangiške krvi, a posebno krvi plavog čovjeka, došlo je do značajnog poboljšanja u neandertalskim narodima koje se moglo vidjeti u uzastopnim valovima sve inteligentnijih plemena koja su prelazila preko Europe s istoka.

64:7.11 Tijekom sljedećeg interglacijalnog razdoblja ove nove neandertalske rase su raširene od Engleske do Indije. Ostatak plave rase koji je ostao u starom perzijskom poluotoku kasnije je stopljen s nekim drugima, prvenstveno žutom rasom; rezultat ove mješavine, koji je potom nešto unaprijeđen primjesom ljubičaste rase Adama, je opstao kao crnomanjasta nomadska plemena modernih Arapa.

64:7.12 Svi napori u prepoznavanju Šangiškog podrijetla suvremenih naroda moraju uzeti u obzir kasnije poboljšanje rasnih sojeva sa naknadnim dodatkom Adamičke krvi.

64:7.13 Napredne rase su tražile sjeverne ili umjerene klime, dok su narančasta, zelena i indigo rasa postepeno gravitirale u Afriku preko novog povišenog kopnenog mosta koji je odvajao Indijski ocean od Sredozemnog mora koje se povlačilo prema zapadu.

64:7.14 Posljednji Šangaški narod koji je migrirao iz svoga središta rasnog podrijetla je bio indigo čovjek. Otprilike u vrijeme kad je zeleni čovjek završavao istrbljenje narančaste rase u Egiptu pri čemu je sam uveliko pogoršan, veliki crni egzodus je započeo prema jugu kroz Palestinu uz obalu mora; a kasnije, kada su fizički jaki indigo narodi zauzeli Egipat, izbrisali su zelenog čovjeka iz postojanja čistom snagom brojeva. Ove indigo rase su apsorbirale ostatke narančastog čovjeka i mnogo zaliha zelena čovjeka, i neka od indigo plemena znatno su poboljšana ovim rasnim miješanjem.

64:7.15 I tako se čini da je u Egiptu prvo dominirao narančasti čovjek, zatim zeleni, za kojim je slijedio indigo (crni) čovjek, a još kasnije tu dominira rasa koja je mješavina indigo, plavog i modificiranog zelenog čovjeka. No, davno prije nego je Adam stigao, plavi ljudi Europe i mješovite rase Arabije potisnule su indigo rasu iz Egipta daleko na jug afričkog kontinenta.

64:7.16 Kako se Šangiška migracija približavala kraju, zelena i narančasta rasa više nisu postojale, crveni čovjek je vladao Sjevernom Amerikom, žuti čovjek istočnom Azijom, plavi čovjek Europom, a indigo rase su gravitirale u Afriku. Indija ima spoj sekundarne Šangiške rase, a smeđi čovjek, koji je spoj crvene i žute rase, drži otoke azijske obale. Miješana rasa prilično visokog potencijala zauzima visinske predjele Južne Amerike. Čišći Andoniti žive u ekstremnim sjevernim uvjetima Europe i na Islandu, Grenlandu i sjeveroistočnoj Sjevernoj Americi.

64:7.17 Tijekom razdoblja najduljeg napredovanja ledenjaka, najzapadnija Andonska plemena su gotovo zgurana u more. Oni su živjeli godinama u uskom južnom traku sadašnjeg otoka Engleske. I kako se ledenjak javljao u više navrata, oni su potisnuti i odvedeni na more kada se šesti i posljednji glečer napokon pojavio. Oni su bili prvi morski pustolovi. Gradili su brodove i počeli potragu za novim zemljama slobodnim od zastrašujuće invazije leda. Neki od njih su dosegli Island, drugi Grenland, ali velika većina je poginula od gladi i žeđi na otvorenom moru.

64:7.18 Prije nešto više od osamdeset tisuća godina, ubrzo nakon što je crveni čovjek ušao na sjeverozapadnu Sjevernu Ameriku, zamrzavanje sjevernih mora i potiskivanje lokalnih ledenjaka na Grenlandu potisnuli su te Eskime, potomke prastanovnika Urantije u potragu za boljim zemljištem, novim domom; i oni su bili uspješni, kako su sigurno prešli uskim prolazom koji je tada odvajao Grenland od sjeveroistočnog kopna Sjeverne Amerike. Oni su došli do kontinenta oko dvije tisuće sto godina nakon što je crveni čovjek stigao na Aljasku. Nakon toga neki od mješovitih sojeva plavog čovjeka su se zaputili prema zapadu i stopili s kasnijim Eskimima, a to stapanje nije bilo od mnogo koristi za Eskimska plemena.

64:7.19 Prije oko pet tisuća godina dogodio se slučajni susret između jednog indijanskog plemena i pojedinačne skupine Eskima na jugoistočnoj obali Hudsonskog zaljeva. Ta dva plemena su teško komunicirali jedni s drugima, no vrlo brzo su se izmiješali s rezultatom da su Eskimi na kraju apsorbirani među brojnije crvene ljude. I to predstavlja jedini kontakt Sjeverno Američkog crvenog čovjeka i bilo koje druge ljudske skupine do prije nekih tisuću godina, kada je bijeli čovjek slučajno prvi put stupio na kopno na atlantskoj obali.

64:7.20 Borbe ovih ranih dobi obilježene su hrabrošću, ako ne i junaštvom. A nama je svima žao da se toliko tih prvoklasnih i robusnih osobina vaših ranih predaka poslije izgubilo kod današnjih rasa. Iako cijenimo vrijednost mnogih poboljšanja i unaprijeđenja civilizacije, nedostaje nam ta veličanstvena ustrajnost i vrhunska odanost vaših ranih predaka, koja se često graničila s veličanstvom i uzvišenošću.

64:7.21 Predstavio stalni Nositelj Života na Urantiji.





Back to Top