Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 187
RASPEĆE
Sekcije
POGLAVLJE 187
RASPEĆE
187:0.1 (2004.1) NAKON što su pripremili dvojicu zločinaca, vojnici su pod upravom satnika krenuli prema mjestu raspeća. Satnik na čelu ove dvanaestorice vojnika je bio isti onaj kapetan koji je prethodne noći vodio rimske vojnike da uhite Isusa u Getsemanskom vrtu. Kod Rimljana je bio običaj dodijeliti četiri vojnika da prate svakog osuđenika na smrt na križu. Dvojicu razbojnika su dobro izbičevali prije nego što će ih raspeti, dok Isusa više nisu fizički kažnjavali; kapetan je nesumnjivo zaključio da su ga već dovoljno bičevali, čak i prije njegove osude.
187:0.2 (2004.2) Dvojica lopova koji su raspeti s Isusom bili su suradnici Barabe i trebali su ugledati smrt sa svojim vođom da ga Pilat nije pomilovao prilikom Pashe. Isusa su tako raspeli umjesto Barabe.
187:0.3 (2004.3) To što se Isus sada kani učiniti - podvrgnuti se smrti na križu - on čini dobrovoljno. Navješćujući ovo iskustvo, rekao je: “Zato me ljubi i čuva Otac moj što sam spreman dati život svoj. Ali ja ću ga opet uzeti. Nitko mi ga ne može oduzeti - ja ga sam od sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti. Takva je zapovijed koju sam primio od Oca svoga.”
187:0.4 (2004.4) Bilo je nešto prije devet ujutro, kada su vojnici izveli Isusa iz upraviteljevog dvora na putu do Golgote. Slijedili su ih mnogi koji su potajno suosjećali s Isusom, ali najveći dio ove skupine od nekih dvjesto osoba uglavnom se sastojao od Isusovih neprijatelja i znatiželjnih besposličara koji su samo htjeli uživati u šokantnom prizoru raspeća. Samo je nekoliko židovskih vođa došlo vidjeti kako Isus umire na križu. Znajući da je Pilat predao Isusa rimskim vojnicima i da je bio osuđen na smrt, oni su najvećim brojem ostali u hramu planirajući što će učiniti s njegovim sljedbenicima.
1. NA PUTU ZA GOLGOTU
187:1.1 (2004.5) Prije nego što su napustili dvorište praetorija, vojnici su položili poprečnu gredu na Isusova ramena. Bio je običaj prinuditi osuđenika da nosi poprečnu gredu do mjesta raspeća. Osuđenici nisu nosili cijeli križ, već samo njegovu kraću gredu. Dulji i uspravni stupovi križa već su bili prevezeni na Golgotu i u trenutku dolaska vojnika i njihovih zatočenika, bili su čvrsto zabijeni u zemlju.
187:1.2 (2004.6) Kapetan je prema običaju predvodio procesiju noseći bijele tablice na kojima su ugljenom pisana imena zločinaca i priroda zločina za koje su osuđeni. Za dvojicu zločinaca satnik je već imao obavijesti s njihovim imenima, ispod kojih je napisao samo jednu riječ: “Razbojnik.” Kako je nalagao običaj, nakon što je žrtva bio pribijena na prečku i podignuta na svoje mjesto na uspravnoj gredi, namjeravali su prikucati ovu obavijest na vrh križa kako bi svi svjedoci znali za koji je zločin čovjek raspet. Tablicu koju je satnik nosio na putu prema Golgoti ispisao je sam Pilat na latinskom, grčkom i aramejskom, i na njoj je pisalo: “Isus Nazarećanin - kralj židovski.”
187:1.3 (2005.1) Određeni pripadnici židovskih vlasti koji su bili nazočni kad je Pilat napisao ove riječi glasno su prosvjedovali što se Isusa naziva “kraljem židovskim.” Ali Pilat im je svratio pažnju na činjenicu da je ova tvrdnja bila dio optužbi koje su vodile k Isusovoj osudi. Kad su Židovi uvidjeli da nisu mogli nagovoriti Pilata da se predomisli, počeli su tražiti da ako ništa drugo promijeni natpis u:“Ovaj je rekao: kralj sam židovski.” Ali Pilat je bio nepopustljiv; nije htio promijeniti natpis. Na sve daljnje molbe samo je odgovorio, “Što sam napisao, napisao sam.”
187:1.4 (2005.2) Premda je bio običaj ići na Golgotu najduljim putem kako bi što veći broj ljudi mogao vidjeti osuđene kriminalce, ovom prilikom su išli najkraćim putem do kapije Damaska na putu koji je vodio iz grada na sjever i slijedeći ovaj put uskoro su stigli na Golgotu, službeno mjesto raspeća u Jeruzalemu. Iza Golgote nalazile su se vile bogatih, a na drugoj strani ceste su bile grobnice mnogih bogatih Židova.
187:1.5 (2005.3) Raspeće nije bilo židovski način kažnjavanja. I Grci i Rimljani su usvojili ovu metodu od Feničana. Čak ni Herod, unatoč svojoj okrutnosti, nije pribjegavao raspeću. Rimljani nikad nisu razapinjali rimske državljane; ovom su nečasnom načinu smrti podvrgavali samo robove i podvrgnute narode. U vrijeme opsjede Jeruzalema, samo četrdeset godina nakon Isusovog raspeća, cijela Golgota je bila prekrivena tisućama i tisućama križeva na kojima je iz dana u dan stradao cvijet židovske rase. Bila je to uistinu grozna žetva koja je izrasla iz sjemena posijanog na ovaj dan.
187:1.6 (2005.4) Kako se smrtna povorka kretala uskim ulicama Jeruzalema, mnoge milosrdne židovke koje su čule Isusov nauk o dobrom raspoloženju i suosjećajnosti i koje su znale o njegovom životu brižnog služenja, nisu se mogle zdržati od plača kad su vidjele kako ga vode na tako nečasnu smrt. Dok je prolazio, mnoge od tih žena su plakale i naricale. A kad su se neke čak usudile slijediti uz njega, Učitelj je okrenuo glavu prema njima i rekao: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom! Moj se rad bliži kraju - uskoro trebam poći k svome Ocu - ali Jeruzalemu tek predstoje teška vremena. Jer, evo, dolazi vrijeme kad će se reći: Blago nerotkinjama i sisama koje nisu dojile. Tada će se dovikivati gorama: 'Padnite ne nas!,' a brežuljcima: 'Pokrijte nas,' kako bi vas izručili od užasa vaših muka.”
187:1.7 (2005.5) Te jeruzalemske žene su doista pokazivale veliku hrabrost svojim javnim iskazanjem naklonosti prema Isusu, jer je bilo strogo protuzakonito pokazati prijateljsko raspoloženje prema osuđenicima na križnom putu. Svjetina je imala pravo pljuvati, vrijeđati i ismijavati optuženog, ali mu nije smjela pokazati simpatiju. Premda je Isus bio zahvalan za ispoljenje simpatije u tom mračnom satu dok su se njegovi prijatelji skrivali, on nije htio dopustiti da ove dobrodušne žene na sebe navuku nezadovoljstvo vlasti ovim javnim ukazanjem samilosti. Čak i u ovom trenutku Isus nije mislio o sebi, već samo o groznim i tragičnim danima koji su stajali pred Jeruzalemom i cijelom židovskom nacijom.
187:1.8 (2006.1) Dok se Učitelj s mukom vukao na križnom putu, bio je jako iscrpljen; nalazio se na rubu snage. Nije ni jeo ni pio od Posljednje večere u kući Ilije Marka; niti mu je bio dopušten i trenutak počinka. Osim toga, prošao je kroz saslušanje za saslušanjem prije osude, da ne spominjemo ponižavajuća bičevanja s fizičkom patnjom i gubitkom krvi. Povrh svega toga osjećao je užasnu mentalnu tjeskobu, snažnu duhovnu napetost i grozan osjećaj ljudske usamljenosti.
187:1.9 (2006.2) Ubrzo nakon prolaska kroz vrata na putu iz grada, dok je posrtao pod teretom poprečne grede, Isus je na trenutak ostao bez snage i pao pod težinom svog teškog tereta. Vojnici su počeli vikati i udarati ga nogama, ali on nije mogao ustati. Kad je kapetan to vidio, znajući kroz što je sve Isus prošao, naredio je vojnicima da prestanu. Zatim je naredio jednom prolazniku, nekom Šimunu Cirencu, da podigne poprečnu gredu s Isusovih ramena i da je nosi ostatak puta do Golgote.
187:1.10 (2006.3) Ovaj čovjek Šimun je došao iz daleke Cirene u sjevernoj Africi, da prisustvuje Pashi. Kad mu je rimski zapovjednik naredio da nosi Isusovu poprečnu gredu, stajao je pred gradskim zidinama s drugim Cirencima na putu u grad kako bi sudjelovao u religioznim obredima. Šimun je ostao uz Učitelja do sata njegove smrti na križu, u razgovoru s mnogim njegovim prijateljima i neprijateljima. Nakon uskrsnuća i neposredno prije odlaska iz Jeruzalema, Šimun je postao hrabar vjernik u evanđelje kraljevstva koji je po povratku kući uveo cijelu svoju obitelj u nebesko kraljevstvo. Njegova dva sina, Aleksandar i Rufus, postali su vrlo učinkoviti učitelji novog evanđelja u Africi. Ali Šimun nije znao da je Isus, čiji je teret ovom prilikom nosio, bio isti onaj židovski mentor koji se nekoć sprijateljio s njegovim povrijeđenim sinom.
187:1.11 (2006.4) Bilo je to nedugo nakon devet sati kad je smrtna povorka stigla na Golgotu i rimski vojnici su počeli zakucavati dvojicu razbojnika i Sina Čovječjeg na njihove križeve.
2. RASPEĆE
187:2.1 (2006.5) Vojnici su prvo privezali Učiteljeve ruke za poprečnu gredu, a onda su mu pribili dlanove za drvo. Kad su podigli poprečnu gredu i pričvrstili je za uspravni stup, privezali su i prikovali Isusove noge jednim dugačkim čavlom koji je prošao kroz oba stopala. Uspravni stup je imao veliki klin usađen na odgovarajućoj visini kao potporu tjelesnoj težini. Križ nije bio visok, tako da su Učiteljeva stopala bila manje od metra iznad zemlje. Stoga je bio u mogućnosti čuti svaku riječ podsmijeha i jasno vidjeti izraz na licima onih koji su mu se tako nepromišljeno rugali. A svi su okupljeni isto tako mogli čuti svaku Isusovu riječ izrečenu tijekom ovih sati polagane muke i spore smrti.
187:2.2 (2007.1) Vladao je običaj da se ukloni sva odjeća s onih kojima je predstojala smrt na križu, ali budući su se Židovi uveliko protivili javnom prikazivanju golotinje, Rimljani su imali običaj stavili komad tkanine oko bokova svih žrtava raspeća uJeruzalemu. Tako su s Isusa skinuli njegovu odjeću i on je bio na taj način odjeven prije nego što je stavljen na križ.
187:2.3 (2007.2) Raspeću se pribjegavalo samo kao okrutnoj i sporoj smrtnoj kazni, jer je žrtva ponekad bila u životu nekoliko dana. U Jeruzalemu je vladalo veliko protivljenje raspeću, a postojalo je i društvo židovskih žena koje su obilazile osuđenike i davale im vino s drogama kako bi umanjile njihovu patnju. Ali kad je Isus okusio to narkotizirano vino, premda je bio vrlo žedan, odbio ga je piti. Učitelj je bio donio odluku da će zadržati svoju ljudsku svijest do samog kraja. On je želio susresti smrt, čak i u ovom okrutnom i nečovječnom obliku, i izvojevati pobjedu nad njom svojim dobrovoljnim predavanjem punom iskustvu ljudskog življenja.
187:2.4 (2007.3) Prije nego što je Isus stavljen na križ, raspeli su dvojicu razbojnika na njihove križeve, a oni su cijelo vrijeme psovali i pljuvali na svoje pogubitelje. Kad su ga pribili na prečku, Isus je samo rekao, “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” On se ne bi mogao tako milostivo i brižno zauzeti za svoje pogubitelje da cijela njegova nesebična služba nije počivala na upravo takvim mislima ljubavi i odanosti. Ideje, motivi i čežnje cijelog čovjekovog života postaju obznanjene u kriznim situacijama.
187:2.5 (2007.4) Nakon što su Učitelja podigli na križ, kapetan je prikovao tablicu iznad njegove glave na kojoj je na tri jezika pisalo: “Isus Nazarećanin - kralj židovski.” Židovi su se razbjesnili zbog te tobožnje uvrede. No, Pilata je iritiralo njihovo neuljudno ponašanje; osjećao se ucjenjenim i poniženim, te je na taj način nastojao dobiti sitnu osvetu. Mogao je napisati “Isus, buntovnik.” Ali on je dobro znao koliko su ovi jeruzalemski Židovi mrzili sam spomen Nazareta, i ovim ih je nastojao poniziti. Znao je da će dirnuti njihovu osjetljivu žicu ako nazove ovog osuđenog Galilejca “kraljem židovskim.”
187:2.6 (2007.5) Mnogi od židovskih vođa, kad su saznali kako ih je Pilat nastojao ismijati ovim natpisom na križu, pojurili su prema Golgoti, ali nisu se usudili skinuti tablicu jer su rimski vojnici bili na straži. Kako nisu mogli ukloniti natpis, ovi su se lideri pomiješali sGomilom da na svaki način potaknu ruganje i ismijavanje, kako ljudi ne bi ozbiljno uzeli taj natpis.
187:2.7 (2007.6) Apostol Ivan, s Isusovom majkom Marijom, Rutom i Judom, stigao je na scenu upravo kad su vojnici podigli Isusa na križ, u času kad je kapetan prikovao natpis iznad Učiteljeve glave. Ivan je bio jedini od jedanaestorice apostola koji je svjedočio raspeće, a čak ni on nije ostao uz Isusa cijelo vrijeme, već je nakon što je doveo Isusovu majku, požurio natrag u Jeruzalem po svoju majku i njezine prijateljice.
187:2.8 (2007.7) Kad je Isus vidio svoju majku u pratnji Ivana i svoga brata i sestre, on se nasmiješio, ali nije ništa rekao.U međuvremenu su četiri vojnika koja su prema običaju pratila Isusa na raspeće, među sobom razdijelila njegovu odjeću. Jedan je uzeo sandale, drugi turban, treći pojas, a četvrti ogrtač. Ostala je njegova tunika bez šavova koja je dosezala do koljena i nju su htjeli rasparčati na četiri dijela, ali kad su vojnici vidjeli ovaj neobični odjevni predmet, odlučili su za nju baciti ždrijeb. Isus ih je promatrao s križa dok su među sobom dijelili njegovu odjeću, dok mu se cijelo vrijeme rugala lakomislena svjetina.
187:2.9 (2008.1) Dobro je što su rimski vojnici uzeli Učiteljevu odjeću. Inače, da je pripala Isusovim sljedbenicima, ona bi postala predmetom praznovjernog relikvijskog obožavanja. Učitelj nije želio da njegovim sljedbenicima ostanu bilo kakvi materijalni predmeti povezani s njegovim zemaljskim životom. Želio je čovječanstvu ostaviti jedino sjećanje na svoj ljudski život posvećen visokom duhovnom idealu izvršenja Očeve volje.
3. ONI KOJI SU PRISUSTVOVALI RASPEĆU
187:3.1 (2008.2) U petak ujutro oko devet i pol, vojnici su raspeli Isusa na križ. Nešto prije jedanaest, oko njega se okupilo preko tisuću osoba koje su došle svjedočili ovaj spektakl raspeća Sina Čovječjega. Tijekom tih užasnih sati, nevidljiva kozmička mnoštva su nijemo promatrala ovaj nesvakidašnji prizor svoga Stvoritelja koji je umirao kao ljudsko biće - i to na najružniji mogući način - kao osuđeni zločinac.
187:3.2 (2008.3) Pored križa su u različitim trenucima bili Marija, Ruta, Juda, Ivan, Šaloma (Ivanova majka) i skupina odanih vjernica među kojima su bile Marija Kleofina i sestra Isusove majke, Marija Magdalena i Rebeka iz Sefore. Ovi i drugi Isusovi prijatelji mirno su promatrali njegovo veliko strpljenje i hrabrost i užasnu fizičku patnju koju je podnosio.
187:3.3 (2008.4) Mnogi prolaznici su ga grdili mašući glavom i govoreći: “Ti, koji hram razvaljuješ i u tri ga dana opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si uistinu Sin Čovječji, zašto ne siđeš s križa?” Na sličan način neki od židovskih vladara su se rugali Isusu govoreći, “Druge je spasio, a sebe ne može spasiti.” Drugi su govorili, “Ako si uistinu kralj Izraelov, siđi s križa, da vidimo i da vjerujemo.” I dalje su mu se nastavili ismijavati govoreći: “On se uzdao u Boga da ga oslobodi. Još je tvrdio da je Sin Božji - pogledaj ga sada - raspetog između dvojice razbojnika.” Vrijeđali su ga i razbojnici koji su bili s njim razapeti.
187:3.4 (2008.5) Budući da Isus nije odgovarao na njihove uvrede i kako se bližilo podne tog posebnog dana priprave za blagdan, oko pola dvanaest razišao se najveći dio svjetine koja ga je ismijavala i vrijeđala; ostalo je manje od pedeset osoba. Vojnici su se spremali početi s ručkom uz koji su pili jeftino kiselo vino u čekanju na polaganu smrt osuđenika. Dok su pili vino, podrugljivo su nudili zdravicu Isusu, govoreći: “Usreću i uzdravlje židovskom kralju.” I bili su zapanjeni Učiteljevim mirnim promatranjem njihove podruge i ismijavanja.
187:3.5 (2008.6) Kad je Isus vidio da jedu i piju, on je pogledao dolje na njih i rekao, “Žedan sam.” Kad je kapetan straže čuo kako Isus kaže, “Žedan sam,” uzeo je malo vina iz boce, natopio njome spužvu, nataknuo spužvu na koplje i primaknuo je Isusovim ustima da navlaži njegove osušene usne.
187:3.6 (2008.7) Kako je Isus nakanio da živi bez pribjegavanja svojim nadnaravnim moćima, on je isto tako odabrao da umre kao svaki drugi smrtnik na križu. Živio je kao čovjek i namjeravao je umrijeti kao čovjek - izvršavajući Očevu volju.
4. RASPETI ZLOČINAC
187:4.1 (2008.8) Jedan od razbojnika vrijeđao je Isusa govoreći, “Ako si ti Sin Čovječji, zašto ne spasiš sebe i nas?” Ali kad je ovaj tako ukorio Isusa, drugi, koji je mnogo puta čuo Isusove propovijedi, rekao je: “Zar se ni Boga ne bojiš?Zar ne vidiš da smo mi ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela, ali ovaj nije nikakva zla učinio? Bolje da tražimo oprost za grijehe i spasenje svojim dušama.” Kad je Isus čuo ove riječi, okrenuo se prema razbojniku i nasmiješio se s odobravanjem. Kad je zločinac vidio kako se Isus okrenuo prema njemu, smogao je hrabrosti da potpali pritajeni plamen svoje vjere i kaže, “Gospodine, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.” A onda je Isus rekao, “Zaista, zaista, danas ti kažem, jednom ćeš biti sa mnom u Raju.”
187:4.2 (2009.1) Učitelj je imao vremena usred smrtnih muka slušati ispovijed vjere ovog vjernika razbojnika. Kad je ovaj lopov potražio spasenje, on ga je našao. On je već više puta bio ponukan vjerovati u Isusa, ali se tek u ovim posljednjim satima svijesti cijelim srcem predao Učiteljevom nauku. Kad je vidio način na koji se Isus suočio sa svojom smrti na križu, ovaj zločinac više nije mogao odoljeti uvjerenju da je taj Sin Čovječji doista bio Sin Božji.
187:4.3 (2009.2) Tijekom ove epizode Isusovog prijema lopova u nebesko kraljevstvo, apostol Ivan nije bio pored križa, jer je otišao u grad da dovede svoju majku i njezine prijateljice na mjesto raspeća. Luka je kasnije čuo priču o ovim događajima od rimskog zapovjednika straže koji je postao vjernikom.
187:4.4 (2009.3) Apostol Ivan je govorio o raspeću onako kako se sjećao ovog događaja poslije otprilike dvije trećine stoljeća. Drugi zapisi temelje se na svjedočanstvu rimskog satnika koji je bio na dužnosti i koji je - nakon što je vidio i čuo ove događaje - vjerovao u Isusa i ušao u punu bratsku zajednicu nebeskog kraljevstva na zemlji.
187:4.5 (2009.4) Ovog su mladića - razbojnika koji se pokajao - na život nasilja i zločina naveli oni koji su veličali nasilje i zlodjela kao učinkovit domoljubni prosvjed protiv političke represije i društvene nepravde. I ova je filozofija, zajedno s pustolovnim duhom, navela mnoge inače dobronamjerne mladiće na smjele razbojničke ekspedicije. Ovaj je mladić smatrao Barabu herojem. Sada je shvatio da je pogriješio. Ovdje je na križu pored sebe vidio uistinu velikog čovjeka, pravog heroja. Bio je to upravo onaj heroj koji je pobudio njegov zanos, nadahnuo ga njegovim najvišim idejama moralnog samopoštovanja i potaknuo sve njegove ideale hrabrosti, muževnosti i odvažnosti. Dok je gledao Isusa, u njegovom se srcu probudio neodoljivi osjećaj ljubavi, odanosti i istinske veličine.
187:4.6 (2009.5) A da je bilo koja druga osoba među ovom podrugljivom svjetinom doživjela rođenje vjere u svojoj duši i da se obratila Isusu za milost, bila bi primljena s istom brižnom ljubavlju koja je ukazana ovom vjerniku koji je bio razbojnik.
187:4.7 (2009.6) Upravo kad je lopov koji se pokajao čuo Učiteljevo obećanje o susretu u Raju, Ivan se vratio iz grada u pratnji svoje majke i nekih desetak vjernica. Ivan je stao pored Isusove majke Marije da joj da potporu. Njezin sin Juda je stajao s druge strane. Gledajući na njih s visine, negdje oko podneva, Isus je rekao svojoj majci: "Ženo, evo ti sina!” Onda je rekao Ivanu, “Sine, evo ti majke!” A zatim se obratio oboma, rekavši, “Želim da odete odavde.”I tako su Ivan iJuda poveli Mariju s Golgote. Ivan je Isusovu majku poveo u svoje boravište u Jeruzalemu, a zatim je požurio natrag na mjesto raspeća. Marija se nakon Pashe vratila u Betsaidu, gdje je živjela u Ivanovoj kući do kraja svog prirodnog života. Nije poživjela ni godinu dana nakon Isusove smrti.
187:4.8 (2010.1) Kad je Marija otišla, druge žene su se povukle malo dalje i ostale su pored Isusa ne samo do njegove smrti na kižu, već i do časa kad je Učiteljevo tijelo skinuto za ukop.
5. POSLJEDNJI SAT NA KRIŽU
187:5.1 (2010.2) Premda se to obično događa kasnije u godini, nedugo poslije podneva nebo se zamračilo od sitnog pijeska u zraku. Stanovnici Jeruzalema su znali da je to značilo dolazak jedne od onih toplih oluja iz Arapske pustinje.Prije jedan popodne nebo se tako zamračilo da je sunca potpuno nestalo, a ostatak mnoštva je požurio natrag u grad. Kada je Učitelj izdahnuo nedugo nakon podneva, uz njega je bilo manje od trideset ljudi, od kojih su njih trinaest bili rimski vojnici i skupina od petnaestak vjernika. Među ovim vjernicima su najvećim dijelom bile žene, izuzev Isusovog brata Jude i Ivana Zebedejevog, koji su se na Golgotu vratili neposredno prije Učiteljeve smrti.
187:5.2 (2010.3) Nedugo poslije jedan sat u sve većoj tami pješčane oluje, Isus je počeo gubiti ljudsku svijest. On je već izgovorio svoje posljednje riječi milosti, oprosta i upozorenja. Njegova posljednju želja - o brizi za njegovu majku Mariju - već je bila saopćena. Tijekom ovog posljednjeg sata prije smrti, Isusov ljudski um je pribjegao recitiranju mnogih odlomaka iz židovskih spisa, a osobito Psalma. Posljednja svjesna misao Isusovog ljudskog uma odnosila se na ponavljanje onog dijela iz Knjige psalma koji je danas poznat kao dvadeseti, dvadeset prvi i dvadeset drugi psalm. Dok je mogao micati usnama, bio je suviše slab da izgovori riječi ovih odlomaka koje je poznavao napamet. Samo nekoliko puta su oni koji su stajali najbliže do njega mogli čuti poneku riječ, kao što je: “Znam evo, Gospodin će spasenje dati svom pomazaniku,” “Tvoja ruka nek pronađe sve dušmane moje,” i “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Isus nije ni jednog trenutka sumnjao u činjenicu da je živio u skladu s Očevom voljom; on nikada nije sumnjao da je sada polagao svoj zemaljski život u skladu s voljom svoga Oca. On nije osjećao da ga je Otac ostavio; samo je u svojoj sve slabijoj svijesti recitirao mnoge odlomke iz Svetog pisma, a među njima i ovaj dvadeset drugi psalam koji počinje riječima, “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” A dogodilo se da je to bio jedan od tri odlomka koje je izgovorio dovoljno jasno da su ga okupljeni mogli čuti.
187:5.3 (2010.4) Oko pola dva Isus je izrekao svoju posljednju molbu upućenu svojim bližnjima kad je po drugi put rekao: “Žedan sam,” i isti kapetan straže mu je opet navlažio usne istom spužvicom namočenom u kiselo vino koje je u to doba bilo poznato kao ocat.
187:5.4 (2010.5) Pješčana oluja se pojačavala i nebo se sve više zamračivalo. Pored Isusa su još uvijek stajali vojnici i mala skupina vjernika. Vojnici su čučali pored križa, šćućureni jedni pored drugih da se zaštite od razorne navale pijeska. Ivanova majka i ostale vjernice promatrale su izdaleka, iz zaklona jedne izbočene stijene. Kad je Učitelj na kraju izdahnuo, pored križa su stajali Ivan Zebedejev, njegov brat Juda i sestra Ruta, Marija Magdalena i Rebeka, nekoć iz Sefore.
187:5.5 (2011.1) Bilo je to nešto prije tri, kada je Isus jakim glasom povikao, “Svršeno je! Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” A kad je to izgovorio, pognuo je glavu i izdahnuo. Kad je rimski stotnik vidio kako je Isus umro, udario se po prsima i rekao, “Zaista, ovaj je čovjek bio pravednik; doista je bio Sin Božji.” I od tada je počeo vjerovati u Isusa.
187:5.6 (2011.2) Isus je izdahnuo na kraljevski način - onako kako je i živio. Otvoreno je pokazao svoje kraljevsko dostojanstvo i ostao gospodar situacije tijekom ovog tragičnog dana. Spremno se suočio sa svojom sramotnom smrću, nakon što je prvo osigurao sigurnost svojih odabranih apostola. Mudro je suzbio Petrove nasilne tendencije i tražio da Ivan ostane uz njega do kraja njegove smrtne egzistencije. Otkrio je svoju pravu prirodu ubojitom Velikom vijeću i podsjetio je Pilata na ono što je bilo izvor njegove suverene moći koju je imao kao Sin Čovječji. Na Golgotu je krenuo noseći svoju poprečnu gredu i završio je svoje darivanje ljubavi prepuštajući svoj duh smrtničkog postignuća u ruke Rajskog Oca. Nakon takvog života - i takve smrti - Učitelj je doista mogao reći, “Svršeno je.”
187:5.7 (2011.3) Budući da je to bio dan priprave za Pashu i subotu, Židovi nisu htjeli ostaviti raspeta tijela na Golgoti. Zato su otišli Pilatu tražeći da se slome noge trojici razapetih, da ih se otpremi i skine s križeva i baci u kazneničke grobnice prije zalaska sunca. Kad je Pilat čuo ovu molbu, poslao je trojicu vojnika da slome noge i da skinu Isusa i dvojicu razbojnika s njihovih križeva.
187:5.8 (2011.4) Kad su ti vojnici stigli na Golgotu, učinili su kako im je bilo rečeno s dvojicom razbojnika, ali su na svoje iznenađenje zatekli Isusa mrtvog. Međutim, kako bi bili sigurni u njegovu smrt, jedan od vojnika je kopljem probio Isusovu lijevu stranu. Iako su nekom prilikom žrtve raspeća znale ostati u životu po dva ili tri dana, ogromna emocionalna agonija i duboka duhovna tjeskoba okončali su Isusovsmrtni život za manje od pet i pol sati.
6. POSLIJE RASPEĆA
187:6.1 (2011.5) Usred tame izazvane pješčanom olujom, oko pola četiri poslije podne, David Zebedejev je poslao posljednje glasnike da raznesu vijest o Učiteljevoj smrti. Posljednji glasnici su otišli u dom Marte i Marije u Betaniji, gdje se trebala nalaziti Isusova majka s ostakom njezine obitelji.
187:6.2 (2011.6) Poslije Isusove smrti, Ivan je poslao žene u pratnji Jude do kuće Ilije Marka, gdje su ostale preko subote. Ivan, koji je do sada već bio dobro poznat rimskom satniku, ostao je na Golgoti sve dok nisu stigli Josip i Nikodem s Pilatovim ovlašćenjem da uzmu u posjed Isusovo tijelo.
187:6.3 (2011.7) Tako je završio ovaj dan patnje i tragedije cijelog svemira čija su bezbrojna inteligentna bića nijemo stajala pred ovim šokantnim prizorom raspeća ljudskog utjelovljenja njihovog voljenog Vladara; bili su užasnuti ovim prikazom smrtne bezdušnosti i ljudske izopačenosti.