Knjiga Urantije
DIO IV. Isusov život i učenja
POGLAVLJE 156 : BORAVAK U TIRI I SIDONU
Sekcije
POGLAVLJE 156 : BORAVAK U TIRI I SIDONU
156:0.1 (1734.1) U PETAK popodne, 10. lipnja, Isus i njegovi suradnici stigli su u okolicu Sidona, gdje su se smjestili u kući jedne imućne žene koja je bila pacijentica u bolnici u Betsaidi u vrijeme kad je Isus bio na vrhuncu popularnosti. Evanđelisti i apostoli odsjeli su kod njezinih prijatelja u neposrednoj blizini, a ovu su subotu proveli odmarajući se u tom ugodnom okruženju. Proveli su gotovo dva i pol tjedna u Sidonu i njegovoj okolici prije nego što su se pripremili za posjet obalnim gradovima na sjeveru.
156:0.2 (1734.2) Bila je to mirna i spokojna lipanjska subota. Evanđelisti i apostoli bili su posve zaokupljeni razmišljanjem o Učiteljevim raspravama o religiji koje su čuli na putu za Sidon. Svi su mogli shvatiti nešto od onoga što im je rekao, ali nitko od njih nije u potpunosti shvatio značenje njegova učenja.
1. SIRIJSKA ŽENA
156:1.1 (1734.3) Nedaleko od kuće Karuške, gdje se Učitelj smjestio, živjela je jedna Sirijka koja je mnogo čula o Isusu kao velikom iscjelitelju i učitelju i koja je te subote popodne došla ovamo dovodeći svoju kćer. Dijete od nekih dvanaest godina patilo je od teškog živčanog poremećaja s grčevima i drugim popratnim pojavama.
156:1.2 (1734.4) Isus je naložio svojim suradnicima da nikome ne govore o njegovom boravku u kući Karuške, objašnjavajući da se želi odmoriti. Dok su apostoli poslušali Učiteljeve upute, Karuškin sluga otišao je u kuću te Sirijke, Norane, da je obavijesti da Isus boravi kod njegove gospodarice i da pozove tu tjeskobnu majku da dovede svoju oboljelu kćer na iscjeljenje. Ova je majka, naravno, vjerovala da je njezino dijete opsjednuto, da ima nečistog duha.
156:1.3 (1734.5) Kad je Norana stigla sa svojom kćeri, Alfejevi blizanci objasnili su joj preko tumača da se Učitelj odmara i da ga se ne smije uznemiravati; na to je Norana uzvratila da će ona i dijete ostati upravo ondje dok Učitelj ne završi s odmorom. Petar ju je također pokušao urazumiti i nagovoriti da ode kući. Objasnio joj je da je Isus jako umoran od poučavanja i iscjeljivanja te da je došao u Feniciju na neko vrijeme mira i odmora. Ali sve je bilo uzalud; Norana nije htjela otići. Na Petrove je usrdne molbe samo uzvratila: „Neću otići dok ne vidim vašeg Učitelja. Znam da može istjerati demona iz moga djeteta i neću otići dok iscjelitelj ne pogleda moju kćer.“
156:1.4 (1734.6) Zatim je Tomo pokušao poslati ženu kući, ali bez uspjeha. Ona mu je rekla: „Vjerujem da vaš Učitelj može istjerati ovog demona koji muči moje dijete. Čula sam o njegovim moćnim djelima u Galileji i vjerujem u njega. Što je to s vama, njegovim učenicima, kad tjerate one koji dolaze tražiti pomoć vašeg Učitelja?“ Nakon što je to rekla, Tomo se povukao.
156:1.5 (1735.1) Zatim je pristupio Šimun Revnitelj da ukori Noranu. Šimun je rekao: „Ženo, ti si nežidovka koja govori grčki. Nije u redu očekivati da Učitelj uzme kruh namijenjen djeci povlaštenog doma i baci ga psima.“ Ali Norana se nije dala uvrijediti ovom grubošću. Samo je odgovorila: „Da, učitelju, razumijem tvoje riječi. Ja sam samo pas u očima Židova, ali kad je riječ o vašem Učitelju, ja sam pas koji vjeruje. Hoću da pogleda moju kćer, jer sam uvjerena da će je izliječiti ako je samo pogleda. Čak ni ti, moj dobri čovječe, ne bi se usudio uskratiti psima povlasticu da dobiju mrvice koje slučajno padaju sa stola djece.“
156:1.6 (1735.2) Upravo je tada djevojčicu pred svima obuzeo snažan grč, a majka je povikala: „Evo, vidite da je moje dijete opsjednuto zlim duhom. Ako vas naša potreba ne može ganuti, vašeg bi Učitelja ganula, jer sam čula da on voli sve ljude i da ima hrabrosti iscjeljivati čak i nežidove kad vjeruju. Niste dostojni biti njegovi učenici. Neću otići dok mi dijete ne ozdravi.“
156:1.7 (1735.3) Isus, koji je čuo ovaj razgovor kroz otvoren prozor, sada izađe i, na njihovo veliko iznenađenje, reče: „O ženo, velika je tvoja vjera, tako velika da ti ne mogu uskratiti to što tražiš; idi svojim putem u miru. Kćer ti je ozdravila.“ A djevojčica se istog časa oporavila. Kad se Norana udaljila s djetetom, Isus ih je zamolio da o tome nikome ne govore; i dok su se njegovi suradnici poveli prema ovom zahtjevu, majka i dijete nisu prestajale govoriti o ozdravljenju po cijeloj okolici, pa čak i po Sidonu, tako da je nakon nekoliko dana Isus spoznao da je najbolje promijeniti mjesto boravka.
156:1.8 (1735.4) Sutradan, dok je poučavao apostole i komentirao ozdravljenje kćeri Sirijke, Isus je rekao: „I tako je bilo cijelim putem; i sami vidite kako su nežidovi sposobni iskazati spasonosnu vjeru u učenja evanđelja kraljevstva nebeskog. Zaista, zaista vam kažem, kraljevstvo Očevo pripast će nežidovima ako Abrahamova djeca ne budu spremna pokazati dovoljno vjere za ulazak u njega“
2. POUKA U SIDONU
156:2.1 (1735.5) Pri ulasku u Sidon, Isus i njegovi suradnici prešli su preko mosta, prvog koji su mnogi od njih ikada vidjeli. Dok su prelazili preko mosta, Isus je, između ostalog, rekao: „Ovaj je svijet samo most; možete prijeći preko njega, ali ne pomišljajte da na njemu izgradite prebivalište.“
156:2.2 (1735.6) Dok su dvadeset i četvorica započeli svoje djelovanje u Sidonu, Isus je otišao boraviti sjeverno od grada, u kući Juste i njezine majke Bernice. Isus je svako jutro poučavao dvadeset i četvoricu u Justinoj kući, a oni su poslijepodne i navečer odlazili po Sidonu poučavati i propovijedati.
156:2.3 (1735.7) Apostole i evangeliste veoma je ohrabrio način na koji su nežidovi u Sidonu prihvatili njihovu poruku; tijekom njihova kratkog boravka mnogi su pristupili kraljevstvu. Ovo razdoblje od oko šest tjedana u Feniciji bilo je vrlo plodno u pridobivanju duša, premda su kasniji židovski pisci Evanđelja imali običaj olako prijeći preko zapisa o ovom srdačnom prihvaćanju Isusovih učenja od strane ovih nežidova upravo u vrijeme kad je tako velik broj njegovih sunarodnjaka bio neprijateljski naklonjen prema njemu.
156:2.4 (1736.1) Ovi su nežidovski vjernici na mnogo načina potpunije cijenili Isusova učenja nego Židovi. Mnogi od tih grčkojezičnih Sirofeničana spoznali su ne samo da je Isus bio poput Boga nego i da je Bog bio poput Isusa. Ti takozvani pogani dobro su razumjeli Učiteljevo učenje o istovjetnosti zakona koji vladaju ovim svijetom i cijelim svemirom. Shvatili su učenje da Bog nije pristran prema pojedincima, rasama ili narodima; da kod Oca Svemira nema povlaštenosti; da se svemirom u cijelosti i uvijek upravlja u skladu sa zakonima i da je bez iznimke pouzdan. Ovi se nežidovi nisu bojali Isusa; imali su hrabrosti prihvatiti njegovu poruku. Kroz sve vjekove nije ispravno reći da ljudi nisu bili sposobni razumjeti Isusa; oni su se bojali to učiniti.
156:2.5 (1736.2) Isus je objasnio dvadeset i četvorici da nije izbivao iz Galileje zato što nije imao hrabrosti suprotstaviti se svojim neprijateljima. Shvatili su da još nije bio spreman za otvoreni sukob sa zvaničnom religijom i da nije nastojao postati mučenikom. Prilikom jedne od tih rasprava u kući Juste, Učitelj je prvi put rekao svojim učenicima: “Iako nebo i zemlja uminu, riječi moje istine moraju ustrajati.”
156:2.6 (1736.3) Tema Isusovih pouka tijekom boravka u Sidonu bila je duhovno napredovanje. Rekao im je da ne mogu stajati na mjestu; moraju napredovati u pravednosti ili nazadovati u zlu i grijehu. Upozorio ih je: „Zaboravite ono što je u prošlosti dok napredujete prema većim stvarnostima kraljevstva.“ Molio ih je da ne budu zadovoljni svojim djetinjstvom u evanđelju, već da teže postizanju punog stasa božanskog sinovstva u zajedništvu duha i među vjernicima.
156:2.7 (1736.4) Isus je rekao: „Moji učenici ne samo što moraju prestati činiti zlo, već moraju naučiti činiti dobro; ne samo što moraju biti očišćeni od svih svjesnih grijeha, već moraju odbiti njegovati čak i osjećaje krivnje. Ako priznate svoje grijehe, oni su vam oprošteni; stoga morate održavati savjest bez prijestupa.“
156:2.8 (1736.5) Isus je uživao u istančanom smislu za humor koji su pokazivali ovi nežidovi. Upravo su taj smisao za humor koji je pokazala Norana, Sirijka, kao i njezina velika i ustrajna vjera, toliko dirnuli Učiteljevo srce i pobudili njegovo milosrđe. Isusu je bilo veoma žao što je njegov narod — Židovi — bio tako lišen smisla za humor. Jednom je rekao Tomi: „Moj narod sebe uzima previše ozbiljno; gotovo da uopće nema smisla za humor. Teška religija farizeja nikada ne bi mogla nastati među narodom koji ima smisla za humor. Nedostaje im i dosljednosti; naprežu se oko komaraca, a gutaju deve.“
3. PUTOVANJE UZ OBALU
156:3.1 (1736.6) U utorak, 28. lipnja, Učitelj i njegovi suradnici napustili su Sidon i krenuli uz obalu prema Porfironu i Heldui. Nežidovi su ih srdačno primili i tijekom tog tjedna poučavanja i propovijedanja mnogi su pristupili kraljevstvu. Apostoli su propovijedali u Porfironu, a evangelisti su poučavali u Heldui. Dok su dvadeset i četvorica bili tako zauzeti svojim radom, Isus ih je na tri ili četiri dana napustio i otišao u obalni grad Bejrut, gdje je posjetio Sirijca po imenu Malak, vjernika koji je prethodne godine bio u Betsaidi.
156:3.2 (1737.1) U srijedu, 6. srpnja, svi su se vratili u Sidon i ostali u kući Juste do nedjelje ujutro, kada su krenuli prema Tiru, putujući na jug uz obalu preko Sarepte, i stigli u Tir u ponedjeljak, 11. srpnja. Do tada su se apostoli i evangelisti već navikli na rad među tim takozvanim nežidovima, koji su zapravo uglavnom bili potomci negdašnjih kanaanskih plemena još starijeg semitskog porijekla. Svi su ti narodi govorili grčki. Apostole i evangeliste veoma je iznenadila želja tih nežidova da čuju evanđelje i spremnost s kojom su mnogi od njih vjerovali.
4. U TIRI
156:4.1 (1737.2) U Tiri su poučavali od 11. do 24. srpnja. Svaki je apostol sa sobom poveo jednog evangelista i tako su, dvojica po dvojica, poučavali i propovijedali u svim dijelovima Tira i okolice. Višejezično stanovništvo ove prometne luke rado ih je slušalo, a mnogi su bili kršteni u vanjsko zajedništvo kraljevstva. Isus je svoje sjedište imao u kući Židova po imenu Josip, vjernika koji je živio nekih pet ili šest kilometara južno od Tira, nedaleko od grobnice Hirama, kralja grada-države Tira u vrijeme Davida i Salomona.
156:4.2 (1737.3) Iz dana u dan, tijekom ovog razdoblja od dva tjedna, apostoli i evangelisti išli su u Tir preko mola Aleksandrova kako bi održavali manje skupove, a većina se svake noći vraćala u tabor u Josipovoj kući južno od grada. Vjernici su svaki dan dolazili iz grada razgovarati s Isusom na mjestu gdje se odmarao. Učitelj je govorio u Tiru samo jednom, u poslijepodnevnim satima 20. srpnja, kada je poučavao vjernike o Očevoj ljubavi prema cijelom čovječanstvu i o poslanju Sina da se Otac obznani svim ljudskim rasama. Među ovim je nežidovima vladao tako velik interes za evanđelje kraljevstva da su tom prilikom vrata Melkartova hrama bila otvorena za njega; zanimljivo je zabilježiti da je u kasnijim godinama upravo na mjestu ovog drevnog hrama bila izgrađena kršćanska crkva.
156:4.3 (1737.4) Mnogi od vodećih proizvođača tirskog purpura, boje koja je proslavila Tir i Sidon diljem svijeta i toliko pridonijela njihovoj svjetskoj trgovini i posljedičnom bogaćenju, vjerovali su u kraljevstvo. Kad se nedugo nakon toga počela smanjivati opskrba morskih životinja od kojih se ova boja dobivala, ti su se proizvođači boje dali u potragu za novim staništima tih školjkaša. I tako su se raselili do krajeva zemlje, noseći sa sobom poruku o Božjem očinstvu i bratstvu ljudi — evanđelje kraljevstva.
5. ISUSOVO POUČAVANJE U TIRI
156:5.1 (1737.5) Te srijede poslijepodne, Isus je tijekom obraćanja najprije svojim sljedbenicima ispričao priču o bijelom ljiljanu koji visoko prema sunčevoj svjetlosti uzdiže svoju čistu, snježnobijelu glavu, dok mu je korijenje uronjeno u mulj i blato zemlje crnice. „Isto tako“, rekao je, „smrtni čovjek, premda njegovo porijeklo i postojanje imaju korijene u životinjskom tlu ljudske naravi, može vjerom uzdići svoju duhovnu narav u svjetlost nebeske istine i doista roditi plemenite plodove duha.“
156:5.2 (1738.1) Tijekom iste propovijedi Isus se poslužio svojom prvom i jedinom usporedbom koja se odnosila na njegov vlastiti zanat — stolarstvo. U svojoj opomeni da „dobro postavite temelje za rast plemenitog karaktera duhovnih obdarenosti“, rekao je: „Da biste donosili plodove duha, morate biti rođeni iz duha. Duh vas mora poučavati i voditi ako želite živjeti životom ispunjenim duhom među svojim bližnjima. Ali nemojte učiniti istu pogrešku kao nerazuman stolar koji troši dragocjeno vrijeme na tesanje, mjerenje i izglađivanje crvotočnog i iznutra trulog drva, a zatim, nakon što je sav svoj trud uložio u nezdravu gredu, mora je odbaciti kao neprikladnu za ugradnju u temelje građevine koja treba da odoli nasrtajima vremena i oluje. Neka se svaki čovjek pobrine da intelektualni i moralni temelji njegova karaktera budu takvi da mogu dostatno poduprijeti nadgradnju sve šire i sve plemenitije duhovne naravi, koja će tako preobraziti smrtni um i koja će zatim, u povezanosti s tim preobraženim umom, postići razvoj duše besmrtne sudbine. Vaša narav duha — zajednički stvorena duša — živi je rast, dok su um i moral pojedinca tlo iz kojega moraju izniknuti ova viša očitovanja ljudskog razvoja i božanske sudbine. Tlo duše koja se razvija jest ljudsko i materijalno, ali sudbina ovog združenog bića uma i duha jest duhovna i božanska.“
156:5.3 (1738.2) Te večeri Natanije je pitao Isusa: „Učitelju, zašto se molimo da nas Bog ne vodi u napast kad dobro znamo iz tvoga otkrivenja Oca da on nikada ne čini takve stvari?“ Isus je odgovorio Nataniju:
156:5.4 (1738.3) „Nije čudno da tako pitaš s obzirom na to da počinješ poznavati Oca onako kako ga ja poznajem, a ne onako kako su ga rani hebrejski proroci tako nejasno poimali. Vi dobro znate da su naši preci bili skloni vidjeti Boga u gotovo svemu što se događalo. Tražili su Božju ruku u svim prirodnim pojavama i u svakom neobičnom događaju ljudskog iskustva. Dovodili su Boga u svezu i s dobrim i sa zlom. Vjerovali su da je smekšao Mojsijevo srce i otvrdnuo srce faraona. Kad bi čovjek osjetio snažan poriv da učini nešto, dobro ili zlo, imao je običaj takve neobične osjećaje pripisivati riječima: ‘Gospodin mi je rekao: Učini ovo ili ono, idi ovamo ili onamo.’ Budući da su ljudi tako često i tako silovito podlijegali napasti, naši su preci stekli naviku vjerovati da ih je Bog tamo vodio kako bi ih iskušao, kaznio ili ojačao. Ali vi sada znate bolje. Znate da ljude prečesto u napast vode porivi njihove vlastite sebičnosti i nagoni njihove životinjske naravi. Kada se na taj način nađete u iskušenju, upozoravam vas da, dok iskreno prepoznajete napast upravo onakvom kakva jest, razumno preusmjerite energije duha, uma i tijela koje traže izražaj prema višim kanalima i idealističkijim ciljevima. Na taj način možete svoje napasti preobraziti u najviše oblike uzdižućeg smrtnog služenja, dok gotovo posve izbjegavate te rasipne i oslabljujuće sukobe između životinjske i duhovne naravi.
156:5.5 (1738.4) „No, dopustite mi da vas upozorim na ludost pokušaja svladavanja napasti nastojanjem da jednu želju zamijenite drugom, navodno višom željom, oslanjajući se na puku snagu ljudske volje. Ako uistinu želite pobijediti napasti svoje niže i manje vrijedne naravi, morate dosegnuti onu duhovnu prednost u kojoj ste stvarno i uistinu razvili iskreno zanimanje za te više i idealističkije oblike ponašanja i ljubav prema njima, koje vaš um želi postaviti umjesto ovih nižih i manje idealističkih navika ponašanja koje prepoznajete kao napast. Tako ćete biti izbavljeni duhovnom preobrazbom, umjesto da sve više budete opterećeni varljivim potiskivanjem smrtnih želja. Staro i manje vrijedno bit će zaboravljeno u ljubavi prema novome i višemu. Ljepota uvijek nadilazi ružnoću u srcima svih koje prosvjetljuje ljubav prema istini. Velika je snaga u novoj i iskrenoj duhovnoj ljubavi koja istiskuje ono staro. I opet vam kažem: ne dajte da vas nadjača zlo, nego zlo svladavajte dobrim.“
156:5.6 (1739.1) Dugo u noć apostoli i evangelisti nastavili su postavljati pitanja, a iz mnogih odgovora izdvajamo sljedeće misli, preinačene u suvremeni jezik:
156:5.7 (1739.2) Snažna ambicija, razborito prosuđivanje i iskustvom stečena mudrost bitni su za materijalni uspjeh. Vodstvo ovisi o prirodnoj sposobnosti, razboritosti, snazi volje i odlučnosti. Duhovna sudbina ovisi o vjeri, ljubavi i predanosti istini — o gladi i žeđi za pravednošću — o svesrdnoj želji da pronađete Boga i budete poput njega.
156:5.8 (1739.3) Ne dajte se obeshrabriti spoznajom vlastite ljudske prirode. Ljudska narav može naginjati zlu, ali nije sama po sebi grešna. Nemojte klonuti zbog toga što niste u potpunosti sposobni zaboraviti neka svoja iskustva zbog kojih žalite. Pogreške koje s vremenom ne uspijete zaboraviti bit će zaboravljene u vječnosti. Olakšajte teret svoje duše tako što ćete brzo steći dugoročnu perspektivu svoje sudbine, nastavak životnog puta kroz svemir.
156:5.9 (1739.4) Ne činite pogrešku procjenjujući vrijednost duše prema nesavršenostima uma ili prohtjevima tijela. Ne sudite duši niti procjenjujte njezinu sudbinu prema mjerilu jedne nesretne epizode u ljudskom životu. Vaša duhovna sudbina uvjetovana je samo vašim duhovnim čežnjama i namjerama.
156:5.10 (1739.5) Religija je isključivo duhovno iskustvo besmrtne duše koja se razvija u čovjeku koji poznaje Boga, a moralna snaga i duhovna energija moćne su sile koje se mogu koristiti u suočavanju s teškim društvenim okolnostima i rješavanju složenih gospodarskih problema. Ovi moralni i duhovni darovi čine sve razine ljudskog života bogatijima i smislenijima.
156:5.11 (1739.6) Predodređeno vam je živjeti skučen i zao život ako naučite voljeti samo one koji vas vole. Ljudska ljubav doista može biti uzajamna, ali božanska ljubav stremi van u traženju zadovoljstva. Što je manje ljubavi u prirodi nekog bića, to je veća potreba za ljubavlju i to više božanska ljubav nastoji zadovoljiti tu potrebu. Ljubav nikada ne teži samoj sebi, niti može biti darovana samoj sebi. Božanska ljubav ne može biti samosadržana; ona se mora nesebično darovati.
156:5.12 (1739.7) Vjernici kraljevstva trebaju posjedovati implicitnu vjeru, vjerovanje cijelom dušom, u neupitan trijumf pravednosti. Graditelji kraljevstva ne smiju sumnjati u istinu evanđelja vječnog spasenja. Vjernici moraju naučiti iskoračiti iz vreve života — izbjeći tegobe materijalnog postojanja — da osvježe dušu, nadahnu um i obnove duh u zajedništvu obožavanja.
156:5.13 (1739.8) Pojedinci koji poznaju Boga nisu obeshrabreni nesrećom niti potišteni razočaranjem. Vjernici su imuni na potištenost koja prati puke materijalne prevrate; osobe koje žive u duhu nisu uznemirene previranjima materijalnog svijeta. Kandidati za vječni život prakticiraju osnažujuću i konstruktivnu tehniku suočavanja sa svim nestalnostima i tegobama smrtnog života. Iz dana u dan istinski vjernik nalazi da mu je sve lakše ispravno postupiti.
156:5.14 (1740.1) Duhovno življenje uvelike povećava istinsko samopoštovanje. Ali samopoštovanje nije isto što i samodopadljivost. Samopoštovanje je uvijek srazmjerno ljubavi i službi bližnjima. Ne možete poštovati samog sebe više nego ljubite svog susjeda; jedno je mjerilo sposobnosti za drugo.
156:5.15 (1740.2) Iz dana u dan, svaki pravi vjernik postaje sve spretniji u navođenju svojih bližnjih na ljubav prema vječnoj istini. Jeste li danas snalažljiviji u otkrivanju dobrote ljudima nego jučer? Jeste li ove godine uspješniji u preporučivanju pravednosti nego što ste bili prošle godine? Postajete li sve vještiji u umijeću uvođenja gladnih duša u duhovno kraljevstvo?
156:5.16 (1740.3) Jesu li vaši ideali dovoljno visoki da osiguraju vaše vječno spasenje, dok su vaše ideje tako praktične da vas čine korisnim građanima koji djeluju na zemlji u suradnji s vašim smrtnim bližnjima? U duhu, vaše građanstvo je na nebu; ali u tijelu ste još uvijek građani zemaljskih kraljevstava. Dajte dakle caru ono što je materijalno, a Bogu ono što je duhovno.
156:5.17 (1740.4) Mjerilo duhovne sposobnosti evolutivne duše je vaša vjera u istinu i ljubav prema ljudima, a mjerilo snage vašeg ljudskog karaktera je vaša sposobnost da se oduprete njegovanju osjećaja kivnosti i uzdržite od mračnih misli prilikom duboke tuge. Poraz je najvjernije zrcalo u kojem iskreno možete vidjeti svoje pravo ja.
156:5.18 (1740.5) Dok postajete stariji u godinama i iskusniji u poslovima kraljevstva, jeste li taktičniji u svom odnosu s problematičnim smrtnicima i tolerantniji u suživotu s tvrdoglavim suradnicima? Takt je uporište društvene poluge, a tolerancija obilježje velike duše. Ako posjedujete ove rijetke i šarmantne darove, iz dana u dan postajete sve budniji i stručniji u svojim vrijednim nastojanjima da izbjegnete sve nepotrebne društvene nesporazume. Takve su mudre duše u mogućnosti izbjeći većinu problema koji neminovno prate one koji pate od nedostatka emocionalne prilagodbe, one koji ne žele odrasti i one koji odbijaju dostojanstveno ostariti.
156:5.19 (1740.6) Izbjegavajte nepoštenje i nepravednost u svim svojim nastojanjima da propovijedate istinu i naviještate evanđelje. Ne tražite nezasluženo priznanje i ne težite nezasluženoj naklonosti. Badava primite ljubav iz božanskih i ljudskih izvora, neovisno o svojim zaslugama, i badava uzvratite ljubavlju. A u svim drugim stvarima vezanim za počasti i priznanja tražite samo ono što vam iskreno pripada.
156:5.20 (1740.7) Smrtnik koji je svjestan Boga ne sumnja u spasenje; on se ne boji života; on je pošten i dosljedan. On zna hrabro izdržati neizbježnu patnju; zna biti strpljiv u suočavanju s neizbježnim teškoćama.
156:5.21 (1740.8) Pravi vjernik neće se umoriti čineći dobro samo zato što je osujećen. Poteškoće potiču zanos ljubitelja istine, dok zapreke pružaju novi izazov naporima neustrašivog graditelja kraljevstva.
156:5.22 (1740.9) I mnogo je drugoga Isus učio prije nego što su se spremili napustiti Tiru.
156:5.23 (1740.10) Dan prije odlaska iz Tire i povratka u područje Galilejskog jezera, Isus je pozvao svoje suradnike i uputio dvanaestoricu evangelista da se vrate drugim putem od onoga kojim je namjeravao putovati s dvanaestoricom apostola. Nakon što su evangelisti ostavili Isusa, nikada više nisu bili s njim tako blisko povezani.
6. POVRATAK IZ FENICIJE
156:6.1 (1741.1) Oko podneva u nedjelju, 24. srpnja, Isus i dvanaestorica napustili su Josipovu kuću smještenu južno od Tire, idući obalom prema Ptolemaidi. Tu su proveli jedan dan, govoreći riječi utjehe skupini vjernika koji su tu živjeli. Petar im je održao propovijed uvečer 25. srpnja.
156:6.2 (1741.2) U utorak su napustili Ptolemaidu putujući kroz unutrašnjost prema istoku, tiberijskim putem prema Jotapati. U srijedu su zastali u Jotapati i uputili vjernike u poslove kraljevstva. U četvrtak su napustili Jotapatu idući prema sjeveru od Nazareta prema gori Libanonu do sela Zebuluna, preko Rame. U Rami su održali sastanke u petak i ostali preko subote. Stigli su do Zebuluna u nedjelju, 31. srpnja, održali sastanak te večeri i otišli sljedećeg jutra.
156:6.3 (1741.3) Iz Zebuluna su krenuli do raskrižja na putu između Magdale i Sidona blizu Gišale, odakle su otišli do Genezareta na zapadnim obalama Galilejskog jezera, južno od Kafarnauma, gdje su se trebali naći s Davidom Zebedejevim u namjeri da ugovore sljedeći potez u radu na promicanju evanđelja kraljevstva.
156:6.4 (1741.4) Za kratkog vijećanja s Davidom saznali su da se mnogi vođe okupljali na suprotnoj strani jezera u blizini Khereze, te su se te večeri tamo uputili brodom. Taj dan su se tiho odmarali u brdima, a sutradan otišli u obližnji park gdje je Učitelj nekoć nahranio pet tisuća ljudi. Tu su se odmarali tri dana i održavali svakodnevna vijećanja kojima je prisustvovalo oko pedeset muškaraca i žena, ostataka nekoć brojne skupine vjernika koji su živjeli u Kafarnaumu i okolici.
156:6.5 (1741.5) Dok je Isus bio odsutan iz Kafarnauma i Galileje za putovanja Fenicijom, njegovi su neprijatelji računali da se cijeli pokret raspao i zaključili da je Isusovo žurno povlačenje značilo da se toliko uplašio da ih više nikada neće uznemiravati. Smanjilo se sve aktivno protivljenje njegovim učenjima. Vjernici su ponovno počeli održavati javne skupove i postupno je došlo do učinkovite konsolidacije iskušanih i postojanih ljudi koji su ostali vjerni kroz veliko prosijavanje kojemu su upravo bili podvrgnuti svi vjernici u evanđelje.
156:6.6 (1741.6) I sam je Filip, Herodov brat, postao mlakim vjernikom u Isusa i poslao poruku Učitelju da slobodno može živjeti i djelovati u njegovim područjima.
156:6.7 (1741.7) Mandat o zatvaranju svih židovskih sinagoga Isusovim učenjima i svim njegovim sljedbenicima negativno se odrazio na pismoznance i farizeje. Čim se Isus udaljio kao predmet prijepora, došlo je do reakcije među cijelim židovskim narodom; javila se opća odbojnost prema farizejima i vođama Velikog vijeća u Jeruzalemu. Mnogi su upravitelji sinagoga počeli potajno otvarati svoje sinagoge Abneru i njegovim suradnicima, tvrdeći da su ti učitelji sljedbenici Ivana, a ne Isusovi učenici.
156:6.8 (1741.8) Čak je i Herod Antipa doživio promjenu srca i, kad je čuo da Isus boravi s druge strane jezera, na području njegova brata Filipa, javio mu je da je potpisao naloge za njegovo uhićenje u Galileji, ali da nije odobrio njegovo uhićenje u Pereji, čime je dao do znanja da Isus neće biti uznemiravan ako ostane izvan Galileje; istu je odluku priopćio i Židovima u Jeruzalemu.
156:6.9 (1742.1) Takvo je bilo stanje stvari oko prvog kolovoza 29. godine po Kr., kad se Učitelj vratio iz feničke misije i počeo ponovno okupljati svoje razasute, iskušane i prorijeđene snage za ovu posljednju i burnu godinu svoje misije na Zemlji.
156:6.10 (1742.2) Jasno su naznačene sporne točke ove borbe dok se Učitelj i njegovi suradnici spremaju započeti naviještanje nove religije, religije duha živoga Boga koji prebiva u umovima ljudi.