Knjiga Urantije
DIO III. Povijest Urantije
POGLAVLJE 111 : ISPRAVLJAČ I DUŠA
Sekcije
POGLAVLJE 111 : ISPRAVLJAČ I DUŠA
111:0.1 (1215.1) Prisutnost božanskog Ispravljača u ljudskom umu zauvijek onemogućuje bilo znanosti ili filozofiji postizanje zadovoljavajućeg razumijevanja evoluirajuće duše ljudske ličnosti. Morontija duša je dijete svemira i može se stvarno spoznati samo kroz kozmički uvid i duhovno otkriće.
111:0.2 (1215.2) Koncepcije duše i unutarnjeg duha nisu nove na Urantiji; često su se javljale u različitim sustavima planetarnih vjerovanja. Mnoge Istočne kao i neke Zapadne vjere spoznaju da čovjek ima božansku baštinu kao i ljudsko nasljeđe. Osjećaj unutarnje prisutnosti uz spoznaju vanjske sveprisutnosti Božanstva već dugo predstavlja dio mnogih religija Urantije. Ljudi odavno vjeruju da postoji nešto što raste unutar ljudske prirode, nešto bitno čemu je suđeno da ustraje po okončanju kratkog vijeka vremenskog života.
111:0.3 (1215.3) Prije nego što je čovjek shvatio da je njegovu evoluirajuću dušu stvorio božanski duh, smatralo se da ona prebiva u različitim fizičkim organima — oku, jetri, bubregu, srcu, a kasnije i mozgu. Divljak je povezivao dušu s krvlju, dahom, sjenama i s odrazima sebe u vodi.
111:0.4 (1215.4) U koncepciji atmana hinduistički učitelji su stvarno prišli poštovanju prirode i prisutnosti Ispravljača, ali nisu uspjeli razlikovati suprisutnost evoluirajuće i potencijalno besmrtne duše. Kinezi su, međutim, prepoznavali dva aspekta ljudskog bića, jang i jin, dušu i duh. Egipćani i mnoga afrička plemena također su vjerovali u dva faktora, ka i ba; obično se nije vjerovalo da je duša bila prijepostojeća, već samo duh.
111:0.5 (1215.5) Stanovnici doline Nila vjerovali su da je svakom odbranom pojedincu pri rođenju ili ubrzo nakon toga darovan duh zaštitnik kojeg su nazivali ka. Naučavali su da je taj duh-čuvar ostajao sa smrtnim subjektom tijekom cijelog života i prelazio ispred njega u budući stadij. Na zidovima hrama u Luksoru, gdje je prikazano rođenje Amenhotepa III, mali princ je prikazan na ruci boga Nila, a pored njega je još jedno dijete, izgledom identično princu, koje je simbol tog entiteta koji su Egipćani zvali ka. Ova je skulptura dovršena u petnaestom stoljeću prije Krista.
111:0.6 (1215.6) Smatralo se da je ka nadmoćno obdarenje duha koje želi voditi pridruženu smrtnu dušu boljim stazama ovozemaljskog života, ali posebno utjecati na sudbinu ljudskog subjekta na drugom svijetu. Kad bi Egipćanin iz tog razdoblja umro, očekivalo se da će ga njegov ka čekati s druge strane Velike Rijeke. Isprva su samo kraljevi trebali imati ka, no kasnije se vjerovalo da ih posjeduju svi pravedni ljudi. Jedan je egipatski vladar, govoreći o ka u svom srcu, rekao: “Nisam zanemario njegov govor; bojao sam se prekršiti njegove upute. Time sam jako napredovao; tako sam bio uspješan zbog onoga što me on nagonio da učinim; odlikovao sam se njegovim vodstvom.” Mnogi su vjerovali da je ka "proročište od Boga u svima." Vjerovali su da trebaju “provesti vječnost u veselju srca u naklonosti Boga koji je u čovjeku.”
111:0.7 (1216.1) Svaka rasa evoluirajućih smrtnika Urantije ima riječ ekvivalentnu pojmu duše. Mnogi su primitivni narodi vjerovali da duša gleda na svijet ljudskim očima; stoga su se tako kukavno bojali zlonamjernosti uroka. Dugo su vjerovali da je "duh čovječji svjetiljka Gospodnja." Rig-Veda kaže: "Moj um govori mom srcu."
1. UM KAO DOMENA IZBORA
111:1.1 (1216.2) Iako je rad Ispravljača duhovne prirode, oni moraju, neminovno, obavljati sav svoj posao na intelektualnoj osnovi. Um je ljudsko tlo iz kojeg duh Osmatrač mora razviti morontia dušu uz suradnju unutarnje ličnosti.
111:1.2 (1216.3) Postoji kozmičko jedinstvo u nekoliko razina uma u svemiru nad svemirima. Intelektualna jastva imaju svoje podrijetlo u kozmičkom umu baš kao što maglice potječu iz kozmičkih energija svemirskog prostora. Na ljudskoj (dakle osobnoj) razini intelektualnih jastava potencijal evolucije duha postaje dominantan, uz pristanak smrtnog uma, zbog duhovnih obdarenosti ljudske ličnosti zajedno s kreativnom prisutnosti entiteta-točke apsolutne vrijednosti u takvom ljudskom jastvu. Ali takvu dominaciju duha nad materijalnim umom uvjetuju dva iskustva: ovaj um je morao evoluirati kroz službu sedam pomoćnih duhova uma, a materijalno (osobno) jastvo mora odlučiti surađivati s unutarnjim Ispravljačem u stvaranju i njegovanju morontijskog jastva, evolucijske i potencijalno besmrtne duše.
111:1.3 (1216.4) Materijalni um je domena u kojoj ljudske ličnosti žive, samosvjesne su, donose odluke, biraju Boga ili ga se odriču, ovjekovječuju ili uništavaju same sebe.
111:1.4 (1216.5) Materijalna evolucija vam je dala životni stroj, vaše tijelo; sam Otac vas je obdario najčišćom stvarnošću duha poznatom u svemiru, vašim Ispravljačem Misli. Ali u vaše ruke, podložno vašim odlukama, dan je um, a umom živite ili umirete. Unutar ovog uma i s ovim umom donosite moralne odluke koje vam omogućuju da postignete sličnost Ispravljaču, a to je sličnost Bogu.
111:1.5 (1216.6) Smrtnički um je privremeni intelektualni sustav posuđen ljudskim bićima na korištenje tijekom materijalnog života, a dok koriste ovaj um, vi ili prihvaćate ili odbacujete potencijal vječnog postojanja. Um je otprilike sve što imate od svemirske stvarnosti što je podložno vašoj volji, a duša – morontijsko jastvo –vjerno prikazuje žetvu vremenskih odluka koje smrtno jastvo donosi. Ljudska svijest nježno počiva na elektrokemijskom mehanizmu ispod sebe i delikatno dodiruje energetski sustav duha-morontije iznad sebe. Niti jednog od ova dva sustava ljudsko biće nije potpuno svjesno u svom smrtnom životu; stoga mora raditi u umu, kojeg je svjesno. I nije toliko ono što um shvaća koliko ono što um želi shvatiti što osigurava opstanak; identifikacija s duhom nije pitanje toga kakav um jest, već kakav um nastoji biti. Ne radi se toliko o tome da je čovjek svjestan Boga koliko o tome da čovjek žudi za Bogom što rezultira uzašašćem u svemiru. Ono što si danas nije toliko važno kao ono što postaješ iz dana u dan i u vječnosti.
111:1.6 (1217.1) Um je kozmički instrument na kojem ljudska volja može svirati nesklade uništenja, ili na kojem ta ista ljudska volja može proizvesti izvrsne melodije poistovjećenja s Bogom i posljedičnog vječnog opstanka. Ispravljač koji je darovan čovjeku, u krajnjoj liniji, otporan je na zlo i nesposoban za grijeh, ali smrtni um doista može biti izokrenut, izobličen i učinjen zlim i ružnim grešnim spletkama izopačene i sebične ljudske volje. Isto tako, ovaj um se može učiniti plemenitim, lijepim, istinitim i dobrim – stvarno velikim – u skladu s duhom prosvjetljenom voljom ljudskog bića koje poznaje Boga.
111:1.7 (1217.2) Evolucijski um je potpuno stabilan i pouzdan samo kada se manifestira na dvije krajnosti kozmičke intelektualnosti – potpuno mehaniziranoj i potpuno produhovljenoj. Između intelektualnih krajnosti čiste mehaničke kontrole i istinske prirode duha intervenira ogromna skupina umova u razvoju i usponu čija stabilnost i spokoj ovise o izboru ličnosti i poistovjećenju s duhom.
111:1.8 (1217.3) Ali čovjek ne predaje svoju volju Ispravljaču pasivno, ropski. Umjesto toga, on aktivno, pozitivno i kooperativno odlučuje slijediti Ispravljačevo vodstvo kada i kao se takvo vodstvo svjesno razlikuje od želja i impulsa prirodnog smrtničkog uma. Ispravljači manipuliraju, ali nikada ne dominiraju čovjekovim umom protiv čovjekove volje; Ispravljačima je ljudska volja nepovrediva. Oni je tako duboko cijene i poštuju dok nastoje postići svoje duhovne ciljeve prilagodbe misli i transformacije karaktera u gotovo neograničenoj domeni evoluirajućeg ljudskog intelekta.
111:1.9 (1217.4) Um je vaš brod, Ispravljač je vaš kormilar, ljudska volja je kapetan. Gospodar smrtničke lađe trebao bi imati mudrosti vjerovati božanskom kormilaru da povede uzlaznu dušu u morontijske luke vječnog opstanka. Samo sebičnošću, lijenošću i grešnošću ljudska volja može odbaciti vodstvo takvog kormilara punog ljubavi i na kraju uništiti smrtničku karijeru nasukavši se u zlim plićacima odbačenog milosrđa i na stijenama prigrljenog grijeha. Uz vaš pristanak, ovaj vjerni kormilar će vas sigurno prenijeti preko barijera vremena i nedostataka prostora do samog izvora božanskog uma i dalje, čak do Rajskog Oca Ispravljača.
2. PRIRODA DUŠE
111:2.1 (1217.5) Kroz sve umne funkcije kozmičke inteligencije, cjelokupnost uma je dominantna nad dijelovima intelektualne funkcije. Um je, u svojoj biti, funkcionalno jedinstvo; stoga um nepogrešivo očituje ovo konstitutivno jedinstvo, čak i kada ga koče i ometaju nerazboriti postupci i izbori pogrešno vođenog jastva. A ovo jedinstvo uma uvijek traži koordiniranje s duhom na svim razinama svoje povezanosti s jastvima koja imaju dostojanstvo volje i prerogative uzašašća.
111:2.2 (1217.6) Materijalni um smrtnog čovjeka kozmički je razboj koji nosi morontijska prediva na kojima unutarnji Ispravljač Misli natiče uzorke duha svemirskog karaktera trajnih vrijednosti i božanskih značenja – preživjelu dušu krajnje sudbine i karijere bez konca, potencijalnog finalistu.
111:2.3 (1218.1) Ljudska se ličnost poistovjećuje s umom i duhom koji su povezani u funkcionalnom odnosu životom u materijalnom tijelu. Ovaj funkcionalni odnos takvog uma i duha ne rezultira nekom kombinacijom kvaliteta ili atributa uma i duha, već posve novom, izvornom i jedinstvenom svemirskom vrijednošću potencijalno vječne egzistencije, dušom.
111:2.4 (1218.2) Postoje tri, a ne dva čimbenika u evolucijskom stvaranju takve besmrtne duše. Ova tri prethodnika morontijske ljudske duše su:
111:2.5 (1218.3) 1. Ljudski um i svi kozmički utjecaji koji mu prethode i koji se na njega dotiču.
111:2.6 (1218.4) 2. Božanski duh koji živi u ovom ljudskom umu i svi potencijali koji su svojstveni takvom fragmentu apsolutne duhovnosti, zajedno sa svim povezanim duhovnim utjecajima i čimbenicima u ljudskom životu.
111:2.7 (1218.5) 3. Odnos između materijalnog uma i božanskog duha, koji sadrži vrijednosti i značenja koja ne ulaze u sastav bilo uma ili duha pojedinačno. Stvarnost ovog jedinstvenog odnosa nije ni materijalna niti duhovna, nego je morontijalna. To je duša.
111:2.8 (1218.6) Midvejeri dugo ovu evoluirajuću dušu čovjeka nazivaju srednjim umom, za razliku od nižeg ili materijalnog uma i višeg ili kozmičkog uma. Ovaj srednji um je zapravo morontijski fenomen budući da postoji u području između materijalnog i duhovnog. Potencijal takve morontija evolucije svojstven je dvama univerzalnim porivima uma: impulsu ograničenog uma stvorenja da upozna Boga i postigne božanstvenost Stvoritelja, i porivu beskonačnog uma Stvoritelja da upozna čovjeka i postigne iskustvo stvorenja.
111:2.9 (1218.7) Ova uzvišena transakcija evolucije besmrtne duše je moguća jer je smrtni um prvo osoban, a tek onda u kontaktu s nadživotinjskim stvarnostima; um posjeduje nadmaterijalnu obdarenost kozmičke službe koja osigurava evoluciju moralne prirode sposobne za donošenje moralnih odluka, čime ostvaruje vjerodostojan kreativni kontakt s povezanim duhovnim službama i s unutarnjim Ispravljačem Misli.
111:2.10 (1218.8) Neizbježan rezultat takve kontaktne produhovljenosti ljudskog uma je postupno rađanje duše, zajedničkog potomka pomoćnog uma kojim dominira ljudska volja koja žudi za spoznajom Boga, radeći u vezi s duhovnim silama svemira koje su pod nadkontrolom stvarnog fragmenta samog Boga cijelog stvaranja – Tajanstvenog Osmatrača. I tako materijalna i smrtna stvarnost jastva nadilazi vremenska ograničenja stroja fizičkog života i postiže novi izraz i novu identifikaciju u evoluirajućem mehanizmu za kontinuitet jastva, besmrtnoj morontija duši.
3. EVOLUCIJSKA DUŠA
111:3.1 (1218.9) Zablude smrtničkog uma i pogreške ljudskog ponašanja mogu značajno odgoditi evoluciju duše, ali ne mogu spriječiti takav morontija fenomen kada ga jednom pokrene unutarnji Ispravljač uz pristanak volje stvorenja. Ali u bilo koje vrijeme prije smrtne smrti ta ista materijalna i ljudska volja ovlaštena je poništiti takav izbor i odbaciti opstanak. Čak i nakon preživljavanja, uzlazni smrtnik još uvijek zadržava ovaj prerogativ odabira odbacivanja vječnog života; u bilo kojem trenutku prije spajanja s Ispravljačem, evolucijsko i uzlazno stvorenje može odlučiti da se odrekne volje Rajskog Oca. Spajanje s Ispravljačem signalizira činjenicu da je uzlazni smrtnik vječno i bezrezervno izabrao vršiti Očevu volju.
111:3.2 (1219.1) Tijekom života u tijelu, evoluirajuća duša je osposobljena ojačati nadmaterijalne odluke smrtničkog uma. Duša, budući da je nadmaterijalna, sama po sebi ne funkcionira na materijalnoj razini ljudskog iskustva. Ova pod-duhovna duša, bez suradnje nekog duha Božanstva kao što je Ispravljač, ne može djelovati iznad morontijske razine. Duša također ne donosi konačne odluke sve dok je smrt ili prijenos ne razdvoje od materijalne povezanosti sa smrtnim umom, osim ako i kada ovaj materijalni um slobodno i dragovoljno delegira takvu ovlast ovoj morontijskoj duši povezane funkcije. Tijekom života smrtna volja, moć odlučivanja i izbor ličnosti, nalazi se u materijalnim krugovima uma; kako zemaljski smrtnički rast napreduje, ovo sebstvo, sa svojim neprocjenjivim moćima izbora, postaje sve više poistovjećeno s nastajućim entitetom morontije-duše; nakon smrti i nakon uskrsnuća na prebivališnim svjetovima, ljudska se osobnost potpuno poistovjećuje s morontijskim jastvom. Duša je stoga embrij budućeg morontijskog mehanizma identiteta ličnosti.
111:3.3 (1219.2) Ova besmrtna duša je isprva potpuno morontijske prirode, ali posjeduje takvu sposobnost razvoja da se neizbježno uspinje do istinskih razina duha gdje postiže vrijednost potrebnu za spajanje s duhovima Božanstva, obično s istim duhom Oca Svih koji je pokrenuo takav kreativni fenomen u umu stvorenja.
111:3.4 (1219.3) I ljudski um i božanski Ispravljač svjesni su prisutnosti i svojstvene prirode evolucijske duše – Ispravljač potpuno, um djelomično. Duša postaje sve više svjesna i uma i Ispravljača kao povezanih identiteta proporcionalno vlastitom evolucijskom rastu. Duša ima osobine i ljudskog uma i božanskog duha, ali se ustrajno razvija prema povećanju kontrole duha i božanske dominacije kroz poticanje funkcije uma čija se značenja nastoje uskladiti s istinskom vrijednošću duha.
111:3.5 (1219.4) Smrtnička karijera, evolucija duše, nije toliko probni rok koliko obrazovanje. Vjera u opstanak vrhovnih vrijednosti srž je religije; istinsko religiozno iskustvo sastoji se od sjedinjenja vrhovnih vrijednosti i kozmičkih značenja kao ostvarenja univerzalne stvarnosti.
111:3.6 (1219.5) Um poznaje količinu, stvarnost, značenja. Ali kvaliteta – vrijednosti – se osjeti. Ono što osjeća je uzajamna kreacija uma, koji zna, i povezanog duha, koji stvarnost-izira.
111:3.7 (1219.6) U onoj mjeri u kojoj evoluirajuća morontija duša postaje prožeta istinom, ljepotom i dobrotom kao ostvarenjem vrijednosti Božje svijesti, takvo rezultirajuće biće postaje neuništivo. Ako nema opstanka vječnih vrijednosti u ljudskoj evolucijskoj duši, tada je smrtna egzistencija besmislena, a sam život tragična iluzija. Ali zauvijek je istina: ono što započnete u vremenu zasigurno ćete završiti u vječnosti – ako je vrijedno završavanja.
4. UNUTARNJI ŽIVOT
111:4.1 (1219.7) Prepoznavanje je intelektualni proces uklapanja osjetilnih dojmova primljenih iz vanjskog svijeta u osobne uzorke memorije. Razumijevanje znači da su ovi prepoznati osjetilni dojmovi i s njima povezani uzorci memorije postali integrirani ili organizirani u dinamičnu mrežu principa.
111:4.2 (1220.1) Značenja se izvode iz kombinacije prepoznavanja i razumijevanja. Značenja ne postoje u potpuno osjetilnom ili materijalnom svijetu. Značenja i vrijednosti opažaju se samo u unutarnjim ili nadmaterijalnim sferama ljudskog iskustva.
111:4.3 (1220.2) Svi napreci istinske civilizacije rođeni su u ovom unutarnjem svijetu čovječanstva. Samo je unutarnji život istinski kreativan. Civilizacija teško može napredovati ako većina mladih bilo koje generacije posveti svoje interese i energiju materijalističkim disciplinama osjetilnog ili vanjskog svijeta.
111:4.4 (1220.3) Unutarnji i vanjski svijet imaju različite vrijednosti. Svaka civilizacija je u opasnosti kada tri četvrtine mladih ljudi ulaze u materijalističke profesije i posvete se izučavanju osjetilnih aktivnosti vanjskog svijeta. Civilizacija je u opasnosti kada mladi zanemaruju zanimati se za etiku, sociologiju, eugeniku, filozofiju, likovnu umjetnost, religiju i kozmologiju.
111:4.5 (1220.4) Samo u višim razinama nadsvjesnog uma, gdje um zadire u područje duha ljudskog iskustva, možete pronaći te više koncepte povezane s učinkovitim glavnim uzorcima koji će pridonijeti izgradnji bolje i trajnije civilizacije. Ličnost je inherentno kreativna, ali tako djeluje samo u unutarnjem životu pojedinca.
111:4.6 (1220.5) Snježni kristali uvijek su šesterokutnog oblika, ali ne postoje dva jednaka. Djeca se povinuju tipovima, ali ne postoje dva potpuno ista, čak ni u slučaju blizanaca. Ličnost podliježe tipu, ali je uvijek jedinstvena.
111:4.7 (1220.6) Sreća i radost potječu iz unutarnjeg života. Ne možete sami doživjeti pravu radost. Samotnjački život je poguban za sreću. Čak će i obitelji i nacije više uživati u životu ako ga podijele s drugima.
111:4.8 (1220.7) Ne možete u potpunosti kontrolirati vanjski svijet — okolinu. Kreativnost unutarnjeg svijeta je ta koja je najviše podložna vašem upravljanju jer je tu vaša ličnost u velikoj mjeri rasterećena od zakona prethodne uzročnosti. S ličnošću je povezana ograničena suverenost volje.
111:4.9 (1220.8) Budući da je čovjekov unutarnji život doista kreativan, na svakoj osobi leži odgovornost da izabere hoće li ta kreativnost biti spontana i posve nasumična ili kontrolirana, usmjerena i konstruktivna. Kako kreativna mašta može proizvesti dostojnu djecu kada je pozornica na kojoj djeluje već zaokupljena predrasudama, mržnjom, strahovima, ljutnjom, osvetom i netrpeljivošću?
111:4.10 (1220.9) Ideje mogu potjecati iz poticaja vanjskog svijeta, ali ideali se rađaju samo u kreativnim područjima unutarnjeg svijeta. Danas narodima svijeta upravljaju ljudi koji imaju preobilje ideja, ali su siromašni u idealima. To je objašnjenje siromaštva, razvoda, rata i rasne mržnje.
111:4.11 (1220.10) Ovo je problem: ako je čovjek slobodne volje obdaren moćima kreativnosti u unutarnjem čovjeku, onda moramo prepoznati da kreativnost slobodne volje obuhvaća potencijal destruktivnosti slobodne volje. A kada se kreativnost pretvori u destruktivnost, suočavate se licem u lice s razaranjem zla i grijeha – ugnjetavanjem, ratom i uništenjem. Zlo je djelomičnost kreativnosti koja teži dezintegraciji i vodi destrukciji. Svaki sukob je zao jer koči kreativnu funkciju unutarnjeg života – to je vrsta građanskog rata u ličnosti.
111:4.12 (1221.1) Unutarnja kreativnost pridonosi oplemenjivanju karaktera kroz integraciju ličnosti i ujedinjenje jastva. Zauvijek je istina: Prošlost je nepromjenjiva; jedino se budućnost može promijeniti služenjem sadašnje kreativnosti unutarnjeg jastva.
5. POSVEĆENJE IZBORA
111:5.1 (1221.2) Vršenje Božje volje nije ništa više ni manje nego pokazivanje spremnosti stvorenja da podijeli unutarnji život s Bogom – sa samim Bogom koji je takvom stvorenju omogućio život unutarnjeg smisla i vrijednosti. Uzajamno dijeljenje je nalik Bogu – božansko. Bog sve dijeli s Vječnim Sinom i Beskonačnim Duhom, dok oni, zauzvrat, sve dijele s božanskim Sinovima i Kćerima duha u svemirima.
111:5.2 (1221.3) Oponašanje Boga ključ je savršenstva; vršenje njegove volje je tajna opstanka i savršenstva u preživljavanju.
111:5.3 (1221.4) Smrtnici žive u Bogu, pa je Bog htio živjeti u smrtnicima. Kao što se ljudi povjeravaju njemu, tako je i on – i prvi – povjerio dio sebe da bude s ljudima; pristao je živjeti u ljudima i tu se nastaniti podložno ljudskoj volji.
111:5.4 (1221.5) Mir u ovom životu, opstanak u smrti, savršenstvo u sljedećem životu, služenje u vječnosti – sve se to postiže (u duhu) sada kada ličnost stvorenja slobodno pristane – izabere – podložiti volju stvorenja Očevoj volji. A Otac je već odlučio učiniti dio sebe podložnim volji ličnosti stvorenja.
111:5.5 (1221.6) Takav izbor stvorenja nije predaja volje. To je posvećenje volje, proširenje volje, uznošenje volje, usavršavanje volje; i takav izbor podiže volju stvorenja od razine vremenskog značaja na taj viši stadij na kojem ličnost stvorenog sina postiže duhovnu zajednicu s ličnosti Oca koji je duh.
111:5.6 (1221.7) Ovaj odabir Očeve volje je duhovno pronalaženje Oca-duha od strane smrtnog čovjeka, iako mora proći neko doba prije nego što stvoreni sin bude mogao doista stajati u stvarnoj prisutnosti Boga u Raju. Ovaj odabir ne sastoji se toliko u negaciji volje stvorenja – "Neka ne bude moja volja nego tvoja" – koliko u pozitivnoj afirmaciji stvorenja: "Moja je volja da bude tvoja volja." I ako se napravi ovaj izbor, prije ili kasnije će sin koji izabere Boga pronaći unutarnje jedinstvo (fuziju) s unutarnjim Božjim fragmentom, dok će taj isti usavršavajući sin pronaći vrhunsko zadovoljstvo ličnosti u obožavalačkom duhovnom zajedništvu čovjekove ličnosti i ličnosti njegovog Stvoritelja, dvaju ličnosti čiji su se kreativni atributi vječno udružili u samovoljnoj uzajamnosti izražaja – rođenju još jednog vječnog partnerstva čovjekove volje i volje Boga.
6. LJUDSKI PARADOKS
111:6.1 (1221.8) Mnoge vremenite nevolje smrtnog čovjeka proizlaze iz njegovog dvostrukog odnosa prema svemiru. Čovjek je dio prirode – on postoji u prirodi – a ipak je u stanju transcendirati prirodu. Čovjek je ograničen, ali u njemu prebiva iskra beskonačnosti. Takva dvostruka situacija ne samo da pruža potencijal za zlo, već također rađa mnoge društvene i moralne situacije s puno neizvjesnosti i nemalo tjeskobe.
111:6.2 (1222.1) Hrabrost potrebna za osvajanje prirode i nadilaženje samog sebe je hrabrost koja bi mogla podleći iskušenjima samoponosa. Smrtnik koji može transcendirati svoje jastvo mogao bi podleći iskušenju da obogotvori vlastitu samosvijest. Smrtnička dilema sastoji se u dvostrukoj činjenici da je čovjek u ropstvu prirode dok u isto vrijeme posjeduje jedinstvenu slobodu – slobodu duhovnog izbora i djelovanja. Na materijalnim razinama čovjek je podređen prirodi, dok na duhovnim razinama pobjeđuje nad prirodom i nad svim vremenskim i konačnim stvarima. Takav je paradoks neodvojiv od iskušenja, potencijalnog zla, grešaka u odlučivanju, a kad jastvo postane ponosno i arogantno, može se razviti grijeh.
111:6.3 (1222.2) Problem grijeha nije samopostojeći u konačnom svijetu. Činjenica konačnosti nije zla ili grešna. Ograničeni svijet stvorio je beskonačni Stvoritelj — on je djelo njegovih božanskih Sinova — i stoga mora biti dobar. Zlo i grijeh nastaju zlouporabom, iskrivljenjem i izopačivanjem konačnog.
111:6.4 (1222.3) Duh može dominirati umom; tako da um može kontrolirati energiju. Ali um može kontrolirati energiju samo svojom vlastitom inteligentnom manipulacijom metamorfnih potencijala svojstvenih matematičkoj razini uzroka i posljedica fizičkih domena. Um stvorenja inherentno ne kontrolira energiju; to je prerogativ Božanstva. Ali um stvorenja može i hoće manipulirati energiju samo u onoj mjeri u kojoj je postao gospodar energetskih tajni fizičkog svemira.
111:6.5 (1222.4) Kada čovjek želi modificirati fizičku stvarnost, bilo sebe ili svoju okolinu, u tome uspijeva utoliko što je otkrio načine i sredstva kontrole materije i usmjeravanja energije. Bez ove pomoći, um je nemoćan utjecati na bilo što materijalno osim na vlastiti fizički mehanizam s kojim je neizostavno povezan. Ali kroz inteligentnu upotrebu tjelesnog stroja, um može stvoriti druge strojeve, čak i energetske odnose i životne odnose, čijom upotrebom ovaj um može sve više kontrolirati i čak dominirati nad svojom fizičkom razinom u svemiru.
111:6.6 (1222.5) Znanost je izvor činjenica, a um ne može djelovati bez činjenica. One su građevni blokovi u izgradnji mudrosti koji su zacementirani životnim iskustvom. Čovjek može pronaći Božju ljubav bez činjenica i čovjek može otkriti Božje zakone bez ljubavi, ali čovjek nikada ne može početi cijeniti beskrajnu simetriju, uzvišeni sklad i izvrsno izobilje sveobuhvatne prirode Prvog Izvora i Središta sve dok ne pronađe božanski zakon i božansku ljubav te ih iskustveno ne ujedini u vlastitoj evoluirajućoj kozmičkoj filozofiji.
111:6.7 (1222.6) Proširenje materijalnog znanja dopušta veće intelektualno uvažavanje značenja ideja i vrijednosti ideala. Ljudsko biće može pronaći istinu u svom unutarnjem iskustvu, ali mu je potrebno jasno poznavanje činjenica kako bi svoje osobno otkriće istine primijenio na nemilosrdno praktične zahtjeve svakodnevnog života.
111:6.8 (1222.7) Sasvim je prirodno da smrtnog čovjeka muče osjećaji nesigurnosti jer sebe smatra neraskidivo vezanim s prirodom, dok posjeduje duhovne moći koje su u potpunosti transcendentne svemu što je vremensko i konačno. Samo vjersko pouzdanje – živa vjera – može održati čovjeka usred tako teških i zbunjujućih problema.
111:6.9 (1223.1) Od svih opasnosti koje prijete čovjekovoj smrtnoj prirodi i ugrožavaju njegov duhovni integritet, ponos je najveća. Hrabrost je odvažna, ali egoizam je tašt i samoubojstven. Razumno samopouzdanje nije za osudu. Čovjekova sposobnost da nadiđe samog sebe jedino je po čemu se razlikuje od životinjskog carstva.
111:6.10 (1223.2) Ponos je varljiv, omamljujući i rađa grijehom bilo da se radi o pojedincu, grupi, rasi ili naciji. Doslovno je istina: "Ponos ide prije pada."
7. ISPRAVLJAČEV PROBLEM
111:7.1 (1223.3) Osjećaj pouzdanja usred neizvjesnosti bit je Rajske avanture – neizvjesnosti u vremenu i umu, neizvjesnosti u događajima odvijajućeg Rajskog uspona; pouzdanja u duhu i vječnosti, pouzdanja u bezuvjetno povjerenje stvorenog sina u božansku samilost i beskonačnu ljubav Oca Svih; neizvjesnost neiskusnog građanina svemira; sigurnost uzlaznog sina na prebivališnim svjetovima svemira svemoćnog i svemudrog Oca ljubavi.
111:7.2 (1223.4) Mogu li vas upozoriti da obratite pažnju na daleki odjek Ispravljačevog vjernog poziva vašoj duši? Unutarnji Ispravljač ne može zaustaviti ili čak materijalno promijeniti vašu karijeru u borbi vremena; Ispravljač ne može umanjiti poteškoće života dok putujete kroz ovaj svijet mukotrpnog rada. Božanski stanovnik može se samo strpljivo uzdržavati dok vi bijete bitke života kakav se živi na vašem planetu; ali mogli biste, kad biste samo htjeli – dok radite i dok se brinete, dok se borite i trudite – dopustite hrabrom Ispravljaču da se bori s vama i za vas. Mogli biste biti tako utješeni i nadahnuti, tako opčinjeni i zaintrigirani, kad biste samo dopustili Ispravljaču da vam neprestano iznosi slike pravog motiva, konačnog cilja i vječne svrhe sve ove teške, mukotrpne borbe s uobičajenim problemima vašeg sadašnjeg materijalnog svijeta.
111:7.3 (1223.5) Zašto ne olakšate Ispravljačev rad na prikazu duhovne paralele svih vaših teških materijalnih napora? Zašto ne dopustite Ispravljaču da vas ojača duhovnim istinama kozmičke moći dok se borite s vremenskim poteškoćama smrtne egzistencije? Zašto ne ohrabrite nebeskog pomoćnika da vas razveseli jasnom vizijom vječnog pogleda na život u svemiru, dok se zbunjeno bavite problemima današnjice? Zašto odbijate biti prosvijetljeni i nadahnuti gledištem svemira dok se borite s poteškoćama vremena i koprcate u labirintu neizvjesnosti koji opsjeda vaše smrtničko životno putovanje? Zašto ne biste dopustili Ispravljaču da produhovi vaše razmišljanje, dok morate kročiti materijalnim stazama zemaljskih nastojanja?
111:7.4 (1223.6) Više ljudske rase Urantije složeno su izmiješane; one su mješavina mnogih rasa i vrsta različitog podrijetla. Ova složena priroda čini izrazito teškim učinkovit rad Osmatrača tijekom života i definitivno doprinosi problemima i Ispravljača i serafina čuvara nakon smrti. Nedavno sam bio prisutan na Sferi Spasenja i čuo kako čuvarica sudbine daje službenu izjavu u želji ublažavanja poteškoća služenja svom smrtnom podaniku. Ovaj serafin je rekao:
111:7.5 (1223.7) “Veliki dio mojih poteškoća bio je uzrokovan beskrajnim sukobom između dviju priroda moga štićenika: poriva ambicije nasuprot životinjskoj lijenosti; ideala superiornog naroda ukrštenih s instinktima inferiorne rase; visokih namisli velikog uma u sukobu s porivom primitivnog nasljeđa; dalekosežnog pogleda dalekovidnog Osmatrača naprotiv kratkovidnosti stvorenja vremena; progresivnih planova uzlaznog bića modificiranih željama i čežnjama materijalne prirode; bljeskova svemirske inteligencije poništenih kemijsko-energetskim mandatima evoluirajuće rase; poriva anđela kojemu se suprotstavljaju emocije životinje; treniranjem intelekta poništenog tendencijama instinkta; iskustvom pojedinca nasuprot nagomilanim sklonostima rase; ciljevima najboljih zasjenjenim pobudom najgorih; poleta genija neutraliziranog gravitacijom prosječnosti; napretka dobrih usporenog inercijom loših; umjetnosti lijepog uprljanom prisutnošću zla; elanom zdravlja neutraliziranim slabošću bolesti; vrelom vjere zagađenim otrovima straha; izvorom radosti ogorčenim vodama tuge; ushitom iščekivanja razočaranim gorčinom spoznaje; radosti življenja pod stalnom prijetnjom žalosti smrti. Kakav život na takvoj planeti! Pa ipak, zbog uvijek prisutne pomoći i poriva Ispravljača Misli, ova je duša postigla priličan stupanj sreće i uspjeha i čak se uzdigla do sudbenih dvorana prebivališnih svjetova.”
111:7.6 (1224.1) [Predstavio Osamljeni Glasnik iz Orvontona.]