Knjiga Urantije - Kazalo - POGLAVLJE 86 : RANA EVOLUCIJA RELIGIJE

(GGC-SCR-001-2014-1)



 Preuzimanje © Golden Gate Society

Knjiga Urantije - Kazalo

DIO III: Povijest Urantije

POGLAVLJE 86 : RANA EVOLUCIJA RELIGIJE



POGLAVLJE 86 : RANA EVOLUCIJA RELIGIJE

86:0.1 EVOLUCIJA primitivnog poriva k obožavanju i njegov preobražaj u religiju ne ovise o otkrivenju. Normalno funkcioniranje ljudskog uma pod usmjerivačkim utjecajem šestog i sedmog pomoćnika univerzalnog darivanja duha, u cjelosti su dovoljni da osiguraju takav razvoj.

86:0.2 Čovjekov najraniji predreligiozni strah od prirodnih sila postupno je poprimio religioznu narav kako je u ljudskoj svijesti priroda postala prvo personificirana, zatim poduhovljena, te vremenom obogotvorena. Primitivni oblik religije stoga predstavlja prirodnu biološku posljedicu psihološke inercije evoluirajućih životinjskih umova nakon što se isti počnu baviti idejama nadnaravnog.

1. SLUČAJ: DOBRA I LOŠA SREĆA

86:1.1 Na stranu od prirodnog poriva k obožavanju, rana evolucijska religija vuče svoje korijene iz pukih slučaja--takozvane sreće, ustvari svakidašnjih događaja ljudskog života. Primitivni čovjek je bio lovac. Rezultati lova neminovno variraju i ova neizvjesnost stvara događaje koje čovjek tumači dobrom i lošom srećom. Nesreća je igrala značajnu ulogu u životima muškaraca i žena koji su neprestano živjeli na krnjem rubu klimave i neprijatne egzistencije.

86:1.2 Ograničeni intelektualni vidokrug divljaka usmjerava tako veliku pažnju na slučaj da sreća postaje stalnim činiteljem njegova života. Primitivni Urantijanci su se borili za egzistenciju a ne za standard življenja; kako su njihovi životi bili opsjednuti mnogostrukim opasnostima, slučaj je igrao vrlo bitnu ulogu. Nepoznata i nepredvidiva katastrofa je neprestano visila nad ovim divljacima kao oblak očajanja koji im je unosio strah, zamračujući svako životno zadovoljstvo; neprestano su strahovali da ne učine nešto što bi im donijelo lošu sreću. Sujevjerni divljaci su se bojali čak i naleta dobre sreće; promatrali su takvu dobru sreću sigurnom pretečom nesreće.

86:1.3 Ovaj je stalni strah od loše sreće imao paralizirajući učinak. Zašto teško raditi i požnjeti lošu sreću--ništa za nešto--kad čovjek može lagodno ubijati vrijeme i ubirati dobru sreću--nešto nizašta? Nerazboriti ljudi zaborave dobru sreću--uzmu je za gotovo--dok se bolno sjećaju loše sreće.

86:1.4 Rani čovjek je živio u neizvijesnosti i stalnom strahu od slučaja--loše sreće. Život je bio uzbudljiva igra slučaja; egzistencija je bila igra na sreću. Nije čudo da djelomično civilizirani ljudi još uvijek vjeruju u slučaj i ispoljavaju zaostale kockarske sklonosti. Primitivni čovjek je naizmjenično bio zaokupljen dvjema snažnim željama: žudnjom da dobije nešto nizašta i strahom da ne dobije ništa za nešto. I ova je egzistencijalna igra na sreću predstavljala osnovno zanimanje i najveću fascinaciju uma ranih divljaka.

86:1.5 Kasnije, baveći se stočarstvom, ljudi su jednako nastavili promatrati slučaj i sreću, dok su u još skorijem ratarskom razdoblju postali još svjesniji činjenice da se usjevi nalaze pod neposrednim utjecajem mnogih stvari nad kojima čovjek može imati vrlo malo ili ni malo kontrole. Ratar se našao žrtvom suše, poplava, grada, oluja, štetočina, biljnih bolesti, kao i vrućine i hladnoće. I kako su sve ove prirodne pojave značajno utjecale na individualni prosperitet, smatrane su bilo dobrom ili lošom srećom.

86:1.6 Ovaj je pojam slučaja i sreće snažno prožeo filozofiju svih starih naroda. Čak i u nešto skoroj Knjizi Propovjednikovoj stoji: "Osim toga vidjeh pod suncem: ne dobivaju trku hitri, ni boj hrabri; nema kruha za mudraca, ni bogatstva za razumne, ni milosti za učene, jer vrijeme i kob sve dostiže. Čovjek ne zna svoga časa: kao ribe ulovljene u podmukloj mreži, i kao ptice u zamku uhvaćene, tako se hvataju sinovi ljudski u vrijeme nevolje kad ih iznenada spopadne."

2. PERSONIFIKACIJA SLUČAJNOSTI

86:2.1 Tjeskoba je bila prirodno stanje uma primitivnog čovjeka. Kad se nađu žrtvama snažne tjeskobe, suvremeni muškarci i žene ustvari nazaduju do prirodne razine svojih dalekih predaka; i kad tjeskoba postane istinski bolna, ona spriječava aktivnost i bez iznimke uvodi evolucijske promjene i biološke adaptacije. Bol i patnja igraju bitnu ulogu u procesu progresive evolucije.

86:2.2 Borba za život je tako bolna da izvjesna nazadna plemena čak i danas jadikuju pri svakom novom izlasku sunca. Primitivni čovjek je neprestano pitao: "Tko me kinji?" Ne nalazeći nikakav materijalni izvor svojim patnjama, prihvatio je duh kao objašnjenje. I tako se rodila religija--iz straha od tajanstvenog, strahopoštovanja pred nevidljivim i zaziranja od nepoznatog. Strah od prirode je tako postao komponentom egzistencijalne borbe prvo radi slučaja, a zatim radi tajanstvenosti.

86:2.3 Primitivni um je bio logičan, premda je imao mali broj ideja koje je mogao inteligentno povezati; um divljaka je bio neobrazovan, posve priprost. Ako je jedan događaj slijedio za drugim, divljak ih je smatrao uzrokom i posljedicom. Stvari koje civilizirani čovjek smatra sujevjerjem predstavljaju čistu neukost divljaka. Čovječanstvu je dugo trebalo da nauči da ne mora uvijek postojati veza između namjera i rezultata. Ljudska bića upravo počinju spoznavati da između djela i njihovih posljedica posreduju reakcije egzistencije. Kako divljak nastoji personificirati sve što je neopipljvo i apstraktno, on je personificirao i prirodu i slučaj prvo kao utvare--duhove--a zatim kao bogove.

86:2.4 Čovjek ima prirodnu tendenciju da vjeruje u ono što mu ide u korist, što služi bilo njegovu trenutnom ili daljem interesu; osobni interes uveliko zamagljuje logiku. Razlika između uma divljaka i uma civiliziranog čovjeka predstavlja više stvar sadržaja nego naravi, stupnja nego kvalitete.

86:2.5 No nastaviti pripisivati sve teško shvatljive stvari nadnaravnim uzrocima nije ništa drugo nego lijen i zgodan način da se izbjegnu svi oblici intelektualnog naprezanja. Sreća nije ništa drugo nego riječ koja označava sve neobjašnjive stvari izvjesnog stoljeća ljudske egzistencije; njome se označavaju pojave koje čovjek nije u stanju-ili nije voljan--pronići. Slučaj je riječ koja ukazuje na to da je čovjek bilo suviše neuk ili suviše lijen da ustanovi stvarne uzroke. Ljudi smatraju prirodnu pojavu nesrećnim slučajem ili lošom srećom jedino ako im nedostaju radoznalost i imaginacija, ako nemaju inicijative i pustolovnosti. Prije ili kasnije, izučavanje životnih pojava mora uništiti čovjekovo vjerovanje u slučaj, sreću i takozvane nesrećne slučajeve, te na njihovo mjesto postaviti zakonski i uređen svemir gdje svim posljedicama prethode jasni uzroci. Na taj će način užitak življenja nadomjestiti strah od egzistencije.

86:2.6 Divljak je smatrao svu prirodu živom, nečim obuzetom. Civilizirani čovjek još uvijek udari i opsuje nežive predmete koji mu se nađu na putu i o koje se spotakne. Primitivni čovjek nikad nije smatrao bilo što slučajnim; sve se uvijek događalo s predumišljajem. Sa stanovišta primitivnog čovjeka--svijet duhova, domena sudbine i uloga sreće--svi su se činili jednako nasumičnim i neorganiziranim kakvo je bilo primitivno društvo. Sreća je smatrana hirovitom i ćudljivom reakcijom svijeta duha; kasnije je proglašena humorom bogova.

86:2.7 No nije točno da su se sve religije razvile iz animizma. Drugi pojmovi nadnaravnog su postojali istodobno s animizmom i ova su vjerovanja isto tako vodila k obožavanju. Naturalizam nije religija--on je proizvod religije.

3. NESHVATLJIVOST SMRTI

86:3.1 Evoluirajućem čovjeku, smrt je predstavljala najveći šok, najzagonetniji spoj slučaja i tajnovitosti. Ne sveta nepovredivost života, već šok izazvan smrću, predstavlja utjecaj koji je pobudio strah i time djelotvorno dao podstrek razvoju religije. Među neciviliziranim narodima, smrt je obično bila rezultat nasilja, radi čega se nenasilna smrt činila još tajanstvenijom. Svijest primitivnih ljudi nije mogla shvatiti pojam smrti kao prirodnog i očekivanog svršetka života i čovjek je tek nakon mnogih stoljeća počeo uviđati njezinu neminovnost.

86:3.2 Rani čovjek je prihvatio život kao činjenicu, dok je smrt smatrao nekom vrstom kazne. Sve rase imaju legende o ljudima koji nisu umrli, predanja koja predstavljaju ostatke ranih stavova prema smrti. Već tada, u ljudskom je umu postojala mutna predstava nejasnog i neorganiziranog svijeta duha koji je bio izvor svih neshvatljivih stvari ljudskog života, dok je smrt pripadala dugom nizu takvih neobjašnjenih pojava.

86:3.3 Isprva je vladalo vjerovanje da su prirodna smrt i sve ljudske bolesti predstavljale rezultat djelovanja duhova. Čak i u suvremeno doba izvjesne civilizirane rase smatraju "neprijatelja" uzročnikom bolesti, oslanjajući se na religiozne ceremonije kako bi postigle djelotvorno izliječenje. Noviji i složeniji teološki sistemi još uvijek pripisuju smrt djelovanju svijeta duhova, što je vodilo doktrinama o izvornom grijehu i padu čovjeka.

86:3.4 Spoznaja vlastite nemoći pred snažnim prirodnim silama kao i prepoznavanje čovjekove slabosti pred kaznama koje su ga snalazile u vidu bolesti i smrti, predstavljaju to što je nagnalo divljaka da potraži pomoć od nadmaterijalnog svijeta koji se u njegovom nejasnom shvaćanju činio izvorom svih ovih tajanstvenih životnih nestalosti.

4. PREDSTAVE O ŽIVOTU POSLIJE SMRTI

86:4.1 Predstave o nadmaterijanoj fazi smrtničke ličnosti potječu od nesvjesnog i posve nasumičnog povezivanja svakodnevnih životnih događaja, te ideja o duhovima-utvarama iz snova. To što bi se pokojni poglavica istodobno pojavio u snovima više članova izvjesnog plemena, izgledalo je uvjerljivim dokazom da se stari poglavar stvarno vratio u nekom obličju. Sve se to činilo vrlo stvarnim divljaku koji bi se probudio iz takvih snova natopljen znojem, drščući i vrišteći.

86:4.2 Činjenica da vjerovanje u budući život vuče porijeklo iz snova objašnjava čovjekovu tendenciju da formira svoje ideje o nepoznatom na temeljima poznatog. I ovaj je novi spoj pojmova o utvarama, snu i budućem životu, djelotvorno počeo ublažavati strah od smrti koji je bio vezan uz čovjekov biološki nagon k samoodržanju.

86:4.3 Rani čovjek je pridavao velik značaj dahu, osobito u hladnim klimatskim podnebljima gdje se izdahnuti zrak javljao kao oblak pare. Čovjek je vjerovao da dah života predstavlja razliku između žive i nežive materije. Čovjek je znao da je dah mogao napustiti tijelo i svaki put kad bi usnuo čudnovate snove, iznova bi počeo vjerovati u postojanje nematerijalne komponente ljudskog bića. Najprimitivnija ideja ljudske duše--duh--vuče porijeklo iz idejnog sistema koji počiva na spoju daha i sna.

86:4.4 S vremenom, divljak je sebe počeo smatrati bićem dvojne naravi--tijela i daha. Dah bez tijela značio je duh, utvaru. Premda nije bilo sumnje da su utvare i duhovi imali ljudsko porijeklo, ljudi su ih svejedno smatrali nadljudskim. I čovjek je smatrao da se u postojanju ovih obestjeljenih duhova krije objašnjenje svega neobičnog, nesvakidašnjeg, rijetkog i neobjašnjivog.

86:4.5 Primitivna doktrina o životu poslije smrti nije uvijek značila vjerovanje u besmrtnost. Bića koja nisu znala brojati dalje od dvadeset nisu mogla zamisliti beskonačnost i vječnost; ljudi su više mislili na niz inkarnacija.

86:4.6 Narandžasta rasa je osobito bila odana vjerovanju u selidbu duša i reinkarnaciju. Ova se ideja o reinkarnaciji javila nakon što su ljudi postali svjesni nasljednih sličnosti--činjenice da se fizička i karakterna svojstava roditelja prenose na potomstvo. Običaj davanja imena djeci prema majčinskim i očinskim roditeljima i drugim precima vuče porijeklo od vjerovanja u reinkarnaciju. Čak su i neke suvremenije rase vjerovale da je čovjek umirao tri do sedam puta. Ovo vjerovanje (ostatak Adamovih učenja o prebivališnim svjetovima) kao i mnogi drugi ostaci obznanjene religije, i danas postoje među inače apsurdnim doktrinama primitivnih naroda dvadesetog stoljeća.

86:4.7 Rani čovjek se nije bavio idejama o paklu ili budućim kaznama. Divljak je promatrao budući život upravo kao ovaj, jedino bez zle sreće. Kasnije, začeta je ideja o odvojenoj sudbini dobrih duhova i loših duhova--raju i paklu. No kako su mnoge primitivne rase vjerovale da je čovjek ulazio u naredni život neposredno nakon što bi napustio ovaj, nisu bile oduševljene idejom starenja i onemoćalosti. Stari ljudi su se nadali da će ih netko ubiti prije nego odveć onemoćaju.

86:4.8 Skoro svaka grupa je imala različite ideje u vezi sudbine utvare-duše. Grci su vjerovali da su slabi ljudi imali slabe duše; tako su izmislili Had kao pogodno mjesto za takve slabe duše; pored toga, vladalo je vjerovanje da su ova nejaka čeljad imala kraće sjene. Rani Anditi su mislili da su se njihovi duhovi vraćali u rodne zemlje predaka. Kinezi i Egipćani su vjerovali da su duša i tijelo ostajali zajedno. Među Egipćanima, ovo je vodilo pomnoj konstrukciji grobova i nastojanjima da se očuva ljudsko tijelo. Čak i suvremeni narodi nastoje zaustaviti raspad mrtvih tijela. Zidovi su smatrali da je čovjekov bestjelesni duplikat odlazio u podzemni Šeol; nije se mogao vratiti u zemlju živih. Ovo je predstavljalo značajan napredak u doktrini evolucije duše.

5. PREDSTAVE O DUHU-DUŠI

86:5.1 Svojoj nematerijalnoj komponenti, čovjek je dao različita imena: utvara, duh, sjena, fantom, avet, a u skorije doba--duša. Ranom čovjeku, duša je predstavljala njegov duplikat iz snova; ovaj je duplikat po svemu bio apsolutno identičan njemu samome, izuzev što nije reagirao na dodir. Vjerovanje u duplikate iz snova vodilo je izravno ideji da su sve žive i nežive stvari, uključujući i samog čovjeka, imale dušu. Zahvaljujući ovom pojmu, dugo se zadržalo vjerovanje u duhove prirode; Eskimi još uvijek vjeruju da sve prirodne stvari imaju duh.

86:5.2 Ljudi su vjerovali da se duh-duša mogao čuti i vidjeti, ali ne i dodirnuti. Što su snovi postajali utjecajniji, to su se više razvijale i širile aktivnosti ovog evoluirajućeg svijeta duha, sve dok smrt na koncu nije bila proglašena "ispuštanjem duha." Sva su primitivna plemena, izuzev onih koja su bila malo iznad razine životinja, razvila neki pojam duše. Daljim napretkom civilizacije uništen je sujevjerni pojam duše, dok pri formiranju ideje o duši kao zajedničkoj tvorevini smrtničkog uma čovjeka koji zna Boga i unutarnjeg božanskog duha, Misaonog Ispravljača, čovjek posve ovisi o otkrivenju i osobnom religioznom iskustvu.

86:5.3 Rani smrtnici nisu uspijevali uočiti razliku između koncepta unutarnjeg duha i koncepta evolucijske duše. Primitivni čovjek je bio jako zbunjen kako nije mogao utvrditi da li je duh-duša predstavljao sastavni dio čovjekova tijela ili je bio vanjska komponenta pripojena tijelu. Nedostatak razboritog razmišljanja kao i opća pometnja objašnjavaju očigledne nedosljednosti u primitivnom shvaćanju duša, utvara i duhova.

86:5.4 Ljudi su vjerovali da je odnos između duše i tijela nalikovao odnosu između mirisa i cvijeta. Prastari narodi su vjerovali da je duša mogla napustiti tijelo na više načina, kao u slučaju:

86:5.5 1. Običnog i privremenog gubitka svijesti.

86:5.6 2. Spavanja, prirodnog sna.

86:5.7 3. Kome i nesvjestice kao posljedica bolesti i nesrećnih slučajeva.

86:5.8 4. Smrti--konačnog napuštanja čovjekovog tijela.

86:5.9 Primitivni čovjek je smatrao da je kihanje označavalo neuspjeli pokušaj duše da umakne iz tijela. Zahvaljujući budnosti i oprezu, tijelo je bilo u stanju osujetiti dušin pokušaj bijega. Kasnije, kihanje je uvijek bilo praćeno nekim religioznim izrazom, kao recimo, "Bog s tobom!"

86:5.10 Rano u evoluciji, ljudi su promatrali san kao dokaz da je duh-duša bio u stanju napustiti tijelo, te su vjerovali da ga je bilo moguće prizvati izgovaranjem ili zvanjem imena usnule osobe. U drugim oblicima gubitka svijesti, vjerovali su da je duša bila nešto uspješnija pri svom pokušaju bijega, te da je čak nastojala umaći zauvijek--što je značilo smrt. Snovi su smatrani dušinim iskustvima u toku sna--privremene odsutnosti iz tijela. Divljaku, snovi nisu bili ništa manje stvarni nego java. Prastari narodi su imali običaj polako buditi usnule osobe, kako bi duša imala vremena vratiti se u tijelo.

86:5.11 Stoljeće za stoljećem, ljudi su strahovali od noćnih utvara, i Zidovi nisu bili iznimka ovom pravilu. Oni su istinski vjerovali da im je Bog govorio u snu, usprkos Mojsijevim ozbiljnim nastojanjima da ih uvjeri u protivno. I Mojsije je bio upravu, kako čovjekovi obični snovi nisu metode kojima bića duhovnog svijeta nastoje postići komunikaciju s materijalnim bićima.

86:5.12 Prastari narodi su vjerovali da su duše mogle ući ne samo u životinje već i u nežive predmete. Ovo je vodilo vjerovanju u vukodlake, ljude-životinje. Čovjek je mogao biti čestit i primjeran građanin u toku dana, dok bi noću njegova zaspala duša moga harati u vidu vuka ili neke druge životinje.

86:5.13 Primitivni ljudi su povezivali dušu s dahom, vjerujući da se njime mogla podariti ili prenijeti dušina narav. Hrabri poglavar bi više puta izdahnuo nad novorođenčetom kako bi mu prenio svoju hrabrost. Među ranim kršćanima, disanje nad kandidatima je pratilo ceremoniju podarenja Svetog Duha. Psalm kaže: "Gospodinovom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova." Prema starom običaju koji je vladao u toku dogog vremenskog razdoblja, najstariji sin bi pokušao uhvatiti posljednji dah oca koji je ležao na samrti.

86:5.14 Kasnije, čovjek se počeo bojati sjene, poštujući je jednako duboko kao što je poštovao dah. Pored toga, vlastiti je odraz na vodi često smatran dokazom dvojnosti ljudskog bića, što je vodilo sujevjernom poštovanju zrcala. Čak i danas, mnogi civilizirani ljudi okrenu zrcalo prema zidu u slučaju smrti. Izvjesna nazadna plemena još uvijek vjeruju da se crtanjem, slikanjem, modeliranjem ili skulpturiranjem bilo djelomično ili potpuno gubi duša iz tijela; oni stoga zabranjuju takve aktivnosti.

86:5.15 Duša je uopćeno poistovijećivana s dahom, dok su je različiti narodi vidjeli kao nešto što se nalazi u glavi, kosi, srcu, jetri, krvi ili salu. Zapis, "glas krvi Abelove viče sa zemlje" govori o vjerovanju u prisutnost duha u krvi. Semiti su učili da je duša boravila u tjelesnom salu, a mnogi narodi zabranjuju da se jede životinjska krv. Skalpiranjem i lovom na glave, ljudi su nastojali zarobiti duše neprijatelja. U skorija vremena, oči se smatraju prozorima duše.

86:5.16 Oni koji su vjerovali u učenje o tri ili četiri duše, vjerovali su da je gubitak jedne duše značio neugodnost, dvije bolest, a tri smrt. Jedna duša se nalazila u dahu, druga u glavi, treća u kosi, a četvrta u srcu. Bolesnici bi se prošetali na svježem zraku kako bi tobože povratili svoje odlutale duše. Od najvećih vračeva se očekivalo da zamijene bolesnu dušu oboljele osobe novom dušom, što je smatrano "novim rođenjem."

86:5.17 Badonanovi potomci su razvili vjerovanje u dvije duše--dah i sjenu. Rane Noditske rase su smatrale da se čovjek sastojao od dvaju osoba--duše i tijela. Ova je filozofija ljudske egzistencije kasnije našla izražaj u grčkim gledištima. Sami Grci su vjerovali u tri duše--vegetativna se nalazila u stomaku, životinjska u srcu, a intlektualna u glavi. Eskimi vjeruju da se čovjek sastoji od tri dijela--tijela, duše i imena.

6. OKRUŽJE UTVARA-DUHOVA

86:6.1 Čovjek je naslijedio svoje prirodno okruženje, stvorio društveno okruženje i izmislio okruženje utvara. Država je čovjekova reakcija na njegovo prirodno okruženje, dom na njegovo društveno okruženje, a crkva na iluzorno okruženje utvara.

86:6.2 Vrlo rano u povjesti čovječanstva, široko je prihvaćeno vjerovanje u utvare i duhove, i ovaj je novi izmišljeni svijet duhova stekao veliku moć u primitivnom društvu. S pojavom ovog novog činitelja u ljudskom razmišljanju i ponašanju, zauvijek je preinačen mentalni i moralni život cijelog čovječanstva.

86:6.3 Ovoj je osnovnoj pretpostavci koja se temelji na čovjekovim iluzijama i neznanju, smrtnički strah dodao svo kasnije sujevjerje i religiju primitivnih naroda. Sve do pojave otkrivenja, ovo je bila čovjekova jedina religija, dok i danas mnoge svjetske rase imaju jedino ovu primitivnu evolucijsku religiju.

86:6.4 Kako je evolucija sve više napredovala, dobra sreća je vezana uz dobre duhove a loša uz zle. Čovjek je smatrao da su teškoće izazvane prinudnim prilagođenjem mijenjajućem okruženju značile zlu sreću, nezadovoljstvo duhova-utvara. Iz svog urođenog poriva k obožavanju i svog pogrešnog shvaćanja slučaja, čovjek je polako evoluiralo religiju. Civilizirani čovjek formira programe osiguranja kojima nastoji spremnije dočekati ovakve slučajeve; suvremena znanost postavlja aktuara s matematičkom računicom na mjesto izmišljenih duhova i hirovitih bogova.

86:6.5 Svaka nova generacija ismijava glupa sujevjerja svojih predaka, dok se i sama povodi za neispravnim obožavanjem i idejama koje će dati povoda smijehu predstojećih prosvjetljenih generacija.

86:6.6 Ali um primitivnog čovjeka je konačno bio zaokupljen mislima koje su nadilazile čovjekove usađene biološke porive; čovjek se konačno približavao stadiju na kojem je mogao evoluirati umjetnost življenja utemeljenu na nečem višem od reakcija na materijalne podražaje. Javljali su se počeci primitivnog sistema filozofskog života. Uskoro se trebao pojaviti nadprirodni standard življenja, jer ako duh-utvara u ljutnji donosi zlu a u zadovoljstvu dobru sreću, onda se i ljudsko ponašanje mora povoditi prema istom principu. Konačno su evoluirali pojmovi dobra i zla; i sve se ovo događalo mnogo prije nego je svijet primio otkrivenja.

86:6.7 S rođenjem ovih pojmova, započela je duga i rastrošna borba kojom su ljudi nastojali umiriti vječno nezadovoljne duhove; započelo je robovanje evolucijskom religioznom strahu, to dugo rasipanje ljudskih napora na grobnice, hramove, žrtvovanja i svećenstvo. Ova je užasna i grozna cijena bila vrijedna cijelog svog iznosa, kako je kroz nju stečena prirodna svijest o relativnom dobru i zlu; rođena je ljudska etika!

7. ULOGA PRIMITIVNE RELIGIJE

86:7.1 Divljak je osjećao potrebu za osiguranjem, te je stoga rado plaćao svoje tegobne premije sujevjerju, strahu i darovima svećenstvu, kako je na taj način nastojao izgraditi sistem magičnog osiguranja protiv zle sre`ce. Primitivna religija se jednostavno sastojala od isplate premija osiguranja protiv opasnosti koje su vrijebale u šumama; civilizirani čovjek plaća materijalne premije protiv industrijskih udesa i posljedica suvremenog načina života.

86:7.2 Suvremeno društvo premiješta sistem osiguranja iz domene svećenstva i religije u domenu ekonomije. Religija se sve više bavi osiguravanjem života poslije smrti. Suvremeni ljudi--ono bar njihovi razboriti pripadnici--više ne plaćaju skupe premije kako bi kontrolirali sreću. Religija se polako uspinje do viših filozofskih razina koje se uveliko razlikuju od njezine prijašnje uloge--osiguranja protiv zle sreće.

86:7.3 Ali zahvaljujući ovim starim religioznim idejama, ljudi nisu postali odveć skloni fatalizmu i beznadežnom pesimizmu; vjerovali su da su kako-tako bili u stanju utjecali na svoju sudbinu. Zahvaljujući religiji straha od duhova, ljudi su počeli paziti na svoje ponašanje, kako su mislili da je nadmaterijalni svijet upravljao ljudskom sudbinom.

86:7.4 Suvremene civilizirane rase upravo odbacuju strah od duhova kao objašnjenje sreće i redovnih egzistencijskih nejednakosti. Čovječanstvo se oslobađa ovisnosti o konceptu utvara-duhova kao tumačenja zle sreće. Ali dok ljudi odustaju od netočnih učenja o duhovima kao uzroku životnih nestalnosti, oni ispoljavaju iznenađujuću voljnost da prihvate gotovo jednako netočno učenje da sve ljudske nejednakosti predstavljaju rezultat političkih neprilagođenja, društvene nepravde i industrijske kompeticije. Ali kako god novo zakonodavstvo, rastuće čovjekoljublje i sve izražajnija industrijska reorganizacija bili dobri sami po sebi, oni neće izliječiti bilo nasljedne razlike ili nesrećne slučajeve koji prate ljudski život. Jedino razumijevanje činjenica i mudra manipulacija u okviru prirodnih zakona, mogu omogućiti da čovjek dobije ono što želi i izbjegne ono što ne želi. Znanstvene činjenice koje vode znanstvenim postupcima predstavljaju jedini lijek protiv takozvanih slučajnih udesa.

86:7.5 Industrija, rat, robovlasništvo i građanska vlada, predstavljaju reakcije na čovjekovu društvenu evoluciju u njegovom prirodnom okruženju; religija se na sličan način javila kao njegova reakcija na iluzorno okruženje izmišljenog svijeta duhova. Religija je bila evolucijska pojava koja se razvila pri borbi za samoodržanje i koja se pokazala djelotvornom unatoč tome što je od samog početka bila pojmovno pogrešna i posve nelogična.

86:7.6 Uz pomoć snažne i moćne sile straha, primitivna religija je pripremila tlo ljudskog uma za darivanje stvarne duhovne sile nadprirodnog porijekla, Misaonog Ispravljača. I božanski Ispravljači su od samog svog darivanja nastojali preobraziti strah od Boga u ljubav prema Bogu. Evolucija može biti spora, ali je uvijek djelotvorna.

86:7.7 [Iznijela Večernja Zvijezda Nebadona.]





Back to Top